34 - Abdulgani Nablusi ovako piše na stotinu devedesetoj stranici u svojoj knjizi Hadika [Hadikat-un-nedijje, prvi tom, Istanbul, 1920. izdanje]:

U obavljanju ibadeta ne treba biti ni labav ni prekomjeran već umjeren. Značenje stotinu osamdeset petog ajeti kerima sure Bekara glasi, “Allah dželle-šanuhu vam želi olakšati a ne želi vam otežati.” On je zato dozvolio bolesniku i putniku da ne poste. On nam nije naredio dužnosti koje su teške i koje nanose bol. Ako se mora izabrati između dvije stvari ispravno je izabrati blažu i lakšu. Naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, je čuo da je neko satima klanjao u džamiji. On je otišao u džamiju i držeći ga za ramena, rekao, “Allah dželle-šanuhu želi da ovaj ummet radi lake stvari. On ne odobrava tegobu.” Allah dželle-šanuhu je ovom ummetu naredio lagane stvari. Vrlo je lako slijediti islamske propise.

Značenje devedesetog ajeti kerima sure Maide glasi, “O mu’mini! Ne pravite tajjib haramom, to jeste lijepe stvari koje vam je Allah dželle-šanuhu učinio halal! Ne nazivajte halale haramima!” Allah dželle-šanuhu ne voli one koje nazivaju halale haramima! [Abdulvehhebov sin je čak i u ibadetu nazvao mnoge dozvoljene (halal) stvari zabranjenim (haram). Čak šta više, on je za neke rekao da su širk. Ovaj ajeti kerim pokazuje da ga Allah dželle-šanuhu ne voli. Ako jedan mu’min pogriješi Allah dželle-šanuhu mu je pokazao način kako da se spasi od kazne (azaba) i rekao da će onom ko pogriješi biti oprošteno ako se pokaje (učini tevbe) i dadne keffaret. Vehabijska knjiga (Feth-ul-medžid) napada devr (izvođenje u krugu muslimana) i iskat i kaže da su to izmišljene stvari koje pomažu zlim ljudima da griješe. Hoće li on napasti i na Allahov oprost grijeha onim koji se pokaju (dođu na tevbe) i iskupe (keffaret)? Hoće li se on usuditi da kleveće olakšice i merhamet koji Allah dželle-šanuhu pokazuje, i tvrditi da i to izaziva pokvarenjake da griješe?]

Hadisi šerif kaže, “Kako god Allah dželle-šanuhu želi da radite što vam je naredio, On isto tako hoće da vi radite što vam je dozvolio.” On je dozvolio (ruhsat) da u slučaju zarureta (primore ili hitne potrebe) uradimo haram i izostavimo farz. To znači da za to nećemo biti kažnjeni. Izvršavanje naređenja vjere, čak i u slučaju zarureta, se zove azimet. Nekada je bolje uraditi azimet. Na primjer, bolje je ne kriti iman kada prijeti smrt. Ako nas ubiju postajemo šehid. A nekad, bolje je, uraditi ruhsat. Na primjer, kada smo putnik i putujemo da ne postimo. Putnik koji se zbog posta razboli, i umre, je počinio grijeh.

Istraživati olakšice (ruhsate) četiri mezheba i po njima raditi naše poslove i izbjegavati propise islama nije dozvoljeno. Takvo ponašanje se zove telfik. U slučaju potrebe (ihtijadž) osobi je dozvoljeno promijeniti mezheb i uraditi par stvari po drugom mezhebu. Varati, sa ciljem da izostavimo farz, je haram. To se zove hile-i batila. Međutim, dozvoljeno je spriječiti nešto da ne postane farz ili haram prije nego postane farz ili haram. To sprečavanje se zove hille-i šer’ijje.

