30 - Autor ove vehabijske knjige ovako piše na 146. i 158. stranici, “Zaklati životinju i za kog drugog osim Allaha je haram. Kada oni zakolju životinju sa ovakvim nijjetom, isto kao što su to radili munafici sa ciljem da se približe zvijezdama, oni će postati murtedi čak i ako kažu Bismili dok kolju. Ono što oni zakolju nije dozvoljeno (halal) jesti. Zemahšeri [Ebul-Kasim Mahmud Džarullah bin Omer el-Mu’tezili, umro u Džurdženijji 538./1144. godine] je rekao da je isti slučaj i sa klanjem životinja za sprečavanje štete od džina kada kupujemo ili gradimo novu kuću. Ibrahim Meruzi [Ebu Ishak Ibrahim Meruzi šafi’i, preselio na ahiret 340./952. godine] je rekao da je haram klati životinje kada dolaze sultan ili državne delegacije sa ciljem da im se dodvori, umili. Jer, te će životinje biti zaklane u ime nekog drugog osim Allaha. Ihlal znači klanje životinje sa glasnim izgovaranjem imena osobe osim Allaha. Nezr ili zavjet klanja životinja u nečije ime osim Allaha je ove vrste. Izgovaranje imena te osobe, na primjer, kazavši, ‘Ova životinja je za tu i tu sejjidu ili za tog i tog sejjida’ prije klanja životinje ne pravi nikakvu razliku. Izgovaranje riječi ‘Bismillah’ ne koristi kada se kolje za zavjet (nadr). Zavjetovanje hrane i pića za osobe, osim Allaha, da bi im se približili je još jedan primjer ovoga. Odnošenje hrane i pića u turbe i davanje te hrane i pića tamošnjim siromasima za korist mrtvog ili za dobijanje berićeta (bereketa) od njih je isto što i nezr (zavjetovanje) za nekog drugog osim Allaha, kao na primjer za idole, sunce, mjesec, mezar, ili zaklinjanje nečim drugim osim sa Allahom. Oboje je širk (mnogoboštvo). Zavjetovanje svijeća ili ulja za lampe, kako to izvjesni heretici čine, je prema saglasnosti muslimana grijeh. Zavjetovanje davanja izvjesne robe siromasima koji hizmete turbeta je kao zavjetovanje hizmećarima idola u crkvama. Ova djela su ibadeti. Ona su širk kada se čine u ime nekoga drugog osim Allaha. Šejh Kasim, alim hanefi mezheba, ovako piše u njegovoj knjizi Durer: ‘Izvjesni ignoramusi (džahili), čija rodbina ili prijatelji putuju po dalekim zemljama, ili su bolesni ili su izgubili nešto, posjećuju grobove dobrih robova i kažu, “O Moj efendija, ako me Allah dželle-šanuhu ponovo ujedini sa onima koji putuju ili dadne mojoj bolesnoj osobi ozdravljenje ili povrati moju imovinu moj nezir (zavjet) je da dadnem toliko i toliko zlata ili hrane ili vode ili svijeća. Ovaki neziri su batil (pogrešni).” Zavjet je ibadet koji se ne čini ni za kog drugog osim Allaha. Mrtvac nema ništa. Njemu se ne može ništa dati. Allah sve daje i stvara. Mrtvac ne može ništa ni dati ni učiniti. Vjerovati da može je kufr.’ Ibni Nudžejm kaže u njegovoj knjizi Bahr, ‘Ovaka krivovjerja se često dešavaju na Ahmed-Bedevijevom grobu. Hanefijski alim šejh Sun’ullah-i Halebi je rekao da klanje životinja i adak (zavjetovanje) nisu dozvoljeni za evlije.’ Ahmed-Bedevijevo turbe se nalazi u gradu Tanta. On je bio špijun za Mulessime državu koja je blizu Maroka. Ovaj špijun je prevario muslimane sa svojim trikovima i lažima. Njegovo turbe je sada kao crkva. Narod za njega zavjetuje. Oni ga obožavaju. Svake godine 300.000 ljudi ide na hadž ovom idolu.”

Kada se pažljivo razmotre prethodni citati iz njegove knjige, uviđa se kako on podvaljuje muslimanima. On prvo navede ajeti kerime, hadisi šerife i cijenjene odlomke iz knjiga alima ehli sunneta. On onda kaže da su harami, mekrusi, pa čak i mubasi, širk i kufr. On kaže da su Allahovi dželle-šanuhu dobri (salih) robovi idoli i da su njihova turbeta crkve. On--pod izgovorom kritikovanja nekolicine ružnih i pokvarenih djela džahila i glupaka, pripadnika sedamdeset dvije heretične grupe--kaže da su Evlije ehli sunneta rahime-humullahu teala i čisti i vjerni (halis) muslimani kafiri i mušrici. Da bi zaštitili muslimane, da ih ovi trikovi ne bi zaveli i prevarili, i da ne bi skrenuli sa pravoga puta koji su nam prenijeli alimi ehli sunneta, mi ćemo prevesti deset stranica iz sejjid-Davud-bin-Sulejman-Bagdadijeve rahmetullahi alejh knjige, koja je napisana na arapskom jeziku i koja nosi naslov Eššed-ul-džihad fi Ibtal-i Da’vel-idžtihad. Ovo će im pomoći da shvate da su vehabije (jedni obični) lažovi. [Knjižara Hakikat kitabevi u Istanbulu je preštampala knjige Eššed-ul-džihad i Minhat-ul-vehbijje i sastavila ih obje zajedno u jednu knjigu.]

