1 - Na 75. stranici vehabijske knjige Feth-ul-medžid piše, “Abdulvehhabove Ša’ranijeve knjige i Abdul’azizova Debbagova knjiga Ibriz i Ahmedove Tidžanijeve knjige su pune širka (višeboštva) kakvog ni Ebu Džehl i njemu slični nisu mogli izumiti.”

[Ebul Abbas] Ahmed Tidžani rahmetullahi teala alejh je rođen u Alžiru 1150/1737. godine. On je preselio na ahiret 1230/1815. godine u Maroku. On je bio vodić (rehber) Tidžanije puta koji je ogranak Halvetijja. Knjiga Dževahir-ul-meani-fi fejz-i šejh Tidžani, koja piše o ovom putu, je čuvena.

Takođe i vehabija piše da su oni koji su superiorniji od drugih ljudi, to jest Poslanici salavatullahi teala ve teslimatuhu alejhim edžma’in, viši od odabranih meleka, i vjeruje u moć (tesarruf) i efekat (te’sir) meleka. Ali on ne vjeruje da je Allah dželle-šanuhu dao moć (tesarruf) i efektivnost (te’sir) Njegovim evlijama rahime-humullahu teala kao keramet i naziva one, koji tako vjeruju, višebošcima (mušricima). Alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala su ih još tada, kao keramet, godine i godine ranije opovrgli. Muhjiddin Arabi, Sadreddin Konevi, Dželaleddin Rumi, i sejjid Ahmed Bedevi, [i imam Rabbani], i ranije spomenute evlije rahime-humullahu teala su bili vodići koji su, kao keramet, unaprijed rekli ove stvari. Ovo je razlog zašto vehabije ne vole ove evlije.

Imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi kuddise sirruh je napisao u pedesetom pismu drugog toma njegove knjige Mektubat:

“Islam ima izgled (suret) i stvarnu, unutarnju bit (hakikat). Izgled islama je prvo vjerovati a onda biti pokoran Allahovim dželle-šanuhu naređenjima i zabranama. Nefsi emmare (tvrdoglavi, nepreporodljivi ego) čovjeka koji je dobio izgled islama je u poricanju i neposlušnosti. Vjerovanje (iman) ovakvog čovjeka je površno vjerovanje. Namaz koji on obavlja je izgled namaza. Njegov post i njegovi svi drugi ibadeti su takođe taki. Jer, baza čovjekovog postojanja je nefsi emmare. Kada on kaže ‘ja’ on se poziva na svoj nefs. Dakle, njegov nefs nema imana, ne vjeruje. Mogu li ibadet i vjerovanje takve osobe biti stvarani i tačni? Pošto je Allah dželle-šanuhu jako milostiv On prihvata dobijanje izgleda, fasade. On oglašava vesele vijesti da će On staviti u džennet one sa kojima je On zadovoljan. Njegovo veliko dobročinstvo (ihsan) je to što On prihvata vjerovanje srca, i ne postavlja kao uslov da i nefs takođe mora vjerovati. Međutim, i džennetske blagodati (ni’meti) takođe imaju i izglede (surete) i stvarne biti (hakikate). Oni koji dobiju izgled (suret) islama će dobiti dio izgleda dženneta. Oni koji na ovom svijetu dobiju stvarnost (hakikat) islama će dobiti dio stvarnosti dženneta. I oni koji dobiju izgled i oni koji dobiju stvarnost islama će jesti isto džennetsko voće ali će svaki od njih imati drukčiji okus. Mubarek hanume radijallahu teala anhunne, našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, će biti u džennetu sa njim i jesti isto voće ali okus koji će one osjećati će biti drukčiji. Kad to ne bi bilo tako onda bi bilo neophodno da bi i ove blagoslovljene hanume morale biti više od svih drugih ljudskih bića. A pošto će žene biti u džennetu sa svojim muževima žena svake superiorne osobe bi morala biti superiorna kao on. Onaj ko dobije izgled (suret) islama će, ako ga slijedi, biti spašen na ahiretu. Drugim riječima, on je stekao status običnog vilajeta, to jest, Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo i ljubav. Onaj ko je počašćen ovim statusom je onaj ko se može pridružiti putu tesavvufa i postići specijalni vilajet koji se zove Vilajet-i hassa. On može preobraziti svoj nefs-i emmare u nefs-i mutma’inne (mirni, spokojni ego). Mora se znati bez imalo sumnje, da se, sa ciljem da bi se napredovalo u ovom vilajetu ili stvarnosti (hakikatu) islama, izgled (suret) islama se ne smije napustiti.