Abdullah Musuli [preselio na ahiret 683/1285. g.n.e.] kaže u knjizi Ihtijar, koja je anotacija knjige Muhtar, “Rijazet, to jest jedenje male količine hrane, koji toliko oslabi osobu da ona nije u stanju da izvršava farzove nije džaiz (dozvoljen). Raditi, i zaraditi dovoljno za naše životne potrebe i potrebe naše žene i djece, je farz. Ako neko, ko s ovakvim nijjetom radi, umre on neće biti kažnjen [za to na ahiretu]. Hadisi šerif glasi, “Svakom muškarcu je farz da radi i da zaradi za životne potrebe [nafaku].” Dozvoljeno je ne raditi više od ovog. Adem, alejhisselam, je uzgajao pšenicu i pravio hljeb. Nuh, alejhisselam, je bio stolar. Ibrahim, alejhisselam, je bio tekstilni trgovac. Davud alejhisselam je bio kovač. Sulejman, alejhisselam, je pleo korpe. Muhammed, alejhisselam, je prvo bio čobanin. Kasnije je postao trgovac. Poslije toga on je postao vojnik i vodio džihad. Ebu Bekir-i Siddik, radijallahu anh, je bio tekstilni trgovac. Omer-ul-Faruk je popravljao cipele i bio je obućar. Osman-i Zinnurejn je uvozio hranu a Alija, radijallahu teala anhum edžma’in, je bio radnik. Mubah je raditi i zaraditi onoliko koliko je potrebno našoj familiji za život za godinu dana. Raditi i zaraditi više od toga da pomognemo muslimanima i da imamo za džihad je mustehab. Hadisi šerif glasi, ‘Najbolji od ljudi je onaj od koga ljudi imaju najviše koristi.’” Ovdje se završava prijevod citata iz knjige Ihtijar. Zarađivati za hvalisanje i šepurenje je mekruh tahrim. U knjizi Multeka piše da je haram. Rad ne povećava rizk (opskrbu). Allah dželle-šanuhu daje rizk. Kada radimo mi se čvrsto hvatamo za sebebe (posrednike) što je sunnet.

Oni koji rade spadaju u jednu od pet kategorija. U prvu grupu spadaju oni koji vjeruju da se rizk zarađuje kao razmjena za rad. Kafiri ovako vjeruju. Druga grupa ljudi vjeruje da Allah dželle-šanuhu daje rizk i da je rad samo čvrsto držanje za sebebe, i oni nisu, dok rade, neposlušni Allahu dželle-šanuhu. Oni ne čine harame. Oni su iskreni i dobri vjernici (salih mu’mini). Treća grupa ljudi nije pokorna Allahu dželle-šanuhu dok radi iako vjeruje da im Allah dželle-šanuhu daje rizk. U ovoj grupi su grešni mu’mini. Četvrta grupa ljudi vjeruje da rizk dolazi i od Allaha teala i njihovih napora. Mušrici spadaju u ovu grupu. Peta grupa zna da rizk dolazi samo od Allaha teala ali oni nisu sigurni hoće li ga On dati ili neće. Munafici spadaju u ovu grupu.

Alim bin Ala kaže svojoj knjizi Zad-ul-musafir, i u njegovoj knjizi fetvi Tatarhanijje, da je zatvaranje u džamiju ili u kuću, i stalni ibadet, i zanemarivanje jela, ženidbe i zadovoljstva, kao što su šetnja i halal zarada, mekruh tahrim.

Pitanje: Gore navedene izjave vjerskih alima se ne slažu sa riječima tesavvufdžija koje hvale rijazet (mučenje, umrtvljavanje) i isposnički život. Šta je bolje od ovo dvoje?

Odgovor: Izvjesne tesavvufdžije (mutasavvifi) su rekle da onaj ko gladuje četrdeset dana počne shvatati božanske tajne. Sehl bin Abdullah [Tusteri, je preselio na ahiret u Basri 283/896.g.n.e.] je jednom u petnaest dana jeo. Imam Gazali [preselio na ahiret u gradu Tus 505/1111.g.n.e.] je napisao, “Ebu Bekr-i Siddik, radijallahu anh, je jeo jednom u šest dana. Džunejd-i Bagdadi je klanjao svaki dan četiri stotine rek’ata namaza. Sehl bin Abdullah je postao hafiz kada mu je bilo sedam godina. On je dvanaest godina postio svaki dan i samo jeo ječmeni hljeb.” Abdul-vehhab-i Ša’rani, rahmetullahi alejh, [preselio na ahiret 973/1565.g.n.e.] je između akšama i jacije dva puta proučio dvije hatme Kur’ani kerima. Mi ne smijemo oklijevati da vjerujemo ovakve stvari. Evlije imaju duhovnu moć. Duša (ruh) može u trenu uraditi mnoge stvari.

