7 - On kaže na 126. stranici: “Vidi se da su tesavvuf, u njegovim ranim periodima, planirali indijski jevreji. On je usvojen od starih Grka. Oni [mutasavvifi] su, iz tog razloga, podijelili muslimane i rasparčali ih u grupe (firke).”

Isto tako i Mevdudi, jedan pakistanski nemezheblija, u svojoj knjizi Oživljavajući pokreti u islamu, širi i sije gore navedene riječi. Jeretici, sa ciljem da ispune svoje želje i egoističke prednosti, se presvlače u haljine koje društvo smatra vrijednim i vrlim. Pametnim i učenim ljudima nije teško prepoznati i razdvojiti ove pokvarene ljude od dobrih. Međutim, puke neznalice (džahili) im vjeruju i - pretpostavljajući da su oni koji su se obukli u sufijske (tesavvufdžijske) haljine prave sufije - misle da su takođe i velikani tesavvufa kao i ove pokvarene sufije. Oni pokušavaju da okleveću (i ukaljaju i optuže) velike autoritete tesavvufa. Muslimani bi trebali da budu u stanju da razluče istinu od neistine i ne bi se smjeli loše izražavati o velikanima tesavvufa.

Imam Muhammed Ma’sum Faruki rahmetullahi alejh, koji je bio specijalista u tesavvufskom znanju, i veliki alim, i šampion evlija njegovog vremena, je ovako napisao u 59. pismu drugog toma u njegovoj knjizi Mektubat:

“Sva spoljna (suri) i duhovna (ma’nevi) savršenstva se dobijaju kroz Resulullaha Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem. Ona koja su spoljna, zapovijedi i zabrane, su nam prenesena putem knjiga koje su napisali naši imami mezheba. Sakriveno znanje, koje se odnosi na dušu i srce, je došlo preko velikana tesavvufa. U Buharijinom sahihu piše da je Ebu Hurejre radijallahu anh rekao, ‘Ja sam napunio od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem dvije šolje. Ja sam vam jednu objasnio. Vi bi me ubili kad bi vam objasnio drugu.’ U Buharijinom sahihu se takođe kaže da je, kada je Omer radijallahu anh preselio na ahiret, njegov sin Abdullah radijallahu teala anh rekao da je sa njim umrlo i devet desetina znanja. Kada je vidio da su se slušaći zbunili, on je dodao da on sa tim ne misli na znanje fikha već znanje koje se odnosi na Allaha dželle-šanuhu. Svi putevi tesavvufa potiču od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Velikani tesavvufa su u svakom vijeku dobijali preko svojih učitelja (rehbera) ma’rifete koji zrače iz Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem mubarek srca. Tesavvuf nisu izmislili jevreji i tesavvufdžije. Tačno je da su izraze, kao što su fena, beka, džezbe, suluk i sejr-i ilallah, koji se upotrijebljavaju za napredovanje na putu tesavvufa, prvo upotrijebili velikani tesavvufa. U knjizi Nefehat piše da je Ebu Sa’id-il-Harraz rahmetullahi teala alejh prvi upotrijebio izraze fena i beka. Dakle, ma’rifeti tesavvufa dolaze od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Imena za te ma’rifete su data kasnije. U mnogim knjigama piše da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem srcem činio zikr prije nego što je informisan da je Poslanik. Tevedždžuh (velika zadubljenost) prema Allahu dželle-šanuhu, nefi (negacija) i isbat (potvrda) zikr i murakaba (meditacija) su takođe postojali i u vrijeme Resulullaha sallallahu teala alejhi ve sellem i ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in. Iako se gore spomenuti izrazi nisu čuli od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem njegove česte ćutljivosti (povučenosti) pokazuju da je on imao ta duhovna stanja (halove). On je rekao, ‘Malo tefekkuriti je korisnije nego ibadetiti hiljadu godina.’ Tefekkur znači odbacivanje apsurdnih misli i razmišljanje o stvarnosti. Hzr (Hizir, Hidr) alejhisselam je naučio Abdulhalika Gondžduvanija rahmetullahi alejh da tesavvufdžije (sufije) trebaju činiti zikr na taj način što će stalno ponavljati kelimu tevhida (la ilahe illallah).

Pitanje: Da su ma’rifeti tesavvufa došli od Resulullaha ne bi bilo nikakvih diferencijacija. Međutim, u tesavvufu postoje razni putevi. Zašto su u njima svima halovi i ma’rifeti drukčiji?

Odgovor: Ova diferencijacija je zbog razlike u ljudskim sposobnostima i uslova u kojima se oni nalaze. Na primjer, iako je moguće da za bolest postoji specifičan lijek, prognoza i medicinsko liječenje varira prema pacijentu. To je slično razlici između nečije fotografije koje su napravili razni fotografi. Svako savršenstvo (kemal) je uzeto od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Radi moći i načina recepcije je bilo malih razlika. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je podučavao svoje ashabe tajno znanje, ma’rifete, u drukčijim dozama. U stvari, on je rekao u hadisi šerifu, ‘Recite svakom čovjeku onoliko koliko on može razumjeti!’ Jednoga dana, dok je on otkrivao hazreti Ebu Bekiru izvjesno suptilno znanje, hazreti Omer je ušao. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je promijenio način izražavanja. Kada im se hazreti Osman pridružio on je opet učinio isto. Kada je hazreti Alija došao on je opet promijenio svoj način izražavanja. On je izlagao drukčije, u skladu sa njihovim talentom i prirodom, radijallahu teala anhum edžma’in.

