UVOD Allah dželle-šanuhu je na ovom svijetu milostiv prema svima. On svima šalje korisne stvari. On će iz Svoje ljubaznosti oprostiti vjernicima koji su zaslužili (radi grijeha koje su uradili na ovom svijetu) džehennem i blagosloviti ih džennetom. On sam stvara svako živo biće, održava ga u životu, i štiti od straha i užasa. Uzdajući se u ime ovakvog uzvišenog bića, kao što je Allah, mi započinjemo s pisanjem ove naše knjige. Neka je svaka hvala samo Allahu dželle-šanuhu! Neka su dove i selami na Njegovog najdražeg Pejgambera Muhammeda, alejhisselam! Neka su dove na čisti ehli bejt ovog uzvišenog Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem i na njegovog svakog vjernog ashaba, radijallahu teala anhum edžma’in. Hadisi šerif koji se nalazi u skraćenoj verziji knjige Tezkire-i Kurtubi ovako kaže, “Među mojim ashabima će izbiti fitna. Allah dželle-šanuhu će oprostiti onim koji budu umiješani u ovu fitnu zbog sohbeta kojeg su sa mnom imali. Ali, oni koji dođu poslije njih, će svojim neprestanim brbljanjem o tim događajima ponovo raspiriti ovu fitnu. Oni će radi ovog svog prevelikog interesovanja otići u džehennem.” Veliki alim islama imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, rahmetullahi alejh, koji je 1034. godine [1624.g.n.e.] preselio u Indiji na ahiret je poslao pismo u svaku zemlju sa ciljem da poduči vjerovanje ehli sunneta i čisti put islama, kao i to, da tesavvuf nije nešto što je izvan vjere islama. Njegova pisma, kojih ima preko pet stotina, su sakupljena i izdata u tri toma. Trideset šesto pismo drugog toma detaljno govori o ovoj fitni koja se desila među ashabima. Ona se desila za vrijeme trećeg halife hazreti Osmana, radijallahu anh, kada je jedan jevrej - čije je ime Abdullah bin Sebe - podstakao prvu fitnu separatizma u islamu. Oni koji su postali žrtve njegovog pogrešnog savjetovanja su se miješali sa ashabima. Tokom vremena oni su podržavani od strane masona i jevreja. Oni su se povremeno služili nasiljem i među muslimanima izazivali prilično krvoproliće i tako potkopavali islam. Ova tragedija je suprotna učenjima islama o jedinstvu i bratskoj ljubavi. Tokom vremena su se neprijatelji ashaba, radijallahu teala anhum edžma’in, podijelili u dvanaest sektaških grupa, koje su se samo slagale u svojim sistematskim i lukavo isplaniranim aktivnostima - da prevare i podijele muslimane. Oni tvrde da su ashabi kiram, radijallahu teala anhum edžma’in, bili međusobno neprijateljski raspoloženi, da su bez osnove i sramno klevetali poznate ličnosti islama, i da su odbili vjernost hazreti Aliji, radijallahu anh. Ovi potpaljivači fitne i fesada, koji sebe predstavljaju prosvjećenim vjerskim ljudima i savremenim piscima, žigošu dobroćudne vjerske učitelje, sunije, kao neobrazovane i staromodne i tako nastoje da omalovaže i ukaljaju ove blagoslovljene učitelje (hodže), koji nastoje da probude muslimane i otkriju i opovrgnu njihove pokvarene laži i klevete. Isto kao što klevete ovih mrskih podbadača ne umanjuju visoku čast ashaba kiram, radijallahu teala anhum edžma’in, tako se i njihovi napadi vraćaju nazad na njih, i povećavaju vrijednost i čast ovih vrlih učitelja. Da bi zaštitili braću muslimane, da ne bi povjerovali u ove okićene laži ovih podrivača, čiji je jedini cilj da među braću unesu razdor, mi smo preveli sa persijskog na turski jezik (a sa njega na engleski i bosanski) trideset šesto (36) pismo i nazvali ga Prva fitna islama. Mi smo sigurni da će čiste duše i umovi cijenjene mlađe generacije, kada objektivno pročita ovo pismo, im pomoći da uvidi da su alimi ehli sunneta bili u pravu. Neka Allah dželle-šanuhu zaštiti muslimane od nesloge! Neka ih On ujedini u ispravnom putu sunneta, koji mi svi volimo i odobravamo! Neka nas On zaštiti da ne povjerujemo u laži neprijatelja islama, i da ne zapadnemo u njihove zamke! Amin. Trideset šesto pismo drugog toma knjige Mektubat koju je napisao imam Rabbani mudžeddid-i elf-i sani šejh Ahmed-i Faruki Serhendi, rahimehullahu teala, dokazuje veličinu ashaba kiram i citira izjave koje su i alimi ehli sunnet mezheba i oni koji pripadaju otpadničkim grupama rekli o njima. Ovo pismo nam kaže da su šije bile te koje su izazvale prvu fitnu islama, da sunije nisu čudne kao šije, da oni nisu kao haridžije (hvaridž) i da oni ne slijede zaostali i kratkovidi put. Ovo pismo veliča i hvali ehli bejt našeg efendije, Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem. Ja započinjem pisanje ovog mog pisma s Bismilom. Neka je svaka hvala Allahu dželle-šanuhu! Neka je salat i selam na Njegovog uzvišenog Pejgambera! Neka su najljepše dove na ehli bejt ovog uzvišenog Pejgambera, na sve njegove ashabe i na sve muslimane! Jedan od najvećih i najcjenjenijih Allahovih teala poklona i blagodati je da volimo one koji slijede pravi put, da žudimo da ih upoznamo, da porazgovaramo s ovim sretnim ljudima, da čujemo riječi ovih velikana, i da čitamo njihove knjige. Muhbiri sadik, to jest, Muhammed, alejhisselam, je rekao, “Elmer’u me’a men ehabbe” što znači, “Mi ćemo biti i na ovom i na onom svijetu sa onima koje volimo.” Dakle, ako volimo velike alime mi ćemo biti sa njima i dobiti dio od njihove duhovne bliskosti Allahu dželle-šanuhu. Prema riječima mog cijenjenog sina hadže Šerefeddina Husejna, koji bira riječi i koji je dobar kandidat za duhovno uzdizanje, ti posjeduješ predivne moralne osobine (ahlak) koje su neophodne za tu veliku blagodat. Ti ne zaboravljaš ove velikane uprkos raznih poslova i komplikovanih briga. Ti ne zaboravljaš tu najcjenjeniju blagodat, iako si opkoljen svakakvim problemima. Neka je beskrajno hamd i šukur Allahu dželle-šanuhu za tu Njegovu najveću uslugu! Zaista tvoja sreća i blagostanje će prouzrokovati da i mnogi drugi postignu sreću i uspjeh. Tvoj spas će izazvati da i drugi steknu spas i mir. Kako mi opet reče moj sin, ti čitaš pisanja ovog fakira (imam Rabbani misli na sebe) i njeguješ moje riječi. On mi reče da bi bilo korisno da ti ja napišem par riječi. Evo, ja pokušavam da, na zahtjev mog sina, napišem nekoliko riječi. Odskora većina svijeta u Indiji raspravlja o pravu hilafeta i komentariše o stavu i ponašanju ashaba. Iskreno rečeno veliki broj tih ljudi izražava i piše svoja oskudna i otpadnička mišljenja i skučene poglede o ovom tajanstvenom predmetu, koji je jedan od najdelikatnijih grana islamskih nauka. Oni se ne ustručavaju da prikače pogrešna značenja ajeti kerimima i hadisi šerifima i, da bi dokazali da su u pravu, ušutkaju tačne i ispravne riječi alima islama. Prema tome, ja smatram da je neophodno potrebno da otkrijem istinu, i da po ovom predmetu napišem nekoliko činjenica, i da informišem muslimane o istinitim i pravednim riječima alima ehli sunneta i da tako, uz pomoć dokumentarnih dokaza, opovrgnem otpadništvo ovih pokvarenih bid’at grupa. O moj brate, čiste duše i plemenite prirode! Alimi mezheba ehli sunneta, rahimehumullahu teala, su jednoglasno rekli da moramo “držati šejhejn superiornijim i voljeti dva zeta.” Drugim riječima dok su hazreti Ebu Bekir i hazreti Omer su iznad svih drugih ashaba mi trebamo voljeti hazreti Osmana i hazreti Aliju. Svaki musliman pravog puta, koji se zove ehli sunnet vel-džema’at, mora da puno cijeni i poštuje prvu dvojicu i da je zagrijan prema zadnjoj dvojici. Svi ashabi su bili jednoglasni po ovom pitanju, da su hazreti Ebu Bekir i Omer iznad svih (ostalih ashaba). Ovu jednoglasnost ashaba su nam saopštili tabi’ini izam. Malo uzvišeniji među našim vjerskim imamima, kao što je imam Šafija, su nas informisali da je činjenica da je ova jednoglasnost postojala. Hazreti Ebul Hasani Eš’ari, jedan od dva imama u pitanjima imana je rekao, “Potpuno je istina (kat’i) da su Ebu Bekir i Omer iznad svih muslimana cijelog ummeta.” Imam Zehebi, radijallahu anh, piše da je hazreti Alija, dok je bio halifa, i kada je imao moć i autoritet cijele države u svojim rukama, pred velikom skupinom ashaba rekao, “U ovom ummetu su Ebu Bekir i Omer iznad svih drugih,” i dodao, da je njihova superiornost definitivna činjenica koja je do nas doprla putem tevatura (istinitog pripovijedanja). Hazreti Alija, radijallahu anh, je rekao, “Nakon našeg Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekir je najuzvišenije ljudsko biće. Omer je sljedeći poslije njega. A onda dolazi neko drugi” Njegov sin Muhammed bin Hanefijje, koji se nalazio u audijenciji je rekao, “Iza Omera si ti najuzvišeniji!” Imam Buhari nam prenosi da je Alija odgovorio, “Ja sam samo jedan od muslimana.” Postoji toliko veliki broj onih koji su pouzdani i povjerljivi koji priznaju superiornost Ebu Bekira i Omera da je to postalo tevatur, odnosno, pripovijedanje koje je vadžib (neophodno, obavezno) vjerovati. Ko ga porekne je ili džahil ili jako zaguljena i netrpeljiva osoba. Abdurrezzak bin Ali Lahidži (umro 1051. godine [1642.g.n.e.]) eminentni šijiski alim je vidio neospornu opipljivu istinu i priznao da su dva imama iznad svih drugih i rekao, “Pošto je Alija priznao da su Ebu Bekir i Omer superiorniji od njega i ja to takođe kažem. Ja priznajem da su njih oba superiorniji od njega. Da to hazreti Alija nije rekao da su oni uzvišeniji, takođe ni ja to ne bih rekao. Ja kažem onako kako on kaže jer ja volim hazreti Aliju. Bilo bi grijeh sa njim se ne slagati a izražavati ljubav prema njemu.” Pošto su u vrijeme hilafeta dva blagoslovljena Resulullahova, sallallahu alejhi ve sellem zeta, hazreti Osmana i hazreti Alije, postojale fitne i meteži, srca ljudi su bila hladna i potištena. Među njima je vladalo opšte osjećanje neprijateljstva i nesloge. Radi toga, alimi ehli sunneta vel-džema’at su rekli da se hatenejn, to jest dva zeta, moraju voljeti. Oni su na taj način preduhitrili svaku moguću klevetu džahila protiv Resulullahovih ashaba, i zatvorili svaku rupu koja bi se eventualno mogla koristiti za sijanje mržnje protiv bilo kog od halifa, koji su bili Resulullahovi predstavnici. Kako vidimo, ljubav prema hazreti Aliji, radijallahu anh, je osnovni uslov, da bi bili suni musliman. Ko