19 - (Vehabijska knjiga Feth-ul-medžid) kaže na 300. stranici, “Keramet je nešto što Allah dželle-šanuhu poklanja mu’minima muttekijama (koji Ga se boje). On poklanja keramet kada neko puno ibadeti i čini dovu. On se ne dešava kao rezultat evlijine želje ili moći. Onaj ko kaže da je evlija i da zna gaib (nepoznato) nije evlija već šejtan.”

Ovdje se autor nije usudio poreći istinu. Ali, laž je da evlije nagovještavaju njihov keramet. On se usuđuje da besramno laže, da bi mogao pisati protiv evlija i tesavvufa. Pošto on nema pojma šta vilajet i keramet znače on pokušava da baci blato na velikane tesavvufa sa pokvarenim i gnusnim riječima zindika i nevjernika. Pogledajmo sada kako su velikani tesavvufa objasnili šta su vilajet i keramet. Veliki alim islama, i izvor kerameta, i vođa evlija imam Muhammed Ma’sum rahime-hullahu teala, koji je preselio na ahiret 1079./1668. godine u gradu Serhend u Indiji, je ovako napisao u njegovoj knjizi Mektubat:

“Znati Allaha dželle-šanuhu je cjenjenije nego biti posjednik kešfa i kerameta zato što onaj, koji je arif Allaha dželle-šanuhu, razumije tajanstveno znanje o Njegovoj Ličnosti i Atributima. Što se tiče čudnih stvari i kerameta oni manifestuju tajno znanje o stvorenjima. Razlika između sticanja ma’rifeta znanjem o Allahu dželle-šanuhu, i harike (čuda) ili kerameta je kao razlika između Stvaraoca i stvorenja. Ma’rifet znači znati Allaha dželle-šanuhu. Međutim, harika i keramet su znanje o stvorenjima. Pravi ma’rifet ojačava i sazrijeva iman. Harika i keramet ne mogu to učiniti. Čovjekovo napredovanje nije povezano sa kerametom. Pa ipak, tačno je, da se keramet iskusio od većine Allahovih dželle-šanuhu predragih robova. Međusobna uzvišenost Evlija se mjeri sa njihovim duhovnim kurbovima i ma’rifetima. Ona se ne mjeri kerametom. Kad bi harike i kerameti bili cjenjeniji od ma’rifeta onda bi džukijje (indijski sveštenici koji se bave jogom) i brahmani bili uzvišeniji od evlija. Oni dobijaju harike zato što poduzimaju rijazet (samoodricanje, ubijanje strasti, gladovanje) i idu protiv želja njihovih nefsova. Evlijama je dat kurb i ma’rifet. Oni ne žele hariku. Oni ne žude za znanjem o stvorenjima sve dok postoji znanje o Allahu dželle-šanuhu. Ko god poduzme rijazet i asketizam može ispoljiti hariku i keramet. Ali, on nema veze sa stanjem blizine Allahu dželle-šanuhu (Allahovim dželle-šanuhu karibetom), ili sa znanjem Allaha dželle-šanuhu. Žudnja za kešfom i kerametom je žudnja da se bude zauzeto sa stvorenjima. Stihovi:

Kada čovjek dobije fenu, i rastavi srce od svega drugog, on dobije savršenstvo i uzvišenost. Ibadeti, slijeđenje puta tesavvufa i mučenje nefsa rijazetom su namijenjeni za čovjekovo shvatanje njegove potpune sićušnosti (neznatnosti, beznačajnosti) i za razumijevanje da postojanje i atributi postojanja pripadaju samo Allahu dželle-šanuhu. Ako neko želi da bude poznat kao viši od drugih, i radi keramete i natprirodne stvari, i tako oko sebe okuplja narod, on je uobražen i ohol i njemu će biti uskraćena nagrada za njegov ibadet, sejr, suluk i rijazet. On ne može dobiti Allahov dželle-šanuhu ma’rifet. Hazreti Šihabuddin Suhreverdi rahime-hullahu teala, jedan od velikana tesavvufa, je ovako napisao u njegovoj knjizi Avarif-ul-me’arif, ‘U poređenju sa srčanim zikrenjem Allaha dželle-šanuhu kerameti i čuda su bezvrijedni.’ [Šihabuddin Suhreverdi je preselio na ahiret 632./1234. godine u Bagdadu. On je bio jedan od učenika Abdulkadira Gejlanija rahime-hullahu teala.] Šejh-ul-islam Abdullah Hirevi rahime-hullahu teala je rekao, ‘Firaset (intuicija, mudrost) ili keramet onoga ko ima ma’rifet je njegova sposobnost da raspozna koja su srca pogodna da dobiju Allahov dželle-šanuhu ma’rifet a koja nisu. Što se tiče onih koji se bave rijazetom i asketizmom, njihova firasa pokriva (samo) tajno znanje o stvorenjima; oni ne mogu steći Allahov dželle-šanuhu ma’rifet. Evlije koje su posjednici ma’rifeta uvijek govore o Allahu dželle-šanuhu. Međutim, ljudi misle da su Evlije oni koji objelodanjuju izvjesne tajne stvorenja.