Svi tesavvufski putevi potiču od hazreti imama Dža’fera Sadika rahmetullahi teala alejh. Imam Dža’fer Sadik je povezan sa Resulullahom preko dvije linije. Prva je očinska. Ona ga, koja ga povezuje sa Resulullahom preko hazreti Alije radijallahu teala anh. Druga je materinska, preko porijekla materinih djedova, koji ga povezuju sa Resulullahom sallallahu alejhi ve sellem preko hazreti Ebu Bekira radijallahu teala anh. Pošto je imam Dža’fer-i Sadik, rahmetullahi teala alejh, i potekao s materine strane preko Ebu Bekira Siddika, i takođe dobio fejz od Resulullaha preko njega, on je rekao, ‘Ebu Bekir Siddik mi je dao dva života.’ Ova dva puta fejza i ma’rifeta, koja je imam Dža’fer Sadik imao, se nisu ni pomiješala ni presjekla. Kroz ovog hazreti imama fejz teče velikanima Ahrarijja preko puta hazreti Ebu Bekira, dok on teče drugim silsilama (lancima) preko puta hazreti Alije.”

[Na 122. stranici (vehabijske knjige Feth-ul-medžid) piše: “Na putu, kada su se vraćali iz Bitke na Tebuku, Resulullah je rekekao Huzejfe-tebnil-Jemani imena munafika. Huzejfe nije rekao ova imena nikome da se ne bi napravila fitna. Kako je očigledno, nije bilo nikakvog Huzejfinog tajanstvenog znanja kako to sufi jeretici tvrde. Jer, islam je otkriven i on nema nikakvog tajanstvenog znanja.” On u ovom citatu tvrdi da su židovi izmislili tesavvufsko znanje. Međutim, on ovako piše na 30. stranici: “Većina ashaba nije znala znanje koje je Resulullah otkrio Mu’azu bin Džebelu. Jer, Resulullah je rekao Mu’azu da ga ne govori nikome. Dakle, iz dobrih i korisnih razloga je dozvoljeno je sakriti znanje.”

Očigledno je da ovoj vehabijskoj knjizi nedostaje povezanost. Svaki dio ove knjige, koja ima 500 stranica, je pun sličnih neprimjernih i blesavih redaka. Citirajući na stotine ajeti kerima i hiljade hadisi šerifa, ovaj autor baca prašinu u oči i, s obzirom da on nema pojma o naukama tefsira i hadisa, on - izmišljajući svojim brzim perom značenja i pokušavajući da zavede čitaoce - luta krivim putem.]

Muhammed Ma’sum rahmetullahi alejh piše u 61. pismu, u drugom tomu, njegovog Mektubata: “Najdragocjenija i najkorisnija stvar na ovom svijetu je dobijanje Allahovog dželle-šanuhu ma’rifeta, to jest spoznavanje Allaha dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu se može spoznati na dva načina. Prvi način je spoznavanje Allaha dželle-šanuhu onako kako su nam to alimi ehli sunneta rahime-humullahu saopštili. Drugi način je razumijevanjem velikana resavvufa. Prvo znanje se može dobiti izučavanjem i razmišljanjem. Drugo se može dobiti putem srčanog kešfa i šuhuda. Prvo se odnosi na znanje (ilm) koje potiče iz razuma (akla) i inteligencije dok se drugo odnosi na duhovno stanje (hal) koje potiče iz originala, iz stvarnosti. U prvom ima alim kao posrednik. U drugom se arifova meditacija završava zato što postajanje arifom nečega (kad se postane arif nečega) znači gubljenje (nestajanje) u toj stvari. To je lijepo izraženo u ovom stihu:

Prvo znanje se odnosi na ilm-i husuli (znanje koje se dobija učenjem). Drugo se odnosi na ilm-i huduri (znanje koje se dobija otkrivanjem). U prvom nefs nije odustao od neposlušnosti (azginluka). U drugom je nefs ubijen i on je uvijek sa Hakkom. U prvom, iman je slika (suret) imana. Ibadeti su slika (suret) ibadeta. Hadisi kudsi kaže, ‘Budite u neprijateljstvu sa vašim nefsom! On je sa Mnom u neprijateljstvu.’ Iman srca koji je gore spomenut se zove medžazi iman (metaforični iman). Ovaj iman može izaći, otići. Drugi iman, s obzirom da u njemu nema ni traga čovječnosti (insanluka), i s obzirom da je nefs sam sobom postao vjernik, je zaštićen od izlaska (gubljenja). On se naziva hakiki iman (stvarni iman). Ibadeti na ovom nivou su stvarni. Metafora se može izgubiti. Stvarnost (hakikat) se nikad ne gubi, nikad ne prestaje postojati. Hadisi šerif, ‘O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Ja od Tebe tražim iman čiji kraj nije kufr (tj. koji se ne završava u nevjerstvu),’ i značenje 136. ajeta sure Nisa, ‘O vjernici! Vjerujte u Allaha i Njegovog Resula!’, se odnose na ovo stvarno vjerovanje (iman). Imam Ahmed bin Hanbel rahime-hullahu teala je sa ciljem da dobije ovaj ma’rifet - iako je bio na visokom stepenu znanja i idžtihada - žurio da služi Bišri Hafija rahime-hullahu teala. Kada su ga upitali zašto je on tako blizak sa Bišri Hafijem on je odgovarao, ‘On zna bolje od mene Allaha.’”

