SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next

Mrtvi i otsutni (knjiga Minhat-ul-vehbijje)

24 - Ovaj vehabija piše sljedeće na četiri stotine šesnaestoj stranici (vehabijske knjige Feth-ul-medžid), “Iako je Ibrahim Neha’i rekao da je dozvoljeno reći ‘Ja se prvo uzdam u Allaha dželle-šanuhu pa onda u tebe’ ovo se govori živom i prisutnom i onom sredstvu (sebebu) koji može nešto učiniti. Mrtvi ne osjećaju, ne čuju, i ne mogu ni pomoći ni odmoći. Ovako se ne govori o mrtvim i otsutnim. Sa mrtvim se nije dozvoljeno vezati ni na kakav način. Ovo je jasno rečeno u Kur’anu. Tražiti nešto od mrtvih, ili ih uvažavati ikakvim riječima, ili se sa njima srcem povezivati, znači obožavati ih, uzimati ih kao one koje treba obožavati (ma’bud), i smatrati ih bogom (ilah).

On ovim svojim besmislenim riječima takođe kleveće i Kur’ani kerim. Alimi islama, rahime-humullahu teala, su odgovorili ajeti kerimima i hadisi šerifima na ova otpadnička (jeretička) pisanja. Oni su dokazali da su nemezheblije pogriješile, i da lažima i prevarama odvlače (neiskusnu) omladinu u propast. Na primjer, Sejjid Davud bin Sulejman rahime-hullahu teala je napisao jednu knjigu od neprocjenjive vrijednosti koja se zove Minhat-ul-vehbijje fi redd-il-vehhabijje. [Ova knjiga je napisana na arapskom jeziku. Ona je prvo izdata u Bombaju 1305. godine po Hidžri. Ona je kasnije, 1389./1969. godine preštampana i izdana u Istanbulu. Drugo preštampavanje je urađeno 1973. godine u Istanbulu a treće 1990. takođe u Istanbulu. Autor Sejjid Davud bin Sulejman (je rođen 1222. u Bagdadu gdje je i preselio na ahiret 1299./1881.) On je bio učenik duboko učenog alima i velikog Evlijullaha, posjednika kerameta, mevlane Halida Bagdadija, rahime-hullahu teala. Njegova biografija se nalazi u rječniku Mundžid, pod imenom “Halid”.] [Ibrahim Neha’i je učitelj (hodža) imami a’zamovog učitelja. On je preselio 96. godine po Hidžri na ahiret.] Knjiga Minhat-ul-vehbijje kaže:

Danas je sve više onih koji izlaze iz vjerovanja (i’tikada) i mezheba ehli sunneta. Ovi otpadnici nazivaju Muhammedove alejhisselam sljedbenike (ummet) višebošcima (mušricima). Oni kažu da oni trebaju pobiti ove blagoslovljene sljedbenike i oteti im njihovu imovinu. Oni se na taj način strovaljuju u propast. Ja sam namjerio da sa ovom mojom knjižicom, s Allahovom dželle-šanuhu pomoći, opovrgnem ove jeretike i dokažem pokvarenost njihovih argumenata. Moguće je da oni pročitaju, i možda shvate da su u zabludi, i spase se. Ja bih tako učinio veliku uslugu.

Vehabije ne vjeruju da se nešto može zamoliti od Allaha dželle-šanuhu preko (vasitom) Pejgambera alejhimussalevatu vetteslimat i Njegovih bogobojaznih (salih) robova i Evlija rahime-humullahu teala, i da od njih smijemo zatražiti da nas oni, upotrebljavajući moć koju im je Allah dželle-šanuhu dao kao keramet, oslobode od problema, i da je dozvoljeno posjećivati njihove grobove i tražiti od njih da se za nas zauzmu (tj. da nam učine šefa’at), tako da nam Allah dželle-šanuhu dadne nešto što želimo ili da nas oslobodi od briga. Po njima čovjek poslije smrti ne čuje, ne vidi, i postaje zemlja. Oni kažu da nema kaburskog života. Oni ne vjeruju da mrtvi mogu na neki način biti posrednici isto kao što su živi napravljeni da na ovom svijetu budu posrednici. Oni ovo ne bi poricali kada bi oni vjerovali da su mrtvi žive jednom vrstom života koja se zove zagrobni život, to jest, da žive tim životom, da znaju, čuju, vide, i prepoznavaju one koji im nazivaju selam, da posjećuju jedni druge, da su ili u kaburskom blagostanju (ni’metu) ili mučenju (azabu), i da su i duša i tijelo podvrgnuti ili blagostanju ili mučenju, i da su informisani o djelima živih koje su znali dok su bili živi, i da znaju o njihovim dobrim djelima, da se zahvaljuju (čine hamd) Allahu dželle-šanuhu, da daju jedni drugima radosne vijesti, da, kada su informisani o dobrim djelima živih čine dovu onima koji su ih uradili, da kada čuju o njihovim lošim djelima čine dovu i kažu, “O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Daj im da rade dobra djela! Podaj im hidajet kao što si ga nama dao.” Jer, smrt je prelazak iz jedne kuće u drugu. Kur’ani kerim i hadisi šerifi i idžma’ ummeta nas uče o ovim činjenicama. Ko u ovo ne vjeruje ne vjeruje ni u ono što je vadžib vjerovati i tako postaje pripadnik jedne od novonastalih sekti (bid’at firki). On izlazi od Resulullahovog sallallahu teala alejhi ve sellem sunneta. Jer, jedan od šest osnovnih temelja vjerovanja je da će ljudi ustati iz svojih mezareva i da će se sastati na mjestu Mahšera (okupa). Ko ovo ne vjeruje on je kafir. Nevjerovanje u činjenicu da mrtvi žive u kaburu, i osjećaju blagodati i mučenja, je (po jednoglasnom saglasnosti Muhammedovog alejhisselam ummeta) nevjerovanje u mali kijamet. A mali kijamet je primjer velikog kijameta.

[Neznalice, (džahili) koje ne vjeruju u zagrobno mučenje (kaburski azab), kažu, “U grobu tijela trunu. Organi iščezavaju. Ona ne čuju i ne vide. Za tijelo nema ni blagostanja ni patnje.” Mi im odgovaramo, “I vi takođe vjerujete da duša ne umire. Prema tome, i vi bi takođe trebali vjerovati da duša osjeća, čuje, i vidi. Dakle, vi se ne bi trebali suprotstavljati muslimanima koji očekuju od duša posredstvo, i traže od njih zauzimanje (šefa’at) i pomoć, koje Allah dželle-šanuhu stvara. Jer, sve vjere propovijedaju da duša živi i nakon smrti. Vi ne bi smjeli poricati, dok istovremeno vjerujete da živi ljudi mogu biti sredstva (sebebi) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje, da žive duše mogu biti posrednici ili sredstva (vasite) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje.” Pošto oni o ovom ne mogu razmisliti bez predrasuda, oni kažu, “Od umrlog se ne može očekivati nikakva pomoć. Ko očekuje pomoć od duša Allahovih dželle-šanuhu predragih robova, i ko traži njihovo zauzimanje (šefa’at) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje nečega, je kafir i mušrik.”

Jedan od istaknutih velikana, alima Osmanlijske države, Ehli-zade Abdulhalim bin Muhammed rahime-hullahu teala, je u svojoj knjizi Es-sadat fi-isbat-il-kerameti lil-Evlija-i halel-hajat ve ba’del memat, dokumentovano dokazao da je Allah dželle-šanuhu dao Evlijama keramete i da se njihovi kerameti nastavljaju i poslije njihove smrti. On je 1013./1604. godine preselio na ahiret. Njegov komentar na Merginanijevu knjigu Hidaje, njegov dodatak knjizi Ešbah, i njegove anotacije knjige Durer ve Gurer su jako cijenjeni. Sa’duddin-i Teftazani rahime-hullahu teala, [koji je preselio na ahiret 972./1389. godine u Samarkandu], je u svom komentaru na knjigu Akaid-i Nesefijje opširno pisao o kerametima Evlija. Mnogi alimi su napisali objašnjenja na njegove komentare. Jedan od njih je i Nebras koji je jedan alim iz Indije, Abdul’Aziz Ferhari rahime-hullahu teala [preselio na ahiret u mjestu Ferhar, Indija], napisao na arapskom jeziku. Muhammed Berhurdar Multani rahime-hullahu teala je napisao neprocjenjiv komentar na knjigu Nebras. On ovako kaže na četiri stotine sedamdeset šestoj stranici, “Najjači dokaz koji pokazuje čvrstoću kerameta je to što je većina Ashaba kiram imala keramete. Knjiga Delali-un-nubuvve koju je napisao imam Dža’fer Mustagfiri rahime-hullahu teala, [koji je preselio na ahiret 432./1041. godine], je jedna od mnogih knjiga koje govore o njihovim kerametima. Iako su oni koji slijede otpadnički put Mu’tezila poricali keramete, alimi ehli sunneta su im detaljno odgovorili.”

Sada je i vlada Saudijske Arabije organizovala glavno pretstavništvo propagande za širenje vehabizma po cijelome svijetu i svake godine troši milione i milione zlatnika u tu svrhu. Izvjesni nečasni bezmoždenjaci, koji su prodali svoju savijest i vjeru, igraju posredničku ulogu za nemezhebstvo, i za pare truju i vode omladinu u propast. Međutim, ima mnogo i drugih koji to isto rade zato što ne znaju islam, i zato što su zavedeni, i što su zapali u vrtlog reformiranja vjere. Ove neznalice koje predstavljaju sebe kao vjerske autoritete, čak ni ne prepoznaju ajeti kerime i hadisi šerife. Oni ne znaju riječi Ashaba kiram i tabi’ina izam. Oni su jako neuki. Znak udvostručene neukosti je kada neko, ko napabirči malo šatrovačkog arapskog jezika, misli za sebe da je alim. Ovakvi ljudi neće da čitaju i uče i postanu učeni ljudi. Oni su sa nivcem koji im je dat zaronili u pohotu i uživanja. Oni žive u nesvjesnosti i od vjerskog i od ovosvjetskog znanja. Nesretna omladina misli da su oni vjerski ljudi, i što je još i gore, alimi. Oni su ti koji glabaju i ruše islam. Biće velika katastrofa ako ovi, takozvani vjerski ljudi, postanu vođe muslimana. Ove neznalice opisuju vizije koje se rađaju u njihovim šupljim glavama kao učenja islama. Oni, ne samo da su zalutali već vode i druge da zalutaju. Hadisi šerif u Buhariji je unapred rekao da će se broj ovih ljudi povećati.]

U grobu ima i za dušu i za tijelo i blagodostanje i mučenje. To se mora tako vjerovati. Imam Muhammed bin Hasan Šejbani rahime-hullahu teala [koji je živio od 135. do 189./805. g.n.e.] je istakao ovaj podatak u svojoj poemi Akaid-i Šejbanijje, “U grobu ima azab. U grobu će i tijelo i duša patiti.” To znači da će u grobu (kaburu, mezaru) biti, i za dušu i za tijelo, i blagostanje i patnja. Iako to živi ne mogu vidjeti mi to moramo tako vjerovati. Mora se vjerovati u gajb (nepoznato, tajne stvari). Nevjerovanje u ovu činjenicu vodi nevjerovanju u ba’s, to jest da ćemo ustati živi iz mezara. Jer, oba se dešavaju s Allahovom dželle-šanuhu svemoći (kudretom). Logično je da svako, ko vjeruje u ovo drugo, vjeruje i u ono prvo. Iako ljudi ne mogu dok su živi shvatiti mezarsko mučenje i patnju, ajeti kerimi i hadisi šerifi i oni koji su došli (bili) prvi u ovom ummetu su nas naučili da kaburski azab postoji. Mi ćemo ovdje napisati opširno o tom predmetu. Mi ćemo onda iznijeti hadisi šerife koji dokazuju da je dozvoljeno tražiti od Allahovih dželle-šanuhu dragih robova koji se nalaze u grobovima da nam budu šefa’atdžije (zagovornici, zalagači, zauzimači) i da nam budu posrednici (vasita i vesile) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje. Kada se ovi dokumenti pročitaju i razumiju vidiće se da, potpuno suprotno kleveti nemezheblija, mrtvi ne čine ništa sami sobom, niti se išta traži od njih samih. Pošto nemezheblije vide da se živi kreću i rade, oni misle da oni, koji od njih traže pomoć i zagovaranje (šefa’at), traže od njih lično da nešto učine. Međutim, traženje nečega od živih nije ništa drugo do traženje od njih da budu sredstva (sebebi) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje. Allah dželle-šanuhu je jedini stvaralac i proizvođač svega. Sve stvari, i žive i mrtve, i one koje imaju dušu i one koje je nemaju, su samo posrednci za Njegovo stvaranje. On je htio da stvorenja (mahluk) budu sredstva (sebebi) za Njegovo stvaranje. On hoće da stvara mnoge stvari preko posrednika tako da je svijet normalan i u skladu. Međutim, On takođe stvara i mnoge stvari bez ikakvih posrednika.

Pejgamberi alejhimussalevatu vetteslimat i evlije rahime-humullahu teala žive u svojim grobovima zagrobnim životom koji mi ne poznajemo. Oni ne mogu ništa sami po sebi učiniti. Allah dželle-šanuhu im daje dovoljno moći i vrijednosti da oni budu sredstva (sebebi). Pošto ih On voli, on im ukazuje čast, i obasipa ih uslugama (ihsanom) izvan Njegovog uobičajenog i redovnog običaja. On stvara želje radi njihovog poštivanja (hurmeta), radi njih. Od njih se traži da budu sredstva (sebebi) za stvaranje želja. Nemezheblije lažu kada kažu da su pripadnici ehli sunneta postali mušrici zato što obožavaju grobove. To je kleveta i potvora na muslimane. Nekoliko nevjernika i neznalica je moglo učiniti nešto što nije u skladu s islamom da dobije ovosvjetske prednosti. Očigledno je da će se ovakvi kafiri (zindici) i jeretici pojaviti kada je znanje islama i morala u jednoj zemlji na niskom nivou. Potrebno je ne braniti nemezhebstvo pod ovakvim izgovorom već ispraviti korupciju, i ne biti destruktivan već konstruktivan. Među muslimanima ima i onih koji vjeruju u zagrobni život, u blagodati i patnje, ali ne vjeruju da Pejgamberi i Evlije mogu poslije smrti biti sredstvo (sebeb) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje. A ima i onih koji kažu, “Zašto samo tražimo od mrtvih a ne uzimamo u obzir Allahovo dželle-šanuhu stvaranje? Islam ne kaže da tražimo njihovo zauzimanje (šefa’at) i da nam se kroz njih ispune naše želje.” Oni koji ovako kažu nisu toliko štetni koliko su štetni oni koji ne vjeruju u zagrobni život. Oni kažu tako ili zato što ne znaju Kur’ani kerim i hadisi šerife, ili zato što su tvrdoglavi. Muslimani ne bi smjeli biti tvrdoglavi. Oni bi trebali spremno prihvatiti ispravnu riječ. Mi ćemo prikazati naše odgovore u osam dijelova.

PRVI DIO: Pejgamberi alejhimussalatu vesselam su živi u svojim grobovima. Njihov život nije u metaforičnom smislu. On je u stvarnosti. Značenje stotinu šezdeset devetog ajeta sure Al-i Imran glasi, “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su poginuli na Allahovom putu! Oni su živi kod svoga Rabba (Gospodara). Oni dobivaju opskrbu (rizk).” (Al-i Imran, 169) Ovaj ajeti kerim nam kaže da su šehidi živi. Šehidi su kao i svi drugi muslimani. Oni nemaju nikakvu superiornost nad drugima. Pejgamberi su, naravno, puno odabraniji i puno superiorniji od šehida. Alimi islama su rekli da je svaki Poslanik preselio na onaj svijet (ahiret) kao šehid. To je činjenica koju svako zna. Iako je Halebi napisao u njegovoj Sijer knjizi, koja se zove Insan-ul’ujun, da, “Neko ko je na nižem nivou može biti superiorniji u jednoj izvjesnoj stvari od nekoga ko je na višem nivou,” te riječi se u ovom slučaju ne mogu primjeniti, jer, one govore o vrstama superiornosti koje nisu jasno izražene u ajeti kerimu ili hadisi šerifu. Pošto hadisi šerifi kažu da su Pejgamberi ujedno i šehidi, Halebijeve riječi se u ovom slučaju ne mogu primjeniti. Hadisi šerif kojeg prenose Buharija i Muslim kaže, “Ja sam u noći Mi’radža prošao pored Musaovog alejhisselam groba. On je stajao u svom grobu i obavljao namaz.” Hadisi šerif koji nam prenosi Bejheki i mnogi drugi imami kaže, “Poslanici su živi u svojim grobovima. Oni obavljaju namaz.” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu je zabranio zemlji da najeda (trune) tijela Pejgambera.” Svi alimi su, bez izuzetka, prenijeli ove činjenice. U sahihejnu Buharije i Muslima piše, “Allah dželle-šanuhu je u noći Mi’radža poslao našem Poslaniku sve Poslanike. On im je bio imam i oni su klanjali dva rek’ata namaza.” Namaz u sebe uključuje pregibanje (ruku’) i padanje ničice na tlo (sedždu). Ova vijest nam pokazuje da su oni živi, i da su materijalno, tjelesno, klanjali namaz. Musaov namaz u grobu nam takođe to isto pokazuje. Hadisi šerif od Ebu Hurejre, koji se na osnovu Muslima, [zadnja knjiga, prvo poglavlje, dio o Mi’radžu] citira i u knjizi Miškat, kaže, “Kurejš kafiri su me kod Kabe pitali kako izgleda Bejt-ul-mukaddes. Ja se nisam u njega zagledao. To me je malo uznemirilo. Allah dželle-šanuhu mi je pokazao (sve što se zbilo). Ja sam vidio sebe među Poslanicima. Musa alejhisselam je stojeći obavljao namaz. Bio je mršavan. Njegova kosa je bila uredna i nije visila. On je izgledao kao hrabri mladić iz (jemenskog) plemena Šen’e. Isa alejhisselam je izgledao kao Urve bin Mes’ud Sekafi.” Ovi hadisi pokazuju da su Poslanici živi u Allahovoj dželle-šanuhu bliskosti. Njihova tijela su kao i njihove duše postala latif (nevidljiva, porozna, eterična). Ona nisu neporozna i čvrsta (materijalna). Ona mogu biti viđena i u materijalnom i u duhovnom svijetu. Radi toga Pejgamberi se mogu vidjeti i kao duša i kao tijelo. Hadisi šerif objašnjava da su Musa i Isa alejhimesselam klanjali namaz koji u sebe uključuje i fizičke radnje koje se čine tijelom a ne dušom. Musaov alejhisselam opis, da je osrednje veličine, vitak i tanak, i uredne kose, nam pokazuje da je on vidio njegovo tijelo a ne njegovu dušu. Pejgamberi ne umiru kao druga ljudska bića. Oni se sele iz prolaznog dunjaluka u vječni svijet. Imam Bejheki [preselio na ahiret 458./1066. g.n.e. u Nišapuru] je napisao u svojoj knjizi I’tikad, “Kada se tijela Poslanika spuste u mezar njima se povrate njihove duše. Mi ih ne možemo vidjeti. Ona postaju nevidljiva kao meleci. Njih mogu vidjeti samo oni koje je Allah dželle-šanuhu izdvojio, i kojima je to dao kao keramet (natprirodnu moć).” To isto je takođe rekao i imam Sujuti. To nam isto prenose od svojih učitelja i imam Nevevi i imam Ebul-Hasan Ali Subki [preselio na ahiret 756./1355. g.n.e. u Egiptu] i imam Muhammed Kurtubi [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 671./1272. g.n.e.] Ibni Kajjimi Dževzijje [umro 751./1350.] je to isto napisao u svojoj knjizi Kitab-ur-ruh. Šafi’i alimi, Ibni Hadžer-i Hijtemi i Šemsuddin Muhammed Remli [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 1004./1596. g.n.e.] i kadija Zekerijja [926./1520. g.n.e. u Egiptu]; i hanefi alimi Ekmeluddin Muhammed Baberti [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 786./1384. g.n.e. u Egiptu] i Hasan Šernblali [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 1069./1658. g.n.e. u Egiptu]; i maliki alimi Abdullah ibni Ebi Džemre [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 675./1276. g.n.e.] i njegov učenik Muhammed ibnulhadž Fasi [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 737./1337. g.n.e.] u svojoj knjizi Medhal, i Ibrahim Lakani [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 1041/1632. g.n.e.] u svojoj knjizi Dževheret-ul-tevhid. Tako isto je rekla i mnoga druga ulema. Said bin Musejjib je rekao, “Iz Hudžre-i Nebevijje (Pejgamberovog groba) se čulo učenje ezana i ikameta kada se u Mesdžidu Nebi (Resulullahovoj alejhisselam džamiji) nije smio učiti ezan i klanjati namaz,” kada se u 61. godini po Hidžri odigrao događaj koji se zove “Harre”, kada je Jezid mučio i maltretirao stanovnike Medine munevvere. Ovo isto citira i Ibni Tejmijje [umro 728./1328. g.n.e.] u svojoj knjizi Iktiza-us-Sirat-il-mustakim. Mnogi ljudi su često čuli iz Kabr-i seadeta (Resulullahovog alejhisselam groba) odgovor na svoje selame Odgovori na selame su se takođe često čuli i iz drugih grobova. Mi ćemo se o ovom predmetu pozabaviti malo kasnije. Razumije se da su, prema jednoglasnoj saglasnosti uleme, Pejgamberi živi u svojim grobovima. Sahih hadis kaže, “Kada mi neko nazove selam Allah dželle-šanuhu mom tijelu povrati dušu i ja mu (na njega) odgovorim.” Ne može se reći da ovaj hadisi šerif nije u skladu sa gore navedenim činjenicama, odnosno, ne može se reći da je Resulullahova mubarek (blagoslovljena) duša izašla iz njegovog časnog tijela (džesedi šerifa) i da mu se ponovo vraća kada ga neko poselami. Alimi su, onima koji su tako rekli, dali različite odgovore. Imam Sujuti rahmetullahi teala navodi sedamnaest od ovih objašnjenja. Najbolje od ovih svih objašnjenja je da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem u stalnom stanju najvećeg zanosa sa Allahovom dželle-šanuhu ljepotom (džemal-i ilahi) i da je nesvjestan osjećaja tijela. Kada ga neki musliman poselami njegova mubarek duša se trgne iz ovog zanosa i dobije tjelesne osjećaje. Ovakve situacije su takođe česte i na ovom svijetu. Čovjek koji je u stanju duboke zamišljenosti o ovosvjetskim ili onosvjetskim stvarima ne čuje šta mu se govori. Može li čuti išta neko ko je u potpunoj ekstazi, neko ko je u stanju najvećeg zanosa sa Allahovim dželle-šanuhu džemalom?

