IMAN

 

Gospodine!  Vi kažete na početku vašeg pisma, “Iman koji je perfektan…”  Iman je perfektan čim nastane.  U imanu ne može biti manjka.  Iman, sam po sebi, ne može biti veliki ili mali.  Imanova blještavost i bistrina se može povećavati i smanjivati.  Iman znači:

Vjerovati i potvrditi činjenice koje je serveri alem (Prvak svijeta) Muhammed, alejhisselam, rekao kao Pejgamber bez njihovog provjeravanja razumom, iskustvom i filozofijom.  Ako ih neko potvrdi zato što su razumne, on je istovremeno potvrdio i razum i Resula.  U tom slučaju Pejgamberu nismo potpuno vjerovali.  Kada je povjerenje nepotpuno tu nema imana.  Jer, iman se ne može rastavljati na dijelove.  Ako razum pronađe da je ono što je Resul, sallallahu alejhi ve sellem donijeo, razumno, taj razum je savršen (kamil) i čist (selim).

Ako neko provjerava činjenicama koje se moraju vjerovati eksperimentalnim i prirodnim naukama i vjeruje ih kada su u skladu s eksperimentima, a ne vjeruje ih, ili u njih sumnja, kada ih ne može eksperimentima dokazati, takva osoba vjeruje u eksperimente, a ne u Resula.  Takav iman ne samo da nije savršen već uopšte i nije iman.  Jer, iman se ne može komadati.  On ne može biti veliki ili mali.

Ako neko pokuša mjeriti vjersko znanje s filozofijom on vjeruje filozofu, a ne Pejgamberu.  [Tačno je da nam filozofske i eksperimentalne nauke mogu puno pomoći da shvatimo da Allah dželle-šanuhu postoji i da je Muhammed, alejhisselam, Allahov Pejgamber.  Ali, kada smo povjerovali u Pejgambera, sallallahu teala alejhi ve sellem, nije ispravno provjeravati činjenice koje nam je on saopštio razumom, filozofijom i eksperimentalnim naukama.  Jer, kako nam pokazuju primjeri u literaturi, mnoge činjenice koje smo stekli na osnovu razuma, filozofije i eksperimentalnih nauka se tokom vremena mijenjaju i nove zamjenjuju stare.]

Dakle:

Iman znači uzdati se u, i vjerovati, sve zapovijedi koje je naš efendija Resuli ekrem, sallallahu alejhi ve sellem, kao Pejgamber donijeo i saopštio od Allaha dželle-šanuhu.  Ne vjerovati ili sumnjati samo jednu od ovih zapovijedi i učenja je kufr.  Jer, ne vjerovati ili posumnjati u Resula znači reći da je Resul lažov.  Laganje je mana.  Ko ima manu on ne može biti Pejgamber.

[Iman znači vjerovati u sve činjenice koje su jasno saopštene u Nassu to jest, u Kur’ani kerimu i hadisi šerifima koje znamo putem idžme, u koje moramo vjerovati.  U ovom kontekstu riječ idžma’ znači saglasnost ashaba.  Ako nešto nije saopšteno saglasnošću ashaba onda za tu stvar saglasnost tabi’ina postaje idžma.  Ako to nije ni saglasnošću tabi’ina objašnjeno onda za to saglasnost tebei tabi’ina postaje idžma jer, alimi i mudžtehidi ova tri stoljeća su hvaljeni i veličani u hadisi šerifu.  Oni se nazivaju selefi salihin.  U Ibni Abidinu, u poglavlju koje govori kako se postaje kadija (kadiluk) piše da se ashabi i tabi’ini i tebei tabi’ini nazivaju selefi salihin.  Naredni alimi su jednoglasno rekli da su stotine hiljada hadisa, koji se nalaze u šest knjiga hadisa koje se jednim imenom zovu Kutubi sitte sahih.  (Pogledaj poglavlje pod naslovom “Vrste hadisi šerifa” u knjizi Stazom sunneta).  Opšte poznato znanje je znanje koje je rasprostranjeno, i koje većina muslimana u svakom stoljeću zna.  Ne znati ga je neoprostivo.

