MEKTUBAT

Back | Index | Next

Ovo pismo, koje je napisano kao odgovor na pitanje koje je postavio mir Muhammed Nu’man kuddise sirruh, nas obavještava da nije dobro podizati prst na sjedenju u namazu.

Neka je hvala Allahu dželle-šanuhu koji je stvorio sve svjetove, sva stvorenja, koji ih održava u (životu i) postojanju i koji im šalje sve što im je potrebno! Neka su salat i selam i sve dobre dove na najvišeg od svih Poslanika Muhammeda Mustafu alejhissalatu vesselam, na njegovu braću Poslanike salavatullahi teala alejhim edžma’in, na meleke i one koji su počašćeni da ga slijede! Cijenjeno pismo koje si poslao sa Molla Mahmudom nam je došlo i razveselilo nas je. Ti pitaš:

Prvo pitanje: Alimi kažu da je mjesto koje se zove Ravda (Ravda-i mubareke) bolje od grada Mekke. Međutim, Muhammedov alejhisselam lik i bit su činili sedždu pred likom i biti Kabe (Ka’be-i mu’azzama). Kako bi ikada Ravda (Ravda-i mubareke) mogla biti viša?

[U džamiji u Medini, dvadeset šest metara dugo mjesto između Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem blagoslovljenog groba (kabr-i šerifa) i minbera, koje je džamija u to vrijeme imala, se nazivalo Ravda-i mutahhara. Ravda znači bašča. Blagoslovljeni minber (minber-i šerif) je bio visok jedan metar i imao je tri stepenice (basamka). On je 654. godine potpuno izgorio u vatri. U razna vremena su pravljeni razni minberi. Današnji minber od dvanaest stepenica je poslao sultan Murad Treći 998. godine po Hidžri.]

Odgovor na prvo pitanje: Moj dragi gospodine! Kaba (Ka’ba mu’azzama) je [zajedno sa džamijom oko nje koja se zove Mesdžid-i haram] prema ovom fakiru (imam Rabbani misli na sebe) najvrijednije mjesto na cijeloj zemlji. Onda dolazi Medinina [Mesdžid-i nebevi ićindeki] Ravda (Ravda-i mukaddasa). Grad Mekka je trećem mjestu po redu. To znači da je korektno reći da je Revda-i mutahhara viša od Mekke.

Drugo pitanje: Da li musliman koji slijedi hanefi mezheb podiže svoj kažiprst dok sjedi u namazu? Mevlana Alimullah je po tom predmetu napisao jednu knjižicu. Ja vam je šaljem. Šta vi kažete po tom pitanju?

Odgovor na drugo pitanje: Moj dragi gospodine! Postoje mnogi hadisi šerifi koji kažu da je dozvoljeno napraviti na šehadetu kažiprstom znak. Tako isto su takođe rekli i neki alimi hanefi mezheba. Tako isto kaže i Mevlana Alimullah. Kada se pažljivo pročitaju knjige hanefi mezheba vidiće se da dijelovi znanja, koji nam saopštavaju da je dozvoljeno podići prst, nisu dio usulskog znanja. Oni nisu mezhebski zahir haberi. Imam Muhammed Šejbani je rekao, “Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je uobičajavao napraviti svojim blagoslovljenim (mubarek) prstom znak (išaret). I mi takođe, kao i on, podižemo i spuštamo naš prst. Sem toga, tako je isto rekao i imam a’zam Ebu Hanife.” Međutim, nama nije saopšteno kroz nevadir da je imam Muhammed tako rekao a ne kroz usul.

[Ibni Abidin rahmetullahi teala alejh piše na četrdeset sedmoj stranici prvoga toma, “U hanefi mezhebu je informacija došla do kasnijih alima na tri različita načina:

1 – Dijelovi informacije koji su usul se takođe zovu i zahir haberi. Ovi dijelovi informacije dolaze od imama a’zama Ebu Hanife i njegovih učenika, rahmetullahi teala alejhim edžma’in. Ovi dijelovi informacije su saopšteni u šest imamovih Muhammedovih knjiga. Te knjige su El-mebsut, Ez-zijadat, El-džami’ussagir, Es-sijerussagir, El-džami’ulkebir, Es-sijerulkebir. Pošto su nam ove knjige donijeli oni koji su jako povjerljivi one se nazivaju zahir haberi. Hakim šehid [Muhammed] je bio prvi koji je sakupio usulske informacije (usul habere). Njegova knjiga Kafi je čuvena. Ima puno knjiga koje su objašnjenja na knjigu Kafi.