[Ova vehabijska knjiga ovako piše na 109. stranici: “Rodoslov imama Ahmeda bin Muhammeda bin Hanbela se kod Nizara bin Mu’aza nadovezuje na Resulullahov. On je bio u fikhu i hadisu najuzvišeniji alim njegovog vremena. On je bio na visokom stupnju u vera’u i u slijeđenju sunneta. On je rođen 164. godine u Bagdadu gdje je 241. godine po Hidžri i preselio na ahiret.” U Feriduddinovoj Attarovoj rahime-hullahu teala knjizi Tezkire-tul-evlija, koja je na perzijskom jeziku, piše da je Ahmed bin Hanbel posjećivao predavanja (sohbete) mnogih šejhova, kao na primjer Zunnuna Misrija, i Bišra Hafija (150-227). Jedna žena, koja je bila nepokretna (bogalj), je poslala imamu Ahmedu svoga sina da ga zamoli da joj učini dovu da ozdravi. Imam je uzeo abdest, klanjao namaz, i učinio je dovu. Kada se sin vratio kući njega je njegova majka dočekala na kapiji. Ona je bila izliječena sa bereketom imamove Ahmedove dove.]

“Imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh je u svojim zadnjim godinama ostavio rad idžtihada. On je proveo dvije godine u sohbetu (društvu) hazreti Dža’fera Sadika rahime-hullahu teala. Kada su ga upitali zašto je on to uradio on je odgovorio, ‘Da ne bi te dvije godine Nu’man bi otišao u propast (helać).’ [Hazreti imamovo azamovo ime je bilo Nu’man.] Iako su oba imama [i Ebu Hanifa i Ahmed bin Hanbel] bila na najvišem stepenu u znanju (ilmu) i ibadetu oni su otišli velikanima tesavvufa i (od njih) dobili ma’rifet i njegov plod - stvarni iman (hakiki iman). Postoji li veći ibadet od idžtihada? Postoji li superiornije djelo od podučavanja i širenja islama? Oni su otišli, ostavljajući sve to, da zagrle služenje (hizmet) velikana tesavvufa i tako dobiju ma’rifet.

Vrijednost djela (amela) i ibadeta se mjeri stepenom imana. Blještavost i sjaj ibadeta su ovisni o količini ihlasa. Kako iman postaje sve savršeniji, se sve više ihlasa dobija, a djela postaju sve svjetlija (više nurli) i uslišanija (kabulnija). Savršenstvo imana i upotpunjavanje ihlasa su ovisni o ma’rifetu. Pošto su ma’rifet i stvarni iman ovisni o sticanju fene (fena’a), i ‘smrti prije smrti’, savršenstvo imana je onoliko kolika je nečija fena (fena’). Mora da hadisi šerif iz ovog razloga kaže da je Ebu Bekirov Siddikov radijallahu anh iman superiorniji i uzvišeniji od imana svih drugih muslimana (imana svog ummeta). (Hadisi šerif kaže,) ‘Ebu Bekirov iman bi, ako se važe nasuprot svih drugih imana mog ummeta, bio teži, ’ jer, on je bio najnapredniji u fena’u u ummetu. Hadisi šerif, ‘Ko hoće da vidi mrtvaca koji hoda mora da pogleda u Ebu Kuhafinog sina,’ to potvrđuje. Svi ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in su su došli na nivo fene (fena’a). Prednost Ebu Bekirovog Siddikovog radijallahu anh fena’a u ovom hadisu pokazuje da je njegov stepen fena’a jako visok.”

Imam Muhammed Ma’sum rahime-hullahu teala ovako piše u 106. pismu drugog toma: “Stalno ponavljaj lijepu riječ (kelimu) ‘la ilahe illallah’! Ovaj zikr obavljaj srcem! Ova mubarek riječ je jako korisna za čišćenje srca. Kada se prva polovina ove lijepe riječi izgovori (tj. la ilahe) nestaje sve osim Allaha. Kada se njena druga polovina izgovori (illallah) oglašava se (izjavljuje se) postojanje pravog (hak) ma’buda (Onoga koga se mora obožavati). Napredovanje na putu tesavvufa (tj. sejr i suluk) je da se ovo dvoje dobije. Hadisi šerif kaže, ‘Najdragocjenija (najcjenjenija) riječ je la ilahe illallah.’ Nemoj biti u društvu mnogih ljudi! Puno ibadeti! Čvrsto se uhvati za Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem sunnete! Puno se čuvaj bidata (bid’ata), i onih koji rade bidate (bid’at sahibije), i grešnika! I dobri i zli mogu uraditi dobra djela. Ali se samo siddici čuvaju i suzdržavaju od loših stvari.

