MEKTUBAT

Back | Index | Next

Ovo pismo je napisano hadži Ebul Hasanu Behadiru Bedahšiji. U njemu je objašnjeno kako je naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem pred smrt zatražio komad papira:

Neka je hamd Allahu dželle-šanuhu. Neka je selam na robove koje je On odabrao! Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je na samrtnoj postelji zatražio papir. On je naredio, “Dajte mi (komad) papira! Ja ću vam napisati knjigu da poslije mene ne pogrešite.” Omer radijallahu anh je sa još nekim ashabima rekao, “Allahov dželle-šanuhu kitab nam je dosta! Hajmo da ga upitamo, da vidimo, bunca li?” Međutim, svaka Resulullahova sallallahu alejhi ve sellem riječ je objava (vahj). U stvari, meal (značenje) trećeg (i četvrtog) ajeta sure Vennedžm kaže, “On ne govori po hiru svome. To je samo objava koja mu se obznanuje.” Odbijanje vahja izaziva nevjerstvo (kufr). U stvari, meal četrdeset četvrtog ajeta sure Maide kaže, “A oni koji nisu pokorni onom što je Allah dželle-šanuhu poslao su pravi nevjernici.” Štaviše, misliti da naš je Poslanik buncao u snu, i slične besmislice, potkopavaju vjerovanje u njega i pouzdanje u njegov šerijat što je takođe kufr i zindikluk. Kako mi možemo pomiriti ove važne činjenice?

Da ti Allah dželle-šanuhu poveća tvoje razumijevanje. Da te On blagoslovi sudbinom da budeš na Pravom putu! Kad bi se oni koji pokušavaju da ocrne tri halife, i druge ashabe, i iznose ovakve sumnje, urazumili, i shvatili čast i dragocjenost sohbeta najboljeg od svih ljudi, i kad bi znali da su se ashabi alejhimurridvan potpuno otarasili želja svog nefsa, i da su se koristeći ovaj sohbet očistili od loših osobina, kao što su zloba i neprijateljstvo; da su bili svi velikani islama i zjenica oka islama; da su svim svojim silama nastojali da ojačaju vjeru i pomognu najboljem od svih ljudi, i da su žrtvovali sve što su imali za islam; da su ostavljali i žrtvovali svoje klanove i plemena, svoju djecu i žene, svoje domove i zavičaje, vodene tokove, polja, plodonosno drveće i rijeke zbog svoje prekomjerne ljubavi prema Resulullahu alejhisselam, da su voljeli Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem više od svojih ličnih života; da su bili počašćeni da vide vahj i meleka; da su vidjeli mudžize i harike; da su shvatili viđenjem ono što treba vjerovati bez viđenja; da je ono što je za druge znanje za njih bilo iskustvo; da su hvaljeni i veličani u Kur’ani kerimu, oni bi shvatili da su ove sve sumnje samo obične laži i na njih ne bi ni obraćali pažnju. Oni čak ne bi smatrali ni da je potrebno iznalaziti netačnosti u ovim lažima, i eliminisati njihove pogrešne tačke. Svi ashabi kiram su imali ovu superiornost. Kako bi mi ikad mogli opisati superiornost i odabranost četvorice pravednih halifa (hulefa-i rašidin) koji su najsuperiorniji od njih? Omer radijallahu anh je jedan takav Omer za kog je Hak teala (Allah dželle-šanuhu) rekao Svom Resulu u mealu šezdeset četvrtog ajeta sure Enfal, “O Moj Poslaniče (alejhisselam)! Allah i vjernici koji te slijede su ti dovoljni!” (Allah i vjernici koji te slijede su ti dovoljni!) Abdullah ibni Abbas radijallahu anhuma nas je informisao da je ovaj ajeti kerim objavljen kada je Omer radijallahu anh postao musliman. Ove izmišljene laži i klevete o ashabima kiram se ne temelje na istini. One su potpuno suprotne jasnim i poznatim činjenicama. Kur’ani kerim i hadisi šerifi ih pobijaju. Međutim, da pitanje ne bi ostalo neodgovoreno i sa ciljem da izložimo netačna mjesta i sumnjive riječi ja smatram da je shodno da s Allahovom dželle-šanuhu pomoći napišem nekoliko uvoda. Čitaj pažljivo! Da bi potpuno izbrisao sumnju neophodno je da napišem nekoliko predgovora. Svaki predgovor može poslužiti kao odgovor na postavljeno pitanje.

Prvi Predgovor: Svaka misao i riječ našeg Poslanika nije prenesena objava. Meal ajeti kerima “On ne govori besmislice,” u sure Vennedžm se odnosi na Kur’ani kerim. Isto tako pišu i knjige tefsira. Kad bi svaka riječ prenosila objavu Allah dželle-šanuhu ne bi obavijestio da su neke njegove riječi netačne. On nas takođe ne bi informisao da mu je On oprostio. On kaže u mealu četrdeset trećeg ajeta sure Tevbe, “Allah dželle-šanuhu ti je oprostio tvoju grešku što si im dozvolio.