Na stotinu jedanaestoj stranici knjige Hadika piše, “Nije dozvoljeno činiti idžtihad u onim vjerskom oblastima koje su prenesena putem idžme i koje se moraju vjerovati i raditi.  Pošto svako ko porekne ili ne vjeruje samo jednu od njih postaje kafir (nevjernik).  Oni koji ih vjeruju se zovu mu’mini i muslimani.  Oni postaju ummet Muhammeda, alejhisselam.  Ummet Muhammeda, alejhisselam, se podijelio na sedamdeset i tri grupe.  Dozvoljeno je činiti idžtihad u onim vjerskim oblastima koje se moraju vjerovati i raditi ali koje nisu jasno izražene u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu kao i u onim koja su jasna ali čija značenja nisu razumljena kroz idžmu i neminovno.  [Pod riječi neminovno (riječi zaruri koja je upotrebljena u originalnom tekstu) podrazumjevamo “načelo vjerovanja ili praksu koja je bila tako očevidna da se među muslimanima ustalila kao vjerovanje i običaj.]  Takođe je dozvoljeno i činiti idžtihad i u onim učenjima čija značenja nisu razumljena kroz idžmu i čije vjerovanje nije opšte poznato.  Od tih, pogriješiti u idžtihadu u stvarima koje se odnose na vjerovanje je težak grijeh iako nije kufr.  Sedamdeset dvije od sedamdeset tri grupe muslimana su pogriješile i skrenule se pravog puta i postale posjednici bid’ata.  Oni će radi svog pogrešnog vjerovanja otići u džehennem i biti kažnjeni.  Ali pošto su oni muslimani oni neće vječno ostati u džehennemu i biće iz njega izvađeni nakon izvjesnog mučenja.  Grupa koja ima ispravano vjerovanje (iman) i koja nije pogriješila u idžtihadu u principima vjerovanja koja nisu jasno objašnjena (u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu) se zove ehli sunnet.  Griješenje u idžtihadu, dok se istražuje da li je nešto što nije saopšteno idžmom i što nije opštepoznato halal ili haram, nije grijeh i donosi puno sevapa.  Četiri ispravna mezheba su se ovako međusobno razišla po pitanju djela.  Ovi mezhebi sačinjavaju grupu ehli sunneta i imaju iste principe vjerovanja.

[U trideset šestom pismu drugog toma Mektubata piše da se obavezno mora vjerovati u idžmu koja je osnova idžtihada ova četiri mezheba i da oni, koji je ne vjeruju, postaju kafiri.

Muslimani koji slijede put selefi salihina, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, se zovu ehli sunnet.  Oni koji nisu ehli sunnet i koji odbacuju učenja koja nisu jasno izražena u nassu a koja sadrže pravila koja su alimi ehli sunneta zaključili, i koji tvrde da su oni - pogrešno razumjevši i tumačeći nassove - na putu selefi salihina se zovu silifijje ili selefijje.  Bid’at koji se zove silifijja i koji vahhabije slijede je prvi izmislio poznati otpadnik čije je ime Ibni Tejmijje.  Ovi ljudi vjeruju da su oni na putu ashaba.  Oni izvode pogrešna i pokvarena značenja iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa i kleveću prave muslimane ehli sunneta.]