2 – Od ovih istih alima su nam došli i oni dijelovi informacija (haberi) koji su nevadir. Međutim, u ovih šest knjiga nema ovih dijelova informacija (habera). Njih ima u imamovim Muhammedovim drugim knjigama koje se zovu El-kisanijjat, El-harunijjat, El-džurdžanijjat i Er-rukijjat. Pošto ove četiri knjige nisu donesene jasno i pouzdano, kao što nam je doneseno prethodnih šest, ovi dijelovi informacija se zovu ‘haberi koji nisu zahir’. Ili, oni su saopšteni u knjigama drugih. Na primjer, oni su saopšteni knjizi imamovog a’zamovog učenika Hasana bin Zijada Muharrer, ili, u imamovoj Ebu Jusufovoj knjizi Emali.

3 – Oni dijelovi informacije (haberi) koji su vaki’at. Ove dijelove informacije nisu prenijela tri imama nego su to pitanja (mes’ele) po kojima su njihovi učenici, ili učenici njihovih učenika, učinili idžtihad. Ebullejs Semerkandi, koji je bio prvi koji je sakupio ove dijelove informacije (habere), je napisao knjigu Nevazil.”

Ibni Abidin, opet, piše u njegovom prvom tomu, na trideset petoj stranici, “Znanje fikha je, kao hrana, svakome neophodno. Abdullah ibni Mes’ud radijallahu anh, koji je posijao zrnje ovoga znanja, je bio jedan od najvećih i najučenijih ashaba (najvećih alima). Njegov učenik, Alkama, je zaljevao to zrnje i preobrazio ga u usjev a njegov učenik Ibrahim Nehai mu je pobrao plodove, to jest sakupio i sastavio dijelove toga znanja. Hammad Kufi ga je ovrho a njegov učenik a’zam Ebu Hanife ga je samljeo, to jest svrstao u dijelove; Ebu Jusuf je od njega napravio tijesto a imam Muhammed ga je ispekao. Muslimani su se stoljećima hranili zalogajima koji su tako pripremljeni. Drugim riječima, oni su sticali učenjem ovoga znanja sreću i na ovom i na onom svijetu. Imam Muhammed je ove zalogaje, koje je on ispekao u devet stotina devedeset devet grana znanja, saopštio svojim učenicima. On je u svojim knjigama koje se zovu male (sagir) saopštio ono što je naučio preko imama Jusufa, a u onim, koje se zovu velike (kebir), saopštio samo ono što je čuo od imama a’zama.” Ovo je razlog zašto imamova Muhammedova knjiga Sijer-i kebir nema imamovog Ebu Jusufovog imena. Danas mu izvjesne neznalice (džahili) koje nemaju blage veze s prefinjenim informacijama pripisuju antipatiju prema imamu Jusufu. Međutim, ova dva imama su bila na najvisočijem stepenu (stanja koje se zove) hubb-i fillah. Čak se i oni koji slijede njihove stope, zahvaljujući njima, otarase želja svog nefsa.]

Knjiga Fetava-i garaib nas informiše da u knjizi Muhit piše, “Imam Muhammed nas u svojim knjigama usula nije obavijestio da moramo kažiprstom desne ruke napraviti znak. Isto tako, oni alimi koji su došli poslije njega su rekli drukčije po tom pitanju. Bilo je i onih koji su rekli da treba, kao i onih koji su rekli da ne treba. Imam Muhammed je u svojim knjigama, osim knjiga usula, napisao da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem pravio znak (išaretio) kažiprstom i saopštio nam je da je takođe i imam a’zam obavijestio o ovoj činjenici. Kako god ima onih koji kažu da je naznačiti kažiprstom (naišaretiti) sunnet tako isto ima i onih koji kažu da je to mustehab.” Knjiga Fetava-i garaib onda kaže, “Zapravo, tako učiniti, je haram.”

U knjizi Fetava-i siradžijje piše, “Podići kažiprst kada se u namazu izgovara ešhedu en la... je mekruh. Knjiga Kubra to potvrđuje. Alimi se po ovom pitanju slažu. Takođe je izdata i fetva koja je u skladu sa tim. Jer, u namazu se treba sjediti mirno i nepomično.”

U knjizi pod naslovom Gijasijje i [u knjizi Bezzazijje] piše, “Kada se sjedi (u namazu) ne treba se kažiprstom praviti znak. Fetva kaže tako. To je ono što je odabrano (muhtar) i što se više voli.”

