26 -- Svi propisi islama su izvedeni iz Kurani kerima.  Kur’ani kerim sadrži u sebi sve propise iz knjiga svih pejgambera salevatullahi alejhim i još i više.  Slijepi, koji ne znaju puno, i koji imaju plitku pamet, to ne mogu vidjeti.  Kur’ani kerim ima tri vrste propisa:

Oni koji su pametni i koji imaju znanja mogu lako, putem stiha (ibaret-i nass), znaka (išaret-i nass), denotacije (delalet-i nass), uključenja (mazmun-i nass), potrebe (iltizam-i nass), i zaključaka (iktiza-i nass), shvatiti prvu vrstu propisa.  To znači:  Uzimajući u obzir rečenicu, ibaret, delalet, išaret, iltizam, i iktiza, svaki ajeti kerim, ima drukčija značenja i ukaze (hukmove)[1].  Nass su ajeti kerimi i hadisi šerifi koji imaju jasno i očigledno značenje.

Druga vrsta propisa (ahkama) u Kur’ani kerimu se ne može jasno shvatiti.  Ona su izvedena putem itihada[2] i istinbata[3].

U ahkam-i itihadijje (tj. pravilima i propisima druge vrste koja se mogu razumjeti kroz itihad) se svaki od ashaba kiram mogao ne slagati s Pejgamberom sallallahu alejhi ve sellem.  U vrijeme našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem ova pravila nisu mogla biti netačna i sumnjiva zato što je Allah dželle-šanuhu preko Džebraila alejhisselam odmah ispravio pogrešan itihad.  Ovako su, na licu mjesta, tačni i netačni itihadi bili rastavljeni.  Međutim, propisi koji su izvedeni poslije Pejgamberovog sallallahu alejhi ve sellem prelaska na ahiret nisu ovaki, tako da su, ispravni i neispravni itihadi pomiješani.  Ovo je razlog zašto je potrebno i izvršavati i vjerovati pravila i propise koji su izvedeni za vrijeme vahja[4].  Isto tako je potrebno izvršavati i propise (ahkame) koji su izvedeni poslije našeg Poslanika.  Sumnjanje u itihad za koji nema ime[5] neće pokvariti naš iman.  [Ova odluka je napisano u knjizi Mektubat, drugi tom, kraj 36. pisma.]

Treća vrsta propisa Kur’ani kerima je toliko duboka, i tako tajanstvena, da ih ljudska moć nije u stanju ni shvatiti ni izvesti.  Ova pravila se ne mogu shvatiti sve dok ih Allah dželle-šanuhu ne objasni.  Ona su samo našem Pejgamberu sallallahu alejhi ve sellem objašnjena.  Ona nisu objašnjena nikom drugom.  I ovi propisi su takođe izvedeni iz Kur’ani kerima, ali, pošto ih je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem objasnio ona se nazivaju Sunnet.  Niko se ne može protivuriječiti Pejgamberu sallallahu alejhi ve sellem u pogledu prve i treće vrste pravila i propisa (ahkama).  Svaki musliman ih mora vjerovati i slijediti.  Meutim, u propisima idžtihada (ahkam-i itihadijje) svaki mutehid mora slijediti pravila i propise (ahkame) koje je on izveo.  On ne može slijediti propise drugih mutehida.  Mutehid ne može reći da je drugi mutehid pogriješio i da se, na osnovu svog itihada, odvojio od pravod puta.  Za svakog mutehida je njegov itihad ispravan i on je u pravu.  Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je naređivao ashabima kiram, koje je slao u daleke zemlje, da u pitanjima sa kojima se susreću, postupaju u skladu sa pravilima Kur’ani kerima.  Ako oni na ta pitanja ne nađu odgovore u Kur’ani kerimu oni ih onda trebaju potražiti u hadisi šerifu.  Oni, u slučaju da ih ni tamo ne nađu, trebaju postupiti u skladu sa svojim sopstvenim mišljenjem i itihadom.  On im nije dozvolio da slijede mišljenja i itihade drugih, pa čak i ako su oni (ti drugi) učeniji i viši od njih.  Nijedan, ni mutehid ni ashabi kiram, radijallahu teala anhum ema’in, nije nikad odbacio ničiji itihad kao neispravan.  Oni nisu nikad rekli, ni za kog ko se s njima ne slaže, da je grešnik (fasik) i otpadnik (sapik).