[Prije nego što počnemo prevoditi biće prigodno da ukratko napišemo biografiju Ahmed-bin-Ali-Bedevija rahmetullahi alejh kojeg je ovaj autor nazvao idolom. Šemseddin Sami beg (preselio na ahiret 1322./1904. godine) ovako piše u njegovoj knjizi Kamus-ul’a’lam: “Hazreti Ahmed Bedevi je bio jedan od čuvenih Evlija i šerif, to jest, potomak Resulullahovog unuka hazreti Hasana. Njegov pradjed je 596./1200. godine pobjegao od Hadždžadževog zuluma (nepravde, tiranije, ugnjetavanja) u Maroko. Kada mu je bilo sedam godina on je došao sa ocem i braćom u Mekku. On je kada je usnio san otišao 633. godine u Irak i Damask. Kasnije se nastanio u Egiptu, u gradu Tanti. Viđeni su mnogi njegovi kerameti. Shvaćeno je da je on jedan od velikih Evlija. Njegova glas i ugled se svugdje raširio i pročuo. On je imao na hiljade i hiljade posjetilaca i učenika. On je preselio na ahiret 675./1276. godine u Tanti.” Riječi, da je hazreti Bedevi bio špijun Mulesseme države, su još jedna ružna i prefrigana (alčak) vehabijska kleveta. Islamska država Mulesseme ili Murabitin je osnovana 440. godine na jugu Maroka. Njen glavni grad je bio Marrakeš. Mulesseme je pokorio Španiju. Stotinu godina kasnije, 540. godine, se na njenim zemljama osnovala Muvahhidin država. Kada je hazreti Ahmed Bedevi rođen država Mulesseme više nije ni postojala. Ona je nestala a njeno ime je postalo predmet istorije. Ovaj autor, vehabija, nema pojma sa istorijom i naučnim znanjem isto kao što nema pojma ni sa tefsirskim i hadiskim ilumom (znanjem). Pošto je arapski jezik njegov maternji jezik on brzim i nehajnim perom prišiva ajeti kerimima, hadisi šerifima i odlomcima iz knjiga alima islama pokvarena značenja. On čita ove riječi, koje su pune prefinjenog i uzvišenog znanja, kao da čita novine i misli da one znače ono što je on shvatio sa njegovom šupljom glavom i plitkim razumom. Sejjid Kutb, jedan od ovakvih nemezheblija, koji nije imao ni pojma o islamu i koji je ubijen u fitni koju je on započeo u Egiptu 1386./1966., je napravio “tefsir” Kur’ani kerima po svom ličnom shvatanju koji je nazvao Fi-Zilal-il-Kur’an, i napunio ga destruktivnim, razdornim i pokvarenim idejama vjerskog reformatora Muhammeda Abduha koji je bio šef masonske lože u Kairu. Da Allah dželle-šanuhu zaštiti muslimansku omladinu od čitanja ove pokvarene i otrovne knjiga i da ih spasi od zablude! Da nas On zaštiti da ne upadnemo u zamke ovih skorojevića i novonastalih vjerskih ljudi! Amin.]

Sejjid Davud rahmetullahi alejh je ovako napisao:

““Izvjesni ljudi kažu da je kufr i širk zavjetovati i zaklati životinju u ime Allaha i dati njeno meso siromasima i poslati rezultatne sevabe (tj. sevape koji potiču od tog čina, djela) kao poklon Poslanicima alejhimussalavatu vetteslimat i Evlijama rahime-humullahu teala. Njima treba odmah odgovoriti. Oni koji tako kažu su nemezheblije. Oni ne slijede ni imame mezheba ni alime islama. Oni tako govore zato što su kratkovidi i što im je pokvaren i oštećen razum. Mi ćemo ih ovdje prvo opovrći a zatim iznijeti šta su alimi islama napisali.

