21 - Nemezheblija piše na tri stotine osamdeset petoj stranici [vehabijske knjige Feth-ul-medžid]: “Imamima vjere je bilo dozvoljeno činiti idžtihad. Oni su zapisali dokumente (delile) propisa (hukm) koje su izveli. Ako neko slijedi imamove propise umjesto dokumenata, odnosno ajeta i hadisa on postaje sapik (jeretik, otpadnik, krivovjernik). Ovako su takođe rekli i imami, Malik, Ahmed i Šafi’ija.”

Ova tri velika imama ehli sunneta, kao takođe i imam a’zam Ebu Hanifa, rahmetullahi alejhim, su ovo rekli duboko učenim alimima koji su bili mudžtehidi. Mudžtehid mora da slijedi delile na koje je naišao, ajeti kerim i hadisi šerif. On čak ne može slijediti ni svoj idžtihad ni idžtihad drugog mudžtehida. To je tako, zato što, po pitanju stvari koje su jasno izražene u ajeti kerimu ili hadisi šerifu nije dozvoljeno činiti idžtihad.

U knjizi Berika na tri stotine sedamdeset šestoj stranici piše, “Mi nismo mudžtehidi. Mi smo mukallidi. Za nas mukallide su riječi alima fikha, to jest mudžtehida, delil i sened (dokaz). Ako nama izgleda da se neki ajeti kerim ili hadisi šerif koji znamo ne podudara s njihovim riječima mi moramo slijediti njihove riječi a ne ono što mi iz njih razumijemo. Mi ne smijemo reći da ga (taj dokument) oni nisu vidjeli ili da su ga vidjeli ali ga nisu shvatili.” [Hadimi, Berika, stranica 376] Autor ove knjige (Feth-ul-medžid), nemezheblija, misli da su Ahmed ibni Tejmijja i njegov učenik ibni Kajjim Dževzijja mudžtehidi. On slijedi njihovo shvatanje ajeti kerima i hadisi šerifa. Ali, njemu se ne sviđaju idžtihadi imama naše vjere. Međutim, kako i on sam gore priznaje, naši vjerski imami su bili ti koji su zapisali ajeti kerime i hadisi šerife iz kojih su idžtihadom izveli propise. Ovaj autor povezuje pripadnike ehli sunneta koji slijede vjerske imame s kršćanima i jevrejima, koji, i ne osvrčući se na Allahovu džellešanuhu knjigu, slijede sveštenike i rabine. On je toliko bezobrazan da naziva muslimane mušricima. Kako bi bilo lijepo kada bi on shvatio da je on u dalaletu zato što slijedi džahile koji nisu mudžtehidi i koji nisu bili u stanju da shvate veličinu alima ehli sunneta. Ibni Abidin je napisao na početku poglavlja o taharetu, “Mukallidi ne moraju da istražuju i vide delile i senede mudžtehida.” Ovaj autor, vehabija, takođe ni to ne vjeruje. On navodi hadisi šerif koji je rečen Mu’azu. Međutim ovaj hadisi šerif pobija njegova krivovjerna vjerovanja. Pošto on dobro poznaje svoj maternji jezik, arapski jezik, on citira mnoge ajeti kerime i hadisi šerife da nam pokaže kako mu je svaka riječ dokumentovana. Ali, s obzirom da je slab u razumjevanju, logici i rasuđivanju, on ne vidi da ajeti kerimi i hadisi šerifi koje on navodi kao dokaz za svoje riječi u stvari iznose na vidjelo da je njegov dokaz pokvaren i nezdrav. On nam takođe kaže i to da je imam a’zam Ebu Hanifa, rahime-hullahu teala, rekao svojim učenicima, “Uzmite ajete i hadise! Odbacite moje riječi.” Imami a’zam je to rekao svojim učenicima koji su bili mudžtehidi, a ne, kako to ovaj autor pretpostavlja, mukallidima kao što smo mi, i Ibni Tejmijje, i Ibni Kajjim, i Muhammed Abduh i Sejjid Kutub i Mevdudi. Oni su trebali pročitati, i naučiti, knjige jednog mezheb imama i pokušati da se slijeđenjem tog imama usreće.

On opet, i ovdje, kleveće muslimane ehli sunneta. On tvrdi da smo mi skrenuli s pravog puta zato što ne vjerujemo njihova pokvarena i izopačena tumačenja ajeti kerima i hadisi šerifa. Mi mu kažemo, “Mi se ne okrećemo od ajeti kerima. Mi nismo nepokorni njima već tvojim iskrivljenim interpretacijama. Ispravna značenja ajeti kerima i hadisi šerifa nisu onakva kako ih ti razumiješ. Njihova ispravna značenja je Resulullah, sallallahu teala alejhi ve sellem, rekao ashabima kiram, radijallahu teala anhum. Alimi ehli sunneta, rahimehumullahu teala, su njihova ispravna značenja naučili od ashaba kiram. Oni su ih zapisali u svoje knjige kako su ih shvatili. Oni su napisali jasno ono što je rečeno jasno. Oni su, po pitanju stvari koje su bile dvosmislene, učinili idžtihad i zapisali ih kako su ih idžtihadom razumjeli. Mi slijedimo ono što su ovi veliki alimi razumjeli i zapisali. Mi nećemo da slijedimo nemezheblije. Mi nećemo da nas njihova pogrešna tumačenja prevare i odvedu s pravoga puta. Vi ste se okrenuli od Kitaba i Sunneta a ne mi!”

