SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next

Evlija ne paradira svoj keramet (Mektubat, Muhammed Ma’sum rahime-hullahu teala)

19 - Na 300. stranici (vehabijske knjige Feth-ul-medžid) piše, “Keramet je nešto što Allah dželle-šanuhu poklanja mu’minima muttekijama. On poklanja keramet kada neko puno ibadeti i čini dovu. On se ne dešava kao rezultat Evlijine želje ili moći. Onaj ko kaže da je Evlija i da zna gaib nije Evlija već šejtan.” (Muttekija je neko ko se boji Allaha dželle-šanuhu, tj. neko ko je veoma pobožan i ko se čuva svakoga grijeha.)

Ovdje se autor nije usudio poreći istinu. Međutim, laž je da Evlije obznanjuju, objavljuju svoj keramet. On se usuđuje da besramno laže, kako bi mogao pisati protiv Evlija i tesavvufa. Pošto on nema pojma (u stvari) šta znače termini “vilajet” i “keramet”, on nastoji da ukalja velikane tesavvufa sa pokvarenim i gnusnim riječima zindika i nevjernika. Pogledajmo sada kako su velikani tesavvufa objasnili vilajet i keramet. Veliki alim islama i izvor kerameta i vođa Evlija, imam Muhammed Ma’sum rahime-hullahu teala, koji je preselio na ahiret 1079./1668. godine u gradu Serhend u Indiji, je ovako napisao u njegovoj knjizi Mektubat:

“Znati Allaha dželle-šanuhu je cjenjenije nego biti posjednik kešfa i kerameta. Jer, biti arif Allaha dželle-šanuhu, znači shvatiti i razumjeti tajanstveno znanje o Njegovoj Ličnosti i o Njegovim Atributima. Što se tiče harike (čuda, čudesnog djela) i kerameta, oni ispoljavaju tajno znanje o stvorenjima. Razlika između dobijanja ma’rifeta znanjem o Allahu dželle-šanuhu i harike ili kerameta je kao razlika između Stvaraoca i stvorenja. Ma’rifet je znanje o Allaha dželle-šanuhu dok su harika i keramet znanje o stvorenjima. Pravi ma’rifet ojačava i sazrijeva iman. Harika i keramet to ne mogu učiniti. Čovjekovo napredovanje (uzdizanje) nije povezano sa kerametom. Tačno je, da se keramet iskusio od većine Allahovih dželle-šanuhu predragih robova. Međusobna uzvišenost Evlija se mjeri sa njihovim duhovnim kurbovima i ma’rifetima. Ona se ne mjeri sa kerametom. Kad bi harike i kerameti bili cjenjeniji od ma’rifeta onda bi džukijje (indijski sveštenici koji se bave jogom) i brahmani bili uzvišeniji od Evlija. Oni dobijaju harike zato što se bave rijazetom (samoodricanjem, ubijanjem svojih strasti, gladovanjem) i zato što kontriraju željama svojih nefsova. Evlijama je dat kurb i ma’rifet. Njih ne interesuje harika. Sve dok postoji znanje o Allahu dželle-šanuhu oni ne žude za znanjem o stvorenjima. Svako ko poduzme rijazet i asketizam može ispoljiti hariku i keramet. Ali, on nema veze sa stanjem blizine Allahu dželle-šanuhu (Allahovim dželle-šanuhu karibetom) ili sa znanjem o Allahu dželle-šanuhu. Žudnja za kešfom i kerametom je žudnja da se bude zauzeto sa stvorenjima. Stihovi:

Od ugursuza, prokletog šejtana,
harike se dešavaju svakoga časa.
One dolaze kroz vrata i odžak,
da se nastane u tijelu i srcu.

Čuvaj se diskusija o tesavvufu!
I ne hvali se nurom i kerametima!
Keramet te trba napraviti Njegovim robom,
Inače je rija (hvalisanje) i ahmakluk (glupost)!