ne voli hazreti Aliju on ne pripada ehli sunnetu. On je haridži (mn. havaridž). S druge strane, onaj ko je prekomjeran, neumjeren i ekscentričan u svojoj ljubavi prema hazreti Aliji; ko tvrdi da ljubav prema hazreti Aliji zhtijeva da psujemo Resulullahove, sallallahu teala alejhi ve sellem, ashabe kiram, i ko, klevečući ih skrene s puta koji su nam ashabi kiram, tabi’ini izam i selefi salihin pokazali, on je otpadnik ili jeretik. Kako vidimo pripadnici ove zadnje grupe su fanatični u svojoj ljubavi prema hazreti Aliji, dok su haridžije njegovi neprijatelji, koji ga mrze, što prikriva njihov uvid i sprečava ih da upoznaju Allahovog lava. Grupa ehli sunneta je ta koja slijedi umjereni pravac od kog ne odstupa ni prema jednom ekstremu. Istina je definitivno u sredini, a ne, ni u jednom ekscentričnom putu. Svaka od ovih nenormalnosti je i gnusna i opasna. Prema jednom pripovijedanju koje nam prenosi Ahmed ibni Hanbel, rahimehullahu teala, hazreti Alija kaže da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao, “O Alija! Ti si kao Isa, alejhisselam. Židovi su postali njegovi neprijatelji. Oni su klevetali njegovu blagoslovljenu majku, hazreti Merjem. A krišćani su ga precijenili. Oni su ga uzdigli na nivo koji je iznad njegovog pravog nivoa. Drugim riječima, oni su ga nazvali Allahovim sinom.” Kada je saopštio ovaj hadis-i šerif, Alija, radijallahu anh, je rekao, “Radi mene će dvije grupe ljudi biti osuđene na uništenje. Jedna grupa će me previše voljeti i pripisivaće mi ono što nemam. Drugi, moji neprijatelji, će me klevetati.” Prema ovom, haridžije se porede sa jevrejima a užareni sljedbenici simbolizuju kršćane. Obje grupe su odvojene od pravog puta. Tvrditi da suni muslimani ne vole hazreti Aliju, ili, povezivati ljubav prema hazreti Aliji sa šiizmom je potpuni džahilijet. Treba dobro znati jednu stvar: Otpadništvo po ovom pitanju se ne bazira na ljubavi prema hazreti Aliji već neprijateljstvu prema ostale tri Resulullahove halife. Kleveta ashaba kiram je zlo. Imam Šafija, rahmetullahi alejh, je ovako rekao: Ako je ljubav prema Muhammedovom alu šijizam Znajte, o vi ljudi i džinni, i ja sam šija! Drugim riječima, šije kažu, da bi neko bio šija on mora voljeti Muhammedov, alejhisselam al (familiju), to jest, ehli bejt. Kada bi naše postajanje šijom zaista obuhvatalo ljubav prema ehli bejtu onda bi šije bile te koje mi puno volimo i poštujemo. Ali, šta je tu neispravno, je to, što su oni neprijatelji prema onim koji nisu ehli bejt. Hazreti Alija, hazreti Fatima, i njihova djeca, se zovu ali Resul ili ehli bejt. Nema sumnje da samo ehli sunnet muslimani ispravno vole Resulullahov ehli bejt. I opet je, bez sumnje, da su samo oni sljedbenici ehli bejta. Ehli sunnet musliman je neko, ko kaže da voli ehli bejt, ko tvrdi da ih slijedi, ko ne mrzi ashabe i ko vjeruje da su se njihove međusobne borbe desile iz dobrotvornih razloga. Ovakvo vjerovanje ga spašava od otpadništva. Jer, mrziti ehli bejt, znači biti haridži. Ehli sunnet musliman voli i ehli bejt i sve ashabe. Kako vidimo, oni koji ne slijede nijedan mezheb su istovremeno i neprijatelji ashaba, zato što su pripadnici ehli bejta u isto vrijeme i ashabi. Biti ehli sunnet musliman znači voljeti sve ashabe. Pametna i razumna osoba jednostavno ne drži neprijateljstvo protiv ashaba iznad ljubavi prema ehli bejtu. Jer, ko voli Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, voli i sve ashabe. Neki ljudi tvrde da su se pripadnici ehli sunneta neprijateljski ponašali prema ehli bejtu. Bez obzira koliko nas zaprepašćuju ove njihove lažljive i mrske tvrdnje, nije dovoljno, zato što muslimanima ehli sunneta ova ljubav - koju oni osjećaju prema ehli bejtu - služi kao najveći izvor nade da umru s imanom (kao vjernici). Alimi ehli sunneta su rekli da, ako želimo da umremo kao vjernici, moramo puno voljeti ehli bejt. Otac ovog fakira (imam Rabbani misli na sebe) je bio alim. On je bio duboki alim i u zahiri i u batini naukama. On je uvijek govorio ljudima da moraju voljeti ehli bejt. On im je govorio da će im ova ljubav prema ehli bejtu biti korisna u momentu umiranja i da će im pomoći da umru s imanom. Kasnije, kada je moj otac bio bolestan, i na samrtnoj postelji, ja sam bio pored njega. On je bio u svojim zadnjim momentima ovog života. On je bio u času rastajanja s ovim svijetom. Ja se sjećam da mi je rekao da puno volim ehli bejt. Ja sam ga upitao, “Kolika je sada tvoja ljubav prema njima?” On je bio skoro potpuno nesvjestan, kada je uzdahnuvši rekao, “Ja se kupam u okeanu ljubavi prema ehli bejtu.” Ja sam učinio Allahu dželle-šanuhu hamdu sena (izrazio zahvalnost) za ovaj odgovor mog oca. Ljubav prema ehli bejtu je bogatstvo muslimana ehli sunneta. Izvjesni ljudi ne shvataju tu činjenicu. Oni se okreću od ispravne i umjerene ljubavi koju imaju ehli sunnet muslimani i slijede jedan ekscentrični put. Oni žigošu muslimane ehli sunneta, kao haridžije, zato što oni nemaju prekomjernu i suviše veliku ljubav prema ehli bejtu. Oni ne mogu da shvate da između pretjeranosti u ovom ili onom smijeru postoji sredina, umjeren i ispravan put. Alimi ehli sunneta su bili jedini blagoslovljeni čašću da nađu ispravan i tačan put, sredinu između dva pogrešna puta, od kojih je jedan pretjeran a drugi neprijatno nedovoljan. Da Allah dželle-šanuhu obilno nagradi alime ehli sunneta za njihov neprekidni i stalni napor, koji su prepatili istražujući i iznalazeći ovaj tačni put. Šije dobro znaju da su muslimani ehli sunneta bili ti koji su ratovali protiv haridžija, odnosno, neprijatelja hazreti Alije i njegove djece. Nije bilo šija, ili ih je bilo premalo, kada su muslimani ehli sunneta kaznili neprijatelje ehli bejta onako kako su zaslužili. Da li oni nazivaju “šijama” ove ehli sunnet muslimane radi njihove ljubavi prema ehli bejtu? Da li oni misle da su oni koji su rasplašili i rastjerali haridžije šije? Iznenađujuće je da oni nekad nazivaju muslimane ehli sunneta haridžijama. Oni možda ovako misle zato što ljubav muslimana ehli sunneta prema ehli bejtu nije agresivna i prekomjerna. I obratno, oni nekad smatraju muslimane ehli sunneta šijama radi umjerene ljubavi koju oni ispoljavaju prema ehli bejtu i koja je dostojna ovih velikana. Shodno tome, i zato što su očajno neuki, oni misle - kada čuju da alimi ehli sunneta izražavaju svoju ljubav prema ehli bejtu - da su ti alimi na njihovoj strani. S druge strane, kada drugi alimi ehli sunneta upozore protiv pretjerane ljubavi i opomenu da se i druge tri halife moraju voljeti, oni te alime nazivaju haridžijama. Neka ih je stid i sram za njihov nepravedni i neprikladni epitet koji daju alimima ehli sunneta. Oni kažu, iz njihove patološke ljubavi prema hazreti Aliji - radijallahu anh, da ljubav prema hazreti Aliji zahtijeva mržnju prema trojici halifa i prema većini ashaba kiram. Zašto su oni tako nerazumni? Kako bi to ikad mogla biti ljubav? Može li ljubav ikad dozvoliti glupost mržnje protiv Resulullahovih halifa, i klevetanje njegovih ashaba? Oni mrze i ogavno kleveću muslimane ehli sunneta samo zato što muslimani ehli sunneta upotpunjuju svoju ljubav prema ehli bejtu ljubavlju prema svim ashabima i ne kleveću nijednog ashaba, iako znaju za njihove međusobne bitke. Pošto ehli sunnet muslimani shvataju vrijednost i čast Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem sohbeta, oni kažu da je svaki pojedini ashab uzvišen, i cijenjen, i čist musliman, očišćen od svakog zla, neposlušnosti i ljubomore. Alimi ehli sunneta su u ovim ratovima napravili razliku između prave i krive partije. Ali oni su rekli da se greške nisu temeljile na zlim željama nefsa već na reju i idžtihadu. Ovi čudaci bi bili zadovoljni sa ehli sunnet muslimanima, i ne bi se o njima loše izražavali, kada bi i oni, takođe, bili neprijatelji većine istaknutih ashaba, i vrijeđali ih. S druge strane, haridžije bi saosjećale s ehli sunnet muslimanima samo u slučaju ako bi i oni takođe bili neprijatelji ehli bejta. Ja Rabbi! Nakon što si nam pokazao pravi put ne daj da naša srca skrenu sa njega! Daj nam, takođe, i iz Tvojih vječnih riznica rahmeta! Ti si jedini izvor dobrote. Kako su najistaknutiji alimi ehli sunneta objasnili, blagoslovljeni ashabi našeg efendije, Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, su se u odnosu na stvari koje su izazvale takozvane ratove podijelili u tri grupe: 1 -- Ashabi kiram, radijallahu teala anhum edžma’in, koji su bili u prvoj grupi su osmotrili događaje (učinili idžtihad) i zaključili da su u pravu oni, koji su bili sa hazreti Alijom. 2 -- Prema idžtihadu druge grupe je suprotna grupa (protivnici hazreti Alije) bila u pravu. 