4 - Na stotinu osmoj stranici (vehabijiske knjige Feth-ul-medžid) piše: “Tesavvufdžije su u mnogobožtvu (širku) i nevjerstvu (kufru). Učenik (murid) obožava svog šejha. Ša’ranijeve knjige su pune ovakvog kufra. One obogotvoruju i obožavaju Husejnov grob, i grobove, njegovog oca, njegove djece, Šafi’ije, Ebu Hanife i Abdulkadira Gejlanija.”

U trećem dijelu knjige Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje, koja je na perzijskom jeziku, piše:

“Oni koji tako vjeruju kažu da je veliki širk prizivati nekoga ko nije prisutan (gaib). Oni u tom kontekstu misle da kažu da, ako neko čak zovne i Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem misleći da je njegova mubarek duša prisutna (hazir), on postaje mnogobožac (mušrik). Jemenac Ševkani je ovako napisao u svojoj knjizi Durr-un-nadid, ‘Poštovati i posjećivati grobove, i tražiti pomoć [od mrtvih], je kufr.’ On je rekao u svojoj knjizi Tathir-ul-i’tikad, ‘Onaj ko priziva umrlog, ili živog koji je otsutan, bez obzira bio on melek, Poslanik ili evlija, on postaje mušrik.’ Po ovom pitanju nemezheblije kažu dvije različite stvari. Ako neko kaže iz ljubavi ‘Ja Resulallah!’, ne misleći da će ga [Poslanik] čuti, on ne postaje mušrik. Ako on to kaže s vjerovanjem da će ga čuti on postaje mušrik. Mi trebamo upitati ove ljude koji smatraju da su djela selefi salihina rahime-humullahu teala širk i da su muslimani mušrici: Šta vi mislite kada kažete ‘gaib’? Ako mislite, ‘sve ono što ne vidimo je gaib’, onda, kada kažemo ‘Ja Allah’, bi bilo širk. U stvari, vi čak ne vjerujete ni da će Allah dželle-šanuhu biti viđen u dženetu. Ako vi mislite da ‘gaib znači nepostojeće’, kako ćete reći da su duše Poslanika alejhimussalavatu vetteslimat i evlija rahime-humullahu teala ‘nepostojeće’? Mi smo već dokazali, u drugom dijelu naše knjige, da duše postoje. Ako kažete, ‘Mi vjerujemo u postojanje, percepciju i svjesnost duša [da one čuju i razumiju] ali ne vjerujemo da one imaju tesarruf (da one mogu išta učiniti, uraditi)’, Allah dželle-šanuhu je u petom ajetu sure En-nazi’at pobio ove riječi kada je rekao, ‘Tako Mi onih koji teško rade.’ Mnogi alimi tefsira, na primjer, Bejdavi je napisao u svom Tefsiru [i Šejhzade u svom komentaru na njega, i u tefsiru Azizi, i u tefsiru Ruh-ul bejan i u tefsiru Husejni] da ovaj ajet kaže da duše meleka i evlija rade poslove. Duša (ruh) nije od materije. Ona, kao i meleci, sa Allahovim dželle-šanuhu izunom (dozvolom), na ovom svijetu radi poslove. U raznim ajetima Kur’ani kerima se kaže da meleci rade poslove, da uništavaju, ili su posrednici (vasite) u ubijanju ili oživljavanju. Džini i šejtani takođe s lakoćom obavljaju teške poslove. Kur’ani kerim nas obavještava o uslugama koju su džini učinili Sulejmanu alejhisselam. Na primjer, značenje trinaestog ajeta sure Sebe’ kaže, ‘Džini su njemu činili što god je htio, tvrđave, slike, velike kazane i [zemljane] lonce [tako teške] da se nisu mogli podići.’ Džini mogu, iako nisu sposobni i jaki kao meleci i duše, uraditi ogromne poslove. Na ovom svijetu ima puno nevidljivih stvari koje rade ono sa čim ljudska moć ne može upravljati. Na primjer, vazduh, koji je lak i nevidljiv, kada puše kao bura ili tornado, može iz korjena iščupati drveće i porušiti zgrade. [Elektricitet, atomi, laser i elektromagnetski valovi, iako se ne mogu vidjeti ljudskim okom i najjačim mikroskopom, mogu proizvesti ogroman rad.] Mi ne vidimo moć, energije, urokljivih očiju (nazara), čini (sihra) i čarolija. Svako je čuo za njihove zapanjujuće rezultate. Allah dželle-šanuhu je, bez sumnje, jedini stvaralac svega što se dešava. Ali, pošto su ovo sve sredstva za Allahovo dželle-šanuhu davanje i stvaranje mi mislimo da to oni čine, i kažemo da to oni čine i daju. Kad nije kufr i širk reći to ‘oni čine’ zašto bi onda bilo širk reći ‘duše evlija čine’? Kako god ‘oni’ rade, čine, s Allahovim dželle-šanuhu davanjem i stvaranjem tako isto i duše evlija rade i čine stvari s Allahovim dželle-šanuhu davanjem i stvaranjem. Ako neko kaže da je širk reći ‘oni rade’, ‘oni čine’, on u stvari u kontradikciji s Kur’ani kerimom.

Ako neko kaže: “Kur’ani kerim nas obavještava da su džini, šejtani i zrak djelotvorni. Prema tome, dozvoljeno je reći ‘oni rade’. Kur’ani kerim nam ne kaže da duše evlija rade te i te poslove, i, tražiti išta od duša je širk,” mi ga podsječamo na prethodno citirani peti ajeti kerim sure En-nazi’at. Mi smo već, u prethodnom članku, rekli o hadisi šerifu i dovi slijepom muslimanu koji je htio da progleda; i dovi koju treba proučiti kada smo sami u pustinji; i naređenju, ‘Kada posjećujete (zijaretite) grob nazovite selam!’; i događaju koji nam prenosi Osman bin Hunejf, radijallahu teala anh. Ovi svi, i mnogi drugi slični dokumenti, su dokaz da je dozvoljeno tražiti pomoć od odsutnog. Međutim, ovaj čovjek kaže da su ovi čuveni (mešhur) i sahih hadisi šerifi daif ili mevdu’. On čak i ne obraća pažnju na riječi alima ehli sunneta i čuvenih velikana tesavvufa. Jer, on kaže da je slijeđenje bilo kog od četiri mezheba širk i kufr. Na primjer, Gulam Ali Kusuri je napisao sljedeće u svojoj knjizi Tahkik-ul-kelam, ‘Oni koji slijede jedan od četiri mezheba, ili pripadaju Kadirijje, Češtijje i Suhteverdijje tarikatu su kafiri, mušrici i sljedbenici novotarje (bid’at ehli).’” Ovdje se završava prijevod iz knjige Usul-ul-erbe’a. (Molimo vas da za dalju diskusiju pogledate 8. i 35. članak.) [Ova knjiga, Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje, je 1346/1928. godine napisana u Indiji na perzijskom jeziku a izdata je u Pakistanu. Drugo izdanje ove knjige je napravljeno 1395/1975. godine u Istanbulu. Njen autor, Hakim-ul-ummet hadže Muhammed Hasan Džan Sahib rahmetullahi alejhim edžma’in je potomak imama Rabbanija rahime-hullahu teala. Knjiga Tarik-un-nedžat, koju je napisao isti autor odgovara novonastalim (bid’at) sektama. Ona je na arapskom je jeziku. Ona je izdata 1350. godine po Hidžri u Pakistanu zajedno sa njenim prijevodom na urdu jezik. Ovu knjigu je Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi u Istanbulu ponovo reprodukovala i izdala 1396/1976. godine.]