Muhammed Hasan Džan Serhendi Mudžeddidi, rahmetullahi teala alejh, ovako piše na persijskom jeziku, u četvrtom poglavlju knjige Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje, “Nas, obične muslimane, upoznaju s propisima (ahkamima) islamske vjere duboko učeni alimi i savršeno pobožni muslimani (salihun). Oni su muhaddisi i mudžtehidi, rahimehumullahu teala. Alimi hadisa su izučavali hadisi šerife i odabrali one prave. Mudžtehidi su izveli propise iz ajeti kerima i hadisi šerifa. Mi izvršavamo sve naše ibadete i poslove u skladu sa ovim pravilima. S obzirom da mi živimo u vrijeme koje je daleko iza Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, i pošto nismo u stanju da razlučimo nasih od mensuh i muhkem (jasnih) od muevvel (nejasnih) nassova, i pošto ne znamo kako su u stvari podudarni nassovi koji izgledaju kontradiktorni, mi moramo slijediti jednog mudžtehida. Jer, ne postoji drugi način osim da slijedimo mudžtehida, koji je živio blizu Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem vremena, i bio duboki alim, pun takve, sposoban u izvođenju propisa, i koji je ispravno razumio značenja hadisa. Čak je i Ibni Kajjim Dževzijje - kojeg nemezheblije smatraju velikim alimom - rekao u svojoj knjizi I’lam-ul-muki’in da oni koji nemaju kvalifikacija ne smiju zaključivati iz nassova, to jest Kitaba i sunneta. Knjiga Kifaje kaže, “Kada neki ami [to jest nemudžtehid] nauči jedan hadisi šerif on ne smije raditi prema onom kako ga je on razumio. Njemu (hadisu) možda treba dati drukčije značenje od onoga kako ga on razumije. Ili, on je možda mensuh. Međutim mudžtehidova fetve nema sumnje.” Isto piše i u knjizi Takrir - koja je komentar na knjigu Tahrir - koja, nakon što kaže, “može biti mensuh” još dodaje i, “On mora slijediti ono što su alimi fikha rekli.” Sejjid Semhudi, rahimehullah, u svojoj knjizi Ikd-i ferid kaže: “Ibn-ul-Humam, veliki hanefi alim citira da je imam Ebu Bekir Razi rekao, “Visoko obrazovani alimi su jednoglasno rekli da obični muslimani (amije, avam, nemudžtehidi) ne smiju slijediti ashabe kiram već riječi alima koji su došli kasnije, čije su riječi lako razumljive i koji su razvrstali i objasnili propise islama.” Muhibbullah Bihari Hindi, rahimehullahu teala, koji je 1119/1707. g.n.e. preselio na ahiret, je napisao u njegovoj knjizi Musellem-us-subut, i u njenom objašnjenju koje se zove Fevatih-ur-rahemut, sljedeće, “Duboko učeni alimi su jednoglasno rekli da obični muslimani (avam ili ami) ne smiju slijediti ashabe kiram već alime koji su objasnili islam, čije su riječi lako razumljive i koji su podijelili islam u naučne oblasti. Takijjuddin Osman ibnus-Salah Šehri Zuri [577-643/1181-1234. g.n.e.], rahimehullahu teala, je iz ovoga zaključio da je samo dozvoljeno slijediti četiri imama i nikog drugog osim njih.” U knjizi Šerh-i minhadž-ul-usul piše, “Imam-ul-Haremejn [Abdulmelik Nišapuri Šafi’i preselio na ahiret 478/1085. g.n.e.] je napisao u svojoj knjizi Burhan da nemudžtehid muslimani ne smiju slijediti mezhebe ashaba kiram. Oni moraju slijediti vjerske imame, odnosno, imame četiri mezheba.

Kako vidimo, oni, koji se ne pokoravaju gore pomenutoj idžmi alima su jeretici. Jer, ashabi kiram, radijallahu teala anhum edžma’in, su bili zauzeti džihadom i širenjem islama. Oni nisu imali vremena da pišu knjige tefsira i hadisa. Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, nur je toliko prodro u njihova mubarek srca da oni nisu trebali učiti iz knjiga. Svaki od njih je pronašao pravi put snagom tog nura. Nakon najboljeg od svih stoljeća [prvog vijeka islama] pojavile su se nesuglasice u znanju i mišljenju. Pojavile su se i izvjesne oprečne naracije (haberi) koje su pripisivane ashabima kiram i tabi’inima. Oni koji su tražili Pravi put su bili zbunjeni. Allah džellešanuhu je iz ovog ummet-i merhume odabrao četiri salih i mutteki alima, kao dobročinstvo (lutf). On ih je obasuo superiornom moći izvođenja propisa iz nassova. On je odlučio da će spasiti (dati hidajet)sve muslimane koji ih budu slijedili. On je naredio muslimanima da ih slijede. Ova Allahova džellešanuhu naredba je u pedeset osmom ajetu sure Nisa, čije značenje glasi, “O vjernici! Pokoravajte se Allahu i Resulu i vašem ulul-emru!” (4-58) Ovdje, ulul-emr, znači alimi koji su došli na nivo idžtihada. Ovi alimi su četiri dobro poznata velika imama, odnosno, četiri čuvena mezheb imama. Osamdeset drugi ajeti kerim sure Nisa jasno kaže da su ovi mudžtehidi uzvišeni ljudi koji se nazivaju ulul-emr. Ovaj ajeti kerim želi da kaže, “Ulul-emr su alimi koji mogu izvoditi propise iz nassova.” Izvjesni ljudi kažu da su vladari, guverneri (hakimi, valije) ulul-emr. Ako oni misle da kažu “oni vladari koji mogu izvoditi propise iz [ili činiti idžtihad na osnovu] nassova” oni su u pravu. Oni mogu biti ulul-emr ako su alimi. Ne zato što su vladari! Četiri halife i Omer bin Abdul’Aziz, radijallahu teala anhum edžma’in, su bili i vladari i alimi. Vladari koji su džahili, fasici i kafiri nisu kao oni, zato što hadisi šerif kaže, “Niko se ne smije pokoriti ničijim riječima koje izazivaju griješenje!” [Ali, nikada nije dozvoljeno ustajati protiv zakona, ili se pobuniti protiv države. Muslimani trebaju uvijek da podržavaju državu. Ako država oslabi, nastaće fitna i revolucija, što je gore od najgore administracije.] Značenje petnaestog ajeta sure Lokman glasi, “Ako te natjeraju da pripišeš nešto drugo Meni ravnim, o kome ti ništa ne znaš, ti ne slušaj ovo njihovo naređenje.” (31-15) Hadisi šerif jasno definiše šta ulul-emr znači. Hadisi šerif koji nam saopštava Abdullah Darimi kaže, “Ulul-emr su alimi fikha.” Imam Sujuti citira u svom tefsiru Itkan ibni Abbasa, radijallahu teala anhuma, koji kaže, “Ulul-emr su alimi fikha i islama.” To isto, takođe, piše i na tri stotine sedamdeset petoj stranici trećeg toma knjige Tefsir-i kebir, i na stotinu dvadeset četvrtoj stranici drugog toma imamove Nevevijeve rahmetullahi alejh knjige Muslim šerhi, i u tefsirima Me’alim i Nišapuri. Ove jasne definicije koje su date u ajeti kerimima, i knjigama hadisa i tefsira, ne pokazuju samo da je potrebno da se pokoravamo mudžtehidima već takođe i dokazuju da je nemezheblijina izjava, “Pokoravati se ikom drugom osim Allaha i Pejgambera je širk i bid’at,” pokvarena i besmislena. Po ovom pitanju ima mnogo drugih hadisi šerifa i habera. Od ovih:

I - Resulullah, sallallahu teala alejhi ve sellem, je upitao Mu’aza bin Džebela, radijallahu teala anh, kada ga je htio poslati u Jemen kao sudiju, “Kako ćeš suditi?” On je odgovorio, “Prema Allahovom kitabu.” Na što mu Resulullah alejhisselam reče, “Šta ako ne pronađeš [rješenje] u Allahovom kitabu?” “Ja ću potražiti u sunnetu Allahovog Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem,” odgovori on. Kada ga je ponovo upitao, “A ako ne mogneš naći ni u Resulullahovom sunnetu?” Mu’az je odgovorio, “Ja ću to uraditi onako kako razumijem na osnovu mog idžtihada.” Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem je stavio svoju mubarek ruku na Mu’azova prsa i rekao, Elhamdu lillah! Allah dželle-šanuhu je dao da se izaslanik Njegovog Resula složi s Resulullahovim odobrenjem.” Tirmizi, Ebu Davud i Darimi su zapisali ovaj hadisi šerif u svojim knjigama. Ovaj hadisi šerif otvoreno ističe činjenicu da riječ “ulul-emr” znači “mudžtehid,” i da je Resulullah zadovoljan sa onim koji su im pokorni.