Značenje (meal) dvjesta sedamdesetog (270.) ajeti kerima sure Bekara kaže, ‘Allah dželle-šanuhu zna za sadake koje ste dali siromahu i za zavjete koje zavjetujete.’ Značenje dvadeset devetog (29.) ajeti kerima sure Hadždž kaže, ‘‘‘...neka svoje zavjete ispune.’ On u sedmom ajeti kerimu sure Dehr hvali one koji zavjetuju nezr (zavjet) i kaže, ‘Oni ispunjavaju ono što su zavjetovali.’ U ovim ajeti kerimima Allah dželle-šanuhu kaže Ja znam one koji zavjetuju (čine nezr, adak). On pohvaljuje one koji zavjetuju. On kaže da je zavjet (tj. nezr, adak) nafaka za siromahe. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je bio upitan, ‘Ako se čovjek ili žena zavjetuju (tj. ako učine zavjet) da zakolju devu negdje izvan grada Mekke hoće li to biti isto kao deve koje su klane u doba džahilijjeta?’ On je odgovorio, ‘Neće, to neće biti isto, on ili ona trebaju ispuniti taj zavjet (nezr, adak)! Allah dželle-šanuhu je hazir i nazir (tj. svugdje prisutan i sve vidi). On zna šta svako namjerava (nanijjeti).’ Ovaj hadisi šerif je dovoljan da pobije heretičke riječi. Zaklati kod groba neke dobre (salih) osobe životinju (hajvana), koja je obećana radi Allahovog zadovoljstva (rizaluka) kao zavjet, i dati njeno meso kao sadaku siromasima koji se tu nalaze i pokloniti sevabe (tog djela) duši te dobre osobe je dozvoljeno. To nije grijeh. Hajvan koji je obećan da će se zaklati radi Allahovog zadovoljstva se bez sumnje treba zaklati. Klanje te životinje je ibadet. Davanje njenog mesa kao sadaku siromasima je još jedan ibadet. Svaki od ova dva ibadeta će biti posebno nagrađen.

Povezivanje zavjeta za mrtve i klanje životinje radi (u ime) Allaha dželle-šanuhu kod groba sa mnogoboštvom (idolatrijom), kako to autor ove vehabijske knjige radi, je velika kleveta protiv muslimana. On je ove svoje riječi trebao dokazati sa ajeti kerimima i hadisi šerifima. Međutim, on nam nije bio u stanju da navede dokaz protiv nezra (zavjeta, adaka). On se usuđuje pripisati muslimanima ajeti kerime koje su došle za kafire i mušrike. On spominje ono što je saopšteno u knjigama alima fikha kao haram ili mekruh, čak i džaiz i uzvikuje ‘ovo je kufr, ono je širk’. U stvari, on ne poštuje imame mezheba i alime fikha. On navodi citate koji odgovaraju njegovim interesima, ili koji pomažu njegovim pogrešnim dokazima, sa ciljem da prevari i obmane muslimane ehli sunneta. Ali, on slijedi ono što on sam sobom razumije iz ajeti kerima i hadisi šerifa. On iznosi 173. ajeti kerim sure Bekara, koje kaže, ‘Mušrici čine ihlal (glasno prizivaju ime) nekog drugog osim Allaha.’ On uvijek iznosi ovaj ajeti kerim (kao dokument). On kaže da svaki onaj koji zakolje životinju (hajvana) sa bilo kojom namjerom, osim za (u ime) Allaha, postaje kafir i mušrik. Onda su, prema njegovim izjavama, svi muslimani postali kafiri. Jer, u islamskim se zemljama svakodnevno kolju milioni životinja. Ti milioni životinja se ne kolju radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva, ili zbog ibadeta, već u komercijalne ili prehrambene svrhe. On kaže da ko god zakolje hajvana, radi bilo čega drugog osim Allaha, postaje mušrik. Šta će on na ovo reći?

Nemezheblije kažu da je dozvoljeno zaklati hajvana na nekom drugom mjestu (tj. daleko od groba) i poslati sevab duši mrtvog. Ali, po njima bi i ovo takođe trebalo biti širk i kufr. Oni kažu mi ove zakoljemo radi (za) Allaha i poklonimo njihovo meso siromasima a njihovu nagradu (tj. nagradu od tog mesa) poklonimo našim mrtvim. Mi im kažemo da je takođe zaklano sa tom namjerom i kada kažemo radi (za) Pejgambera i radi Evlije. Odakle (tj. iz kog dokaza) vi razumijete da je klanje životinje radi (za) njih neispravno? Samo Allah dželle-šanuhu zna svačiji nijjet (namjeru) kao i oni koje On obavijesti. Drugi ne znaju. Riječ ihlal u gore navedenom ajeti kerimu, koju oni često upotrebljavaju, znači ‘glasno zvati i prizivati’. Idolopoklonici su, u vrijeme džahilijjeta, kada su klali životinju, uzvikivali, ‘za (radi) Lata’ i ‘za (radi) Uzza’. Kada muslimani kolju oni kažu ‘Bismillah’ ili ‘Allahu ekber’. Mušrici umjesto Allahovog imena izgovaraju imena idola. Ako musliman, umjesto da spomene Allaha, namjerno kaže ‘radi (za) Abdulkadir-i Gejlanija’ rahmetullahi alejh ili ‘radi (za) Ahmeda Bedevija’ rahmetullahi alejh, ovo njegovo djelo je haram. Ako on to kaže zato što je džahil alimi ga trebaju naučiti kako se ispravno nijjeti. Za njega se ne može reći odmah da je kafir. Mi ćemo ove riječi još detaljnije objasniti.