Može li neko vidjeti Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem u snu ili na javi? Ako ga može vidjeti je li to zaista on ili je to neka vizija koja je nalik na njega? Naši alimi su na ova pitanja različito odgovorili. Pored njihove jednoglasne složnosti da je on živ u svom grobu, većina njih je rekla da je ono što se vidi lično on. To se takođe dade razumiti i iz hadisi šerifa. Jedan hadisi šerif kaže, “Ko me vidi u snu, vidi me kao da me je vidio na javi.” Imam Nevevi je radi toga rekao, “Vidjeti ga u snu znači zaista ga vidjeti.” U stvari hadisi šerif kaže, “Ko god me vidi u snu zaista me je vidio, zato što šejtan ne može uzeti moj oblik.” Ovaj hadisi šerif nam prenosi imam Abdurrauf Munavi od Buharije i Muslima u svojoj knjizi Kunuz-ud-dekaik. Mi ga ne bi “zaista” vidjeli kada bi to bio neko ko mu je sličan. Ibrahim Lakani je ovako napisao u svojoj knjizi Dževheret-ut-tevhid, “Alimi hadisa su se jednoglasno složili da se Resulullah može vidjeti i u snu i na javi. Ali oni nisu jednoglasni (po pitanju) je li viđeni on ili neko nalik njemu. Većina njih je rekla da je lično on viđen. Imam Gazali i Ahmed Šihabuddin Karafi [preselio na ahiret 684./1285. g.n.e.] rahmetullahi teala alejhim edžma’in su rekli da je viđena njegova sličnost. Oni koji su rekli da je on lično viđen su u većini. U tu većinu je uključeno preko trideset imama hadisa i velikih alima. Ja sam sakupio dokumente i dokaze svakog od njih u jednu posebnu knjigu.”

DRUGI DIO: Što se tiče sluha i vida mrtvih, u Kur’ani kerimu je jasno rečeno da su šehidi živi u svojim grobovima. Evlije čuju i vide s Allahovim dželle-šanuhu dobročinstvom (ihsanom) kerameta. Allah dželle-šanuhu radi Svojih predragih robova stvara stvari izvan Svojih uobičajenih načina i zakona (koje mi danas nazivamo zakonima fizike i hemije...). Da bi ušutkali neuke koji ne vjeruju da Pejgamberi - a naročito najviši od njih svih njih, Muhammed alejhisselam - i šehidi i Evlije čuju i vide u svojim grobovima, mi ćemo prvo objasniti da čak i mrtvi kafiri čuju i vide. Hadisi šerif koji se nalazi u Buhariji glasi, “Kada se mrtvac ukopa u mezar on čuje zvuke koraka onih koji odlaze (s njegovog ukopa).” Hadisi šerif u Buhariji i Muslimu pripovijeda da je naređeno da se nekoliko dana kasnije mrtvi kafiri koji su ubijeni u Bici na Bedru bace u jednu jamu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je nekoliko dana kasnije došao na vrh te jame i obratio se svakom od mrtvih kafira sa njegovim imenom i imenom njegovog oca, i rekao, “Jeste li dobili ono što vam je vaš Rabb obećao? Ja sam dobio moju pobjedu, koju mi je moj Rabb obećao.” Kada je to hazreti Omer radijallahu anh čuo on je rekao, “O Resulallah! Jel’ se ti to obraćaš leševima?” na što mu je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem odgovorio, “Ja kažem istinom moga Rabba, koji me je poslao kao istinitog Pejgambera, da me ti ne čuješ ništa bolje od njih. Samo što mi oni ne mogu odgovoriti.” Hadisi šerif koji nam prenose Buharija i Muslim kaže, “Mrtvac je u azabu (osjeća bol, pati) kada njegova rodbina glasno kuka i plače.” Imam Nevevi u svom objašnjenju Muslima kaže, “Glasano kukanje i plač rodbine boli i vrijeđa mrtvaca.” Muhammed bin Džerir Taberi [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 310./923. g.n.e. u Bagdadu] je takođe isto tako rekao. Kadi Ijad Maliki [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 544./1150. g.n.e. u Maroku] je rekao da je ovo najbolje tumačenje i podvukao da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem zabranio ženi da glasno plače nad umrlim sinom. On je rekao, “O muslimani! Nemojte sa glasnim plakanjem vrijeđati vašu braću u grobovima.” Ovaj hadisi šerif pokazuje da mrtvaca boli kada njegova rodbina plače.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “O muslimani! Kada nazivate selam onim u grobovima recite esselamu alejkum.” Muslimani, radi toga, kažu, “Esselamu alejkum! Ja ehle daril-kavmil mu’minin.” Očigledno je da se ovakav pozdrav govori onim koji ga čuju i razumiju. Kada to oni ne bi čuli to bi bio (prazan) pozdrav nekom ko ne postoji, ili kamenju. Selefi, to jest veliki alimi islama, su svi,jednoglasno, bez izuzetka, rekli da se mrtvima treba tako nazivati selam.

TREĆI DIO: Mrtvac prepoznaje one koji ga posjećuju. Ebu Bekr Abdullah bin Ebiddunja [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 261./894. g.n.e. u Bagdadu] piše u knjizi Kitab-ul-kubur: “Hazreti Aiša radijallahu anha prenosi hadisi šerif, ‘Ako neko ode na mezar svoga brata u vjeri i sjede kod glave mezara, on ga prepozna i odgovori mu na njegov selam.’ Ebu Hurejre radijallahu anh prenosi hadisi šerif koji kaže, ‘Ako neko ode kod glave mezara svoga prijatelja i preda mu selam mrtvac ga prepozna i odgovori mu na njegov selam. Ako on preda selam muslimanu kojeg ne zna mrtvac mu odgovori na selam.’” Jusuf ibni Abdulberr [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 463./1071. g.n.e. u Šatibu] i Abdulhak, autor knjige Ahkam, su rekli da je ovaj hadisi šerif sahih. Ibni Kajjimi Dževzijje je citirao ovaj hadisi šerif u svojoj knjizi Kitab-ur-ruh. On je naveo i još mnoge druge habere (vijesti, izvještaje) i dodao da će napisati o tom predmetu još puno drugih habera. Riječ “zijaret” (posjeta), koja je upotrijebljena u ovom hadisi šerifu, ne bi bila upotrijebljena da mrtvac ne prepoznaje onog ko je došao na grob. Ova riječ je u svim jezicima i u svakom rječniku definisana kao sastanak ljudi koji se međusobno poznaju i razumiju. A riječ “selamun alejkum” se govori onom ko će je razumjeti. Ako neko klanja namaz u blizini mezara mrtvac će ga vidjeti, razumjeće da on klanja namaz i diviće mu se. Jezid bin Harun Sulemi [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 206./821. g.n.e.] je rekao: “Ibni Saseb je prisustvovao jednoj dženazi. On je pored mezara klanjao dva rek’ata namaza. Onda se naslonio na mezar. On je rekao, vallahi bio sam svjestan kada sam čuo glas iz mezara koji je rekao, ‘Ne vrijeđaj me! Ti ibadetiš a ne čuješ. Ti ne znaš. Mi znamo ali se ne možemo pomaći. Za mene nema ništa vrijednije od ta dva rek’ata koja si klanjao.’ Onaj u grobu je razumio da je Ibni Saseb klanjao namaz i naslonio se na mezar.” Nakon što je napisao ovaj događaj Ibni Kajjim je citirao još mnoge druge habere koje su Ashabi kiram saopštili i koji dokazuju da mrtvi čuju. Nemezheblije smatraju da je Ibni Kajjim mudžtehid i puno ga veličaju ali ne vjeruju njegova gore navedena pisanja i još uvijek tvrde da su oni koji ih vjeruju mušrici. Ovo njihovo ponašanje pokazuje da oni ne cijene alime i ne vole nijednog alima već ih veličaju samo kada im to odgovara.

Hazreti Aiša radijallahu anha je rekla da mrtvi kafiri, koji su nakon bitke na Bedru stavljeni u jamu, nisu čuli. Izvjesni ljudi su iz ovoga razloga pretpostavili da mrtvi u mezaru ne čuju, čak i ako su mu’mini. Izvjesni džahili su rekli da šehidi ne čuju, pa čak ni Resulullah sallallahu alejhi ve sellem. Oni koji ne vjeruju da mrtvac (mejt) čuje su zabludi zato što je Aiša radijallahu anha rekla da samo oni kafiri u jami nisu čuli. Oni misle da je riječ “čuje” u smislu časnog značenja dvadeset drugog ajeta sure Fatir koje glasi, “Ti ne možeš dozvati mrtvog. Ti ne možeš dozvati one u grobu!” (35, 22) Međutim ta riječ nije u tom smislu. Veliki alimi su rekli da je riječ “čuju” u ajeti kerimu upotrijebljena u smislu prihvatanja, činjenja kabula, vjerovanja, dobijanja imana (postajanja vjernikom). Allah dželle-šanuhu u ovakvim ajeti kerimima povezuje žive kafire, koji imaju oči, uši i mozgove sa mrtvima u grobu. Ova analogija nije u pogledu sluha, slušanja, ili razumijevanja već u pogledu apatije i tvrdoglavosti, to jest nenaklonjenosti i neradosti i nevjerovanja. Kada bolesnikova duša na samrti ugleda svoje mjesto na ahiretu njoj neće koristi spremnost da povjeruje. Allah dželle-šanuhu kaže u značenju, “Vaš poziv u vjerovanje (iman) ne koristi onim koji su u ezelu određeni kao šaki.” Takvim ljudima ne koristi poziv u vjeru (iman) isto kao što ne koristi ni vjerovanje onim u grobovima koji su počeli vjerovati nakon što su vidjeli ono što su trebali vjerovati prije nego što vide. Ovakvi imani se ne primaju. Slušanje, sluh, u ovom ajeti kerimu znači prihvatanje (kabul). Na primjer, kada neko kaže, “Ova žena je taka da ona ne čuje nijednu riječ,” (ili, “kada se ona zadubi u svoj posao ona ne čuje ništa”) on misli da ona ne obraća pažnju iako čuje. Slušanje, sluh, u ova dva ajeta, koja su došla za kafire, je u tom smislu. Oni su živi i imaju uši i oči. Ali pošto im je Allah dželle-šanuhu dao da budu šaki (zli), i zapečatio njihova srca, On je rekao Svom Pejgamberu, “Ti ih ne možeš dozvati.” To znači, “Oni ti neće povjerovati kada im pričaš. Oni ti neće povjerovati kao što ni vjerovanje onih u grobovima neće biti prihvaćeno.” Hadisi šerif kaže da mrtvi “čuju” u smislu slušanja ušima. Međutim u gore navedene dvije ajeti kerime riječ “čuje” znači “prihvata (poziv u islam)”. Pametna osoba sa zdravim razumom može razlučiti između ova dva različita značenja riječi “čuje”. Allah dželle-šanuhu, nakon što je rekao u značenju osamdesetog ajeta sure Neml, koje glasi, “Ti ne možeš dozvati mrtve” (27, 80) kaže, “Možeš jedino dozvati vjernike.” (27, 81) On kaže da vjernici, mu’mini, “čuju”. Iz ovog se razumije da “čuje” znači “prihvata” (kabuli). Ako neko kaže da riječi, “Ti ne možeš mrtve dozvati,” znače da oni ne čuju ušima, to onda dokazuje da je Allah dželle-šanuhu rekao da mu’mini u grobovima čuju, što je upravo ono što i mi kažemo. Pošto je u Kur’ani kerimu jasno rečeno da mrtvi vjernici u kaburu čuju to niko ne smije nevjerovati. Ko ne vjeruje u hadisi šerif, koji je za sve muslimane poslije Kur’ani kerima drugi najjači izvor islama, on mora vjerovati u ovo.

Hazreti Aiša radijallahu anha je rekla da jedino mrtvi kafiri u grobu ne čuju zato što hadisi šerif, koji smo prethodno citirali, kaže, “Ako neko ode na mezar svoga brata u vjeri i sjede kod glave mezara (na vrh mezara), on ga prepozna i odgovori mu na njegov selam.” Ovo prepoznavanje i mrtvačevo odgovaranje na selam pokazuje da on vidi posjetioca i čuje njegovo nazivanje selama. Čak iako je Aiša radijallahu anha rekla da kafiri ne čuju ona je rekla da su oni bili u stanju da znaju zato što hadisi šerif kaže, “Oni sada znaju da sam ja govorio istinu.” Alimi su rekli da se “zna” kada se “čuje”. Prema tome između ove dvije izjave nema neslaganja. Ibni Tejmijje, Ibni Kajjimi Dževzijje, Ibni Redžeb, Sujuti i mnogi drugi alimi su rekli onako kako je gore objašnjeno. Kada bi smrt značila nepostojanje, kako džahili misle, sva mrtvačeva čula bi bila nepostojeća. Pošto je rečeno u hadisi šerifu, koji je napisan u Buhariji, koji prenosi hazreti Aiša - da mrtvi znaju - razumije se da čula ne iščezavaju. U hadisi šerifima koje nam pripovijedaju drugi Ashabi kiram je jasno rečeno da mrtvi čuju. Hazreti Aišino mišljenje - u smislu da riječ “čuje” znači prihvata, vjeruje - nije prikladno prema jednoglasnoj saglasnosti alima. Dakle, izjava koja najbolje pomiruje njene riječi i riječi Ashaba kiram je hadisi šerif koji govori o zijaretu koji takođe i ona pripovijeda. [Abdurrahman ibni Redžeb hanbeli rahmetullahi alejh je na ahiret 795/1393. g.n.e. u Damasku].

Ibni Humam je napisao u knjizi Feth-ul-kadir, njegovoj anotaciji knjige Hidaje šerhi: “Alimi hanefi mezheba su komentarišući o zakletvi rekli, ‘Mrtvac ne čuje. Ako neko, ko se zakleo da ne govori sa nekim, progovori sa njim kada je mrtav, njegova zakletva nije prekinuta.’” Međutim rečeno je, “Riječi hanefi uleme se po pitanju zakletve baziraju na [jezičkim] običajima. One ne pokazuju da da mrtvac ne čuje. Hanefi alimi su, objašnjavajući znanje o zakletvi rekli, ‘Ako se neko zakune da ne jede meso pa onda jede ribu njegova zakletva nije prekinuta.’ Međutim Allah dželle-šanuhu kaže za ribu “prijatno meso”. Međutim, meso ribe je, prema običajima, drukčije od mesa. Isto tako, ako se neko zakune da neće razgovarati sa nekim, pa onda progovori s njim kada on umre njegova zakletva neće biti prekršena. Jer, prema običajima, razgovor znači razgovarati licem u lice. Mrtvac čuje, ali pošto on ne govori na uobičajen čujni način njih dva nisu razgovarali na uobičajen način. Iz ovog razloga njegova zakletva neće biti prekršena.” To ne znači da nije prekršena zato što mrtvac nije čuo. Ibni Humam citira hazreti Aišu i kaže da je rekla da hadisi šerif, u kom je Resulullah razgovarao sa kafirima u rupi na Bedru i zakleo se da oni čuju kao i živi, nije sahih. Ibni Humam dalje piše da je hazreti Aiša radijallahu anha rekla da Resulullah nije mogao reći te riječi zato što je Allah dželle-šanuhu rekao, “Ti ne možeš dozvati mrtvog. Ti ne možeš dozvati one u grobu!” Međutim ovaj hadisi šerif je jednoglasno prenesen; nemoguće je da ga hazreti Ajša nije vjerovala. Pored toga, između ovog hadisi šerifa i ajeti kerima nema kontradikcije. “Mrtvi” o kom ajeti kerim govori se odnosi na kafire a negativ “ne možeš dozvati” ne znači da oni ne čuju već “da im ne koristi”. Značenje 171. ajeti kerima sure Bekara, “Oni su gluhi, nijemi i slijepi; oni ništa ne shvataju,” je takođe u ovom smislu. To jest, oni imaju uši. Imaju oči. Ali Allah dželle-šanuhu kaže da su gluhi i slijepi zato što nisu čuli i vidjeli Poslanika dok ih je on pozivao u islam i na pravi put. Imam Bejdavi ovako kaže kada tumači ajeti kerim “Ti ne možeš dozvati mrtvog”, “Oni su kao oni koji su začepili svoje uši da ne čuju istinu (pravu riječ). Allah dželle-šanuhu je, davši im da čuju, dao uputu (hidajet) onim kojima je htio.” Allah dželle-šanuhu povezuje one koji su tvrdoglavi u nevjerstvu s mrtvima. Značenje ovog ajeti kerima je slično značenju 56. ajeti kerima sure Kasas koji kaže, “Ti ne možeš dati iman onome koga ti voliš. Allah daje iman onome kome On hoće.” Ibni Humam dalje tvrdi da je samo Resulullah mogao učiniti da mrtvi čuju. Međutim, onaj ko tvrdi da je nešto specifično samo za Resulullaha, mora da nam to dokumentuje. Za to nema takog dokaza. Ni hazreti Omerovo pitanje, ni odgovor koji mu je dat, ne aludiraju na tu specifičnost. Iako je Ibni Humam rekao, “Razgovor s mrtvim kafirima na Bedru je kao ponavljanje poslovice”, odgovor koji je dat hazreti Omeru pokazuje da to nije tako. Po Ibni Humamu “hadisi šerif u Muslimovoj knjizi, koji kaže da će mrtvi čuti zvukove stopala ljudi koji poslije dženaze odlaze s groba, ističe činjenicu da će mrtvac čuti i odgovoriti na pitanja meleka samo za vrijeme ispitivanja, i da više neće nikada čuti poslije ispitivanja. Jer, iz ajeti kerima se razumije da mrtvac ne čuje. Allah dželle-šanuhu, da naznači da nevjernici ne čuju, povezuje nevjernike s mrtvim.” Naš odgovor je da ovaj argument kontradiktira samom sebi. Jer, ko vjeruje da mrtvac čuje odmah nakon ukopa treba takođe i da vjeruje da on uvijek čuje. Nijedan alim nije rekao da mrtvac neće čuti poslije ispitivanja. Štaviše, tvrdnja da će oni čuti jedno izvjesno vrijeme poslije ukopa kontradiktira i ajeti kerimu.

Nazivanje selama mrtvima je sunnet prema jednoglasnoj saglasnosti alima ehli sunneta. Veliki alim islama Ibni Melek u svom objašnjenju na knjigu Mesabih objašnjava hadisi šerif o nazivanju selama mrtvacu kod groba, i kaže, “Ovaj hadisi šerif je dokaz da oni, koji kažu da mrtvac ne čuje, nisu u pravu. Na kraju sljedećeg hadisi šerifa o ‘fitni i ispitivanju u grobu’ -- koji se navodi u imam-i-Ahmedovoj i Ebu Davudovoj knjizi Sunen, i Hakimovoj knjizi Mustedrek, i Ibni Ebi Šejbinoj knjizi El-musannef, i Bejhekijevoj knjizi Azab-ul-kabr, i u Tajalisijevoj i Abdu ibni Hamidovoj knjizi Musned, i u Hammadovoj ibni Sirrijevoj knjizi Ez-Zuhd, i koji se prenosi sa sahih lancima koje su nabrojali i zapisali Ibni Džerir, Ibni Ebi Hatem i druga ulema - koji nam prenosi Bera’ bin Azib radijallahu anh, se kaže: Čuo se glas koji je rekao za mrtvog pravovjernika (mu’mina), ‘Moj rob govori istinu’. Po grobu se prostre džennetski pokrivač. On dobije džennetske haljine. Mrtvacu (mejtu) se otvore vrata prema džennetu. Džennetski miris se razlije po grobu. Grob se raširi i postane toliki koliko oči vide. Divnog lica i prelijepo obučena figura sa predivnim mirisima uđe. On je upita, ‘Ko si ti? Što ti je lice tako lijepo?’ Ona mu odgovori, ‘Ja sam tvoje dobro djelo.’ Kada to on čuje on kaže, ‘O moj Gospodaru! Neka Kijamet (proživljenje) počne brzo! O moj Gospodaru, neka Kijamet dođe brzo da vidim moje ukućane i imanje.’ Mrtvi kafiri su u suprotnom, u bolovima i mukama. Ovaj hadisi šerif nam pokazuje da mrtvac čuje, vidi, govori, miriše, razumije, razmišlja i odgovara. Ovo sve se dešava nakon ispitivanja u grobu. Alimi su jednoglasno rekli da je to tako. Imami hadisa, kao što je imam Sujuti, su rekli da je ovaj hadis mutevatir. To znači, on je jedan od najjačih hadisa. Ovaj hadisi šerif nam pokazuje da je nazivanje selama mrtvacu isto kao i nazivanje selama živim i da mrtvi, takođe i čuju.”

[Imam Ahmed je preselio na ahiret u Bagdadu 241./915. godine. Ebu Davud Sulejman Sidžistani hanbeli je preselio na ahiret u Basri 275./888. godine. Hakim Muhammed Nišapuri je preselio na ahiret 405./1014. godine u Nišapuru. Abdullah ibni Ebi Šejbe je preselio na ahiret 235./850. godine. Ebu Bekir Ahmed Bejheki je preselio na ahiret 458./1066. godine u Nišapuru. Ebu Davud Sulejman Tajalisi Basri je preselio na ahiret 204./818. godine. Ebu Muhammed Abdu ibni Hamid Keši je preselio na ahiret 249./863. godine. Hammad ibni Sirri Darimi je preselio na ahiret 243./857. godine u Kufi. Muhammed bin Džerir Taberi je preselio na ahiret 310./923. godine u Bagdadu. Ebu Bekir Muhammed ibni Ebi Hatem Nišapuri je preselio na ahiret 320./932. godine u Nišapuru. Abdullatif ibni Melek je preselio na ahiret 801./1399. godine u mjestu Tire kod Izmira.]