[Nažalost, takođe i ovaj nemezheblija, autor ove (vehabijske knjige Feth-ul medžid), uzima ovake ljude za primjere evlija i kleveće velikane tesavvufa.]

Narod ne vjeruje riječi Evlija-ji kiram o Allahovim dželle-šanuhu ma’rifetima. Oni sami sebi govore, ako su Evlije zaista Evlije, one bi trebale znati tajne o stvorenjima, i, ko god ne zna tajne o stvorenjima, ne može nikada znati Allaha dželle-šanuhu. I tako oni, zato što su se zaglibili u ove pogrešne misli, ne vjeruju Evlije rahime-hullahu teala. Allah dželle-šanuhu ne dozvoljava Njegovim Evlijama, zato što ih On puno voli, da se okupiraju sa stvorenjima. On im ne da ni da se sjete stvorenja. Allahovi ljudi (ljudi koji su zaljubljeni u Allaha dželle-šanuhu) ne vole one koji su zaljubljeni u dunjaluk, i, oni koji su opijeni dunjalukom ne mogu prepoznati i ne vole ljude koji su zaljubljeni u Allaha dželle-šanuhu, koji, međutim, mogu shvatiti i otkriti tajne o stvorenjima bolje od ikog drugog ako oni hoće da misle o njima.

Pošto firaseti onih koji poduzimaju asketizam (mudžahedu) i glad (rijazet) nemaju nikakve vrijednosti, oni se mogu desiti muslimanima, jevrejima i hrišćanima ili bilo kojoj drugoj osobi. Firaset nije specifičan samo za zaljubljenike u Allaha dželle-šanuhu (Allah adamlari).’ Riječi šejh-ul-islama Hiravija se ovdje završavaju. [Abdullah-i Ensari je 481./1088. godine preselio na onaj svijet u Hiratu]

Kad je korisno, Allah dželle-šanuhu naređuje Njegovim evlijama da pokažu keramet (hariku). Zao čovjek, koji se, govoreći ma’rifete, pretvara kao tobožnji evlija, ne može uprljati ove ma’rifete. Dijamant ne gubi vrijednost kada padne u smeće.

Na putu tesavvufa je potreban rehber [vodić, učitelj]. Rehber je sredstvo kroz kojeg dolazi fejz. Ako rehber nije pravi put se ne može naći. Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in su kroz Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem sohbet dokučili najvisočije stepene u tesavvufu.” Ovdje se završava prijevod iz 50. pisma. [Muhammed Ma’sum Faruki rahime-hullahu teala, Mektubat I, 50. pismo.]

U 51. pismu piše: “Značenje pedeset šestog ajeti kerima sure Zarijat kaže, ‘Ja sam stvorio džinne i ljude da Me ibadete.’ Izvjesni velikani tesavvufa su razumjeli da ovaj ajeti kerim znači ‘Ja sam ih stvorio da Me znaju.’ Ako se duboko razmisli, vidjeće se, da obje izjave imaju isto značenje, zato što je zikr najbolji ibadet. Najviši stepen zikra je onaj u kom čovjek zaboravi na sebe zbog dubokih misli o Onom koga zikri. A to je ono što se zove ma’rifet. Kako se vidi ma’rifet se dobija na najvišem stupnju ibadeta. Naređenje u ovom ajeti kerimu je da se ibadet mora činiti sa ihlasom, bez miješanja nefsa ili šejtana. A to se ne može postići bez dobijanja fene i ma’rifeta. Dakle, obavljanje ibadeta ne može biti halis bez ma’rifeta.” [Ib., 51. pismo.]