II - Hadisi šerif koji saopštavaju Ebu Davud i Ibni Madže glasi, “Ilm je sastavljen iz tri dijela: Ajeti muhkeme, Sunnet-i kaime i Faridat-i adile!” Veliki alim hadisa Abdulhakk Dehlevi, rahmetullahi teala alejh, je protumačio ovaj hadisi šerif u svojoj knjizi na persijskom jeziku Eši’at-ul-leme’at. Ona je komentar na knjigu Miškat. On piše, “Farida-i adile je znanje koje je u skladu s Kitabom i Sunnetom. Ono se odnosi na idžmu i kijas, zato što su idžma i kijas izvedeni iz Kitaba i Sunneta. Dakle, idžma i kijas se računaju kao ekvivalentni, srodni s Kitabom i sunnetom, i nazivaju se farida-i adile. Prema tome, naređeno nam je kao vadžib da radimo naša djela u skladu sa oba. Shodno tome, značenje hadisi šerifa je da postoje četiri izvora islama: Kitab, Sunnet, Idžma i Kijas.”

III - Omer-ibnul-Hattab, radijallahu anh, je rekao Šurejhu, kada ga je postavio kao kadiju, “Potraži u Allahovom kitabu ono što je jasno objavljeno. O tome ne pitaj nikog! Ako ne možeš naći [odgovor na postavljeno pitanje u njemu] potraži ga u Muhammedovom, alejhisselam, sunnetu! Ako ga ne možeš ni tamo naći, učini idžtihad, i odgovori onako kako razumiješ.”

IV - Kada su tužitelji dolazili hazreti Ebu Bekiru, radijallahu anh, on je prvo tražio odgovor u Allahovom kitabu i odlučivao na osnovu njega. Kada nije mogao naći u njemu, on je odgovarao na osnovu onoga što je čuo od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Ako nije čuo [ništa što se odnosi na postavljeno pitanje] on je pitao ashabe kiram, radijallahu teala alejhim edžma’in, i rješavao spor po njihovoj idžmi.

V - Kada je Abdullah ibni Abbas radijallahu anhuma sudio, on je [prvo] tražio odgovor [na postavljeno pitanje] u Kur’ani kerimu. Ako ga nije mogao naći u njemu on je citirao ono što je čuo od Resulullaha. Ako od njega nije ništa čuo [o postavljenom pitanju] on je pitao Ebu Bekira ili Omera, radijallahu anhuma. Kada mu oni nisu mogli odgovoriti on je odlučivao po svom re’ju (rasuđivanju).

A sada ćemo objasniti da riječi “pitati alime mudžtehide” znače “pitati imame četiri mezheba”!

PRVI DOKUMENT koji dokazuje da moramo slijediti četiri imama: Od vremena ashaba kiram, vijekovima, sve do danas, svi muslimani su slijedili (taklid činili) ova četiri imama. Po pitanju slijeđenja njih je formirana idžma (složnost). Hadisi šerifi koji glase, “Moj ummet se neće složiti (neće imati idžmu) u nečemu što je dalalet (stranputica, pogrešan put),” i “Allahovo teala zadovoljstvo je u [vašoj] idžmi. Ko se udalji od džema’ata otići će u džehennem,” otvoreno govore da je idžma sahih.

DRUGI DOKUMENT koji dokazuje da je vadžib slijediti četiri imama, rahime-humullahu teala, je sedamdeset prvi ajet sure Isra, čije značenje glasi, “Mi ćemo toga dana pozvati svaku grupu s njihovim imamima!” (17-71) Kadi Bejdavi, rahime-hullahu teala, je napisao u tefsiru ovog ajeti kerima da to znači, “Mi ćemo pozvati svaki ummet s Pejgamberom kojeg su oni prihvatili kao svog vođu (reisa) i sa onima koje su slijedili u vjeri.” Isto je tako napisano i u knjizi Medarik. Imam Begavi [Husejn bin Mes’ud, Muhjissune, preselio na ahiret 516/1122. g.n.e. u gradu Horasanu (Bag)] kaže u svom tefsiru Me’alim-ut-tenzil da je Ibni Abbas rekao, “Oni će biti pozvani s vladarima koji su ih vodili u hidajet (upućivali pravim putem) ili dalalet (vodili krivim putem). Sa’id bin Musejjib je rekao, “Svi ljudi (kavm) će se okupiti oko svojih vođa koji su ih upućivali ili na hajr (dobro) ili na šerr (zlo). U tefsiru Husejni [i u tefsiru Ruh-ul-bejan] piše da će oni biti pozvani po [imenima] imama mezheba. Na primjer, zvaće ih, ‘O Šafi’ija’, ‘O Hanefija’.” Iz ovog se zaključuje da će imami, koji su kamil i mukemmil, biti šefa’atdžije onima koji su ih slijedili. Imam Ša’rani je napisao u svojoj knjizi Mizan-ul-kubra, da, kada je šejh-ul-islam Ibrahim-ul-Lakani [rahime-hullahu teala, maliki alim u nauci kelama] preselio na ahiret [1041/1632. g.n.e.] izvjesni salih muslimani su ga usnili, i upitali ga u snu kako ga je Allah dželle-šanuhu tretirao? [On im je odgovorio] “Kada su mi meleci koji ispituju rekli da sjednem imam Malik je došao i rekao im, ‘Treba li ovakvu osobu pitati vjeruje li u Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Resula? Ostavite ga na miru.’ Oni su me ostavili.” Opet, u knjizi Mizan, piše, “da će velikani tesavvufa i alimi fikha biti šefa’atdžije (posrednici) onim koji ih slijede. Oni će biti sa njima kada oni budu predavali Allahu dželle-šanuhu dušu, kada ih Munker i Nekir budu u grobu ispitivali, na Hašru (proživljenju), Nešru (skupu na Sudnjem danu), Hesabu (suđenju), i Sirat ćupriji. Oni ih neće zaboraviti. Kada će velikani tesavvufa pomagati svojim učenicima na svim strašnim mjestima, zar ih mudžtehid imami neće zaštititi? Ovi [mudžtehid imami] su imami mezheba. Oni su čuvari ummeta. O moj brate, kako si sretan! Slijedi kojeg god hočeš od četiri imama mezheba i usreći se!” Kako vidimo na kijametu će svako biti prozvan po imenu njegovog mezheb imama. Imam će biti šefa’atdžija onim koji ih slijede. Sve četiri imama su na tako visokom stepenu. Značenje petnaestog ajeta sure Lokman glasi, “Slijedi put onih koji Meni čine inabet (koji Mi se okreću u pokajanju)!” (31-15) Jednoglasno je rečeno da su sve četiri imama imala inabet, to jest, da su se u pokajanju okrenula Allahu dželle-šanuhu.