U knjizi Fetva-ji Hindijje piše, “Imam a’zam Ebu Hanifa je bio taj koji je saopštio da nije zabranjeno posjećivati grobove. [Takođe i vehabijina knjiga piše da je posjećivanje grobova dozvoljeno.] Iz imam-i-Muhammedovih riječi se razumije da je takođe dozvoljeno i ženama da posjećuju grobove.” U knjizi Tehzib piše, “Posjetiti grob je mustehab. Posjeta mrtvom je isto kao posjeta kada je bio živ, ovisno o odnosu.” Ovako isto piše i u Husej-Sem’anijevoj knjizi Hazanetul-muftin. Kada posjećujemo grobove skinemo cipele. Okrenemo se prema mrtvačevom licu a leđima prema kibli i kažemo “Esselamu alejkum ja ehlel-kubur! Neka Allah dželle-šanuhu oprosti i vama i nama! Vi ste naši preci a mi smo vaši potomci!” Ovako isto piše i u knjizi Garaib. U groblju se može proučiti glasno ili tiho sure-i Mulk. U knjizi Zahire, u dijelu “Koristi (fazileti) od učenja Kur’ani kerima na groblju”, piše da se mogu takođe proučiti i druge sure. Kako piše u Hasan-Kadi-Hanovim fetvama, (Hanijje), onaj ko želi da se mrtvac razgali (razrahati) slušanjem Kur’ani kerima treba ga učiti naglas. Onaj ko nema te namjere može ga učiti tiho. Jer, Allah dželle-šanuhu čuje Kur’ani kerim bez obzira na način kako se uči. U knjizi Bezzazijje piše, “Mekruh je brati sa groblja zelenu travu zato što njena svaka liska izgovara tesbih (slavi Allaha dželle-šanuhu). Ovi tesbisi pomažu mrtvacu da se otkupi od mučenja (azaba). Mrtvac se sa ovim tespisima osjeća udobno (rahat).” Ovo isto piše i u Šernblalijevoj knjizi Imdad-ul-fitah i mnogim drugim knjigama hanefi alima. Kada mrtvac može čuti tesbih trave koji živi ljudi ne mogu čuti, kako su nam rekli veliki alimi koji su postali autoriteti koji mogu dati fetvu, kako se onda može tvrditi da on ne čuje glas čovjeka koji mu se obraća? Oni koji su rekli da mrtvac ne čuje su vjerovatno mislili da on ne čuje ušima, kao što mi čujemo na ovom svijetu. Ovo mjerilo dovodi da se izjave u knjigama fikha, u predmetu o “zakletvi” međusobno usklade, i da se vjeruje u Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem hadisi šerif i da dođe do usaglašenja alima. Ako neko kaže, “Vođa mezheba imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh to nije vjerovao”, mi im odgovaramo da je takođe i ovaj veliki imam, kao i drugi mezheb imami, rekao, “Moj mezheb su sahih hadisi”. On je u stvari toliko slijedio Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem da je u svom mezhebu uzimao čak i mursel i za’if hadisi šerife kao dokaze. Bi li se ikada moglo pomisliti da jedan ovakav imam ne bi slijedio sahih hadise? Iz ovog se još jednom dade razumjeti da je par alima, koji su rekli da mrtvac ne čuje, mislilo da on ne čuje onako kako se čuje na ovom svijetu. Jer, nijednom alimu nije dozvoljeno (džaiz) da ostavi na stranu sahih hadise i slijedi nečije tuđe riječi.

Prema jednoglasnoj saglasnosti alima hanefi mezheba je sunnet posjetiti mubarek grob (mezar) našeg efendije Resulullaha i njegova dva druga Ebu Bekira i Omera radijallahu teala anhuma, i nazvati im selam, i tražiti od njih šefa’at (da se za nas zauzmu). Da ulema nije vjerovala da Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i njegova dva druga ne čuju njihove riječi se ne bi slagale već bi čak i kontradiktirale njihovim izjavama, “Posjeta svakom grobu je sunnet”. U njihovim primjedbama po pitanju “zakletve” nema nesuglasica zato što se one odnose na one ljude koji čuju na ovom svijetu.

Dodatak: Ahmed ibni Tejmijje je ovako napisao u svojoj knjizi Kitab-ul-intisar-fil-imam-i Ahmed, “Hazreti Aiša nije kriva što nije vjerovala da su kafiri, koji su na Bedru bačeni u rupu, čuli Resulullaha. Jer, ona nije čula hadisi šerif. Međutim drugi su krivi. Jer, ovaj hadisi šerif je tako (poznat i) raširen da je to postalo jedno od islamskih vjerovanja koja se moraju strogo vjerovati.” Ove Ibni Tejmijjine riječi dokazuju da su oni koji ne vjeruju da su kafiri u rupi na Bedru čuli, postali kafiri, zato što je u knjigama svih mezheba napisano da onaj ko ne vjeruje nešto u što se u islamu mora strogo vjerovati, postaje kafir. Nekoliko alima, uključujući Aišu radijallahu anha, koji su rekli da mrvac ne čuje su, u stvari, mislili da mrtvi nevjernici (kafiri) u grobovima ne čuju. Ali, nije bio nijedan alim koji nije vjerovao da Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i šehidi i Evlije ovoga ummeta čuju u svojim grobovima. (Drugim riječima, oni su svi vjerovali da oni čuju.) Hazreti Aiša i drugi su to takođe vjerovali. Možemo zamisliti kako je loša i ružna tvrdnja nemezheblija i nekih, koje su oni zaveli, da mrtvac, pa čak i Resulullah, ne čuje. Allah dželle-šanuhu koji je Kahhar će sigurno kazniti ove džahile i jeretike (sapike). Ibni Tejmijje u svojim fetvama o “povratku mrtvih u život” postavlja pitanje, “Prepoznaju li mrtvi one koji ih posjećuju? Ako neko koga su oni znali, ili nisu znali, dođe na njihov grob da li mrtvi znaju da je posjetilac došao?” i odgovara, “Da, oni ga prepoznaju i znaju (razumiju).” On onda navodi vijesti (habere) u kojima se govori da se mrtvi sastaju i pitaju jedni za druge, i da im se pokazuju djela živih. Abdullah ibni Mubarek prenosi hadisi šerif od hazreti Halida ibni Zejda Ebu Ejjuba Ansarija. Taj hadisi šerif kaže, “Kada mu’min preseli na ahiret jedan melek milosti (rahmeta) uzme njegovu dušu. Mrtvi se oko njeg okupe kao oni koji na ovom svijetu žele da čuju lijepe vijesti. Oni mu počnu postavljati pitanja dok nekoliko njih kaže, ‘Ostavite vašeg brata na miru neka se odmori! On je došao sa mjesta koje je puno briga.’ Oni se gužvaju oko njega. Oni ga pitaju o svojim poznanicima na svijetu. Oni pitaju, ‘Šta taj i taj radi?’, ‘Je li se ta i ta udala?’” [Halid bin Zejd radijallahu anh je preselio na ahiret od dizenterije, kao jedan od vojnika kojima je komandovao Sufjan bin Avf, koji su 49./670. godine opsjeli Konstantinopol (Istanbul). Njegovo turbe je veličanstveno i nalazi se u dijelu Istanbula koji se zove “Ejjub”. Posjetioci čine tevessul sa njegovom mubarek dušom.]

Allah dželle-šanuhu kaže da su šehidi živi i da dobivaju opskrbu (rizk). U hadisi šerifu se kaže da su duše šehida ušle u džennet. Iako je nekoliko alima reklo da su ove blagodati (ni’meti) samo za šehide, a ne i za siddike, ono što su naši imami i alimi ehli sunneta rekli je tačno: Biti živ, i ulazak duša u džennet, nisu samo specifični za šehide. Oni su rekli da su to zaključili iz ajeti kerima i hadisi šerifa. Razlog zašto je to rečeno samo za šehide je to što su muslimani, misleći da će šehidi kada umru biti uništeni, oklijevali da učestvuju u džihadu. (To je rečeno) sa ciljem da se otkloni sumnja koja je sprečavala muslimane da idu u džihad i budu šehidi. Značenje trideset prvog ajeti kerima sure Isra, “Ne ubijajte svoju djecu iz straha od siromaštva!” (17, 31) je u istom smislu. Iako nije dozvoljeno ubiti čak i ako nema straha od siromaštva ovaj ajeti kerim je objavljen u vrijeme specifičnih događaja kada su mnoga djeca ubijana iz straha od siromaštva. Muhammed ibn Abdulvehhab je zloupotrijebio ovaj ajeti kerim da zabrani posjećivanje (zijaret) groba.

Mi smo do sada prenijeli dokaze iz knjige koju je napisao Ahmed ibni Tejmijje Harrani. Vehabije kažu da oni slijede Ibni Tejmijju i da je on veliki učenjak islama (alim). Oni ga zovu šejh-ul-islam. Ali, oni ne prihvataju njegove knjige i misli. On (Ibni Tejmijje) kaže da su svi mrtvi živi kao i šehidi i da dobivaju opskrbe (rizk). Kako bi mi mogli vjerovati onim koji tvrde da ga slijede dok istovremeno ne odobravaju njegove riječi i smatraju one koji ih odobravaju nevjernicima (kafirima) i višebošcima (mušricima)? Ovi idioti, koji kažu da Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ne čuje, ne vidi, ne zna, i ne prepoznaje one koji ga posjećuju i mole ne slijede ni Ibni Tejmijju niti ikog drugog. Oni slijede svoje strasti (nefs) i prohtjeve (ćejf). Da im Allah dželle-šanuhu dadne pamet i pokaže Pravi put! Amin.

Jedan od dokaza koji dokazuje da mrtvi vide žive je i hadisi šerif koji nam prenosi Buharija a koji kaže, “Svakom mrvacu (mejjitu) je svakog jutra (sabaha) i večeri (akšama) pokazano njegovo mjesto na ahiretu. Džennetliji je pokazano njegovo mjesto u džennetu a džehennemliji njegovo mjesto u džehennemu.” Riječ “pokazano” znači da oni vide. Allah dželle-šanuhu kaže, “njima”, govoreći o Faraonu, “će biti svakog jutra (sabaha) i večeri (akšama) pokazana vatra”. Riječ “pokazana” ne bi značila ništa kada mrtvac (mejt) ne bi mogao vidjeti. Ebu Nu’ajm prenosi od Amr-bin-Dinara, “Kada neko umre jedan melek drži dušu. Duša gleda kako tijelo peru i stavljaju u kefine. Njoj se kaže, ‘Čuj kako te ljudi hvale.’” Hadisi šerif koji Abdullah ibni Ebiddunja prenosi od Amr-bin-Dinara kaže, “Čovjek nakon smrti zna šta se dešava njegovim ukućanima. On gleda one koji ga peru i zamotavaju u kefine.” Sahih hadis u Buhariji kaže, “Meleci Munker i Nakir nakon ispitivanja kažu mrtvacu (mejtu), ‘Pogledan tvoje mjesto u džehennemu! Allah dželle-šanuhu ga je promijenio i dodijelio ti je mjesto u džennetu.’ On pogleda i vidi ih oba.”

Hadisi šerif koji nam prenose od Ebu Hurejre radijallahu teala anhum Ibni Ebiddunja i Bejheki u knjizi Šu’ab-ul-iman kaže, “Ako neko priđe poznanikovom grobu i poselami ga mrtvac (mejjit) ga prepozna i odgovori mu na njegov selam. Ako on dođe kod groba nekog koga ne zna, i poselami ga, mrtvac mu odgovori na selam.” I ovaj hadisi šerif, takođe, pokazuje da mrtvac vidi posjetioca ili nekog ko stoji kod njihovog groba. Da ne vidi, u hadisi šerifu ne bi bilo rečeno da mrtvac odgovara na selam nekog koga nije znao prije smrti. Prvi prepoznaje i odgovara a drugi ne zna ali odgovara na selam.

Imam Ahmed i Hakim prenose da je hazreti Aiša radijallahu teala anha rekla, “Kada sam ja ulazila u sobu u kojoj su moj muž i otac ukopani ja sam skidala moj ogrtač. Ja ga nisam skidala kasnije, kada je hazreti Omer radijallahu teala anh ukopan. Jer, on nije bio moja bliska rodbina (moj mahrem). Mene je obuzdavao moj osjećaj skromnosti zato što je on bio tu.” Hadisi šerif koji se navodi u knjizi Erbe’in-ut-taijje kaže, “Mrtvac (mejt) voli kada ga obiđe neko koga je on volio na ovom svijetu.” Ovaj hadisi šerif potvrđuje da mrtvac vidi posjetioca. On ne bi prepoznao i volio da ne vidi. U Muslimovom sahihu (Sahih-i Muslim) se navodi da je Amr ibni As radijallahu anh rekao malo prije svoje smrti, “Kada me budete ukopavali bacite na mene zemlje! Onda, ostanite kod mog groba onoliko vremena koliko je potrebno da se životinja zakolje i isiječe na komade. Kada vas vidim ja ću se navići na grob i lako odgovoriti ispitujućim melecima koje je moj Gospodar (Rabb) poslao.” Ima jako puno ovako pouzdanih vijesti koje nam govore da mrtvi čuju i vide u svojim grobovima. Mi smo naveli onoliko koliko je potrebno. Nije potrebno više pisati. Mi smo prethodno napisali da su djela živih pokazana mrtvim. Njima ne bi bila pokazana djela da oni ne vide (nemaju osjećaj vida). Jer, kako se razumije, “njima su pokazana djela”, znači, njima su pokazane stvari koje su zapisala dva meleka (koja se zovu) Kiramen katibin, koji se nalaze na desnom i lijevom ramenu. A to pokazuje da mrtvi vide. Dakle, mi, nakon što smo objasnili činjenicu da mrtvi vide, smatramo da je potrebno da zabilježimo hadisi šerife koji dokumentuju da se djela živih pokazuju mrtvima.

Neuki (džahili) ne razumiju ove nauke. To je zato što oni nisu čuli Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem sunnet i hadis o tom predmetu. Ovi ljudi koji misle da su alimi su toliko neuki, i tako glupi, da pitaju, “Kako Poslanici salevatullahi teala alejhim edžma’in i Evlije rahime-humullahu teala znaju one koji posjećuju njihov grob, mole od njih, i traže njihovo zagovaranje i zauzimanje (šefa’at)?” Mi im kažemo, “Ti velikani su, dok su bili živi, znali mnoge stvari. Zašto im one ne bi bile poznate i nakon njihove smrti?” Ili, mi možemo reći, “Oni čuju i znaju sa Allahovim dželle-šanuhu ikramom (čašću) i ihsanom (dobročinstvom), izvan Njegovog uobičajenog običaja (adet-i ilahijje).” U hadisi šerifima je rečeno da se djela živih pokazuju mrtvima. Mi smo te hadisi šerife citirali onima koji to ne vjeruju. Ako neko, ko pročita ove hadisi šerife, ali ih ne razumije, kaže, “Mrtvac zna i čuje samo one (osobe) koje je znao na ovom svijetu”, mi im kažemo, “Hadisi ne prave razliku između poznanika i stranaca.” Oni neće vjerovati sve dok ne umru i dok ih to sve ne snađe.

Ima jako puno hadisi šerifa koji kažu da su djela (amel) ummeta pokazana Resulullahu. Hadisi šerif koji Bezzaz prenosi od hazreti Abdullaha ibni Mes’uda preko pouzdanih pripovjedača kaže, “Moj život je dobar (hajrli) za vas. Vi meni pričate. Ja vama pričam. Kada ja umrem, kada se preselim na ahiret, to će vam takođe biti dobro. Vaša djela mi se pokazuju. Ja se, kada vidim vaša dobra djela, zahvaljujem Allahu dželle-šanuhu. Ja, kada vidim vaša loša djela, tražim za vas oprost (afv i magfiret).” Ovaj hadisi šerif se prenosi sa tvrdnjom, “Ja sam čuo Resulullaha da je rekao ...”. Drugi pouzdani pripovjedači su ga prenijeli kao “mursel” [to jest, hadisi šerif koji ide direktno od tabi’ina do Resul-i ekrema sallallahu alejhi ve sellem, bez pominjanja ijednog od Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in]. Hadisi šerif koji kaže da su čovjekova djela i poslovi pokazani njegovim poznanicima, koji citiraju imam Ahmed, i Hakim Tirmizi u knjizi Nevadir-ul-usul, i čuveni islamski učenjak (alim) hadisa Ishak ibni Mende, kaže, “Vaši poslovi (djela) se pokazuju vašoj mrtvoj rodbini i prijateljima. Oni se raduju kada vide vaša dobra djela. Kada vide vaša loša djela oni kažu, ‘O naš Gospodaru (Ja Rabbi)! Daj i ovom našem bratu da nađe pravi put kao što si i nama dao. Onda mu uzmi dušu!’” Kako nam veliki alim hadisa Sulejman Ebu Davud Tajalisi prenosi u svom Musnedu, hadisi šerif, koji nam dolazi od Džabira bin Abdullaha kaže, “Vaša djela se pokazuju vašoj mrtvoj rodbini i poznanicima. Oni se razvesele ako su vaša djela dobra. Ako nisu, oni kažu, ‘Ja Rabbi! Inspiriši njihova srca dobrim djelima.’” Ibni Ebi Šejbe u svojoj knjizi Musannef, i Hakim-i Tirmizi i ibni Ebiddunja prenose od Ibrahim-bin-Mejsera vijest da je Ebu Ejjub-el-Ansari otišao u džihad u Istanbul [Konstantinopol], gdje je čuo da je jedan prolaznik rekao, “Djela koja se urade u podne se pokažu mrtvima uveče (u akšam). Djela koja se urade uveče se pokažu mrtvima ujutro (na sabahu).” Hazreti Ebu Ejjub ga je upitao, “Šta si rekao?” Na što mu je on odgovorio, “Tako mi Allaha (vallahi) ja sam to tebi rekao!” Ebu Ejjub je učinio dovu, “Ja Rabbi! Ja se uzdam u Tebe! Nemoj me poniziti za ono što sam uradio kod [grobova] Ubadet-ebn-i-Samita i Sa’d-bin-Ubade kada su umrli.” Ta osoba mu je rekla, “Allah dželle-šanuhu sakriva mane Svojih robova. On daje da se njihova dobra djela vide.” Hadisi šerif u knjizi Nevadir, koju je napisao Hakim Tirmizi, kaže, “Allahu dželle-šanuhu se djela ljudi pokazuju u ponedjeljak i u četvrtak. Ona se pokazuju Poslanicima, Evlijama, i roditeljima u petak. Oni se razvesele kada vide dobra djela. Njihova lica se zasijaju. Bojte se Allaha! Ne vrijeđajte (žalostite) mrtve!” Djela ljudi se takođe pokazuju i onim mrtvim koje oni ne znaju. Hadisi šerif koji nam prenosi Abdullah ibni Mubarek i Ibni Ebiddunja od Ebu-Ejjub-el-Ansarija radijallahu teala anh kaže, “Vaša djela se pokazuju mrtvima. Oni se razvesele kada vide vaša dobra djela. Oni se rastuže kada vide vaša loša djela.” Hadisi šerif koji nam Hakim-i Tirmizi, Ibni Ebiddunja, i Bejheki u svojoj knjizi Šu’ab-ul-iman prenose od Nu’man-bin-Bešira, kaže, “Bojte se Allaha dželle-šanuhu radi vaše braće u grobovima! Njima se pokazuju vaša djela.” Ova dva hadisi šerifa govore o svim mrtvim. Ebud-derda radijallahu teala anh je rekao, “Vaša djela su pokazana mrtvima. Oni se razvesele ili ražaloste kada ih vide.” Ibn-ul-Kajjim-i Dževzijje navodi u svojoj knjizi Kitabur-ruh, od Ibni Ebiddunjaa, da je Sadaka bin Sulejman Dža’feri rekao, “Ja sam imao loše navike. Ja sam se poslije smrti moga oca pokajao. Ja sam odbacio moju naglost. Ja sam jednom uradio jednu manu. Ja sam, zatim, odmah usnio moga oca koji mi je rekao, ‘O moj sine! Ja sam bio rahat u grobu sa tvojim finim djelima. Nama se pokaže šta vi radite. Tvoja djela izgledaju kao djela dobrih (suleha). Ali, ono što si nedavno uradio, me je jako rastužilo i posramilo. Nemoj me sramotiti među obližnjim mrtvim.’” Ova vijest pokazuje da i mrtvi, koji nisu poznanici, mogu biti svjesni događaja na ovom svijetu. Jer, njegov otac je rekao, “Nemoj me sramotiti među obližnjim mrtvim”, misleći na djela njegovog sina koja su mu pokazana. Kad mrtvi stranci (jabandžije) ne bi razumjeli da se djetetova djela pokazuju ocu on ne bi tako rekao. Mi smo takođe prethodno citirali i hadisi šerif od hazreti Halida bin Zejda Ebu Ejjuba-el-Ensarija radijallahu teala anh koji kaže da se djela na ovom svijetu pokazuju svim mrtvim bez obzira bili oni poznanici ili ne.

ČETVRTI DIO: Mrtvi se međusobno posjećuju (zijarete). To nam govore pouzdane vijesti. Hadisi šerif koji nam prenose Haris bin Ebi Usame i Ubejdullah bin Sa’id Vajili u svojoj knjizi Ibana, i Ukajli od Džabir-bin-Abdullaha, kaže, “Napravite vašim mrtvim lijepe kefine! Oni posjećuju jedni druge i hvale se u svojim grobovima.” Hadisi šerif u Muslimovom sahihu kaže, “Onaj ko preduzme dužnost dženaze svog kardeša (brata ili sestre), treba da lijepo napravi njihove kefine!” To je zato što mrtvi posjećuju jedni druge i hvale se. U hadisi šerifu koji pripovijeda Ebu Hurejre se kaže, “Napravite lijepo kefine za vaše mrtve! Jer, oni u svojim kefinima obilaze jedni druge.” Hadisi šerif koji Tirmizi, Ibni Madže, i Muhammed bin Jahja Hemedani u svojoj knjizi Sahih, i Ibni Ebiddunja, i Bejheki u svojoj knjizi Šu’ab-ul-iman, prenose od Ebu Katade, kaže, “Ko radi stvari oko dženaze svog bratu u islamu treba da mu lijepo napravi njegov kefin! Jer, oni u svojim grobovima posjećuju (zijarete) jedni druge.

