ODGOVOR NEPRIJATELJU ISLAMA

Back | Index | Next

46 - Šta znači riječ bidat (bid’at)? Imam Rabbani Ahmed Faruki je u pedeset četvrtom (54.) stotinu šezdeset petom (165.), stotinu osamdeset šestom (186.), dvije stotine pedeset petom (255.), dvije stotine šezdesetom (260.), i tri stotine trinaestom pismu (313.) prvoga toma knjige Mektubat detaljno izložio šta je bidat i kakvu nam on štetu nanosi. Mi smo preveli svih tri stotine trinaest pisama prvoga toma sa perzijskog jezika na turski. Mi smo ih takođe 1387./1968. godine djelomično preveli i u Istanbulu objavili i na engleski jezik. Bidati su takođe opširno objašnjeni i u prvom dijelu knjige Hadikat-un-nedijje. Ovu knjigu je napisao Abdulgani Nablusi rahmetullahi teala alejh. Ona je na arapskom jeziku. Mi smo takođe i ovaj dio ofsetom preštampali u Istanbulu 1399/1979. godine. Mi ovdje sada prevodimo jedan dio iz tog prvog dijela u kom on piše o bidatu:

Bidat je vjerovanje (i’tikad), riječ, ili djelo (amel), koje su izmislile prazne glave džahila (vjerski neukih ljudi), koje je suprotno i nije u skladu sa sunnetom [odnosno, vjerskim znanjem koje je objavljeno Muhammedu alejhisselam]. Allah dželle-šanuhu je stvorio robove (ljude) samo da Ga obožavaju (ibadete). Ibadet je poniženje (zull) i degradacija (zillet). Drugim riječima, kada čovjek ibadeti on izražava da je beznačajan (hakir), nemoćan (adžiz), i ovisan (muhtać) o svom Gospodaru (Rabbu) i stvaraocu (ma’budu). A to samo po sebi proizvodi da ne obraćamo pažnju na ono za što nam razum, nefs, i običaji kažu da je lijepo ili ružno već da se potpuno predamo (teslimimo) Gospodarovoj (Rabbovoj) definiciji šta je lijepo a šta ružno i da vjerujemo i slijedimo Gospodarovu Knjigu i Njegovog Poslanika. Ako neko uradi nešto po svom izboru, i ne vodi računa o tome je li to njegov Gospodar dozvolio, on Mu ne robuje i ne ispunjava uslov da bude musliman. Ako je to njegovo djelo dio vjerovanja (i’tikada), i jedna od činjenica za koju je jednoglasno rečeno da se mora vjerovati, njegovo ovakvo vjerovanje je bidat koji izaziva kufr (nevjerstvo). Ako se to djelo ne odnosi na vjerovanje već na riječi i djela koja se odnose na vjeru onda je to fisk i veliki grijeh). Hadisi šerif kaže, “Ako neko izmisli nešto što ne postoji u vjeri to se mora odbaciti.” Ovaj hadisi šerif nam kaže da ako uvedemo u islam neko vjerovanje, riječ, djelo, ili ponašanje (hal), koje ne postoji u islamu, i vjerujemo da su dio vjere ili ibadet, ili ako nešto dodamo ili oduzmemo od onog što nam islam saopštava, i ako očekujemo da ćemo radeći to dobiti nagradu na ahiretu (sevab), takva inovacija ili promjena je bidat. Islam se u tom slučaju ne sluša i ismijava. Novotarije koje su unesene u običaje (adete), a ne u islam, to jest novotarije za koje ne očekujemo nagradu na ahiretu nisu bidati. Na primjer, naša vjera ne odbacuje inovacije i promjene u načinu jedenja, pijenja, putovanja, transportacije, i u stambenim pitanjima. [Dakle, jesti za stolom, ili iz zasebnih tanjira, ili upotrebljavati kašike i viljušake, putovati automobilom i avionom, upotrebljavati bilo kakve objekte, kuće, ili kuhinjski pribor, kao i razno naučno i tehničko znanje, alatke i radove se u islamu ne smatra bidatom. Njih ne samo da je dozvoljeno praviti i upotrebljavati u korisnim oblastima već je to čak i farz-i kifaje. Na primjer, dozvoljeno je praviti radio aparate, zvučnike, elektronske uređaje, i upotrebljavati ih izvan ibadeta. Zvučnike je dozvoljeno upotrijebiti u dunjalučke svrhe. Ali, učenje ezana, Kur’ani kerima, ili mevluda preko zvučnika je promjena ibadeta, i, shodno tome bidat. Da bi se ezan čuo svugdje i nadaleko potrebno je da se u svakom distriktu (mahali) sagrade džamije i da svaki mujezin efendija uči u svakoj džamiji ezan.]