Knjiga Redd-ul-muhtar, izvodeći iz Kasim-bin-Katlubuginog komentara na knjigu Durer-ul-bihar i Ibni-Nudžejm-Zejnul’abidin-i-Misrinove (preselio na ahiret 970./1562.) knjige Bahr-ur-raik i kardeš-Omer-ibni-Nudžejmove (preselio na ahiret 1005./1597.) knjige Nehr-ul-faik ovako piše u poglavlju o zakletvi, ‘Ako su zavjeti (adaci, nezrevi) koje džahili zavjetuju i ulje za kandilje i svijeće i pare koje se bacaju (daju) u turbeta da bi se približilo Evlijama samo za mrtve ta djela su batil (nevaljasta) i haram. Ona nisu kufr (nevjerstvo) i širk (višeboštvo). Ona su dozvoljena ako su učinjena sa razlogom da se dadnu siromasima i da se njihovi sevabi pošalju (poklone) dušama Evlija. Kasim bin Katlubuga [Kasim bin Katlubuga Misri Hanefi je preselio na ahiret 879./1474. godine] kaže da je ‘činjenje zavjeta ibadet i da nije džaiz (dozvoljeno) činiti ibadet za stvorenje (mahluk).’ Ove riječi se ne slažu sa hadisi šerifom, (koji kaže), ‘Od zavjeta nema koristi. On je sebeb (on izaziva) trošenje cicijinog (tvrdicinog, škrcovog) imetka.’ Ovaj hadisi šerif pokazuje da je zavjet mekruh, a mekruh ne može biti ibadet. Muslimani zavjetuju (obećaju, poklanjaju) životinje i druge stvari sve sa namjerom da ih daju kao sadaku siromasima koji žive tu kod turbeta Evlija ili negdje drugdje. Niko na ovom svijetu ni ne pomišlja da se te stvari (tj. ta roba) i meso daju mrtvom da ih mrtvi upotrebljava. U hanefijskom mezhebu nije potrebno odrediti izvjesno mjesto da se obavi (izvrši) zavjet. Niti ga je potrebno obaviti na prethodno određenom mjestu. Na primjer, dozvoljeno je reći ‘Ja zavjetujem (činim nezr) tom i tom Evliji.’ To znači, ‘Sevap ovog nezra (zavjeta, obećanja) kojeg ću učiniti za Allaha će biti za tog i tog Evliju.’ Nije potrebno da se hajvan zakolje kod groba tog Evlije. Dozvoljeno ga je zaklati negdje drugdje i to meso dati siromasima (fakirima) koji žive na nekom drugom mjestu. Sevap će otići duši Evlije kojem je sevap namijenjen bez obzira gdje je hajvan zaklan. I pored ovog svega, gore navedene riječi je rekao Kasim. On je bio učenik Kemaleddin-Muhammed-ibni-Humama [rođen 790./1388., preselio na ahiret 861./1456.] Niko drugi od pređašnje uleme nije tako rekao. Samo je Ibni Tejmijje tako rekao. Ibni Tejmijje je otišao predaleko u kuđenju muslimana po pitanju zavjeta (činjenja nezra, adaka) a posebno po pitanju klanja hajvana i posjećivanja groba (zijareta kabura). Većina alima ehli sunneta, i oni koji su živjeli u njegovo vrijeme i oni koji su kasnije došli, su opovrgli njegove heretične ideje i dokazali da su one neosnovane. Čak i kad bi se reklo da su Kasimove riječi istinite, alimi islama su rekli da one ne omalovažavaju muslimane. Jer, i Kasim je takođe rekao da je to dozvoljeno ako se životinja zakolje sa namjerom (nijjetom) da se meso podijeli (dadne) siromasima kao sadaka. Mi smo prethodno napisali da svi muslimani zavjetuju sa ovakom namjerom. Njihovo (nemezheblijsko) navođenje riječi uleme ehli sunneta kao dokaz, kao što su riječi Kasima, je sa ciljem da se zavedu i prevare muslimani. Jer, oni ne prihvataju nikakve druge riječi kao dokaz osim Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Prema tome mi im kažemo: Pokažite nam ajeti kerim i hadisi šerif koji pokazuje da je zavjet (adak) radi (za) Pejgambere i Evlije širk. Oni nam samo donose ihlal ajeti kerim koji smo mi gore naveli. Njihovo oslanjanje na ovaj ajeti kerim se temelji na sumnji i mogućnosti. Rasuđivanje i donošenje zaključka se ne može temeljiti na sumnjama i mogućnostima.

[U knjizi fikha koja se zove Durr-ul-muhtar piše da ovaj ajeti kerim (govori) o klanju i zakopavanju hajvana a ne o njihovom davanju siromasima. Dakle, ihlal je zakopavanje životinja koje su zaklane u vrijeme hadždža i ne dozvoljavanje onima koji su gladni i oskudni na Mini da ih upotrijebe. Oni koji to tako rade bi mogli postati kafiri i mušrici. Klanje životinje za hranu, kao na primjer za gošćenje gostiju, nije ihlal. Jer to je sunnet Ibrahima alejhisselam. Kad bi klanje životinje za hranu bilo ihlal, Ibrahim alejhisselam sigurno ne bi uradio mušrički ihlal.]