[Haris bin Ebi Usame Bagdadi je 282./895. godine preselio na ahiret; Ubejdullah Vajili je 440./1048. godine preselio na ahiret; Muhammed bin Omer Hidžazi Ukajli je 322./934. godine preselio na ahiret; Muhammed Tirmizi je 320./932. godine preselio na ahiret u gradu Bagu; Muhammed ibni Madže je 273./886. godine preselio na ahiret u Kazvinu; Muhammed Hemedani Misri Šafi’i je 347./959. godine preselio na ahiret; Abdullah ibni Ebiddunja je 281./894. godine preselio na ahiret u Bagdadu; Ahmed Ebu Bekr Bejheki je 458./1066. godine preselio na ahiret u Nišapurovom selu Bejhek, rahmetullahi teala alejhim edžma’in.]

Ibni Tejmijje kaže na raznim mjestima u svojim fetvama, “Mrtvi posjećuju jedan drugog, bez obzira jesu li gradovi gdje su ukopani blizu ili daleko. Duše mrtvih koji su ukopani u dalekim gradovima se sastaju jedne s drugim.” Hanefi ulema piše u knjigama fikha da je sunnet da kefini budu lijepi zato što se mrtvi hvale jedni drugim, i međusobno se posjećuju. U stvari, tako pišu alimi svih mezheba u svojim knjigama fikha. Saopštene su mnoge zapanjujuće vijesti i pripovijedanja koja potvrđuju tu činjenicu. Oni koji žele da pročitaju više o tome trebaju naći knjigu Šerh-us-sudur koju je napisao učenjak (alim) hadisa hazreti imam Sujuti. [Nemezheblije kažu da vjeruju alimima hadisa. Oni navode iz knjiga hadisa mnoge hadise kao dokaz i dokument. Oni kažu da je Ibni Tejmijje najveći učenjak (alim) islama. Oni čitaju knjige hadisa u kojima piše da mrtvi čuju i vide na način koji mi ne znamo i ne razumijemo ali ih oni ne vjeruju. Oni nazivaju one, koji vjeruju da naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i Evlije čuju, kafirima i višebošcima (mušricima). Oni kažu da hadžije, koje pred mubarek turbetom našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem kažu, “Šefa’at ja Resulullah” postaju mušrici. Oni kažu da su na stotine hiljada kurbana, koje stotine hiljada hadžija zakolje na Mini, nedžs (nečiste po islamu) i leš, i da se ne smiju jesti. Oni ih buldožderima zakopavaju u zemlju (ili spaljuju u pećima za spaljivanje). {Opaska prevodioca: ovo sam ja lično vidio i iskusio kada sam bio na hadžu.} Oni kažu, “Ono što mušrici zakolju se ne smije ni jesti ni prodavati.”]

PETI DIO: Mrtvi znaju šta živi rade na ovom svijetu čak i bez da im se pokaže. Ibn-ul-Kajjim-i Dževzijje, kog nemezheblije puno, puno, poštuju, i zovu allame, je ovako napisao u njegovoj knjizi Kitab-ur-ruh:

“Hafiz, što znači alim hadisa, Ebu Muhammed Abdullah Ešbili Maliki [preselio na ahiret 497./1104. godine] rahime-hullahu teala nam daje opširnu informaciju o ovom predmetu. Mrtvi postavljaju pitanja o poslovima (djelima) živih i razumiju njihove riječi i akcije.” On na sljedećoj stranici svoje knjige citira da je Amr bin Dinar rekao, “Čovjek zna za promjene koje se dešavaju onim koje je on ostavio kada je umro. On vidi one koji ga peru i zamotavaju u kefine. On ih gleda.” Ibni Kajjim-i Dževzijje ovako piše na sljedećoj stranici, “Sa’b bin Džusame i Avf bin Malik su se posvojili da budu braća na ahiretu. [Sa’b bin Džusame je bio sin Zejnebe bint Harb, Ebu Sufjanove sestre. On je preselio na ahiret za vrijeme hilafeta hazreti Ebu Bekira radijallahu teala anhum edžma’in.] Oni su se dogovorili da onaj, koji prvi umre, dođe u san drugom. Sa’b je prvi umro. On se pojavio u Avfinom snu. Avf ga je upitao, ‘Šta ti je Allah dželle-šanuhu uradio?’ Sa’b mu je odgovorio, ‘On mi je oprostio.’ Sa’b mi je na kraju razgovora rekao, ‘Otkako sam umro mene detaljno informišu o djelima mojih bliskih prijatelja. Na primjer, ja znam da je prije par dana moja mačka crkla. Moja kći će umrijeti u roku od šest dana. Ti budi poslije nje staratelj.’ Desilo se upravo onako kako je on rekao u snu.” On onda pripovijeda u knjizi da se Sabit bin Kajs pojavio u snu jednog od vojnika Halid-bin-Velida radijallahu teala anh, i rekao mu, “Idi Halid-bin-Velidu i reci mu da je jedan od muslimanskih vojnika, kada sam postao šehid, uzeo moj pancir sa mog tijela. Njegov šator je na drugom kraju kampa. Kod njegovog šatora pase konj sa dugim ularom. Može li on uzeti moj pancir od tog vojnika?” Ibni Kajjim-i Dževzijje kaže, “Taj čovjek je rekao Halidu svoj san. Oni su otišli kod tog šatora i u njemu su našli pancir.”

ŠESTI DIO: Imam Sujuti citira u svojoj knjizi Šerh-us-sudur hadisi šerif koji nam Dejlemi prenosi od naše majke (valide) Aiše radijallahu anha, koji kaže da mrtve vrijeđaju vijesti živih. Taj hadisi šerif kaže, “Čovjeka u grobu uvrijedi sve što bi ga uvrijedilo i dok je bio [živ] kod kuće.” Imam Kurtubi je ovako napisao u svojoj knjizi Tezkire, “Allah dželle-šanuhu daje mrtvim da preko meleka, ili sa simbolom, ili znakom (išaretom), ili na neki drugi način znaju o djelima ljudi ovoga svijeta.” Ibnul-Kajjim-i Dževzijje ovako piše u svojoj knjizi Kitab-ur-ruh, “Jedan od dokaza koji pokazuju da se duše živih i mrtvih sastaju je činjenica da živi vide u snu mrtve i postavljaju im pitanja. Mrtvi mogu informisati žive o stvarima koje oni ne znaju. Njihovi odgovori o prošlim i budućim događajima se pokažu kao tačni. Oni često kažu gdje su zakopali nešto o čemu nisu nikada nikome rekli dok su bili živi. Takođe se često vidi i to da mrtvi kažu o onim koji im nešto duguju, kao i to ko su bili svjedoci kada se pozajmalo. Oni su isto tako često otkrili nešto što se uradilo u tajnosti, što niko nije znao, i stvari su se ispostavile onako kako su oni saopštili. Još jedan začuđujući fenomen je i to, da onaj, za koga oni kažu da će umrijeti na jedan izvjesni dan, umre na taj dan. Takođe je često viđeno (iskušeno) i to da mrtvi otkrije nekom drugom neko tajno djelo jednog živog čovjeka. Kako je već prije rečeno, Sa’b i Sabit su, nakon svoje smrti, razgovarali sa živim u snovima.” Imam Sujuti navodi u svojoj knjizi Šerh-us-sudur da je Muhammed bin Sirin radijallahu anh rekao, “Sve što umrli otkrije je istina. Jer, mrtvac je u svijetu u kom nema laži i grešaka. Oni koji su u tom svijetu uvijek govore istinu. Naša osmatranja i razumijevanja potvrđuju ove naše izjave.” Ibnul-Kajjim i drugi su takođe tako rekli. Duša, zato što je latif [tj. eterična], razumije događaje koji se ne mogu osjetiti ćulima. Hakim, kao i Bejheki u svojoj knjizi Delail, prenose vijest da je Sulejman otišao jednom hazreti Umm-i Selemi. Ona je plakala. On ju je upitao zašto plače? Ona je rekla, “Ja sam usnila Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. On je plakao. Na njegovoj blagoslovljenoj (mubarek) glavi i bradi je bilo zemlje. Ja sam ga upitala, ‘Zašti je tvoje blagoslovljeno (mubarek) lice tako?’ On je odgovorio, ‘Ja sam vidio da je moj unuk Husejn postao šehid.’” Ovo isto citira i Hatib Tebrizi u svojoj knjizi Miškat-ul-mesabih. Ebiddunja rahmetullahi alejh prenosi da je kopač grobova iz plemena Beni Esad rekao, “Ja sam jedna noći otišao na groblje. Iz jednog groba se čuo glas koji je rekao, ‘O Abdullah!’ Drugi (iz drugog groba) je odgovorio, ‘Šta hoćeš Džabire?’ Prvi je rekao, ‘Naš brat će nam sutra doći.’ Drugi je odgovorio, ‘Od njega nam neće biti nikakve koristi. Neće nam’ proučiti dovu [kada ga kod nas ukopaju]. Moj otac je ljut na njega. On se je zakleo da mu neće proučiti dovu.’ Sljedećeg jutra je došao čovjek i rekao mi, ‘Iskopaj grob između ova dva groba.’ On je pokazao prstom na dva groba iz kojih sam čuo razgovor prošle noći. Ja sam ga upitao, ‘Kako se zovu osobe u tim grobovima?’ On je pokazao prstom, ‘Ovo je Abdullah. A ovo je Džabir.’ Ja sam mu rekao šta sam prošle noći čuo. On je rekao, ‘Da, to je tačno. Ja sam se ja zakleo da mu neću proučiti dovu. Međutim, ja ću sada prekršiti moju zakletvu, proučiću dovu, i daću kaznu (keffaret)’”

[Ebu Šudža Šehrdar Dejlemi je 558./1164. godine preselio na ahiret; Hakim Muhammed Nišapuri je 405./1014. godine preselio na ahiret; Sulejman bin Jesar, rob kog je Mejmuna radijallahu anha oslobodila, je 107./726. godine preselio na ahiret; Velijjuddin Muhammed Hatib-i Tebrizi Šafi’i je 749./1347. godine preselio na ahiret, rahmetullahi alejhim edžma’in.]

SEDMI DIO: U pouzdanim knjigama piše da mrtvi rade s Allahovom dželle-šanuhu dozvolom (izunom) poslove i da su od njih viđene mnoge stvari. Učenjak u nauci (alim) hadisa imam Sujuti u svojoj knjizi El-mutekaddim, i hafiz ibn-i Hadžer u svojim fetvama, kažu, “Duše pravovjernih (mu’mina) su na nivou, stepenu (mekamu), koji se zove Illijjin a duše nevjernika (kafira) su na mjestu koje se zove Sidždžin. Svaka duša je povezana na nepoznat način sa svojim tijelom. Ova veza nije kao ovosvjetski odnosi. Ovaj odnos je kao odnos nekoga (ko sanja) i šta on vidi u svojim snovima. Ali, veza mrtvih sa njihovim tijelima, i drugim stvarima, je puno jača od veze živih sa stvarima koje sanjaju. Dakle, nije teško pronaći slaganje i saglasnost između gore navedene izjave i Abdulberrovih riječi, ‘Duše su kod njihovih grobova.’ Dušama je dozvoljeno da utiču (te’sir) i raspolažu (tesarruf) sa svojim tijelima i da budu prisutne kod svojih grobova. Ako se mrtvac prebaci u drugi grob veza između duše i tijela se neće poremetiti. Ta veza neće prestati čak i kada se tijelo raspane i kada njegove zemaljske materije, tečnosti, i gasovi uđu u zemlju.” [Ahmed ibni Hadžer-i Askalani je 852./1448. godine u Egiptu preselio na ahiret; Hafiz Jusuf ibnu Abdulberr Maliki je preselio na ahiret 463./1071. godine u Šatibi, u Andaluziji (Španija).] Imam Sujuti je rekao, “Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Asakir od Abdullah-ibni-Abbasa pokazuje da je dušama dozvoljeno da se povežu i da raspolažu (tesarruf) sa svojim tijelima čak i kada su u Illijjinu. Kada je hazreti Dža’fer Tajjar postao šehid Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Dža’fer Tajjar mi je došao jedne noći. Sa njim je bio melek (anđeo). Imao je dva krila. Vrhovi krila su bili obojeni krvlju. Oni su išli u jemensku dolinu Biše.’ Ibni Adi prenosi hadisi šerif od hazreti Alije ibni Ebi Taliba koji kaže, ‘Ja sam vidio Dža’fera bin Ebi Taliba među melecima. Oni su davali radosne vijesti stanovnicima Biše (tražili muštuluk od stanovnika Biše) da će pasti kiša.’ Hakim, učenjak (alim) u nauci hadisa, prenosi da je Abdullah ibni Abbas rekao da je sjedio sa Resulullahom sallallahu alejhi ve sellem. Esma bint-i Umejs je takođe bila prisutna. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je, nakon što je rekao alejkum selam, rekao, ‘O Esma! Malo prije mi je došao tvoj muž Dža’fer sa Džebrailom i Mikailom. Oni su mi nazvali selam. Ja sam im odgovorio na selam. On mi je rekao, “Abdullah-ibni-Abbasa Imao sam rane po cijelome tijelu, na sedamdeset tri mjesta. Ja sam u desnoj ruci držao bajrak. Desna ruka mi je otsječena. Ja sam uzeo bajrak u lijevu ruku, lijeva ruka mi je otsječena. Allah dželle-šanuhu mi je dao umjesto moje dvije ruke dva krila. Ja letim sa Džebrailom i Mikailom. Ja kad god hoću izlazim iz dženneta. Ja kad god hoću ulazim i jedem voće.”’ Kada je to Esma čula ona je rekla, ‘Da Allahove dželle-šanuhu blagodati (ni’meti) budu dobre za Dža’fera! Ali ja se plašim da to ljudi, kada to čuju, neće vjerovati. O Resulullah! Bi li im to ti s minbera rekao? Oni će tebi vjerovati.’ Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je počastio mesdžid i popeo se na minber. On je, poslije zahvaljivanja Allahu dželle-šanuhu, i Njegovog veličanja, rekao, ‘Dža’fer ibni Ebi Talib mi je došao sa Džebrailom i Mikailom. Allah dželle-šanuhu mu je dao dva krila. On mi je nazvao selam.’ On je onda ponovio ono što je rekao Esmi o njenom mužu.” Ovi hadisi šerifi nam otkrivaju da Allah dželle-šanuhu dozvoljava da Njegovi šehidi i dobre (salih) osobe urade korisne poslove za ljude. Alimi hadisa su napisali mnoge vijesti koje nam saopštavaju takve informacije i potvrđuju tu činjenicu. Imam Dželaleddin Sujuti nam saopštava jedan od njih: “Ibni Ebiddunja je rekao, ‘Ebu Abdullah Šami je otišao u rat protiv Vizantinaca. Oni su gonili neprijatelja. Dva muslimanska vojnika su se odvojila od vojske. Jedan je rekao, ‘Mi smo vidjeli neprijateljskog komandira i napali smo ga. Dugo smo ratovali. Moj prijatelj je postao šehid. Ja sam se prestao boriti, okrenuo sam se, i potražio sam naše vojnike. Ja sam onda sam sebi rekao, “Sram te bilo! Što bježiš?”, i povratio sam se i napao sam na neprijateljskog komandira. Udarac moje sablje ga je promašio. On me je napao, oborio me je, i sjeo je na moja prsa. On je nešto zgrabio da me tim ubije. U tom momentu, moj mučki ubijeni (šehid) prijatelj je ustao i zgrabio neprijatelja za kosu i povukao ga. Mi smo zajedno ubili kafira. Mi smo razgovarali i otišli do jednog udaljenog drveta gdje je moj prijatelj legao mrtav. Ja sam ošao kod moje braće muslimana i rekao im šta se desilo.’” Zenduvisti, autor knjige Ravdat-ul-ulema i alim hanefi mezheba citira i autora knjige Zubdet-ul-fukaha i kaže da je takođe i on tako rekao. [Husejn bin Jahja Zenduvisti je 400./1010. godine preselio na ahiret. Njegova knjiga Revdat-ul-ulema je jako čuvena] Mehamili, učenjak (alim) u nauci hadisa, kaže da je Abdul’aziz bin Abdullah rekao, “Mi smo bili sa prijateljem u Damasku. Sa njim je bila i njegova žena. Ja sam već znao da je njihov sin postao šehid. Konjanik nam se približavao. Moj prijatelj mu je poželio dobrodošlicu. On je rekao svojoj ženi ‘Ovo je naš sin.’ ‘Neka je šejtan daleko od tebe’ odgovorila mu je. ‘Nisi u pravu. Zar si zaboravio da nam je sin davno postao šehid?’ Čovjeku je bilo žao radi toga šta je rekao. On se približio konjaniku. Nakon što ga je pažljivo osmotrio, on je rekao, ‘Tako mi Allaha ovo je naš sin!’ Žena je bila primorana da pogleda. Ona je uzviknula, ‘Tako mi Allaha, on je!’ Moj prijatelj je rekao, ‘Ti si moj sine postao šehid, zar nisi?’ Konjanik mu je odgovorio, ‘Jesam oče! Ali, Omer bin Abdul’aziz je upravo sada preselio na ahiret. Mi šehidi smo zatražili od našeg Gospodara (Rabba) dozvolu da ga posjetimo. Ja sam takođe zatražio dozvolu da i vama nazovem selam.’ On se oprostio sa njima i otišao. Ubrzo se pročulo da je Omer bin Abdul’aziz preselio na ahiret.” [Ahmed Mehamili Šafi’i je preselio na ahiret 415./1024. godine u Bagdadu; Omer bin Abdul’aziz je preselio na ahiret 101./720. godine] Imam Sujuti dodaje, “Ove vijesti su tačne i istinite. Alimi hadisa su ih zapisali sa njihovim dokazima. Ovu zadnju je napisao imam Jafi’i rahmetullahi alejh. I ja sam je takođe ponovio da bi podržao njegovo pisanje.” U Sujutijevoj knjizi su napisani mnogi ovakvi događaji. Oni koji žele da o ovom više pročitaju trebaju naći ovu njegovu knjigu. [Afifuddin Abdullah Jafi’i Šafi’i je preselio na ahiret 768./1367. u Meki]

Imam Jafi’i piše, “Vidjeti mrtve u dobrom ili lošem stanju je ono što Allah dželle-šanuhu daje nekim od Svojih robova kao kešf ili keramet. To je sa ciljem da živim dadne vesele vijesti, da ih opomene (poduči), ili da proizvede činjenje dobrog djela za mrtve, ili da pomogne da se isplati [mrtvačev] dug. Mrtvi se večinom vide u snu. Ali, ima ljudi koji ih vide i kad su budni. Ovo je keramet Evlija i ljudi od hala.” On piše na jednom drugom mjestu, “Alimi ehli sunnet mezheba su rekli da se duše mrtvih ponekad šalju iz Illijjina ili Sidždžina nazad, svojim tijelima u grobovima, to jest, kad to Allah dželle-šanuhu hoće. To se većinom dešava u noćima petka (džume, tj. noćima između četvrtka i petka). Mrtvi se sastaju i razgovaraju jedni s drugim. Džennetlije dobijaju blagodati (ni’mete). Oni koji zaslužuju mučenje (azab) dobijaju mučenje. Duše u Illijjinu i Sidždžinu, iako njihova tijela nisu tamo, dobijaju ni’mete i azab. Međutim, u grobu, i duša i tijelo dobijaju blagodat i patnju (ni’mete i azab).” Ibn-ul-Kajjim-i Dževzijje ovako piše u svojoj knjizi Kitab-ur-ruh, “Iz ove evidencije [događaja] se može zaključiti da stanje (hal) duše varira po jačini ili slabosti, veličini ili poniznosti. Stanja velikih duša nisu ista kao stanja drugih (duša). Takođe je poznato da duše na ovom svijetu imaju drukčija stanja u odnosu na njihovu snagu, slabost, i brzinu. Kada uporedimo dušu koja je pod kontrolom tijela, duša, koja je oslobođena ropstva i veze s tijelom, ima drukčiju snagu, moć, djelotvornost, brzinu, i odnos prema Allahu dželle-šanuhu, i prema svijetu materija. Sama duša je uzvišena, čista, velika, i ima veliku moć (himmet). Kada se ona rastavi od tijela ona postaje [još više] drukčija. Ona može uraditi neke druge stvari. Duše ljudi kada umru se vide u snu. One mogu uraditi izvanredne stvari koje nisu mogle uraditi dok su bile povezane sa svojim tijelima. Često je viđeno (iskušeno) da jedna osoba, dvije osobe, ili nekoliko osoba pobijede veliku vojsku. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekir, i Omer radijallahu anhuma su često sanjani (viđeni u snu). Njihove duše su raspršivale i rastjerivale kafirske i zalimske vojske. Ovo što smo mi do sada napisali je u skladu sa tumačenjima (tefsirima) petog ajeta sure Nazi’at nekih tumača (mufessira), na primjer, Bejdavijevim tumačenjem: ‘Kada Evlijina duša izađe iz njegovog tijela ona ide u svijet meleka. Ona onda ide da tumara po džennetskim bašćama. Ona takođe održava i ima i vezu i sa tijelom, i utiče na njega.’” [Kadi Abdullah Bejdavi Širazi je preselio 685./1286. godine na ahiret u Tebrizu.]

OSMI DIO: Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul su nam otkrili da je dozvoljeno (moguće) živima da budu svjesni blagodati i kazne (azaba) u grobu i da ga vide svojim (fizičkim) očima. Alimi ehli sunneta vel-džema’at su nam jednoglasno prenijeli da u grobu postoji i blagostanje (ni’met) i mučenje (azab) i da moramo vjerovati da se to dešava i duši i tijelu. Ovo je detaljno objašnjeno u knjigama o vjerovanju (aka’idu). U kabursku kaznu ne vjeruju samo mu’tezile i haridžije. Iz hadisi šerifa, i predaja (esera) Ashaba kiram radijallahu teala alejhim edžma’in, i pisanih djela selef-i salihina, se jasno vidi da postoji kažnjavanje u grobu (ili kaburski azab). Izvjesni džahili to ne vjeruju zato što ne znaju za ove dokaze. Biće korisno ako navedemo neke od tih dokaza da ojačamo njihov iman.

