Muhammed Abduh je bio šef masonske filijale u Kairu.  Nažalost, njegove otrovne ideje su se u skorije vrijeme uvukle i na Univerzitet Al-Azhar (Džami’ul-ezher medresu), pa su se u Egiptu pojavili vjerski reformatori kao što su Rešid Riza;  Mustafa Meragi rektor Azhar medrese;  kairski muftija Abdulmedžid Selim;  Mahmud Šeltut;  Tentavi (Tantavi) Dževheri;  Abdurrazik paša;  Zeki Mubarek;  Ferid Vedždi;  Abbas Akkad;  Ahmed Emin;  doktor Taha Husejn paša;  Kasim Emin;  Hassan Benna.  Još više na žalost je to što njih, i njihovog učitelja Abduha, danas smatraju modernim alimima islama.  Oni prevode njihove knjige na mnoge jezike.  Oni su prouzrokovali da mnogi neuki vjerski ljudi i omladina islama skrenu sa pravoga puta.

Veliki alim islama i mudžeddid četrnaestog stoljeća, sejjid Abdulhakim efendi rahmetullahi alejh, je rekao, “Kairski muftija Abduh nije bio u stanju da shvatiti veličinu alima islama.  On je sebe prodao neprijateljima islama i u najmanju ruku postao franmason i jedan od svirepih kafira koji iznutra razaraju i uništavaju islam.”

Oni koji su se, kao Abduh, skotrljali u kufr ili bid’at ili krivovjerstvo su se uvijek međusobno nadmetali ko će bolje prevariti njihove sljedbenike, mlađi vjerski kadar.  Oni su prednjačili u nanošenju katastrofa i propasti koje je hadisi šerif, “Mom ummetu će doći propast (felaket) preko fadžir (krivovjerne) vjerskih ljudi” unaprijed najavio.

Učenici koje je Abduh istrenirao nisu nakon njegove smrti, 1323/1905. godine, besposleno sjedili u Egiptu.  Oni su objavili mnoge i veoma štetne knjige koje su prouzrokovale kahr i gadab-i ilahi (tj. koje su izazvale Allahov dželle-šanuhu gnjev i prokletstvo).  Jedna ovakva knjiga, koju je napisao Rešid Riza, se zove Muhaverat.  Rešid Riza je u ovoj svojoj knjizi napao na četiri mezheba ehli sunneta, isto onako kako je to radio i njegov učitelj Abduh.  Misleći o mezhebima kao o idealističkim razlikama, i pogrešno predstavljajući usule (metode) i šartove (uslove) idžtihada kao reakcionarne kontroverzije, on je tako duboko zašao u krivovjerstvo i rekao da su oni pokvarili jedinstvo islama.  On se jednostavno ismijavao s milionima iskrenih muslimana koji su hiljadu godina slijedili jedan od četiri mezheba.  On se toliko udaljio od islama da je istraživao puteve koji bi mogli podmiriti savremene potrebe vjere i imana.  Svi vjerski reformatori imaju jednu zajedničku karakteristiku.  Svaki od njih predstavlja sebe kao pravog muslimana, kao alima islama, kao nekog ko posjeduje ogromno znanje i kao nekog ko je shvatio pravi islam i potrebe modernog doba.  Oni svi predstavljaju čiste i prave muslimane, koji su pročitali i shvatili knjige islama i koji u stopu slijede alime ehli sunneta - kojima su date vesele vijesti da su Resulullahovi nasljednici i koji su hvaljeni u hadisi šerifu, “Njihovo vrijeme je najbolje od svih vremena” - kao imitatore i sljedbenike (takliddžije) s prostim razmišljanjem.  Govori i članci reformatora nam jasno govore da oni nemaju pojma o islamskim propisima i fikhskom znanju.  Oni nam takođe kažu da su njihovi autori potpuno vjerski neuki ljudi, koji nemaju veze sa vjerskim znanjem.  Hadisi šerifi kažu:  “Alimi koji imaju iman su najuzvišeniji od svih ljudi” i “Vjerski alimi su Pejgamberovi nasljednici” i “Srčano znanje je jedna od Allahovih dželle-šanuhu tajni” i “Alimovo spavanje je ibadet” i “Poštujte alime mog ummeta!  Oni su zvijezde na zemlji” i “Alimi će na kijametu činiti šefa’at (posredovati)” i “Alimi fikha su neprocjenjivi.  Biti u njihovom društvu je ibadet” i “Alim među njegovim učenicima je kao Poslanik u njegovom ummetu.”  Da li naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem, u gore navedenim hadisi šerifima, hvali alime ehli sunneta koji su se pojavili u hiljadu i tri stotine godina ili Abduha i vjerske reformatore, njegove učenike, skorojeviće?  Naš efendija, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, je opet na to odgovorio i rekao, “Svako (novo) stoljeće će biti gore od prethodnog.  Ona će se ovako nastaviti kvariti do kijameta!” i “Sve što se kijamet više približava ljudi na vjerskim položajima će biti truliji i pokvareniji od magarčeve lešine.”  Ovi hadisi šerif su napisani u knjizi Tezkire-i Kurtubi muhtasari.  Svi alimi islama i evlije, koje je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem hvalio i uzdizao (odnosno činio medh i sena), su jednoglasno rekli da je put (grupa, firka, mezheb) koji se zove ehli sunnet vel-džema’at put kom su date vesele vijesti spasa od džehennema.  Oni koji ne pripadaju ehli sunnetu će otići u džehennem.  Ovi alimi su takođe jednoglasno rekli i to da nije ispravno, i da je besmisleno, ujedinjavati mezhebe (činiti telfik mezheba), odnosno izabirati i sakupljati olakšice (ruhsate) četiri mezheba i od njih praviti jedan lažni mezheb.