U knjizi Džami’ur-rumuz piše, “Prst se ne pomiće ni ne savija. To je tako po učenjima usula mezheba. Sem toga isto tako piše i u Zahidijevoj knjizi. I fetva je izdata u skladu sa tim. Tako isto piše i u knjigama Mudmerat, Velvaldžijje, Hulasa i mnogim drugim. S druge strane, izvjesni naši velikani su rekli da je naišaretiti kažiprstom sunnet.”

[Knjiga Džami’ur-rumuz je objašnjenje knjige Nikaje koja je skraćeno izdanje knjige Vikaje. Knjiga Mudmerat je objašnjenje knjige Kuduri.]

Knjiga Hazanet-ur-rivajat citira knjigu Tatarhanijje i kaže, “Hoće li dok sjedimo na tešehhudu i izgovaramo la ilahe illallah kažiprst desne ruke napraviti znak? Imam Muhammed ovo nije spomenuo u informaciji usula. Oni koji su došli iza njega su rekli drukčije po ovoj stvari. Jedni alimi su rekli da se ne treba praviti išaret. Tako isto piše i knjiga Kubra. Takođe se i fetva sa tim slaže. Međutim, neki su rekli da se treba naišaretiti.”

[Knjigu fikha Hazanet-ur-rivajat je napisao Kadi Hindi (Kadija iz Gudžrata, Indija) rahmetullahi teala alejh. Knjigu fetvi pod naslovom Kubra je napisao Husameddin Omer.]

U knjizi Durr-ul-muhtar piše, “Kada u namazu učimo riječ šehadet (la ilahe illallah) ne trebamo micati kažiprst (činiti išaret). Tako kaže fetva. Tako piše u knjigama Velvaldžijje, Tedžnis, Umdetulmufti i svim knjigama fetvi. Međutim, oni koji su anotirali ove knjige, kao što su Kemal, Halebi i Bakani kažu, ‘Trebaće se učiniti išaret. Imam Muhammed je saopštio da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem uobičajavao tako činiti.’ Sem toga, u knjizi Muhit piše da je micanje kažiprsta (činjenje išareta) sunnet.” Ibni Abidin kaže, “Iz knjige Muhit se razumije da je to sunnet-i gajr-i muekkede. U stvari, knjige Ajni i Tuhfe saopštavaju da je to mustehab.” Šernblali kaže u knjizi Nur-ul-izah, “Šta je sahih je napraviti kažiprstom znak,” a Tahtavi tome prigovara.