Najveći od svih mutehida koji su se pojavili poslije ashaba kiram radijallahu teala anhum ema’in je imam-i a’zam Ebu Hanifa radijallahu anh.  Ovaj veliki imam je u svom svakom poslu bio pun vera’a i takve.  On je u svemu što je radio slijedio Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem u punom smislu te riječi.  On je došao na takav vrhunac visokih nivoa itihada i istinbata da se s njim niko ne može porediti.

[Prije njega je bilo i učenijih i viših ljudi.  Ali, za vrijeme njihovih života, krivi putevi nisu bili toliko rašireni i oni nisu spremali mjerila koja razlikuju ispravnog i neispravnog.  Oni su se, umjesto toga, bavili vrijednijim stvarima.]

Hazret-i imam-i Šafi’i[6] je rekao, “Svi mutehidi su imamova a’zamova Ebu Hanifina djeca.”  On je rekao ovako zato što je malo razumio genij ovog velikog vođe itihada.  Hazreti Isa alejhisselam će - kada se pred kraj svijeta spusti s neba - izvoditi propise (ahkame) iz Kur’ani kerima i postupati po hazreti Muhammedovom šerijatu.  Jedan veliki alim islama, hazreti Muhammed Parisa, je rekao, “Svi propisi, koje će jedan tako veliki Poslanik kao što je Isa alejhisselam dobiti putem itihada, će biti u skladu sa hanefi mezhebom.  To znači, oni će se podudarati sa itihadom ovog velikog imama.”  Ovo nam pokazuje koliko je precizan i tačan itihad ovog velikog imama.  Evlije[7] su rekle da su vidjele srčanim okom da je hanefi mezheb kao jedan okean i da su drugi mezhebi kao potoci i potočići.  Hazreti imami a’zam je u svom itihadu takođe pretekao sve i u slijeđenju sunneta, pa je uzimao čak i mursel i musned[8] hadise kao dokaze.  On je isto tako držao i riječi ashaba kiram iznad svojih mišljenja i zaključaka.  On je bolje od ikog drugog shvatio visoke stepene koje su se ashabi kiram dobili dok su bili u Pejgamberovoj sallallahu alejhi ve sellem prisutnosti (sohbetu).  Nijedan drugi mutehid nije bio u stanju da to učini.  Oni koji kažu da je imam-i a’zam proizvoljno izvodio pravila, i da je nije bio vezan za Kur’ani kerim i hadisi šerif, u stvari, ponižavaju mlione muslimana na ovom svijetu, koji su stoljećima ibadetili, i kažu, da su oni na krivom i izmišljenom putu pa čak i izvan islama.  Samo glupani i neuki - koji su ili potpuno nesvjesni svoje neukosti ili neprijatelji islama, koji žele da unište i pokvare islam - mogu ovako nešto reći.  Nekoliko džahila i zindika koji su naučili napamet par hadisa, i koji pretpostavljaju da islam (ahkam-i šer’ijje) nije ništa više od toga, osporava pravila o kojima niti su ikada čuli, niti imaju pojma.  Tačno je da insekt, koji živi u pukotini stijene, misli da je ta pukotina nebo i zemlja.

Imam-i a’zam Ebu Hanifa, rahmetullahi teala alejh, je vođa (reis) ehli sunneta i osnivač fikha.  Tri četvrtine propisa islama koji se slijede u cijelom svijetu pripadaju njemu.  On takođe ima i udjela i u preostaloj četvrtini.  On je vlasnik i vođa kuće islama.  Svi drugi mutehidi su njegova djeca.