TREĆI DOKUMENT koji dokazuje da je vadžib slijediti četiri imama je stotinu četrnaesti ajeti kerim sure Nisa. Značenje šta Allah dželle-šanuhu kaže u ovom ajeti kerimu je, “Mi ćemo odvući onoga ko se nakon što je naučio hidajet (Pravi put) suprotstavi Pejgamberu i skrene s puta vjernika putem kojim je zalutao, a onda ćemo ga baciti u užasni Džehennem!” (4-114) Hazreti imama Šafi’iju su upitali koji ajeti kerim dokazuje [muslimanima] da je idžma delil. On je, da bi pronašao delil, proučio Kur’ani kerim tri stotine puta i pronašao da je ovaj ajeti kerim odgovor. Ovaj put je vadžib slijediti zato što nam ovaj ajeti kerim zabranjuje odstupanje od puta mu’mina. Nesefi Abdullah u tefsiru Medarik, nakon tumačenja ovog ajeti kerima kaže, “Ovaj ajeti kerim nam pokazuje da je idžma’ dokument (delil) i izvor islama i da se ne smije zanemariti isto kao što se ne smiju zanemariti ni Kitab i Sunnet.” U interpretaciji ovog ajeti kerima u tefsiru Bejdavi piše, “Ovaj ajet pokazuje da je zanemarivanje idžme haram. Pošto je haram odstupati od puta vjernika, taj put je vadžib slijediti.” Salihi i alimi ovog ummeta su rekli da je veliki grijeh ne slijediti mezheb. Protivljenje ovoj saglasnosti alima je nepokornost ovom ajeti kerimu zato što Allahu teala kaže u značenju stotinu desetog ajeti kerima sure Al-i Imran, “Vi ste najbolji ummet za ljude! Vi naređujete dobre stvari. Vi zabranjujete loše stvari.” (3-110) Alimi ovog ummeta su rekli da je jako loše ne pripadati mezhebu i da muslimani moraju slijediti mezheb. Dakle, osoba koja misli da je dozvoljeno biti nemezheblija poriče ovaj ajeti kerim i nije pokorna ovom naređenju alima.

Pitanje: Zar Kadijanije, Nićerije, i druge nemezheblije, nisu muslimani? Zar slijeđenje njih nije slijeđenje puta mu’mina?

Odgovor: Alimi ovih nemezheblija kažu da oni slijede samo dva od četiri izvora islama (edille-i šer’ijje). Oni se, odbijajući da prihvate druga dva izvora, odvajaju od većine muslimana. Oni napuštaju put ehl-i sunneta vel džema’at. Slijeđenje njih neće nikog sačuvati od džehennema. Isto tako i grupe (firke) kao što su, ši’ije, haridžije, mu’tezile, džebrijje i kaderijje [i tablih-i džema’at] i vehabije tvrde da slijede njihove alime. Mi opovrgavamo ove nemezheblije istim odgovorima koje su oni dali ovim grupama.

ČETVRTI DOKUMENT koji dokazuje da je vadžib slijediti četiri imama je četrdeset treći ajeti kerim sure Nahl i sedmi ajeti kerim sure Enbija. Značenje ovog ajeti kerima je, “Pitajte ehli zikr (učene) o onome što ne znate!” Ovaj ajeti kerim naređuje onim koji ne znaju kako da ibadete i kako da izvršavaju svoje poslove da pitaju one koji to znaju i da to od njih nauče. Ovaj ajeti kerim nam naređuje da ne pitamo svakoga i da ne učimo od od svakoga, i da ne učimo od od vjerskih džahila, već da pitamo alime, i da pitamo ono što ne znamo. Dakle, ako neko nije dovoljno kvalifikovan da lično pronađe odgovor za neki problem u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu, on mora da zatraži odgovor od mudžtehida mezheba kojem pripada i da ga od njega nauči [ili iz knjiga alima mezheba kojem pripada]. Ako ga on upita, i radi onako kako je naučio, on ga slijedi (taklid). Ako ga ne pita, ili ga ne sluša, ili poriče što je mudžtehid rekao, on je nemezheblija.