Kada čovjek dobije fenu, i kada rastavi srce od svega drugog, on dobije savršenstvo i uzvišenost. Ibadeti, slijeđenje puta tesavvufa i mučenje nefsa rijazetom su namijenjeni za čovjekovo shvatanje njegove potpune malenkosti (neznatnosti, beznačajnosti) i za razumijevanje da postojanje i atributi postojanja pripadaju samo Allahu dželle-šanuhu. Ako neko žudi da bude poznat kao viši od drugih, i pokazuje (ispoljava) keramete i natprirodne stvari, i tako oko sebe okuplja narod, on je uobražen i ohol i njemu će biti uskraćena nagrada za njegov ibadet, sejr, suluk i rijazet. On ne može dobiti Allahov dželle-šanuhu ma’rifet. Hazreti Šihabuddin Suhreverdi rahime-hullahu teala, koji je bio jedan od velikana tesavvufa, je ovako napisao u njegovoj knjizi Avarif-ul-me’arif, ‘Kerameti i čuda su bezvrijedni kada se uporede sa srčanim zikrenjem Allaha dželle-šanuhu.’ [Šihabuddin Suhreverdi je preselio na ahiret 632./1234. godine u Bagdadu. On je bio jedan od učenika Abdulkadira Gejlanija rahime-hullahu teala.] Šejh-ul-islam Abdullah Hirevi rahime-hullahu teala je rekao, ‘Firaset (intuicija, mudrost) ili keramet onoga ko ima ma’rifet je njegova sposobnost da raspozna koja su srca pogodna da dobiju Allahov dželle-šanuhu ma’rifet a koja nisu. Što se tiče onih koji se bave rijazetom i asketizmom, njihov firaset pokriva (samo) tajno znanje o stvorenjima; oni ne mogu steći Allahov dželle-šanuhu ma’rifet. Evlije koje su posjednici ma’rifeta, rahime-humullahu teala, uvijek govore o Allahu dželle-šanuhu. Međutim, ljudi misle da su oni koji otkrivaju izvjesne tajne o stvorenjima Evlije.

[Nažalost i ovaj nemezheblija -- autor ove (vehabijske knjige Feth-ul medžid) -- takođe uzima take ljude kao primjere za Evlije i kleveće velikane tesavvufa.]

Narod ne vjeruje riječi Evlija-ji kiram, rahime-humullahu teala, o Allahovim dželle-šanuhu ma’rifetima. Ljudi sami sebi govore, “ako su oni zaista Evlije, oni bi trebale znati tajne o stvorenjima”, i, “ko god ne zna tajne o stvorenjima, ne može nikada znati Allaha dželle-šanuhu”. I oni tako, zaglibivši se u ove pogrešne i pokvarene misli i ideje, ne vjeruju u Evlije rahime-humullahu teala. Pošto Allah dželle-šanuhu puno voli Njegove Evlije On im ne dozvoljava da se oni okupiraju sa stvorenjima. On im ne da ni da se oni sjete stvorenja. Allahovi ljudi (ljudi koji su zaljubljeni u Allaha dželle-šanuhu) ne vole one koji su zaljubljeni u dunjaluk. Oni koji su opijeni dunjalukom ne mogu prepoznati i ne vole ljude koji su zaljubljeni u Allaha dželle-šanuhu. Međutim ljudi, koji su zaljubljeni u Allaha dželle-šanuhu bi mogli -- kad bi oni htjeli da se okupiraju i bave razmišljanjem o Allahovim dželle-šanuhu stvorenjima -- bolje od ikog drugog shvatiti i objelodaniti (otkriti) tajne o Njegovim stvorenjima.

Pošto firaseti onih koji poduzimaju mudžahedu (isposništvo, asketizam) i rijazet (glad) nemaju nikakve vrijednosti, oni se mogu desiti i muslimanima i jevrejima i hrišćanima ili bilo kojoj drugoj osobi. Firaset nije specifičan samo za zaljubljenike u Allaha dželle-šanuhu.’ Riječi šejh-ul-islama Hiravija se ovdje završavaju. [Abdullah-i Ensari je 481./1088. godine preselio na onaj svijet u Hiratu]

Kad je korisno, Allah dželle-šanuhu naređuje Njegovim Evlijama da pokažu keramet (hariku). Zao čovjek, koji se, izgovarajući ma’rifete, pretvara kao tobožnji Evlija, ne može uprljati ove ma’rifete. Dijamant ne gubi vrijednost kada padne u smeće.