Jednom su upitali Enesa bin Malika radijallahu anh zašto plače? On im je odgovorio, “Od ibadeta koji sam naučio od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem je samo namaz (salat) ostao nepromijenjen. A sada plačem zato što vidim da je takođe i on promijenjen”. On je ovim htio reći da je plakao zato što većina ljudi njegovog vremena nije izvršavala šartove, vadžibe, sunnete, i mustehebe namaza i nije se čuvala od mekruha, mufsida, i bidata. On je rekao da zato plače. Ovi ljudi nisu mogli da shvate veličinu Pejgambera, evlija, salih i sadik mu’mina. Oni su napustili njihov put i promijenili ibadete prema svojim ličnim mišljenjima i nefsovima. Oni su, napuštajući put sreće (se’adeta), opet zapali u nitkovluk (šakavet). Razlog Enesovog bin Malikovog radijallahu anh plakanja je zato što su oni promijenili namaz ubacujući u njega neke promjene, dodavanja i oduzimanja. Oni su na taj način promjenili sunnet [to jest, islam]. Promijeniti sunnet je bidat.

Hadisi šerif kaže, “Kada pripadnici jednog ummeta poslije smrti Pejgambera naprave jedan bidat oni izgube jedan ekvivalentan sunnet.” Drugim riječima, kada oni naprave jedan bidat koji ne izaziva kufur oni izgube jedan sunnet iz iste kategorije.

Jedan hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu neće dati bidat sahibiji (tj. otpadniku, inovatoru, jeretiku) priliku da se pokaje (tj. da dođe na tevbe) sve dok ne odustane od svog bidata.” To znači: Onaj ko izmisli bidat ili radi bidat koji je neko drugi izmislio se neće pokajati zato što ga smatra dobrim i što za njega očekuje nagradu na ahiretu (tj. sevab). Takva osoba, radi zla bidata koji čak može izazvati i kufr, neće imati prilike da se pokaje ni za jedan svoj grijeh.

Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu neće nikad ukabuliti (primiti, uslišati) nijedno [dobro] djelo onoga ko radi nešto što je bidat u vjeri (tj. inovacija, nešto što je kasnije uvedeno u vjeru) sve dok, radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva (rizaluka), ne prestane sa tim bidatom.” Drugim riječima: Sve dok neko radi nešto - što je u vjerovanju (i’tikadu), djelima (amelu), riječima, i ponašanju (ahlaku) bidat - Allah dželle-šanuhu neće primiti njegov nijedan ibadet iz iste kategorije čak iako je on ispravno urađen (sahih). Da bi njegov ibadet bio kabul (primljen, uslišan) on mora da, strahujući od Allaha dželle-šanuhu, napusti taj bidat i očekuje od Njega nagradu (sevab) i Njegovo zadovoljstvo (riza).