[Svi propisi (ahkami) koje je mutehid izveo se zovu mezheb.  Danas su, od stotina mezheba ehli sunneta, samo u knjige zabilježeni mezhebi četvorice imama.  Svi drugi su djelomično zaboravljeni.  Ime, i godina smrti, četvorice imama su:  Ebu Hanifa 150. godine po Hiri, Malik bin Enes Esbahi 179. godine po Hiri, Muhammed Šafi’i 204. godine po Hiri i Ahmed bin Hanbel 241. godine po Hiri.  Svako ko nije mutehid mora, da u svim svojim poslovima i ibadetima, slijedi jedan od ova četiri mezheba.  Ovim se misli reći;  Put koji nam pokazuje Kur’ani kerim, hadisi šerif tj. sunnet, i itihad mutehida, je put našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.  Pored ova tri dokumenta postoji još i (četvrti) Ima’-i ummet.  Idžma’-i ummet su, kako piše u Ibn-i Abidinu, pod temom o “Stavljanju u zatvor”, riječi ashaba kiram i tabi’ina[9].  To znači:  To su stvari koje nijedan od njih nije opovrgao ili porekao kada ih je vidio da se rade.  Tvrdnja ši’ija u knjizi Minha-us-salihin nije tačna.  Oni kažu da nije dozvoljeno slijediti mrtvu osobu.]

Nama je islam došao kroz ova četiri dokumenta.  Ova četiri dokumenta se zovu Edille-i šerijje.  Sve što je izvan ova četiri dokumenta je bid’at, zindikluk, i nevjerstvo.  Inspiracije (ilhami) i znanja (kešfovi) koji se zbivaju u srcima velikana tesavvufa ne mogu biti dokumenat (sened) i dokaz za propise šerijata (ahkam-i šer’ijje).  Ispravnost kešfa i ilhama se sudi po njihovom podudaranju sa šerijatom.  Evlija koji je na visokom nivou tarikata, ili vilajeta, mora da, kao i svi drugi muslimani koji su na nižem stepenu, slijedi mutehida.  Stepeni evlija - kao što su Bistami, unejd, elaleddin-i Rumi, i Muhjiddin-i Arabi - su uzvišeni zato što su oni, kao i svako drugi, slijedili mezheb.  Prianjanje za propise islama (ahkam-i islamijje) je slično sađenju drveta.  Ilm[10], ma’rifet[11], kešf[12], teelli[13], ašk-i ilahi[14], muhabbet-i zatijje[15], koji se događaju evlijama su slični plodovima ovog drveta.  Cilj sađenja drveta je da bi se dobio plod.  Međutim, da bi se dobio plod drvo se prvo mora posaditi.  To znači:  Sve dok nema (ispravnog) vjerovanje (imana), i striktnog slijeđenja propisa islama (ahkam-i islamijje), nema ni tesavvufa, ni tarikata, ni evlije.  Oni koji tvrde suprotno su zindici (vrsta kafira) i nevjernici.  Mi moramo bježati od takvih ljudi kao što bježimo od razjarenog lava.  Lav nas može samo ubiti.  Međutim, ovi ljudi će nam ukrasti našu vjeru i vjerovanje (din i iman).  [Knjiga Mere-ul-bahrejn citira Ahmeda Zerruka koji je rekao da je imam-i Malik rahmetullahi teala alejh rekao “Ko god se upusti u tesavvuf a ne zna fikh postaje zindik (kafir), ko nauči fikh a ne zna tesavvuf zaluta (postane bid’at sahibija), ko nauči i fikh i tesavvuf postigne hakikat (istinu).  Ko ispravno nauči fikh i osjeti slast tesavvufa postane savršen čovjek (kamil insan).”  Svi raniji velikani tesavvufa su, prije nego su dobili kemalet (savršenstvo), pripadali mezhebu alima fikha.  Riječi, “Tesavvufije ne pripadaju mezhebu” ne znači “oni napustili mezhebe” većoni znaju sve mezhebe i uvijek ih uzimaju sve u obzir”.  Oni obavljaju svoje dužnosti onako kako je najbolje i najsigurnije.  unejd-i Bagdadi je pripadao Sufjanovom Sevrijevom mezhebu, Abdulkadir-i Gejlani je bio hanbelija.  Abu Bekr-i Šibli je slijedio maliki mezheb.  Imam-i Rabbani i eriri su hanefije.  Haris-i Muhasibi je bio šafi’ija, kaddesallahu teala esrarehum.  (Neka im Allah dželle-šanuhu učini njihove tajne vrlo svetim)]  Ovdje se završava prijevod dvadeset šestog poglavlja koje se nalazi u prvom fasciklu knjige Endless Bliss.