Hoće li neko ko je razuman slijediti put ehli sunnet mezheba, koji su alimi islama rahmetullahi teala alejhim edžma’in koji su se pojavili tokom milenija jednoglasno hvalili, ili će vjerovati takozvanim kulturnim i progresivnim neznalicama koje su se pojavile u zadnjih stotinjak godina, i koje nemaju pojma o islamu?

Eminentni i govorljivi pripadnici sedamdeset dvije grupe, za koje hadisi šerif kaže da će otići u džehennem, su uvijek napadali i cenzurisali ove mubarek muslimane, alime ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in.  Međutim, oni su uvijek bili posramljeni i osramoćeni odgovorima koji su bili potkrijepljeni ajeti kerimima i hadisi šerifima.  Kada su vidjeli da su neuspješni u znanju oni su se odali napadima i ubistvima.  Oni su u svakom stoljeću ubijali na hiljade muslimana.  S druge strane, pripadnici četiri mezheba ehli sunneta su uvijek voljeli jedni druge i živjeli kao braća.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Podjela muslimana u životnim poslovima na mezhebe je [za muslimane] Allahov dželle-šanuhu rahmet.”  Međutim, vjerski reformatori tipa Rešida Rize, koji je rođen 1282/1865. i 1354/1935. godine iznenada umro u Kairu, kažu da će oni osnovati islamsku slogu ujedinjavanjem ova četiri mezheba.  Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je naredio svim muslimanima da svi isto vjeruju, i da svi slijede jedan put, put njegove četiri halife.  Alimi islama rahmetullahi alejhim edžma’in su, radeći zajedno, istraživali i izučavali put imana i put ove četiri halifa i zabilježili ga u svojim knjigama.  Oni su ovaj jedinstveni put, koji je naš Pejgamber naredio, nazvali ehli sunnet vel-džema’at.  Svi muslimani cijeloga svijeta se moraju ujediniti u ovaj jedan put, put ehli sunneta.  Ako oni, koji hoće jedinstvo islama, iskreno govore omi se trebaju pridružiti ovom već postojećem jedinstvu.  Na žalost franmasoni, englezi, i zindici - koji su uvijek željeli da iznutra razore islam - su uvijek nastojali da pod plaštom lažne riječi “jedinstvo” prevare i zavedu muslimane.  Oni pod plaštom svoje lozinke “hoćemo slogu i jedinstvo muslimana” istovremeno razbijaju na komade to “imansko jedinstvo”.

Neprijatelji islama su još od vremena našeg Pejgambera pokušavali da unište islam.  Danas franmasoni, komunisti, jevreji, i hrišćani napadaju na razne načine.  Isto tako i krivovjerni muslimani, za koje je rečeno da če otići u džehennem, odvode muslimane sa pravoga puta, varaju ih, i kleveću put ehli sunneta i sljedbenike pravoga puta.  Oni su na ovaj način saučesnici u razaranju ehli sunneta.  Oni sarađuju sa neprijateljima islama.  Pioniri ovih napada su Englezi koji su u ove svrhe, i u ovom svom podlom napadu, mobilisali svoja sva imperijalna sredstva, bogatstva, vojnu silu, mornaricu, tehnologiju, političare, i književnike.  Oni su ovako uništili dvije najveće islamske države, Gurganijje državu u Indiji i Osmanlijsku državu, zaštitnice ehli sunneta koje su se protezale preko tri kontinenta.  Oni su u svim državama uništili dragocjene i važne knjige islama.  Oni su u mnogim državama izbrisali islamsko znanje.  Komunisti su u Drugom svjetskom ratu komunisti skoro bili potpuno propali.  Englezi su im pomogli da se oni osnaže i rašire po cijelom svijetu.  Engleski premijer James Balfour (1902-1905) je 1917. godine, osnovao cionističku organizaciju (sihjunijje) čiji je jedini cilj bio obnavljanje Izraela u Palestini, svetom (mukaddes) mjestu muslimana.  Stalna podrška koju su englezi davali ovoj organizaciji je 1366/1947. godine rezultirala u uspostavljanju Izraela.  Engleska je opet bila ta koja je 1351/1932. godine otela Arapsko poluostrvo od Osmanlija i dala ga Su’udovim sinovima i tako osnovala vehabijsku državu.  Oni su ovim svojim ovakvim postupkom zadali islamu najveći udarac.