3 -- Treća grupa je bila neodlučna. Njihov idžtihad im nije jasno pokazao ko je u pravu. Prvoj grupi ashaba kiram je bilo vadžib raditi po svom idžtihadu i podržavati hazreti Aliju. Isto tako je bilo vadžib i drugoj grupi, da slijedi svoj idžtihad, i da podržava suprotnu grupu. Treća grupa nije podržavala nijednu partiju. Njima nije bilo ispravno podržavati ovu ili onu grupu. Svaka od ove tri grupe je radila po svom ličnom idžtihadu. Sve tri od njih su učinile što im je bilo vadžib i što im je bilo potrebno da učine. Prema tome, kako bi ih ikad mogli kriviti za ono što su učinili? Koga bi mogli optužiti? Imam Šafija, rahmetullahi alejh, je rekao, “Allah dželle-šanuhu nas je zaštitio da ne uprljamo naše ruke njihovom krvlju. I mi trebamo čuvati naše jezike od tih borbi.” Rečeno je da je i Omer bin Abdul’aziz isto to rekao. Ova izjava nam govori da mi ne smijemo ni pozitivno ni negativno komentarisati o tim događajima koji su se desili među njima, na primjer, mi ne smijemo presuđivati ko je bio u pravu a ko nije. Mi ih samo smijemo hvaliti. I hadisi šerif nam to tako naređuje. Hadisi šerif kaže, “Čuvajte vaše jezike kada spominjete moje ashabe.” To znači, “Kada svijet priča o mojim ashabima i njihovim ratovima zaštitite se. Ne budite skloni prema jednim i ne optužujte druge.” Mi moramo slijediti ovo naređenje. Ali, kako je većina alima ehli sunneta razumjela, ashabi koji su se borili na hazreti Alijinoj strani su bili u pravu. Protivnička strana je pogriješila. Ali, mi ih ne možemo kriviti pošto su oni napravili grešku u idžtihadu. Greška u idžtihadu se ne smije kritikovati. Kako god ne smijemo kritikovati i ogovarati (mudžtehide) koji su pronašli istinu isto tako ne smijemo ni kritikovati i ogovarati one koji su pogriješili u idžtihadu. Rečeno je da je hazreti Alija u sred takozvanih ratova rekao, “Naša braća se ne slažu sa nama. Oni nisu ni nevjernici ni griješnici. Pošto oni tako razumiju svoj idžtihad to ih ne pravi ni nevjernicima ni griješnicima.” Kako vidimo, i ehli sunnet muslimani i šije se slažu da je hazreti Alija bio u pravu a da oni, koji su ratovali protiv hazreti Alije, nisu. Ali kako su alimi ehli sunneta reki, one, koji su pogriješili, ne smijemo kriviti zato što je njihova greška proizašla iz njihovog shvatanja i tačke gledišta. Oni su rekli da mi ne smijemo kritikovati i ogovarati ove velikane, i da trebamo da pazimo na pravo i čast Prvaka svijeta, sallallahu alejhi ve sellem. Zaista je naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, rekao, “Plašite se Allaha teala da ne zatajite prema pravima mojih ashaba! Nemojte ih poslije mene ogovarati!” On je to, da bi istakao važnost ovog naređenja, ponovio dva puta. Jedan drugi hadisi šerif glasi, “Svi moji ashabi su kao zvijezde na nebu. Kojeg god od njih slijedite dobićete hidajet (uputu) i sreću!” Postoje mnogi hadisi šerifi koji nam naređuju da moramo da svakog pojedinog ashaba držimo na visini i da puno poštujemo. Prema tome mi ih moramo sve cijeniti i uzdizati. Što se tiče trivijalnih grešaka koje im se pripisuju mi trebamo, da u najgorem slučaju, vjerujemo da se iza njih kriju dobre namjere. To je ehli sunnet. Izvjesni ljudi su po ovom pitanju prešli granicu. Oni nazivaju ashabe koji su se borili protiv hazreti Alije kafirima, i o njima izgovaraju tako ružne i vulgarne psovke kakve ne bi mogli ni pomisliti da izgovorimo. Njihove pogrdne riječi prljaju njihove sopstvene jezike. Ako je njihov stav namijenjen da dokaže da je hazreti Alija bio u pravu, a da oni, koji su se borili protiv njega, nisu, oni bi trebali biti umjereni kao ehli sunnet muslimani što bi odlično poslužilo njihovom razlogu. Ova umjerenost je u isto vrijeme i u skladu s pravdom i razumom. Ne može postojati vjera, ili mezheb, koji se temelji na grđenju i kritikovanju ovih velikih i poznatih vjerskih ličnosti. Ovi čudaci su usvojili opasnu politiku sebi za vjeru. Oni vjeruju da je neprijateljski i besčasni stav prema ashabima našeg Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem, ibadet. Kakva je to vjera i mezheb, čiji je glavni princip vjerovanja proklinjanje i psovanje Resulullahovih ashaba, radijallahu teala anhum edžma’in? Hadisi šerif glasi, “Muslimani će se podijeliti u sedamdeset tri grupe. Sedamdeset dvije grupe će radi svojih pokvarenih vjerovanja otići u džehennem. Samo će se jedna grupa spasiti.” Svaka od ove sedamdeset dvije grupe je izmišljajući razne bid’ate skrenula sa puta ehli sunneta. Najniža i najgora od ove sedamdeset dvije grupe je ona koja vodi kampanju neprijateljstva prema ashabima kiram. Oni su najnenormalniji i najudaljeniji od muslimana ehli sunneta koji su sedamdeset treća grupa, jedina grupa čiji put vodi spasu. Kakav odnos može biti s čašću i ljudima koji misle da je psovanje i proklinjanje ovih velikana vjere osnovni princip njihovog vjerovanja i njihovog mezheba? Ova se grupa vremenom raspala na dvanaest podgrupa. Svih dvanaest grupa, uprkos međusobnih svađa, se uporno slažu u nazivanju ashaba kafirima. Oni kažu da je psovanje i proklinjanje hulefai rašidina ibadet. Ali oni ne vole da ih zovemo rafizi. Oni kažu mi nismo rafizi. Jer, takođe i oni, znaju za hadisi šerif koji predskazuje da će rafizije biti mučene na ahiretu. Bilo bi dobro kada bi oni ukinuli ton i značenje riječi “rafizi” i prestali sa svojim neprijateljskim stavom prema ashabima kiram. Indijski hindusi sebe nazivaju hindusima a ne kafirima. Oni sebe ne smatraju kafirima. Oni kažu da su kafiri oni koji žive u Darulharbu. To je potpuno pogrešno. Oni su kafiri bez obzira u kojoj državi živjeli. Put koji oni slijede je put kufra. Ili, da li ovi ljudi sebe poistovjećuju sa Resulullahovim, sallallahu alejhi ve sellem, ehli bejtom? Drugim riječima, da li oni misle da je ehli bejt tako neprijateljski raspoložen prema Ebu Bekiru i Omeru, radijallahu anhuma? Ovako misliti bi značilo smatrati najistaknutije članove ehli bejta licemjerima. Oni kažu da je hazreti Alija cijelim tokom svog tridesetogodišnjeg prijateljstva sa druge tri halife prikrivao svoja prava osjećanja i namjere i gušio svoju mržnju protiv njih - da bi se s njima slagao - držao ih uzvišenijim, i popuštao im, iako to oni nisu zaslužili. Njihova tvrdnja je zaprepašćujuća. Da oni vole ehli bejt, zato što vole Resulullaha, oni bi bili neprijatelji prema Resulullahovim neprijateljima i proklinjali Resulullahove neprijatelje žešće od neprijatelja ehli bejta. Međutim, njih niko nikad nije vidio niti čuo da kunu, ili čak kritikuju Ebu Džehela, koji je bio Resulullahov najviši neprijatelj i koji ga je tako nemilosrdno vrijeđao i progonio. U drugu ruku, oni su se zalijepili za svoje otpadničko vjerovanje da je hazreti Ebu Bekir, koji je bio najdraži Resulullahov ashab, bio neprijatelj ehli bejta. U svom razuzdanom bijesu oni se na njega bacaju najvulgarnijim psovkama. Oni se na njega bacaju klevetama koje su potpuno suprotne njegovoj velikoj časti. Kakva je ta njihova vjera, kakav je to mezheb? Da nas Allah dželle-šanuhu sačuva i sakloni! Kako bi se ikad moglo zamisliti da su hazreti Ebu Bekir i hazreti Omer i svi ashabi kiram bili neprijatelji Resulullahovog ehli bejta, ridvanullahi alejhim edžma’in? Bilo bi u redu kada bi ovi svi nerazumni i bogohulni ljudi klevetali neprijatelje ehli bejta bez spominjanja imena najistaknutijih ashaba i stavljanja sebe u vrlo neprijatnu situaciju klevete največih i najpoznatijih vjerskih ličnosti. Kada bi tako uradili oni se (u vjerovanju) ne bi razlikovali od muslimana ehli sunneta. Muslimani ehli sunneta, zaista, vjeruju da su neprijatelji ehli bejta i njihovi neprijatelji, optužuju ih i kunu ih. Alimi ehli sunneta su nas snabdjeli sljedećim vrlo elegantnim i finim objašnjenjem po ovom pitanju, “Mi ne smijemo reći ni za kog da će otići u džehennem, čak iako je on zašao u razne vrste kufra (nevjerstva). On se može pokajati (doći na tevbe) i opet (prije smrti) postati musliman. Takve osobe se ne smiju poimence kleti. Mi takođe ne smijemo poimence kleti ni izvjesnog specifičnog kafira. Kafiri se moraju grupno kleti. Mrtvaca smijemo kleti samo ako sigurno znamo da je umro bez imana (to jest, kao kafir).” Neki od ovih bijednih nevjernika sramno kunu hazreti Ebu Bekira i hazreti Omera, psuju i kleveću istaknute ashabe kiram. Da Allah dželle-šanuhu blagoslovi ove bijednike i i izbavi s krivog i odmetničkog puta i da ih uputi na pravi put! Amin Po ovom pitanju, između muslimana ehli sunneta i ovih ljudi postoje dvije glavne razlike: 1 -- Prema alimima ehli sunneta sve četiri (prve) halife su bile istinite i ispravne. Zaista jedan od hadisi šerifa koji predskazuju nepoznato kaže, “Poslije mene će trideset godina biti hilafet.” Hilafet u ovom hadisi šerifu znači hilafet u punom značenju. Trideset godina hilafeta se navršilo s hazreti Alijinim hilafetom. Ovaj hadisi šerif nam govori da su četiri halife zakonito postale halife i da je njihov redoslijed zakonit. Izvjesni ljudi koji ne pripadaju ehli sunnetu kažu da su prve tri halife nepravedno i silom prisvojile dužnost hilafeta. Prema njima, samo je hazreti Alija imao pravo na hilafet. Oni kažu da se hazreti Alija taktički saglasio s halifatima njegova tri prethodnika s namjerom da obuzda situaciju da ne bi izazvao fitnu. Oni vjeruju da su ashabi kiram našeg efendije Pejgambera glumili međusobno prijateljstvo i da su jedan drugog hipokritski manipulisali i pretvarali se da su jedni drugim prijatelji samo da bi se lijepo slagali. Po ovim samo-postavljenim pobornicima nepostojećeg razloga ashabi koji su mislili da je hazreti Alija trebao biti (prvi) halifa su morali glumiti svoje prijateljstvo i blagonaklonost prema pobornicima druge tri halife. Zauzvrat, i druga grupa je prikrivala svoje nepriateljstvo prema hazreti Aliji, i ljubazno simulirala nježne osmijehe i prijateljstvo. Po ovim ljudima svi ashabi su bili dvolični lažovi koji su se pretvarali i imali mišljenje u potpunoj suprotnosti sa onim što su u stvari mislili. Prema njima ashabi su najgori od svog Muhammedovog, alejhisselam, ummeta (sljedbenika) a Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, sohbet (društvo) je najgori od svih sohbeta. Jer, prema rasuđivanju ovih bijednika ashabi su dobili pretpostavljene zle karakteristike iz Resulullahovih sohbeta i savjeta što zauzvrat znači da su oni vodili život licemjerstva, neprijateljstva, ljubomore i mržnje. Međutim činjenica je potpuno obratna. Zadnji ajet sure Feth kaže, “Oni su puni merhameta i blagi su jedni prema drugim.” Mi se uzdamo u Allahovu teala zaštitu od ovakvih otpadničkih vjerovanja. Da su u pionirima ovog ummeta postojale ovakve takozvane greške da li bi potomci imali ikakve dobrote? Ja se čudim jesu li ovi ljudi ikad čuli ajeti kerime i hadisi šerife koji govore o izvanrednim kvalitetima Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, sohbeta i dobročinstva njegovog ummeta? Ili ih oni poriču? Ashabi kiram su nam prenijeli Kur’ani kerim i hadisi šerife. Dakle, klevetanje ashaba kiram je klevetanje vjere koju su nam oni prenijeli. Da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od zločina ove mrske klevete i ovih pokvarenih vjerovanja! Njihove riječi odaju njihove podmukle planove da unište islam. Oni nastoje da potkopaju islam pod maskom ljubavi prema Resulullahovim, sallallahu alejhi ve sellem, ehli bejta. U sjenci simulirajuće ljubavi vrijeba strašna namjera iskorjenjivanja