Često zikrenje Allahovog dželle-šanuhu imena je ono što izaziva napredak na putu tesavvufa. Ovaj zikr je takođe ibadet koji je naređen u islamskoj vjeri. On je naređen u ajeti kerimima i hadisi šerifima. Da bi se napredovalo na putu tesavvufa moraju se izbjeći stvari koje je islam zabranio. Obavljanje farzova (ibadeta koji su naređeni u Kur’ani kerimu) omogućuje čovjeku da on napreduje na ovom putu. Takođe je naređenje islama da čovjek mora naći čovjeka koji je rehber (rehber = muršid) (učitelj), koji zna tesavvuf i koji je sposoban da vodi putnika (salika). Trideset peti ajet sure Maide kaže ‘Tražite vesilu da Mu se približite.’ [U 18. članku je jasno objašnjeno da je savršeni vodić (muršid-i kamil) vesila.] Da bi se dobilo Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo (rizaluk) potrebno je oboje, i izgled i stvarna bit islama. Jer, sve odličnosti i uzvišenosti poslanstva (nubuvveta) su plod (voće) stvarnosti (hakikata) islama.

Tesavvuf je put koji vodi u vilajet. Da bi se napredovalo na putu tesavvufa iz srca se mora izbaciti ljubav prema svemu drugom osim Allaha dželle-šanuhu. Ako srce postane, sa Allahovim dželle-šanuhu ihsanom (dobročinstvom), nesvjesno svega nastane Fena’ i Sejr-i ilallah je upotpunjen. Poslije ovoga započinje put koji se zove Sejr-i fillah. Na kraju njega se dešava željeni status koji se zove Beka’. Ovako se dobiva stvarnost (hakikat) islama. Plemenita osoba koja je dobila ovaj status se zove Veli (Evlija) što znači osoba sa kojom je Allah dželle-šanuhu zadovoljan i koju voli. Na ovom stepenu nefs-i emmare postaje mutmainne (miran, spokojan). Nefs odustaje od nevjerstva (kufra), predaje se Allahovoj dželle-šanuhu sudbini (kazi i kaderu) i zadovoljan je sa Allahom dželle-šanuhu. On počinje da shvaća sebe. On se oslobađa bolesti kao što su oholost i arogancija. Većina velikana tesavvufa je rekla da se nefs ne može osloboditi nepokornosti Allahu dželle-šanuhu čak ni kad stekne itminan (mir, spokoj). Resulullah sallallahu alejhi ve selem je, kada se vratio iz Svetog rata (gaze), rekao, ‘Mi se vraćamo iz malog džihada. Mi počinjemo veliki džihad.’ Riječi ‘veliki džihad’ su protumačene kao ‘džihad protiv nefsa emmare’. Ovaj fakir [to jest, imam Rabbani] to ne shvata tako. Ja kažem da, kada nefs dobije itminan, u njemu ne ostaje nimalo nepokornosti i zla. I nefs, isto kao i srce, zaboravi sve i ne vidi ništa osim Allaha dželle-šanuhu. On postaje indiferentan prema položaju, činu, imovini pa čak i slatkom i kiselom okusu. On postaje zdrobljen i na neki način nepostojeći. On se žrtvovao za Allaha dželle-šanuhu. Riječi ‘veliki džihad’ (džihad-i ekber) se vjerovatno odnose na džihad protiv fizičkih, hemijskih, i bioloških želja materija koje sačinjavaju tijelo. I šehvet (požuda, divlje strasti) i gadab (strah, skrupula) su materijalne žudnje. Životinje nemaju nefs, međutim, ove zle inklinacije takođe i u njima postoje. Životinje imaju strast, bijes i neumjerene inklinacije [koje se sve nazivaju prirodne inklinacije ili instinkti] na osnovu osobina materija tijela. Ljudi trebaju voditi džihad protiv ovih inklinacija. Nefsov itminan ne izbavlja čovjeka od ovih zala. Džihad protiv njih je jako koristan. On potpomaže čišćenje tijela.