Mi smo već spomenuli da su Poslanici živi u svojim grobovima na jedan nama nepoznat način i da obavljaju namaz. U Buhariji i Muslimu (Sahihejnu) se prenosi da oni idu na hadž poslije smrti. Što se tiče onih koji nisu Poslanici, Ebu Nu’ajm citira da je Sabit-ul-Benani rekao, “Ja sam upitao Hamid-i-Tavila ‘Da li samo Poslanici klanjaju namaz u grobovima?’ On je odgovorio, ‘Ne. I drugi ga takođe mogu klanjati.’ Ja sam onda rekao, ‘O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Ako Ti ikada dadneš ikom dozvolu da u svom grobu klanja namaz daj da i Sabitu bude suđeno da u grobu klanja namaz!’” Ebu Nu’ajm opet kaže, “Šejban bin Džisr je rekao, ‘Kunem se Allahom dželle-šanuhu, osim koga nema drugog boga (ilaha)! Ja sam stavio Sabita Benanija u grob. Sa mnom je takođe bio i Hamid Tavil. Mi smo ga prekrili zemljom. Zemlja je na jednoj strani popustila. Ja sam pogledao u grob i vidio ga kako klanja namaz.’” Muhammed ibni Džerir Taberi [preselio na ahiret 310./923. godine] u svojoj knjizi Tehzib-ul-Asar, i Ebu Nu’ajm, prenose vijest od Ibrahima bin Samita koja kaže da su ljudi koji su u zoru (u vrijeme sahura) prolazili pored groba Sabita Benanija čuli da se iz njegovog groba čuje glas učenja Kur’ani kerima. Ovo je takođe zabilježio i Ebulferedž Abdurrahman ibnul-Dževzi Hanbeli [preselio na ahiret 597./1200. godine] u svojoj knjizi Safvet-us-safve. Tirmizi, Hakim, i Bejheki, prenose od Abdullaha ibni Abbasa vijest (haber) koja kaže, “Neki Ashabi kiram su razapeli šator na mjestu gdje se nalazio neoznačen grob. Oni su u šatoru čuli učenje sure Mulk. Kada se učenje završilo Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je došao u šator. Kada su mu oni rekli šta su čuli on je rekao, ‘Ova časna sura (sure-i šerif) štiti čovjeka od zagrobne kazne (kaburskog azaba).’” Ibnul-Kajjimi Dževzijje je rekao u svojoj knjizi Kitab-ur-ruh, “Ovaj hadisi šerif potvrđuje da mrtvac u svom grobu uči [Kur’ani kerim]. I Abdullah ibni Omer je, takođe, negdje razapeo šator i čuo učenje Kur’ani kerima u šatoru. On je to rekao Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem koji je potvrdio njegove riječi.” Alim hadisa Zejnuddin ibni Redžeb [Ebulferedž Abdurrahman Hanbeli, preselio na ahiret 795./1393. godine] ovako piše u svojoj knjizi Ehval-ul-Kubur, “Allah dželle-šanuhu daje da Njegov dragi rob u svom grobu radi dobra djela. Dužnost obavljanja ibadeta (molitve, bogosluženja) se završava kada čovjek umre. Za ibadet koji se obavi u grobu se neće dobiti sevab. Međutim, mrtvi uživaju u izgovaranju Allahovog dželle-šanuhu imena i obavljanju ibadeta. Tako isto uživaju i meleci i ljudi u džennetu. Oni u ibadetu osjećaju slast. Jer, za one koji imaju čistu dušu, zikr i ibadet su najslađe stvari. Oni koji imaju bolesnu dušu ne mogu osjetiti slast ovog zadovoljstva.” Ibnul Kajjim-i Dževzijje u svojoj knjizi Kitab-ur-ruh, Ibni Tejmijje, imam Sujuti u svojoj knjizi Šerh-us-sudur, i mnogi drugi alimi su tako isto napisali. Ebul-Hasan bin Bera’ je ovako napisao u svojoj knjizi Ravda, “Ibrahim, kopač grobova (mezardžija) je rekao, ‘Ja sam iskopao grob. Iz groba, i iz komada ćerpića, sam osjetio miris miska. Ja sam pogledao u grob i vidio sam jednog starca kako uči Kur’ani kerim.’ Muhammed bin Ishak ibni Mende [preselio na smrt 395./1005. godine] je rekao da je Asim Sekati rekao, ‘Mi smo kopali grob u gradu Belhu. Unutrašnjost susjednog groba se vidila. Jedan starac u zelenim kefinima je držao u rukama Kur’ani kerim i učio.’” Ima jako puno ovakvih događaja koji su zapisani u knjige. Alim hadisa Ebu Muhammed Abdullah Halal Maliki [preselio na ahiret 616./1219. godine u Egiptu] je napisao u svojoj knjizi Keramat-ul-evlija da je Ebu Jusuf Gasuli rekao da je on u Damasku posjetio hazreti Ibrahima bin Edhema. Ibrahim mi je rekao, “Ja sam danas vidio jednu predivnu stvar.” “Šta?” upita ga Ebu Jusuf. “Ja sam stajao u groblju kod jednog groba. Grob se otvorio. Iz njega se pojavio jedan starac u zelenim kefinima. On je rekao, ‘O Ibrahime! Allah dželle-šanuhu me je za tebe povratio u život. Možeš me pitati šta hoćeš.’ Ja sam ga upitao, ‘Kako je Allah dželle-šanuhu sa tobom postupio?’ On mi je odgovorio, ‘Moja loša djela su me okružila. Allah dželle-šanuhu je rekao da mi je oprostio iz tri razloga: Zato što sam volio onog koga je On volio, zato što na svijetu nisam nikada pio alkoholna pića, i zato što sam došao pred Njega s bijelom bradom. On je rekao da bi se stidio kazniti mu’mina koji tako pred njega izađe.’ Starac je onda nestao u grob.” Ibnul Dževzi je napisao u svojoj knjizi Safvet-us-Safve: “Ummul Esved je rekla da je Mu’aze, njena dojilja, rekla, ‘Otkako je moj sin Ebus-Sahba postao šehid za mene je ovaj svijet postao zatvor. Ja ne uživam ni u čemu. Međutim, ja želim da živim samo radi nade da bi mogla učiniti nešto što bi mi doprinijelo Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo, kako bi se u džennetu sastala sa mojim sinom Ebu-Sahbom.’ Muhammed bin Husejn je rekao: Mu’aze je plakala kada je prelazila na onaj svijet (ahiret). Onda se je nasmijala. Kada su je upitali šta je povod za to ona je odgovorila, ‘Žalim zato što [zbog smrti] prekidam namaz, post, učenje Kur’ani kerima, i ponavljanje Allahovog dželle-šanuhu imena (zikr). Onda sam vidjela Ebus-Sahbu. On je bio u zelenoj odjeći (koja se sastojala) iz dva dijela. Ja ga nisam vidjela takog ni kad je bio živ. Ja sam se zato nasmijala.’ Mu’aze je vidjela hazreti Aišu radijallahu anha. Ona nam prenosi od nje hadisi šerife. Veliki alimi kao što su Hasan Basri, Ebu Kilabe, i Jezid Rekaši, prenose Mu’azine rivajete hadisa.”

[Ibrahim Misri, autor knjige Zubde, je preselio na ahiret 957. godine; Muhammed ibni Džerir Taberi je preselio na ahiret 310./923. godine; Ebulferedž Abdurrahman ibnul-Dževzi hanbeli je preselio na ahiret 597./1200. godine; Ibni Ishak Muhammed je preselio na ahiret 151./768. godine u Bagdadu; Ibni Mende Muhammed je preselio na ahiret 395./1005. godine; Ebu Muhammed Abdullah Halal maliki je preselio na ahiret 616./1219. godine u Egiptu; Ibni Redžeb hanbeli je preselio na ahiret 795., rahmetullahi teala alejhim edžma’in.]

Bilo je onih koji su bili očevici kaburskog mučenja (azaba). Značenje četrdeset šestog ajeti kerima sure Mu’min kaže, “Faraonu i njegovim ljudima je svakog jutra (sabaha) i večeri (akšama) pokazana džehennemska vatra u kojoj će biti” (40, 46) Hadisi šerif u Buhariji i Muslimu kaže, “Kad bi vi bili u stanju da očuvate tajnu ja bih učinio dovu da On i vama dadne da čujete zagrobno mučenje (kaburski azab) kao što je meni dao da ga čujem.” U grobu se muče zajedno i tijelo i duša. Jer, oni su zajedno činili grijehe i nevjerstvo (kufr). Kažnjavanje same duše nije u skladu sa božjom (ilahi) pravdom i konačnom mudrošću (hikmetom). Alimi su rekli da, iako se vidi da se tijelo raspada i nestaje u grobu, ono postoji u Allahovom dželle-šanuhu znanju. Mnogi Ashabi kiram su vidjeli i rekli da su i duše i tijela mrtvih u azabu. Ibn-i Kajjim-i Dževzijje je napisao u njegovoj knjizi Kitab-ur-ruh, i Imam Sujuti u njegovoj knjizi Šerh-us-sudur, i Abdurrahman ibni Redžeb Hanbeli u njegovoj knjizi Ehval-ul-kubur, “Neko je rekao u Resulullahovom prisustvu, ‘Ja sam vidio da se neko pojavio iz zemlje. Čovjek ga je udario štapom i on je nestao u zemlju i to se tako ponavljalo kad god je on ustajao iz zemlje.’ Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je ovako rekao, ‘Osoba koju si vidio je bio Ebu Džehl. On će biti tako mučen do Kijameta.’” Ova i take slične vijesti (haberi) potvrđuju da svako može vidjeti kao i Poslanici i Evlije šta se dešava u grobu. Viđenja Evlija se ne mogu nikada poreči. Oni vide s Allahovom dželle-šanuhu svemoći (kudretom).

Sve što smo do sada napisali dokazuje da su mrtvi živi u svojim grobovima na jedan nama nepoznat način koji se može nazvati “zagrobni život”. Svi učenjaci (alimi) islama su rekli da smrt nije kraj postojanja već seoba iz jedne kuće u drugu. Poslanici alejhimussalavatu vetteslimat, i Evlije rahime-humullahu teala, su nastojali da rašire islam. Oni su svi [poslije svoje smrti] dobili stepen šehidstva. U Kur’ani kerimu je jasno i glasno rečeno da su šehidi živi. Zašto bi onda bilo čudno činiti preko njih tesebbub, tešeffu, i tevessul? “Tesebbub” znači “tražiti od njih, kao sredstva (sebeba), da pomognu u Allahovom dželle-šanuhu prisustvu”. “Tevessul” znači “tražiti od njih da nam oni učine dovu zato što su oni i na ovom i na onom svijetu Allahovi dželle-šanuhu predragi robovi”. Kur’ani kerim kaže da će im biti dato sve štogod hoće i odobreno sve štogod požele. Može li se neko optuživati zato što traži od ovakvih mrtvih ljudi nešto što se moglo tražiti od živih ljudi? Može li se ukoriti neko zato što je pribjegao grobu Poslanika i Evlija, kao sredstu i posredniku (sebebu i vesili), iako on vjeruje da nema drugog stvaraoca osim Allaha i da će samo sam Allah dželle-šanuhu stvoriti ono što on očekuje od njih? Oni koji vjeruju da su oni istruli, i postali zemlja, i nestali, ovo sve poriču. Oni koji ne znaju islam i ne mogu da shvate njihovu veličinu i uzvišenost ne vjeruju. Oni koji ne shvataju čast i uzvišenost Poslanika i Evlija su vjerski neuki (to jest, dinski džahili). Oni nisu shvatili islam. Muslimani koje oni smatraju neukim su učeniji i inteligentniji od njih. U hadisi šerifima i riječima alima islama je jednoglasno rečeno da je dozvoljeno odlaziti na grobove Poslanika alejhimussalavatu vetteslimat i Evlija i tražiti nešto od Allaha dželle-šanuhu upotrebljavajući njih kao sredstvo i posrednika (sebeb i vesile), i zamoliti ih da se zauzmu za nas na kijametskom danu (tj. da nam učine šefa’at). Neka su sve hvale i zahvale (hamd i šukr) Allahu dželle-šanuhu koji nam je dodjelio blagodat vjerovanja u hadisi šerife Muhammeda alejhisselama, najvišeg i najodabranijeg od svih ljudskih bića, i knjige istaknutih i predragih koji su ga slijedili! Da nam naš Gospodar nije učinio ovo dobro i dodijelio ovu veliku blagodat mi to ne bi mogli sami sobom shvatiti i pronaći. Mi bi bili upropašteni (uhelaćeni).

Mi ćemo sada citirati ajete koji potvrđuju da je dozvoljeno tražiti od Allaha dželle-šanuhu da stvori putem, preko Poslanika i Evlija, to jest, da (je dozvoljeno da) ih uzmemo kao sredstvo i posrednika (sebeb i vesile): Značenje trideset osmog ajeta sure Maide, “O vjernici! Bojte se Allaha dželle-šanuhu! Tražite posrednika (vesile) da Mu se približite.” (5, 38) i značenje pedeset sedmog ajeta sure Isra, “Ima onih koji čine dovu i ibadet. Oni traže posrednika (vesile) i sredstvo (sebeb) da se približe svome Gospodaru (Rabbu). Oni žele sredstvo (sebeb) koji će ih najviše približiti Allahu dželle-šanuhu.” (17, 57) Allah dželle-šanuhu u ovim ajeti kerimima strogo naređuje da se ljudi čvrsto uhvate za sredstvo (sebeb) i posrednika (vesile). On kaže da će mu se oni najviše približiti preko posrednika (vesile). On nije propisao jednu izvjesnu stvar kao posrednika (vesile). Prema tome, posrednik (vesile) je sve ono što izaziva Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo [i ljubav]. To znači, kod Allaha dželle-šanuhu nisu samo njihove dove [tj. dove mrtvih] posrednik (vesile), kako to haridžije kažu, već su (kod Allaha dželle-šanuhu) takođe posrednik (vesile) i njihovo zauzimanje (šefa’at), i njihovi stepeni (mertebe), i njihove vrijednosti, i oni sami. [Ovaj ajeti kerim (Isra, 57) je napisan i na 97. stranici drugog izdanja vehabijine knjige, koja takođe citira i Katadine riječi, “Približi se Allahu dželle-šanuhu obavljajući ibadete sa kojima je On zadovoljan”. Ali, on dodaje da su putevi Poslanika i njihovih sljedbenika posrednici, a ne oni sami. Njihov put može biti vesile a oni ne mogu biti vesile!?] Alimi ehli sunneta su rekli da su posrednici i Poslanici, i njihovi sljedbenici (tabi’je) lično, sami sobom, posrednici (vesile), isto kao što su i njihova zauzimanja (šefa’ati), i stepeni (mekami), i natprirodne pojave (kerameti), i dove, kao takođe i njihov put, to jest, iman, ibadet, i ihlas posrednici. Oni koji kažu da oni ne mogu biti posrednici kleveću Kur’ani kerim, hadisi šerife, Poslanike, i Evlije. Kur’ani kerim i hadisi šerifi jasno kažu da Poslanici i Evlije mogu biti posrednici (vesile).

Značenje trideset trećeg ajeta sure Enfal kaže, “Ja te kafire neću kazniti sve dok si ti među njima.” (8, 33) Kako piše u knjigama tefsira i u Buhariji, kafiri su se ismijavali s našim Poslanikom, i govorili mu, “Reci tvom Gospodaru (Rabbu) neka nas brzo kazni.” Ovaj ajeti kerim je objavljen na njihove riječi. On kaže da Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem mubarek časno tijelo (koje se nalazi) među njima sprečava kaznu (azab) kafira. Ne može se reći da je Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem nivo poslanstva, ili njegovo činjenje dove, ili njegovo zauzimanje (šefa’at) spriječilo kaznu. Jer, kafirima se niti čini dova niti se za njih zauzima (šefa’at), niti im pomaže poslanstvo u koje oni i ne vjeruju.

Značenje istog ajeta kaže, “Allah dželle-šanuhu ih ne kažnjava zato što traže oprost (čine istigfar).” Velika većina selefi salihina je rekla da ovaj ajeti kerim znači, “Ja ih ne kažnjavam zato što će oni imati djecu koja će tražiti oprost (istigfar).” Allah dželle-šanuhu je rekao “Ja ih ne kažnjavam”, zato što je odlučio u vječnoj prošlosti da će nevjernička djeca vjerovati. Dakle, prema alimima koji su tako rekli, čestice dolazećih muslimana, u krvi kafira, su izazvale sprečavanje kazne.

Značenje dvije stotine pedeset prvog ajeta sure Bekara i četrdesetog ajeta sure Hadždž glasi, “Da je Allah dželle-šanuhu dozvolio ljudima da budu slobodni jedni prema drugima (da ih ne suzbija) dunjaluk bi bio naopačke.” (2, 251; 22, 40) Neki učenjaci koji su eksperti u tumačenju Kur’ani kerima (tj. alimi tefsira) su ovako protumačili ovaj ajeti kerim, “Da Allah dželle-šanuhu nije stvorio pravovjerne (mu’mine), da je stvorio samo kafire, svijet bi bio u potpunom neredu. Tijela mu’mina štite svijet od nereda.” Čovjekova sreća (se’adet) je u njemu samom. Ona se ne može dobiti na osnovu njegovih djela. Zato hadisi šerif kaže, “Čovjek je dobar (sa’id) ili loš (šaki) prije nego što dođe na svijet.” Samo, izgleda, da dobra djela utiču da čovjek bude dobar (sa’id), ali to u stvarnosti nije tako. Zato hadisi šerif kaže, “Neko radi zlo koje ga odvede u džehennem. On čuje džehennem. Ako je on u Umm-ul kitabu, to jest u božanskom znanju (ilm-i ilahi) dobar (sa’id), on učini nešto što će ga u njegovim zadnjim danima odvesti u Džennet i on ode u džennet.” Čovjekova djela ne vode čovjeka u džennet. Ona djeluju kao sredstvo (sebeb) da on ode u džennet. Zato hadisi šerif kaže, “Niko neće otići u džennet za svoja dobra djela i ibadete.” Kada su upitali, “O Resulallah! Je li to isto tako i za tebe?”, on im je odgovorio, “To je takođe isto tako i za mene. Ja ću se spasiti (kutarisati) samo s Allahovom dželle-šanuhu milošću (merhametom) i dobrotom (ihsanom).” Ne može se reći da će onaj ko radi dobra djela i ibadete sigurno otići u džennet. Međutim, može se reći da će onaj za koga je u vječnoj prošlosti (ezelu) odlučeno da bude dobar (sa’id) sigurno otići u džennet. Biti dobat (se’adet) ili biti loš (šekavet) ne ovise o čovjekovim djelima već o njegovoj biti, prirodi. Allah dželle-šanuhu je izabrao Muhammeda alejhisselam između svih drugih ljudi i učinio ga superiornijim od svih drugih Poslanika radi njegovog blagoslovljenog (mubarek) zata (bića, biti). Ovo zna svaki mu’min. Ovo isto važi i za superiornosti Resula, Nebija, i Evlija. Stepen (merteba), položaj, i svaki superioritet, su ovisni o prirodi bića (zata). Priroda bića (zata) nije ovisna o položaju. [Na primjer, čovjek nije cijenjen zato što je general. Ali on je postao general zato što je važan.] Prema tome, očigledno je da su vehabijske riječi, “Materija, predmet, i osoba, ne mogu biti sredstvo (sebeb)”, pogrešne. Ajeti kerimi, hadisi šerifi, i Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem sunnet-i senijje pokazuju da su oni na pogrešnom i otpadničkom putu.

Hadisi šerif kaže, “Naši bolesnici su ozdravili berićetom naše zemlje i pljuvačke jednog od nas i dozvolom (izunom) našeg Gospodara (Rabba).” Ako neko pomiješa čistu zemlju sa njegovom čistom pljuvačkom i dadne je bolesniku kao lijek Allah dželle-šanuhu odobrava ozdravljenje. Sve, i zemlja, i pljuvačka, i farmaceutski lijekovi sa izvjesnim djelotvornim učinkom, su materije, tijela, tj. biti, esencije (zatovi). Mi ne možemo misliti o njima da one imaju rang ili korist ili zauzimanje. Sahih hadisi šerif u zbirci Sahih Muslim, imama Muslima Šafi’ije rahmetullahi teala alejh, kaže, “Zemzem voda ima dejstvo prema namjeri onoga ko je pije.” Kada se Zemzem voda pije s namjerom da se dobije bilo šta, bez obzira odnosilo se to na ovaj ili na onaj svijet, ona to obezbjeđuje. Ovo je često iskušeno. Svako zna da je voda zat, materija. Ne može se misliti da ona utiče svojim rangom djelotvornošću, dovom, i zauzimanjem, da obezbjedi zdravlje i korist.

Kako je definisano u sahih hadisi šerifu, i kako su nam jednoglasno prenijeli svi alimi fikha, mjesto između vrata Ka’be i kamena (koji se zove) Hadžer-ul-esved se zove Multezem. Ako neko na tom mjestu dotakne svojim stomakom zid Ka’be, i učini da mu Multezem bude posrednik (vesile) za njegovu dovu, i zamoli Allaha dželle-šanuhu, Allah dželle-šanuhu će ga zaštititi od gubitka i štete. To je često iskušeno. Kao što svako zna Multezem se sastoji od nekoliko kamenova u zidu Ka’be. Ovo kamenje je zat, materija. Kao što je Allah dželle-šanuhu dao svakoj materiji izvjesne karakteristike On je tako dao i ovom kamenju osobinu da bude posrednik (vesile) za dobru svrhu i korist. [Isto kao što je On dao aspirinu da (bude posrednik i) ublaži bol, i kvinidinu da bude (posrednik, odnosno,) lijek protiv malarije, i alkoholnim pićima (da budu posrednici i) da opijaju, On je isto tako dao ovom kamenju dejstvo da bude posrednik za uslišavanje dova, i da nije kao drugo kamenje.]

Ovakvi korisni efekti su dati mjestima posjete (oko Ka’be), kao na primjer, mjestu pod olukom na sjevernoj strani Ka’be; mjestu koje se zove Mekam-i Ibrahim, koji je nasuprot vrata Ka’be u Mesdžid-i Haramu; i crnom kamenu na čošku Ka’be, koji se zove Hadžer-ul-esved, njegovom ljubljenju, ili diranju (milovanju) rukom ili licem. Allah dželle-šanuhu je dao ovim materijama dejstvo uslišavanja dova onih koji se preporuče preko njih (koji kroz njih učine dovu), to jest, onih koji ih uzmu kao posrednike kada Njemu čine dovu. Zar nije moguće -- kada se zna, vidi, i vjeruje da ove materije (stvari) djeluju kao posrednici (vesile) za uslišavanje dova -- da dove budu uslišane i kroz Resulullahovo posredstvo, i posredstvo Allahovih dželle-šanuhu predragih robova koji ga slijede? Ako se neko usudi reći da uspostavljeno djelotvorno dejstvo i posredovanje zemlje, Zemzem vode, kamenja Multezema, Mekami Ibrahima, gdje se nalaze otisci mubarek Ibrahimovih alejhisselam stopala, i kamena Hadžer-ul-esveda, ne dokazuje da su grobovi Poslanika i Evlija posrednik (vesile) i sredstvo (sebeb), njegove riječi će pokazati da je on vjerski neuk (džahil) i da se ne stidi Allaha, Resulullaha, i muslimana. Jer, Ashabi kiram alejhimurridvan su puno cijenili Resulullahovu sallallahu alejhi ve sellem časnu ličnost (zat-i šerif) i izražavali joj (ličnosti, njemu) najdublje poštovanje.