Hadisi šerif kaže, “Ne nazivajte kafirima one koji kažu la ilahe illallah!  Ko ih nazove kafirima lično postaje kafir.”  Ovaj hadisi šerif nam kaže da onaj, ko kaže la ilahe illallah, to jest onaj ko je ehli kibla (pripadnik kible), ne postaje kafir ako pogrešno protumači nejasni nass koji se odnosi na nešto što se mora vjerovati i što nam je saopšteno putem idžme, ili je opće poznato, ili ako uradi neki drugi težak grijeh.  Ali ako neko izađe iz ehli sunneta zato što ne vjeruje jedno od osnovnih vjerskih načela koja su nam prenesena tevaturom (opšte poznatim izvještajem) on više nije la ilahe illallah ehli (sljedbenik riječi la ilahe illallah).  Takva osoba postaje kafir (nevjernik).  Ovo je takođe napisano i na tri stotine sedamdeset sedmoj stranici knjige Ibni Abidina.  Na kraju drugog dijela knjige Hadika piše, “Ko vjeruje da je hazreti Alija viši od ostale tri halife je šija.  Ko kune ashabe je mulhid.”  Šije su ehli kibla.  Mulhidi su postali kafiri.  Danas se (u Turskoj) mulhidi (rafizi) takođe nazivaju i kizilbaš.  Šije sebe danas nazivaju džaferi.

Kako vidimo, onaj ko je la ilahe illallah osoba, ili ehli kibla, je neko ko vjeruje sve vjerske stvari koje su tevaturom saopštene (opšte poznate) i ko je musliman.  Ovakva osoba ne postaje kafir na osnovu svojih nenormalnih vjerovanja.

Na stotinu pedeset četvrtoj stranici knjige Hadika piše, “Nije neophodno potrebno vjerovati hadisi šerif koji nam prenosi samo jedna osoba.  Ali, ako nam je njegovo značenje preneseno tevaturom (opšte poznatim izvještajem) mi tu idžmu moramo vjerovati.”

Na šezdeset devetoj stranici prijevoda knjige Milel-nihal piše, “Imami a’zam Ebu Hanifa i imami Šafija su rekli da onog ko je ehli kibla ne možemo zvati kafirom.  To znači da onaj ko je ehli kibla, i ko čini grijehe, ne postaje kafir.  Alimi sedamdeset dvije grupe i njihovi sljedbenici su ehli kibla.  S obzirom da su oni pogriješili u tumačenju nejasnih dokaza (delila) koje je dozvoljeno idžtihad činiti oni se ne mogu zvati kafirima.  Ali, pošto idžtihad nije dozvoljen u vjerskim učenjima koja se obavezno moraju vjerovati i koja su prenesena tevaturom (opšte poznatim izvještajem) onaj ko ih ne vjeruje, kako su svi alimi jednoglasno rekli, postaje kafir.  Jer ko ih ne vjeruje ne vjeruje ni Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.  Iman znači vjerovati poznata vjerovanja koja je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dobio od Allaha dželle-šanuhu.  Ne vjerovati samo jedno od ovih učenja je kufr.  Svaka riječ i svako djelo koje znači kufr je kufr, čak i ako je učinjeno protiv volje i u šali.  Ako je urađeno pod prinudom ili omaškom nije kufr.”

