25)  Kur’an je nazm-i ilahi (božanski stih).  Rječničko značenje riječi “nazm” je “nizati bisere”.  I slaganje riječi, jedne do druge, se takođe naziva nazm.  Svaka pjesma je nazm.  Riječi Kur’ana su na arapskom jeziku.  Međutim, njih je jednu do druge Allah dželle-šanuhu poredao.  Riječi kojim je Allah dželle-šanuhu inspirisao Muhammedovo, alejhisselam, mubarek srce i koje je on izgovarao na arapskom jeziku nisu uključene u Kur’an-i kerim.  Ove riječi se nazivaju hadis-i kudsi.  Riječi koje je Allah dželle-šanuhu poredao su objavljene u stihovima (ajetima).  Jedan melek, koji se zove Džebrail (Gabriel), je proučio ove ajete ovim riječima i slovima, a hazret-i Muhammed, ih je, čim ih je čuo svojim mubarek ušima odmah naučio napamet i proučio svojim sahabama.  Allah dželle-šanuhu je poslao Kur’an na jeziku plemena Kurejš.  U knjizi Redd-ul-muhtar, u njenom trećem tomu, u dijelu koji govori o zakletvi, piše, “Kako piše u knjizi Feth-ul-kadir Allah dželle-šanuhu je poslao Kur’ani kerim u riječima i slovima.  Ova slova su stvorenja.  Značenje ovih riječi i slova nosi božansku riječ.  Ove riječi i slova se zovu Kur’an.  Kur’an se takođe zove i značenje koje označava kelami ilahi (božija riječ).  Kur’an, koji je božija riječ, nije stvorenje.  On je kao i drugi Allahovi dželle-šanuhu atributi vječan i u prošlosti i u budučnosti.”  Spuštanje Kur’ani kerima je započelo u noći Kadr a njegov potpun silazak je trajao dvadeset i tri godine.  Što se tiče Tevrata (knjiga koja je objavljena Musa - alejhisselamu) i Indžila (Biblije), i svih drugih svetih knjiga i suhufa (stranica), oni su svi bili odjednom i u cijelosti objavljeni.  Svaki od njih je bio sličan ljudskoj riječi i oni nisu bile mudžize (natprirodne pojave).  Oni su iz ovog razloga ubrzo oskrnavljeni i promijenjeni.  Međutim Kur’an-i kerim je jedna od Muhammedovih, alejhisselam, najvećih mu’džiza i on nije kao ljudska riječ.  Ovo je detaljno opisano u stotom pismu trećega toma imami Rabbanijeve knjige Mektubat, u Nebhanijevoj knjizi Hudždže-tullahi alel’alemin i u petom tomu Zerkanijeve knjige Šerh-i mevahib.

Hazret-i Džibril alejhisselam je dolazio jednom godišnje da prouči Kur’ani kerim koji je po zapovijedi objavljen do toga momenta iz Levh-il mahfuza [Allah dželle-šanuhu je u ezelu (vječnoj prošlosti), znao sve šta će se na svijetu desiti.  On ovo Svoje vječno znanje, i vječnu riječ - kelam, objašnjava melecima na mjestu zvanom Levh-i mahfuz.  Meleci rade ono što nauče iz Levh-i mahfuza.] a naš efendija (sejjid) Pejgamber ga je saslušao i ponovio.  Džebrail je, u godini kada je on (Poslanik) svojim mubarek prisustvom počastio onaj svijet, došao dva puta i cijelog ga proučio.  Hazreti Muhammed i velika većina ashaba su znali napamet cijeli Kur’ani kerim.  Neki ashabi su naučili napamet izvjesne dijelove i zapisali najveću većinu drugih dijelova.  U godini kada je hazreti Muhammed, alejhisselam, počastio ahiret svojim prisustvom, halifa Ebu Bekr, radijallahu anh, je sakupio one koji su ga znali napamet i sjedinio zapisane dijelove i oformio komitet čiji je zadatak bio da napišu cijeli Kur’ani kerim na papiru.  Ovako je nastala knjiga, rukopis, koji se naziva Mushaf ili Mishaf.  Trideset tri hiljade ashaba, radijallahu teala anhum edžma’in, je jednoglasno potvrdilo da je svako slovo Musafa precizno i na svom pravom mjestu.  Sure (ili poglavlja) nisu bile razdvojene.  Hazreti Osman radijallahu anh, treći halifa, ih je 25. godine po Hidžri razdvojio.  On ih je poredao.  On ih je, nakon što je dao da se napiše još šest kopija Mushafa, poslao u Bahrein, Damask, Egipat, Bagdad [Kufu], Jemen, Mekku i Medinu.  Svi današnji Mushafi koji postoje na svijetu su kopiranjem umnoženi od ovih sedam kopija.  Oni se jedan od drugog ne razlikuju ni za tačku.