Na putu tesavvufa je potreban Rehber [muršid, vodić, učitelj]. Rehber je vasita (sredstvo) preko kojeg dolazi fejz. Ako rehber nije pravi (muršid) put se ne može naći. Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in su kroz Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem sohbet dokučili najvisočije stepene u tesavvufu.” Ovdje se završava prijevod iz 50. pisma. [Muhammed Ma’sum Faruki rahime-hullahu teala, Mektubat I, 50. pismo.]

U 51. pismu piše: “Značenje pedeset šestog ajeti kerima sure Zarijat kaže, ‘Ja sam stvorio ljude i džinne samo da Me ibadete.’ Izvjesni velikani tesavvufa su razumjeli da ovaj ajeti kerim znači ‘Ja sam ih stvorio da Me znaju.’ Ako se duboko razmisli, vidjeće se, da obje izjave imaju isto značenje, zato što je zikr najbolji ibadet. Najviši stepen zikra je onaj u kom čovjek zaboravi na sebe zbog dubokih misli o Onom koga zikri. A to je ono što se zove ma’rifet. Kako se vidi ma’rifet se dobija na najvišem stupnju ibadeta. Naređenje u ovom ajeti kerimu je da se ibadet mora činiti sa ihlasom, bez miješanja nefsa ili šejtana. A to se ne može postići bez dobijanja fene i ma’rifeta. Dakle, obavljanje ibadeta ne može bez ma’rifeta biti halis.” [Ib., 51. pismo.]

Imam-i Rabbani, mudžeddid-i elf-i sani, Ahmed Faruki Serhendi rahime-hullahu teala ovako piše u njegovom 92. pismu, u drugom tomu njegove knjige Mektubat: “Evliji [to jest onom sa kim je Allah dželle-šanuhu zadovoljan koga voli] nije uslov da ispoljava keramete. Kao što nije potrebno da alimi ispoljavaju harike i keramete tako isto nije potrebno ni da Evlije rahime-humullahu teala ispoljavaju harike i keramete zato što vilajet, evlijaluk znači kurb-i ilahi. [To jest, to znači približiti se Allahu dželle-šanuhu, postati dobar poznavalac (arif) Njega, znati Ga. Imam-i Rabbani je napisao u njegovom 266. pismu da ajeti kerim u suri Zarijat, ‘Ja sam stvorio ljude i džinne da Me ibadete’, znači, ‘Ja sam ih stvorio da oni budu dobri poznavaoci (arifi) Mene.’ Kako se vidi, stvaranje ljudi i džinna je s namjerom da oni dobiju ma’rifet, da, znajući Njega, dokuče savršenstvo.]

Dok je jednom čovjeku data milost (ihsan) kurba ilahi njemu nije dat nijedan keramet. Na primjer, on ne zna o stvarima koje se tiču nepoznatog (gajba). Nekom drugom čovjeku može biti dato oboje, i kurb i keramet. Međutim, nekom trećem čovjeku nije dat kurb već sposobnost da daje informaciju iz gajba. Ovaj treći čovjek nije Evlija. On je posjednik istidradža. Glačanje (poliranje) njegovog nefsa je postalo posrednik (sebeb) da on sazna gajb, da se zaglibi u otpadništvo (dalalet), da skrene sa Pravoga puta. Prve dvije osobe su bile počašćene poklonom (ni’metom) kurba. One su postale Evlije. Međusobne uzvišenosti Evlija su označene stepenima njihovih kurbova.”