Ti pitaš a li je štetno onim koji su na putu tesavvufa da nose skupocjene haljine koje su nabavljene na halal način? Stvari u rukama ili na tijelu onog, čije je srce došlo na stepen fene (fena’a), i kog ne interesuje ništa osim Allaha dželle-šanuhu, ne sprečavaju zikrenje njegovog srca. Njegovo srce nema odnosa sa njegovim vanjskim organima. Čak ni spavanje nije prepreka za zikrenje njegovog srca (tj. njegovo srce zikri i kad on spava). Ovo nije slučaj sa onim koji nije bio u stanju da dođe na stepen fene (fena’a). Njegovi vanjski, vidljivi, organi imaju vezu sa njegovim srcem. Međutim, ne može se reći da je njegovo nošenje novih i skupocjenih haljina i odjeće prepreka za njegov srčani rad. Vjerski velikani, imami ehli bejta, imam a’zam Ebu Hanifa i Abdulkadir Gejlani rahime-humullahu teala su nosili jako skupe haljine. Knjige Hazane-turrivaje i Metalib-ul-mu’minin i Zahire saopštavaju da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem nosio skupocjeno džubbe (duga haljina sa dugim rukavima) koje je vrijedilo 1000 dirhema srebra. Njega su vidjeli da klanja namaz u džubbetu koje je vrijedilo 4000 dirhema. Imam a’zam Ebu Hanifa rahime-hullahu teala je savjetovao svoje učenike da oblače nove i skupocjene haljine. Ebu Sa’ida Hudrija radijallahu anh su upitali kakvo je njegovo mišljenje o promjenama i novim praksama u jelu, piću, i oblačenju. On je odgovorio da je to sve, ako je urađeno sa halal ovcem i bez hvalisanja i licemjerstva (rije), način da se pokaže Allahov ni’met (blagodat) i ihsan (usluga, milost, dobročinstvo).

Postoje dvije vrste ljubavi prema svemu drugom osim prema Allahu dželle-šanuhu. Prva vrsta je ljubav srcem i tijelom prema stvorenju i želja da ga se dobije. Ovakva ljubav je ljubav neznalica (džahila). Napori na putu tesavvufa su sa ciljem da se srce oslobodi od ovakve ljubavi. Na taj način u srcu ostaje samo ljubav prema Allahu. Čovjek se oslobodi od skrivenog višeboštva (tj. širka hafi). Dakle, vidi se, da je tesavvuf neophodan da se čovjek otarasi skrivenog višeboštva. On je način da se dobije iman koji je naređen u značenju ajeti kerima koje glasi ‘O vjernici! Vjerujte!’. Značenje naređenja u stotinu dvadesetom ajeti kerimu sure En’am, ‘Odustanite i organima i srcem od javnog griješenja’, pokazuje da se srce mora otkačiti od njegovih interesa prema svemu drugom osim Allaha dželle-šanuhu. Kakvo se dobro može očekivati od srca koje je zaljubljeno u nešto drugo osim Allaha? Kod Allaha dželle-šanuhu duša, koja žudi za nečim drugim osim Allaha dželle-šanuhu, nema ni vrijednosti ni važnosti.

Druga vrsta ljubavi je ona u koju je upetljana samo organska ljubav ili želja. Srce i duša, koji su se već predali Allahu dželle-šanuhu, ne poznaju ništa osim Njega. Ova vrsta ljubavi se zove mejl-i tabi’i ili instinkt (nagon). To je samo tjelesna ljubav. Ona ne prlja srce i dušu. Ona potiče od karakteristika i potreba tjelesnih materija i energije u tijelu. Ljubav ove vrste prema stvorenjima može postojati u onim koji su došli na stepen fene (fena’a) i beke (beka’a) i kod evlija visokog ranga, rahime-humullahu teala. U stvari ona postoji u njima svima. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je volio hladno i slatko šerbe. Hadisi šerif, ‘Meni je dozvoljeno da na dunjaluku volim tri stvari’, je čuven. Knjige Šemail pišu da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem volio odjeću koja se zove burd-i jemani koja je skrojena od pamuka i lana (ćetena).

Kada je nefs počašćen fenom (fena’om) i kada stekne mir (itmi’nan) on postane kao pet latifa koji se zovu srce (kalb), duša (ruh), tajna (sirr), i najveća tajna/skrivenost (ahfa). U ovom stanju nefsa džihad se čini samo protiv zlih želja materija i termalne i kinetičke energije tijela. Hadisi šerif kaže, ‘Ono što se osjeća putem ćulnih organa uzbuđuje [one koji imaju] čista srca i očišćene nefsove.’ Shodno tome se može zaključiti djelovanje na druge ljude.