U Kur’an-i kerimu ima stotinu četrnaest sura (114) i šest hiljada dvije stotine  trideset i šest ajeta (6236).  Takođe je rečeno da je broj ajeta manje ili više od 6236.  Ove razlike proizilaze iz činjenice što je jedan duži ajet računat kao nekoliko manjih ajeta.  Ili, nekoliko kraćih ajeta je smatrano jednim dužim ajetom.  Ili, jedni alimi su smatrali da je Bismila, koja je na početku sure, u okviru sure dok su je drugi alimi smatrali neovisnom.  Ovo je sve detaljno objašnjeno u knjizi Bostan-ul-arifin.

Svaki pjesnik ima drukčiji metod razvijanja nazma.  Na primjer, ako jednom profesionalnom književniku, koji je dobro upoznat sa poezijom Mehmeda Akifa i Nabija pokažemo jednu Akifovu pjesmu, koju je on napisao pred kraj svog života, i ako mu kažemo mu da je to Nabijeva pjesma, zar nam on neće, iako je nije nikad ni čuo reći, “Nisi u pravu!  Ja dobro poznajem poetske stilove Mehmeda Akifa i Nabija.  Ovo nije Nabijeva već Akifova pjesma?  Nema sumnje da će nam on tako reći.  Isto kao što se aranžman riječi turskih pisaca međusobno potpuno razlikuje tako i Kur’an ne liči ni na jednu ljudsku riječ.  Eksperimentima je dokazano, što se može u svakom momentu dokazati, da Kur’an nije ljudska riječ.  Uzmimo jedan primjer iz prošlih dana.  Jedan arapski pisac je napisao jednu pjesmu u koju je na jednom mjestu ubacio par redaka iz hadisi šerifa a na drugom ajet koji se bavi istom tematikom.  Tu pjesmu su dali izvjesnoj osobi koja nije imala pojma ni o islamu ni o Kur’anu ali je bila ekspert u arapskom jeziku.  Toj osobi je rečeno da ju je napisao jedan čovjek, i zamolili su ga da je pročita.  On je, dok ju je čitao, zastao kada je došao do hadisa i rekao, “Ovo nije kao prethodni dio.  Ovo je puno viši stil.”  Kada je došao do ajeta (stiha iz Kur’ana) on je zbunjeno rekao, “Ovo je nešto potpuno drukčije.  Ovdje ima značenja u značenjima.  Ona se ne mogu sva razumjeti.”

Kur’ani kerim se ne može prevesti na drugi jezik pa čak ni na arapski.  Nijednu poemu nije moguće prevesti ni na jezik na kom je ona napisana.  Ona se samo može protumačiti i objasniti.  Mi ne bi trebali čitati prijevod Kur’ana sa ciljem da ga razumijemo.  Razumjeti značenje ajeta znači shvatiti šta Allah dželle-šanuhu misli tim ajetom.  Ko čita prijevod tog ajeta neće naučiti muradi ilahi (Allahov dželle-šanuhu cilj, namjeru).  On će samo naučiti šta je prevodilac razumio na osnovu svog nivoa znanja.  Ko čita prijevode koje su napisali neuki i ireligiozni prevodioci nauči šta je prevodilac, koji misli da je razumio i koji izražava svoje misli, rekao, a ne šta je Allah džellešanuhu rekao.