Kako se vidi ima alima koji kažu da je haram pomaći prst (učiniti išaret). Imaju fetve koje informišu da je to mekruh. Ima puno onih koji kažu da se kažiprstom ne treba činiti išaret; isto tako kažu saopštenja (haberi) usula. Dakle, nije umjesno da mi imitatori (mukallidi) pomaknemo prst (učinimo išaret) i kažemo da postoje hadisi šerifi koji to potvrđuju, i da tako radimo nešto za što su fetve mudžtehida rekle da je haram ili mekruh. Ako neko ko slijedi hanefi mezheb napravi išaret kažiprstom, usprkos fetvama koje nas informišu da je to zabranjeno, to nam govori jednu od dvije stvari: 1 – To ili značiti da on misli da ovi vjerski učenjaci, koji su došli na nivo idžtihada, nisu znali za ove dobro poznate (mešhur) hadise koji informišu da će neko napraviti znak kažiprstom. 2 - Ili znači da on misli da su oni čuli za te hadisi šerife, međutim, oni ne slijede njih već svoje ideje i mišljenja. Oba ova mišljenja su ekscentrična. Čovjek mora biti jako zao i prilično tvrdoglav da tako pretpostavi. Isto tako, ni riječi, “Raniji učenjaci su išaretili u namazu kažiprstom. Kasnije su u tom šije (ši’ije) prešle svaku mjeru pa su alimi hanefi mezheba zabranili ehli sunnetu da čini išaret. Na ovaj način su se sunnije razlikovale od šija,” u knjizi Tergib-us-salat, nisu u skladu sa informacijom koja se nalazi u cijenjenim knjigama. Jer, naši alimi su nas informisali kroz (naučnu disciplinu koja se zove) zahir usul da ne pravimo znak (išaretimo) i ne savijamo kažiprst. Dakle, ova stvar nema ništa sa ši’izmom. Pošto su izvjesni vjerski velikani rekli da ne činimo išaret na nas se nameće da ih poštujemo, da pazimo na naše manire i da kažemo, “Da ovi velikani nisu imali dokaz (delil, vesiku) koji pokazuje da je išaret kažiprstom haram ili mekruh oni ne bi rekli da je to haram ili mekruh. Oni ne bi, nakon što su nam saopštili vijest da je išaret kažiprstom sunnet ili mustehab, rekli, ‘Iako su oni tako rekli istina je da je išaret (kažiprstom) haram.’ To znači da su oni izveli zaključak ne da su dijelovi informacije (tj. haberi) koji komuniciraju da je išaret sunnet ili mustehab nego da su dokazi (vesike) koji pokazuju da je to zabranjeno bili ispravni.” Ukratko, mi neuki ljudi (džahili), koji smo čuli za par hadisi šerifa, ne možemo biti svjedok i dokument (delil i sened). To ne može biti sredstvo (sebeb) za naše pobijanje riječi divova vjere. Može se reći, “Mi smo sada dobili informaciju koja pokazuje da je netačno ono što je zaključeno.” Ali, informacija koju mi imitatori (mukallidi) imamo, ne može biti dokument za nešto da to bude halal ili haram. Nešto može biti halal ili haram samo onda kada mudžtehid konstatuje da je tako. Smatrati riječi mudžtehida, i njihove dokaze, ništavnijim i tanjim od paukove mreže bilo bi kritički drsko. Držati svoje znanje iznad znanja velikana islama, i reći da su haberi usula u hanefi mezhebu pokvareni i ne valjali (čuruk), i zanemariti cijenjene informacije (habere) na koje su se alimi oslanjali kada su izdavali fetvu, i reći da je ta informacija pogrešna i netačna, značu nanijeti duboku ranu islamu. Islamovi veliki alimi - koji su živjeli bliže Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem briljantnom vremenu, i čije je znanje daleko, daleko, više od znanja onih koji su došli iza njih, i zato što su se bojali Allaha dželle-šanuhu i izbjegavali grijehe do najvećeg mogućeg stepena - bi sigurno bolje znali i razumjeli hadisi šerife od nas koji smo džahili s jalovim glavama, koji nemju pojma o znanju vjere, i koji se pušu i hvališu sa par riječi koje su čuli u ime znanja. Oni su sigurno mogli da bolje od nas razlikuju prave od krivih, promijenjene od nepromijenjenih. Oni su bez sumnje morali imati neke razloge da kažu da se ovi hadisi šerifi ne trebaju slijediti; sigurno je morao biti neki jak razlog na koji su se oni oslonili. Mi, koji smo prema njima tako inferiorni u znanju i kratkovidi, samo znamo da postoje razni hadisi šerifi koji objašnjavaju kako treba saviti prst, ali, oni se ne slažu jedan s drugim. Ova nepovezanost među (saopštenim) hadisi šerifima je otežala određen stav hoćemo li ili nećemo prstom praviti znak (išaret). Izvjesni izvještaji (haberi) kažu da se znak (kažiprstom) treba napraviti na taj način što će se prsti saviti u oblik pesnice. Drugi kažu da se oni trebaju tako saviti. Izvjesni od onih koji kažu da se prsti trebaju saviti informišu da se treba učiniti na način kao kada se želi prikazati broj pedeset tri. Drugi kažu da se prsti trebaju saviti na način kao kada želi prikazati broj dvadeset tri. [Kada ovo Halebi objašnjava on detaljno opisuje kako se brojevi prikazuju prstima.] Neki drugi izvještavaju da se dva mala prsta na desnoj ruci trebaju zatvoriti, da se treba napraviti krug sa palcem i srednjim prstom i sa kažiprstom napraviti znak. Jedan izvještaj kaže da se znak treba napraviti na taj način što će se staviti palac na srednji prst. Drugi izvještaj kaže da se znak treba napraviti na taj način što ćemo staviti desnu ruku na lijevo stegno a lijevu ruku na desno stopalo. Drugi izvještaj kaže da ćemo napraviti znak na taj način što ćemo staviti desnu ruku, zajedno sa zglobom na ruci i rukom, na lijevu ruku, zglob, i ruku. U nekim izvještajima (haberima) će se napraviti znak na taj način što će se svi prsti zatvoriti, dok nas drugi izvještavaju da će se napraviti bez pomicanja kažiprsta. Dodatno ovim, rečeno je da će se znak (išaret) napraviti za vrijeme tehijjeta, ali nije dato izvjesno specifično mjesto, dok je u drugim informacijama (haberima) rečeno da će se znak napraviti kada se izgovara riječ šehadet (la ilahe illallah). Neki izvještaji (rivajeti) informišu da se treba reći, dok se sjedi u namazu, “O moj Allahu, Ti mjenjaš srca kako hoćeš! Učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri!”, i napraviti znak dok se to izgovara.