Jedan hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu neće ukabuliti (uslišati) bidat sahibijin (otpadnikov, jeretikov, krivovjernikov) post, hadž, umru, džihad, čuvanje od grijeha, adalet (pravednost). On izlazi iz islama kao dlaka iz tijesta.” To znači: Njegov ibadet (molitva i obožavanje) nije primljen iako je ispravno urađen (sahih). On za taj ibadet neće dobiti na ahiretu nagradu jer on nastavlja sa bidatom koji ne izaziva kufr. Ibadet otpadnika (bidat sahibije) koji radi bidat koji izaziva kufr u svakom slučaju nije sahih. Njegov nijedan ni farz ni nafila ibadet nije kabul (primljen, uslišan). Onaj ko slijedi bidat izlazi iz islama zato što izlazi iz okvira pokoravanja (teslima) Allahovim dželle-šanuhu naređenjima, i zato što slijedeći svoj nefs i šejtana čini bidat. Iman je funkcija srca. [Pet osnovnih temelja] islama su zajednička funkcija i srca i jezika. Iman je specifičan samo za srce. Međutim, islam obuhvata sve, i srce, i jezik (riječi), i tijelo (organe). Iman u srcu i islam u srcu ne znače jedno te isto. Islam koji napušta jeretika, otpadnika, (bidat sahibiju, imaoca bidata) je onaj u riječima i organima. Ko nastavi da slijedi bidat postaje onaj koji slijedi nefs i šejtana. Ko griješi postaje asija (silnik koji se posilio, griješnik) i fasik (griješnik). On se ne zove otpadnik (bidat sahibija). Međutim, otpadnik je i asija i fasik. Otpadnik misli da je njegov bidat ibadet i on za njega očekuje nagradu. Griješenje izvan ibadeta ne sprečava da ibadet bude uslišan (kabul). [Postoje dvije vrste bidata (inovacija, krivih vjerovanja, jeresi, otpadništva):
A - Bidati u srcu, odnosno, bidati u vjerovanju. Ovakvo otpadništvo izaziva nevjerstvo (kufr). Onaj ko ima ovakav bidat, bez obzira bio on muško ili žensko, nije više musliman. Dakle, njegov nijedan ibadet nije uslišan i primljen (nije kabul, nema nagrade). Ako njegov bidat ili otpadništvo nije kufur on nije kafir. Ali, njegov ibadet i dalje nije primljen (to jest, nije kabul i on/ona za njega nema nagradu). Međutim, on, ako je ovaj svoj ibadet ispravno obavio se je odužio - iako on za njega nema sevab (tj. za njega neće biti nagrađen na onom svijetu).
B - Bidati u djelima (amelu, ibadetu). Musliman sa ispravnim imanom može u svom ibadetu uraditi nešto što je bidat. Recimo da je njegov iman (vjerovanje) ispravan, ali on u svom namazu radi nešto što je bidat. Ako je on ispravno obavio sve farzove namaza njegov namaz je u redu, ali on nije prihvatljiv (kabul). Međutim, njegov post, i drugi ibadeti, koji u sebi nemaju bidata, su kabul ako su ispravno urađeni. Jeretik, otpadnik (bidat sahibija) koji nije kafir može izaći iz islama. On je mu’min. On nije musliman. Ne uzimajući u obzir bidat, neko ko ima iman (ko vjeruje), je vjernik (mu’min). Ako on takođe i radi po islamu on (ili ona) se zove musliman. Bidat sahibija (muško ili žensko), koji ima iman, nije musliman, pošto njegov ibadet nije prihvatljiv (kabul). Međutim, bidat sahibija je mu’min. Mi, gore u tekstu, govorimo o ovakvom jednom otpadniku, jeretiku (bidat sahibiji). On ima iman. On je mu’min. Ali, on radi nešto što je bidat. Dakle, islam nije sa njim. Islam ga je radi bidata u njegovim riječima i organima napustio. Njegovo srce je u redu. Ali, on u svom ibadetu radi bidate riječima i tijelom (organima). Islam ga je radi toga napustio. Islam, koji je napustio jeretika (bidat sahibiju) je islam u riječima i organima. Ali, pošto je njegov iman ispravan, islam u srcu je i dalje ostao.]

Hadisi šerif kaže, “Poslije mene će se pojaviti razlike među pripadnicima mog ummeta. Oni koji budu živjeli u to vrijeme se moraju čvrsto držati mog sunneta i sunneta mojih pravednih halifa (hulefa-i rašidina)! Oni moraju odbaciti novotarije koje su uvedene u vjeru! Svaka inovacija u vjeri je bidat. Svi bidati su zabluda (dalalet). Mjesto onoga ko slijedi zabludu je u džehennemskoj vatri.” Ovaj hadisi šerif nam ističe da će u ovom ummetu biti svakakvih razlika. On nam kaže da se, među njima, moramo čvrsto uhvatiti za onaj put koji slijedi Resulullaha i njegove četiri halife. Značenje riječi “sunnet” je “Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem riječi, njegovi svi ibadeti, djela, i’tikadi (vjerovanja), ponašanja (ahlaci), i stvari koje je on odobrio svojom šutnjom kada je vidio da se rade.”

Hadisi šerif kaže, “Kada se u mom ummetu rasprostrani fesad (smutnja), onaj, ko se čvrsto drži moj sunneta će dobiti ekvivalentan broj sevaba koliko će se dati stotini šehida!” To znači: Onaj, ko slijedi njegov sunnet kada ljudi, slijedeći svoj nefs, bidate, i razum, izađu izvan granica islama će na Sudnjem danu dobiti isti broj sevaba koliko će se dati stotini šehida zato što će slijeđenje šeri’ata (islama) u vrijeme smutnje i komešanja (fitne i fesada) biti ravno ratu protiv kafira.