Muhammed Ma’sum-i Faruki rahime-hullahu teala je preselio na ahiret 1079./1668. godine u gradu Serhend koji se nalazi u Indiji. On ovako piše u njegovoj knjizi Mektubat, u njenom drugom tomu, u 140. pismu: “Hadisi kudsi kaže, ‘Ko gaji neprijareljstvo prema ijednom od Mojih Evlija on će ratovati protiv Mene. Od stvari, koje približavaju Mog roba Meni, Ja volim najviše one stvari koje sam Ja naredio kao farz. Kada Moj rob čini nafila ibadete on Mi se toliko približi da ga Ja puno zavolim. Kada ga Ja zavolim, Ja postajem njegovo uho, njegovo oko koje vidi, njegova ruka koja drži, i njegova noga kojom hodi. Ja mu dadnem štogod poželi. Kad Me on prizove u pomoć Ja ga odmah spasim.’ [Ovaj hadisi šerif je napisan na 182. stranici knjige Hadika. Na 182. stranici takođe piše i to da se on nalazi u Buhariji šerifu, i piše da, ‘nafile ibadeti koji se u njemu spominju su nafile ibadeti koji se klanjaju zajedno sa farzovima. Njegovo značenje [tj. značenje ovog hadisa kudsi] je: Ja ću dati taku moć očima, ušima, rukama, i nogama Mog roba, da će on biti darovan takvim dobročinstvom (ihsanom), koje drugi neće moći učiniti.’ Prema tome, da bi se ovo dobročinstvo (ihsan) dobilo čovjek treba da ima vjerovanje ehli sunneta, obavlja ibadete u skladu sa njihovim propisima, i da ih obavlja sa ihlasom (iskreno i samo u Allahovo dželle-šanuhu ime). A to -- ispravan i’tikad (iman), propisi ibadeta, i ihlas -- se može dobiti samo u sohbetu alima ehli sunneta ili iz njihovih knjiga. Ukratko, vesile [posrednik] da čovjek dobije Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo i ljubav su alimi ehli sunneta. Ovi alimi se zovu ‘Muršid’ i ‘Velij’ (‘Velijj’, ‘Velija’). Allah dželle-šanuhu nam u suri Maide naređuje da tražimo i da nađemo ovaku vesilu, to jest muršida.] Da bi farzovi izazvali kurb i napredovanje, oni trebaju da budu a’mal-i mukarribin. A to, zahtijeva izvršavanje dodatnih ibadeta pod muršidovim vođstvom. Isto kao što namaz zahtijeva da se prvo uzme abdest tako i farzovi, da bi izazvali kurb, zahtijevaju prvo napredovanje na putu tesavvufa. Sve dok se srce i duša ne očiste, [izvršavanjem dužnosti koje su propisali rehberi, tesavvufski eksperti,] čovjek ne može dobiti kurb od farzova i čast da postane Evlija.”

Muhammed Ma’ sum-i Faruki ovako piše u njegovoj knjizi Mektubat, u njenom trećem tomu, u 17. pismu: “Bit našega puta je čvrsto prijanjanje za sunnet i uzdržavanje od bid’ata. [Drugim riječima, prijanjanje za farzove i sunnete i izbjegavanje stvari koje su kasnije izmišljene (i ubačene u vjeru) kao ibadeti.]

Hadisi šerif kaže, ‘Onaj ko oživi jedan od mojih sunneta će dobiti sevab (nagradu na ahiretu) (koja je ravan sevapu) stotine šehida.’ Oživjeti zaboravljeni sunnet znači obavljati ga. Ili, i obavljati ga i podučavati i druge da ga obavljaju. Ovaj drugi način oživljavanja islama je uzvišen i plemenit. On je cjenjeniji od prvog načina koji je uobičajen. [Vesele vijesti onim koji oživljavaju sunnet na uzvišen i plemenit način, to jest, onim koji pišu i šire vjerovanja ehli sunneta, farzove, harame, sunnete, i mekruhe, ukratko, Ilmihale (tj. knjige koje to podučavaju), i onim koji ih financijski pomažu i koji im se takođe prilagođavaju! U knjizi Se’adet-i Ebedijje (koja se na bosanskom jeziku zove Vječna sreća i od koje su dijelovi prevedeni na bosanski jezik i Endless Bliss na engleskom jeziku) i u knjizi na turskom jeziku koja se zove Islam ahlaki je objašnjeno kako se daje zekat i kurban u skladu sa islamskim propisima onima koji pišu i šire znanje ehli sunneta.]

