SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next

Masakri i pljačkanja muslimana Taifa

38 - Kada su alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala odgovorili vehabijama, 1210./1796. godine, alimi islama u Mekki su pripremili i potpisali deklaraciju koja je u sebi sadržavala ajeti kerime i hadisi šerife, i koja je pokazala da vehabizam nije isto što i islam, i da je vehabizam jedan drugi put, i jedna zamka, koju su neprijatelji islama lukavo i podmuklo osmislili sa ciljem da iznutra sruše i unište islam. Trojica vehabija, koji su se pokajali i došle na tevbe od njihovih pokvarenih vjerovanja, su potvrdili i potpisali ovaj dokument. Kopije ove deklaracije (vesike) su onda odaslane u sve muslimanske zemlje.

Izvjesne mekkanske vehabije su otišle Abdul’azizu, vladaru Der’ijje, i rekle mu da vehabijska reprezentacija nije bila u stanju da pobije mekkanske alime, i da je u svaku državu odaslana deklaracija koja kaže da je njihov sitem vjerovanja neprijateljstvo protiv islama. Abdul’aziz bin Muhammed bin Sa’ud i njegove pristaše su s ogorčenjem mrzili ehli sunnet. Oni su 1215. godine napali na Mekku. Emir Mekke, šerif Galib bin Musa’id bin Sa’id efendi im je pružio otpor. Obje strane su prolile mnogo krivi. Šerif Galib efendi im nije dozvolio da uđu u Mekku. Međutim, arapska plemena oko Mekke su prihvatila vehabizam. Između dva bajrama je Abdul’azizov sin Sa’ud poslao vojsku u grad Taif. Oni su na jedan jako surov i barbarski način klali i zlostavljali taifske muslimane -- žene i djecu. Za opširnije detalje ovih tortura i masakara, koji teško padaju na srce, se možete obratiti na Ahmed-bin-Zejni Dahlanovu knjigu Hulasat-ul-kelam i Ejjub-Sabri-pašine rahime-humullahu knjige Tarih-i vehhabijan (koja je 1296./1879. godine izdata u Istanbulu) i Mir’at-ul-Haremejn. Knjiga Hulasat-ul-kelam je preštampana 1395./1975. godine u Istanbulu.]

Mučenja stanovnika Taifa, koja su uključivala žene i djecu, su izvršavana po naređenju jednog neprijatelja islama, jednog obijesnog vehabije, koji se zvao Osman-ul-Mudajiki. Šerif Galib efendija je poslao ovog čovjeka (Osmana Mudajikija), i jednog drugog čovjeka koji se zvao Muhsin, u Der’ijju. Oni su trebali da zaključe obnovu prethodnog sporazuma i da spriječe vehabije da ne opsijedaju Medinu i ne ugnjetavaju muslimane. Međutim, ovaj munafik je bio špijun u kabinetu šerif-Galib-efendije. On je na putu za Der’ijju prevario svog saputnika obećavši mu mnoge prednosti. Ova dvojica su u Der’ijji otkrila Sa’ud-bin-Abdul’azizu svoje namjere. Kada je Sa’ud vidio da su oni njegovi vjerni robovi, on je stavio njegove pljačkaše pod njihovu komandu. Oni su otišli u mjesto koje se zove Abile, kod Taifa, i poslali pismo šerifu Galib-efendiji u kom su mu napisali da oni, Sa’ud i ova dvojica izdajica, ne uvažavaju zakonitost prethodnog sporazuma, i, da se Sa’ud sprema da opkoli Mekku. Šerif Galib-efendi im je napisao ljubazne odgovore u kojima ih je savjetovao. Obijesni Osman, koji je bio neprijatelj islama, je poderao ta pisma. On je napao na muslimane koje je Emir poslao, i porazio ih. Šerif Galib-efendi se povukao u utvrđenje u Taifu i preduzeo mjere zaštite. Ovaj obijesni vehabija je 1217./1802. godine, na kraju mjeseca ševvala, ulogorio svoju vojsku u Melisu, koja se nalazila u blizini Taifa. On je još i zatražio i pomoć od zlog emira od Biše, Salim-bin-Šekbana, čije je srce bilo još tvrđe i kamenije i prepuno neprijateljstva prema islamu. Pored hiljade hajduka -- koji su bili pod Salimovim zapovjedništvom -- tu je bilo i oko dvadeset pustinjskih šejhova od kojih je svaki od njih imao sa sobom oko pet stotina vehabijskih razbojnika.