Urvet-ibn-Mes’ud-es-Sekafijeve riječi, koje se nalaze u Buhariji, su čuvene. One glase: “Ja sam otišao Resulullahu kao izaslanik nevjernika za mirovni ugovor na Hudejbiji. Nakon toga sam se vratio u Meku i rekao Kurejševićkim plemićima, ‘Kao što vam je već poznato, ja sam više puta posjećivao perzijske šahove zvane Kisre i vizantinske kraljeve zvane Cezare i Abesinijske vladare zvane Neguse. Ja nisam vidio da je ijedan od njih poštovan na bilo koji način kao što Ashabi poštuju Muhammeda alejhisselam. Ja nisam vidio da je njegova pljuvačka pala na zemlju. Njegovi Ashabi su je hvatali i mazali po svojim licima i očima. Oni su se utrkivali da uhvate vodu kojom je uzimao abdest i da je sačuvaju radi njenog bereketa (berićeta). Kada se šišao, ili kada je kratio bradu, njegovi drugovi (Ashabi kiram) su hvatali njegovu svaku dlaku prije nego što bi dotakla tlo i čuvali je kao najskupocjeniji dragulj. Oni ga, iz dubokog poštovanja i stida prema njemu, ne gledaju (direktno) u lice.’” Iz ovog se vidi koliko su Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in cijenili i poštovali i najmanje djeliće Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem zata, čak i ono (one stvari) što bi drugi smatrali ružnim i prljavim. Može li se reći da je ovo duboko poštovanje i stid bilo radi toga što im je njegova blažena (mubarek) pljuvačka i voda od abdesta, koja je dotakla njegovo blaženo (mubarek) tijelo, činila dovu ili zagovarala za njih (činila šefa’at) ili imala neki rang ili vrijednost? To su sve bile materije. Ali te materije su postale dragocjene zato što su došle od najčasnijeg bića (zata), materija njegovog tijela. Iako vehabije i oni koji slijede njihov put kažu da su oni pravi vjerski ljudi i monoteisti oni drže da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ravan idolu Latu. Oni upoređuju ono što su Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i njegovi Ashabi radijallahu anhum edžma’in radili i naređivali da se radi s idolatrijom. Mi se utičemo Allahu dželle-šanuhu od njihovog govora, mišljenja, i vjerovanja.

Ima toliko hadisi šerifa koji potvrđuju da je dozvoljeno tražiti ispunjenje želje od Allaha dželle-šanuhu, uzimajući pri tome Poslanike alejhimussalavatu vetteslimat i one istaknute i predrage Evlije koje su slijedile njihov put kao posrednike (vasitu) da naši zli neprijatelji na njih ne mogu nikada odgovoriti. Oni postaju potpuno zbunjeni. Kako piše u knjigama Buharija i Muslim, Esma binti Ebi Bekr, radijallahu teala anha ve Ebiha, je pokazala onim oko sebe zeleni ogrtač (džubbe) našeg Poslanika. On je imao svilenu kragnu. Ona je rekla, “Hazreti Ajša je imala kod sebe ovaj ogrtač. Ja sam ga uzela poslije njenog prelaska na onaj svijet. Mi stavljamo ovaj ogrtač na naše bolesnike i tako ih liječimo. Naši bolesnici ozdrave kada ga nose.” Kako vidimo Ashabi kiram alejhimurridvan su upotrebljavali ogrtač kao sredstvo za izliječenje zato što ga je nosio vlasnik svih vrsta superioriteta, Allahov dželle-šanuhu voljeni Poslanik, sallallahu teala alejhi ve Alihi ve sellem.

Muhammed Humejdi Ezdi Maliki Andalusi je od dva sahiha [Buharije i Muslima] napravio knjigu u kojoj citira Abdullaha bin Mevhiba, da je rekao, “Moja žena mi je dala čašu vode i poslala me našoj majci Ummi Selmi. Hazreti Ummi Selma je donijela srebrenu kutiju. U njoj su bile dlake sa Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem časne brade. Ona je u tu čašu vode stavila časne [dlake] brade i onda ih izvadila. Oni koji su patili od uroka ili nekih drugih tegoba su imali običaj da donesu vode i da je tako posvete i da se izliječe pijući tu vodu. Ja sam pogledao u tu srebrenu kutiju i u njoj sam vidio nekoliko crvenih dlaka.”

Humejdi, u istoj knjizi koja je napravljena od Buharijinog i Muslimovog sahiha, citira Sehl- bin-Sa’da, koji kaže, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mi je dao na poklon svoju mubarek košulju. Moja majka ju je htjela uzeti od mene. Ja sam joj rekao da ja hoću da je upotrijebim za svoj kefin. Ona je rekla, ‘Ja sam samo htjela da se oberićetim tom mubarek košuljom našeg efendije Resulullaha.’” Vidi se da su Poslanikovi sallallahu alejhi ve sellem Ashabi kiram upotrebljavali njegovu mubarek košulju kao način i sredstvo za zaštitu i spas od kazne [na onom svijetu].

U Buhariji i Muslimu je zabilježeno da je Ummi Selim rekla, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je spavao kod mene. Njegovo mubarek lice je bilo orošeno biserima znoja. On se probudio dok sam ja sakupljala njegov znoj i stavljala ga u nešto. On me je upitao, ‘O Ummi Salim! Šta to radiš?’ Ja sam mu odgovorila, ‘O Resulullah! Ja hoću da se moja djeca oberićete tvojim znojem.’ On je rekao, ‘Dobro radiš.’” Ibni Melek je napisao u komentaru knjige Mesabih, “Ovaj hadisi šerif pokazuje da je dozvoljeno tražiti Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo preko stvari koje su velikani tesavvufa, alimi, i dobri (suleha) upotrebljavali.”

Imam Muslim rahime-hullahu teala je napisao u svom sahihu: “Medinjani su poslije jutarnje molitve (sabah namaza) uobičajavali nositi Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem posude s vodom. On je u svaku posudu zamočio svoje mubarek ruke.” Ibn-ul Dževzi kaže u svojoj knjizi Bejan-ul muškil-il Hadis, “Medinjani su na taj način postizali blagoslov i napredak (berićet, bereket) kroz Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Bolje je da alim ne odbije one koji mu tako dođu da dobiju blagoslov (berićet).” Iz ovih Ibni Dževzijinih riječi, i imamovih Nevevijevih komentara na Sahih-i Muslim, i Kadijinih Ijadovih u knjizi Muslim šerh-i, i (riječi) hanefi alima Abdullatif-ibni-Meleka, rahmetullahi alejhim edžma’in, se razumije da, suprotno onom što haridžije misle, ovakav način traženja (i postizanja) blagoslova (berićeta) i koristi (faidi) nije specifičan samo za Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. [Očigledno je da haridžije ili ne znaju za knjige ovih islamskih učenjaka (alima) ili namjerno insistiraju na tvrdoglavosti, što dokazuje njihove zle ideje i namjere.]

Buharija citira u svojoj knjizi da je Ibni Sirin rekao, “Meni je dopala jedna dlaka iz časne brade našeg efendije Resulullaha. Ja sam to rekao Ubejdi. On je rekao, ‘Ja bih volio više od svega na svijetu da imam jednu dlaku iz te časne brade.’”

Buhari šerif kaže da je Enes bin Malik, koji je imao čast da dugo služi Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, oporučio da se zajedno sa njim zakopa u grob i jedna dlaka iz (Poslanikove alejhisselam) časne brade. On je želio da sa njom izađe pred Allaha dželle-šanuhu. U knjizi Šifa piše, “Jedan od Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem kerameta i vrlina (fazileta) je i ovo: Halid bin Velid radijallahu anh je uobičajavao nositi sa sobom, u svom turbanu, jednu dlaku iz (Resulullahove alejhisselam) časne brade. On je u svim bitkama u kojima je imao tu mubarek dlaku izvojevao pobjedu.” Zašto onda Allah dželle-šanuhu ne bi ispunio želje, kada se uzme Resulullahova sallallahu alejhi ve sellem blagoslovljena ličnost (mubarek zat-i šerif) kao posrednik (vesile), kada je Halidu ispunjena želja posredstvom (sebebom) samo jedne mubarek dlake? Imam Muhammed Busajri rahmetullahi alejh, veliki alim islama i zaljubljenik u Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, predivno izražava ovu delikatnost u knjizi Kaside-i burde.

Buharija i Muslim navode u svojim sahihima da je Abdullah ibni Abbas rekao, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je prošao pored dva groba. On je shvatio da su oni koji u njima leže u azabu. On je zatražio hurminu granu. Prelomio ju je na dva dijela i zabo po dio na svaki grob. On je rekao, ‘Sve dok su ove grane zelene njihova patnja će biti ublažena.’” Hadisi šerif nas uči da se mogu na grob staviti hurmine grane sa ciljem da se patnja umanji. Allah dželle-šanuhu radi bereketa (berićeta) zelene trave smanjuje kabursku patnju. Zelena trava je materija (zat). Ublažavanje patnje putem sađenja (zelenih biljaka) nije samo specifično za Resulullaha. Alimi islama su jednoglasno rekli da se hurmine grane uvijek mogu zasaditi na grobovima. U muslimanskim grobljima se radi toga sade čempresi. Kada se jedan takav predmet, kao grana hurme, može uzeti kao sredstvo za umanjivanje patnje (azaba), zašto se onda najcjenjeniji i najodabraniji od svih ljudskih bića i stvorenja ne bi mogli uzeti kao sredstva (sebebi) i posrednici (vesile)? Može li iko ko ima razuma i logike ovome prigovoriti?

Dozvoljeno je upotrebljavati materije i zatove kao sredstva preko kojih ćemo (se umiliti Allahu dželle-šanuhu i) dobiti Njegovo zadovoljstvo. Ebu Sufjanova žena, Hind je u bici na Uhudu odgrizla, pojela komad hazreti Hamzine radijallahu anhuma jetre. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Hamza je kod Allaha jako cijenjen (na velikom nivou). On neće dozvoliti nijednom dijeliću njegovog tijela da gori (bude) u džehennemu.” [Ovaj hadisi šerif još bolje pokazuje da je Hind postala vjernica i da neće ići u džehennem.] Resulullah je rekao Maliku bin Sinanu radijallahu anh, koji je popio Resulullahovu blagoslovljenu (mubarek) krv, “Ti nećeš goriti u džehennemskoj vatri!” Isto tako, i kad je Abdullah bin Zubejr radijallahu anh popio njegov hadžamat (ispuštenu krv), on ga nije ukorio već mu je rekao, “Mnoge stvari će ti se desiti od ljudi. I mnoge stvari će se ljudima desiti od tebe.” On je rekao ženi, koja je popila ostatak pića iza njega, “Tebe neće nikad boljeti stomak.” Ovaj hadisi šerif je sahih. Ženino ime je bilo Bereke. Ovo su mnogi alimi saopštili u svojim knjigama, kao na primjer, Kadi Ijad u njegovoj knjizi Šifa, i Kastalani u njegovoj knjizi Mevahib-ul-ledunnijje. O muslimani! Kada su čak i krv, i slične stvari, koje su nekada pripadale Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem mubarek tijelu sredstvo (sebeb) i posrednik (vesile) za spas od džehennemske vatre, i uklanjanje bolova, zašto onda ne bi vjerovali da je i to mubarek tijelo, ili ličnost (zat), sredstvo i posrednik za slične koristi? Njegov blaženi (mubarek) zat je od Allahovog dželle-šanuhu nura (svjetlosti). [Zato] njegova sjenka nije nikada pala na zemlju. Džabir i mnogi drugi, radijallahu teala anhum, su nam rekli o tome. Hoćemo li onog ko kaže, “On se ne može uzeti kao posrednik (vesile); On ne može biti sredstvo (sebeb) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje,” smatrati njegovim sljedbenikom, (članom njegovog ummeta) ili neprijateljem tog uzvišenog Pejgambera, koji je bio najviši od svih drugih Poslanika, i Allahov dželle-šanuhu miljenik? U ajeti kerimima se kaže da je on bio milost (rahmet) čak i za nevjernike (kafire). Zašto on onda ne bi bio sredstvo i posrednik milosti za muslimane ehli sunneta vel-džema’at koji ga vole?

Vesile (posrednik, medij, sredstvo) koje se naređuje u ajeti kerimu, “Tražite vesile!” uključuje i molitve (ibadete), i dove, i blagoslovljene (mubarek) i ugledne zatove (ličnosti, materije). Hadisi i događaji koji su gore navedeni to jasno dokazuju.

Ima puno ajeti kerima koji ističu da je dozvoljeno tražiti sve od stvorenja, čak i ono što Allah dželle-šanuhu daje Svojim Evlijama kao natprirodno čudo (keramet), i što ljudi nisu u stanju učiniti. Jedan od njih je i ajeti kerim u suri Neml. Značenje ovog ajeti kerima kaže da je Sulejman alejhisselam rekao, “O moj narode (džema’atu)! Ko će (mi od vas) donijeti ovdje njen prijesto (kursi)?” (27, 38) Tu je, među prisutnim, bilo i džina, i ljudi, čak i šejtana. Ifrit, jedan od zlih džina, je rekao, “Ja ti ga mogu donijeti prije nego što ustaneš (sa ovog skupa).” Sulejman alejhisselam je rekao, “Treba mi brže.” Asaf bin Berhija, Sulejmanov alejhisselam pisar, je rekao, “Ja ga mogu brže donijeti.” Belkisin prijesto je bio u Jemenu. Sulejman alejhisselam je bio u Damasku. Između njih je bilo rastojanje od tri mjeseca dana [hoda]. On je u tom momentu, ispod zemlje, (u jednom momentu) donijeo [i nju i njen prijesto] u Damask. Prijesto je bio kao kauč, ukrašen zlatom i draguljima. To je bio (njegov) keramet. Allah dželle-šanuhu daje keramet Svojim Evlijama, Svojim dobrim robovima među ljudima, izvan Svog uobičajenog običaja i zakona (načina djelovanja). Allah dželle-šanuhu u Kur’ani kerimu hvali keramete koje je On dao (tom) Evliji, Njegovom dobrom robu. On nije ukorio Sulejmana alejhisselam zato što je tražio to čudo (keramet). On nije rekao, “Zašto tražiš od nekog drugog kad sam ti Ja bliži od tvoje žile kucavice (aorte)? Zašto ne tražiš od Mene ono što samo Ja mogu učiniti, i što ljudi nisu kadri učiniti?” Sulejman alejhisselam je bio Allahov dželle-šanuhu Poslanik. On je znao da ta njegova riječ ili želja nije ništa drugo do korištenje sredstava (sebeba), što je u skladu sa vjerom. Allah dželle-šanuhu naređuje ljudima da se oni čvrsto uhvate za sredstva (sebebe). Tražiti nešto od Resulullaha i šehida i dobrih robova je isto tako. To je način korištenja kerameta koje im je Allah dželle-šanuhu dao. Oni su sredstva (sebebi), i načini (vasite), i posrednici (vesile). Samo Allah dželle-šanuhu stvara i daje. Kerameti Evlija su (tj. potiču) iz superiotiteta i mudžiza (natprirodnih pojava) Poslanika salavatullahi alejhim edžma’in. Evlije dobijaju keramet preko Poslanika zato što ih slijede.

Osamdeset deveti (89.) ajeti kerim iz sure Bekara je jedan od ajeti kerima koji otkriva da je dozvoljeno pribjeći (tevessuliti) i tražiti posredstvo i zalaganje (šefa’at) od Allahovih dželle-šanuhu dragih robova, a prije svih od efendije (sejjida) svih Poslanika, Muhammeda alejhisselam. Alimi hadisa su jednoglasno rekli da je ovaj ajeti kerim objavljen za hajberske jevreje. Ovi jevreji su u vrijeme džahilijjeta, to jest prije Resulullaha, bili u ratu sa plemenima Esed i Gatfan. Oni su, dok su ratovali, govorili, “O naš Gospodaru (Ja Rabbi)! Pomozi nam radi prava (hakka) Poslanika kojeg ćeš Ti poslati u zadnje vrijeme (ahiri zeman)!” Oni su izvojevali pobjede upotrebljavajući zadnjeg Poslanika kao posrednika (vesilu). Ali, kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem došao i objavio islam oni su mu bili zavidni i tvrdoglavo su odbili da ga vjeruju. Ibn-ul-Kajjim-i Dževzijje ovako piše u knjizi Bedaji’-ul-feraid, “Jevreji su prije Resulullaha alejhisselam (u vrijeme džahilijjeta) bili u ratu sa svojim komšijama, Arapima. Oni su tražili pomoć od Allaha dželle-šanuhu preko Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem blagoslovljenog tijela (mubarek vudžuda) prije nego što je on i došao na ovaj svijet. Allah dželle-šanuhu im je pomogao i oni su izvojevali pobjede. Ali, kada je Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem počeo širiti islam oni nisu vjerovali u njega i tako su postali nevjernici (kafiri). Da ga oni ranije nisu vjerovali oni ne bi tražili pomoć od Allaha dželle-šanuhu njegovim posredstvom.” Neki komentari na tefsir Bejdavi citiraju da je Sa’duddin Teftazani [Ma’sud bin Omer Šafi’i, preselio na ahiret u Samarkandu 792./1389. godine] rekao, “Oni [tj. židovi] su tražili pomoć spominjući Resulullahovo blagoslovljeno (mubarek) ime. Oni su uzimali to blagoslovljeno ime kao svog zalagača i zagovornika (šefa’atdžiju).” Takijjuddin Husni, jedan dobri alim (salih) i isposnik (zahid), je napisao u svojoj knjizi Mevlid-un-nebi, “Kada musliman nauči o Resulullahovom lijepom ponašanju, blagosti, milosti, i strpljivosti, i shvati njegov visoki nivo i superioritet kod Allaha dželle-šanuhu, on ga uzima kao posrednika (vesilu) za svoje svako djelo. Jer, On je zagovornik (šefa’atdžija). Allah dželle-šanuhu ne odbija Njegovo zalaganje i zagovaranje (šefa’at). On je Allahov dželle-šanuhu najdraži, miljenik (mahbub). Allah dželle-šanuhu odgovara na molbe koji su napravljene kroz njegovo posredstvo i zalaganje (vesilu i šefa’at). Allah dželle-šanuhu je to rekao u Kur’ani kerimu i tim nadahnuo (ilham) Svoje evlije. Kur’ani kerim nas obavještava da su čak i njegovi (tj. Resulullahovi alejhisselam) neprijatelji, i neprijatelji svih muslimana, dobijali što god su htjeli kada su uzimali njega kao posrednika (vesilu). Allah dželle-šanuhu kaže da im je On dao što god su tražili zato što On njega neizmjerno voli i što ga je stvorio kao najuzvišenije stvorenje. Abdullah ibni Abbas prenosi da su prije dolaska Resulullaha alejhisselam (tj. u doba džahilijjeta) hajberski židovi ratovali s arapskim kafirima i da su od njih uvijek gubili bitke. Oni su, kad god su činili dovu, ‘O naš Gospodaru (ja Rabbi)! Pomozi nas radi Tvog predragog Poslanika kog si nam obećao poslati u zadnjem vremenu (ahiri zemanu)’, pobjeđivali Gatfan kafire. Međutim, kada im je Allah dželle-šanuhu poslao Muhammeda alejhisselam kao Poslanika oni ga nisu vjerovali. Oni su postali kafiri. Allah dželle-šanuhu to kaže u [gore spomenutom] ajeti kerimu (Bekara, 89). Mi vidimo da je Muhammed alejhisselam toliko cijenjen, častan, i uzdignut u Allahovim dželle-šanuhu očima, da On čak uslišava i kafirske dove, kada oni uzmu (u dovi) njega kao posrednika (vesilu). Iako je Allah dželle-šanuhu znao da će jevreji biti najžešći neprijatelji tog Njegovog voljenog Poslanika, i da će mu puno nauditi, On je uslišao njihove dove (molbe) kada su oni uzeli njega kao posrednika. Kada su njegov ugled i posredstvo bili na jednom takom nivou, čak prije nego što je i došao na ovaj svijet, zar može razumna i svjesna osoba tvrditi da ga je grijeh uzimati kao posrednika (vesilu) i zauzimača (šefa’atdžiju) nakon što je Poslanik poslan kao milost svim svjetovima (svjetovima stvorenja)? Oni koji to [posredovanje] ne vjeruju su gori od židova. Dova Adema alejhisselam, prvog poslanika, je takođe bila uslišana kada je on u svojoj dovi upotrijebio njega [Muhammeda alejhisselam] kao posrednika (vesilu). Ovo je opširno opisano u knjigama tefsira i hadisa. Oni koji razumiju ove dokumente će jasno vidjeti ko su oni koji ne vjeruju da ga je dozvoljeno uzimati kao posrednika (vesilu).”