Resulullahovog islama. Da Allah dželle-šanuhu zaštiti muslimane i da im dadne da im ne povjeruju! Ja bih želio da oni barem poštede hazreti Alije, radijallahu anh, pristalice i da ih ne smatraju licemjerima. Mi smo u neizvjesnosti ko od njih treba da dobije dio dobrote s obzirom da oni tvrde da su i hazreti Alijine pristalice i njegovi protivnici prikrivali svoje međusobno neprijateljstvo i da su jedni druge trideset godina manipulisali lažnim prijateljstvom? I kom od njih mi trebamo vjerovati? Oni ogovaraju i kunu hazreti Ebu Hurejru, radijallahu anh. Oni nisu ni svjesni da oni svojom klevetom protiv njega kleveću i ozloglašavaju pola naredbi i zabrana islama. U stvari, prema mudžtehidima, koji su duboki alimi islama, naređenja i zabrane islama su izvedene iz tri hiljade hadisi šerifa. Drugim riječima, tri hiljade principa islama (ahkami islamijje) se bazira na hadisi šerifima. Hiljadu i pet stotina od ovih hadisi šerifa nam je saopštio i citirao Ebu Hurejra. Prema tome, klevetati njega znači ukaljati i oštetiti pola pravila islama. Kako je imam Buharija rekao, preko hiljadu i osam stotina alima islama citira hadisi šerife po autoritetu Ebu Hurejre.Većina ovih alima su pripadali ili ashabima kiram ili tabi’inima izam. Na primjer, Abdullah ibni Abbas i Abdullah ibni Omer i Džabir bin Abdullah i Enes bin Malik su nam prenijeli hadisi šerife od hazreti Ebu Hurejre, radijallahu anhum. S druge strane ovi jadnici citiraju riječi koje krive hazreti Ebu Hurejru i tvrde da je to hadisi šerif koji nam je prenijeo hazreti Alija. To je njihova lična izmišljotina. Duboki alimi su razotktili da je ta izjava izmišljena. Hadisi šerif u kom naš efendija, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, čini dovu Ebu Hurejri, u kojoj traži da se poveča Ebu Hurejrino znanje i oštroumnost (zeka), je čuven među alimima hadisi šerifa i napisan je u poglavlju kitabul ilm Buharijje šerifa. Ebu Hurejra ovako saopštava događaj: “Mi smo sjedili s našim efendijom Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, kada on reče, “Ko će od vas skinuti svoju odjeću i staviti je na pod? Ja ću reći nešto. A onda neka uzme svoju odjeću, složi je, i nikada ne zaboravi moje riječi.” Ja sam skinuo moj kaput i bacio ga na tlo. Naš efendija Resulullah je rekao što je htio reći. Ja sam ga ponovo obukao i pokrio moje grudi. Od tada nisam nikad zaboravio ništa što sam čuo. Kleti jednog ovako velikog vjerskog autoriteta kao što je hazreti Ebu Hurejra na račun ove lažne optužbe, i nazivati ga hazreti Alijinim neprijateljem, je čista nepravda, kleveta i grdnja ove mubarek osobe. Njihove ekscentričnosti su proizvod njihove prevelike ljubavi. To je višak koji se graniči s gubitkom imana. Pretpostavimo da mi odobravamo sve njihove tvrdnje, da se slažemo s njihovim otpadništvom i da vjerujemo da je hazreti Alija nerado slušao druge tri halife, i da je i da se s njima hipokritično slagao; kako ćemo onda objasniti njegove dobro poznate izreke koje veličaju i hvale prvu dvojicu halifa? Šta nam oni savjetuju za te izjave? Napisano je na primjer, u svim knjigama koje govore o ovim stvarima, da je hazreti Alija, radijallahu anh, kada je bio halifa i kada je država bila potpuno u njegovim rukama da je on potvrdio da su tri halife koje su bile prije njega bile hak i zakonite halife. Kako oni to objašnjavaju? U stvari, dvolična politika je mogla samo, u najgorem slučaju, da zahtijeva samoodricanje hilafeta uprkos vjerovanja da je to njegovo pravo ili, na primjer, prikrivanje činjenice da druge tri halife nisu zasluživale taj položaj. Ali, optuživanje licemjerstvom, uprkos činjenici, i potvrdi, da su ranije tri halife bile legalne i da su hazreti Ebu Bekir i Omer bili najuzvišeniji od svih muslimana, je velika lakrdija. Šta više, postoje univerzalno poznati istiniti i sahih hadisi šerifi, koji izražavaju superiornosti trojice halifa i mnogih drugih ashaba. Takođe postoje i hadisi šerifi koji su spomenuli ashabe po imenu i obradovali ih radosnim vijestima da će sigurno otići u džennet. Šta će nam oni reći o tim hadisi šerifima? Jer, opravdanje za pripisivanje licemjerstva Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, ne postoji. Svaki Pejgamber je morao tačno izraziti činjenice onako kakve su. Nadalje, šta će oni reći o ajeti kerimima koji veličaju ashabei kiram? Licemjerstvo u ajeti kerimima ne može nikad doći u obzir. Da im Allah dželle-šanuhu dadne razum! Svako ko ima prosječnu inteligenciju zna da je licemjerstvo zao običaj. Ono je izdaja. Nepravedno je ovu karakteristiku pripisivati hazreti Aliji koji je bio Allahov lav. Bilo bi ljudski da se on tako ponašao par sati ili par dana. Međutim, reći da je on živio sa tim grijehom trideset godina je neoprostiva kleveta protiv Allahovog lava. Rečeno je (od strane alima islama) da stalno ponašanje malog grijeha pravi veliki grijeh. Šta li će onda biti s onim, ko ovu izdaju i licemjerstvo radi neprestano trideset godina? Kako bih želio da ovi bijednici shvate težinu svojih pogrdnih tvrdnji i prestanu s poricanjem uzvišenosti prve dvojice halifa i da ne izazovu užasnu situaciju u ime hazreti Alije. Kada bi oni bili svjesni grozote licemjerstva, što je osobina specifična za munafike, oni bi izbjegli katastrofalni pogrešni korak koji hazreti Aliji nanosi sramotu. Oni bi onda izabrali blažu od dvije katastrofe i izbjegli goru. Još nešto što trebamo ovdje istači je to da za njih nije katastrofalno da vjeruju da su prve dvije halife iznad svih drugih. Drugim riječima, ovakvo vjerovanje nimalo ne umanjuje hazreti Alijinu vrijednost. Niti ga lišava njegovog prava na hilafet. Njegovo pravo na hilafet, njegov visoki (duhovni) stepen (koji se zove) vilajet i njegova jačina u (duhovnim granama) hidajeta i iršada će sve ostati nepromjenjene. S druge strane, reći da se on nerado pretvarao da je prijatelj prema onim, koji su oduzeli njegovo pravo prvenstva na hilafet znači poniziti, i omalovažiti, ovog velikog imama zato što je licemjerstvo osobina munafika, lažova i varalica. 2 -- Prema alimima ehli sunneta, rahimehumullahu teala, prepirke i borbe između ashaba kiram su se temeljile na dobročudnim mislima i korisnim razlozima. Nijedan od njih nije slijedio svoj nefs. Nijedan od njih nije ništa radio iz tvrdoglavosti. U stvari, Resulullahov sohbet je potpuno očistio nefsove svih ashaba kiram. Njihova srca su bila tako čista da ona nisu nikad osjećala neprijateljstvo, mržnju, i inat prema dugim. Svaki pojedini od njih je bio veći mudžtehid od svih drugih alima islama. Svakom mudžtehidu je vadžib da radi u skladu sa svojim ličnim idžtihadom. Prirodno je da po izvjesnim pitanjima, različiti mudžtehidi imaju različite idžtihade. Drugim riječima, oni se međusobno ne slažu po izvjesnim pitanjima u onom šta je tačno i ispravno. Kada se njihovi idžtihadi razlikuju, i njihove prakse se razlikuju, jer svaki od njih mora da slijedi svoj lični idžtihad. Stoga, međusobni sukobi stavova ashaba kiram su plod njihovih nastojanja da iznesu istinu i pravdu na svjetlo. Njihova nastojanja pokazuju da su se oni slagali po pitanju istog cilja. Njihove razlike i sukobi nisu bili iz namjere da zadovolje želje nefsa emmare. Neki nazivaju kafirima one koji su se borili protiv hazreti Alije. Oni ih vulgarno psuju i nazivaju vrlo pogrdnim riječima. Međutim, činjenica je da se ashabi kiram u nekim stvarima nisu slagali s Resulullahom sallallahu alejhi ve sellem, i da su njihove riječi, po pitanju tih stvari, bile suprotne od Resulullahovih zaključaka. Njih ni Allah dželle-šanuhu ni Njegov Pejgamber nisu korili za njihove argumente, koje su, kasniji događaji koji su se desili kao posljedica, nekad dokazali tačnim i ispravnim. Oni nisu nikad bili ruženi. Oni nisu bili ruženi u vahju kada je bio objavljen. Kako bi onda ikada mogli nazivati izvjesne ljude kafirima, radi njihovog idžtihada koji se nije slagao s hazreti Alijinim idžtihadom? Kako bi se oni ikad mogli kriviti zato što je njihov idžtihad bio drukčiji od hazreti Alijinog idžtihada? Nije bilo mali broj onih koji su ratovali protiv hazreti Alije i koje ovi bijedni zlikovci stalno kleveću. Među njima je bilo na hiljade velikana islama. [Prema izvjesnim informacijama koje se nalaze u (knjizi istorije) Kisas-i enbija u bici kod Džemela (deve) se trideset hiljada ljudi borilo protiv hazreti Alije, radijallahu anh, a u bici kod Siffina je bilo stotinu dvadeset hiljada. U obje bitke je bilo četrdeset pet hiljada žrtava. Kako smo detaljno objasnili na prethodnim stranicama jedan jevrej koji se zvao Abdullah bin Sebe’ i njegovi saučesnici su posijali razdor među ashabima kiram. Oni su prouzrokovali da hiljade muslimana postanu šehidi. Neporeciva je činjenica, koja je napisana u Kur’ani kerimu, da su jevreji bili odgovorni za šehidsku smrt velikog broja Pejgambera.] Nije se lako usuditi i nazvati kafirima najveće od svih ashaba kiram, i o njima se bezobrazno izražavati, naročito, ako su oni sretnici koji su bili obradovani veselim vijestima da otići direktno u Džennet. Ja želim da ovi bijednici postanu svjesni opasnih posljedica kojim ih njihov prljavi jezik vodi. Ovi mubarek ljudi su nam prenijeli skoro pola učenja islama. Ako ružimo ove ljude pola vjerskog znanja gubi svoju pouzdanost. Kako bi ikad mogli klevetati ove ljude uprkos činjenici da nijedan alim islama nije nikad odbacio nijednu vijest koja nam je došla preko njih? Takođe je i hazreti Alija saopštio što je od njih čuo. Knjiga Sahih-i Buhari je najistinitija knjiga na zemlji poslije Kur’ani kerima. To je jedna činjenica koju i šije znaju i sa kojom se slažu. Ovaj fakir (hazreti imam Rabbani misli na sebe) je čuo sljedeće priznanje od eminentnog alima šija Ahmeda Tebtija: “Na zemlji poslije Kur’ani kerima je Buharija najtačnija knjiga.” Ova knjiga u sebi sadrži i vijesti (haber) ashaba koji su se borili protiv hazreti Alije i vijesti ashaba koji su bili njegove pristalice. Pripovjedači, koji su bili i na ovoj i na onoj strani, nisu smanjili vrijednosti vijesti. Veliki