37 - Abdulaziz bin Muhammed, koji je nemilosrdno klao muslimane je 1210./1795. godine, da bi raširio vehabizam, poslao tri vehabije u Mekku. Alimi ehli sunneta su im odgovorili sa ajeti kerimima i hadisi šerifima. Tri vehabije im nisu mogle odgovoriti. Oni nisu mogli naći izlaz osim da priznaju istinu. Oni su napisali i potpisali dugu deklaraciju koja je kazala da je ehli sunnet na pravom putu a da su oni na krivom i jeretičnom putu. Ali, Abdulaziz nije htio ni da čuje savjet vjerskih autoriteta zato što je on žudio za političkim ambicijama i što je uvrtio u svoju glavu da poveća zadovoljstvo njegovih poglavica. On je svakodnevno povećavao njegove torture nad muslimanima pod plaštom nekake vjere.

Tri vehabije su napisale dvadeset tačaka da ubijede mekkanske muslimane. Ovih dvadeset tačaka su gore sažete u tri glavne grupe. Ibn Abdulvehhab je rekao da je ibadet sastavni dio vjerovanja (imana) u imamovom Ahmedovom bin Hanbelovom rahmetullahi alejh mezhebu. Međutim, svi imamovi Ahmedovi idžtihadi su bili zabilježeni u knjigama i mekkanska ulema ih je znala u detalje. Oni su lako dokazali, i uvjerili trojicu vehabija, da je ova Muhammedova bin Abdulvehhabova tvrdnja laž.

Tri vehabije su bile potpuno uvjerene da su oni u pravu u njihovom drugom vjerovanju. Oni su rekli, “Mekkanski muslimani posjećuju grobove Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i Abdullaha ibni Abbasa i Mahdžuba i govore ‘ja Resulullah!’, ‘ja Mahdžub!’, ‘ja Abbas!’. [Mahdžubovo ime je sejjid Abdurrahman rahmetullahi alejh. On je bio najučeniji alim njegovog vremena. On je preselio na ahiret 1204./1790. godine. Njegov grob je u groblju Mu’alla.] Međutim, prema idžtihadu našeg imama Muhammeda bin Abdulvehhaba, oni, koji kažu ‘la ilahe illallah Muhammedun Resulullah’ a čine dovu nekom drugom osim Allaha dželle-šanuhu, postaju kafiri. Halal ih je ubiti i oteti im njihovu imovinu.” Alimi ehli sunneta su ovako odgovorili, “Posjećivanje Allahovih dželle-šanuhu predragih robova i činjenje tevessula sa njima, ili traženje od njih da nam učine dovu, nije njihovo obožavanje. To nije činjenje ibadeta njima. Njih posjećujemo sa namjerom da ih uzmemo kao vesile (posrednike), to jest da se uhvatimo za njih zato što su oni Allahova dželle-šanuhu sredstva (sebebi) i posrednici (vasite).” Oni su dokazali dokumentima da je dozvoljeno, pa čak i neophodno, da se čvrsto držimo za sredstva (sebebe).

Ima puno dokaza koji pokazuju da je dozvoljeno posjećivati grobove Evlija i uzimati ih kao vesile, ili, moliti ih da oni budu vesile kada se nešto traži od Allaha dželle-šanuhu. Značenje 38. ajeta sure Maide glasi, “O vjernici (mu’mini)! Bojte se Allaha dželle-šanuhu i tražite vesilu da Mu se približite!” Vesila je, kako to svi tefsiri pišu, bilo ko ili bilo šta što Allah dželle-šanuhu voli i odobrava. Značenje 79. ajeti kerima sure Nisa kaže, “Ko god je pokoran Resulu pokoran je i Allahu.” Iz ovog razloga je većina alima ehli sunneta rekli da se riječ “vesila”, u prvom ajeti kerimu, odnosi na Resulullaha (da je Resulullah vesila). Dakle, uzimati Poslanike kao vesile, i njihove nasljednike, Evlije i salih muslimane, i nastojati se približiti sa njihovom pomoći Allahu dželle-šanuhu, je dozvoljeno. Kad bi to, oslovljavanje i molenje Poslanika, bilo kufr i širk, onda bi svi oni koji klanjaju namaz bili kafiri. Prema prethodno navedenoj Muhammedovoj bin Sulejmanovoj rahmetullahi alejh fetvi bi i vehabije bili kafiri zato što svaki musliman, kada kaže u svakom namazu “esselamu alejke ejjuhen-Nebijju ve rahmetullah”, naziva Resulullahu selam, i čini dovu tom uzvišenom Poslaniku.

Od posjećivanja grobova i činjenja dove Allahu dželle-šanuhu uzimanjem Evlija kao posrednika (vesile) ima koristi. Jer, hadisi šerif koji prenosi Ibni Asakir, i koji se navodi u knjizi Kunuz-ud-dekaik kaže, “Mu’min je ogledalo njegovog brata mu’mina.” Hadisi šerif koji prenosi Dare Kutni kaže, “Mu’min je ogledalo [drugog] mu’mina.” Iz ovih hadisi šerifa se razumije da su duše, jedna za drugu, kao ogledala. One se ogledaju jedna u drugoj. Fejz teče (dolazi) iz duše Velije (Evlije) u srce onog ko misli o njemu, i onoga ko ga uzima kao vesilu dok posjećuje grob toga Velije. Slabija od dvije duše postaje snažnija. Ovo je slično dvjema posudama sa tekučinama koje su povezane sa crijevom. Duša sa većim stepenom ili nivoom gubi. Ako je duša onog u grobu na manjem stepenu posjetiočeva duša se osjeća čemerno, potrešeno, nelagodno. Iz ovog razloga je u početku islama bilo zabranjeno posjećivati grobove. Jer oni, koji su bili u grobovima, su bili iz vremena džahilijjeta. Kasnije, kada je bilo mrtvih mu’mina, je postalo dozvoljeno posjećivati grob. Čovjek će misliti o Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem ili Velije kada on posjećuje njegov grob. Hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu ukazuje milost (merhamet) kada se razmišlja o dobrim (salih) ljudima.” I iz ovog hadisi šerifa se, takođe, razumije da Allah dželle-šanuhu prosipa Njegovu Milost na onog ko posjećuje grob. On prima dove onih Njegovih robova koje je On obasuo Njegovom Milošću. Jasno je da su riječi, “Grob se ne treba posjećivati. Evlija se ne mogu uzeti kao vesile,” neosnovano razilaženje u mišljenju. Hadisi šerif, “Ako me poslije moje smrti jedan musliman, koji obavi hadž, posjeti, on će se smatrati kao da me je posjetio dok sam bio živ.”, pobija ovo vjerovanje u korijenu. On pokazuje da je potrebno posjećivati grobove. Ovaj hadisi šerif se navodi u knjizi Kunuz-ud-dekaik zajedno sa njegovim svim dokumentima.

Vehabije iznose hadisi šerif, “Neka je prokletstvo na žene koje posjećuju grobove i one koji prave mesdžide na grobovima i one koji pale svijeće na grobovima,” kao izgovor za rušenje turbeta. Oni kažu da u Poslanikovo vrijeme nije bilo ovih stvari i citiraju hadisi šerif, “Stvari koje nisu postojale u naše vrijeme, stvari koje su kasnije uvedene, ne potiču od nas.” Vehabijski predstavnici su se složili sa alimima ehli sunneta zato što je odgovor na njihovu drugu tvrdnju pobio takođe i ove njihove izjave.