DODATAK: Stvari koje Allah dželle-šanuhu daje -- kada se Poslanici alejhimussalavatu vetteslimat i Evlije rahime-humullahu teala uzmu kao posrednici (vesile) i zauzimači (šefa’atdžije) -- su njihovi kerameti i uzvišenosti. Oni takođe imaju keramete i nakon njihove smrti, kad su u grobovima. Alimi ehli sunneta vel-džema’at su jednoglasno rekli da je keramet istina i da je vadžib vjerovati u keramet. Allah dželle-šanuhu nas obavještava da Evlije posjeduju keramete i nakon njihove smrti. Ajeti kerim kaže da je Sulejman alejhisselam htio da se Belkisin prijesto prenese u jednom trenu iz jemenskog grada Sebe’ u Damask. Ovaj prijesto je bio ukrašen zlatom i dragim kamenjem. Asaf bin Behrija ga je donijeo u jednom trenu. Prijesto je prenešen bez ikakve štete i traga na njemu. Asaf je bio Evlija. Prenošenje prijestola u jednom momentu je bio njegov keramet. U Kur’ani kerimu se u trideset sedmom ajetu sure Al-i Imran spominje hazreti Merjemin keramet. Iako je samo Poslanik Zekerijja alejhisselam ulazio u njenu sobu, on je, kad god je ulazio, vidio kod nje svježe voće. Ona bi mu odgovarala da je to došlo od Allaha dželle-šanuhu. Alimi ehli sunneta su jednoglasno rekli da i Evlije imaju keramete isto kao što i Poslanici imaju mudžize jer Allah dželle-šanuhu puno voli one koji slušaju i striktno slijede Poslanike. (Mudžiza je natprirodna pojava, ili čudo, koje Allah dželle-šanuhu ispoljava preko Poslanika. Natprirodna pojava ili čudo Evlije se zove keramet.) On im daje keramet i u životu i poslije smrti. Mudžize Poslanika, i kerameti Evlija, potvrđuju njihovu istinitost čak i poslije njihove smrti. Jer, njihovi neprijatelji, kafiri, koji su vidjeli njihove mudžize i keramete dok su bili živi, su mislili da su ih oni naučili od drugih. Nakon njihove smrti je nemoguće tako govoriti i misliti o njihovim mudžizama i kerametima. Allah dželle-šanuhu Lično stvara mudžize i keramete. Oni se dešavaju isključivo kroz Njegovu Svemoć (kudret). On ih stvara kao naklonost (ihsan) i počast (ikram) Njegovim Poslanicima i Evlijama, kroz njih i putem njihovog zauzimanja (šefa’ata). Mudžiza je [natprirodna pojava ili čudo i] svjedok Poslanika, a keramet je svjedok dobrom mu’minu (evliji) koji istinski slijedi put Poslanika. Poslanici su bezgrešni (tj. ma’sumi). To znači, oni nikad ne čine grijehe. Šejtan se ne može pojaviti u obliku ili u tijelu Poslanika. Evlije su nasljednici Poslanika i šejtan im se ne može približiti. U mnogim knjigama je zabilježeno da je šejtan bježao od Omera radijallahu anh i Abdullaha ibni Mes’uda radijallahu anh i mnogih drugih sahaba radijallahu anhum. Ali Uši Ferganevi rahmetullahi alejh kaže u svojoj kasidi Bed’ul-emali,

Evlije imaju keramete na ovom svijetu;

Oni su posjednici dobročinstva.

U ovom stihu nema ništa zbunjujuće za razumne i pametne ljude. Ovaj stih naglašava da se keramet Evlija dešava na ovom svijetu zato što je bilo između ehli sunneta i mu’tezila nesuglasica po pitanju kerameta na ovom svijetu. Mu’tezile su rekle da nema kerameta na ovom svijetu. Oni su mislili da će se keramet pobrkati sa mudžizom i da se Pejgamber neće moći razlikovati od Evlije. Prema ehli sunnetu onaj ko ima mudžizu mora objaviti da je Poslanik. Posjedniku kerameta je zabranjeno oglasiti da je Evlija. Ako on kaže da je Evlija zaključiće se da on nije Evlija. Da su nemezheblije razumjele ovu činjenicu oni se ne bi usudile da ljagaju Evlije sa ružnim riječima zindika i lažova. Gore navedeni stih nam govori da se “keramet Evlija takođe dešava i na ovom svijetu. Allah dželle-šanuhu ispunjava želje onih koji traže nešto od Evlije, ili traže njegovo zauzimanje (šefa’at).” Oni koji ne (znaju i) ne razumiju puno misle da ovaj stih znači da Evlija ima keramet samo na ovom svijetu. Oni kažu da Evlija nema kerameta poslije njegove smrti. Ovakvo tumačenje je potpuno pogrešno. Jer, duboko učeni alimi -- kao na primjer Šerefuddin Halil Nedždžari Jemeni Hanefi [preselio na ahiret 632./1235. godine], u svom komentaru koji se zove Nefis-ur-rijad a koji je komentar na knjigu Kasidat el-Emali; i šejh Ahmed, komentator na knjigu Ešbah; [kao takođe i sejjid Ahmed Asim ef. Ajntabi rahmetullahi alejh, prevodilac knjige Kamus, koji je preselio na ahiret 1234./1820. godine, u svom komentaru na knjigu Kasidat el Emali] -- su objasnili ovaj stih isto onako kao što smo ga i mi gore objasnili. Čak se može reći da su svi ljudi, [čak i poslije smrti], na ovom svijetu sve do proživljenja, tj. Do Sudnjaga dana (kijameta), tj. do početka života na drugom svijetu. Ovo je takođe detaljno objašnjeno u knjizi Nuhbet-ul-leali koju je napisao Muhammed bin Sulejman Halebi Rejhavi rahmetullahi alejh [preselio na ahiret 1288/1813. godine]. Nuhbet-ul-leali je komentar na knjigu Kasidat el-Emali.

Poslije smrti Evlija je iskušeno (viđeno) bezbroj kerameta. Alimi su ih jednoglasno saopštili. Mi ćemo ovdje spomenuti neke od njih. Buharija piše u svom sahihu, “Asim, jedan od ashaba kiram radijallahu anh, je obećao Allahu dželle-šanuhu da neće nikada taći nijednog mušrika i da neće nikada dozvoliti nijednom mušriku da ga ikada takne. Kada je on postao šehid idolopoklonici (mušrici tj. kafiri) su htjeli da priđu njegovom tijelu. Dženab-i Hak (Allah dželle-šanuhu) je, da bi zaštitio Asima od njihovih ruku, poslao pčele. Bilo je toliko pčela da mu se oni nisu mogli približiti. To je bio Asimov keramet poslije njegove pogibije. Kafiri su zatvorili Hubejba, jednog od Ashaba kiram. Oni su mu rekli, ‘Mi ćemo te osloboditi ako nam kažeš da je Muhammed lažov. Ako nam to ne kažeš mi ćemo te ubiti.’ Hubejb im je ovako odgovorio, ‘Ja bih (rado) dao svoj život (da spriječim) da Muhammedovo alejhisselam mubarek stopalo ne ubode ni trn!’ On je mučki pogubljen (postao je šehid). Nekoliko sahaba se po nići prišunjalo i presjeklo konopce kojima je šehid bio svezan. [I tako, dok su ga nosili,] njegovo tijelo je palo na zemlju. Oni ga nisu mogli vidjeti na zemlji. Nisu mogli da shvate gdje je nestao. Sahabi koji se zvao Hanzala je požurio da se pridruži Resulullahu koji je polazio u sveti rat (gazu). On (od žurbe) nije imao vremena da se ogusuli. On je mučki ubijen (postao šehid). Njega su meleci ogusulili. On je postao čuven kao ‘gasil-ul-melaike’ tj. ‘onaj kojeg su meleci ogusulili’.” Ovo je sve napisano u Buhariji. Muhammed bin Abdullah Tebrizi Šafi’i [preselio na ahiret 749./1348. godine] kaže u knjizi Miškat, “Aiša radijallahu anha je rekla, ‘Abesinijski vladar Nedžaši (Negus) je dobio iman (postao vjernik). Ja sam čula od mnogih da je iznad njegovog groba uvijek bila svjetlost (nur).’ Resulullah je rekao da je hazreti Alijin brat Dža’fer, poslije smrti, otišao s melecima u jemenski grad Biše i dao im radosne vijesti da će pasti kiša. Mi smo ovo ranije spomenuli. Jedan karija, to jest hafiz, je kod hazreti Husejnove radijallahu anh glave učio suru Kehf. Kada je proučio ajeti kerim, čije značenje glasi, ‘Ashabi Kehf su se zapanjili Mojim ajetima’ iz mubarek [hazreti Husejnove] glave se čuo glas koji je rekao, ‘Moje ubistvo i drljanje moga tijela bi još više zapanjilo Ashabe Kehf.’ Halifa Me’mun je objesio Nasr-ul-Hazaija [rahmetullahi alejh koji je preselio na ahiret 218./833. godine]. Kod Nasrovog tijela je postavljen stražar sa kopljem da ga čuva da se njegovo lice ne bi okrenulo prema kibli. Njegovo mubarek lice se uveče okrenulo prema kibli. On je u tom momentu čuo drugi ajeti kerim sure Ankebut čije časno značenje glasi, ‘Zar oni koji kažu da vjeruju misle da će biti ostavljeni sami?’ Iz groba se takođe čulo i učenje cijele sure Mulk.” Ovo su sve istiniti događaji koje su nam prenijeli alimi hadisa.

Ibni Asakir Ali [preselio na ahiret 571./1176. U Damasku] navodi da je Umejr bin Habbab Selemi rekao, “U vrijeme Omejevića (umejjida) su nas, osam prijatelja, pritvorili Grci (Vizantinci). Oni su nas izveli pred grčkog cara. On je zapovijedio ‘Odsijecite im glave!’ Ja sam istupio ispred mojih prijatelja da me prvog ubiju. Sveštenici su se sažalili na mene. Oni su se prenerazili mojim ponašanjem. Oni su ljubili caru i noge i ruke i molili ga da mi oprosti. Jedan sveštenik me je odveo svojoj kući. Doveo mi je prelijepu djevojku i upoznao me je sa njom. On mi je rekao, ‘Ovo je moja kćerka. Ja ću te s njom oženiti i ti ćeš primiti našu vjeru.’ Ja sam mu odgovorio, ‘Ja neću ostaviti svoju vjeru radi žene i imetka. Poslije nekoliko dana me je njegova kćerka pozvala u bašču i rekla, ‘Što ne uradiš onako kako ti moj otac preporučuje?’ Ja sam joj odgovorio, ‘Ja neću ostaviti moju vjeru zbog žene i imanja.’ Ona je upitala, ‘Želiš li da ostaneš ovdje ili da se vratiš u svoju zemlju?’ Ja sam joj rekao da želim da se vratim kući. Ona mi je, pokazujući prstom prema jednoj zvijezdi, rekla, ‘Po noći idi u pravcu te zvijezde a po danu se sakrivaj! Tako ćeš doći do svoje domovine,’ i onda je ušla u kuću. Ja sam išao tri noći. Dok sam se četvrtog dana sakrivao čuo sam glasove nekih ljudi kako me zovu. Kada sam pogledao (u pravcu odakle su dolazili glasovi) vidio sam moje prijatelje koji su postali šehidi (koje su pogubili). Ja sam ih upitao, ‘Zar vi niste postali šehidi?’ Oni su mi odgovorili, ‘Jesmo, postali smo, ali je sada Allah dželle-šanuhu naredio svim šehidima da odu na Omer-bin-Abdul’azizovu.’ Oni su jahali na konjima. Jedan od njih mi reče, ‘O Umejru! Daj mi ruku!’ Ja sam mu pružio ruku. On me je podigao i stavio iza sebe na konja. Mi smo jako brzo išli. Ja sam se našao kod kuće, u Eldžeziri.”

Abdurrahman ibnul Dževzi [Hanbeli preselio na ahiret 597./1202. godine] je rekao, “Ebu Ali Berberi je bio jedan od prve trojice koji su se nastanili u Tarsusu. On je ratovao protiv Grka (Vizantinaca). On i njegovi prijatelji su bili pritvoreni. Njima se desilo isto što se desilo i Umejru. Oni su pogubili (učinili šehidima) njegova dva druga. Njega je jedan sveštenik spasio i odveo svojoj kući. Ponudio mu je svoju kćer da ga prevari (i izvede iz islama). Ali, Allah dželle-šanuhu je djevojci dao uputu (hidajet). (To jest, ona je postala muslimanka) Njih dvoje su zajedno pobjegli. Oni su po danu se krili. (Jednoga dana) su čuli korake. On je vidio svoja dva pogubljena druga. Sa njima su bili meleci (anđeli). On im je nazvao selam (mir), i upitao ih kako su. Oni su mu odgovorili, ‘Allah dželle-šanuhu nas je poslao tebi. Mi ćemo biti tvoji svjedoci u sklapanju braka s tom djevojkom.’ Oni su otišli poslije zaključivanja braka (nikaha). Bračni par je došao u Damask gdje su dugo zajedno živjeli. Ovaj događaj je u Damasku postao čuven.” [Muhammed Ma’sum-i Faruki Serhendi je 1068./1658. godine otišao iz Indije brodom, prvo u Medinu munevveru, a onda, početkom mjeseca Redžeba, u Mekku mukerremu. On se, nakon nakon što je obavio hadždž zajedno sa svojim blagoslovljenim (mubarek) sinovima, vratio početkom 1069. godine po Hidžri nazad u Indiju. Za vrijeme njegove posjete velikim ličnostima (zevati kiram) u groblju Džennetul mu’alli i Džennetul Baki i Hudžri seadet Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem u toj godini, oni (tj. oni čije je grobove posjećivao) su mu se pojavljivali svaki dan u njihovim oblicima, figurama. On je svaki dan prenosio svojim sinovima ove vesele vijesti. Muhammed Ubejdullah ih je (ove vijesti) sakupio u jednu knjižicu (koju je napisao na) na arapskom jeziku i koju je nazvao Jevakit-ul-haremejn. Ona je tri godine kasnije prevedena i na persijski jezik.] Ovakvi događaji i detalji o životu mrtvih u grobovima su zabilježeni u Ibni Ebiddunjaovoj knjizi, i u Ebu Nu’ajmovoj knjizi Hilje, i u Ibn-ul-Dževzijevim knjigama Safvet-us-safve i Ujun-ul-hikajat i u mnogim drugim knjigama. Ibni Tejmijje i Ibn-ul-Kajjim-i Dževzijje su takođe lijepo opisali keramete Evlija.

[Veliki alim šafi’i mezheba, Isma’il Musuli rahmetullahi alejh, koji je 654./1255. godine preselio na ahiret, je u njegovoj knjizi Muzil-ul-šubuhat fi-isbat-il-keramat dokumentovano dokazao da Evlije posjeduju keramete.]

Jako je čudno da vehabije, i nekoliko vjerskih ljudi, hanefija, ne vjeruju da Evlije mogu za kratko vrijeme preći ogromne razdaljine. Ovo je jedna vrsta kerameta. Hanefi alimi su u svojim knjigama fikha i akaida lijepo odgovorili onima koji to poriču. Na primjer, oni su rekli da ako je neko ko živi na zapadu oženjen ženom koja živi na istoku, i ako su duže vremena odvojeni, i ako njegova žena nekoliko godina kasnije postane trudna, dijete će biti pripisano tom čovjeku. Jer je moguće (džaiz je) da je taj čovjek posjednik kerameta koji je poznat pod imenom

tajj-i mekan

, i moguće je da je on tajji mekanom odlazio svojoj ženi. Ovo su jednoglasno rekli svi alimi fikha. To je takođe zabilježeno i u knjigama akaida. U knjizi Vehbanijje piše, “Tajj-i mesafe, to jest, premošćivanje ogromnih rastojanja u jednom trenutku, je keramet koji je (Allah dželle-šanuhu) poklonio Evlijama. U to je vadžib vjerovati.” Ovaj podatak je takođe zabilježen i u (sljedećim) knjigama Nesefi, Fikh-i ekber, Sivad-i a’zam, Vasijjet-i Ebu Jusuf, Mevakif i Mekasid, kao i u njihovim komentarima, [i u knjizi Redd-ul-muhtar (Ibni Abidin)]. Zašto mi to ne bi vjerovali? To je jasno izraženo u ajeti kerimima. Alimi ehli sunneta su to na osnovu ajeti kerima zaključili. Događaj koji se spominje u ajeti kerimu, koji kaže da je Belkisin prijesto donešen u Damask u jednom momentu, potvrđuje da je tajj-i mesaf keramet.

U trideset drugom članku knjige Es-Sivad-ul-a’zam, koju je napisao Hakim-i Semerkandi Ishak bin Muhammed rahime-hullahu teala, kerameti Evlija su predivno objašnjeni. Mi smatramo da je neophodno da mi iz te knjige navedemo sljedeći citat:

“U keramete Evlija se mora vjerovati. Ko god ne vjeruje u keramete Evlija postaje inovator (bid’atdžija) i otpadnik, jeretik. Postoje dvije vrste nevjerovanja u njihove keramete. Onaj ko ne vjeruje u ajeti kerime koje govore o kerametima postaje kafir. Ako on vjeruje u ajeti kerime, ali kaže, ‘Oni su Poslanici’ on opet postaje kafir. Ako on vjeruje u ajeti kerime i ne kaže oni su bili Poslanici njemu je dozvoljeno da kaže, ‘Ajeti govore o kerametima Evlija.’ Jer, Allah dželle-šanuhu kaže [u gore spomenutom] ajeti kerimu da je onaj, koji je u jednom trenutku donijeo Belkisin prijesto (arš), bio posjednik znanja (tj. učen čovjek). Taj učeni čovjek je bio Asaf bin Berhija. On je bio Evlija. On nije bio Poslanik. On je bio sljedbenik (tj. u ummetu) Sulejmana alejhisselam. Zašto bi bilo nevjerovatno (i nemoguće) da Muhammedovi alejhisselam sljedbenici (pripadnici njegovog ummeta) imaju keramete kada se u Kur’ani kerimu govori o kerametu jednog od pripadnika Sulejmanovog alejhisselam ummeta? Muhammed alejhisselam je sigurno na puno višem nivou od Sulejmana alejhisselam. Muhammedov alejhisselam ummet je puno viši od Sulejmanovog alejhisselam ummeta. Ako nemezheblije kažu, ‘To je bio Sulejmanov alejhisselam kreamet’ mi im odgovaramo, ‘Kerameti Evlija ovog ummeta pripadaju Muhammedu alejhisselam.’ Allah dželle-šanuhu kaže u značenju dvadeset četvrtog ajeta sure Merjem, ‘I trehni sebi granom palme! Past će po tebi svježe hurme.’ Allah dželle-šanuhu kaže da je On dao hazreti Merjem voće sa osušenog palminog stabla. Hazreti Merjem nije bila Poslanik. Voće koje je Zekerijja alejhisselam vidio kod hazreti Merjem, i slučaj Ashaba Kehf, su kerameti. Oni koji su imali ove keramete nisu bili Poslanici. Zašto bi onda bilo nemoguće da u ummetu (najvoljenijeg i najdražeg poslanika i Allahovog dželle-šanuhu dragog miljenika, habibullaha,) Muhammeda alejhisselam bude Evlija s kerametima kada ih je bilo u ummetima ranijih Poslanika? Značenje stotinu desetog ajeta sure Al-i Imran kaže, ‘Vi ste najbolji od svih drugih ummeta.’ Ako oni koji ne vjeruju u keramete kažu, ‘Čovjek ne može otići na Ka’bu i nazad u jednoj noći,’ mi im ovako odgovaramo, ‘Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je u jednom momentu i uzdignut kroz sedam nebesa na mjesta gdje je Allah dželle-šanuhu htio i vraćen nazad.’ Ima li većeg kerameta od ovog? Mi opet kažemo, ‘Ko je ugledniji? Pravovjernik (mu’min) ili nevjernik (kafir)? Mi znamo za nevjernika (kafira) koji u jednom trenutku ide sa istoka na zapad, i sa zapada na istok, i mi u to vjerujemo. Kako znamo taj kafir je iblis (šejtan, đavo). Zašto bi ova sposobnost koja je data kafiru bila uskraćena Allahovim dželle-šanuhu dragim robovima? Čovjek treba da o ovom ozbiljno razmisli, i bude pravedan (i da pravedno rasuđuje).’” Ovdje se završava prijevod iz komentara Sivad-ul-a’zam. Ibni Tejmijje i mnogi drugi su rekli (i napisali) da oni koji ne vjeruju u keramete Evlija zapravo pripadaju haridžijama, mu’tezilama, i nekim šijama. Ovi heretici iz toga razloga nemaju keramete. Među njima ne postoji niko ko ima keramet. Oni zato ne vide, ne čuju, i ne vjeruju u keramete. Ovdje se završava prijevod knjige Minhat-ul-vehbijje fi redd-il-vehhabijje koju je napisao Davud bin Sulejman. Ova knjiga pobija vehabijsku knjigu Feth-ul-medžid. Ovom dobrom (hajrli) prilikom je nastao prijevod cijele knjige.

[Hasen-i Basri je preselio na ahiret 110./727. godine u Basri; Ebu Kilabe Abdulmelik je preselio na ahiret 276./889. godine u Bagdadu; Sa’duddin-i Teftazani Mes’ud Šafi’i je preselio na ahiret 729./1389. godine u Samerkandu; Ali Uši je preselio na ahiret 575./1180. godine; Šerefuddin Halil Nedždžari Jemeni je preselio na ahiret 632./1235. godine; Sejjid Ahmed Asim ef. Ajntabi je preselio na ahiret 1235./1820. godine u Istanbulu; Muhammed bin Sulejman Halebi Rejhavi je preselio na ahiret 1228./1813. godine; Halifa Memun bin Harun je preselio na ahiret 218./833. godine; Davud bin Sulejman Bagdadi je preselio na ahiret 1299./1881. godine, rahmetullahi alejhim edžma’in.]

Abdulgani Nablusi ovako piše u svojoj knjizi Kešf-un-nur min eshab-il-kubur, “Allah dželle-šanuhu je darovao keramete onim Njegovim robovima koji su Mu se približili. Kerameti su stvari -- koje je Allah dželle-šanuhu stvorio izvan Svog uobičajenog običaja (adeta), i (izvan zakona) naučnog znanja -- koje se pojavljuju kod ljudi koji se nazivaju Evlije. Allah dželle-šanuhu sa Svojom Moći (kudretom) i Voljom (iradom) stvara kad god hoće ove stvari kod ovih Njegovih robova. Ljudska moć (i snaga) je takođe Allahovo dželle-šanuhu stvaranje. U stvaranju ovih natprirodnih stvari (tj. kerameta) snaga i volja roba nemaju nikakvog efekta (te’sira). Robova volja i snaga su samo sredstva (sebebi) za stvaranje kerameta. Onaj ko kaže i vjeruje da rob može kad god hoće svojom voljom učiniti keramet on postaje nevjernik (kafir).