Alimi hanefi mezheba rahmetullahi teala alejhim edžma’in, videći da ima puno raznih hadisi šerifa koji su rečeni o išaretu, su rekli da se ne čini ništa što nije u skladu sa jasnim i definitivnim zapovijedima o namazu. Jer, u namazu je bitno da se izbjegne svaki dodatni pokret i da se on obavi u jednom potpuno krutom stavu. Štaviše, kako su svi alimi jednoglasno rekli, sunnet je da se portudimo i da što bolje možemo održimo naše prste svo vrijeme ispružene prema kibli. To je jasno naređeno u hadisi šerifu, “Za vrijeme namaza se trudite da držite, što možete bolje, sve vaše dijelove (udove) u pravcu kible

Ako se predloži, “Oni hadisi šerifi koji su rečeni drukčije će otežati stvar samo kada se oni ne mogu pomiriti, izravnati, jedan s drugim. Ali iz ovih hadisi šerifa se može zaključiti zajedničko pravilo. Jer, razni hadisi su se mogli u razna vremena čuti i saopštiti,” mi ćemo im odgovoriti da se u najvećem broju ovih izvještaja nalazi riječ “kane=je bio”, i da ta riječ znači “kul= svi” u svim naučnim granama osim logike . Radi toga, ovi razni izvještaji (hadisi šerifi) se ne mogu ujediniti [u jedno značenje].

Imam a’zam Ebu Hanife rahmetullahi teala alejh je rekao, “Ako naučite hadisi šerif koji se ne slaže sa mojim riječima odbacite moje riječi i slijedite hadisi šerif.” Međutim, ova njegova izjava govori o onim hadisi šerifima za koje se nije čulo. On je mislio da kaže, “Odbacite moje riječi koje se ne slažu sa hadisi šerifima za koje ja nisam čuo.” Međutim, hadisi šerifi o pravljenju znaka prstom nisu takvi. Oni su čuveni i rasprostranjeni. Ne bi se moglo reći da imam-i a’zam nije čuo za njih. [Imam a’zam to nije rekao nama, neukim ljudima, džahilima. On je to rekao mudžtehidima, njegovim učenicima koji su bili na nivou idžtihada!]

U slučaju da neko upita i kaže, “Bilo je takođe i među alimima hanefi mezheba onih koji su rekli da se treba napraviti znak i koji su izdali u skladu sa tim fetvu. Zar mi nemamo izbor da slijedimo koju god hoćemo od fetvi koje se međusobno ne slažu?”, mi bi mu odgovorili i rekli, da, kada je neslaganje među fetvama u vladanju “dozvoljeno, nedozvoljeno, halal i haram” bitno je da se slijede one fetve koje kažu “nije dozvoljeno ili haram”.

Ibni Humam je rekao, “Kada vidimo raznovrsnost hadisi šerifa koji se međusobno ne slažu, da li trebamo ili ne trebamo podići prst, mi moramo slijediti one hadisi šerife koji kažu da se prst ne treba micati zato što se u namazu mora sjediti nepomićno.” Koliko se god iznenadili, ne bi bilo dovoljno, zato što on ovako kaže u svojoj knjizi, “Većina alima je rekla da se ne smije praviti znak (prstom). Ove njihove riječi su nepomirljive sa hadisi šerifima i razumom!” On na ovaj način kaže da su alimi islama koji su bili na nivou idžtihada i kijasa bili neuki (džahili). U stvari, kijas je u hanefi mezhebu zahir i usul informacija (haber). On je četvrti izvor islama (edille-i šer’ijje). Kako bi se ikada moglo išta reći loše o idžtihadu? Ovaj isti čovjek je isto tako rekao, u poglavlju o vrstama čistih voda, kada je vidio mnoštvo izvještaja (rivajeta) koji se ne slažu jedni s drugim, da je hadisi šerif o kulletejnu zaif.

Moj sin Muhammed Sa’id [rahmetullahi teala alejh] sada piše knjižicu o pravljenju znaka prstom. Kada ona bude završena ja ću ti inšaallah poslati kopiju te knjižice. Ja šaljem onim koji su sa tobom selam i dove.