alim (imam Muhammed bin Ismail Buhari) je zapisao u svoju knjigu vijesti koje nam prenosi hazreti Mu’avija kao i one koje nam prenosi hazreti Alija. Da je postojala ikakva sumnja u pouzdanosti hazreti Muavije, ili istinitosti hadisi šerifa koje nam on prenosi, on ne bi dozvolio da haberi, koje nam on prenosi, budu u njegovoj knjizi. Isto tako su svi alimi hadisa uzimali habere (vijesti, pripovijedanja) s obje strane - bez ikakvog razdvajanja - jer borba protiv hazreti Alije, po njihovom mišljenju, nije bio ni prekršaj ni greška. U ovim sukobima idžtihada, hazreti Alijin idžtihad nije neminovno morao da bude tačan, niti se može pretpostaviti da su oni koji imaju drukčiji idžtihad uvijek pogrešni. Tačno je da je hazreti Alijin idžtihad u ovim takozvanim ratovima bio ispravan. Često su istaknutiji tabi’ini i imami naših mezheba - kad god su morali izabrati između dva suprotna idžtihada - ostavljali hazreti Alijin idžtihad, i odabirali idžtihad, koji se nije slagao sa hazreti Alijinim idžtihadom. Da je hazreti Alijin idžtihad uvijek bio tačan, drugi idžtihadi, koji se nisu slagali s njegovim idžtihadom ne bi bili prihvaćeni. Kadi Šurejh, eminentni tabi’in alim, je bio mudžtehid. On je odbio da donese odluku u skladu s hazreti Alijinim idžtihadom i nije dozvolio da hazreti Alijin sin, hazreti Hasan, posvjedoči za svog oca. Svi drugi mudžtehidi su slijedili primjer Kadi Šurejha i odbili svjedočenje osoba za svoje očeve. Ima puno primjera koji nam pokazuju da su idžtihadi - suprotni hazreti Alijinom idžtihadu - bili uzeti kao osnova. Razumni ljudi koji čitaju vjerske knjige će vidjeti da je ovo što govorimo sasvim ispravno. Dakle, mi ne trebamo ni pokušavati iznositi ikakve dalje primjere. Kako vidimo, nije prekršaj, imati idžtihad koji nije u skladu s hazreti Alijinim idžtihadom, ili raditi po tom idžtihadu. Oni koji ne slijede njegov idžtihad nisu neminovno zli i krivi. Hazreti Aiša, radijallahu anha, je bila Resulullahova ljubimica. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ju je jako puno volio, i do svoje je smrti držao na jako visokom nivou. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je do svoje smrti živio u njenoj sobi, preselio na ahiret u njenom krilu i bio ukopan u njenoj predivno mirišljavoj sobi. Na stranu to što je ona bila toliko časna, ona je bila i jako duboko učeni alim i mudžtehid. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je njoj dodijelio zadatak podučavanja polovine vjere. Kad god su ashabi kiram bili u dvoumici po pitanju vjerskih stvari, ili imali poteškoću oko rješavanja nekog vjerskog problema, oni su njoj išli, naučili od nje što im je trebalo, i vraćali se od nje s rješenjem za svoj problem. Ko za sebe tvrdi da je musliman ne kleveće i ne grdi nekog tako časnog kao siddika - vrli mudžtehid - radi njenog idžtihada koji je bio suprotan hazreti Alijinom idžtihadu. To je nešto od čega onog, ko vjeruje u Resulullaha, hvata jeza. Hazreti Alija je bio Resulullahov zet dok je hazreti Aiša bila njegova zevdže-i mutahhera (čista i blagoslovljena hanuma), miljenica i najdragocjeniji životni saputnik. Prije nekoliko godina ovaj fakir (imam Rabbani misli na sebe) je usvojio običaj hranjenja siromaha svake nedjelje i namjenio da se sevapi (ahiretske nagrade) dodijele dušama ehli aba. Drugim riječima, ja sam slao moje sevabe dušama našeg efendije, Resulullaha, hazreti Alije, hazreti Fatime, hazreti Hasana i hazreti Husejna. Jedne noći sam usnio našeg efendiju Resulullaha kom sam [u snu] nazvao selam. On mi se čak nije ni obratio. On se okrenuo od mene i prijekorno rekao, “Ja jedem u Aišinoj kući. Ko hoće da mi pošalje hrane neka je pošalje Aišinoj kući.” Kada sam se probudio ja sam shvatio razlog njegove nepažljivosti prema meni. Ja nisam namijenio da i Aiša dobije sevabe hranjenja siromaha (sadake). Od tog momenta, ja sam takođe i hazreti Aišu uključivao u podjelu sevapa kada sam hranio siromahe (davao sadaku) i sve druge ezvadži mutahhera, radıjallahu teala anhunne. Zaista, ove sve osobe su članovi ehli bejta. Vrijeđati Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, kroz hazreti Aišu, radijallahu teala anha, je opasnije nego uvrijediti ga kroz hazreti Aliju, radijallahu teala anh. Oni koji su pametni to potpuno razumumiju. Kako smo već u više navrata istakli, ljubav i poštovanje koje moramo izraziti prema hazreti Aliji se temelji na ljubavi i poštovanju prema Resulullahu. Njega moramo voljeti i poštovati radi toga što je on bio Resulullahov miljenik i radi toga što je on njegov rod i rodbina. Mi nemamo šta reći onom koji vole i cijeni hazreti Aliju direktno a ne radi ljubavi prema Resulullahu. Mi sa takvom osobom nemamo šta diskutovati pošto takva osoba nastoji da iznutra razori vjeru i uništi islam. Takva osoba se okrenula od Resulullaha i slijedi drugi pravac. On je okrenuo svoje lice prema hazreti Aliji umjesto prema Resulullahu što je kufr (nevjerstvo). Hazreti Alija ne voli ovakve ljude. Njihove riječi i pisanja ga vrijeđaju. Naša ljubav prema ashabima kiram, ezvadži tahirat i Resulullahovim zetovima je samo rezultat naše ljubavi prema Resulullahu, alejhi ve ala alihi ve ashabihissalevat. Mi ih samo radi Resulullaha, alejhissalatu vesselam držimo velikim i cijenimo. Hadisi šerif, “Ko ih voli, voli ih zato što mene voli,” nam govori da je to tačno. Isto tako i neprijateljstvo prema svakom od njih znači neprijateljstvo prema Resulullahu. Zapravo, jedan drugi hadisi šerif glasi, “Ko im je neprijatelj, on im je neprijatelj zato što je on moj neprijatelj.” Ova dva hadisi šerifa se ovako međusobno nadopunjuju, “Voljeti moje ashabe znači voljeti mene. Neprijateljstvo prema mojim ashabima je neprijateljstvo prema meni. Hazreti Talha i hazreti Zubejr, radijallahu teala anhuma, su bili dva od najčuvenijih ashaba. Oni su dvijica od najsrećnijih ljudi koji su bili obradovani veselim vijestima Dženneta. Velika je greška klevetati i kritikovati ova dva predraga ashaba. Svako njihovo proklinjanje i kleveta će se povratiti na onog ko ju je učinio. Talha je bio jedan od šest osoba koje je hazreti Omer, radijallahu anh, imenovao i rekao da jedan od njih treba da bude poslije njega halifa, a Zubejr drugi. Halifa Omer, radijallahu anh, nije mogao izabrati (svoga nasljednika) između šest ljudi jer nije znao ko je od njih najsuperiorniji. Dva ashaba (odnosno Talha i Zubejr) su odustala od kandidature za hilafet. Jedan od njih, Talha, je bio takav da je on ubio svog rođenog oca zato što nije pazio kako se ponaša pred Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem. Allah dželle-šanuhu ga je, i njegovo poštovanje prema Resulullahu pohvalio u Kur’ani kerimu. Što se tiče ovog drugog, Zubejra, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao da će njegov ubica otići u džehennem. Ko njega kune i kleveće nije manje sraman od njegovog ubice. Nemoj se loše izražavati o vjerskim velikanima i ne kleveći velikane islama! Zaista, jako se toga pazi! Dobro se čuvaj toga! Oni su uložili svoje cijele živote u propagiranje islama i potpomaganje Muhammeda, alejhisselam, koji je najveći od svih stvorenja i danonoćno, tajno i javno, žrtvovali svu svoju imovinu u širenje vjere. Oni su radi Resulullaha napustili i porodice i krvno srodstvo i djecu i žene i domove i države i potoke i polja i drveće. Oni su više voljeli Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, od ovih svih stvari i svojih ličnih života. Ostavljajući ovo sve, i ljubav prema sebi, oni su se čvrsto uhvatili za Resulullaha. Oni su stekli čast razgovaranja i druženja s Resulullahom. Zahvaljujući berićetu njegovog sohbeta oni su blagoslovljeni nadmoćnostima poslanstva. Oni su vidjeli otkrivanje Allahovog teala vahja i stekli čast da budu s melekom (anđelom). Oni su bili svjedoci čudesa koja su izvan granica zakona hemije i fizike. Oni su jasno iskusili stvari o kojima su drugi samo čili. Oni su bili blagoslovljeni takvom blizinom i uzvišenostima kakve nisu date nikom u narednim pokoljenjima. Takve su visine na koje su oni uzdignuti, i tako je jedinstvena ljubav kojom su oni obilno obasuti, da sevapi drugih - koje će dobiti za planine zlata sadake - nisu ravni polovici sevapa koje će ovi sretni ljudi dobiti za šaku ječma. Allah dželle-šanuhu ih u Kur’ani kerimu veliča i hvali. On kaže da je On zadovoljan sa njima i da su oni zadovoljni s Allahom teala. Zadnji ajeti kerim sure Feth unapređuje njihovu čast. Allah dželle-šanuhu kaže da su oni koji se na njih ljute i koji ih mrze kafiri. Dakle, mi se trebamo plašiti i strahovati od neprijateljstva prema njima isto kao što se plašimo da ne zađemo u kufr. Ljubav kojom su se oni pričvrstili za Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, je bez presedana i časti koje su oni dobili su tako neuporedive( nema im ravnog ) koje su dobili uživajući njegovu specijalnu ljubav i tevedždžuh (pažnju) da je potpuno besmisleno klevetati ih ili ih ne voljeti pod izgovorom da su se oni međusobno razišli radi različitih idžtihada po pitanjima čije rješenje je zahtijevalo idžtihad, i da je svaka grupa postupala po svom idžtihadu. U stvarima te prirode razlika je prikladnija od jedinstva i tuđi idžtihad se ne smije slijediti. Na primjer, kada je imam Jusuf, rahimehullahu teala, došao na stepen idžtihada on bi pogriješio da je slijedio idžtihad imam a’zama Ebu Hanife, rahmetullahi teala alejh, (koji ga je obrazovao). On je morao raditi po svom idžtihadu. Imam Šafija, rahmetullahi alejh, nije smatrao poglede i zaključke nijednog ashaba kiram, radijallahu teala anhum edžme’in, boljim od njegovih zaključaka. On je odbio svaki idžtihad koji se nije slagao s njegovim čak i ako su oni pripadali Ebu Bekiru siddiku i hazreti Aliji. On je smatrao da je svrsishodno da on radi po svom idžtihadu čak i ako je njegov idžtihad bio u suprotnosti sa njihovim. Pošto je jedan obični mudžtehid - koji nije ashab - smatrao da je to dozvoljeno i ispravno, da li je ikad moguće opruživali ashabe za njihovo međusobno neslaganje u pogledu idžtihada