Alimi su rekli, “U ibadetu ne smijemo biti prekomjerni i u velikom bolu.” Ove riječi se odnose na farz, vadžib ili sunnet cijellog ummeta. Svaki musliman mora da tako postupa. Isposništvo tesavvufdžija je dodatni [nafila] ibadet. On nije za svakog muslimana. Značenje šesnaestog ajeti kerima sure Tegabun glasi, “Bojte se Allaha koliko god možete!” Značenje sedamdesetog ajeti kerima sure Furkan glasi, “Ja onima koji se pokaju i uzvjeruju i čine dobra djela pretvaram njihove grijehe u sevabe. Allah dželle-šanuhu je milostivi praštalac.” Kada je Vahši čuo ovaj ajet on je rekao, “On govori o uslovima koji se moraju ispuniti za oprost. Ja se plašim da ih ja neću moći ispuniti. Ima li lakši način?” Onda je objavljen ajet, “Allah dželle-šanuhu oprašta Svojim robovima kojim želi sve osim širka.” Vahši se zabrinu i reče, “Šta ću ja onda ako mi Allah dželle-šanuhu ne želi oprostiti? Na što je objavljen ajeti kerim, “O Moji robovi koji sebe ugnjetavate! Ne budite bez nade u Allahovu dželle-šanuhu milost (rahmet)! Allah dželle-šanuhu oprašta sve grijehe. On je gafur [i] rahim!” “Meni su ove lijepe vijesti dovoljne,” reče Vahši, i postade vjernik. Ovaj ajeti kerim je radosna vijest za svakoga, do kijameta, na zemaljskoj kugli. Onim koji ne mogu da nađu vode i koji trebaju da učine tejemmum Allah dželle-šanuhu je prvo rekao, “Potrljajte svoje ruke i lice čistom zemljom!” On je kasnije rekao, “Potrljajte svoje ruke i lice rukama uprašenim čistom zemljom.” On je olakšao naređenje i naredio da ne trljaju zemljom. Kada je Allah dželle-šanuhu rekao Pejgamberu, sallallahu alejhi ve sellem, da će, ako to hoće, pretvoriti brda oko Mekke u zlato on nije mislio o trošenju tolikog zlata radi Allaha u idenju u džihad protiv neprijatelja i to nije želio već je htio da iskusi teškoće. Ali, on je tražio od ashaba da pomognu prije bitke na Tebuku i rekao, “Onom ko snabdije potrebe ove vojske ja mu dajem radosne vijesti dženneta.” U knjigama je zabilježeno da Resulullah nije danima prekidao post i da je vezao kamenje na njegov mubarek stomak [da ne osjeti glad.] Takođe je sopšteno da je on toliko klanjao namaz duboko u noć da su mu njegove noge oticale. Takođe su i njegove mubarek hanume, radijallahu teala anhunne, puno ibadetile. Pošto je on bio prema ummetu pun merhameta on nije htio da oni poduzimaju velike tegobe. On im je naredio ruhsat, a on je ibadetio s azimetom. Vjera nisu samo naređenja. Ona se sastoji i iz ruhsata (olakšica) i iz azimeta (tegoba). Značenje ajeti kerima sure Tahrim glasi, “Ne pravite haramom lijepe stvari koje vam je Allah dželle-šanuhu učinio halalom!” To znači, ne poričite olakšice (ruhsate) koje su vam dozvoljene! Ako ih se čuvamo (olakšica), i ne smatramo ih haramom, to je onda zuhd. Raditi ih, ili ih upotrebljavati, nije grijeh. Hadisi šerif glasi, “Ko ne prihvati moj sunnet sa mnom nema veze,” znači, Ko ne dozvoli ono što sam ja dozvolio već poduzme teškoće ne pripada mom ummetu.