Ko su ehli zikr (učeni) koje ajeti kerim spominje? Jesu li oni imami mezheba ili džahili na vjerskom položaju? Odgovor nam daje hadisi šerif koji je zabilježio Ibni Merdevejh Ebu Bekir Ahmed [Isfahani koji je preselio na ahiret 410/1019. g.n.e.], kojeg prenosi Enes bin Malik, a koji glasi, “Neko može klanjati namaz, postiti, ići na hadž i u rat (gazu). Ali, on je munafik.” “Šta mu daje licemjerstvo (nifak)?” upitaše. “On je munafik zato što prezire [ne voli] svog imama. Njegov imam je ehl-i zikr.” Iz ovoga se može zaključiti da riječ ehl-i zikr u ajeti kerimu znači ulul-emr. Ulul-emr smo prethodno definisali, u prvom dokumentu. Prema sahih izvještajima ulul-emr su ulema-i rasihin i četiri mezheb imama. Ajeti kerimi, “Samo posjednici razuma (akla) to mogu shvariti,” i “Zaista samo oni koji imaju razum to mogu razumjeti,” i “O posjednici razuma! Naučite lekciju!” ističu veliki stepen i uzvišenost imama četiri mezheba. Džahili i jeretici - koji nisu dobili fejz od posjednika zuhda i takve, i ljudi od Allaha, i koji su daleko od visokog nivoa imama mezheba - koji su naučili par arapskih i persijskih riječi daju značenja nassovima, ajeti kerimima i hadisi šerifima, po svom plitkom razumu. Hadisi šerifi koji govore o jereticima, “Oni koji sami po sebi tumače Kur’ani kerim, iako nemaju pojma o tefsiru, će sjediti na lomači džehennemske vatre,” i “Doći će vrijeme kada u islamu neće biti nijednog vjerskog alima. Džahili, koji će sebe predstavljati kao vjerske ljude, će bez znanja izdavati fetve. Oni neće biti na Pravom putu i svakoga će skretati s pravoga puta.” se odnose na ove nemezheblije. U knjizi Miškat piše da je Džabir, radijallahu anh, rekao da je na putovanju jedan od njegovih drugova ozlijedio glavu. On je pitao je li mu dozvoljeno da upotrijebi hamajliju [dovu (molitvu) ili ajet iz Kur’ani kerima u pisanoj formi]. Rečeno mu je da nije, i da treba da opere glavu. Njegovi prijatelji su mu oprali glavu. On je umro. Kada su došli u Medinu to je sve saopšteno Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem. On je rekao, “Oni su izazvali njegovu smrt. Neka ih Allah džellešanuhu ubije! Ako nisu znali što nisu pitali? Lijek za džehl (neznanje) je pitati i učiti.” Kada je sahabama, koji su, umjesto da pitaju učenije sami sobom izdali fetvu, ljutito rečeno, “Neka ih Allah džellešanuhu ubije!” šta će biti rečeno savremenim ljudima koji sebe smatraju vjerskim autoritetima, koji - iako nisu pročitali knjige alima islama - pokušavaju da na osnovu svoje šupljoglavosti i kratkovidosti tumače Kur’ani kerim i hadisi šerif i unište vjeru i iman muslimana? Ovakve ljude je ispravno nazvati kradljivcima dina i imana. Da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti sve od štete ovih kradljivaca vjere! Amin. Ibni Sirin [Muhammed ibni Sirin je 110/729. g.n.e. u Basri preselio na ahiret] je rekao, “Dobro pazite od koga učite vašu vjeru!” Hazreti Ebu Musel Eš’ari, iako je bio jedan od velikana ashaba kiram, se ustručavao da u prisustvu Abdullaha bin Mes’uda izda fetvu. On je govorio, “Ne pitajte me ništa u prisustvu ovog okeana znanja.” Jer, Abdullah ibni Mes’ud je bio i učeniji, i znao je više fikha od Ebu Musel Eš’arije, radijallahu anhuma. Imam Šafi’ija je, iako je bio duboko učeni alim, propuštao učenje Kunut dove na sabahu i dizanje ruku poslije ruku’a, kad god je klanjao namaz kod mezara imama a’zama Ebu Hanife. Kada su ga upitali za razlog on je odgovorio, “Moje duboko poštovanje prema ovom velikom imamu me sprečava da u njegovoj prisutnosti radim nedosljedno njegovom idžtihadu.” Imam a’zam je bio tako veliki alim islama. Da bi čovjek mogao shvatiti njegovu veličinu on mora da bude veliki alim i na visokom nivou imama Šafi’ije, koji je, zato što je znao da je imam a’zam živ u svom mezaru, izbjegao da uradi nešto suprotno njegovom mezhebu. Tačno je da su ovi veliki imami, rahime-humullahu teala, bili specijalisti u fikhu. Oni su uživali vesele vijesti koje izražava ovaj hadisi šerif koji se nalazi u Buhariji, “Ako Allah džellešanuhu hoće da čovjeku učini dobročinstvo On mu dadne da bude alim fikha.” [Imam Muhammed Buhari je bio vođa alima hadisa. On je 256/870. g.n.e. u Samerkandu preselio na ahiret]

Da rekapituliramo. Propisi islama (ahkami) se moraju naučiti od alima fikha ili od mudžtehida mezheba kojem pripadamo. Oni se ne smiju učiti iz hadisi šerifa i tefsira. Dokaz za naše riječi je hadisi šerif koji glasi, “Svako je stvoren za neki posao.” Alimi hadisa su stvoreni da izučavaju hadisi šerife, i da odabiru one koji su sahih. Alimi tefsira da ispravno razumiju i saopšte značenja Kur'ani kerima. Oni su se svi slomili od teškoga rada, izvršavajući svoje dužnosti i postižući ciljeve. Alimi fikha su stvoreni da izvedu propise iz nassova, Kur'ani kerima i hadisi šerifa. Ovi veliki alimi rahime-humullahu teala su takođe postigli i vrhunac znanja, i olakšali posao nama neznalicama. Uz pomoć njihovog dubokog znanja i takve, koje im je Allahu teala dao, oni su usaglasili nasove koji su na izgled suprotni. Oni su razdvojili one koji su muhkem od onih koji su muevvel, ranije od kasnijih i nasih od onih koji su mensuh. Dakle, ovaj sav ummet-i merhume je bio u cijelome svijetu ujedinjen u slijeđenju ovih velikih imama, i vjerovao je da je slijeđenje njihovih stopa ključ propisa islama (ahkama islama). Svi alimi, fadili (vrlinama istaknuti u svom vremenu), sulehe, muttekije, velije, kutubi, evtadi, i svi oni koji su bili na Allahovom putu i voljeli Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, su se pokorili ovim imamima propisa islama. Islamska vjera (din-i islam) se sastoji iz zbirki pisanja alima hadisa, i stručnjaka (mutehassisa) tefsira, i imama mudžtehida u nauci fikha. Mi džahili i nesposobnjakovići moramo (vadžib nam je) slijediti ove velike alime islama. Jedini način da se spasimo je da slijedimo put koji nam ovi imami pokazuju. Samo oni koji slijede ovaj put će se spasiti. Oni koji slijede one koji slijede svoj nefs, i daju značenja Kur’ani kerimu i hadisi šerifima po svojoj logici će otići u propast. Značenje devedesetog ajeta sure En’am glasi, “Njih je Allah uputio [na Pravi put]. Slijedi njihov put!” (6-90) Dakle, oni, kojima je dat hidajet, nisu nemezheblije već veliki imami, osnivači mezheba, rahime-humullahu teala.

Pitanje: Ja sada vjerujem da su četiri mudžtehid imama koje nam je naređeno da slijedimo ulul-emr, i da su oni takođe i ehl-i zikr, i da nam ih je vadžib slijediti. Kako mi znamo da trebamo slijediti jednog od njih, ili, hoćemo li ih sve slijediti? Zar nije dovoljno da izvjesno djelo zadovoljava bilo kojeg od njih četvorice?