Imam-i Rabbani, mudžeddid-i elf-i sani, Ahmed Faruki Serhendi rahime-hullahu teala ovako piše u njegovom 92. pismu, u drugom tomu njegove knjige Mektubat: “Evliji [to jest onom sa kim je Allah dželle-šanuhu zadovoljan koga voli] nije uslov da ispoljava keramete. Kao što nije potrebno da alimi ispoljavaju harike i keramete tako isto nije potrebno ni da Evlije rahime-humullahu teala ispoljavaju harike i kerametene zato što evlijaluk znači kurb-i ilahi. [To jest, to znači približiti se Allahu dželle-šanuhu, postati dobar poznavalac (arif) Njega, znati Ga. Imam-i rabbani je napisao u njegovom 266. pismu da ajeti kerim u suri Zarijat, ‘Ja sam stvorio ljude i džinne da Me ibadete’, znači, ‘Ja sam ih stvorio da oni budu dobri poznavaoci (arifi) Mene.’ Kako se vidi, stvaranje ljudi i džinna je s namjerom da oni dobiju ma’rifet, da, znajući Ga, dokuče savršenstvo.]

Dok je jednom čovjeku data milost (ihsan) kurba ilahi njemu nije dat nijedan keramet mu ne može biti dat. Na primjer, on ne zna o stvarima koje se tiču nepoznatog (gajba). Nekom drugom čovjeku može biti dato oboje, i kurb i keramet. Međutim, nekom trećem čovjeku nije dat kurb već sposobnost da daje informaciju iz gajba. Ovaj treći čovjek nije Evlija. On je posjednik istidradža. Glačanje (poliranje) njegovog nefsa je postalo posrednik (sebeb) da on sazna gajb, da se zaglibi u otpadništvo (dalalet), da skrene sa pravoga puta. Prve dvije osobe su bile počašćene poklonom (ni’metom) kurba. One su postale Evlije. Međusobne uzvišenosti Evlija su označene stepenima njihovih kurbova.”

Muhammed Ma’sum-i Faruki rahime-hullahu teala je preselio na ahiret 1079./1668. godine u gradu Serhend koji se nalazi u Indiji. On ovako piše u njegovoj knjizi Mektubat, u njenom drugom tomu, u 140. pismu: “Hadisi kudsi kaže, ‘Ko gaji neprijareljstvo prema jednom od Mojih Evlija on će ratovati protiv Mene. Od stvari, koje približavaju Mog roba Meni, Ja volim najviše one stvari koje sam Ja naredio kao farz. Kada Moj rob čini nafila ibadete on Mi se toliko približi da ga Ja puno zavolim. Kada ga Ja zavolim, Ja postajem njegovo uho, njegovo oko koje vidi, njegova ruka koja drži, i njegova noga kojom hodi. Ja mu dadnem štogod poželi. Kad Me on prizove u pomoć Ja ga odmah spasim.’ [Ovaj hadisi šerif je napisan na 182. stranici knjige Hadika. Na 182. stranici takođe piše i to da se on nalazi u Buhariji šerifu, i piše da, ‘nafile ibadeti koji se u njemu spominju su nafile ibadeti koji se klanjaju zajedno sa farzovima. Njegovo značenje [tj. značenje ovog hadisa kudsi] je: Ja ću dati taku moć očima, ušima, rukama, i nogama Mog roba, da će on biti darovan takvim dobročinstvom (ihsanom), koje drugi neće moći učiniti.’ Prema tome, da bi se ovo dobročinstvo (ihsan) dobilo čovjek treba da ima vjerovanje ehli sunneta, obavlja ibadete u skladu sa njihovim propisima, i da ih obavlja sa ihlasom (iskreno i samo u Allahovo dželle-šanuhu ime). A to - ispravan i’tikad (iman), propisi ibadeta, i ihlas - se može dobiti samo u sohbetu alima ehli sunneta ili iz njihovih knjiga. Ukratko, vesila [posrednik] da čovjek dobije Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo i ljubav su alimi ehli sunneta. Ovi alimi se zovu ‘muršid’ i ‘velija’. Allah dželle-šanuhu nam u suri Maide naređuje da tražimo i da nađemo ovu vesilu, to jest muršida.] Da bi farzovi izazvali kurb i napredovanje, oni trebaju da budu a’mal-i mukarribin. A to, zahtijeva izvršavanje dodatnih ibadeta pod muršidovim vođstvom. Isto kao što namaz zahtijeva da se prvo uzme abdest tako i farzovi, da bi izazvali kurb, zahtijevaju prvo napredovanje na putu tesavvufa. Sve dok se srce i duša ne očiste, [izvršavanjem dužnosti koje su propisali rehberi, tesavvufski eksperti,] čovjek ne može dobiti kurb od farzova i čast da postane Evlija.”