Velikani tesavvufa su više voljeli azimete. Ali oni nisu rekli da se amel ne može uraditi s ruhsatom (olakšicom). I oni su, isto kao i Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, svima naređivali da svoje poslove (amele) obavljaju s ruhsatima. Tesavvuf znači slijediti Kitab i sunnet, čuvati se od bid’ata, poštovati velikane tesavvufa i biti milostiv prema svakom i suzdržavanje od olakšica (ruhsata). Ehli sunnet alimi su svaki posao radili sa azimetom i vera’om i, da ne bi učinili haram, odustajali od sedamdeset halala. Ebu Bekir Siddik, radijallahu anh, je rekao, “Mi odustajemo od sedamdeset halala da ne učinimo haram.”

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio Abu Hurejri, radijallahu anh, “Radi sve sa vera’om pa češ biti od svih ljudi najbolji abid (bogoslužnik)!” Iz ovog hadisi šerifa razumijemo da islam nije sistem olakšica (ruhsata) ili umjerenosti u svakom poslu. Azimet, zuhd i vera’ su takođe dio vjere. Poduhvat gladi i rijazeta je mekruh tahrim onim koji to ne mogu izdržati i čije tijelo i razum se mogu oštetiti zato što je haram izložiti se opasnosti. Onim, čije duševne moći sprečavaju ovu opasnost, poduzimanje rijazeta je dozvoljeno i korisno.

Potreba za rehberim se može cijeniti takođe i s ove tačke gledišta. Savršen rehber zna stanje zdravlja, karaktera i duhovne moći učenika. On ga štiti od opasnosti i naređuje mu rijazet koji je u skladu s njegovim kapacitetom. Savršen rehber (muršid, učitelj) je specijalista (mutehassis) i u nauci tijela, i u nauci duše i vjere. On je zastupnik (vekil) našeg efendije Resulullaha. Niko od onih koje su trenirali savršeni (kamil) rehberi nije nikad imao nikakvu štetu i opasnost. Oni su svi napredovali i došli na nivo savršenstva.Nijedan od njih nije bio labav u izvršavanju islamskih propisa dok je napredovao na putu tesavvufa. Haram je raditi nešto što izaziva izostavljanje farza. Rehber nas štiti od ovakvih stvari. Ovo je razlog zašto moramo činiti nafilu ibadet s njegovom dozvolom.

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je bio pun merhameta prema njegovom ummetu. On je u Mi’radž noći tražio da se namaz smanji sa pedeset puta dnevno na pet puta dnevno. On nije dozvoljavao svojim ashabima da poduzimaju žestoke rijazete da se na bi prenijela teška naređenja njegovom ummetu. Ne možemo misliti da on nije saopštio svom ummetu o ibadetu koji je vrlo koristan, ili da je on zabranjivao onim koji su ga obavljali. On je podučavao, vršio i tjerao i druge da rade najbolje i najkorisnije od svega. Pošto je upražnjavanje ruhsata u amelu korisno njegovom ummetu, to jest da budemo rob bez pretjerivanja ili labavosti, on ga je otvoreno obavljao i naredio njegovo obavljanje. Ali, on je takođe superiornijim ashabima kiram podučavao i tajno znanje i ibadet. Značenje dvije stotine osamdeset drugog ajeti kerima sure Bekara glasi, “Bojte se Allaha! Tako, On će vas podučiti mnoge stvari.” Ove “mnoge stvari” su Allahovi ma’rifeti tajno znanje. Hadisi šerif glasi, “Znanje ima svoje suptilne i tajne sastojke. Samo ih ljudi od Allaha (oni koji su se predali Allahu) znaju. Ako oni otkriju šta znaju džahili im neće povjerovati.”