Ti pitaš je li nam dozvoljeno jesti ono što nam inovator (bid’at sahibija), onaj koji uzima mito, varalica, i grešnik ponude ako odemo njihovim kućama? Bolje je ne jesti i ne ići. U stvari, oni koji su na putu tesavvufa ih trebaju zaobilaziti. U slučaju potrebe je dozvoljeno. Haram je jesti nešto za što se zna da je haram. Halal je jesti nešto za što se zna da je halal. Ako se ne zna je li nešto halal ili haram biće bolje ako se to ne jede.

Pitanje: Je li tesavvuf bidat?

Odgovor: Jedno od naređenja islama je znati (upoznati) Allaha dželle-šanuhu i, sa tim ciljem, tražiti i slijediti rehbera (učitelja) koji poznaje i podučava put tesavvufa. Allah dželle-šanuhu je rekao ‘Tražite način (vesilu) da Mu se približite!’ Učenikovo dobijanje fejza i ma’rifeta od muršida (učitelja) je postojalo, i bilo poznato svakom muslimanu, od vremena Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. To nije nešto što je kasnije izmišljeno. Svaki muršid je se držao za muršida koji ga je vodio. Ovaj lanac povezanosti ide sve do Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Lanac povezanosti velikana Ahrarijja dopire do Resulullaha preko hazreti Ebu Bekira radijallahu teala anh. Lanci drugih puteva dopiru preko hazreti Alije radijallahu teala anh. Može li se ovo nazivati bidatom? Iako su termini ‘muršid’ i ‘murid’ uvedeni kasnije, imena ili riječi nemaju nikakvu naročitu važnost. Čak i ako ove riječi nisu postojale njihova značenja i srčana povezanost postoje. [Takođe i vehabijska knjiga kaže da se trebaju uzeti u obzir značenja a ne riječi.] Zajednički osnovni posao svih puteva tesavvufa je podučavanje (načina) kako se treba činiti zikr kojega naša vjera zapovijeda. Tihi, nečujni, zikr (odnosno zikr srcem) je bolji od glasnog zikra. Hadisi šerif kaže ‘Zikr koji meleci hafaze ne mogu čuti je sedamdeset puta bolji od zikra kojeg hafaze čuju.’ Zikr koji je naređen u hadisi šerifu je onaj koji se čini srcem (kalbom) i drugim latifama. U cijenjenim knjigama piše da je Resulullah srcem zikrio prije nego što je obaviješten da je Pejgamber. Reći da je tesavvuf bidat, i da su ga jevreji izmislili, je isto što i reći da je bidat čitati Buharijinu knjigu hadisa ili knjigu fikha Hidaje.”

Imam Muhammed Ma’sum Faruki rahime-hullahu teala ovako piše u svom Mektubatu, u 36. pismu drugog toma: “Abdulhalik Gondžduvani rahime-hullahu teala je vođa tesavvufskog puta (reda) koji se zove Hadžegan. Džezba (privlačnost) kajjumijjeta, koja je specifična za ovaj put, mu je došla od hazreti Ebu Bekira Siddika radijallahu teala anh. On je podučavao način dobijanja ove džezbe. Ovaj put se zove vukuf-i adedi i on se sastoji od hafi zikra (zikr-i hafi), koji opet dolazi od hazreti Ebu Bekira. Drugi put, koji se zove džezbe-i ma’ijjet, je započeo s Behauddinom Buharijem rahime-hullahu teala. Allauddin-i Attar rahmetullahi alejh, kutub njegovog vremena, je osnovao uslove (šartove) za dobijanje ove džezbe. Ovi uslovi se zovu tarika-i alaijje. Saopšteno je da je Alaijja najkraći put [koji daje čovjeku da dobije za najkraće vrijeme].” [On se takođe zove i Ahrarijje zato što je Ubejdullah-i Ahrar rahime-hullahu teala, Alauddinov Attarov učenik, širio ovaj put njegovog hodže. Ubejdullah-i Ahrar je preselio na ahiret 895./1495. godine.]

Muhammed Ma’sum rahime-hullahu teala ovako piše u 158. pismu drugoga toma: “Da bi se dobila sreća (se’adet) moraju se postići dvije stvari. Prvo, batin (to jest srce) se treba osloboditi od volenja stvorenja. Drugo, zahir (to jest tijelo) se mora dotjerati, ukrasiti, striktnim slijeđenjem propisa islama (ahkam-i islamijje). Ove dvije blagodati (ni’meta) se lako dobijaju u sohbetu šampiona tesavvufa. Njih je teško dobiti na drugi način. Da bi se moglo čvrsto uhvatiti za islam i lako izvršavati ibadet i čuvati od zabrana nefs mora postati fani (mora se predati). Nefs je stvoren azgin (pomaman, obijestan, bijesan), asija (odmetnik, buntovnik), i arogantan. Sve dok se on ne sačuva (spasi) od ovih zala stvarnost islama (hakikat) se ne dešava. Prije teslima (predaje) ili itminana (mira, spokoja) postoji samo slika (suret) ili izgled islama. Razlika između slike (sureta) i stvarnosti (hakikata) je kao razlika između neba i zemlje. Oni koji slijede sliku dobijaju sliku islama a oni koji slijede stvarnost (hakikat) postižu stvarnost islama. Vjerovanje avama (neznalica, džahila) se zove figurativno vjerovanje (iman-i medžazi). Ovo vjerovanje se može pokvariti i nestati (izaći). Vjerovanje havasa (ljudi od stvarnosti, onih koji su hakikat ehli) je zaštićen od nestajanja i kvarenja. Ovaj stvarni iman je nagoviješten u značenju 135. ajeti kerima sure Nisa koje kaže, ‘O vjernici! Vjerujte u Allaha i Njegovog Poslanika!’”