Državna vlada ne šalje zakon koji se odnosi na seljake direktno seljacima jer ga oni, iako ga mogu pročitati, ne mogu razumjeti.  Taj zakon se prvo pošalje republičkoj vladi koja ga prvo prostudira, i doda mu svoja objašnjenja, pa ga onda pošalje opštinskim vlastima.  One mu dodaju i svoja objašnjenja pa ga pošalju (u svojim prilagođenim oblicima) gradskim predstavnicima.  Ovi ga uz pomoć ovih svih objašnjenja shvate i objasne ga mjesnim zajednicama (u vidu “pravilnika,” “naredbi,” i “odluka,”) koje ga onda objasne seoskim starješinama.  Seoske starješine ga ne mogu čitanjem shvatiti.  Oni ga uz pomoć ovih svih objašnjenja mogu razumjeti i prenijeti seljacima na jeziku koji oni razumiju.  I Kur’ani kerim je, isto tako, Božanski Propis (ahkami ilahijje).  On je Gospodarov Zakonik (kanuni rabbani).  Allah dželle-šanuhu je u Kur’ani kerimu pokazao svojim robovima put sreće i poslao ga najvišem ljudskom biću.  Samo je Muhammed, alejhisselam, mogao razumjeti značenje Kur’ani kerima.  Niko drugi ga nije mogao potpuno razumjeti.  Ashabi kiram, alejhimurridvan, čiji je maternji jezik bio arapski i koji su bili učeni i rječiti nisu bili u stanju da razumiju izvjesne ajete pa su morali pitati Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem da im ih rastumači.

Jednog dana je Omer radijallahu anh, dok je prolazio, vidio Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, kako nešto priča s Ebu Bekirom Siddikom radijallahu anh.  On im je približio i počeo slušati.  Sljedećeg dana kada su ga ashabi radijallahu anh vidjeli rekli su mu, “O Omere, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem vam je juče nešto govorio.  Reci nam šta, da i mi znamo.”  On je (Pejgamber) uvijek govorio, “Recite vašoj braci u islamu ono što čujete od mene!  Recite jedni drugim!”  Omer radijallahu anh je rekao, “Juče je Ebu Bekir radijallahu anh upitao Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem da mu objasni značenje jednog ajeta kojeg nije mogao razumjeti.  Ja sam slušao sat vremena ali nisam ništa razumio.”  On je sve objašnjavao na Ebu Bekirovom visokom nivou.  Omer radijallahu anhuma je bio tako veliki da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Ja sam zadnji Pejgamber.  Poslije mene neće doći drugi Pejgamber.  Kada bi poslije mene došao Pejgamber Omer bi bio taj Pejgamber.”  Iako je on bio na tako visokom nivou, iako je odlično znao arapski jezik, on nije bio u stanju da razumije čak ni tefsir (objašnjenje) Kurani kerima.  Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je objašnjavao sve na Ebu Bekirovom visokom nivou.  Ebu Bekirov stepen je bio puno veći od hazreti Omerovog.  Ali i on je, pa čak i hazreti Džebrail alejhisselam, pitao Resulullaha da mu objasni značenja i misterije Kur’ani kerima.  [U knjizi Hadika, u dijelu koji govori o katastrofama izazvanih jezikom, piše, “… Imami Sujuti je rekao da je Resulullah otkrio svojim ashabima tumačenje cijelog Kur’ani kerima.”]