U predgovoru prvog dijela Ibni Abidina piše:  Filozofija je grčka riječ.  U početku se pod ovom riječi mislilo na izražavanje nečijih riječi i misli koje je on prihvatio kao činjenice, i koje on pretstavlja lažno okićenim i uzbudljivim rijećima kao istinu.  To su riječi koje spolja izgledaju lijepo ali su većinom pogrešne.  Lična mišljenja koja se ne zasnivaju na eksperimentima i proračunima se nazivaju filozofija.  Na primjer, filozofija je, reći da stvorenja nisu stvorena iz ničeg i da će ona, kako god su nastala tako i dalje nastaviti postojati, da je nazadno vjerovati u stvari koje se moraju vjerovati i halale i harame.  U knjizi Ihja-ul’ ulum piše, “Stara grčka filozofija nije osnovna naučna disciplina.  Bilo je puno matematičara - naročito onih koji su izučavali geometriju i logiku - biologa i doktora koji su zašli u filozofiju.  Oni su se izražavali svoja mišljenja i gledišta o teologiji (ilahijjat) to jest, o Allahu dželle-šanuhu, Njegovim atributima, zapovijedima i zabranama.  Izučavanje aritmatike, geometrije, biologije, fizike, hemije i medicine je dozvoljeno.  Spezijalizacija u njima je korisna.  One su potrebne za učvršćivanje imana, za napredak naroda, za udobnost i mir, za džihad i širenje islama.  To su sve islamske nauke.  Međutim, filozofija je ta koja ih upotrebljava kao način za nečije pokvarene misli i da se omladina zavara.”  Kako vidimo, izučavati naučne discipline i služiti čovječanstvu je jako korisno i donosi nam velike nagrade.  Filozofija je ta koju je haram učiti, remetiti i uznemiravati narod, poništavati ljudska prava, eksploatisati ljude i uznemiravati njihov iman i ahlak (moral).  Ukratko, sevap je upotrebljavati naučno znanje za poboljšavajuće ciljeve.  Grijeh ga je upotrebljavati kao način za potkopavanje.  Nauke koje je potrebno i zabranjeno učiti su detaljno obrađene u knjizi Hadika.  To je dodato na kraj knjige Hulasat-ut-tahkik fi hukm-it-taklid vet-telfik koja je izdata u Istanbulu.

Na tri stotine sedamdeset sedmoj stranici petog toma knjige Fetava-i Hindijje piše:  Svakom je farz naučiti iman (vjerovanja), osnovne onoga što moramo raditi i izbjegavati i znanje profesije od koje zarađujemo za naše životne potrebe.  Naučiti više od toga nije farz, ali je lijepo, i sevap je.  Ko ne nauči više nije griješan.  Takođe je sevap i naučiti naučne discipline kao što je astronomija, koje su pomoćnici grana koje su farz.  Haram je učiti beskorisne stvari ili ih učiti iz podrivačkih razloga.  Ko samo uči hadise, a ne uči fikh on će stradati.  Nije dozvoljeno učiti nauku kelama, odnosno nauku imana, da bi postali čuveni ili da dobijemo položaj.  To izaziva širenje bidata i fitne.  Sadr-ul-islam Ebul-Yusr Pazdavi kaže, “U nekim knjigama kelama i tevhida sam vidio izvjesne filozofske priče.  Takve su knjige Ibni Ishaka Kindi Bagdadija i Istikrarija.  Ovi ljudi su otpadnici koji su skrenuli s pravoga puta islama.  [Kao i današnje vehhabije, i oni su pisali gluposti koje su im padale na pamet - kao vjersko znanje - i tako zaveli na hiljade mladića i djevojaka i bacili ih u propast.]  Oni su otpadnici, koji su skrenulu s pravoga puta koji nam islam pokazuje.  Ovakve jeretične knjige nije dozvoljeno čitati [prije nego što naučimo znanje ehli sunneta.]  Takođe i knjige, koje su napisali mu’tezile otpadnici, kao što su Abdul-Džebbar Razi i Ebu Ali Džubbai i Ka’bi i Nazzam Ibrahim bin Jesar i njegov student Amr Džahiz su pune pokvarenih ideja starih grčkih filozofa.  Čitanje ovih knjiga je štetno za omladinu.  Isto je tako štetno čitati i knjige pristalica sekte mudžessime kao što je Muhammed bin Hisum.  Oni su najgore bidat grupe.  Takođe je i Ebul-Hasani Eš’ari prvobitno napisao mnogo knjiga da raširi vjerovanje mutezila.  Kasnije, kada mu je Allah dželle-šanuhu dao hidajet, on je rasprostranio svoje (nove) knjige koje su osudile njegove prethodne ideje.  Čitanje ovih knjiga nije štetno za one koji su u stanju da vide njegove greške.  Alimi Šafijskog mezheba su izveli svoje znanje imana iz knjiga Ebul-Hasani Eš’arije.  Rad Ebu Muhammeda Abdullaha bin Saida kaže da su ove (prvobitne) knjige potpuno bezazlene.  Ukratko, omladina ne bi smjela čitati knjige starih filozofa.  Biće im ih dozvoljeno čitati nakon što prvo nauče iman ehli sunneta.”  Isti je slučaj i sa revolucionarnim pisanjima Hasana el-Benne, jednog revolucionarnog Egipćanina, nemezheblije, osnivača grupe koja se zove Ihvan-ul-muslimin, koji je ubijen 1368/1949. g.n.e. i sa Sejjid Kutbovom knjigom Fi-zilal-il-Kur’an, koja je jedan pokvareni tefsir, i sa njegovim drugim radovima i sa nekim knjigama Muhammeda Siddika hana, jednog indijskog vehhabije i sa knjigama koje su napisali Mevdudi i Hamidullah i sa knjigama koje je napisao Alžirac Ibni Badis koji je umro 1359/1940. g.n.e.  Sve ove knjige spadaju u kategoriju pokvarenih knjiga.  Oni koji hoće da nauče islam ne smiju čitati ove otpadničke knjige.]