Stanovnici Taifa su pod vođstvom šerif-Galib-efendije, rahmetullahi alejh, hrabro napali na ove hajduke i razbojnike u Melis-u. On je pobio (posijekao, stavio pod oštricu sablje) hiljadu i pet stotina Salim-bin-Šekbanovih pljačkaša. Salim i oni koji su bili sa njim su se razbježali. Ali, oni su se opet vratili i napali na Melis. Oni su razjagmili i opljačkali imetke muslimana. Šerif Galib-efendi je otišao u Džiddu da zatraži vojnu pomoć. Većina stanovnika Taifa se potajno iselila i pobjegla je sa svojim familijama. Iako su Taifljani, koji su se sklonili u tvrđavu, poražavali vehabijske hajdučke klape (čopore, grupe), koje su dolazile jedna za drugom u valovima, oni su podigli bijelu zastavu primirja zato što je neprijatelj konstantno dobijao pomoć. Oni su pristali da se predaju ali pod uslovom da njihovi životi i njihove časti i čednosti budu pošteđene. Pošto je takođe i neprijatelj postao slab, zato što su mnogi od njih ili bili ubijeni ili su se razbježali, taifski glasnik, koji je bio jedna podla hulja, je, iako je vidio da vehabije bježe, povikao za njima, “Šerif Galib je pobjegao od straha! Taifljani nisu moćni da vam se odupiru! Oni su me poslali da vam ja saopštim da će vam oni predati tvrđavu, i mole vas da im oprostite. Ja volim vehabije! Vratite se nazad! Vi ste prolili puno krvi! Nije logično da odustanete prije nego što zauzmete Taif. Ja vam se kunem da će vam Taifljani odmah predati utvrđenje. Oni će prihvatiti sve što želite.” Uzaludni gubitak Taifa je bila Galib-efendijina greška. Da je on ostao u Taifu muslimani ne bi preživjeli ovu propast. Kako izreka kaže, “izdajnici su kukavice”, vehabije ne bi povjerovale ove riječi. Međutim, kada su vehabije vidjele na tvrđavi zastavu mira, one su poslale u utvrđenje glasnika da ispita situaciju. Taifljani su ga (tj. glasnika) konopcem podigli na utvrđenje. Glasnik im je rekao, “Ako hoćete da spasite svoje živote iskupite ovdje svu svoju imovinu i predajte se.” Oni su uz pomoć jednog muslimana koji se zvao Ibrahim iskupili svu svoju imovinu. Glasnik im je rekao “Ovo nije dovoljno! Mi vam ne možemo oprostiti za ovo. Trebate iskupiti, donijeti još više!” On im je dao bilježnicu (tefter) i rekao, “Popišite (ovdje) imena onih koji nisu dali! Muškarci su slobodni da idu gdje hoće. Žene i djeca će bili okovani u lance.” Iako su ga molili da bude malo blaži on je postao još obijesniji i okrutniji. Ibrahim, koji više nije mogao da se strpi, ga je udario kamenom u prsa i ubio. Vehabije su u ovom metežu napale na utvrđenje i tako izbjegle topovske kugle i metke. Vehabije su razvalili gvozdene kapije i ušli u utvrđenje. One su ubile svaku ženu, čovjeka i dijete koje su vidjele. Vehabije su čak isjekle i bebe u bešikama na komade. Sokaci su se pretvorili u bujice krvi. Vehabije su opustošile i opljačkale kuće i harale svugdje i okrutno i ludački napadale do zalaska sunca. One nisu mogli zauzeti kuće u istočnom dijelu utvrđenja koje su bile napravljene od kamena. Vehabije su na njih osule kišu metaka. Ovi habis (pogani) gadovi su vikali i urlali, “Mi vam opraštamo! Možete ići gdje hoćete sa vašim ženama i djecom.” Ali, oni im to nisu dozvoljavali. Vehabije su u međuvremenu okupile na brdo narod koji se počeo iseljavati. Većina tog naroda su bili žene i djeca. Vehabije su ih opkolile. One su ih držale dvanaest dana gladne i žedne. Oni svi (tj. taj sav narod) su bili čiste muslimanske familije koje su odgajane u njezi i ljubavi. Vehabije su ih mučile grubim vrijeđanjem, kamenovanjem, i batinanjem. Vehabije su ih prozivale jedno po jedno, i tukle, i govorile, “Reci nam gdje si sakrio svoj imetak!”. Vehabije su galamile na one koji su molili za milost i govorili im, “Tvoja smrt dolazi!”