i da li bi se oni ikad smjeli klevetati na osnovu njihovog ispravnog postupka? Ashabi kiram, radijallahu teala anhum edžmein, su ponekad imali idžtihade suprotne idžtihadu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Oni su postupali u suprotnosti s Resulullahovim idžtihadom. Vahj koji je kasnije poslat nije ukorio njihov drukčiji idžtihad. Nijedan od njih nije bio kažnjen radi svog drukčijeg idžtihada. Njima nije bilo zabranjeno da imaju idžtihad koji je u suprotnosti sa Resulullahovim, sallallahu alejhi ve sellem, idžtihadom. Da Allahu dželle-šanuhu nije odobravao međusobne razlike ashaba kiram u idžtihadu On bi sigurno zabranio ova neslaganja. Ashabima kiram s drukčijim idžtihadom bi bilo zaprijećeno azabom (mučenjem na ahiretu). Mi smo svi upoznati o zabrani podizanja glasa pred Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, i prijetnji azabom onim koji to rade. Meal (značenje) drugog ajeta sure Hudžurat glasi, “O mu’mini! Ne dižite svoje glasove iznad glasa Resulullaha i ne govorite s njim glasno kao što govorite glasno jedni s drugim!” To je nešto što On nije odobravao i što je na licu mjesta zabranio. Postojala je razlika u idžtihadu u vezi sa postupanjem ratnih zarobljenika koji su zarobljeni u Bici na Bedru. Hazreti Omer i hazreti Sa’ad bin Mu’az su predložili da se oni ubiju. Jedni su mislili da ih je trebalo osloboditi u razmjenu za izvjesnu sumu novca. I Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je imao taj idžtihad. Oni su postupili po tom idžtihadu i počeli oslobađati robove na što je objavljen ajeti kerim u kom je izjavljeno da je hazreti Omerov idžtihad bio ispravan. Postoje mnogi, ovima slični primjeri, iz kojih se vidi da je bilo različitih idžtihada, koji se međusobno nisu slagali. [Ahmed Dževdet paša, rahmetullahi alejh, iznosi jednog od njih u svojoj knjizi Kisas-i Enbija: U šestoj godini po Hidžri je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo sa hiljadu i četiri stotine ashaba na put, iz Medine u Mekku, sa ciljem da posjeti Ka’bu mu’azzam, kada je primio izviđačke podatke da su kafiri namjerili da im onemoguće ulazak u Mekku. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, se zaustavio na Hudejbiji i rekao Omeru, “Ja Omer! Idi u Mekku! Reci im da mi ne želimo da ratujemo već da samo hoćemo da posjetimo Ka’bu i da se vratimo!” Osjetivši da je naređenje rezultat idžtihada, hazreti Omer je predložio svoj idžtihad i rekao, “Ja Resulullah! Kurejš kafiri znaju da sam ja njihov smrtni neprijatelj. Oni će me rastrgati na komade ako odem sam. Osman bi bio bolji kandidat za tu misiju. Osman tamo ima puno rodbine koja će ga zaštititi.” Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ne samo da nije tome prigovorio već je i rado prihvatio ovaj Omerov prijedlog. Hazreti Osman je poslat u Mekku. Postoje mnogi drugi primjeri koji pokazuju Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, ustupke idžtihadima njegovih ashaba. Na primjer on je rekao, “Allah dželle-šanuhu je dao ispravne riječi Omerovom jeziku.”] Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je u svojoj zadnjoj bolesti zatražio od ashaba komad papira da zapiše savjete za ashabe. Ashabi kiram, alejhimurridvan, nisu bili složni treba li donijeti papir. Jedni su rekli da ga treba donijeti dok su drugi smatrali da ga ne treba donijeti. Hazreti Omer-ul-Faruk, radijallahu anh, je pripadao ovoj drugoj grupi. On je rekao, “Dosta nam je Allahova knjiga Kur’ani kerim.” Izvjesni ljudi ga radi toga napadaju. Oni bez rezerve izgovaraju najvulgarnije psovke. Zaista, oni nisu u pravu što ga kritikuju. Jer, hazreti Omer je znao da je vahj (objava) već završen, da je Allah dželle-šanuhu već završio objavu Svojih zapovijedi, i da je idžtihad jedini izvor za izvođenje novog vjerskog podatka. Naš efendija, Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, htio da zapiše šta je on u tom času idžtihadom pronašao. Meal (značenje, smisao) drugog ajeta Hašr sure je, “O razumni! Uzmite pouku!” Ovaj ajeti kerim naređuje alimima koji su došli na nivo idžtihada da čine idžtihad. Svi ashabi kiram su bili mudžtehidi. I oni su takođe bili u stanju da izvedu idžtihad koji je on htio da zapiše. Još jedan razlog koji je izazvao hazreti Omerov, radijallahu anh, naoko negativan postupak, je bila njegova brižnost da se Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, tim poslom ne uznemiri, u vrijeme kada mu se agonija povećavala. Pošto je on puno volio Resulullaha, i da ga ne bi zamarao za nešto, za što je idžtihadom ashaba moguće pronaći rješenje, on je rekao da je Allahov kitab dovoljan. On je tim mislio da kaže da im je Kur’ani kerim dovoljan izvor iz kog će idžtihadom izvesti neophodne podatke pošto su mudžtehidi ti koji idžtihadom izvode podatke iz Kur’ani kerima. Iz njegove bukvalne izjave, “Dosta nam je Allahov kitab” se može zaključiti da je on osjetio da je stvar, koju je on (Resulullah) imao namjeru da zapiše, bila iz kategorije Kur’ani kerima a ne iz hadisi šerifa. Stoga, duboka ljubav i potpuno samopožrtvovanje koje je hazreti Omer, radijallahu anh, osjećao prema Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, ga je spriječila da donese papir jer bi to od njega zahtijevalo dodatni napor u najmučnijim i bolnim časovima njegove zadnje bolesti. U stvari, Resulullahova sallallahu alejhi ve sellem želja, da u tom momentu nešto zapiše, je proizašla iz želje da usluži svoje ashabe. Šta je on htio da zapiše nije jedno od osnovnih učenja islama. Njegov cilj je bio da poštedi ashabe od teškog rada koji idžtihad zahtijeva. Da je njegovo naređenje “Donesite mi papir” bilo definitivno on bi ga ponovio i uvjerio se da su te njegove želje zapisane. Razlika u idžtihadu između ashaba ne bi dopustila da on ukine ovo svoje naređenje. Pitanje: Hazreti Omer je takođe još rekao, “Bunca li (u groznici)? Izvidi je li to tačno? Odgovor: Hazreti Omer, radijallahu anh, je možda smatrao da Resulullah nije bio svjestan šta govori radi bolova bolesti. U stvari, Resulullahove riječi, “Ja ću zapisati,” idu u prilog toj vjerovatnoći. U stvari Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je bio ummi (nepismen). Nikad ga nije niko vidio, da je ikad napisao ijednu riječ. Još jedna stvar koju je hazreti Omer uzeo u obzir je to da bi on završio svije naređenje klauzulom, “…da poslije mene ne skrenete s pravog puta.”Jer, Allah dželle-šanuhu je već izjavio da je učenje islama kompletirano, da su Njegovi ni’meti dostigli najviši stepen savršenstva i da je On zadovoljan sa stanjem stvari. Kako bi otstupanje od pravog puta bilo moguće uprkos savršenih prilika i kako bi očekivali da kratko štivo zaštiti zajednicu od degeneracije kojoj su bili tako naklonjeni? Kako je paragraf, koji je naškraban na brzinu i u sred povečavajućih bolova bolesti mogao spriječiti nenormalnost koju cijela knjiga, koja je napisana u roku od dvadeset i tri godine, nije mogla spriječiti? Hazreti Omer, radijallahu anh, je to sve u momentu shvatio i vidio da je Pejgamberovo naređenje “Donesite mi papir!” uzrok ljudstva, čovječnosti, koje se slučajno omaklo s njegovih mubarek usta. Da bi se uvjerio on je predložio da ga ponovo upitaju. Kada je razgovor postao malo glasniji Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je upozorio, “Ustanite. Ne galamite! U prisustvu Pejgambera se ne smije galamiti.” On nije više ništa rekao. On nije opet tražio da mu donesu papir i pero. Da je neslaganje ashaba s Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, u idžtihadu proizilazilo iz požude nefsa i nedostatka poštovanja oni bi postali murted, da nas Allah dželle-šanuhu sačuva ove strahote! Oni bi izašli iz islama jer je svako nepoštivanje, i svađalačko ponašanje prema Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, kufr (nevjerstvo). Njihovo neslaganje je radi njihovog slijeđenja naređenja u drugom ajetu sure Hašr. U stvarima koje zahtijevaju idžtihad, onim, koji su na nivou idžtihada, zaista nije dozvoljeno napustiti njihov idžtihad i slijediti nečiji tuđi idžtihad. Islam to zabranjuje. Tačno je da idžtihad nije dozvoljen u onim stvarima koje su u Kur’ani kerimu ili hadisi šerifu jasno rečene. Svako mora da slijedi te očite zapovijedi. Vadžib ih je vjerovati i sa njima se saglasiti. Nijedan ashab kiram nije volio hvalisanje niti je gledao u izgled. Njih je samo interesovalo čišćenje srca. Oni su svi gledali u suštinu i značenje, i uvijek su pazili na (islamsko ponašanje koje se zove) edeb. Oni se nisu nikada vezali za površnosti i riječi. Njihova prva briga je bila da slijede Resulullahova naređenja i da se klone i najsitnijih grijeha koji bi pozlijedili Resulullaha. Oni bi, i jesu, za Resulullaha žrtvovali svoje roditelje, djecu i familije. Njihova vjera u njega je bila toliko iskrena (ihlas) i potpuna, njihova ljubav prema njemu je bila tako iskrena, njihovo poštovanje prema njemu je bilo tako duboko, da je njihov sav život bio protkan njim, tako da njegova mubarek pljuvačka ili dlaka ili nokat nisu nikad pali na zemlju (a da ih nije jedan od najvjernijih poštovalaca uhvatio). Oni su se međusobno utrkivali, i takmičili, da se dočepaju makar malog primjerka tih odbačenih mubarek dijelova njegovog presvijetlog tijela i da ga čuvaju kao plodonosni suvenir, kao nešto što je mubarek i najdragocjenije. Ako bi danas, rovareći po riječima jednog od ovih čistunaca pronašao izraz, koji bi se u današnjem svijetu laži i prevara u kom je čak i semantika zagađena, mogao protumačiti kao nepoštivanje prema Resulullahu, tom izrazu se mora dati jedno dobročudno značenje u sklopu cijele izjave, a ne semantička izvrtanja čija je svaka riječ prošla kroz tok vremena. Pitanje: Pošto je rečeno da je moguće da u vjerskim učenjima, koja su nastala idžtihadom, ima grešaka, može li se reći da su svi vjerski podaci, koje nam je dao Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, tačni? Odgovor: Kada je u vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem,vjersko učenje, koje je pronađeno putem idžtihada