Odgovor: S obzirom da se idžtihadi četiri imama međusobno ne slažu, nije moguće istovremeno slijediti dva, tri ili četiri. Nešto, što jedan smatra vadžibom, drugi smatra haramom. Na primjer, krvarenje kože po imamu a’zamu kvari abdest dok to krvarenje po imamu Šafi’iji ne kvari abdest. Imam Šafija je rekao da ako muškarac takne kožu žene, abdest i čovjeka i žene se kvari. Imam a’zam je rekao da se ne kvari ni muškarčev ni ženin abdest. Slični slučajevi neslaganja takođe postoje i između imama Malika i imama Ahmeda bin Hanbela. Ako neko, recimo, slijedi imama a’zama, u jednoj ovakvoj kontroverznoj stvari, on neće slijediti druge. Ako je neko u skladu sa drugim imamima, on, po tom pitanju, neće slijediti imama a’zama, rahmetullahi alejhim edžma’in. U ovakvoj jednoj situaciji je nemoguće biti u skladu sa sva četiri imama. Ima toliko puno slučajeva koji sprečavaju čovjeka da istovremeno postupa u skladu sa tri, pa čak i dva imama. Ovakve [kontroverzne ili ihtilafli] situacije se mogu obaviti slijedeći samo jednog imama. [Ostatak odgovora je dat u odgovoru na sljedeće pitanje.]

Pitanje: Ako mi radimo neke poslove po jednom imamu, druge poslove po drugom imamu, treće po trećem imamu i ostatak poslova po četvrtom imamu mi ćemo biti u skladu sa sve četiri imama. Da li je to tačno?

Odgovor: Ovakvo ponašanje je ismijavanje s islamom. Ono izaziva iščezavanje halala i harama. To je zabranjeno. To je haram. Hadisi šerif koji se nalazi u Muslimovoj zbirci hadisa kaže, “Dvoličnjak (munafik) je kao ovca između dva ovna. Ona ide čas jednom čas drugom.” Jedan drugi hadisi šerif, koji se nalazi u Buharijinoj zbirci, glasi, “Dvoličnjaci (munafici) su zli ljudi. Oni pokazuju jednima jedno lice a drugima drugo lice.” Trideset osmi ajeti kerim sure Tevbe koji se odnosi na ove ljude glasi, “Nasi (premještanje svetih mjeseci) izaziva pretjerani kufr. Ovo vara kafire. Oni računaju jedan mjesec halal. Druge godine računaju isti mjesec haram.” (9-38)

U knjigama, Tahrir-ul-usul koju je napisao Ibnul Humam, Muhtasar-ul-usul koju je napisao Osman ibni Hadžib Maliki [preselio na ahiret 646/1248. g.n.e. u Alexandriji], i Durr-ul-muhtar, piše, “Zabranjeno je prema jednoglasnoj izjavi odustati od slijeđenja jednog izvjesnog mezheba, dok i dalje nastavljamo raditi taj posao, i ono što se odnosi na taj posao, prema tom istom mezhebu.” A knjiga Bahr-ur-raik kaže, “Onom, ko slijedi imama a’zama, je uvijek vadžib da se prilagodi hanefi mezhebu. Njemu nije bez zarureta (jake potrebe ili primore) dozvoljeno raditi nešto po drugom mezhebu. Kako kaže veliki alim Kasim [bin Katlubuga Misri hanefi, preselio na ahiret 879/1474. g.n.e.] ‘Svi su jednoglasno složni da ne smijemo prestati slijediti mezheb koji smo slijedili.’” U knjizi Musellem-us-subut koju je napisao Muhibbullah Bihari Hindi hanefi [preselio na ahiret 1119/1707. g.n.e.] piše, “Svako ko nije mutlak mudžtehid [imam mezheba] mora slijediti [mutlak] mudžtehida.

Imam Abdulvehhab Ša’rani je ovako napisao na dvadeset četvrtoj stranici svoje knjige Mizan, “Alimu, koji nije dokučio ajn-ul-ula, je vadžib da slijedi jedan od četiri mezheba. Ako ih ne slijedi on će skrenuti s pravoga puta i prouzrokovati da i drugi zalutaju.”

Ibni Abidin, rahmetullahi alejh, piše na dvije stotine osamdeset trećoj stranici knjige Redd-ul-muhtar, “Amiju nije dozvoljeno da mijenja mezheb. On mora slijediti [od postojeća četiri] koji god želi mezheb.” Ami je musliman koji nije mudžtehid.

Šah Velijullah Dehlevi, rahimehullahu teala, piše u knjizi Ikd-ul-džejjid, “Osobi koja je na vjerskom položaju, i koja nije dokučila stepen idžtihada, nije dozvoljeno raditi onako kako ona razumije hadisi šerife. Jer, ona nije u stanju da razgraniči koji su hadisi šerifi mensuh, koji muevvel, a koji muhkem.” Ovo isto piše i u Ibni Hadžibovoj knjizi Muhtasar. Opet, Šah Velijjullah Dehlevi, rahmetullahi alejh, piše u svojoj knjizi Fujud-ul-Haremejn, “Hanefi mezheb je najcjenjeniji mezheb. On najbolje odgovara Poslanikovom sunnetu (sunnetu Nebevijje) koji je sastavljen u knjizi Buhari.

Data Gendž Bahš Lahori, rahimehullahu teala, u svojoj knjizi Kešf-ul-mahdžub kaže da je Mu’az Razi [preselio na ahiret 258/827. g.n.e.], rahmetullahi teala, usnio Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellim, i upitao ga, “O Resulullah! Gdje ću te naći? Na što mu je Resulullah odgovorio, “U Ebu Hanifinom mezhebu.”

Ibni Humam, rahmetullahi alejh, je napisao u svojoj knjizi Tahrir, “Postoji jednoglasna saglasnost o tome da nije dozvoljeno napustiti mezheb koji slijedimo ili po kom smo započeli našu radnju.”

Mevlana Abdusselam je napisao u svom komentaru na knjigu Dževhere, “Ko u svom ibadetu, i poslovima koji su učinjeni s idžtihadom, slijedi jedan od četiri mezheba, on ih sigurno izvršava u skladu s Allahovim teala naređenjem. [Abdusselam bin Ibrahim Lakani Maliki, rahmetullahi alejh, je 1078/1668. g.n.e. preselio na ahiret u Egiptu. On je napisao knjigu Ittihaf-ul-murid kao komentar na knjigu svoga oca, Dževheret-ut-tevhid, koja je pisana u pjesničkom stilu.]

Imam Rabbani mudžeddid-i elf-i sani, rahmetullahi alejh, je napisao u svojoj knjizi Mebde’ ve Me’ad, “Allahu teala je otkrio ovom fakiru da je džema’atovo neučenje za imamom, u hanefi mezhebu, hak.”