Muhammed Ma’ sum-i Faruki ovako piše u njegovoj knjizi Mektubat, u njenom trećem tomu, u 17. pismu: “Bit našega puta je čvrsto prijanjanje za sunnet i uzdržavanje od bid’ata. [Drugim riječima, prijanjanje za farzove i sunnete i izbjegavanje stvari koje su kasnije izmišljene (i ubačene u vjeru) kao ibadeti.]

Hadisi šerif kaže, ‘Onaj ko oživi jedan od mojih sunneta će dobiti sevab (nagradu na ahiretu) stotine šehida.’ Oživjeti zaboravljeni sunnet znači obavljati ga. Ili, i obavljati ga i podučavati i druge da ga obavljaju. Ovaj drugi način oživljavanja islama je uzvišen i plemenit. On je cjenjeniji od prvog načina koji je uobičajen. [Vesele vijesti onim koji oživljavaju sunnet na uzvišen i plemenit način, to jest, onim koji pišu i šire vjerovanja ehli sunneta, farzove, harame, sunnete, i mekruhe, ukratko, Ilmihale (knjige koje to podučavaju), i onim koji ih financijski pomažu i koji im se takođe prilagođavaju! U knjizi Se’adet-i Ebedijje (Vječna sreća na bosanskom jeziku i Endless Bliss na engleskom jeziku) i u knjizi Islam ahlaki je objašnjeno kako se daje zekat i kurban u skladu sa islamskim propisima onim koji pišu i šire znanje ehli sunneta.]

Dobijanje Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva i ljubavi, i napredovanje, je jedino moguće sa čvrstim prijanjanjem za sunnet [to jest Resulullahov put]. Naređenje u značenju ajeta u suri Al-i Imran koje kaže, ‘Reci im: Ako vi volite Allaha slijedite mene! Tako će vas Allah voljeti’, dokazuje naše rijeći. [Ovaj ajeti kerim jasno pokazuje da riječ ‘sunnet’, u hadisi šerifu, znači ‘islam’, to jest, ona znači ‘svi propise islama’ (ahkam-i islamijje).]

Mi moramo precizno (strogo) izbjegavati novotarije (bid’at). Mi se ne smijemo družiti sa inovatorima (bid’at sahibijama). Mi čak ne bi s njima trebali ni razgovarati. [To jest, mi ne bi smjeli razgovarati sa onim muslimanima koji imaju pokvarena vjerovanja, nemezheblijama, i onim koji rade novotarije (bid’ate). Na primjer, bid’at je imati kraću bradu od stisnute šake, i onda tvrditi da se slijedi sunnet uzgajanja brade, zato što je naređeno da se ‘odgoji duža brada’. U knjizi Berika i u drugim knjigama piše da ovo naređenje znači ne rasti (uzgajati) bradu kraću od dužine stisnute šake. ‘Šaka brade’ znači ‘ono što se zahvati od granice donje usne i otsiječe na granici šake’. Inovacija (bid’at) je ili rad (izvršavanje) nečega što nije naređeno kao ibadet, ili, rad naređenja koje je promijenjeno. Ne uraditi zapovijed nije inovacija (bid’at) već grijeh (fisk). Grešnik (fasik) ne vjeruje da ibadeti već da je grešan. Brijanje brade bez uzura (isprike, opravdavajuće okolnosti) nije bid’at već grijeh. Brijanje zbog uzura nije čak ni grijeh. Uraditi inovaciju (bid’at) je najgori grijeh. To je teži grijeh nego ubiti čovjeka. Isto tako je inovacija (bid’at) i obavljanje ibadeta preko ozvučenja i pojačala, učenje Kur’ani kerima, salavata, i ilahija ili obavljanje zikra sa muzičkim instrumentima. Ovi bid’ati su sebebi kufr. Mi ne smijemo smatrati da je onaj, ko radi bid’ate, i navodi i druge da ih rade, vjerski čovjek. Mi ne smijemo tražiti od njega informacije niti čitati njegove knjige.]

Hadisi šerif kaže, ‘Posjednici bid’ata su psi džehennemlija.’”