Drugi Predgovor: U riječima koje zahtijevaju idžtihad i u odlukama koje se donose razumom je dozvoljeno imati drukčije mišljenje od Servera alejhi ve ala alihissalavatu vetteslimat. Meal drugog ajeta sure Hašr kaže, “Zato uzmite iz toga pouku, o, vi koji ste razumni!” [U tefsiru Bejdavi piše da se iz ovog ajeti kerima zaključuje da je kijas dozvoljen i potreban.] Meal stotinu pedeset devetog ajeta sure Al-i Imran naređuje, “U svojim poslovima se dogovaraj sa ashabima!” Kada uzimamo pouku i kada se konsultujemo, mišljenja i riječi se mogu odbiti i promijeniti. U stvari, u svetoj Bici na Bedru su bila dva drukčija mišljenja: pobiti zarobljeno roblje, ili, osloboditi ih za pare. Omerovo radijallahu anh mišljenje je bilo da ih treba pobiti. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je predložio da se oslobode. Objava (vahj) se slagala s Omerovim prijedlogom. Rečeno je da je grijeh uzeti pare. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Da nam je poslana kazna niko se od nas ne bi spasio osim Omera i Sa’da bin Mu’aza,” zato što je takođe i Sa’dovo radijallahu teala anh mišljenje bilo da treba roblje pobiti.

[Sveta Bitka na Bedru se odigrala u mjesecu Ramazanu u drugoj godini po hidžri. Borci muslimani su napustili Medinu dvanaestog dana mjeseca Ramazana. Oni su bili na Bedru tri noći. Oni su se vratili u Medinu za devetnaest dana. U ovom svetom ratu je neprijateljska armija imala oko hiljadu boraca. Oni su svi bili u gvozdenim oklopima i pancirima Među njima je bilo stotinu konjanika i sedam stotina jahača deva. Mus’ab bin Umajr je nosio bijelu zastavu muhadžira. Ebu Aziz, Mus’abov brat, Ebu Bekirov Siddikov sin Abdurrahman, hazreti Ebu Huzejfin otac i mlađi brat Velid i amidža Šejbe, hazreti Alijin mlađi brat Ukajl, njegov amidža Abbas i sinovi amidže Harisa, Ebu Sufjan i Nevfel i Resulullahov sallallahu teala alejhi ve sellem zet Ebul’As bin Rebi’ su bili u neprijateljskoj vojsci. Sedamdeset kafira je ubijeno. Sedamdeset je zarobljeno. Muslimanska vojska je imala tri stotine trinaest vojnika od kojih je osam bilo negdje na drugoj dužnosti. Tri stotine pet ljudi je ratovalo. Šezdeset pet njih su bili muhadžiri. Bila su tri konjanika i sedamdeset jahača deva. Četrnaest ljudi je postalo šehid. Od ovih četrnaest šehida je bilo šest muhadžira. Imena tri stotine trinaest osoba su napisana u Halidovoj Bagdadijevoj knjizi Džalijet-ul-ekdar i Abdurrahmanovoj Kabanijevoj knjizi Esma-i Ehl-i Bedr-i kiram.]

Treći Predgovor: Moguće je, što je takođe i iskušeno, da Pejgamberi salavatullahi teala alejhim edžma’in pogriješe i zaborave. Jednom je naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji nam prenosi Zuljedejn, predao selam poslije drugog rek’ata na farzu namazu koji je imao četiri rek’ata. Zuljedejn je rekao, “Ja Resulallah! Ti si obavio namaz u dva rek’ata, da nisi zaboravio?” Pošto su Zuljedejnove riječi bile tačne Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je ustao i klanjao još dva rek’ata namaza a onda učinio sedždu-i sehv. Pošto je moguće da on, kao ljudsko biće, zaboravi kada nije bolestan i kada nema nikakve uznemirenosti sigurno je da je moguće da on kaže nešto, na samrtnoj bolesti bez razmišljanja, nesvjesno, kao ljudsko biće, kada je u strahovitim bolovima. Zašto to ne bi bilo moguće, i zašto se samo radi toga ne bi moglo imati povjerenje u šerijat? Jer, Allah dželle-šanuhu je objavom obavijestio Svog Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem da je pogriješio i zaboravio i razdvojio ispravno i neispravno. Jer, nije moguće ni za jednog Poslanika da ostane u greški. On je odmah obaviješten da nije u pravu. Kad to ne bi tako bilo šerijatu se ne bi moglo nikako vjerovati. To znači, ono što izaziva nepovjerenje prema šerijatu nije pogreška i zaborav već neinformisanje da se pogriješilo ili zaboravilo, i neispravljanje pogreške i zaborava. A to nije moguće. To jest, on će odmah biti obaviješten.