[Zemahšeri (Zamahšeri) Ebulkasim Mahmud Džarullah Mu’tezili je umro 538./1144. godine u Džurdženijji; Ebu Ishak Ibrahim Meruzi Šafi’i je 340./952. godine preselio na ahiret; Sun’ullah Halebi Mekki hanefi rahmetullahi teala alejh je preselio na ahiret 1117./1705. godine. Njegova knjiga Sejfullah ala men kezzebeala Evlijullah govori opširno o kerametima Evlija rahime-humullahu teala.; Šerif Ahmed Bedevi je preselio 675./1276. godine na ahiret u Egiptu; Šemsuddin Sami beg je preselio na ahiret 1322./1904. godine u Erenkoju, Istanbul, rahmetullahi alejhim edžme’in. Sejjid Kutb je umro 1386./1966. godine u fitni koju je on sam započeo. Kasim bin Katlubuga Misri hanefi je preselio na ahiret 879./1474. godine.; Ibni Abidin, dok objašnjava Durer-ul-bihar, objašnjava znanje koje Šemsuddin Muhammed Konevi daje u predmetu (koji se zove) zavjet (ili nezr ili adak).]

Da rezimiramo. Kada se zavjetuje da se zakolje hajvan za Evliju, jednog Allahovog dželle-šanuhu dragog roba, na umu se trebaju imati tri nijjeta: Da se hajvan kolje u ime Allaha dželle-šanuhu. Da se hajvanovo meso i ostali dijelovi dijele (kao sadaka) siromasima. Da se sevap poklanja Evlijinoj duši. Svaki musliman ovako zavjetuje svog hajvana. Ovako zavjetovati hajvana je bolje nego zaklati hajvana gostima. Jer, gosti bi mogli biti bogati pa im sadaka ne bi bila džaiz (dozvoljena). Da, prigodno klanje životinje očekivanom državniku, sultanu ili gostu, i ostavljanje tog mesa da trune, i nedavanje tog mesa siromasima, izgleda kao kafirsko klanje životinje njihovim idolima. U stvari, u šafijiskom mezhebu je to haram.

Ljudi su upitali Allame-ibni-Hadžer-i-Mekkija, rahmetullahi alejh: Je li dozvoljeno obećati zavjet (nezr) za živog Evliju rahime-hullahu teala? Trebaju li se stvari, koje su obećane kao zavjet, dati tom Evliji ili nekom siromahu? Je li dozvoljeno obećati zavjet mrtvom Evliji? Treba li dati obećanu imovinu Evlijinoj djeci i rodbini ili je treba dati onima koji su sa njim, njegovim učenicima i hizmećarima? Može li zavjet biti sahih za gradnju stvari kao što su grob, zid, gvozdena ograda i malterisanje mezara?

ODGOVOR: Sahih je (tj. ispravno je) obećati zavjet za živog Evliju. Robu, koja mu je obećana, je vadžib njemu dati. Nije je dozvoljeno nikom drugom dati. Što se tiče zavjeta mrtvom Evliji, batil je (tj. beskorisno je, ne valja) i nije sahih ako se zavjetovane stvari namjere (nanijjete) mrtvom. Zavjet (adak) će biti sahih ako on (tj. onaj koji je zavjetovao) uradi neki drugi hajr, na primjer, nahrani njegovu (tj. Evlijinu) djecu, studente, siromahe u okolini turbeta ili negdje drugdje. Ono što se nanijjetilo dati postaje vadžib da se dadne. Ako onaj koji je zavjetovao (tj. adak sahibija) nije odlučio (nije nanijjetio) kako će izvršiti (dati) svoj zavjet on će ga uraditi prema običajima muslimana toga vremena. Skoro svaki musliman, kada se zavjetuje i kaže ‘ja činim zavjet za mrtvog’, misli da dadne zavjet jednoj od gore navedenih kategorija. Pošto onaj ko zavjetuje (tj. čini adak) zna ove duboko ukorjenjene običaje njegovo će zavjetovanje biti u skladu sa tim običajima. Njegov zavjet je sahih kao što je to slučaj sa vakufom. Ako onaj ko nešto zavjetuje vakufu ne postavi nikakve uslove njegov zavjet će biti učinjen pod konvencionalnim uslovima. Zavjeti koji su učinjeni za gradnju i malterenje mezara su batil (neispravni). Međutim imam-i Izra’i i Zerkeši i drugi su rekli da je dozvoljeno praviti zidove i ograde oko grobova Pejgambera i Evlija i alima i drugih grobova ako postoji strah da će ih divlje životinje ili lopovi ili neprijatelji iskopati. Sahih je i dozvoljeno je i dobro je praviti ovaka korisna obećanja (zavjete). Takođe je dobro ako se ovi ostave i u testament (vasijjet). Ibni-Hadžer-i-Mekkijeva fetva je duža. Za našu knjigu je dovoljno ovoliko. I Hajreddin-i Remli je takođe izdao fetvu po ovom pitanju. Originali ovih fetvi su napisani za zavjet (adak) koji je zavjetovan za grob imama Rafi’ija rahime-hullahu teala koji se nalazi u Džurdžanu. Ibni Hadžer-i Mekki ih je citirao u njegovoj knjizi Tuhfe i u njegovim fetvama. Ove riječi (tj. zavjeti koje smo gore objasnili) su jednoglasno dozvoljene i u šafijiskom mezhebu. [Ahmed Izra’i šafi’i je preselio na ahiret 783./1381. u Damasku; Muhammed Zerkeši Šafi’i je preselio na ahiret 794./1392. godine u Egiptu.; Abdulkerim Rafi’i Šafi’i je preselio na ahiret 623./1227. godine u Kazvinu, rahmetullahi teala alejhim edžme’in.]