Ibni Šekban je -- nakon što je nasilnički napadao dvanaest dana na stanovnike u kućama od kamena, koje nije mogao natjerati da se predaju -- obećao da će onima koji izađu iz kuća i predaju oružje biti oprošteno. Muslimani su mu povjerovali i izašli napolje. Ibni Šekban im je svezao ruke na leđa i odveo ih na brdo gdje su drugi muslimani bili opkoljeni. Na brdu je poklano tri stotine šezdeset sedam (367) muškaraca zajedno sa ženama i djecom rahmetullahi alejhim edžma’in. Vehabije su natjerale životinje da gazaju po tijelima šehida. One su ih ostavile šesnaest dana nezakopane, da ih jedu životinje i ptice grabljivice. One su opljačkale kuće muslimana i iskupile sve što su uzele na jednu veliku gomilu pred kapijom utvrđenja i poslale Sa’udu jednu petinu robe, para i zlata koje su sakupile. Ostatak su podijelile međusobno. Izdajnici, i kišni pljusci koji izazivaju potope, su odnijeli bezbrojne novce i dragocjenu robu. U rukama ehli sunneta je ostalo samo četrdeset hiljada zlatnih rijala. Deset hiljada je podijeljeno ženama i djeci. Roba je prodata za jeftine pare.

Vehabije su poderale Kur’ani kerime, tefsire, hadise i druge islamske knjige koje su uzele iz biblioteka, mesdžida, i kuća, i pobacale ih na zemlju. Vehabije su napravile od pozlaćenih kožnih korica Kur’ani kerima sandale i obukle ih na svoje pogane noge. Na tim koricama su se nalazili ajeti kerimi i drugi mubarek tekstovi. Iz tih cijenjenih knjiga je na sokacima Taifa bilo toliko listova i stranica da se nije moglo stati na zemlju. Iako je Ibni Šekban naredio pljačkašima da ne deru kopije Kur’ani kerima, vehabijski hajduci -- koji su došli iz pustinja samo radi pljačke, i koji nisu imali ni pojma o Kur’ani kerimu -- su poderali sve kopije na koje su našli, i pogazili ih. U velikom gradu Taifu su od pljačke bili sačuvani samo tri kopije Mushaf-i šerifa i jedna kopija Buhari-i šerifa.

MUDŽIZA: Za vrijeme pljačke Taifa je bilo mirno vrijeme. Nije bilo vjetra. Kada su banditi otišli nastala je oluja. Vjetar je podigao i odnijeo sve listove Kur’ani kerima i vjerskih knjiga. Ubrzo, na zemlji nije ostao nijedan komad papira. Niko ne zna gdje su odnešeni.