Četvrti Predgovor: Hazreti Omer, kao i druge tri halife radijallahu teala anhum, je već dobio vesele vijesti (muštuluk) dženneta. Kur’ani kerim i hadisi šerifi nam kažu da oni idu u džennet. O njihovom odlasku u džennet je tako često govoreno da je on postao opštepoznata činjenica (tevatur). Ne vjerovati ga je ili prosta neukost ili tvrdoglavost. Naši imami hadisa su uzeli ove podatke od svojih učitelja, ashaba i tabi’ina, i zapisali ih u svoje knjige. Čak kada bi se prenosioci hadisa sve sedamdeset dvije grupe sastavili zajedno oni ne bi bili ravni stotom dijelu alima hadisa ehli sunnet mezheba. Nepostojanje ovih podataka u njihovim knjigama ne pokazuje da oni ne postoje. Šta će oni reći za vesele vijesti u Kur’ani kerimu? Na primjer, meal stotog ajeta sure Tevbe kaže, “Allah dželle-šanuhu je zadovoljan sa onim koji su prvi postali vjernici (dobili iman), onim koji su u svakoj vrlini prevazišli druge, kao takođe i sa Muhadžirima koji su došli iz Mekke, i Ensarijama koji su ih dočekali u Medini, i pomogli im, kao i sa onim koji su vodili u dobročinstvu i sa onim koji su ih slijedili. On ih sve voli. I oni su takođe zadovoljni s Allahom dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu im je pripremio džennete u kojima će oni vječno boraviti.” Meal desetog ajeta sure Hadid glasi, “Nisu između vas jednaci oni koji su ratovali protiv kafira i trošili svoju imovinu na Allahovom putu prije osvojenja Mekke, i oni, koji su to činili poslije pokorenja Mekke, oni nisu isti. Oni prvi su sigurno na većem stupnju. Allah dželle-šanuhu im je svima obećao Husna (džennet).” Pošto su onima koji su se borili i žrtvovali svoju imovinu prije i poslije pokorenja Mekke date vesele vijesti Dženneta šta se treba reći o najvećim od svih drugih ashaba koji su prevazišli svakog drugog u žrtvovanju svoje imovine u džihadu fi sebilillah i u postajanju muhadžirom? Ko bi na ovoj zemaljskoj kugli mogao procijeniti stepen njihove veličine i uzvišenosti? U knjigama tefsira piše da su riječi “oni nisu isti” namijenjene hazreti Ebu Bekiru Siddiku radijallahu anh. Jer, on je bio prvi, ispred svih onih koji su prednjačili u žrtvovanju imovine i džihadu. Muhjissune imam-i Begavi rahmetullahi teala alejh ovako piše u svom tefsiru pod naslovom Me’alimuttenzil kada objašnjava vesele vijesti u značenju osamnaestoga ajeta sure Feth, koje glasi, “Allah dželle-šanuhu je sigurno zadovoljan s vjernicima koji su ti se zakleli pod drvetom”: Džabir bin Abdullah radijallahu anh je rekao da je Resulullah sallallahui alejhi ve sellem rekao, “Niko od onih koji su mi se zakleli pod drvetom neće otići u Džehennem!” Ova jednoglasno obećanje se zove Bi’at-ur-ridvan. Zato što je Allah dželle-šanuhu sa njima zadovoljan i voli ih. [Njih je bilo hiljadu i četiri stotine ljudi. U sedmoj godini, godinu dana prije bitke na Hajberu, je održan Bi’at-ur-ridvan u Hudejbiji. Mekka je pokorena u osmoj godini.] Reći kafir za onog kom su u Kur’ani kerimu i hadisi šerifima date vesele vijesti Dženneta je jedna najgnusnija stvar koja izaziva kufr.

Peti Predgovor: Hazreti Omerovo sprečavanje drugih da donesu papir nije bila neposlušnost. Da nas Allah dželle-šanuhu spasi od takve situacije! Veziri, pomagači našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem su bili posjednici najboljeg ahlaka. Bi li ijedan od njih učinio takvo nepoštovanje? Čak ni najniži ashab, koji je bio počašćen jednom ili dva puta njegovim sohbetom pa čak i svako ko je počašćen imanom i postao jedan od njegovog ummeta se ne bi mogao ni zamisliti da mu bude neposlušan. Može li se ovako nešto i pomisliti o onim velikanima koji su bili najviši i najodabraniji od svih muhadžira i ensarija i koji su mu bili najdraži? Neka ih Allah dželle-šanuhu učini dovoljno razumnim da ne misle loše o ovim velikanima vjere i ne govore bez razmišljanja i bez razumijevanja i posmatranja stvari.