[U knjizi Durer ve Gurer, jednoj od najdragocjenijih knjiga fikha u hanefi mezhebu, Mulla Husrev rahmetullahi alejh (koji je preselio na ahiret u Bursi 885./1480. godine) ovako piše u predmetu o zakletvi: Ako je neko obećao nešto da uradi kao zavjet, nešto što je slično jednom od ibadeta koji su farz ili vadžib, ili nešto što je samo po sebi ibadet, kao namaz, post, sadaka ili itikaf, taj nezr se treba ispuniti (uraditi). Djela koja nisu farz ili vadžib, kao što su, posjeta bolesniku, nošenje dženaze, odlazak u džamiju, gradnja puta, česme, bolnice, škole ili džamije se ne mogu zavjetovati. Ta djela se ne moraju uraditi ako su se zavjetovala. Kada je izrečen apsolutni zavjet (mutlak nezr)--kao na primjer (kada se kaže) ‘ja ću radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva postiti mjesec redžeb’ i kada je ispunjen uslov uslovnog nezra (mu’allak nezr-a)kao na primjer (kada se kaže), ‘ako se moji putnici vrate ja se zavjetujem da ću radi Allaha dželle-šanuhu dati sadaku’--tada postaje vadžib da se izvrše ibadeti koji su zavjetovani (učinjeni nezr). Izvršiti apsolutni zavjet (mutlak nezr) koji se obećao, rekavši, ‘ja ću radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva postiti mjesec redžeb’ ili kada se ispuni uslov u uslovnom zavjetu (mu’allak nezr-u), kao na primjer, ako je rekao, ‘Neka je moj zavjet da dadnem...’, je vadžib. Hadisi šerif kaže, ‘Zavjet (nezr) se mora izvršiti.’ Nije zavjet, i ovca se ne mora zaklati, ako se kaže, ‘Ako ozdravim neka mi je zavjet da zakoljem ovcu.’ Treba se reći, ‘da zakoljem hajvana radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljastva’ To postaje zavjet samo ako se kaže, ‘radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljastva’ i tada je neophodno da osoba zakolje ovcu. Ako se neko zavjetuje da će dati 1000 turskih lira kao sadaku, a ima samo stotinu, on ih mora dati. Ako on posjeduje izvjesni imetak on ga proda i od tog novca dadne 1000 lira kao sadaku. Ako je on zavjetovao dadne izvjesnom siromahu izvjesnog dana izvjesnu novčanicu od 1000 lira kao sadaku, njemu je dozvoljeno da dadne druge novčanice od 1000 lira drugim siromasima drugog dana na drugom mjestu.

Ibni Abidin navodi hadisi šerif u dijelu koji govori o nafile namazima, koji kaže, ‘Nezr ne spriječava da se išta desi’, i kaže, ‘iz ovog hadisa se razumije da je zabranjeno zavjetovati dodatni (nafile) namaz koji je ovisan o uslovu prije njegovog klanjanja.’ Jer, zavjetovani namaz bi se mogao smatrati kao isplata (uplata) za želju (tj. ispunjenje želje). Iako su oni koji su objasnili Buharijinu knjigu rekli da je zabrana za one koji misle da će on uticati (imati efekat, te’sir) na dešavanje uslovljene stvari, hadisi šerif takođe zabranjuje i obavljanje dodatnog (nafile) namaza čineći apsolutni zavjet. Iz ovog se razumije da je obavljanje ibadeta za uslovni zavjet zahvala Allahu dželle-šanuhu, a ni u kom slučaju isplata za ispunjavanje uslova. On je kao činjenje šukr sedžde (tj. kao stavljanje čela na tlo u znak zahvale Allahu dželle-šanuhu). On hoće da sa ibadetom i dovom saliha (dobrih), kojima je poklonjena nagrada sevapa (tj. kojima je on podario nagradu sevapa kao poklon), traži Allahovu dželle-šanuhu milost (merhamet).]