Ukratko, samo je hazreti Muhammed alejhisselam razumio značenje Kur’ani kerima.  On ga je objasnio u svojim hadisi šerifima.  On je protumačio Kur’ani kerim.  Ispravna knjiga koja tumači Kur’an su njegovi hadisi šerifi.  Naši vjerski alimi [alimi četiri mezheba] su sakupili ove hadise, i, žrtvujići svoj san i odmor napisali knjige tefsira (tumačenja).  Tefsir koji se zove Bejdavi je najčuvenija od svih tefsira.  Čak šta više, da bi mogli razumjeti tefsire, mi moramo bez prestanka učiti trideset godina i dobro naučiti dvadeset osnovnih naučnih disciplina.  Ovih dvadeset osnovnih naučnih disciplina ima osamdeset naučnih podgrana.  Jedna od osnovnih disciplina je nauka Tefsira.  Ove naučne grane imaju puno raznih alima i puno napisanih knjiga.  Razne arapske riječi koje se danas upotrebljavaju imaju drukčije značenj u nauci fikha a drukčije značenje u nauci tefsira.  Isto tako, ista riječ ima drukčije značenje ovisno o njenom mjestu u Kur’anu i riječicama koje uzima.  Prijevodi Kur’ana onih koji nemaju pojma s ovim ogromnim znanjem nauka, i onih koji ga prave na osnovu današnjeg arapskog jezika, su daleko od značenja Kur’ani kerima.  Svako može iz simbola Kur’ana razumjeti, proporcionalno jačini svog imana, nagovještaje i značenja.  Tefsir nije nešto što se jednostavno napiše ili izrazi riječima.  Tefsir je nur (svjetlo) koji obasja srce vjerskih velikana (velike uleme, ulema-i kebir, bujukler).  Tefsiri (knjige tumačenja) su ključ za ovaj nur.  Kada čitamo ova tumačenja nur ulazi u naša srca slično kao kada ključem utvaramo fioku i u njoj ugledamo dragulje.  Oni koji su odlično znali osamdeset naučnih grana su shvatili tefsir.  Oni su napisali na hiljade knjiga koje su prikladne za ljude raznih kategorija.  Oni su ga, u ovim svojim knjigama, objasnili nama - vjerski neukim ljudima.  Među ovim cijenjenim tefsirima na turskom jeziku su Mevakib, Tibyan i Ebulleys.  Tibyan tefsir je objašnjenje Kur’ana koje je priređeno 1110. godine po Hidžri.  Objašnjenje koje je napisao Vehbi ef. iz Konje je knjiga vazova.  Pošto sve novije knjige u sebi sadrže lična mišljenja koja se jako cijene one su za one koji ih čitaju više štetne nego korisne.  Naročito su štetni tefsiri i prijevodi koje su napisali neprijatelja islama i posjednici bidata, koji su ih napisani s ciljem da zagade i pokvare značenje Kur’ani kerima.  Oni su svi smrtonosni otrov.

U omladine koja ih čita će se pojaviti mnoštvo sumnji i primjedbi.  Pored toga, nama, koji nemamo puno vjerskog znanja, ne odgovara da čitamo tefsire i hadise, i da iz njih učimo islam.  Ko pogrešno razumije ili posumnja u ajet ili hadis on gubi svoj iman.  Tefsir i hadis se ne mogu razumjeti samo poznavanjem arapskog jezika.  Ko misli da je neko ko zna arapski alim on je u zabludi.  U Bejrutu i drugim mjestima ima puno sveštenika čiji je maternji jezik arapski i koji dobro poznaju arapsku literaturu.  Nijedan od njih nije razumio islam.  Oni su u rječniku koji se zove El mundžid, koji su izdali 1956. godine pogrešno napisali islamska imena, čak i ime Baki’ groblja u Medini, pa čak i datum vefata (prelaska na ahiret) našeg efendije Resulullaha.

Ko hoće da nauči i shvati pravo značenje Kur’ana mora čitati knjige alima kelama, fikha i ahlaka.  Ove sve knjige su napisane na osnovu Kur’ana i hadisa.  Prijevodi Kur’ana ne prenose ispravno razumijevanje.  Oni podjarmljuju čitaoce idejama i ciljevima njihovih autora i uzrok su da se njihovi čitaoci udalje od vjere.

Kur’an je nemoguće transkribirati (prepisati latinskim slovima).  To proizvodi prljanje značenja.  Čitanje transkripcije nije učenje Kur’ani kerima već samo zvuk gomile riječi koje nemaju značenja.  Ovo je 1986. godine napisano u časopisu El-muallim.  Na primjer, namaz onog ko kaže “ehat” umjesto “ehad” je fasid (nije prihvatljiv).