Šah Abdul’aziz Dehlevi, rahimehullahu teala, [preselio na ahiret u Delhiju 1239/1823. g.n.e.] je u tumačenju ajeti kerime, “Ne pripisujte Allahu dželle-šanuhu šerika (druga)!” napisao, “Ima šest vrsta ljudi kojima moramo biti pokorni; mudžtehidi u vjerskom znanju, turuk-i alijje, mešajihi, ...”

Imam Gazali, rahmetullahi alejh, je napisao u predmetu o emr-i marufu u svojoj knjizi Kimja-ji se’adet, “Nijedan alim nije nikad nikom dozvolio da učini nešto što nije u skladu s mezhebom kojeg slijedi.”

Abdulhak Dehlevi, rahmetullahi alejh, je napisao u svojoj knjizi Sifr-us-se’adet, “Zgrada vjere islama stoji na četiri stuba [mezheba]. Onom ko uđe u jedan od ova četiri puta, i ko otvori jedna od ovih četvero vrata, je odlazak na drugi put i očekivanje da otvori neka druga vrata je besmislena igra. On će uznemiriti povezanost svojih poslova i skrenuti s pravoga puta.” Opet, u istoj knjizi piše, “Opšta saglasnost alima i najbolji put za muslimane današnjeg vremena [ahir zemana] je da slijede jedan od četiri mezheba. Na ovaj način se održava i vjerski i dunjalučki red. Svako slijedi mezheb koji mu se najviše sviđa. Mijenjanje mezheba nakon izvjesnog vremena slijeđenja pokazuje čovjekovo nepovjerenje u prethodni mezheb, pa se djela i riječi kvare i stavljaju u nered. Ulema koja se kasnije pojavila je po ovom pitanju jednoglasno saglasna. Ovo je tačno. U ovom je hajr.

Imam Muhammed Kuhistani Hanefi [preselio na ahiret u Buhari 962/1508. g.n.e.], rahimehullahu teala, je u komentaru na knjigu Muhtasar-i Vikaje napisao, ispred Kitab-ul-ešribe, “Oni koji su vjerovali kao mu’tezile da je hak (Pravi put) promjenljiv su rekli da je amijama [džahilima] dozvoljeno da miješaju mezhebe kako im se sviđa. Alimi ehli sunneta su rekli da hak nije promjenljiv, i da, prema tome, ami mora slijediti samo jednog imama. O ovom se u knjizi Kešf detaljno govori. Istraživati olakšice svih mezheba, i raditi po njima, se naziva telfik. Ko tako radi on je grešnik. To je eksplicitno objašnjeno u Sa’idovoj bin Mes’udovoj knjizi Tahtavi šerhi.

Pitanje: Može li musliman, koji vjeruje da je telfik (ujedinjavanje) mezheba izigravanje s islamom i koji priznaje da se ne smije promijeniti mezheb, reći da je mezheb kojeg on slijedi hak?

Odgovor: Postoje dokazi da se tako može reći za svaki mezheb. Mi ćemo ovdje navesti dokaze koji kažu da je bolje slijediti naš - hanefi mezheb. Imam a’zam Ebu Hanifa Nu’man bin Sabit, rahmetullahi alejh, [preselio na ahiret 150/767. g.n.e. u Bagdadu] je od sve četiri imama živio najbliže ashabima kiram, koji su bili najučevniji, najobrazovaniji u fikhu, i koji su imali najviše vera’a. Imam Abdulvehhab Ša’rani, rahmetullahi alejh, [preselio na ahiret 973/1565. g.n.e. u Egiptu] je napisao pravedno o imamu a’zamu iako je slijedio . šafi’ijiski mezheb. On kaže, “O njemu se niko ne smije loše izražavati jer je on bio najveći od četiri imama [imam-i a’zam], prvi osnivač mezheba, neko čiji su senedi najbliži Resulullahovim sallallahu alejhi ve sellem i ko je najbolje vidio kako su ashabi kiram i tabi’ini živjeli. Njegova svaka riječ se temelji na Kitabu i Sunnetu. On nije nikada u svom re’ju izrazio svoje mišljenje.” Dok veliki alim, imam Ša’rani, naziva imama a’zama Rabbani alim, i kaže da on nije nikada ništa rekao po svom mišljenju, neki alimi hadisa vrlo nepravedno i neistinito okrivljuju ovog velikog imama i njegove učenike i nazivaju ih ashab-i re’j. Da Allah džellešanuhu oprosti onim koji tako kažu.

Veliki alim šafi’ijiskog mezheba ibni Hadžer-i Mekki je napisao čitavu knjigu o imamu a’zamu, rahimehumallahu teala, koja se zove Hajrat-ul-hisan fi-menakib-in-Nu’man. [Knjiga Ukud-ul-Merdžan fi-menakibi Ebi Hanifet-in-Nu’man koju je napisao Ahmed Tahavi Hanefi je čuvena. Tahavi je preselio na ahiret 321/933. g.n.e.]

Ibni Abidin, rahimehullahu teala, jedan od hanefi alima, je ovako napisao u predgovoru svoje knjige Redd-ul-muhtar, “Najočitiji dokaz za imamovu a’zamovu veličinu je to što se njegov mezheb najbrže raširio. Svi drugi mezhebi su uzimali sve njegove riječi kao sened (dokument). Alimi njegovog mezheba su svugdje, čak i nakon njega, izdavali fetve koje se temelje na njegovim riječima. Većina evlija je postigla savršenstvo radeći u skladu s njegovim mezhebom. Muslimani Anatolije, Balkana, Indije, Pakistana i Turkestana znaju samo njegov mezheb. Iako je Abbasidska država je slijedila mezheb svojih djedova [ashaba kiram, hazreti Abbasa, radijallahu anhum] većina kadija, hakima i alima njihovog vremena su bile hanefije. Oni su radili po ovom mezhebu pet stotina godina. Nakon njih su svi, Seldžuci, kasnije Harezmi vladari i velika Osmanlijska država, slijedili hanefi mezheb.”

Veliki alim Muhammed Tahir Siddiki Hanefi [preselio 981/1573. g.n.e.] je ovako napisao u njegovoj knjizi Medžma’ul-bihar fi-garaib-it-tenzil ve leta’if-il-ahbar, “Dokaz koji nam pokazuje da je Allah dželle-šanuhu zadovoljan s imamom a’zamom je to što je On olakšao da se njegov mezheb sgugdje raširi. Da u ovom širenju nije bilo božanskog dejstva (sirr-i ilahi) većina muslimana ne bi slijedila njegov mezheb.”