bilo protivrječno, Allah dželle-šanuhu je objavljivao koji je idžtihad tačan. Jer, Pejgamberima nije dozvoljeno uraditi nešto neispravno. Kada su po pitanju nečega postojali oprečni idžtihadi Allah dželle-šanuhu je rekao koji je ispravan tako da se ispravan idžtihad razlikovao od neispravnog idžtihada. Kada se u vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, došlo do različitih idžtihada po izvjesnom pitanju melek, koji je bio zadužen za to, je silazio sa vahjom i otkrivao tačan odgovor. Prema tome, postupilo se po ispravnom idžtihadu i ono što se uradilo je bilo ispravno. Dakle, sve što nas je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, naučio je bez sumnje i sigurno tačno i sve što je on uradio je definitivno ispravno. Nije moguće da u njegovom učenju postoji i najmanja greška. U stvari, kako god su direktna i očigledna učenja tačna zato što ih je objavio melek, koji je bio zadužen za to, tako su isto tačna i vjerska učenja koja su izvedena idžtihadom, pošto su ona verifikovana objavom koja je došla preko meleka. Izvjesne stvari nisu direktno i jasno objavljene. One su ostavljene kao znak ljubaznosti prema idžtihadu alima, koji su bili počašćeni zaradom sevapa za njihov idžtihad. Vjerska učenja do kojih se došlo idžtihadom su izazvala da se mudžtehidi unaprijede na veći stepen. Poslije Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, prelaska na ahiret nije bio isti slučaj sa idžtihadima. Vjerska učenja koja su pronađena tim idžtihadima nisu zagarantovana. Za njih se ne može reći da su definitivno tačna. Dakle, ne mora se vjerovati da su ona tačna iako je dozvoljeno raditi u skladu sa njima. Nijekanje njihove ispravnosti nije kufr. Ali, ako idžtihadi svih mudžtehida pokazuju isti rezultat, koji zovemo idžma’ (saglasnost, jednoglasnost), ispravnost učenja, koja su ovi jednoglasni idžtihadi pronašli se mora vjerovati. Mi ćemo uljepšati zaključni dio našega pisma iznošenjem superiornosti Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, ehli bejta, radijallahu teala anhum edžma’in: Hadisi šerif koji prenosi Jusuf bin Abdulberr kaže, “Ko voli Aliju on (tim) mene voli. Ko je neprijatelj prema Aliji on je (time) moj neprijatelj. Ko uvrijedi Aliju mene je uvrijedio. A ko uvrijedi mene uvrijedio je Allaha teala.” [Izvjesni ljudi koriste ovaj hadisi šerif kao dokaz i nazivaju kafirima one koji su se borili protiv hazreti Alije. Međutim, činjenica je, da grupe koje su se borile nisu bili jedni drugima neprijatelji. Iako su oni fizički vrijeđali jedni druge njihova srca nisu bila međusobno ljuta. Hazreti Alija, radijallahu anh, je u sred borbi nazivao pripadnike drugog tabora “naša braća”. Hazreti Mu’avija, radijallahu anh, je napisao “Moj efendija” za hazreti Aliju. Na stotinu četrdeset devetoj stranici, sedmog poglavlja knjige Kisas-i enbija, koja je 1331. godine izdata u Istanbulu ovako piše, “Kada je hazreti Hasan ustupio hilafet (hazreti Mu’aviji) koji su veći ashabi kao na primjer Sa’d bin Abi Vakkas priznali, vlada hazreti Mu’avije je bila zakonita. Hazreti Mu’avija je, iako je bio ashab, silom preuzeo vlast. Vrijeme i prilike su to učinile neizbježnim. Narod je prkosio halifinom autoritetu. Moć i snaga su bile potrebne, što je značilo početak ere suvereniteta. Mu’avija, radijallahu anh, je bio zakonit i kvalifikovan za položaj.” Kako vidimo čak i knjiga Kisas-i enbija, koju ovi eksploatatori uzimaju kao temelj za svoje tvrdnje, piše da je hazreti Mu’avija bio ashab, i iza njegovog imena stavlja “radijallahu anh”. Na njenoj stotinu pedeset prvoj stranici ovako piše, “Stvari su se pogoršale pa je administracija muslimanskih stvari i poslova sada zahtijevala upotrebu sile i moći. Hazreti Mu’avija je smatran kvalifikovanim za tu odgovornost. Prije je halifino naređenje bilo dovoljno za izvršavanje islamskih principa, od sada je bila potrebna moć suverena. Pošto je glavni cilj bio održavanje islama svi prisutni ashabi su odali poštovanje Mu’aviji, ridvanullahi alejhim edžma’in.” Na njenoj stotinu pedeset sedmoj stranici ovako piše, “Hazreti Mu’avija je bio ashab koji je bio počašćen Resulullahovim, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalnim primjedbama. On je bio jedan od uglednih ličnosti plemena Kurejš. Radi njegovih izuzetnih sposobnosti kojima je on uspješno izvršavao islam on je bio nazvan Halifei Resulullah.] Hadisi šerif koji nam prenose Tirmuzi i Hakim, rahimehumullah, glasi, “Allah dželle-šanuhu mi je dao imena četvorice ljudi koje On voli. On je naredio da ih i ja sve četvoricu trebam voljeti. Oni su Alija, Abu Zer, Mikdad i Selman.” Hadisi šerif koji nam prenosi Taberani i Hakimi i Abdullah ibn Mes’ud kaže da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao, “Ibadet je gledati u Aliju.” Prema hadisi šerifu koji se nalazi u (knjigama) Buhari i Muslim, hazreti Bera’ je rekao da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, podigao hazreti Hasana i stavio ga na svoje rame i rekao, “Ja Rabbi! Ja ga volim ovog. I Ti ga voli!” Prema hadisi šerifu koji nam Buharija saopštava na osnovu hazreti Ebu Bekira Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, se ispeo na minber sa hazreti Hasanom, radijallahu anh, u rukama. On je gledao sad nas sad Hasana. Onda je rekao, “Ovaj moj sin je sejjid. Allah dželle-šanuhu će radi njega pomiriti dvije muslimanske vojske.” Prema jednom drugom hadisi šerifu, koji nam Tirmuzi saopštava na osnovu Usame bin Zejda, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je držao Hasana i Husejna na svom krilu i rekao, “Ova dva su moji sinovi. Ja Rabbi! Ja volim ovu dvojicu. I Ti ih voli. I voli one koji ih vole!” Prema hadisi šerifu koji nam Tirmuzi saopštava na osnovu Enesa bin Malika, kada su upitali Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, koga on najviše voli od ahli bejta, radijallahu teala anhum edžma’in, on je odgovorio, “Hasana i Husejna.” Hadisi šerif koji nam prenosi Musavvir bin Muharrem ovako kaže, “Fatima, radijallahu teala anha, je dio mene. Ko nju uvrijedi mene je uvrijedio.” Hadisi šerif koji Hakim prenosi po autoritetu Ebu Hurejre glasi, “Ja više volim Fatimu od Alije a Alija mi je korisniji od Fatime.” Aiša, radijallahu anha, kaže da su ashabi donosili poklone (Resulullahu) kad god je bio kod nje. Oni su time nastojali da pridobiju njegovu ljubav. Po jednom drugom izvještaju koji nam opet hazreti Aiša prenosi Resulullahove mubarek hanume su se podijelile u dvije grupe. Ja sam bila u prvoj grupi, sa Hafsom, Safijjom i Sevdom. Druge mubarek hanume su sačinjavale drugu grupu sa Ummi Selemom na čelu. One su poslale Ummi Selemu Resulullahu kao svog zastupnika druga grupa je rekla da želi da on naredi ashabima i da im rekne, “Ako mi želite dati poklon donesite mi ga u kuću u kojoj se u tom momentu nalazim.” Kada je Ummi Seleme izrazila tu želju, on je rekao, “Ne vređaj me! Melek mi donosi vahj samo kada se nalazim u Aišinoj kući.” Na to je Ummi Saleme rekla, “Ja Resulullah! Uzdam se u Allaha teala da me zaštiti da te ne bi uvrijedila. Oprosti mi!” Ista grupa ovih mubarek hanuma je to još jednom pokušala šaljući hazreti Fatimu. On je rekao, “E moja draga kćeri, zar ti ne voliš onog koga ja volim?” Kada je Fatima, radijallahu anha, odgovorila, “Volim” on joj je rekao, “Onda voli nju!” Aiša, radijallahu anha, je rekla da nije zavidila nijednoj drugoj Resulullahovoj ženi koliko je je zavidila Hadidži, radijallahu anha, iako je nije nikad ni vidjela. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je često pominjao njeno ime. Kad god je zaklao ovcu on je slao Hadidžinoj rodbini meso. Kada je on spominjao njeno ime ja sam mu govorila, “Je li Hadidža jedina žena na svijetu?” On je odgovarao, “Ona je bila ovakva, ona je bila onakva Ja sam sa njom imao djecu.” Hadisi šerif koji nam prenosi Abdullah ibn Abbas glasi, “Abbas je od mene i ja sam od njega.” Hadisi šerif koji nam Dejlemi prenosi po Ebu Sa’idovom izvještaju kaže, “Allah dželle-šanuhu će one, koji kleveću moje potomke i tako mene vrijeđaju, strašno kazniti.” Hadisi šerif koji nam Hakim prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anh, glasi, “Najbolji od vas su oni koji su poslije mene najbolji prema mom ehli bejtu.” Ibni Asakir citira sljedeći hadisi šerif koji hazreti Alija prenosi, “Onim koji vrijeđaju moj ehli bejt će biti dovoljan azab, koji će preživjeti na Kijametu.” Ibni Adi i Dejlemi citiraju hadisi šerif koji nam prenosi hazreti Alija, radijallahu anh, “Ko puno voli moj ehli bejt i moje ashabe će lako preći preko Sirat ćuprije.” [Ovdje se završava prijevod imami Rabbanijevog, rahmetullahi teala alejh, pisma.] Veliki alim sejjid Abdulhakim Arvasi, rahmetullahi alejh, nam daje sljedeće objašnjenje u svojoj knjizi Ashabi kiram, “Postoje tri grupe Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, ehli bejta. U prvu grupu spada njegova rodbina, odnosno, oni, sa kojima ima krvno srodstvo. Njegova halaka (očeva sestra) je u ovoj grupi. U drugoj grupi se nalaze njegove čiste hanume. U trećoj grupi su njegove sluškinje. One su uvijek bile s njegovim mubarek hanumama. One su im služile, češljale ih, kuhale im, čistile im njihove sobe, prale im njihov veš i radile sve druge kućne poslove. Bilal, Selman i Suhejb koji su bili zaduženi za van kućne poslove kao što su učenje ezana, su bili među onim koji su jeli i pili u ovom (Resulullahovom) mubarek domu. Hazreti Fatima i sva njena djeca, do kraja svijeta, su takođe ehli bejt. Potrebno je da ih volimo čak i ako su neposlušni muslimani. Voljeti ih, služiti im srcem, tijelom i imovinom, i ophoditi se prema njima s poštovanjem, će prouzrokovati da umremo s imanom. U sirijskom gradu Hama je postojao sud samo za sejjide. Za vrijeme vladavine Abbasida u Egiptu, hazreti Hasanovi, radijallahu anh, potomci su se zvali šerifi a hazreti Husejnovi, radijallahu anh, potomci su se zvali sejjidi. Izdata je odredba da šerifi trebaju nositi bijeli turban a sejjidi zeleni turban. Ddeca koja su rođena u ovim blagoslovljenim famelijama su