Vidimo da danas mnogi nude ove zagađene i otrovne prijevode i knjige pod naslovom turski Kur’an.  Ove knjige sumnjivog porijekla se poturaju omladini i šire po selima.  One kažu, “Arapski Kur’an je na stranom jeziku.  Nemojte ga čitati!  Čitajte ovaj koji je na našem maternjem jeziku.”  Kada pažljivije pogledamo vidimo da mnogi od onih koji tako govore ne klanjaju i ne poste, rade harame, pa čak i nevjerstvo, i da su samo riječima povezani s islamom.  Zašto oni na radiu i u barovima emituju i slušaju Betovenovu Devetu simfoniju, Mocartovog Figara, Molierevu poeziju na njemačkom, italijanskom i francuskom jeziku?  Zašto ne kažu, “One su na stranim jezicima.  Mi ih trebamo izvoditi samo na čistom turskom jeziku?”  Oni ove simfonije i komedije ne prevode na turski jezik, kada prave njihove turske verzije.  Oni ih ne uživaju na turskom jeziku.  Za verziju na turskom jeziku se ne može reći da je Betovenov ili Šopenov rad.  Isto tako ni muslimani ne mogu uživati ove prijevode kao što uživaju Kur’an.  Oni ne mogu hraniti njihovu dušu.

Podatak koju smo gore naveli je napisan divnim stilom u predgovoru knjige Kur’ân-ı kerîmin türkçe meâli (Tursko značenje Kur’ani kerima) koju je 1381/1961. g.n.e. pripremilo i izdalo Ministarstvo za vjerske stvari u Turskoj.  Direktor Ministarstva za vjerske stvari, H. Husni Erdem, autor ovog predgovora, kaže, “Knjiga kao što je Kur’ani kerim, koji je belagati ilahi (Allahova elokventnost) i idžazi ilahi (Allahova konciznost) se ne može propisno prevesti ni na turski ni na bilo koji drugi jezik.  Pravilnije ga je nazvati me’al (objašnjenje, značenje, smisao) objašnjenja koja su napravljena pod svjetlom prethodnih tefsira.  Riječi koje se upotrijebljavaju da izraze Kur’ani kerim se ne smiju smatrati ravnim Kur’anu, te riječi se niti smiju učiti u namazu (salatu) niti se one smiju upotrijebiti da se iz njih izvede propis (hukm) bez prethodno potpunog shvatanja originala.  Prijevod Kur’ana nije moguć.  U Kur’ani kerimu postoje riječi koje imaju različita značenja.  U procesu prijevoda ova sva značenja su reducirana na jedno značenje i ne zna se je li to značenje, značenje, koje izražava muradi ilahi (ono što Allah dželle-šanuhu želi).  Prema tome, mi se ne smijemo usuditi i nazvati ih prijevodom Kur’ana.  Ovdje postoje dvije stvari:  Prevesti Kur’an u meal formu i nastojati zamjeniti Kur’ani kerim njegovim prijevodom.”  U objašnjenju, poslije predgovora (knjige koju smo naveli u prethodnom paragrafu) piše da je nemoguće valjano prevesti na turski (ili bilo koji drugi jezik) ovu Svetu knjigu (Kur’an) koja je iznad čovječanstva i mudžiza.  Dakle, možda je najispravnije ako umjesto da prevodimo ajeta riječ po riječ, izrazimo na turskom jeziku značenje i me’al (objašnjenje) koji razumijemo iz arapskog originala.  U stvari, nije moguće prevesti Kur’anov nazmi dželil i (istovremeno) sačuvati njegov originalni idžaz i belagat.  Ali, moguće ga je prevesti u formu me’ala (objašnjenja).  U prijevodu s jednog jezika na drugi nije moguće istači svojstva oba jezika.  Kur’an je u Evropi prvo preveden 537/1141. g.n.e. na latinski jezik.  On je preveden na italijanski jezik 919/1513. g.n.e., na njemački 1025/1616. g.n.e., na francuski 1056/1647. g.n.e. i na engleski 1057/1648. g.n.e.  Danas, na ovim svim jezicima ima oko trideset prijevoda.  U svim ovim prijevodima koje su napravile osobe koje imaju izvjesne tendencije ima puno pogrešnih tumačenja pa čak i namjernih grešaka.  Kur’an je dozvoljeno prevesti na druge jezike ali se iz prijevoda ne mogu učiti propisi dina i islama (vjere).  Takođe ima i drugih propisa koji se nalaze u hadisi šerifima, idžmi i kijasu.  Oni se detaljno uče iz knjiga fikha.