Muhammed Ma’sum rahime-hullahu teala je napisao ovako u 16. pismu trećeg toma, “Riječi kao što su, ‘Sve je On. Riječ (kelima) Allah je ime svega. Ona je kao ime Zejd koje označava ljudsko biće; međutim, njegov svaki organ ima drukčije ime. U tom slučaju gdje je Zejd? On nije nigdje. Allah dželle-šanuhu se vidi u svakom biću (stvorenju). Prema tome, dozvoljeno je sve zvati Allah. Sva bića (stvorenja) su izgledi. Njihovo uništenje je takođe jedna vrsta izgleda. U stvarnosti, ništa ne postaje nepostojeće’, ne izražavaju vjerovanje u Jedno Biće, već u mnoga bića, a to nije u skladu sa onim što su velikani tesavvufa rekli. Ovakve izjave tvrde da je Allah dželle-šanuhu u materijalnom svijetu što znači da On nije distinktno biće i da On treba Njegova stvorenja za Njegovo postojanje i za postojanje Njegovih atributa (sifata). On je povezan sa postojanjem jedinjenja kojima je potrebno postojanje elemenata. A to je nevjerovanje u Allaha dželle-šanuhu i očiti kufr. Mora se vjerovati da je Allahovo dželle-šanuhu postojanje odvojeno od postojanja materijalnih i duhovnih svjetova. Drugim riječima, Vadžib (Neophodno Biće, Stvaralac) i mumkin (nebitno biće, stvorenja) su dva drukčija i različita bića. U svakom slučaju, gdje postoji podjela (dihotomija) postoje i razlike. Ako neko ko raspravlja (argumentira) kaže, ‘Kad bi alem (tj. sve drugo osim Allaha dželle-šanuhu) postojao u stvarnosti onda ne bi bilo dihotomije. Postojanje alema je u izgledu’, mi mu odgovaramo ‘Stvarno Postojeće Biće se ne ujedinjuje sa zamišljenim, imaginarnim.’ To jest, čovjek ne može reći ‘Sve je On’. Ako neko, tako rekavši, misli da kaže, ‘Ništa drugo ne postoji; samo On postoji,’ to je onda tačno. Fakat, to ne bi bilo izraženo stvarno (doslovno) već figurativno. To bi bilo slično kao kada bi neko rekao, kada vidi Zejdov odraz u ogledalu [ili njegovu sliku na televizijskom ekranu], ‘ja sam vidio Zejda’. Ne govoriti to u figurativnom već u stvarnom (doslovnom) smislu je isto kao kad bi rekli da je lav magarac. [Isto tako, nije ispravno ni reći da je zvuk radija ili zvučnika glas govornika.] Lav je jedno. Magarac je drugo. Ne može se napisati da su magarac i lav jedno te isto. Velikani tesavvufa koji su govorili o vahdet-i vudžudu nisu rekli, ‘Stvarno Biće je u stvorenjima. On ne postoji odvojeno.’ Oni su rekli, ‘Stvorenja su Njegove manifestacije, izgledi.’ Muhjiddin Arabi i njegove pristaše, rahime-humullahu teala, su rekli, ‘Heme-ust’ odnosno, u smislu, ‘Sve je On’.

Riječi, ‘alem će nastaviti s postojanjem isto onako kako je i nastao’, podrazumijevaju da je svijet (alem) vječan (kadim). Ovakvo vjerovanje je kufr. Ono je poricanje činjenice da će alem nestati. Kur’ani kerim jasno kaže da će sve biti uništeno (nestati). Među onima koji kažu da vjeruju u uništenje (smak svijeta) i proživljenje ljudi ima onih koji kažu, ‘[Tijela] ljudi su napravljena od zemnih materija. Ona poslije smrti postaju zemlja [voda i gas]. Ove materije se prenose u biljke, zatim u životinje, i, kada ih ljudi pojedu, one postaju tijelo, kosti, i sperma; tako nastaju drugi ljudi. Ovo je način kako se odigrava proživljenje ili ponovno stvaranje.’ [Naravno, transformacija materija kako je ovdje spomenuta je tačna. Allahov dželle-šanuhu običaj (adet-i ilahijje) je takav. Ali,] reći da je to kako se ljudska bića ponovo stvaraju je poricanje Kijameta (Sudnjega dana), Nešra (ponovnog proživljavanja) i Hašra (iskupljanja za suđenje). U Kur’ ani kerimu i hadisi šerifima je jasno rečeno da će doći Sudnji dan, da će mrtvi ustati iz svojih grobova, da će se sva živa bića iskupiti na jednom velikom mejdanu (prostoru), da će biti iznešene knjige djela koje su meleci zapisali, da će se polagati hesab (da će biti suđenje), da će biti vaga (terazije), da će mu’mini preći preko Sirat ćuprije (mosta) i otići u džennet, i da će kafiri pasti sa njega u džehennem i tamo ostati u vječnom azabu (patnji). [Poricanje ovoga dana je nevjerovanje (kufr), apostazija, i ateizam.]