Hadis o mi’radžu u imami Kastalanijevoj knjizi Mevahib glasi, “Moj Rabb mi je otkrio tri razne nauke. On mi je rekao da prvu ne govorim nikom pošto je niko osim mene ne može razumjeti. On mi je rekao, ‘Drugu nauku reci onim kojim hoćeš. Trećom naukom poduči cijeli ummet!’” Vidimo da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao, “Nauka koju mi je Allah dželle-šanuhu otkrio da je podučavam svom ummetu je jedina nauka koja mi je naređena.” On je rekao da postoje takođe još dvije druge istinske nauke. Druga nauka koja je dozvoljena Resulullahu da je podučava kome on želi je vilajet to jest evlijaluk ili tesavvuf. Ova nauka se bavi batinom i hakikatom islama i može se dobiti samo takvom. Kada sura Kehf govori o hazreti Hizir, alejhisselamu, ona kaže, “Mi smo mu dali znanje.” Ovaj ajeti kerim naznačava i ističe znanje vilajeta (vilajet ilm). Kao što je znanje fikha, za koje mu je naređeno da ga svakom otkrije, kolekcija Resulullahovih mubarek riječi i djela, tako i ma’rifeti vilajeta teku iz njegovog mubarek srca u srca drugih ljudi. Iz ovog je razloga Ebu Hurejre, radijallahu anh, rekao, “Ja sam od Resulullaha naučio dvije nauke. Ja sam vam prenijeo prvu. Vi drugu ne možete razumjeti. Vi bi me ubili kada bih vam otkrio drugu.” Prva nauka je objelodanjeno, otkriveno, znanje (ili ilm-i zahir). Druga nauka je tajno, prikriveno, znanje (ili ilm-i batin). Samo evlije i siddici znaju ovo drugo znanje.

Tesavvufdžije se izlažu rijazetima i mudžahedama da dobiju batin nauku. Isto kao što ima lažnih alima u zahir ilmu tako isto ima lažova i zlonamjernika, koji se predstavljaju kao tesavvufdžije, i koji koriste ovaj mubarek put kao način za svoje dunjalučke interese. Ovakve lažove moramo identifikovati i znati da ne bi upali u njihovu zamku. Prema tome, moramo dobro naučiti islam zato što je on jedini kriterijum koji razlikuje istinu od neistine. Jako je dobro i korisno ako neko, ko praktikuje fikh, pokuša da takođe napreduje i u tesavvufu. Međutim, da bi se napredovalo na ovom putu mora se biti pod nadzorom savršenog rehbera, specijaliste za srce i dušu. On postavlja dijagnozu bolesti učenikovog srca, odabire za njega odgovarajući rijazet i zikr i naređuje mu da ga čini. Značenje desetog ajeti kerima sure Bekara glasi, “Njihova srca su bolesna.” Izlječenje od ove bolesti je moguće samo Resulullahovim sohbetom. Nije bilo potrebe za jednim dodatnim rijazetom. Svi ashabi kiram su bereketom sohbeta dobili fejz iz Resulullahovog mubarek srca. Oni su došli na najveći stepen tesavvufa. Oni su bili viši od svih evlija koji su došli poslije njih. Nasljednici ashaba kiram, koji nisu imali šanse da budu u Resulullahovom sohbetu, su nastojali da se spase od bolesti srca poduzimanjem rijazeta. Ilmi batin se ne može odvojiti od ilmi zahira. Oni koji imaju ova oba ilma se nazivaju ulema-i rasihin. Samo je ovakva ulema nasljednik Resulullaha. Oni koji liječe svoja srca rijazetom, kada dobiju ilmi batin, prestaju s rijazetom. Oni rade samo ono što je farz i sunnet. Oni takođe ibadete i svojim batinom, svojim srcem, kao što su to činili ashabi kiram, radijallahu teala anhum. Ibadetu njihovog batina ne šteti čak ni trgovina (kupo-prodaja). Oni čak ne zaboravljaju Allaha teala ni za momenat. Njih Kur’ani kerim hvali. Značenje trideset sedmog ajeti kerima sure Nur glasi, “Oni ne zaboravljaju Allaha teala kada kupuju i prodaju.” Ashabi kiram su bez rijazeta došli na ovaj visoki stepen vrlo brzo i lako. Hazreti Omer, radijallahu anh, je došao na ovaj stepen u prvom sohbetu. Da je ashabima kiram bio dozvoljen rijazet ulema islama, imami četiri mezheba, bi zabilježili njihov rijazet u svojim pa bi ga svi muslimani morali raditi kao što su ga oni činili.