Dobijanje Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva i ljubavi, i napredovanje, je jedino moguće sa čvrstim prijanjanjem za sunnet [to jest Resulullahov put]. Naređenje u značenju ajeta u suri Al-i Imran koje kaže, ‘Reci im: Ako vi volite Allaha slijedite mene! Tako će vas Allah voljeti’, dokazuje naše rijeći. [Ovaj ajeti kerim jasno pokazuje da riječ ‘sunnet’, u hadisi šerifu, znači ‘islam’, to jest, ona znači ‘svi propise islama’ (ahkam-i islamijje).]

Mi moramo najstriktnije (najstrožije) izbjegavati inovacije i novotarije (bid’ate). Mi se ne smijemo družiti sa inovatorima (bid’at sahibijama). Mi čak ne bi trebali ni razgovarati sa njima. [To jest, mi ne bi smjeli razgovarati sa onim muslimanima koji imaju pokvarena vjerovanja, sa nemezheblijama, i sa onima koji rade novotarije (bid’ate). Na primjer, pošto je naređeno da se ‘odgoji duga brada’, novotarija je, tj. bid’at je, imati bradu kraću od dužine stisnute šake i onda tvrditi da se slijedi sunnet odgajanja brade. U knjizi Berika i u drugim knjigama piše da ovo naređenje znači ne imati, ne odgojiti, bradu kraću od dužine stisnute šake. ‘Šaka brade’ znači ‘ono što se zahvati od granice donje usne i odsiječe na granici šake’. Inovacija (bid’at) je ili rađenje (izvršavanje) nečega što nije naređeno kao ibadet, ili, rađenje (izvršavanje, činjenje) naređenja koje je promijenjeno. Ne uraditi zapovijed nije inovacija (bid’at) već grijeh (fisk). Grešnik (fasik) ne vjeruje da ibadeti već da je grešan. Brijanje brade bez uzura (isprike, opravdavajuće okolnosti, prinude) nije bid’at već grijeh. Brijanje zbog uzura nije čak ni grijeh. Uraditi inovaciju (bid’at) je najgori grijeh. To je teži grijeh nego ubiti čovjeka. Isto tako je inovacija (bid’at) i obavljanje ibadeta preko ozvučenja i pojačala, učenje Kur’ani kerima, salavata, i ilahija ili obavljanje zikra sa muzičkim instrumentima. Ovi bid’ati su sebebi kufr. Mi ne smijemo smatrati da je onaj, ko radi bid’ate, i navodi i druge da ih rade, vjerski čovjek. Mi ne smijemo tražiti od njega informacije niti čitati njegove knjige.]

Hadisi šerif kaže, ‘Posjednici bid’ata su psi džehennemlija.’”