Hadisi šerif kaže, “Islam je započeo garib (usamljeno). On će takođe i u svojim zadnjim danima biti garib. Vesele vijesti ovim garib ljudima! Oni će popraviti moj sunnet koji su ljudi pokvarili.” To znači: Isto kao što većina ljudi u početku islama nije znala islam i smatrala ga je čudnim, tako isto će i u zadnje vrijeme (vrijeme ahiri zemana) biti malo onih koji znaju islam. Oni će obnoviti njegov sunnet koji će poslije njega biti uprljan. Oni će, da bi ovo postigli, činiti emr-i ma’ruf i nehji anil-munker. Oni će biti primjeri za druge u slijeđenju sunneta, to jest islama. Oni će ispravno pisati učenja islama i nastojati da rasprostrane svoje knjige. Malo ko će ih slušati. Oni će imati puno neprijatelja. U to vrijeme će onaj ko miješa slatke ali netačne riječi sa istinom biti smatran vjerskim čovjekom i imaće puno sljedbenika. Oni koji kažu golu istinu će imati puno protivnika.

Hadisi šerif kaže, “Israilovi sinovi (Beni Israil) su se podijelili na sedamdeset i dvije grupe. Moj ummet će se podijeliti na sedamdeset i tri grupe. Od ovih, sedamdeset dvije će gorjeti u vatri. Samo jedna će se spasiti. To su oni koji slijede mene i moje ashabe.” Drugim riječima, Israilovi sinovi su se u vjerskim stvarima podijelili na sedamdeset i dvije grupe. Muslimani će se podijeliti na sedamdeset i tri grupe. To znači, oni će se podijeliti na mnoge grupe (firke). Od njih nijedan nije kafir. Ali oni će dugo gorjeti u džehennemskoj vatri. Jedina grupa koja neće otići u džehennem je grupa koja ima isto vjerovanje (i’tikad) kao on i njegovi ashabi i koja isto ibadeti ibadet. Ako vjerski alimi naprave u svom idžtihadu grešku u vjerovanju (i’tikadu) koje je vjerski neophodno i jednoglasno preneseno, i koji se odnosi na učenja i’tikada (vjerovanja) Resulullaha i ashaba kiram, oni postaju kafiri. Oni se nazivaju mulhidi. [U knjigama Bahr i Hindijje piše da su oni mušrici.] Ako oni pogriješe u vjerovanju (i’tikadu) koje nije jednoglasno preneseno i koje nije neophodno oni ne postaju kafiri već otpadnici u vjerovanju (bidat sahibije u i’tikadu). I oni se takođe zovu ehli kible (tj. muslimani). Isto tako i oni koji u svom idžtihadu, koji se odnosi na amel i ibadet, ne vjeruju ibadete koji su jednoglasno poznati kao neophodni postaju kafiri. Oni su mulhidi. Ali alimi, koji pogriješe u ibadetu koji nije neophodan, i koji nije jednoglasno poznat, ako su mudžtehidi, dobijaju nagradu. Ako ti alimi nisu mudžtehidi oni postaju nemezheblije (la-mezhebi ili mezhebsiz) zato što se onom, ko nije mudžtehid, nije dozvoljeno baviti idžtihadom. Onaj ko nije mudžtehid mora da slijedi mudžtehida mezheba (Bez obzira bio on alim ili običan musliman - opaska prevodioca). Hadisi šerif kaže, “Onog ko kaže ‘La ilahe illallah’ se ne treba zvati kafirom radi njegovog griješenja! Onaj ko ga nazove kafirom lično postaje kafir.” Ako neko ne uđe u džehennem zbog svog ispravnog vjerovanja (i’tikada) on možda uđe u džehennem zbog svojih grijeha koje je počinio. Ako je on salih (pravi, odan, dobar musliman), što znači, ako se on za svoje grijehe pokajao (došao na tevbe), ili dobio oprost, ili šefa’at, on nikad neće ući u džehennem. Onaj ko ne vjeruje neophodno i jednoglasno preneseno vjerovanje ili djelo, odnosno, ona vjerovanja i djela za koja znaju i džahili, postaje kafir i murted. On ne vjeruje la ilahe illallah. On nije ni ehli kibla ni bidat sahibija bez obzira što on izgovara la ilahe illallah i što se čuva grijeha, i puno ibadeti.

Pitanje: Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Svi bidati su zabluda (dalalet).” Međutim, izvjesni alimi fikha kažu da su neki bidati mubah (dozvoljeni), neki mustehab, a neki vadžib. Kako se ove dvije izjave mogu uskladiti?