U Šejh-Halilovom objašnjenju, Muhtasar-i Halil, koji (tj. Šejh Halil) je bio jedan od alima maliki mezheba, piše, ‘Ako neko odvede hajvana, kao na primjer devu ili ovcu bilo gdje izvan Mekke, na primjer na Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem grob (kabr) ili grob nekog Evlije, sa verbalnim ili neverbalnim (srčanim) nijjetom da ga zakolje, on će ga (hajvana) zaklati i njegovo meso podijeliti siromasima. Ako neko želi da pošalje ovim grobovima stvari kao što su odjeća, pare ili hrana, sa namjerom da ih podijeli među tamošnjim hizmećarima (služiteljima, slugama, održavaocima), on će im ih poslati čak i ako su oni imućni. Ako on namjeri da im pošalje sevape on ih podijeli siromasima u njegovoj zemlji. Ako on nije učinio nikakav nijjet (tj. namjeru) ili ako on umre prije nego što je oglasio svoj nijjet on će se izvršiti u skladu sa običajima njegove zemlje.’ [Šejh Halil je preselio na ahiret 767./1365. godine] Ibni Arefe i Burzuli su isto tako napisali. [Ibni Arefe Ahmed Endulusi je preselio na ahiret 536./1142. godine u Maroku. Ebulkasim Muhammed Burzuli maliki je preselio na ahiret 844./1438. godine u Tunisu.]

Što se tiče hanbeli mezheba Mensur Behuti kaže u njegovom objašnjenju knjige Ikna kao i Ibni Muflih u njegovoj knjizi Furu’ da je Ibni Tejmijje rekao, ‘Učiniti zavjet tako da neki Evlija oslobodi onog ko zavjetuje od neke brige ili da se sastane sa osobom koja mu nedostaje je zavjet radi nekog drugog osim Allaha. To je isto kao zaklinjanje sa nekim drugim osim Allaha. Ovaka vrsta zavjeta je sahih (ispravna) ali je grijeh prema drugima.’ [Mensur bin Junus je preselio na ahiret 1051./1642. godine u Egiptu. Šemsuddin Muhammed bin Muflih je preselio na ahiret 763./1361. godine u Damasku.] Iz ovog citata se razumije da je činjenje zavjeta Evlijama i traženje njihove pomoći prema Ibni Tejmijji tenzih mekruh. On sa njegovim riječima ‘grijeh prema drugima’, to jest prema drugim alimima hanbeli mezheba, misli da kaže da to nije grijeh prema njegovom mišljenju. U objašnjenju na knjigu Ikna je takođe napisano i to da je Ibni Tejmijje rekao da onaj, ko je zavjetovao kandilje i svijeće za Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem, treba da ih dadne siromasima Medine.

Učiniti zavjet da se zakolje hajvan (životinja) za Pejgambere alejhimussalavatu vetteslimat i Evlije rahime-humullahu teala znači zaklati hajvana radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva a sevape predati njima. Hadisi šerif kaže, ‘Neka Allah dželle-šanuhu prokune onog ko zakolje hajvana radi ikog drugog osim Allaha!’ Ibni Kajjim-i Dževzijje, u njegovoj knjizi Kitab-ul-kebair, i imam-i Zehebi u njegovoj knjizi Kebair, i Ibni Hadžer-i Mekki u njegovoj knjizi Zevadžir, su objasnili ovaj hadisi šerif. Oni kažu, ‘Onaj ko kolje za nekog drugog, osim Allaha, je onaj ko, kada kolje, izgovori (kaže) “za mog gospodara (sejjida) tog i tog Evliju”. I kafiri takođe kolju izgovarajući ime idola. Izgovarajući druga imena osim Allaha dželle-šanuhu je isto klanje.’ Imam-i Nevevi rahmetullahi alejh ovako piše u njegovoj knjizi Revda, ‘Dozvoljeno je zaklati rekavši “za Ka’bu” jer to je Bejtullah (Allahova kuća) i “za Pejgambera” jer on je Resulullah (Allahov Poslanik). Slanje poklona u Mekku i u Ka’bu je slično ovom.’

Mi smo gore rekli da je haram zaklati životinju kada dođe sultan, ili kada dođu državnici kako bi im se dodvorili, umilili. Dozvoljeno je zaklati kada se obradujemo njihovom dolasku ili rođenju djeteta ili da bi se umirila nečija ljutnja. Umirivanje nekog je drukčije od umilivanja (dodvoravanja, ulizivanja, laskanja) njemu. Klanje idolima je potpuno drukčije djelo. Što se tiče klanja da bi se zaštitili od džina, dozvoljeno je zaklati radi Allaha i očekivati da će nas Allah sačuvati od njih. Bez ovog očekivanja je haram klati.

Kako vidimo alimi islama su odgovorili na sve i nisu ostavili nikom ništa da doda. U njihovim knjigama je svako pronašao odgovore za svoje probleme. Ako se neki glup i neuk čovjek pojavi i počne širiti svoje pokvarene ideje sa namjerom da razjedini i podijeli muslimane, i unese među njih nemir, i okleveće alime islama, i ukalja one koji su na pravom putu, shvatićemo da je on heretik ili zindik. On neće prevariti one koji su pametni i oni mu neće povjerovati. Ovakvom glupanu će povjerovati samo oni koji su nalik na Dedždžalove vojnike. Oni će reći da je ono što je tačno pogrešno i da je ono što je lijepo ružno.