Imam Rabbani mudžeddid elf-i sani Ahmed Faruki, kaddesallahu sirrehul’aziz, je napisao u pedeset petom pismu drugog toma knjige Mektubat, koja je na persijskom jeziku, “Imam a’zam Ebu Hanifa je sličan Isa, alejhisselamu. On je, zato što su mu dati ni’meti vera’a i takve i zato što je živio po sunnetu senijji, u izvođenju propisa iz nassova i u idžtihadu došao na strahovito visok stepen. Neki alimi nisu mogli shvatiti ovaj njegov stepen. Pošto su propisi koje je on pronašao idžtihadom tako suptilni oni su mislili da on nije slijedio Kitab i Sunnet. Oni su ovog uzvišenog imama prozvali posjednik mišljenja (re’j sahibija). Oni su pogriješili zato što oni nisu mogli dokučiti hakikat njegovog znanja i shvatiti što je on shvatio. Međutim, imam Šafi’i, alejhirrahme, koji je shvatio nešto od znanja koje je on razumio, je rekao, ‘U fikhu su svi alimi fikha Ebu Hanifini učenici.’ Muhammed Parisa, rahimehullah, [veliki alim i evlija grada Buhare koji je preselio na ahiret u Medini 822/1419. g.n.e.] je napisao u svojoj knjizi Fusul-i sitte, ‘Kada se Isa, alejhisselam, spusti s nebesa [u Damasku] njegov idžtihad i ameli će biti u skladu s mezhebom imama a’zama Ebu Hanife.’ Ova izjava, možda, ističe sličnost između najvećeg imama i Isa, alejhisselama.” Ovdje se završava prijevod iz pedeset petog pisma.

Većina alima i saliha [i evlija] ovog ummeta su bile hanefije. Nemezheblije u mnogim svojim knjigama, kao na primjer, u knjizi El-džerh-u a’la Ebi Hanife, kleveću ovakvog jednog alima koji je živio po svom znanju, nazivaju njegove sljedbenike (mukallide) kafirima i čak pišu drsko i bezobrazno, “Ko čita knjige fikha postaje kafir.” Ja se čudim šta bi mogao biti razlog da ovi nesrećnici ovako napadaju ovog velikog i mubarek imama? Oni nisu svjesni da je neprijateljstvo prema njemu neprijateljstvo prema ovom ummetu. Većina materijala koji smo uzeli iz početka četvrtog dijela knjige Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje je izvedena iz knjige koja se zove Kitab-ul-medžid fi-vudžub-it-taklid a koju je napisao mevlana mahbub Ahmed Mudžediddi Emretseri.

Knjiga Musned-i kebir-i imam-i Ebu Hanife koju je sastavio Ebul-Muejjed Muhammed bin Mahmud Harezmi koji je preselio na ahiret 665/1266. g.n.e. ima deset dijelova. Prvi dio citira habere i esere koji veličaju imama a’zama. [Haber je hadisi šerif. Eser je riječ sahabe.] On u prvom dijelu navodi hadisi šerif koji se odnosi na njega a koji je on naučio od sadr-ul-kebira Šerf-ud-dina Ahmeda bin Muejjida iz grada Harezma. Ovaj hadisi šerif, koji nam prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anh, glasi, “U mom ummetu će se pojaviti čovjek kojeg će zvati Ebu Hanifa. On će na Kijametu biti svjetlo mog ummeta.” Jedan drugi hadisi šerif koji ima isti lanac kaže, “U mom ummetu će se pojaviti jedan čovjek. Ime mu je Nu’man bin Sabit. Nadimak mu je Ebu Hanifa. On je svjetlo mog ummeta.” Opet, preko istog lanca, Anas bin Malik nam saopštava hadisi šerif koji glasi, “Poslije mene će doći neko. Ime mu je Nu’man bin Sabit. Nadimak mu je Ebu Hanifa. Allahu teala će ojačati Svoju vjeru i moj sunnet kroz njegove ruke.” Haber sa istim lancom prenosilaca glasi, “Da vam kažem o čovjeku koji će živjeti u gradu Kufi. Njegov nadimak je Ebu Hanifa. Njegovo srce će biti puno znanja i hikmeta (mudrosti). U vrijeme ahiri zemana oni koji se zovu “benanijje” će propasti zato što ga neće cijeniti.” Nemezheblije poriču ove hadisi šerife i kažu da među njihovim prenosiocima ima onih koji nisu dobro poznati. Mi im odgovaramo da neukost potomstva ne dokazuje manu ranijih generacija. Oni mogu reći da ovi hadisi šerifi ne postoje u [šest čuvenik zbirki koje se nazivaju] Kutub-i sitte. Međutim, broj hadisi šerifa nije ograničen na one u Kutub-i sittama. Jednoglasno je rečeno da takođe ima puno sahih hadisa i u drugim knjigama hadisa. Hadisi šerif koji se nalazi u Tirmiziju kojeg nam prenosi Ebu Hurejra kaže, “Kada bi iman otišao na planetu Veneru čovjek iz Farisa (Perzije) bi ga vratio nazad.” Ovo se sigurno odnosi na imama a’zama. Ovdje se završava prijevod iz knjige Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje. [Ovu knjigu je Muhammed Hasan Džan Serhendi Mudžeddidi, rahmetullahi teala alejh, napisao na persijskom jeziku. Ona je 1346/1928. g.n.e. izata u Indiji. On je 1349/1931. g.n.e. preselio na ahiret u Pakistanu, u gradu Hajderbadu.]

Hadisi šerif koji Hakim prenosi, na osnovu Abdullaha ibni Mes’uda, i koji imam Abdurrahman Sujuti citira u svojoj knjizi Durr-ul-mensur glasi, “Svaka od prethodnih Knjiga se sastoji od jednog slova (harfa) odnosno iz jedne riječi (kelime), i svaka saopštava samo jednu stvar. Kur’ani kerim je objavljen na sedam harfova i saopštava sedam stvari: Zedžr (zabrane), emr (zapovijed), halal, haram, muhkem (jasnost izražavanja), mutešabih (skrivena značenja) i misale. Od ovih, znaj halal kao halal! Znaj haram kao haram! Radi što je naređeno! Čuvaj se zabranjenog! Upozori se misalima! Pokoravaj se onom što je muhkem! Vjeruj u mutešabih! Reci, mi ih sve vjerujemo. Naš Rabb ih je sve objavio!” [Ovaj hadisi šerif je takođe naveden i na četiri stotine šestoj stranici vehabijske knjige.] Allame Muhammed Hamid, hatib i muderris u Sultan džamiji u Hamu u Siriji u svojoj knjizi Luzum-u ittiba’i mezahib-il eimme detaljno piše o hanefi mezhebu i dokazuje da je vadžib slijediti jedan od četiri mezheba. Ova knjiga je izdata 1388/1968. g.n.e. i ponovo preštampana 1984. godine u Istanbulu. [Imam Sujuti, rahmetullahi teala alejh, je 911/1505. g.n.e. preselio na ahiret u Egiptu]