Izjave kao što su ‘Dobro poznati namaz (obredna molitva) je naređen za neznalice (džahile). Ibadeti čistih, uzvišenih ljudi, su zikr i tefekkur (razmišljanje o Allahu dželle-šanuhu). Svaki atom čovječijeg tijela, i sve, je stalno zauzeto zikrom i ibadetom. To je tako čak i ako to čovjek ne može da shvati. Islam je poslat za one koji imaju malo razuma (akla). Na ovaj način je spriječena njihova smutnja (fesad)’, su riječi neznalica (džahila) koje nemaju puno mozga. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao da je namaz stub islama. On je rekao, ‘Onaj ko klanja namaz gradi zgradu svoje vjere. Onaj ko ne klanja namaz ruši svoju vjeru. Namaz je vjernikov mi’radž.’ On se u namazu osjećao udobno (rahat) i u miru (huzurli). Blizina u namazu se ne može naći ni u čemu drugom. Hadisi šerif kaže, ‘Zavjese (perde) između Allaha i roba (čovjeka) se uklanjaju samo za vrijeme namaza.’ Svako savršenstvo se može dostignuti samo slijeđenjem islamskih propisa (ahkami islamijje). Onaj ko se udalji od ovih propisa, to jest, naređenja i zabrana, skreće sa Pravoga puta. On ne može dobiti sreću. Kur’ ani kerim i hadisi šerifi naređuju da se ovi propisi moraju slijediti. Pravi put je onaj koji nam Kur’ani kerim i hadisi šerifi pokazuju. Drugi putevi su putevi šejtana. Abdullah ibni Mes’ ud je rekao, ‘Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Samo je ovo pravi put koji vodi čovjeka Allahovom dželle-šanuhu zadovoljstvu.” Onda je rekao, crtajući kose linije s desne i lijeve strane od ove linije [kao riblja kost], “A ovo su šejtanovi putevi. Na svakom putu ima šejtan koji zove čovjeka sebi.” Onda je proučio ajeti kerim, “Ovo je Moj Pravi put. Dođi mu [Slijedi ga]!”’

Učenja koja su nam jednoglasno otkrili Poslanici alejhimusselam i koja su nam prenijeli alimi islama se ne mogu iskorijeniti ničijom fantazijom.

Sejjid Abdulhakim efendi rahmetullahi alejh, mudžeddid četrnaestog vijeka po Hidžri, (sklonište zaljubljenika u Hakka, riznica zahiri i batini znanja, neprikosnoveni dokaz evlija, šampion arifina, prvak muhakkikina, odabranik ubbada, vodić rasihina, zjenica očiju muslimana, ekspert u tesavvufu, Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem nasljednik, i onaj čije su knjige dokaz i dokument i čije su riječi bile pune mudrosti) je napisao koncizno definiciju, istoriju, predmet, i terminologiju tesavvufa, u njegovoj knjizi na turskom jeziku koja se zove Er-rijadut-tesavvufijje [koju je 1341./1923. godine izdala Izdavačka kuća Harbijje Mektebi Matbaasi u Istanbulu]. On ovako piše u njenom predgovoru:

“Pošto nema časnije i dragocjenije uzvišenosti od sjedenja u sohbetu našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, oni, koji su dobili tu čast se nazivaju sahabe. Oni koji su došli poslije njih se nazivaju tabi’in zato što su ih slijedili (tabi’) u praksi, a oni koji su njih slijedili su nazvani etba’i tabi’in. Poslije njih, oni koji su se isticali u vjerskim aferama su nazvani zuhhad i ubbad. Poslije toga se bidat (bid’at) povećao i svaka grupa (firka) je nazvala svoje vođe zahid i abid. Oni koji su bili u ehli sunnetu, ispravnoj grupi ashaba kiram, su zaštitili svoja srca od gafleta (nehaja i indolencije prema Allaha dželle-šanuhu) i osigurali pokornost (ita’at) njihovih nefsova Allahu dželle-šanuhu. Ova njihova stanja (halovi) se zovu tesavvuf dok se takvi muslimani nazivaju sufije (perzijski sofije). Ovi izrazi su prvi put upotrijebljeni na kraju drugog vijeka po Hidžri. Ebu Hašim rahime-hullahu teala je bio prvi kojeg su zvali sufija. On je bio iz grada Kufe. On se bavio iršadom (prosvjetiteljstvom, upućivanjem) u Damasku gdje je 115. godine i preselio na ahiret. On je bio Sufjanov Sevrijev rahime-hullahu teala učitelj (ustad). [Sufjan-i Sevri rahmetullahi alejh je preselio na ahiret 161./778. u Basri.] Sufjan je rekao, ‘Da ne bi Ebu Hašima Sufije ja ne bih poznavao božanske stvarnosti (Rabbani hakikate). Ja nisam znao šta je tesavvuf prije nego što sam njega vidio.’ U gradu Remleh je sagrađena prva tekija za Ebu Hašima. On je rekao, ‘Lakše je iglom zdrobiti planinu u prah nego ukloniti oholost iz srca.’ On je često govorio, ‘Ja se utičem Allahu od beskorisnog znanja.’