Muhammed Ma’sum-i Faruki rahime-hullahu teala ovako piše u 313. pismu drugog toma: “Ima pet stvari koje se trebaju raditi srcem: Prva je zikrenje Allahovog dželle-šanuhu imena. Čovjekov mišićni organ u grudima (koji se zove jureg i koji mi zovemo srce) ima u sebi latifu koja se zove kalb (srce). [Latifa je nešto što u sebi nema materiju i nije predmet. I duša je takođe latifa. Riječ ‘kalb’ je u tekstu prevedena kao ‘srce’.] Allahovo dželle-šanuhu ime, ‘Allah, Allah, ...’, se izgovara putem zamišljanje u srcu i bez ikakvog zvuka. Druga dužnost je obavljanje zikra Kelime-i tevhid, opet, kroz zamišljanje. U obje vrste zikra se nikad ne smije proizvesti nikakav zvuk (glas). Treća dužnost je vukuf-i kalbi. I ovo je, takođe, samo srčana meditacija, sa potpunom namjerom da se ne sjeti ničega drugog osim Allaha dželle-šanuhu. Latifa koja se zove kalb (srce) ne može nikad ostati prazna. Kalb koji je očišćen od misli o stvorenjima će se spontano okrenuti prema Allahu dželle-šanuhu. [To je isto kao zrakov automatski ulazak u flašu kada se iz nje isprazni njen sadržaj.] Rečeno je ‘Istjeraj iz tvog srca tvog neprijatelja! Onda neće biti potrebe da srcu pozivaš dosta (prijatelja).’ Četvrta dužnost je murakaba. Ona se takođe zove i džem’ijjet i agahi. A to je, da se uvijek misli da Allah dželle-šanuhu svakog momenta sve vidi i sve zna. Peta dužnost srca je rabita. A to je, da se zamislimo da smo pred jednim uzvišenim zatom (osobom) koji savršeno slijedi Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i da mu gledamo u lice. Ovako zamišljanje osigurava čovjeku da on ima prema njemu stalni edeb. Edeb i ljubav ujedinjuju srca. Edeb i ljubav su sredstvo (sebeb) da fejz i bereket poteku iz srca te osobe u nečije srce. Najlakša i najkorisnija od ovih pet dužnosti je rabita. Ako neko učini rabitu prema nekom ko ne slijedi precizno Resulullaha, ona će im obojici naštetiti.”

Imam-i Rabbani rahmetullahi teala alejh ovako piše u 286. pismu prvoga toma njegove knjige Mektubat: “Napredovanje na putu tesavvufa zahtijeva tevedždžuh i vođstvo rehbera (učitelja) koji zna kamil i mukemmil put. Naći jednog takog pravog rehbera je jako velika blagodat (ni’met). On daje zadatak koji je u skladu sa njegovim sposobnostima. Isto tako je dozvoljeno i ne dati nikakav zadatak u skladu sa njegovim sposobnostima, i smatrati da je njegovo prisustvo u njegovom sohbetu dovoljno. On naređuje ono što smatra da je u skladu sa nečijim stanjem. Rehberov sohbet i tevedždžuh su korisniji od drugih dužnosti.”

Gore navedenih pet dužnosti i sohbet su namijenjeni da olakšaju slijeđenje Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem prakse. Sve dok se ne živi po islamu, ove dužnosti i sohbet ne daju nikakve koristi.

Kako se dade razumjeti iz raznih pisama koja su gore navedena prva dužnost ljudi je da dobiju Allahov dželle-šanuhu kurb, to jest Njegov mari’fet, zadovoljstvo i ljubav. A njen jedini put (put prve dužnosti) je da se slijedi Resulullah i izbjegavaju novotarije (bid’ati). Lako i ispravno slijeđenje Resulullaha zahtijeva ihlas. Ibadeti koji su učinjeni bez ihlasa neće biti korisni. Oni neće biti primljeni (kabul). Oni neće proizvesti da se dobije blagodat (ni’met) kurba. A ihlas postaje suđen (nasib) sa borbom (radom, naporom) na putu tesavvufa. Kako se vidi, namjera obavljanja dužnosti, koje tesavvuf određuje, je da učinimo ibadete sa ihlasom, da nam oni budu primljeni. Ibadeti koji su primljeni (makbul) će dati čovjeku da dobije Allahov dželle-šanuhu kurb, ma’rifet, zadovoljstvo i ljubav. Svi Ashabi kiram su, izvršavajući dužnosti sohbeta i rabite, dobili (došli na) najviši stupanj ihlasa. Vrijednost njihove šake ječma, koju su dali kao sadaku, je vrijednija od planine zlata, koju su drugi dali kao sadaku. Kako se vidi, put tesavvufa nije inovacija (bid’at). On je jedan od osnova islamske vjere. Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in su radili dužnosti na putu tesavvufa i tako postali naodabraniji u ovom ummetu.