Ko se ne osjeća siguran u nečem što naša vjera saopštava mora reći, “Ja vjerujem ono što Allah dželle-šanuhu i Njegov Pejgamber ovim misle.”  On mora odmah početi s traženjem vjerskog alima koji će mu rastjerati sumnju.  On mora tražiti i naći uzvišenu osobu čije je znanje povjerljivo i koji je lojalan svojoj vjeri, koji je inteligentan i arif, koji se čuva od harama i koji zna suptilnosti vjerskog znanja, i koji je u stanju da riješi probleme.  Kada on od njega dobije odgovor koji otklanja njegovu sumnju on mora vjerovati u put koji mu je pokazan.  Farz je tražiti takvu uzvišenu osobu.  Mi to ne smijemo prepustiti šansi i trebamo ga što prije početi tražiti.  Ako nismo u stanju da ga nađemo, ili ako se - iako smo ga našli - ne možemo otarasiti naših sumnji, trebamo reći, “Ja vjerujem onako kako Allah dželle-šanuhu i Njegov Pejgamber hoće da vjerujem,” i Allahu dželle-šanuhu činiti dovu da nam se naše sumnje riješe.  Iz ovoga razloga je farzi kifaje da u svakom gradu bude jedna uzvišena osoba koja je u stanju rješavati probleme.  Mora postojati vjerski alim koji je u stanju da naučnim i filozofskim činjenicama odgovori na filozofske klevete i koji može naučnim metodama blokirati prigovore nadri naučnika, koji može opovrći pogrešne izjave kafira sa svetim knjigama i osuditi nelogične dijelove njihovih knjiga, i koji može ugasiti vatru štete koju izazivaju šije, rafizije, mutezile i vahabije, koji dobro poznaje istoriju, koji je jak u matematici i koji je dokučio duboko znanje islama.  Ovakvi alimi su bili obrazovani u islamskim zemljama.  Ako nema ovakvog alima (učenjaka) islam će postati igračka u rukama vjerski neukih ljudi.  Oni će pisati u vjerskim knjigama šta im se sviđa i tako će doprinijeti da se omladina odgoji u nevjerstvu.  Osnivanje islama u državi i opstanak nacije na pravom putu prije svega ovisi o obrazovanju pravih vjerskih alima.  Ako ne možemo naći pravog vjerskog alima mi onda moramo širiti knjige alima ehli suneta.  Neprijatelji islama će, ako nema vjerskih alima, prerušeni u vjerske ljude izdavati knjige i publikacije, održavati konferencije i predavanja i tako ukrasti din i iman ljudi.  Oni razaraju islam a da to niko i ne primjećuje.  [Hadisi šerif glasi, “Šereful insan bil ilmi vel-edeb, la bil mal-i vel haseb.” To znači, čovjekova čast i vrijednost se mjeri njegovim znanjem i edebom a ne njegovom imovinom, očevima i djedovima!]