Ljudi od tesavvufa su počašćeni sa granom ilma koja je pored one (koju imaju) drugi vjerskih ljudi. (Ovo njihovo znanje je izraz zevka koji nastaje iz njihovih borbi s nefsovima. Kada su se naučne grane počele prenositi iz srca u pisani oblik šampioni među ljudima tesavvufa su takođe počeli pisati o ovoj grani nauke.) Haris bin Esad Muhasibi rahime-hullahu teala (preselio 241./855. godine na ahiret u Basri) je u njegovoj knjizi Kitab-ur-riaje dao ekstenzivnu informaciju o vera’u i takvaluku. U čuvenoj Risali koju je napisao Imam Abdulkerim Kušejri rahime-hullahu teala (preselio na ahiret 376./987. godine u Nišapuru), i u knjizi Avarif-ul-me’arif, koju je napisao Šihabuddin Omer Suhreverdi (preselio 632./1234. godine na ahiret), su date informacije o edebima tarikata i zanosima (vedždovima) i stanjima (halovima). Imam Muhammed Gazali rahmetullahi alejh, u njegovoj knjizi Ihja, detaljno objašnjava ove dvije grupe učenja.

Kako se vidi, počeci tesavvufa idu unazad do (samog) početka poslanstva (nubuvveta, risale). Znanje tesavvufa je plod shvatanja stvarnosti (hakikata) nebeskih vjera. Ma’rifeti vahdet-ul-vudžuda, koji je dio tesavvufa, se ne smiju pobrkati sa vahdetom koji su jevreji i budisti zaključili svojim razumom i rijazetom (glađu, samoodricanjem, mučenjem tijela). Prvi se sastoji od ma’rifeta koji su se shvatili kroz zevk dok se drugi sastoji od fantazija i iluzija (hajala) koje su plod razuma (akla). Gafili (nehajni, nepažljivi), koji nisu okusili ovaj zevk, misle da je ovo dvoje jedno te isto.”

[Allah dželle-šanuhu kaže u značenju ajeti kerima u suri Ezzarijat, “Ja sam stvorio džine i ljude samo zato da Mi čine ibadet.” (51, 56) Činjenje ibadeta će izazvati kurb i ma’rifet. Ovim se hoće da kaže da je ljudima naređeno da postanu Evlije rahime-hullahu teala. A to je moguće sa činjenjem nafila (dodatnih ibadeta) zajedno sa farzovima, i nedruženjem (nemiješanjem) sa onim koji rade bidate (tj. bid’at sahibijama). Dužnosti koje se praktikuju na putu tesavvufa su nafile ibadeti. Ihlas, koji je uslov (šart) za uslišavanje (kabulenje) farzova, se može postići obavljanjem ovih dužnosti. Gore data informacija jasno pokazuje da su vehabijine riječi, “tesavvuf je usvojen od jevreja i starih Grka”, jedna obična laž i kleveta.

Da bi čovjek dobio Allahovu dželle-šanuhu ljubav i zadovoljstvo on treba da obavlja farzove, sunnete, i nafila ibadete. Ovi se rade sa poznavanjem njihovih uslova (šartova) i mufsida, i sa ihlasom. Prvi farz je da čovjek ima vjerovanje u skladu sa vjerovanjem (i’tikadom) ehli sunneta; drugi je da se čuva od harama i haram nafake (hrane i izdržavanja). Ihlas je čišćenje srca od ma-sive, to jest, da se sve ono što se radi, da se radi samo zbog Allaha (u ime Allaha). A to će biti omogućeno za kratko vrijeme ako se je u sohbetu sa muršid-i kamilom. Ako se muršid ne može naći to se (onda) može postići činjenjem rabite muršid-i kamilu, ili sa mnogim zikrenjem. Muršid-i kamil je kao ogledalo. Ili kao naočale. Ako neko pogleda srčanim okom u muršidovo srce on tamo vidi Resulullahovo mubarek srce. (Jer,) on (tj. muršid-i kamil) je Resulullahov nasljednik (varis). Kad neko učini rabitu muršid-i kamilu, ta rabita je učinjena Resulullahu. Nurovi iz njegovog mubarek srca, koji teku iz Resulullahovog srca kroz srca muršida (srca muršida=nominativ množine), takođe teku i u njegovo srce (tj. u srce onoga ko čini muršid-i kamilu rabitu). Njegovo srce postane čisto i ihlas nastane.]