[Na stotinu dvadeset šestoj stranici objašnjenja knjige Šir’at-ul-islam piše da knjiga Hidaje kaže da se znak (išaret) mora napraviti sa jednim prstom. Tako je isto rekao i imam Hulvani rahime-hullah. Isto tako je rečeno i da se znak ne smije praviti. Sa ovim se takođe i fetva slaže. Jer, u namazu se mora biti nepomično (na stajanju, na poklanjanju, na sjedenjima, za vrijeme sedžde i između sedždi.) Tako isto kaže i izvještaj koji se zove vaki’at. U Ebussu’ud ef. fetvama, koje se nalaze u biblioteci Murada Mulle, piše ovako:

Pitanje: Šta je bolje, podići ili ne podići prst u namazu?

Odgovor: Oni su rekli su da je oboje dobro. Međutim, očigledno je da je bolje ne podići prst.]

U knjizi El fikhu alel-mezahib-il-erbe’a piše, “U maliki mezhebu se za vrijeme putovanja (sefera), za vrijeme velike kiše, na mračnim i kaljavim mjestima na Arefatu i Muzdelifi, spojiti namaze podneva i ikindije i akšama i jacije. Za putovanje je dozvoljeno da bude manje od tri dana [80 km.]. Spajanje (ili džem’) ovih parova namaza nije dozvoljeno za vrijeme putovanja morem. Za vrijeme jake kiše i velikog blata je dozvoljeno klanjati jaciju u džamiji odmah iza akšama. Međutim, vitr namaz se klanja u njegovo originalno vrijeme. U šafi’ijiskom mezhebu putovanje mora biti najmanje 80 km. da bi se mogli sastaviti namazi.”

U hanbeli mezhebu je dozvoljeno, kada se krene na putovanje koje je više od 80 kilometara, spojiti namaze onako kako to piše na 203. stranici knjige na turskom jeziku Tam ilmihal-Se’adet-i ebedijje, i u četvrtom fasciklu knjige na engleskom jeziku koja se zove Endless Bliss. Isto tako dozvoljeno je i kod kuće zimi sastaviti namaze, kada je hladno vrijeme, kišno, oluja, i blato. Kada se dva namaza spajaju (kada se klanjaju zajedno), to jest kada se čini džem’, sunneti se ne klanjaju. Na početku prvoga namaza se namjeri (zanijjeti) da se namazi spajaju. Oni muslimani koji ne mogu da klanjaju podne i ikindiju i akšam i jaciju u njihovo pravo vrijeme, zbog nepogodnosti radnog vremena, ne trebaju da napuštaju svoje poslove (davaju ostavku) već trebaju da imitiraju hanbeli mezheb i spajaju podne s ikindijom, i akšam s jacijom. Davanje ostavke (i ustupanje svog položaja) bi bilo potpomaganje proganjanja (zuluma) i nevjerstava koja bi oni koji naslijede taj njihov položaj mogli učiniti. U hanbeli mezhebu abdest ima šest farzova. Oni su: Pranje lica i izapiranje usta i nosa, činjenje nijjeta (namjere), pranje ruku, potiranje cijele glave (činjenje mesha), potiranje ušiju uključujući vanjsku kožu na ušima. (Kosa koja raste (pada) nadole se ne potire. U maliki mezhebu se i kosa koja raste nadole takođe potire.) Pranje nogu (tj. stopala) uključujući obostrano pranje kostiju na nožnim zglobovima. Pranje ovoga svega užurbano jedno za drugim (tertib) su sve farzovi. Požudno dodirivanje/doticanje žene ili svog ličnog spolnog organa prekida abdest. Ako žena takne muškarca on čak i ako osjeti požudu ne gubi abdest. Sve što izlazi iz kože prekida abdest, ako je prilična (veća) količina. Jedenje devinog mesa prekida abdest. Razlozi za uzur (ispriku, opravdavajuću okolnost) su isti kao i u hanefi mezhebu. Kada se čini gusul farz je izaprati usta, izaprati nosnu šupljinu, oprati kosu, i, za muškarce, da odriješe perčin (pletenicu). Što se tiče žena, njima je, ako se gusule od dženabeta (polnog akta, zakonskog čišćenja), sunnet odriješiti opletenu kosu a ako se gusule nakon završene menstruacije (hajza) njima je to farz. Dvije druge prakse koje su farz u namazu su, da se (na sjedenju) sjedi onoliko vremena koliko je potrebno da se prouči tešehhud, i da se (na kraju zadnjeg sjedenja) preda selam na obje strane.”

MEKTUBAT

Back | Index | Next