Hazreti Omerov cilj je bio da upita i da razumije. U stvari, on je rekao, “Upitaj ga”. To znači, on je mislio da kaže, “Donesi mu papir ako ga stvarno hoće. Ako ga neće nemojmo ga uznemiravati u kritičnom času.” Jer, da ga je htio kroz vahj ili naređenje on bi ga ponovo zatražio sa važnošću; on bi naredio da se zapiše što mu je bilo naređeno. Pejgamber alejhisselam mora da oglasi objavu. Ako njegovo traženje papira nije bilo vahj (objava), zapovijed, već da se zapiše idžtihad, ili iz želje to kritično vrijeme možda nije bilo pogodno za to. Njegov ummet bi nakon njegovog prelaska na ahiret (vefata) učinio idžtihad. Oni bi idžtihadom zaključili naređenja iz Kur’ani kerima koji je temelj vjere. Njegov ummet je činio idžtihad i dok je on bio živ i dok se vahj objavljivao. Pošto je s njegovim vefatom (prelaskom na onaj svijet) prestala objava, sigurno je, da je posjednicima ilma, idžtihad bio makbul (uslišan, primljen). Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem niti je ponovo zatražio papir niti je to naglasio. Nasuprot, on je odustao. Tako je shvaćeno da to nije bila objava. Malo oklijevati, da bi se vidilo je li komentar učinjen u snu nije nikada pogrešno. Meleci su se čudili zašto je Adem alejhisselam postao halifa, i, da bi saznali, oni su upitali kako se kaže u meali šerifu tridesetog ajeta sure Bekara, “Ja Rabbi! Hoćeš li stvoriti robove koji će na njoj smutnju činiti i proljevati krv? Mi Te slavimo (činimo tesbih) i hvalimo (činimo hamd)! Mi Te štujemo (činimo takdis) kako Ti dolikuje.” Isto tako, kada je Zekerijja alejhisselam dobio vesele vijesti da će dobiti sina po imenu Jahja, on je rekao, kako se kaže u meali šerifu osmog ajeta sure Merjem, “Kako ću imati sina kad mi je žena nerotkinja? A ja sam već duboku starost doživio” Merjem radijallahu anha je rekla u mealu dvadesetog ajeta sure Merjem, “Kako ću ja imati dijete? Nisam se nikada sastala sa muškarcem niti sam ja učinila grijeh.” Zašto bi hazreti Omerovo pitanje bilo grijeh kad takva pitanja nisu grijeh Poslanicima, melecima i velikanima? Zašto bi ga ono stavilo u sumnjiv položaj?

Šesti Predgovor: Mi o ashabima našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem moramo imati najljepše mišljenje. Mi moramo znati da je njihovo vrijeme, alejhi ve ala alihissalatu, najbolje od svih vremena i da su ashabi kiram poslije svih Poslanika salavatullahi teala alejhim edžma’in najbolji, najviši i najodabraniji od svih drugih ljudi. Kad to znamo mi ćemo shvatiti da se ashabi kiram, koji su bolji od ikog drugog osim Poslanika, poslije vefata (prelaska na ahiret) našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem ne bi složili na nešto što je pogrešno i pokvareno i ne bi stavili grešnike i kafire na Pejgamberovo sallallahu alejhi ve sellem mjesto. Zašto svi ashabi kiram ne bi bili bolji od svakog drugog? Kur’ani kerim kaže da je ovaj ummet bolji od svih drugih prošlih ummeta. A oni su najviši u ovom ummetu. Nijedan evlija ne može nikada doći na ashabov stepen. Dakle mi trebamo biti razumni i dobro razmisliti! Kad bi hazreti Omerovo radijallahu anh sprečavanje donošenja papira bilo kufr, bi li Ebu Bekir-i Siddik, za kog je rečeno u Kur’ani kerimu da je najveći muttekija (najpobožniji, najbogobojazniji) u ovom ummetu, izabrao njega da poslije njega bude halifa? Bi li ga muhadžiri i ensarije jednoglasno izabrali da bude halifa? Allah dželle-šanuhu u Kur’ani kerimu hvali muhadžire i ensarije. On kaže da je On zadovoljan sa njima svima i obećava im svima Džennet. Bi li ga oni izabrali na Pejgamberovo mjesto? Ako neko ima lijepo mišljenje o ashabima našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem on će odbaciti ove odvratne i gnusne pretpostavke i sumnje. Ljubav zahtijeva lijepo mišljenje. Kad se o Pejgamberovom alejhisselam sohbetu i onim koji su ga pohađali ne bi imalo lijepo mišljenje i kad bili u njemu oni koji su sjedili u sohbetu i kad bi ih, da nas Allah spasi, klevetali, ova kleveta šteti i kalja vlasnika tog sohbeta i ashaba. Ona čak kalja i Vlasnika njegovog vlasnika [to jest, Allaha dželle-šanuhu]. Mi trebamo dobro shvatiti kako je to gnusno i odvratno. Rečeno je da onaj ko ne pridaje važnost i ne cijeni ashabe kiram ne vjeruje u Allahovog dželle-šanuhu Pejgambera. Jer, naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je, kada je opisivao veličini njegovih ashaba kiram rekao, “Ko ih voli voli ih zato što mene voli. Ko je njihov neprijatelj on je takav zato što je on moj neprijatelj.” Dakle, voljeti ashabe kiram znači voljeti njega.