Sejjid Abdulhakim Arvasi rahmetullahi alejh je rekao da na 224. stranici objašnjenja imami Nevevijine knjige (Ezkar), koja je registrovana pod brojem 1706, u Istanbulu, u dijelu koji se zove Velijuddin ef., u Narodnoj biblioteci Bajazid, piše, “Prijevod Kur’ana nije Kur’an.  Zato što su stihovi Kur’ana mudžize.  Kada se on prevede njegov idžaz izčezava.  Prijevod poeme više nije poema.”  Autor ovog objašnjenja je Ebu Abdullah Muhammed Šemsuddin Ukajli Behnesi Šafii Nakši.  On je preselio na ahiret u centralnom Egiptu 1001/1592. g.n.e. u mjestu Behnes.

Allah dželle-šanuhu kaže u Kur’ani kerimu, “Moja knjiga je na arapskom jeziku.”  On kaže, “Ja sam poslao Kur’an Muhammedu alejhisselam na arapskom jeziku.”  Dakle, Kur’an su sve riječi, slova i značenja koja je Allah dželle-šanuhu poslao preko meleka.  Knjige koje nisu to nisu Kur’an.  Ko te knjige zove Kur’an on će izgubiti iman.  On postaje kafir (nevjernik).  Njegov prijevod na drugi jezik, pa čak i na arapski, se zove objašnjenje Kur’ana.  Isto tako ako je samo jedno slovo promijenjeno, iako značenje nije pokvareno i zagađeno, to više nije Kur’an.  Šta više, ako išta promijenimo dok ga učimo, iako se slova nisu promijenila, to nije Kur’an.

U knjizi Rijad-un-nasihin piše sljedeće.  “Kur’an koji slijedi pravila arapske gramatike i koji ne mijenja značenje, i koji je drukčiji od onog kojeg je hazreti Osman sastavio, se zove kiraeti šazze.  Njega nije dozvoljeno učiti u namazu i bilo gdje.  Grijeh je.  Par ashaba, radijallahu teala anhum edžma’in, je učilo kiraeti šazze ali o tom ne postoji saglasnost.  Ako ga učimo na način na koji ga nijedan ashab nije učio to nije Kiraeti šazze.  Onog ko ga tako uči treba zatvoriti ili istući.  Učiti na način kako ga nijedan alim nije učio je kufr čak i ako ne zagađuje značenje i riječi.”

Prijevod Kur’ana na druge jezike se ne zove Kur’an.  To se zove me’al ili objašnjenje Kur’ana.  Ako ga je pripremio iskren musliman, ekspert, s dobrom namjerom, možemo ga čitati sa ciljem da naučimo značenje Kur’ana.  U tom nema ništa loše.  Ali ona se ne mogu učiti kao Kur’an.  Kada ih učimo kao Kur’an za to ne dobijamo sevap.  To je grijeh.  Muslimani trebaju učiti Kur’an onako kako ga je Allah dželle-šanuhu objavio.  Mi ćemo takođe dobiti sevape čak i ako ga ne razumijemo.  Svakako je bolje, i donosi više sevapa, ako, dok ga učimo, takođe i razumijemo njegovo značenje.

Arapski jezik kojim se govori u Egiptu, Iraku, Hidžazu i Maroku nije isti.  Na kom od ovih dijalekata arapskog jezika će Kur’an biti objašnjen?  Da bi mogli razumjeti Kur’ani kerim trebamo znati Kurejš arapski jezik, a ne današnji arapski jezik.  Da bi razumjeli Kur’ani kerim moramo izlizati laktove dugogodišnjim izučavanem i studiranjem.  Mi ga moramo shvatiti čitanjem tumačenja i objašnjenja koja su napisali alimi islama koji su ga, tako izučavajući, razumjeli.  Omladina koja čita ove loše napravljene prijevode će pomisliti da se Kur’ani kerim sastoji iz mitoloških priča, nepotrebnih i beskorisnih misli i običnih riječi.  Ako oni ne zavole, i ako se ne zagriju se za Kuran i islam, oni će postati kafiri.  To je izgleda nova taktika i novi trik naprijatelja islama koji žele da djeca muslimana i djeca šehida postanu nevjernici.  Oni im nude prijevode Kur’ana i kažu, “Čitajte Kur’an na čistom turskom (bosanskom) jeziku.  Nemojte čitati Kur’an na stranom, arapskom jeziku.”