[1] Da bi ovo što jasnije shvatili mi moramo navesti jedan mali primjer.  Jedan ajet u Kur’ani kerimu kaže, “Nemojte rećiuf vašim roditeljima!  Ovaj ajeti kerim nam ovim riječima ističe:

Stih:  Mi ne smijemo prema našim roditeljima upotrijebiti riječ “uf!”.

Znak:  Mi ne smijemo upotrebljavati riječi koje će uvrijediti srca naših roditelja.

Denotacija:  Mi ne smijemo činiti ništa što bi moglo uvrijediti srca naših roditelja.

Uključenje:  Mi ne smijemo naše roditelje tući i ubijajti.

Potreba:  Mi moramo našim roditeljima činiti usluge.

Zaključak:  Vrijeđanje naših roditelja izaziva propast;  zadovoljavanje naših roditelja izaziva sreću.

Iz svakog ajeti kerima koji nam prenosi propise je izvedeno šest tipova značenja, kako je ovdje navedeno.

[2] Idžtihad je sposobnost razumjevanja simboličnih ajeta u Kur’ani kerimu.

[3] Istinbat znači izvaditi bit nečega.

[4] Vahj su Allahova dželle-šanuhu naređenja koja su došla Poslanicima direktno preka meleka.  Cijeli Kur’ani kerim je vahj koji je došao preko meleka ebraila, alejhisselam.

[5] Ima je saglasnost ashaba kiram po vjerskom pitanju koje nije jasno objašnjeno u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu.

[6] Osnivač Šafi’i mezheba, jednog od četiri ispravna mezheba u islamu.

[7] Osoba ili osobe koje Allah elle-šanuhu voli.

[8] Vrste hadisa.  Molimo vas da pogledate sljedeće poglavlje ove knjige - Vrste hadisi Šerifa.

[9] Neko ko je makar jednom vidio Poslanika dok je bio živ se zove ashab.  Nevjernik ne može biti sahaba ili ashab.  Ashab je musliman koji je makar jednom vidio Poslanika alejhisselam.  Svi ashabi se kolektivno nazivaju ashabi kiram, alejhimurridvan.  Kada kažemo ashabi kiram mi mislimo na sve muslimane koji su bili s Poslanikom alejhisselam, govorili s njim, slušali njegove slatke riječi ili ga makar vidjeli.  Neko ko nije vidio Poslanika alejhisselam, ali je vidio jednog od njegovih ashaba kiram, se zove tabi’.  Množina od tabi’ je tabi’in.  Kada kažemo tabi’in mi mislimo na svakog muslimana koji je makar jednom vidio jednog ashaba radijallahu anh.  Neko ko je vidio jednog tabi’ina se zove tebe’-i tabi’in.  Kada kažemo Selef-i salihin mi mislimo na ashabe kiram, tabi’ine, i tebe’-i tabi’ine.

[10] Ilm ili ilum - znanje, nauka

[11] Ma’rifet - je vjersko znanje koje se ne može razumom i putem pet ćula shvatiti iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa.  Alimi islama su naučili ovu nauku i zapisali je u svoje knjige.  Izvjesno vjersko znanje se ne može riječima izraziti i objasniti zato što se ne može shvatiti riječima.  Niti postoje riječi kojima se ono može izraziti.  Ovakvo znanje se naziva ma’rifet.  Onaj ko je stekao ma’rifet se naziva muršid.  Oni koji žele ma’rifet, da se ulije u njihova srca, mogu samo dobiti ma’rifet ili od onog što zrači, teče, iz muršidovog srca, ili od duša mrtvih.  Da bi se ma’rifet dobio imaju izvjesni uslovi koji se moraju ispuniti.  Ma’rifet može dobiti svako ko ispuni ove uslove.

[12] Kešf - je vjersko znanje koje inspiracijom (ilham) dolazi u srce evlija.  Ovo znanje, ova nauka, se ne može razumjeti putem pet ćula i razuma.

[13] Teelli - je nešto što se dešava, što dolazi srcu.

[14] Ašk-i ilahi - Božanska ljubav je ljubav prema Allahu džellešanuhu (i Njegovom zatu (biću, osobi, ličnosti) i Njegovim sifatima (atributima - hajat, ilm, sem’, …).

[15] Muhabbet-i zatijje - Ljubav samo prema Allahu ellešanuhu, samo prema Njegovom božanskom vuudu (biću), ne uključujući Njegove sifate (atribute).