Odgovor: Riječ bidat ima dva značenja. Prvo značenje ove riječi je njeno rječničko značenje. To je opšte značenje te riječi. U tom smislu se svaka novorarija ili inovacija naziva bidat bez obzira odnosila se ona na običaje ili ibadet. Običaji su radnje koje radimo da dobijemo dunjalučke prednosti i za koje ne očekujemo nagradu na ahiretu (sevab). Međutim, mi ibadetimo da bi zaradili ahiretske nagrade (sevab). U rječničkom smislu su sve inovacije koje su uvedene nakon sadr-ul-evvela bidat. Sadr-ul-evvel (je vrijeme selefi salihina), to jest ashaba kiram, tabi’ina, i tebe’-i tabi’ina ridvanullahi teala alejhim edžma’in (prve tri generacije muslimana). Ono, što je uvedeno u njihovo vrijeme i kao adet i kao ibadet nije bidat. Bidati su novotarije i inovacije koje su uvedene nakon tabi’ina i tebe’-i tabi’ina.

Drugo značenje riječi bidat je “inovacija ili novotarija”, odnosno “uvođenje nečega novog u vjeru nakon Sadr-ul-evvela”, što znači, nakon ashaba kiram, tabi’ina i tebe’-i tabi’ina. Mi ovdje govorimo o promjenama u vjerovanju (i’tikadu) i ibadetu. Izmisliti neki novi ibadet, dodati ili oduzeti nešto od ibadeta, je bidat u ibadetu. Bidat-i sejjie su svi oni bidati koje vlasnik vjere, to jest Muhammed alejhisselam, nije riječima, djelom, otvoreno, ili išaretom (gestom ili migom dati znak) dozvolio. Nijedna novotarija (bidat) u običajima ne spada u bidat-i sejjie zato što je ne radimo kao ibadet već radi dunjalučkih prednosti (menfe’at). Bidati u jelu, piću, oblačenju i stanovanju su bidati u običajima (adetu). Svi bidati u vjerovanju (i’tikadu) su bidat-i sejjie. Vjerovanje (i’tikad) sedamdeset dvije otpadničke grupe je bidat-i sejjie. Nove stvari koje su četiri mezheba uvela u ibadet nisu bidat. One nisu izvedene iz razuma već iz izvora islama (edille-i šer’ijje). One nisu dodatak Nassu. One su objašnjenje Nassa. Ako na početku namaza izgovorimo nekoliko puta iftitah tekbir (tj. Allahu ekber), da bi zaradili ekstra sevabe (nagrade na ahiretu), to je bidat. Ako ga izgovorimo nehotice, radi vesvese (skrupuloznosti), onda je to džunah (grijeh). Bidat-i hasene su svi oni bidati (novotarije) koje je vlasnik vjere Muhammed alejhisselam otvoreno ili išaretom (gestom ili migom dati znak) dozvolio. Oni su mustehab ili vadžib. Gradnja minareta na džamiji je mustehab. Sevab ih je graditi. Ne graditi ih nije grijeh. Minaret se takođe zove i me’zene. Zejdova bin Sabitova majka je rekla, “Moja kuća je bila najvisočija u Medini, u okolini Mesdžida nebevi. Bilal Habeši radijallahu teala anh je učio sa krova moje kuće ezan. Kada je Resulullahov mesdžid sagrađen, mujezin je učio ezan sa najvisočijeg mjesta koje je napravljeno u mesdžidu.” Ovo nam pokazuje da je sunnet mujezinu da uči ezan sa minareta. [Tužna je činjenica da bidat učenja ezana preko zvučnika i pojačala ubija ovaj sunnet.] Gradnja vjerskih škola (mekteba) i pisanje vjerskih knjiga su vadžib bidati. Sevab ih je raditi. Grijeh ih je ne raditi. Isti je slučaj i sa iznošenjem dokaza protiv sumnji otpadnika (bidat ehli) i mulhida (kafira), odnosno, onih koji imaju vjerovanje koje izaziva kufr.

Svi bidati koji su izraženi u gore navedenim hadisi šerifima su bidat-i sejjie koji su uneseni u islam. Oni nisu korisni ibadetu. Bidat-i hasene, bidati koji pomažu ibadet, i koji se rade po dozvoli vlasnika vjere, nisu zabluda (dalalet). Hadisi šerif kaže, “Čvrsto se držite mog sunneta i sunneta mojih pravednih halifa (hulefa-i rašidina).” To znači: “Čvrsto se držite moga puta. Odustanite od promjena u vjeri koje ćete napraviti na osnovu svojih logika i nefsova.” Ovaj hadisi šerif nam ukazuje da bidati u običajima nisu zabluda (dalalet). Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem put nam pokazuje vjersko učenje. On nam nije rekao ništa što se odnosi na običaj (adet). Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je došao da poduči ljude njihovoj vjeri. On nije poslat da im govori o dunjalučkim stvarima. Ljudi dobro znaju dunjalučke stvari. Ali oni ne mogu pogoditi šta je Allahova dželle-šanuhu volja i šta su Njegove zapovijedi.