Hazreti Ibni Hadžeri Mekki je ovako napisao na trideset sedmoj stranici njegove knjige Fetava-i fikhijje, “Prema jednoglasnom mišljenju (alima) je haram pisati Kur’ani kerim bilo kojim drugim slovima, osim arapskim, ili ga prevesti na drugi jezik i čitati prijevod umjesto Kur’ani kerima.  Hazreti Selmani Farisi radijallahu anh nije htio Irancima napisati ni Fatihu na perzijskom jeziku.  On čak nije napisao ni njen prijevod.  On je napisao na perzijskom jeziku tefsir sure Fatiha.  Haram je pisati Kur’ani krim bilo kojim drugim slovima osim arapskim i čitati Kur’ani kerim koji je tako napisan.  Čak šta više svi alimi su rekli da je haram napisati Kur’ani kerim arapskim slovima onako kako ga izgovaramo i tako ga promijeniti.  Tako pisati znači smatrati selefi salihine, to jest rane muslimane, neukim i ne voljeti ono što su oni radili.  Na primjer, u Kur’ani kerimu riječ ribu se izgovara riba ali se ona ne smije pisati onako kako se izgovara.  Kada prevodimo Kur’ani kerim na strane jezike idžaz Allahove teala riječi se kvari i nazmi ilahi se mijenja.  U svakoj suri je haram mijenjati redoslijed ajeta jer je redoslijed ajeta sigurno tačan.  Međutim, tačnost redoslijeda sura je uspostavljen pretpostavkom.  Iz toga razloga ga je mekruh čitati i pisati mijenjajući redoslijed sura.  Nije ispravno reći da ćemo lakše naučiti Kur’ani kerim ako ga napišemo drugim slovima ili ako čitamo njegov prijevod.  Čak i da je to tačno opet ne bi bilo dozvoljeno.”

U knjizi Mevdu’at-ul-ulum piše, “Učenja Kur’ani kerima spadaju u tri kategorije.  U prvoj kategoriji su one činjenice koje On (Allah dželle-šanuhu) nije nikome saopštio.  Niko osim Njega ne zna Njegova imena i atribute.  U drugoj kategoriji je znanje koje je On saopštio samo Muhammedu alejhisselam.  Niko osim ovog uzvišenog Pejgambera, i rasih alima - koji su njegovi nasljednici - ne može objasniti ovu vrstu znanja.  Primjeri ovog su ajeti koji se zovu mutešabih.”  Treća kategorija obuhvata učenja koja je On saopštio svom Pejgamberu i naredio mu da ih poduči svom ummetu (muslimanima).  To znanje se sastoji iz dva dijela:  Prvi dio su istorije (kisas), koje opisuju stanja prošlih ljudi, i vijesti (ahbar), koje objašnjavaju stvari koje je On stvorio i koje će stvoriti i na ovom i na budućem svijetu.  Ovaj dio se može shvatiti samo nakon Resulullahovog objašnjenja.  To znanje se ne može razumjeti umom i eksperimentisanjem.  Treći dio se može razumjeti umom i eksperimentisanjem i učenjem arapskog jezika.  Takav je slučaj sa izvođenjem ahkama (propisa i pravila) iz Kur’ani kerima i shvatanjem naučnog znanja.  Imam Nesefi, rahmetullahi teala alejh, ovako piše u knjizi Akaid, “Značenje se daje po arapskim učenjima.  Davati značenja kao što otpadnici ismailije daju je ilhad [izlazak iz vjere radi pogrešnog razumijevanja jednog ili više dijelova (ajeta) Kur’ani kerima.  Ko tako izađe iz vjere on se zove mulhid] i kufr.”

Postoji pet vrsta ljudi koji na osnovu svog uma i ličnih mišljenja prave pokvarena (pogrešna) tumačenja:

1 -- Džahili koji ne znaju potrebne preduslove koji su potrebni za tumačenje.

2 -- Oni koji tumače mutešabih ajete [pogledaj prethodni tekst].

3 -- Pripadnici otpadničkih grupa i vjerski reformatori koji tumače po svom pokvarenom mišljenju i željama.

4 -- Oni koji tumače dokazima i dokumentima koje dovoljno ne poznaju.

5 -- Oni koji slijede svoj nefs i šejtana i tumače pogrešno.