U knjizi Bezzazijje, u poglavlju kerahijjet, piše:  “Ko stalno klanja namaz (salat) i brine se da mu se njegov iman ne pokvari, i misli da ima puno grijeha, i da ga njegovi ibadeti neće izbaviti, to je znak da on ima jak iman.  Ko god sumnja u nastavak svog imana on je kafir.  Ako on ne želi da zapadne u takve sumnje, i ne voli ih, to znači da je on mumin (vjernik).”

[Ibni Abidin ovako kaže u poglavlju murted, “Postoji pet grupa kafira:  dehrijje, senevijje, felasife, vesenijje i ehli kitab.  Prve četiri grupe kafira nemaju svetih pisama.  To znači oni nemaju nikakvih svetih knjiga koje slijede.  Brahmani (pripadnici indijske vjerske sekte ili kaste) koji su se danas raširili po Indiji i sljedbenici budizma kojeg je osnovao Gautama Buda (umro 542. g.p.n.e.) se baziraju na modificiranom brahmanskom kultu obožavanja idola odnosno kipova ili kumira.  Zapaža se da u ovim vjerama postoje izvjesne vrlo korisne informacije koje su uzete iz knjiga i izjava nekih prastarih Pejgambera, alejhimusselam.  Mazheri Džani Džanan, kuddise sirruh, ovako kaže u svom četrnaestom pismu, “Allah dželle-šanuhu je, kada je stvorio ljude, preko meleka Birmiha [ili Brahma] poslao u Indiju knjigu koja se zvala Bid i Vida.  Ova knjiga je imala četiri dijela.  Alimi toga vremena su iz te knjige izveli šest mezheba i podijelili su ljude u četiri grupe koje su se zvale džuke.  Oni su svi vjerovali da je Allah dželle-šanuhu jedan, da je On stvorio čovjeka, vjerovali su u Kijamet, Džennet, Džehennem i tesavvuf.  Puno godina kasnije su i drugi Pejgamberi bili poslati.  Mi u našim knjigama nemamo informacija o tim drugim Pejgamberima.  Ljudi su tokom vremena pokvarili svoju vjeru.  Da bi se sjećali svojih Pejgambera, duša evlija i meleka, oni su napravili ikone i kumire.  Oni su počeli, da bi se njima okoristili, činiti pred ovim kipovima sedždu (padati pred njih ničice na zemlju).  [Ali oni nisu idolopoklonici (mušrik).  Oni su ehli kitabije, to jest narod kojem je objavljeno sveto pismo.]  Idolopoklonici u Arabiji [i kršćani] nisu bili kao oni.  Oni su vjerovali da su idoli halik (stvaraoci).  Oni su činili sedždu idolima i nazivali ih bogom (ilah).  [Oni su zato mušrik.]  Međutim, brahmani to rade sa ciljem da izraze svoje poštovanje i zahvalnost.  Iz ovog razloga, brahmani koji su živjeli prije Muhammeda alejhisselam, se ne mogu nazivati kafirima.  Danas svako mora vjerovati u Muhammeda alejhisselam i biti musliman, bez obzira gdje živio.  Danas se svako ko nije musliman naziva kafir.  [Indijski sici (sik ili sih) su kafiri i sljedbenici sekte koju je osnovao jedan Hindus čije je ime bilo Baba Nanek koji je umro 400/1539. g.n.e.]  On je pomiješao islam i brahmanizam.  Sejjid Šerifi Džurdžani, rahmetullahi alejh, ovako piše na kraju, u trećem poglavlju njegove knjige Šerh-i mevakif, “Ko ne vjeruje da je Muhammed alejhisselam Allahov dželle-šanuhu Pejgamber on postaje kafir.  Od ovih ljudi, jevreji, nasare [kršćani], brahmani i budisti vjeruju u druge Pejgambere, salevatullahi teala ve teslimatuhu alejhim edžma’in.  Oni čitaju svete knjige koje su objavljene ovim Pejgamberima, i koje su tokom vremena izmijenjene i pokvarene.  Oni ih ne obožavaju.  Ovi kafiri (nevjernici) se zato zovu ehli kitab (narodi kojima je objavljeno sveto pismo).  Što se tiče materijalista (dehrijje) oni ne vjeruju u Allaha dželle-šanuhu.  Oni kažu da je sve nastalo prirodnim putem, da ne postoji stvaralac, i da se sve tokom vremena mijenja.”  Medžusije (vatropoklonici) pripadaju (gore pomenutim) senavijjama.  Oni vjeruju u dva boga, a idolopoklonici u više bogova.  Oni su svi mušrici, to jest kafiri bez svetih pisama.  Oni ne vjeruju ni u jednog Pejgambera i ne čitaju nijedno sveto pismo.  Komunisti i masoni su bezbožni kafiri koji su u grupi sa materijalistima.  Brahmani, budisti, jevreji i kršćani, koji su teoretski narodi kojima je objavljeno sveto pismo, su vremenom postali idolopoklonici (mušrik).  Danas na svijetu postoji samo jedna nepromijenjena i istinita vjera, islam, koju je donijeo Muhammed alejhisselam.  Allah dželle-šanuhu je obećao da se ova vjera neće nikada, do Kijameta, pokvariti.