Tijela šehida rahmetullahi alejhim edžma’in su se na brdu, pod vrelim suncem, raspadala šesnaest dana. Smrad se svugdje osjećao. Muslimani su molili, plakali i jadikovali pred Ibni Šekbanom da im dozvoli da zakopaju njihovu mrtvu rodbinu. On im je na kraju dozvolio da iskopaju dvije velike rupe. Oni su u te rupe stavili svoje očeve, djedove, rodbinu i djecu, i zasuli ih sa zemljom. Nijedno tijelo se nije moglo prepoznati. Od nekih je ostalo pola tijela, od nekih samo četvrtina. Životinje i ptice grabljivice su rasule druge dijelove tijela. Njima je bilo dozvoljeno da iskupe i zakopaju i ove dijelove tijela zato što je smrad takođe počeo dosađivati i vehabijama. Muslimani su tražili i iskupljali dijelove tijela i zakopali i njih u te dvije rupe.

Banditi su sa ciljem da uvrijede mrtve muslimane i da im se osvete takođe držali i šehide nezakopane, sve dok se nisu počeli raspadati. Međutim, stihovi kažu ovako:

Ne tužite što ste pali, to će donijeti uzlazak,
Zgrada se ne renovira prije nego postane ruševina.

Položaji (tj. deredže) šehida rahmetullahi alejhim edžma’in se u Allahovom huzuru (tj. u Allahovoj prisutnosti, kod Allaha) povećavaju kada se njihova tijela ostave nezakopana, kada se ona ostave da se raspadaju, i da budu hrana pticama grabljivicama i drugim životinjama.

Banditi su kada su poklali muslimane Taifa (kada su im sabljom odrubili glave), i kada su podijelili opljačkanu imovinu i pare, potpuno uništili turbeta Ashaba kiram, Evlija i alima. Kada su oni počeli kopati grob hazreti Abdullah-ibni-Abbasa, jednog od najdražih Ashaba našega efendije Poslanika, sa ciljem da iskopaju njegovo mubarek i časno tijelo, i da ga zapale, njih je čim su prvi put zabili krampu u zemlju prepao predivni miris koji se počeo širiti (iz zemlje). Oni su rekli, “U ovom mezaru je veliki šejtan. Umjesto da se bakćemo sa kopanjem mi ga trebamo razvaliti sa dinamitom.” I, iako su oni stavili puno baruta i nastojali što su više mogli, barut je zatajio, i oni su otišli u zaprepašćenju. Mezar je nekoliko godina ostao poravnjan sa zemljom. Sejjid Jasin efendi je kasnije stavio na ovaj mubarek mezar prelijep sanduk i zaštitio ga od zaborava.

Banditi su takođe pokušali da iskopaju i grobove sejjid-Abdulhadi-efendije, i mnogih drugih Evlija, ali oni su bili spriječeni sa kerametima kod tog svakog groba. Oni su suočavajući se sa ogromnim poteškoćama u ovim svojim odvratnim i gnusnim namjerama odustali.

Mel’uni (prokletnici), Osman Mudajiki i Ibni Šekban, su takođe naredili i da se moraju porušiti, zajedno sa turbetima, i džamije i medrese. Jasin efendi, veliki alim ehli sunneta, im je rekao, “Zašto vi hoćete da srušite mesdžide (džamije) koji su napravljeni sa ciljem da se u njima obavlja namaz u džematu (džema’atu)? Ako vi hoćete da srušite ovaj veliki mesdžid (samo) zato što je ovdje grob Abdullah-ibni-Abbasa radijallahu anhuma ja vam kažem da je grob u turbetu, izvan ove velike džamije. Prema tome, ne trebate rušiti džamiju.” Osman Mudajiki i Ibni Šekban mu nisu mogli odgovoriti. Međutim, zindik (jedna vrsta kafira) među njima je rekao jednu vrlo smiješnu stvar: “Mora se rušiti sve što je sumnjivo.” Jasin efendija ga je onda upitao, “Jesu li džamije sumnjive?” On nije mogao odgovoriti. Osman Mudajiki je nakon duge šutnje rekao, “Ja se ne slažem ni sa jednim od vas.” On je onda naredio, “Ne dirajte džamiju srušite turbe!”

SAVJET MUSLIMANU

 

Back | Index | Next