Kada se ovih šest predgovora shvati sumnji više neće biti mjesta. U stvari bićemo snabdjeveni s raznim odgovorima. Ovi predgovori spašavaju čovjeka od sumnji i potrebe za razmišljanjem. Pored toga, očigledno je da su ovakve sumnje neumjesne. Predgovori nisu namjenjeni da objasne pokvarenost takvih sumnji već da nas podsjete na činjenicu koja je jasna kao dan. Prema ovom fakiru (imam-i Rabbani misli na sebe) za ove sumnje se može navesti sljedeći primjer: Ako neko oštrouman priđe grupi idiota i dokaže im raznim lažima da je komad zlata, koji se u tom momentu našao tu pred njima, komad kamena, jadni idioti, pošto nisu u stanju da razaberu nelogičnosti u njegovim lažima i ne mogu da shvate da on laže će početi da sumnjaju. Oni će čak početi misliti da je kamenje zlato. Oni će zaboraviti ili će čak i prestati vjerovati šta su vidjeli. Međutim, oštroumna osoba će vjerovati ono što jasno vidi i shvatiće da su riječi koje se sa tim ne slažu pogrešne. Kur’ani kerim i hadisi šerifi oglašavaju jasno kao dan veličinu i odličnost ove trojice halifa. Pokušati uvrijediti ove divove islama lažima i lažno okićenim riječima je isto kao kad bi pokušali da predstavimo očigledno zlato kao kamen. Ja Rabbi! Nemoj dati našim srcima da, nakon što si nas uputio na pravi put, skrenu sa tog puta! Smiluj nam se! Samo je Tvoja milost tako obilna.

Mene čudi zašto se oni tako loše izražavaju i kleveću velikane vjere koji su zjenica oka islama? Čak ni kleveta i loše izražavanje o onim koje šerijat naziva grešnicima (fasicima) i nevjernicima (kafirima) nije ibadet i fazilet i način preko kog ćemo se spasiti od džehennema. Kakva je onda korist od klevetanja onih koji su pomogli vjeru i odbranili islam? Islam nam nije naredio ni da čak klevećemo Ebu Džehla i Ebu Leheba, Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem smrtne neprijatelje. Možda je priličnije ne traćiti vrijeme na izgovaranje njihovih imena.

Allah dželle-šanuhu kaže u mealu zadnjeg ajeta sure Feth, “Oni su uvijek bili jako dobri i milostivi među sobom.” Prema tome, misliti o ovim velikanima da su oni bili neprijatelji među sobom i pretpostavljati da su oni bili ljuti jedni na druge znači ne vjerovati Kur’ani kerim. Reći da su oni bili jedni drugima neprijatelji i da su oni bili ljuti jedni na druge znači klevetati obje strane i izazvati da i jedni i drugi izađu iz naklonosti i povjerenja. To znači, ako predstavimo ljude toga vremena kao međusobne neprijatelje koji su ljuti jedni na druge, napraviti najbolje ljude poslije Poslanika alejhimussalavatu vetteslimat najgorim i najbolje od svih vremena najgorim. Da li iko ko ima iman može ikada pomisliti ili reći tako? Veličati hazreti Aliju radijallahu anh i reći da su druge tri halife bile njegovi neprijatelji i ljuti na njega i on na njih je kleveta i uvreda i jednih i drugih. Zašto oni ne bi voljeli jedni druge? Riječi Ebu Bekira Siddika su čuvene, “Oslobodite me od hilafeta.” Omer-ul-Faruk je rekao, “Ako iko ima ko hoće da kupi ovaj hilafet ja ću ga prodati za jedan zlatnik,” radijallahu teala anhum edžma’in.