Hadisi šerif u knjizi Mustedrek koju je napisao alim hadisa Muhammed ibn Abdullah Hakim Nišapuri, rahimehullahu teala, [preselio na ahiret u Nišapuru 405/1014.g.n.e.] glasi, “U vrijeme Dedždžala, hrana mu’mina će biti tesbih i takdis [Allaha teala] što je hrana meleka. Allah dželle-šanuhu će u to vrijeme utoliti glad onih koji Ga čine tesbih i takdis.” Ovo nam pokazuje da Allah dželle-šanuhu može staviti Svoje robove, koje hoće, u jedno takvo stanje, u kom im nije potrebno ni da jedu ni da piju, i da će u vrijeme Dedždžala dati svim mu’minima ovo stanje. Jedna od Dedždžalovih fitni će biti ta što će on govoriti, gdje god bude išao, “Mene ibadetite, mene slušajte!” Ako ga ljudi poslušaju on će narediti nebu da padne kiša i zemlji da naraste usjeve. Ako ga ljudi ne poslušaju oni će gladovati zato što će on narediti da ne pada kiše i da usjevi ne rastu. Prethodno navedeni hadisi šerif nam kaže da ova fitna neće naškoditi mu’minima. Mu’mini će se spasiti od gladi tesbihom i takdisom Allaha dželle-šanuhu.

Mi ne smijemo pomisliti da poduzimanje isposništava kao što su zuhd, sabr, rijazet i glad nije u skladu s islamom zato što islam zabranjuje stvari koje su teške i štetne za tijelo. Ovi rijazeti nisu štetni tesavvufdžijama (mutesavvifima). I oni, kao i svaki drugi propis islama, koji je naslijeđen od Resulullaha, sallallahu teala alejhi ve sellem, su dio islamske vjere. Poricanje ovih stvari i evlija koje ih rade je poricanje dijela islama.

Ne smije se misliti da su tesavvufdždije (sufije) radi njihovog rijazeta više od Pejgambera, alejhimussalevatu vetteslimat. One čak nisu više ni od ashaba kiram, ridvanaullahi alejhim edžma’in. Ne smijemo se loše izražavati i klevetati nijednog evliju. Mi trebamo znati da mi manjkavi zato što nismo u stanju da shvatimo veličinu evlija. Hadisi šerif glasi, “Vesele vijesti onom nema vremena da traži mane drugih zato što puno misli o svojim manama i nedostacima.” Sehl bin Abdullah Tusteri je rekao, “Najgori grijeh je sumnjati u muslimana. Većina svijeta to i ne smatra grijehom i za to ne dolazi na tevbe.” Ako se neko bez ikakvog ispravnog islamskog razloga loše izražava o jednom evliji, od njegovog poštivanja i hvaljenja (husni zanovi) svih drugih evlija nema koristi. Ko ne prihvata i ne odobrava sve evlije ne može biti velij onaj. Ko sumnjičenjem uvrijedi jednog Allahovog dželle-šanuhu veliju on je zagadio jedan dio islama. Muhammed Ebul Mevahib-i Šazili, rahimehullahu teala, je rekao, “Ko ne poštuje evlije njegovog vremena je odmah izbačen iz kruga evlija.” Muhjiddin Arabi, rahmetullahi alejh, je rekao, “Većina naših velikana je rekla da je neprijateljstvo prema evlijama i ulemi koja radi u skladu sa svojim znanjem kufr. Abdulvehhabov Ša’ranijev učitelj, Alij-jul-Havas, je rekao, “Ne smijemo se družiti sa onim koji se neprijateljski odnosi prema evliji ili alimu. Protiviti se evliji ili alimu je jeres koja nas vodi u propast.