Muhammed Ma’sum-i Faruki rahime-hullahu teala ovako piše u 313. pismu drugog toma: “Ima pet stvari koje se trebaju raditi srcem: Prva je zikrenje Allahovog dželle-šanuhu imena. Čovjekov mišićni organ u grudima (koji mi nazivamo srce) ima u sebi latifu (tj. bit, suštinu, srž, koja se ne može ni vidjeti ni osjetiti našim ćulima) koja se zove “kalb” [“gonul”]. [Latifa je nešto što u sebi nema materiju i nije predmet. I duša (ruh) je takođe latifa.] Allahovo dželle-šanuhu ime, ‘Allah, Allah, ...’, se izgovara sa kalbom u mislima i nečujno, bez ikakvog zvuka. Druga dužnost je činjenje zikira Kelime-i tevhid, opet, u mislima i nečujno, bez zvuka. U obje vrste zikira se ne smije nikad proizvesti nikakav zvuk (glas). Treća dužnost je vukuf-i kalbi. I ovo se takođe čini samo kalbom, sa potpunom namjerom da se ne sjeti ničega drugog osim Allaha dželle-šanuhu. Latifa koja se zove kalb ne može nikad ostati prazna. Kalb koji je očišćen od misli o stvorenjima će se spontano okrenuti prema Allahu dželle-šanuhu. [To je isto kao automatski ulazak zraka u flašu kada se iz nje isprazni njen sadržaj.] Rečeno je ‘Istjeraj svog neprijatelja iz svog srca! Onda neće biti potrebno da kalbu pozivaš dosta (prijatelja).’ Četvrta dužnost je murakaba. Ona se takođe zove i džem’ijjet i agahi. A to je, da se zamislimo da smo pred jednim uzvišenim zatom (osobom) koji savršeno slijedi Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i da mu gledamo u lice. Ovako zamišljanje osigurava čovjeku da on prema njemu ima stalni edeb. Edeb i ljubav ujedinjuju kalbove. Edeb i ljubav su sebebi (sredstva) da fejz i bereket poteku u nečije srce iz kalba te (zamišljene) osobe. Od ovih pet dužnosti je najlakša i najkorisnija rabita. Ako neko učini rabitu prema nekom ko ne slijedi precizno Resulullaha ona će im obojici naštetiti.”

Imam-i Rabbani rahmetullahi teala alejh ovako piše u 286. pismu prvoga toma njegove knjige Mektubat: “Napredovanje na putu tesavvufa zahtijeva tevedždžuh i vođstvo rehbera (muršida, majstora, vodića) koji zna (put koji se zove) kamil i mukemmil. Naći jednog takog pravog rehbera je jako velika blagodat (ni’met). On daje zadatak koji je u skladu sa njegovim (tj. učenikovim. muridovim) sposobnostima. Isto tako je dozvoljeno da on i ne daje nikakav zadatak u skladu sa njegovim sposobnostima i da smatra da je učenikovo prisustvo u njegovom sohbetu dovoljno. On naređuje ono što smatra da je u skladu sa nečijim stanjem. Rehberov sohbet i tevedždžuh su korisniji od drugih dužnosti.

Gore navedenih pet dužnosti i sohbet su namijenjeni da olakšaju slijeđenje Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem prakse. Sve dok se ne živi po islamu, ove dužnosti i sohbet ne daju nikakve koristi.

Kako se dade razumjeti iz raznih pisama koja su gore navedena prva dužnost ljudi je da dobiju Allahov dželle-šanuhu kurb, to jest Njegov mari’fet, zadovoljstvo i ljubav. A njen jedini put (put prve dužnosti) je da se slijedi Resulullah i izbjegavaju novotarije (bid’ati). Lako i ispravno slijeđenje Resulullaha zahtijeva ihlas. Ibadeti koji su učinjeni bez ihlasa neće biti korisni. Oni neće biti primljeni (kabul). Oni neće proizvesti da se dobije blagodat (ni’met) kurba. A ihlas postaje suđen (nasib) sa borbom (radom, naporom) na putu tesavvufa. Kako se vidi, namjera obavljanja dužnosti koje tesavvuf određuje je da (bi čovjek počeo) izvršati ibadete sa ihlasom, da bi nam oni bili primljeni. Ibadeti koji su primljeni (makbul) će dati čovjeku da dobije Allahov dželle-šanuhu kurb, ma’rifet, zadovoljstvo i ljubav. Svi Ashabi kiram su, izvršavajući dužnosti sohbeta i rabite, dobili (došli na) najviši stupanj ihlasa. Vrijednost njihove šake ječma, koju su dali kao sadaku, je bila vrijednija od planine zlata, koju su drugi dali kao sadaku. Kako se vidi, put tesavvufa nije inovacija (bid’at). On je jedan od osnova islamske vjere. Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in su radili dužnosti na putu tesavvufa i tako postali naodabraniji u ovom ummetu.

SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next