[Imam-i Rabbani rahmetullahi alejh je ovako napisao u svojoj knjizi Redd-i Revafid: Ali radijallahu anh je rado priznao Ebu Bekirov Siddikov hilafet. Pošto to svako zna oni (šije) nisu mogle reći ništa drugo osim, “On ga je nerado priznao”. Međutim, ashabi kiram su se, nakon Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem vefata, odmah dali da, prije ukopa, imenuju halifu. Oni su znali da je to vadžib, neophodno potrebno. Jer, Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je naredio da se krivac, pored drugih stvari koje vlada treba da učini, mora kazniti po šerijatu i da oni moraju biti spremni za rat. Postalo je vadžib izabrati predstavnika koji će izvršavati ove vadžibe. Dakle, hazreti Ebu Bekir radijallahu anh je ustao i rekao, “Ako obožavate Muhammeda alejhisselam znajte da je on preselio na ahiret. Ako obožavate Allaha dželle-šanuhu znajte da On nikad ne umire i da je Njegov život vječan. Vi morate izabrati nekog ko će sprovoditi Njegova naređenja. Razmislite, pronađite i izaberite!” Svako je rekao da je on u pravu. Omer radijallahu anh je odmah ustao i rekao, “Mi hoćemo tebe o Ebu Bekir!” Svi prisutni su rekli, “Mi smo te izabrali”. Onda se Ebu Bekir popeo na minber i pogledao okolo. On je rekao, “Ne vidim Zubejra. Zovnite ga.” Kada je Zubejr došao Ebu Bekir je rekao Zubejru, “Muslimani su me izabrali da im budem halifa. Slažeš li se ti sa njihovom jednoglasnošću?” Zubejr je odgovorio, “O Resulullahov halifa! Ja se slažem sa njihovom jednoglasnošću.” On je ispružio svoju ruku kao znak svog odobravanja. Onda se Ebu Bekir radijallahu anh opet popeo na minber i pogledao naokolo. On nije vidio Alije. On je rekao drugima da ga dovedu. Kada je Emir došao on mu je ponovio svoje pitanje. On mu je rekao “Slažem se”, i u znak svog odobravanja mu ispružio svoju ruku i sa njim učinio musafahu. (Musafaha je rukovanje na način kako to islam propisuje.) Hazreti Alija i Zubejr radijallahu anhuma su se izvinuli halifi što su zakasnili na izbore i rekli, “Mi nismo došli zato što nismo unaprijed bili obaviješteni. Žao nam je zbog toga. Vidimo da je među nama Ebu Bekir taj ko ji je vrijedan hilafeta. Jer, on je bio Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem drug u pećini. On je najčasniji i najbolji među nama. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je njega izabrao da nam bude imam. On je klanjao za njim.” Da hazreti Ebu Bekir nije bio vrijedan hilafeta hazreti Alija ga ne bi priznao. On bi rekao, “To je moje pravo.” U stvari on nije priznao da hazreti Mu’avija radijallahu anh bude halifa. On je, iako je hazreti Mu’avijina vojska bila jako snažna, nastojao svim silama da on bude halifa. On je prouzrokovao smrt mnogih ljudi. Pošto je on u jednoj tako teškoj situaciji tražio svoje pravo, da je on smatrao da je to njegovo pravo, bilo ga je pono lakše zatražiti od hazreti Ebu Bekira. On bi zatražio da njega izaberu i to bi bilo učinjeno odmah, na licu mjesta. Kada je Alija radijallahu anh izjavio i oglasio svoj izbor, i zakleo se na vjernost (bi’at) Ebu Bekiru radijallahu anh, on je sjeo pred minber. On je u sljedećem razgovoru efektivno odgovorio na halifina pitanja i potpomogao ga.]

Gavs-i a’zam, sejjid Abdulkadir-i Gejlani kuddise sirruh, jedan od najvećih vođa sofijja-i alijja. On ovako započinje svoje pisanje na osamdeset četvrtoj stranici egipatskog izdanja iz 1322. godine njegove knjige pod naslovom Gunjet-ut-talibin, koje se podudara sa stotinu četrnaestom stranicom istanbulskog izdanja turskog prijevoda iz 1303. godine. On je napisao ovu knjigu sa ciljem da poduči vjeru islam i da ispravi vjerovanja svojih studenta, i sve druge omladine:

“Muhammedov alejhisselam ummet je prema ehli sunnetu iznad ummeta svih drugih Poslanika. A u tom ummetu, najviši su ashabi kiram, koji su ga svi vjerovali, i bili počašćeni da vide njegovo mubarek lice, i koji su mu bili pokorni, i koji su radi njega žrtvovali svoje živote i imovinu. Njihova prva dužnost je bila da izvrše njegova naređenja. Oni su bili njegovi pomagači u svemu što je radio. Najviši od ashaba su bili oni heroji koji su se zakleli (bi’at) Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem na poslušnost, i obećali mu da su spremni da za njega poginu na Hudejbijji. Njih je bilo hiljadu i četiri stotine ljudi. Najviši od njih su oni koji su učestvovali u svetoj Bici na Bedru, koji su bili kao Talutovi vojnici. Njih je bilo tri stotine i trinaest ljudi. [Takođe i u Prvom tomu hazreti imamove Rabbanijeve knjige Mektubat ima 313 pisama] Najviši od ovih su četrdeset osoba koje su prve postale muslimani, i četrdeset prvi Omer radijallahu anh. Trideset četiri muškarca i šest žena. Najviši od njih su Ašere-i mubeššere. To znači oni kojima su date vesele vijesti da idu u Džennet. Oni su: Ebu Bekir, Omer, Osman, Alija, Talha, Zubejr bin Avvam, Abdurrahman bin Avf, Sa’d ibni Ebi Vakkas, Sa’id bin Zejd i Ebu Ubejde bin Džerrah. Najviši od ovih su četiri halife a najviši među njima je Ebu Bekir, pa Omer, pa Osman, pa Alija, radijallahu anhum edžma’in. Od ove četvorice, hazreti Ebu Bekir je služio dvije godine i četiri mjeseca kao Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem halifa. Hazreti Omer deset godina. Hazreti Osman dvanaest godina, a hazreti Alija šest godina. Poslije njega je hazreti Mu’avija radijallahu anh služio devetnaest godina i nekoliko mjeseci kao halifa. Hazreti Omer ga je ranije postavio da bude guverner Damaska. On je služio dvadeset godina kao guverner. Hilafet ove četvorice je bio želja i saglasnost sahaba i zato što je svaki od njih bio najodabraniji u svom vremenu. On nije preuzet nasiljem, snagom, niti prevarom i nepoštivanjem prava onoga koji je viši i bolji od njega. Ebu Bekir-i Siddik je na postao halifa jednoglasnom saglasnošću muhadžira i ensarija. Kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem preselio na ahiret ensarije kiram su rekle, ‘Neka jedan od vas i jedan od nas bude emir.’ Omer radijallahu anh je ustao i rekao, ‘O ensarije! Zar ne znate (jeste li zaboravili) da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem zvao Ebu Bekira imam mojih ashaba!?’ Oni su mu odgovorili, ‘Znamo o Omere’. Hazreti Omer je nastavio, ‘Je li iko od vas viši od Ebu Bekira?’ Ensarije su mu odgovorile, ‘Mi se utičemo Allahu dželle-šanuhu da nas zaštiti da se ne bi smatrali višim od Ebu Bekira.’ Onda, kada je hazreti Omer radijallahu anh upitao, ‘Ko će od vas dopustiti skidanje Ebu Bekira sa mekama (položaja) na koji ga je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem postavio?’ Ensarije su mu odgovorile, ‘Niko od nas neće dopustiti. Mi se utičemo Allahu dželle-šanuhu da nas zaštiti od skidanja Ebu Bekira.’ Oni su u kooperaciji sa muhadžirima imenovali Ebu Bekira da bude halifa. Hazreti Alija i Zubejr radijallahu anhuma su došli kasnije. Obojica su priznala halifu. Hazreti Ebu Bekir je tri puta ustao i svaki put rekao, ‘Ima li iko među vama ko će odustati od mene kao halife?’ Alija radijallahu anh, koji je sjedio naprijed, je ustao i rekao, ‘Niko od nas neće odustati od tebe. Mi nećemo nikada ni pomisliti da odustanemo od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Ko bi te [ikad] povukao nazad (skinuo s položaja koji ti je Resulullah alejhisselam dao)?’ Dakle, putem jakih i zdravih vijesti se razumije da je Alija radijallahu anh bio htio da hazreti Ebu Bekir-i Siddik bude halifa i izgovorio najuticajnije riječi. Na primjer, Abdullah bin Keva je poslije događaja kod deve (vak’atul džemel) došao kod hazreti Alije radijallahu anh i upitao ga, ‘Je li ti Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao išta o hilafetu?’ On mu je odgovorio, ‘Mi prvo pazimo na naše dužnosti prema vjeri. Namaz je stub vjere. Mi volimo i odabiremo za dunjaluk ono što su Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul odabrali između nas. Prema tome mi smo izabrali Ebu Bekira radijallahu anh da bude halifa.’ Dok je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem bio bolestan, i u svojim zadnjim danima ovog života, on je postavio Ebu Bekira Siddika radijallahu anh da umjesto njega bude imam. Kad god je Bilal Habeši radijallahu anh proučio ezan on mu je rekao, ‘Reci Ebu Bekiru da bude ljudima imam!’ Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao mnoge riječi koje pokazuju da je poslije njega hazreti Ebu Bekir najpodobniji da bude halifa i da su Omer, Osman i Alija, svaki od njih, najpodesniji da budu halife u svom vremenu.”

Nakon što je Abdulkadir-i Gejlani kuddise sirruh u svojoj knjizi saopštio hadisi šerife koji pokazuju superioritete Ebu Bekira, Omera, Osmana, Alije i Hasana radijallahu anhum, i detalje njihovog hilafeta, on kaže: Kada je hazreti Alija postao šehid imam-i Hasan je htio da se odrekne hilafeta, da se muslimanska krv više ne proljeva i da žive u miru. On ga je ustupio Mu’aviji radijallahu anh. On se pokoravao njegovim naređenjima. Mu’avijin radijallahu anh hilafet je od toga dana bio hak i sahih (punosnažan i ispravan). Tako se je obistinio Server-i alemov sallallahu alejhi ve sellem hadisi šerif koji kaže, “Ovaj moj sin je sejjid. To znači on je veliki. Allah dželle-šanuhu će preko njega pomiriti dvije velike grupe mu’mina (vjernika).” Kako vidimo, Mu’avija radijallahu anh je postao halifa u skladu sa šerijatom jer mu je imam Husejn radijallahu anh bio pokoran. Tako se nesporazum između dvije grupe vjernika u cijelosti završio. Tabi’ini, tebe-i tabi’ini, i svi muslimani cijelog svijeta, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, su priznali Mu’aviju kao halifu zato što je Server-i alem sallallahu alejhi ve sellem rekao Mu’aviji radijallahu anh, “Kad postaneš halifa budi blag i dobro upravljaj njima!” On je rekao u jednom drugom hadisi šerifu, “Mlin islama će mljeti trideset pet ili trideset sedam godina.” Rekavši “mlin” naš efendija, naš sejjid, naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je htio da istakne snagu i čvrstoću vjere. Trideset godina ovog intervala je upotpunjeno sa četvoricom halifa i imamom Husejnom radijallahu anhum. Ostalih pet ili sedam godina je vrijeme Mu’avijinog radijallahu anh hilafeta. Ovdje se završavaju riječi Abdulkadira Gejlanija, kuddise sirruh.