Allahove teala evlije su alimi koji su amil svog znanja (koji rade po svom znanju). Poricati srcem ili jezikom bilo kog mrtvog ili živog evliju je očito nevjerstvo (kufr). Svi muslimani su jednoglasno rekli da svako, ko poriče evliju, postaje kafir. On u sve četiri mezheba postaje kafir. Jer, to poricanje je poricanje dini islama. Džahil i ahmak (idiot) mogu biti nesvjesni svog poricanja. Oni mogu misliti da oni poriču izvjesno sujevjerje (batil) i bid’at, ili, nešto ružnopo njegovom vjerovanju. Ali, on upropaštava sebe, pogrešno procjenjujući njihova djela i rijeći, i govoreći, “fasik,” (grešnik) “kafir,” ili zindik, za veliju. Allahov teala velija je u stvarnosti daleko od njegovih kleveta. Njegove riječi, i ta’at, i kurbet su u skladu s islamom. Džahil nastavlja sa svojom tvrdoglavošću i ne razumije znanje evlija i ma’rifet siddika. Njegovo srce je mrtvo i on ne vidi istinu. On je potonuo u ambis kufra, dalaleta ilhada i zindikluka. On misli da je on čovjek od tevhida i ta’ata koji prosvjećuje svijet. On će na ahiretu biti kažnjen zbog svog kufra i biti mučen azabom zbog njegovog zuluma (nepravde) i iftire (potvore, klevete). On ne kaže za sebe i za one koji vjeruju kao on “kafir,” zato što oni svi poriču i za sebe misle misle da su muslimani. Naprotiv, oni su za muslimane kafiri. Muslimani vjeruju Allahove teala evlije, rahimehumullahu teala, i njihove ispravne halove. Onim koji poriču, neznanje ili pogrešno razumijevanje neće moći biti izgovor, zato što neznanje vjere nije opravdanje. Njihovo pogrešno shvatanje evlija je isto kao i poricanje Muhammedove, alejhisselam, istinite vjere od strane židova, kršćana, medžusija i idolopoklonika. Ni njima njihovo neznanje neće moći biti izgovor, isto kao što to neće biti izgovor ni ovim.

Poricanje Allahovih teala evlija, rahmetullahi alejhim edžma’in, je kufr isto kao i poricanje vjerskih hukmova (propisa). Kazna, kojom se kažnjava murted koji ne vjeruje islam, mora biti ista za kafira koji poriče evlije. Ali njemu je prvo data mogućnost da odustane od poricanja i da se pokaje (učini tevbe).

Evlije i Pejgamberi, bez obzira na njihov visoki nivo, su uvijek samo Allahovi teala robovi. Kao što ljudska bića ne mogu uticati na harike i keramete oni isto tako ne mogu uticati ni na [Njegove] svakodnevne običaje [ili prirodne zakone]. Allah dželle-šanuhu sam sve stvara. Evlije i Pejgamberi nemaju uticaja na stvaranje ničega. Ali, Allah dželle-šanuhu smatra da su Njegove evlije i Pejgamberi viši od svih drugih ljudskih bića i obasipa ih ihsanom (dobročinstvom) koje nije dao nikom drugom. Kada ljudi hoće da urade nešto, On, ako to hoće, stvara sva dobrovoljna djela svakog čovjeka. On, ako to neće, ne stvara što čovjek hoće. Izvjesne želje ljudskih bića takođe i On hoće, i On ih uvijek stvara. Na primjer, kada želimo da podignemo ruku ili trepnemo čima i On to istovremeno to želi i podigne njegovu ruku i trepne njegovim očima. On vrlo rijetko neće da stvori ove želje. Takođe postoje i druge ljudske želje koje On rijetko hoće da stvori i obično ih ne želi i ne stvara. Većina naših želja na ovom svijetu je ove vrste. Ali, kako smo svakodnevno svjedoci, ovaj uslov nije isti za svako ljudsko biće. Prema tome, Allah dželle-šanuhu odmah želi i stvara većinu želja Njegovih Pejgambera i evlija, kao što su želje podizanja ruke ili treptaj očiju. Ovo je Allahova teala usluga (ihsan) njima. Evlije se u ovom pogledu međusobno razlikuju jedan od drugog i nijedan velij ne može doći na nivo (deredžu) Pejgambera. Evlije ne traže ništa dunjalučko zato što nijedan evlija ne smatra da je dunjaluk vrijedan. Sve što evlije traže od Allaha teala od ovog svijeta je za ahiret i za Allaha. Prijevod odlomka iz knjige Hadika se ovdje završava.

Allahove dželle-šanuhu Evlije, rahimehumullahu teala, su kao keramet stoljećima prije vidjele da će se pojaviti nemezheblije, koje će nijekati i poricati evlije, i tako postati jeretici pa čak i murtedi. Oni su napisali sve što je potrebno da zaštite muslimane da ih oni ne prevare. Zar nam ovaj očiti keramet nije dovoljan da vjerujemo u evlije?