Evlija kome se desio (tj. koji je dobio) keramet zna da je taj keramet stvoren samo sa Allahovom dželle-šanuhu Voljom i Moći i da njegova volja i moć nemaju nikakvog effekta. On isto tako zna svakog momenta da su njegova ćula vida, sluha, okusa, osjećanja toplote, moći razmišljanja, učenja napamet, sjećanja, i funkcije njegovih unutrašnjih i spoljašnjih organa, ukratko, njegov svaki pokret, rezultati Allahove dželle-šanuhu Volje, Moći, i Stvaranja. To je karakteristika svetosti (značenje evlijaluka). To znači, onaj ko svake sekunde zna i vjeruje da se to sve tako dešava se približio Allahu dželle-šanuhu, on je postao Evlija. Ovo njegovo znanje svakog trena prekriva njegovo sveukupno postojanje. Allah dželle-šanuhu ponekad dadne Svom evliji nesvjesnost (gaflet) i da on zaboravi ovo svoje znanje. Njega, u tom njegovom periodu (zaborava) njegov evlijaluk napusti. Ali, on se i dalje zove Evlija zato što je on prije toga bio Evlija. Isto tako se i onaj ko ima iman (onaj ko vjeruje) naziva mu’min (pravovjernik). On je mu’min i kada spava i kada je u stanju gafleta (zaborava). Ovo stanje (ili hal) gafleta je Evlijino niže stanje. I mrtvo stanje (tj. smrt), za koje Allah dželle-šanuhu kaže ‘Vi ste zaista mrtvi. I oni su, takođe, mrtvi’, je takođe slično ovom stanju. Zato Evlije, rahime-humullahu teala, nazivaju ovo stanje shvatanja da je sve od Allaha dželle-šanuhu [fena fillah ili] dobrovoljna smrt (mevt-i ihtijari). Hadisi šerif kaže, ‘Onaj ko ne upozna sebe nije upoznao svoga Gospodara (Rabba).’ Onaj ko shvati da njegov svaki pokret i djelo i njegova javna i tajna moć nisu od njega, nego da ih je stvorio jedan drugi Posjednik Moći i Volje, je u stvari shvatio da je Allah dželle-šanuhu taj koji je Posjednik te Moći. Musliman koji izvršava sve farzove koje je Allah dželle-šanuhu naredio, i još povrh toga i dodatne (nafile) ibadete, to jest, (musliman koji) živi u ibadetu i Muhammedovim alejhisselam halovima se približava Allahu, on postaje Evlija. Postaje jasno da njegova ćula i djela nisu od njega samog već od Allaha dželle-šanuhu. Hadisi šerif koji to izražava je napisan u knjigama tesavvufa.

Po mišljenju Arifina, da bi neko postao Evlija on mora znati da je on mrtav u smislu koji se zove mevt-i ihtijari. Da bi došlo kod Evlija do pojave kerameta oni moraju biti mrtvi u tom smislu. Zar onaj ko ovo razumije može reći da se kod umrlih ne pojavljuju kerameti? Džahili (neuki) i gafili (oni koji su duhovno nesvjesni) pretpostavljaju da oni (sami sobom, svojom voljom i snagom) rade svoja djela i poslove, radnje. Oni zaboravljaju da je Allah dželle-šanuhu stvaralac svega.

I knjige fikha nam takođe saopštavaju da Evlije imaju keramete i nakon njihove smrti. U hanefi mezhebu je pokuđeno (mekruh) stajati, sjediti, spavati, ili izgubiti abdest na grobu, zato što ovo sve predstavlja nepoštivanje i vrijeđanje (onih u grobu). Hadisi šerif kaže, ‘Radije bih stao na vatru nego na grob.’ Ove riječi nam kažu da nam je neophodno poštovati ljude i poslije njihove smrti, to jest, naša vjera nam propovijeda da su umrli posjednici kerameta i da zaslužuju da ih mi (i dalje) poštujemo. Kako smo već prethodno rekli, ‘keramet’ je nešto (neki rad, neko djelo) što izlazi izvan okvira uobičajenosti ili normale. Normalno je, uobičajeno je da ljudi hodaju i sjede po zemlji. Ne hodati po grobu, i ne sjediti na pravovjernikovom (mu’minovom) grobu, znači učiniti mu počast (ikram) i dobročinstvo (ihsan). Naša vjera, koja daje svakom pravovjerniku (mu’minu) nakon njegove smrti takav keramet ističe da su evlijama, koji su posjednici znanja (ilma) i gnoze (irfana), dati još i viši i bolji kerameti.

Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je uobičajavao posjećivati (zijaretiti) groblje Baki’, i učiti kod grobova dovu. I ovo, takođe, pokazuje da su mrtvi posjednici kerameta. Jer on ne bi činio dovu kod groba da nije znao da će dova koja se učini kod groba pravovjernika (mu’mina) biti uslišana (kabul). Uslišavanje dove kod groba pravovjernika (mu’mina) nam pokazuje da je on posjednik kerameta. Kad svaki pravovjernik ima takav keramet onda je očigledno da Evlije imaju puno više kerameta.

Kada pravovjernik umre treba ga oprati (okupati), zamotati u kefine, i ukopati. Naša vjera nam zapovijeda da to uradimo. Ovo naređenje nam pokazuje da je pravovjernik takođe i poslije smrti posjednik kerameta. Umrli kafiri i životinje nemaju tog kerameta.

Kada pravovjernik (mu’min) umre njegovo tijelo postaje prljavo (nedžasetli). Pranje je naređeno da se ono očisti i otarasi (kutariše) od ove prljavštine. Ovo naređenje nam pokazuje da je pravovjernik takođe i nakon smrti posjednik kerameta.

U knjizi Džami-ul-fetva piše da na grobovima učenih (alima) i Poslanikovih alejhisselam potomaka (sejjida) nije pokuđeno (mekruh) graditi turbeta. U ovoj istoj knjizi piše (i to) da onaj koji čisti mrtvaca treba da bude čist. Pokuđeno mu je (mekruh mu je) biti džunub (džunup, tj. tjelesno nečist, u potrebi za ritualnim kupanjem ili gusulom). I ovo nam pokazuje da je svaki pravovjernik (mu’min) poslije svoje smrti posjednik kerameta. Međutim, svaki vjernik nije posjednik kerameta prije smrti. Samo Evlije imaju keramete dok su živi (i na ovom i na onom svijetu). Imam Abdullah Nesefi Hanefi rahime-hullahu teala [preselio na ahiret 710./1310. godine u Bagdadu] je ovako napisao u svojoj knjizi Umdet-ul-i’tikad, ‘Svaki mu’min (pravovjernik, vjernik) je i nakon svoje smrti mu’min isto kao što je bio mu’min i kada je spavao. Isto tako su i Poslanici i dalje, i nakon njihove (ovosvjetske) smrti, Poslanici. To je zato što je duša ta koja je ili Poslanik ili mu’min. Kada čovjek (čovjekovo tijelo) umre u njegovoj duši nema promjene. (Duša se ne mijenja).’ ‘Tijelo’ nije ‘čovjek’. ‘Duša’ je ‘čovjek’. Tijelo je samo dušina privremena kuća. Kuća se ne poštuje. Njeni ukućani se poštuju. Džebrail alejhisselam se našem efendiji, Poslaniku, prikazivao u obliku jednog sahabe koji se zvao Dihje. Neki Ashabi kiram su vidjeli Džebraila u ljudskom obliku. Ne može se reći da je Džebrail alejhisselam prestajao postojati kada je napuštao ljudski oblik i uzimao svoj oblik i bio (postojao) kao duša. Može se reći da je mijenjao svoj oblik. Čovjekova duša je slična ovome. Kada čovjek umre njegova duša se seli iz jednog svijeta u drugi. Ova promjena u duši nam ne pokazuje odsustvo kerameta. [Autor knjige Džami-ul-fetva, Muhammed Semerkandi Hanefi je preselio na ahiret 556./1162. godine; Abdullah Nesefi Hanefi je preselio na ahiret 710./1310. godine u Bagdadu.]

Mnogi događaji i predaje (hikaje) koji su zapisani u knjige otkrivaju da Evlije takođe i nakon njihove smrti posjeduju keramete. Na primjer, u knjizi Ruh-ul-Kuds, koju je napisao veliki Evlija Muhjiddin Arabi, su zabilježeni razni kerameti Ebu-Abdullah-bin-Zejn-ul-buri-Išbilija. Čovjek koji se zvao Ebul Kasim bin Hamdin je oslijepio jedne noći dok je čitao knjigu koja je kritikovala i omalovažavala imama Muhammeda Gazalija. On je odmah pao na sedždu i počeo moliti Allaha dželle-šanuhu. On se zakleo (Allahu dželle-šanuhu) da više nikada neće čitati tu knjigu. Allah dželle-šanuhu mu je Svojim dobročinstvom uslišao njegovo pokajanje i povratio vid. Ovo je primjer imam-i-Gazalijevog kerameta poslije njegove smrti.

Imam Jafi’i je ovako napisao u svojoj knjizi Ravdur-Rijahin, ‘Jedan Evlija je činio dovu (molio Allaha dželle-šanuhu) da mu se pokažu stupnjevi (deredže) onih u grobovima. Jedne noći mu je pokazano puno grobova. Neki su ležali na dasci, neki u mirišljavom cvijeću na svilenim krevetima, neki su bili veseli, neki su plakali. On je čuo glas koji mu je rekao da su ova njihova stanja nagrade za njihova dunjalučka djela. Oni koji su imali lijepu narav, šehidi, postači nafila, oni koji su se voljeli samo radi Allaha dželle-šanuhu, oni koji su griješili, oni koji su se pokajali za svoje grijehe, su svi bili u drukčijim situacijama. Nekim Evlijama je u snu pokazano stanje ljudi u grobovima. Nekim je pokazano na javi.’ U knjizi Kifajet-ul-mu’tekad, koju je takođe napisao imam Jafi’i, rahmetullahi alejh, piše da su neke Evlije posjećivale grobove svojih očeva i razgovarale s njima. [Abdullah Jafi’i je preselio na ahiret 768./1367. godine u Mekki.]

Elkai navodi u svojoj knjizi Es-sunnet da je Jahja bin Mu’in rekao, ‘Jedan moj prijatelj, grobar, kojem ja vjerujem i u koga imam povjernje, je rekao da je vidio mnoge zapanjujuće događaje. Događaj od kojeg se najviše začudio je bio onaj kada je čuo da umrli musliman ponavlja u grobu ezan za muezzinom’ [Hibetullah Elkai rahmetullahi alejh je preselio na ahiret 418./1027. godine; Jahja bin Mu’in Bagdadi Šafi’i je preselio na ahiret 233./848. godine u gradu Medini.]

Ebu Nu’ajm piše u svojoj knjizi Hilje da je čuo od Šejban-bin-Džisra, da je rekao: Mi smo stavili Sabit-ul-Benanija u grob. Hamid-ut-Tavil je bio pored mene. Jedna ćerpićna cigla se otkotrljala (u grob). Ja sam vidio Sabita kako u grobu klanja namaz. Kada je Sabit bio živ on je uvijek činio dovu, “O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Ako Svojim dobročinstvom dadneš ijednom Svom robu keramet klanjanja namaza u grobu molim Te dodijeli ga takođe i meni!”’ [Ebu Nu’ajm Isfehani, rahmetullahi alejh, je preselio 430./1038. godine na ahiret.]

Imam Tirmizi, Hakim i Bejheki su rekli: Abdullah ibni Abbas je rekao da je on razapeo šator dok je jednom negdje putovao s nekim drugim sahabima. Oni nisu znali da je tu bio grob. Oni su čuli nekog da je proučio cijelo sure Mulk. Kada su oni došli u Medinu oni su to ispričali Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem. On im je rekao, ‘Ova sura spašava (kutarisava) umrlog od kazne (azaba).’ Ebul-Kasim Sa’di kaže u svojoj knjizi Ifsah, ‘Ovo dokazuje da umrli musliman (mejjit) može učiti Kur’ani kerim u grobu.’

Ibni Mendeh prenosi: Talha je rekao da je Ubejdullah rekao da je on bio jednom neposredno poslije zalaza sunca (u akšam) u šumi. On je sjeo kod Abdullah-bin-Amir-bin-Hizamovog groba iz kog je čuo predivno učenje Kur’ani kerima. On je to kasnije saopštio Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem. On mu je rekao, ‘O Abdullah! Kada Allah dželle-šanuhu uzme Sebi duše On ih čuva na njihovim mjestima u Džennetu. One svake noći ostaju u svojim grobovima do zore (sabaha).

Kada čovjek umre njegova duša ne umire. Duša je drukčije biće od tijela. Njen odnos s tijelom u grobu ne prestaje čak i kad se ono pretvori u grobu u zemlju. Neuki (džahili), nemezheblije, i jeretici -- pripadnici sedamdeset dvije otpadničke sekte (firke), koji nisu pročitali knjige alima ehli sunneta, i koji će (kako je prenešeno) otići džehennem -- ne znaju da su duša i tijelo dva različita bića. Oni pretpostavljaju da kada čovjek umre i prestane da se kreće da i duša takođe nestaje, kao da je ona atribut ili vlasništvo tijela. Oni kažu da i Evlije, kada umru, takođe, kao i svaki drugi čovjek, postaju zemlja, i da njihova ljudskost, čovječnost (insanluk), i spiritualnost (ruhanijjet), prestaje postojati. Oni ne poštuju svoje mrtve. Oni ih ponižavaju (hakarete). Oni poriču (i ne vjeruju) da se posjećivanjem grobova Evlija može oberićetiti i otevessuliti. Meni je jednoga dana rekao jedan jeretik dok sam išao da posjetim Arslan-Dimiškijin grob, ‘Zar se zemlja posjećuje?’ Mene su te njegove riječi jako iznenadile. Mene su jako ražalostile te riječi osobe koja sebe naziva muslimanom.

Hadisi šerif kaže, ‘Grob je ili bašča od džennetskih bašči ili jama od džehennemskih jama.’ Ovaj hadisi šerif jasno objašnjava da se duše ujedinjuju sa istruhlim tijelima i otkriva da su grobovi pravovjernika (mu’mina) mubarek i dostojni poštovanja. Nas je strah da onaj ko ponižava i izražava neprijateljstvo prema alimu postaje kafir.

I mrtvi i živi su Allahova dželle-šanuhu stvorenja. Ni jedni ni drugi nemaju nikakve djelotvornosti (nemaju nikakvog efekta, tesira). Allah dželle-šanuhu je sam i jedini koji sve stvara (tj. koji je djelotvoran). Međutim, vadžib je poštovati pravovjernika (mu’mina) bez obzira bio on živ ili mrtav. Jer, i mrtvi i živi mu’mini su Allahovi dželle-šanuhu še’airi. On nam u Kur’ani kerimu naređuje da im mi ukazujemo poštovanje. Značenje trideset drugog ajeta sure Hadž kaže, ‘Ukazivanje poštovanja Allahovim dželle-šanuhu šea’irima niče it srčane bogobojaznosti (takve)’ Sve što nas podsjeća i upućuje na Allaha dželle-šanuhu je šea’ir. Učenjaci (alimi) i dobri (salihi), bez obzira bili oni živi ili mrtvi, su šea’iri.

Poštivanje Alima i Evlija se može iskazati na razne načine. Jedan od njih je da se za njih napravi drveni tabut i da se na njihovom grobu (mezaru) sagradi svod (kubbe). Veličina njihovih turbana (saruka) i obilnost i čistoća njihovih odora su takođe vidovi njihovog poštovanja. U knjizi Džami’ul-fetava (jasno) piše da na grobovima Alima, Evlija, i Sejjida nije pokuđeno (nije mekruh) graditi turbeta (i nišane). Po našem mišljenju je dozvoljeno staviti na grobove Evlija sanduk, prekrivač, i turban, sa ciljem da im se ukaže poštovanje a ne omalovažavanje, ili sa ciljem da ih se zaštiti od uznemiravanja i obožavanja (od strane opakih i neukih). Ovo u vrijeme selefi salihina rahmetullahi teala alejhim edžma’in nije rađeno. Ali, u to vrijeme je svako poštovao grobove. U knjigama fikha piše da poslije oprosnog tavafa iz Mesdžid-il-harama treba izaći hodajući natraške, i da izlazak na takav način pokazuje poštovanje prema Ka’bi. Selefi salihin nisu izlazili natraške. Međutim, njihovo poštovanje prema Ka’bi nije bilo falično. Ka’ba u početku nije bila pokrivena. Kasnije je izdata fetva koja je to učinila dozvoljenim (mešru’). Isto tako je i prekrivanje grobova postalo dozvoljeno. Hadisi šerif kaže, ‘Ako neko uvede nešto lijepo [a to znači u skladu sa islamom] i on će takođe dobiti onoliko sevaba koliko će dobiti svi oni koji to slijede.

U knjizi Džami’ul-fetava piše: ‘Mi nismo vidjeli nijednu predaju (vijest) koja kaže da je stavljanje ruku na grob sunnet ili mustehab. Ali, mi ne možemo reći ni da to nije dozvoljeno.’ Oni koji kažu da je to haram nemaju nemaju nijedan dokument, dokaz (delil, vesiku). Da bi se to (ili nešto) proglasilo haramom (čovjek) mora podnijeti dokaz iz makar jednog od četiri pravna izvora (Edille-i erbe’a), to jest, ili iz Kur’ani kerima, ili iz Hadisi šerifa, ili iz Idžme (Idžma’i ummet) ili iz Kijasa (Kijas-i fukaha). Kijas osobe koja nije mudžtehid nema nikakve vrijednosti. Izvjesne neznalice (džahili) kažu, ‘Kada se grobovi Evlija poštuju i kada se od njih pomoć traži izvjesni ljudi mogu pomisliti da su oni djelotvorni kao Allah dželle-šanuhu i da oni mogu uraditi šta hoće. Na taj način oni koji tako misle postaju nevjernici, idolopoklonici (kafiri, mušrici). Mi radi toga preduzimamo preventivne mjere i rušimo njihove grobove i turbeta. Mi, ovim našim vrijeđenjem Evlija -- kada oni vide da oni (evlije) ne mogu ni sami sebe spasiti od ovih (naših) djela -- spašavamo ljude od nevjerstva (kufra) i idolopoklonstva (širka).’ Ove riječi otpadnika (sapika) su nevjerstvo (kufr). One su slične Firaunovim riječima. Značenje dvadeset šestog ajeta sure Mu’min kaže, ‘Pustite me da ubijem Musaa. Neka on traži pomoć od svoga Gospodara protiv mene. Ja se bojim da vam on vašu vjeru ne promjeni i da ne izazove nered na zemlji.’ Ovi džahili poriču da Allah dželle-šanuhu voli Evlije i da će uslišati dove onih koje voli i da će stvoriti ono što njihove duše požele nakon njihove smrti. Džahili govore na osnovu svojih pretpostavki (mišljenja), sumnji, iluzija, i zamišljanja. Oni nisu u stanju da razdvoje istinu od neistine. Neko ko (tvrdi da) je musliman ne može reći da su Muhammedovi sljedbenici (Ummet-i Muhammedijje) bili hiljadu godina u krivovjerstvu (dalaletu). On ne može misliti o njima tako ružno. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem nije -- iako je znao sve munafike, odnosno, one koji se se pretvarali da su muslimani -- otkrio nijednog od njih. On je onima, koji su ga pitali o njima, odgovarao, ‘Mi gledamo u riječi, djela, i vanjski izgled. Samo Allah dželle-šanuhu zna srca.’” Ovdje se završava prijevod knjige Kešf-un-nur. [Knjigu Kešf-un-nur min ashabi-l-kubur je napisao Abdulgani Nabulusi, rahmetullahi alejh. On je preselio na ahiret 1143. godine po Hidžri. Kopija ručnog prepisa knjige se nalazi u biblioteci Sulejmanijje u Istanbulu. Prvo izdanje ove knjige je veličanstveno urađeno 1397. godine po Hidžri u pakistanskom gradu Lahoru. Ova knjiga je 1398./1978. godine fotostatski reprodukovana u Istanbulu zajedno sa knjigom Minhat-ul vehbijje.]

Ako se iz jedne riječi ili jednog postupka (tj. djela) jednog muslimana može izvesti stotinu značenja, i ako jedno od tih značenja pokazuje da je on musliman, a devedeset devet pokazuje da je kafir, mi moramo reći da je on musliman. To znači, devedeset devet značenja koja pokazuju kufr se ignorišu (odbacuju, zanemaruju). Značenje koje pokazuje prisutnost imana se gleda i uzima u obzir. Zbog ovog, muslimane ne trebaju nazivati kafirima i mušricima. Mi ne smijemo imati su-i zan (tj. loše mišljenje) o muslimanima. Ali, ove naše riječi se ne smiju pogrešno razumjeti! Da se one ne bi pogrešno razumjele mora se obratiti pažnja na dvije tačke: 1) Prvo, onaj o čijoj riječi ili postupku govorimo, mora biti musliman (a ne kafir). U protivnom, čak i ako kafirovi mnogi postupci i riječi pokazuju prisustvo imana, za njega se ne može reći da je musliman. Kada Francuz hvali Kur’ani kerim, ili kada Englez kaže da je stvaralac samo jedan, ili kada njemački filozof kaže da je najbolja vjera islam, mi za njih (tj. za Francuza, Engleza i Njemca) ne možemo reći da su oni muslimani. Jer, da bi jedan kafir (nevjernik) postao musliman on mora reći, “Ja vjerujem u Allaha. On je jedan. Muhammed alejhisselam je Allahov Pejgamber. Allah dželle-šanuhu je poslao njega kao Pejgambera za sve ljude koji će doći (tj. koji će se pojaviti, koji će biti stvoreni) u svim dijelovima ovoga svijeta do njegovoga kraja. Ja vjerujem u sve što je on rekao,” i odmah naučiti šest imanskih šartova, i trideset tri farza, i sve ih vjerovati. 2) Druga tačka na koju se mora obratiti pažnja, je to, da smo mi rekli stotinu značenja jedne riječi ili jednoga postupka. Nije rečeno da mi možemo reći musliman za nekog čija jedna od stotinu riječi ili jedan od stotinu postupaka pokazuje iman a devedeset devet (99) pokazuje kufr. Jer, ako samo jedna riječ ili postupak neke osobe jasno pokazuje kufr (tj. ako ni u kom slučaju ne postoji značenje, objašnjenje, koje pokazuje iman) onda to pokazuje da je ta osoba kafir. Druge riječi i postupci te osobe ga neće spasiti od kufra i ne može se zaključiti da je on musliman!

Rukopis knjige Kešf-un-nur se nalazi u Istanbulu, u biblioteci Sulejmanije. Ona je prvi put izdata 1397./1977. godine u pakistanskom gradu Lahor. Njena fotokopija je izdata 1398./1978. godine u Istanbulu zajedno sa (knjigom) Minhat-ul vehbijje.

SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next