Stvarni islam (islam-i hakiki) je nasib (suđen) onome čiji nefs postane itminan (miran, spokojan). Onda se dobije stvarni (hakiki) iman. Svaki ibadet koji se obavlja je stvaran. Namaz, post, hadždž, su svi u svojoj stvarnoj vrijednosti.

Kako se vidi tesavvuf (ili put) ili hakikat (stvarnost) je prolaz između izglednog (sureta) i stvarnog (hakikata) dijela islama. Onaj koji nije dobio vilajet-i hassa se ne može iskupiti da ne bude metaforični musliman. On ne može dobiti stvarni (hakiki) islam.

Onaj ko je stekao stvarnost islama, i ko je počašćen stvarnim islamom, počinje da dobija dijelove od poslanstvenih (pejgamberlučkih) uzvišenosti. On postaje predmet veselih vijesti koje su izjavljene u hadisi šerifu ‘Alimi su nasljednici (varisi) Poslanika.’ (Poslanika=genitiv množine) Uzvišenosti (odličnosti) Pejgamberluka su plod stvarnosti (hakikata) islama isto kao što su uzvišenosti evlijaluka plod izglednog (sureta) islama. Uzvišenosti vilajeta su izgledi (sureti) uzvišenosti nubuvveta (poslanstva).

Shodno tome, razlika između izgleda i stvarnosti islama potiče iz nefsa. A razlika između uzvišenosti (množina) vilajeta i onih od Poslanstva (nubuvveta) dolazi od materija u tijelu. U uzvišenostima (kemalatima) vilajeta materije su pokorne onom što im njihove fizičke, hemijske i biološke osobine diktiraju. Višak energije izaziva pretjeranost. Materije žude za hranom. Da bi se dobile ove potrebe drske ludosti se čine. U uzvišenostima (kemalatima) poslanstva ovim ludostima dolazi kraj. Hadisi šerif koji kaže, ‘Moj šejtan je postao musliman’ vjerovatno izražava ovo stanje svijesti, zato što i u čovjeku ima šejtan isto kao što ima i izvan čovjeka. Višak energije vodi čovjeka na pogrešan put i pravi ga oholim što je najgora od svih osobina. Kada se nefs otarasi ovih zala on postaje musliman. U uzvišenostima (kemalatima) Poslanstva i srce i nefs imaju iman, i takođe, i materije koje su prisutne u tijelu su u tačnosti i balansu. Nakon osnivanja balansa materije i energije u tijelu nefs postaje potpuno ukroćen (dobija itminan). Poslije ovoga itminana nefs ne može više postati zloćudan. Ove sve uzvišene osobine se temelje na islamu. Drvo ne može opstati bez korijenja bez obzira koliko ono imalo grana i plodova. Poslušnost Allahovim dželle-šanuhu naređenjima i zabranama je bit svake uzvišenosti.”

Kako se vidi, autor ove knjige se, s obzirom da nema pojma o tesavvufu, loše izražava o evlijama (evlija-i kiram) kaddesallahu teala esrarehumul’aziz. On misli da su oni izvan islama.