U drugom dijelu knjige Mevahib-i ledunnijje se ovako govori o Resulullahovim sallallahu alejhi ve sellem predskazanjima koja govore o budućim događajima. “Ibni Asakir prenosi da je Resulullah rekao Mu'aviji, ‘Ti češ poslije mene vladati mojim ummetom. Budi dobar prema dobrim i opraštaj grešnicima!’ Ibni Asakir opet kaže da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, ‘Mu’avija neće biti nikada pobijeđen.’ Alija radijallahu anh je rekao u Bici na Siffinu, ‘Da sam se sjetio ovog hadisi šerifa ja se ne bih borio protiv Mu’avije.’ [U knjizi na arapskom jeziku En-nahijetu an ta’ni emirul-mu’minin Mu’avijjete, koju je napisao Allame Abdul’Aziz Ferhari Hindi rahmetullahi alejh, je opširno napisano o hayreti Mu’aviji radijallahu teala anh.]

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je pokazao na hazreti Husejna radijallahu anh i rekao, ‘Znajte da je ovaj moj sin sejjid. Allah dželle-šanuhu će u budućnosti pomiriti kroz ovog mog sina dvije velike muslimanske vojske.’ Kada je Alija postao šehid hazreti Hasana radijallahu anh je izabralo preko četrdeset hiljada ljudi da bude halifa. On je bio u Iraku i Horasanu sedam mjeseci halifa. On je onda sa ogromnom vojskom krenuo na Mu’aviju radijallahu anh. Kada su se dvije vojske sastale hazreti Hasan radijallahu anh je shvatio da, sve dok na protivničkoj strani ne izgine mnoštvo svijeta, nijedna vojska neće pobijediti. On je, da se ne proljeva muslimanska krv, poslao hazreti Mu’aviji radijallahu teala anh pismo. On mu je ustupio hilafet pod izvjesnim uslovima.

Imam-i Bejheki kaže da je Alija radijallahu anh rekao da je čuo da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, ‘U mom ummetu će se pojaviti izvjesni ljudi koji će vrijeđati moje ashabe. Oni će se odvojiti od islama.’” Ovdje se završava prijevod citata iz knjige Mevahib-i ledunnijje.

Hazreti Alijina radijallahu anh borba protiv hazreti Mu’avije radijallahu anh [suprotno pretpostavkama istoričara] nije bila zbog hilafeta. Ona je bila radi toga što je farz da se bori protiv bagija (buntovnika). Njena namjera je bila da se uguši pobuna, ustanak. Meal devetog ajeta sure Hudžurat kaže, “Borite se protiv buntovnika (prekršitelja), prisilite ih da budu pokorni!” Ali, pošto su za pobunu postojali vjerski razlozi, i pošto je svaki od njih bio alim na stepenu idžtihada, ni o jednom od njih se ne smije - iako je njihov idžtihad bio pogrešan - reći ništa loše, radijallahu teala anhum edžma’in. Za njih se ne smije reći da su kafiri ili grešnici. Hazreti Alija radijallahu anh je ovako rekao za pobunjenike, “Naša braća su se pobunila protiv nas. Oni nisu nevjernici (kafir) i grešnici (fasik). Oni su uradili onako kako su zaključili iz Kur’ani kerima.” [O idžtihadu ima jako opširno napisano u knjigama na arapskom jeziku koje se zovu Minhat-ul-vehbijje i Ulema’ul-muslimin vel-vehhabijjun. Ove knjige su reprodukovane u Istanbulu fotokopiranjem.]

Imam Šafija (Šafi’ija) rahmetullahi alejh je rekao, “Kako god je Allah dželle-šanuhu zaštitio naše ruke da ne budu uprljane nihovom krvlju tako i mi trebamo šutjeti da ne uprljamo naše jezike!” Isto je tako rekao i Omer bin Abdul’aziz.

Ja Rabbi (O naš Allahu)! Oprosti nama i našoj braći u vjeri koja su došla prije nas! Neka su do Kijameta dove i selami na našeg Poslanika, Muhammeda alejhisselam, najvrijednijeg i najcjenjenijeg od svih stvorenja i na njegov Al (najbližu familiju) i sve ashabe, ridvanullahi alejhim edžma’in! Amin.

[Bilješka: Alimi ehli sunneta su napisali jako puno knjiga u kojima su odgovorili šijama i nasavjetovali ih. Naslovi četrdeset dvije od ovih knjiga su dodati, sa imenima njihovih autora, na kraj 80. pisma (Mektubat, Prvi tom, 80.pismo).]

MEKTUBAT

Back | Index | Next