Kada muslimani čuju da mujezin efendija, kada uči ezan, izgovori Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem ime, oni sa noktima na svojim palcima dotaknu svoje zatvorene očne kapke i kažu, ‘Ti si nur mojih očiju ja Resulallah!’ Ovo su napisali izvjesni alimi, kao na primjer Dejrebi u njegovoj knjizi Mudžerrebat. Mi o ovom ranije nismo vidjeli nijedan hadisi šerif. Međutim, hadisi šerif koji kaže, ‘(Allahov dželle-šanuhu) rahmet se spušta tamo gdje se spominju salih osobe,” naznačava da je dozvoljeno tako uraditi. Imam Ahmed ibni Hanbel, Ibni Dževzi i Ibni Hadžer su potvrdili autentičnost ovog hadisi šerifa koji se takođe citira i u imam-i Sujutijevoj knjizi Džemi-us-sagir. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je sigurno najviši (najodabraniji) od svih drugih Poslanika i saliha (dobrih). Kada se njegovo ime spomene, Allah dželle-šanuhu obasipa Svojim rahmetom (milošću) i merhametom (milošću, naklonošću). Dove koje se učine kada Allah džellešanuhu pokazuje Svoj rahmet će biti uslišane (kabul). Kada kažemo, kad čujemo ezan, ‘Moje oči dobiju nur (svjetlo) a moje srce se razveseli sa tobom ja Resulullah!’ mi činimo dovu za našu sreću i na ovom i na onom svijetu. Ovakva dova je u skladu sa islamom. Tahtavi, jedan od alima hanefi mezheba, uzima Kuhistanija kao svoj dokaz, i ovako piše u njegovom objašnjenju knjige Merakil-felah, “Kada mujezin u ezanu po drugi put prouči Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem ime, mustehab je staviti palce na oči i reći, ‘Kurret ajnejje bike ja Resulallah, Allahumme metti’ni bissem’i vel-basari.’ Resulullah sallallahu alejhi ve sellem će uvesti u džennet onoga ko tako uradi. Šejhzade Muhammed hanefi prenosi od Ebil Vefa-a, u svom objašnjenju tefsira Bejdavi, da je on vidio neke fetve koje kažu da je Ebu Bekr Siddik, kada je čuo Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem ime u ezanu, ljubio nokte svojih palaca i onda njima doticao oči i da je on, kada ga je Poslanik alejhisselam upitao zašto je on to tako uradio, odgovorio, ‘Da se oberićetim tvojim mubarek imenom ja Resulallah.’ Poslanik alejhisselam je rekao, ‘Dobro si učinio. Ko tako radi neće nikada patiti od očne bolesti.’ Kada nokti (palaca) dotaknu očne kapke treba reći, ‘Allahummahfaz ajnejje ve nevvirhuma.’ Dejlemi u knjizi Firdevs citira hadisi šerif koji nam prenosi Ebu Bekr Siddik radijallahu anh koji kaže, ‘Ako neko, kad čuje da mujezin kaže, ‘Muhammeden resulullah’, poljubi svoja dva palca pa ih onda potare po svojim očima i kaže, ‘Ešhedu enne Muhammeden abduhu ve Resuluh, Radijtu billahi rabben ve bil-islami dinen ve bi-Muhammedin sallallahu alejhi ve selleme nebijen’ moj šefa’at mu postaje halal.’” Ovdje se završava prijevod citata iz Tahtavija.

Hadisi šerif kaže, ‘Ja ću na kijametskom danu tražiti, i naći, i uvesti u džennet one koji su kada su čuli moje ime u ezanu stavljali svoja dva palca na svoje oči.’ Kuhistani prenosi iz knjige Kenz-ul-ibad da je mustehab reći ‘Sallallahu ve selleme alejke ja Resulallah!’ kada prvi put čujemo ime Muhammed u ezanu i reći ‘Kurret ajnejje bike ja Resulallah’ kada ga čujemo po drugi put i onda staviti naše palčeve na naše oči, i prije nego što ih odvojimo od očnih kapaka reći, ‘Allahumme metti’ni bissem’i vel-basari.’ Naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem će uvesti ovu osobu u džennet (tj. osobu koja tako radi).”” (Ovdje se završava prijevod iz sejjid-Davud-bin-Sulejman-Bagdadijeve rahmetullahi alejh knjige Eššed-ul-džihad fi Ibtal-i Da’vel-idžtihad.) [Ahmed Tahtavi je preselio na ahiret 1231./1815. godine. Šejhzade Muhammed hanefi je preselio na ahiret 951./1544. godine u Istanbulu. Ebil Vefaa je preselio na ahiret 896./1490. godine. Kuhistani Muhammed hanefi je preselio na ahiret 962./1508. godine u Buhari.]