registrovana u prisustvu sudije i dva svjedoka. U vrijeme sultana Abdulmedžid hana, rahmetullahi alejh, masonski vezir Rešid paša je ukinuo ove specijalne sudove. Nemezheblije i oni koji nemaju poznat rodoslov su počeli sebe nazivati sejjidima. Lažni persijski sejjidi su se raširili svugdje po svijetu. U knjizi Fetavel-hadisijje ovako piše, “Za vrijeme sadri evvela su se svi članovi ehli bejta bili nazivali šerifi. Na primjer, upotrebljavali su se izrazi kao što su ‘šerifi Abbasi’ i ‘šerifi Zejneli’. Fatimi sultani su bili šije. Oni su nazivali sejidima samo potomke Hasana i Husejna. Ešref Ša’ban bin Husejn, jedan turski sultan u Egiptu je 773. godine [1371.g.n.e.] izdao odluku po kojoj sejjidi trebaju da nose zelene turbane kojima će se razlikovati od šerifa. Iako se ovaj običaj svugdje raširio on nije imao šerijatsku važnost.” Detaljnu informaciju po ovom pitanju možemo naći u knjizi Mir’at-i kainat i turskoj verziji knjige Mevahib-i ledunnijje ili u trećem poglavlju njene revizije od strane Zerkanija. DODATAK: Izvjesni od onih koji ne pripadaju ehli sunnetu nastoje da prevare muslimane u našoj zemlji (Turskoj). Zbunjeni u svojim pokušajima da nađu išta što bi moglo izazvati sumnju u knjigama alima islama, što bi mogli izvrnuti u dokaz i iznijeti ga kao podlogu za svoju klevetu hazreti Mu’avije i drugih ashaba, koji su se borili protiv hazreti Alije, oni su se spustili na niži nivo falsifikacije u kojoj uveličavaju tragične priče koje su izmislili abbasidski istoričari koje uzimaju u obzir ulizivanje, ovosvjetsku dobit i unapređenje u položaju. Oni su promijenili tekst knjige Kisas-i Enbija, koja je na turskom jeziku, i pokušali da ga uzmu kao lažni dokaz za svoje podle ciljeve. Da bi otkrili laži i klevete ovih izdajica koje oni u našoj državi upotrebljavaju kao strategiju za sijanje razdora i međusobnog zavađanja braće muslimana, mi smatramo da je relevantno da pozajmimo izvjesne citate iz knjige Kisas-i Enbija i da na njih usmjerimo pažnju naših čitalaca: Na stotinu sedmoj stranici knjige Kisas-i Enbija piše: “Hazreti Hasan, radijallahu anh, se često ženio i razvodio. Djevojke koje je on ženio su se u njega odmah zaljubljivale. Hazreti Hasanova zadnja žena Dža’da ga je otrovala iz straha da će on i nju razvesti.” Kako vidimo, hazreti Hasan je otrovan radi ženine ljubomore. Suprotno tvrdnjama nemezheblija, Mu’avija, radijallahu anh, nije ni znao za ovaj zločin a kamo li da je u njemu učestvovao. Na stotinu devedeset trećoj stranici piše: “Hazreti Mu’avija se u šezdesetoj godini po hidžri razbolio. On je pozvao svoga sina Jezida. On ga je dugo savjetovao. Suština njegovog savjeta je bila: ‘Stanovnici Kufe mogu nahuškati hazreti Husejna da te napadne. Ako ga pobjediš oprosti mu! Budi ljubazan prema njemu! On nam je vrlo blizak. On nad nama ima veliko pravo. On je Resulullahov unuk.’ Ove riječi Mu’avije, radijallahu anh, su najjasniji pokazatelj njegove velike ljubavi i poštivanja koje je on osjećao prema ehli bejtu. Kada se hazreti Mu’avijina bolest pogoršala on je rekao: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je na mene stavio košulju. Ja sam je od tog momenta čuvao da budem blagoslovljen njenim berićetom (bereketom). Ja sam jednom stavio njegove nokte koje je on osjekao i njegovu mubarek kosu u bocu, koje sam takođe do sada sačuvao. Kada umrem obucite na mene košulju i stavite nokte i kosu na moje oči i usta. Možda će mi Dženabi hak oprostiti radi njihovog hurmeta.” Na stotinu devedeset četvrtoj stranici piše: “Hazreti Mu’avija je bio visok, bijele puti, veličanstven, jako strpljiv i dobronamjeran. Njegovo blago ponašanje je bilo poznato. Jednom je neko došao u njegovu audijenciju i uvrijedio ga na vrlo bezobrazan način. Hazreti Mu’avija je čutao. Kada su ga drugi prisutni upitali dokle će njegova strpljivost trajati on je odgovorio, ‘Uvrede ljudi koje ne štete sultanatu nam ne smetaju.’” Prema kratkom pasosu na stotinu devedeset petoj stranici hazreti Ali, radijallahu anh, je upozorio: “Nemojte da klevećete hazreti Mu’avijinu administraciju! Zaista, ako ga izgubite vidjećete odrubljivanje i padanje glava.” U knjizi Mirat-i kainat se navode sljedeći podaci: “Mu’avija, radijallahu anh, i njegov otac Ebu Sufjan su pred Resulullahom primili islam na dan pokorenja Mekke. Oni su imali čvrst iman. Hazreti Mu’avija je bio jedan od Resulullahovih sekretara. Resulullah je za njega nekoliko puta ovako činio dovu, ‘Ja Rabbi! Održi ga na pravom putu i učini ga sebebom (posrednikom) preko kog će i drugi biti upućeni na pravi put.’ On mu je jednom ovako učinio dovu, “Ja Rabbi! Poduči Mu’aviju ilmu i hesabu! Zaštiti ga od azaba! Ja Rabbi! Daj mu da bude hakim (vladar država)!’ Jednom ga je ovako savjetovao, ‘O Mu’avija! Kada budeš vladar država čini dobročinstva!’ Kasnije je hazreti Mu’avija rekao da je od momenta kada je čuo tu dovu čekao dan kada će postati halifa. Jednoga dana je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jahao na jednoj životinji zajedno s hazreti Mu’avijom, koji je bio za njim. On je rekao, ‘Ja Mu’avija! Koji je dio tvog tijela meni najbliži?’ Kada je on odgovorio stomak, on je rekao, ‘Ja Rabbi! Napuni ga znanjem i blagošću!’ Hazreti Mu’avija je bio tako bogato obdaren opraštanjem i blagošću da je u njegovu slavu napisana čitava knjiga koja ima dva velika toma. U Arabiji su odgojena četiri velika genija. Mu’avija je prvi od njih. Kada je hazreti Omer pogledao u Mu’aviju on je rekao, ‘Ovaj je, od arapskih vladara, veličanstven i moćan kao persijski vladari.’ Njegova velikodušnost je bila tolika da je on dao hazreti Husejnu, kada mu je on rekao da je u dugu, osamdeset hiljada zlatnika. [Ovaj događaj je jasna indikacija njegove specijalne simpatije prema ehli bejtu i usluga koje im je on činio.] Hazreti Omer je bio prvi osvajač Jerusalema a hazreti Mu’avija drugi. Hazreti Mu’avija je proširio islamske države do Tunisa u Africi, do Buhare u Aziji i od Jemena do Istanbula, i osnovao punu kontrolu nad ovim ogromnim državama. On je bio veličanstven, nurli lica, zgodan, dobročudan, urođen, pravedan, poštovan i častan državnik. On je bio uvijek u čistim, novim i elegantnoj odjeći, jahao najbolje konje i živio život u velikoj veličanstvenosti. Međutim, radi bereketa koji je urođen Resulullahovom, sallallahu alejhi ve sellem, sohbetu - zato što je on bio ashab - on je bio imun od odstupanja od islama. Prema izvještaju koji je napisan na četiri stotine sedamnaestoj stranici hazreti Abdulhakk Dehlevijeve knjige Medaridž-un nubuvve, koja je napisana na persijskom jeziku, i na stotinu osamdeset prvoj stranici prvog toma turske verzije knjige Mevahib-i ledunnijje Ebu Sufjan bin Harb je pokazao veliko herojstvo u gazi (Svetom ratu) u Taifu. Jedno njegovo oko je ispalo iz očne duplje. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, “Ja Ebu Sufjan! Šta hočeš? Ako hočeš ja ću za tebe učiniti Allahu dželle-šanuhu dovu i oko će ti se vratiti na mjesto. Ili, ako hoćeš, Allah dželle-šanuhu će ti dati oko u Džennetu.” Ebu Sufjan je odgovorio, Ja Resulullah! Ja više volim oko u Džennetu,” bacivši oko koje je držao u ruci na zemlju. Hazreti Ebu Sufjan je takođe učinio i mnoga herojska djela u svetom ratu na Jermuku gdje je izgubio i drugo oko. On je u istom događaju i postao šehid. Na tri stotine četrnaestoj stranici knjige Kisas-i Enbija piše: “Poslije osvajanja Mekke Ebu Sufjan i njegov sin Mu’avija su se pridružili Resulullahu i otselili su se u Medinu. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellam, je postavio Ebu Sufjana za guvernera Nerdžana a hazreti Mu’aviju pisarom vahja. Na četiri stotine sedamdeset šestoj stranici knjige Kisas-i Enbija piše: “U ratu na Jermuku su tri hiljade muslimana postali šehidi. Među njima su bili mnogi mubarek ashabi. Ebu Sufjan je postao potpuno slijep kada ga je strelica pogodila u njegovo drugo oko, radijallahu anhum edžma’in. Prema podacima koji su dati na šest stotina osamdeset četvrtoj stranici drugog toma knjige Medaridž-un-nubuvve koju je napisao hazreti Abdulhakki Dehlevi, Jezid bin Ebi Sufjan, upravitelj Damaska, je na samrti imenovao svoga brata Mu’avijju kao svog nasljednika. Hazreti Omer, halifa toga vremena, je potvrdio hazreti Mu’avijino upraviteljstvo. On je naredne četiri godine zadržao položaj upravitelja Damaska, to jest, do smrti hazreti Omera, i kroz narednih šesnaest godina, odnosno, za vrijeme hilafeta hazreti Osmana, hazreti Alije i hazreti Hasana. On je postao zakonski halifa u četrdeset prvoj godini po Hidžri, kada mu je hazreti Hasan ustupio hilafet. On je preselio na ahiret od paralize lica u svojoj sedamdeset osmoj godini života, pred kraj dvadesete godine svoje dužnosti kao halifa. On je bio od onih koji su imali mišljenje da se hazreti Osmanove ubice moraju odmah uhapsiti i kazniti. Suprotno tome, hazreti Alija je smatrao da bi nagli pristup njihovoj kazni pogoršao već uskomešanu situaciju hilafeta. On je iz toga razloga oduzeo hazreti Mu’avijino upraviteljstvo. Hadisi šerif koji imami Sujuti citira iz Ahmedove knjige Musned glasi, “Ja Rabbi! Nauči Mu’aviju kako treba pisati i računati i zaštiti ga od azaba!” Činjenice koje smo dovde naveli nagovještavaju čudnost puta koji slijede oni koji kleveću Resulullahova dva ashaba, Ebu Sufjana i njegovog sina Mu’aviju, radijallahu teala anhuma, za koje cijenjene knjige islama, kao što je Kisas-i Enbija, kažu blagoslov - radijallahu anh - i veličajući ih navode da su se trudili do svog zadnjeg daha služe islam. Mudžizama, koje su date Ahmedu (Pejgamberu) nema broja, Jednom su ashabi nabrojali tri hiljade njih. Mudžize su dokaz nečijeg poslanstva, Kao što je svitanje Sunca vjesnik svakog dana. Kada mudžizu jednom vidimo, ona je dovoljna potvrda. Muhammed, lično, je kao primjer, imao bezbroj mudžiza, Za njegovu istinitost je bez sumnje sam Kur’an dovoljan, On je bez premca, zaista, ljepotica u slovu i rimi. Niko ga nije mogao imitirati, ni ljudi ni džini, Svi su morali u rimi potvrditi, “On je zaista Allahova riječ.”