Ako slikama ljudskih bića i kipovima ukazujemo poštovanje i čast, ili ako ih čuvamo, ako ih uzdižemo na visočija mjesta, ako se okrećemo prema njima, ako im se klanjamo, ako im činimo sedždu i ako ih hvalimo - to su sve znaci molitve.  To može biti iz dva razloga:

1 -- Ti možda poštuješ sliku zato što vjeruješ da je to slika tvoga oca ili tvoga hodže ili amira (vođe) ili Pejgambera ili evlije ili nekoga drugog ko je služio tvoju vjeru ili narod.  Ti u tom slučaju ne obožavaš onog koja je na slici.  Drugim riječima ti ne vjeruješ da on ima jedan od Allahovih dželle-šanuhu atributa.  Ti ga znaš kao stvorenje.  Ti imitiraš druge i poštuješ sliku sa ciljem da prema onom, ko je na slici, izraziš svoju ljubav i da mu ugodiš.  Onaj ko ukazuje ovako poštovanje ne postaje kafir.  On samo radi haram.  Ali, ko ne vjeruje da je to haram postaje kafir.  S druge strane cijenjenje i poštivanje kafirove slike je kufr (nevjerstvo).

2 -- Poštivanje ikone (kipa, kumira), krsta, zvijezde ili sunca, ili krave, i pripisivanje atributa uluhijjeta (božanstvenosti) njima, ili onim koje oni pretstavljaju, odnosno, vjerovanje da oni mogu raditi i stvarati šta hoće, kao na primjer, liječiti svaku bolest, je kufr.  To je širk.  Ko ovako vjeruje on je mušrik.  Njegovo poštivanje postaje ibadet.  Ove slike i ikone (kipovi i kumiri) i sve što on poštuje postaju idoli (paganska božanstva).  Kršćani su postali mušrici (idolopoklonici) zato što kažu da je Isa (Isus) Allahov sin, da su meleci (anđeli) Njegove kćeri i zato što poštuju (obožavaju) kipove dječaka i djevojčica.  Sljedbenici Arijusove i Barnabasove sekte koji nemaju ovakva jeretična vjerovanja nisu mušrici.  Oni su ehli kitabije.  Međutim, oni su svi kafiri zato što poriču Muhammeda, alejhisselam.]