Danas riječ bidat znači “bidat u vjerovanju (i’tikadu)”. Ovakvi otpadnici u vjerovanju se nazivaju mubtedi’ i ehli heva. Oni ne slijede islam već svoje nefsove. Sedamdeset dvije otpadničke grupe (firke) spadaju u ovu kategoriju. Vjerovanje (i’tikad) nekih od njih izaziva kufr. Oni koji ne vjeruju u proživljenje nakon smrti, koji poriču Allahove dželle-šanuhu atribute (sifate), kao i oni koji kažu da su alemi (klase stvorenja) vječni (kadim), takođe spadaju u ovu grupu. Ovakva vjerovanja, koja izazivaju kufr, se nazivaju ilhad. Onaj ko ovako vjeruje se zove mulhid. Nečije vjerovanje, koje je izvedeno na osnovu pogrešne interpretacije nejasnih i sumnjivih značenja ajeti kerima i hadisi šerifa koji su se morali objasniti (te’vil) izabirajući najpodesnija od mnogih značenja, ne izaziva kufr. Ovdje spadaju oni koji ne vjeruju u kaburski azab i mi’radž. Međutim, ovi bidati, koji ne izazivaju kufr, su veći od najvećih grijeha. Na primjer, oni su veći grijeh od nepravednog ubijanja mu’mina i zinaluka (preljube, prostitucije). Oni ne postaju kafiri zato što su oni pretpostavkom izveli ovo svoje pogrešno vjerovanje (i’tikad) iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Danas mnogi ne vjeruju ove činjenice (kaburski azab i mi’radž), ne radi pogrešnog te’vila (objašnjenja), nego zato što se ne slažu sa razumom i naukom. Oni koji ne temelje svoj i’tikad i iman na islamu već na razumu i nauci su kafiri i murtedi. Mulhidi čiji i’tikad izaziva kufr misle da su muslimani. Oni se čuvaju od grijeha i ibadete. Njihov nijedan ni ibadet ni čuvanje od grijeha nije sahih.

Bidat-i sejjie u ibadetu nisu toliko loši kao bidati u vjerovanju (i’tikadu) ali i oni su takođe munker (nedozvoljeni, neprihvatljivi) i zabluda (dalalet). Mi ih moramo izbjegavati više nego što izbjegavamo sve druge grijehe. Kada ovi bidati izazivaju zanemarivanje jednog muekked sunneta u ibadetu oni postaju naročito štetni. Vjerovanje (i’tikad) koje je suprotno bidatu se zove ehli sunnet vel-džema’at. Suprotnost bidatu u ibadetu se naziva sunnet-ul-huda. Prvo predstavlja Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem vjerovanje (i’tikad) a drugo su ibadeti koje je on uvijek radio, ali, nekada i propustio, i koje nije zabranio da i drugi propuste. Oni ibadeti koje je on zabranio da se propuste se nazivaju vadžib. Nije grijeh izostaviti sunnet-i huda bez ikakvog razloga. Onaj ko ih stalno izostavlja će biti ukoren na kijametu. Primjeri sunneta huda su, ezan, ikamet, klanjanje namaza u džematu, i sunneti pet dnevnih namaza. Međutim, mi bi trebali ratovati protiv mahale (gradske četvrti) čiji su svi stanovnici zanemarili sunnet-i huda.

Raditi inovaciju (bidat) u običaju (adetu) nije zabluda (dalalet). Graditi veću kuću nego što nam je potrebno, prejesti se, piti kahvu, čaj, i pušiti, su sve primjeri bidata u običajima. Za njih se ne može reći da su haram ili mekruh. Sultanova naređenja i zabrane koje su u skladu sa Allahovim dželle-šanuhu naređenjima i zabranama su punovažne. Nije vadžib slijediti njegova naređenja koja je izdao slijedeći svoj nefs i razum. Ali, protiv njih se nije dozvoljeno buniti. Šta više, da bi se spasili od nepravde i zuluma (tlačenja) okrutnog vladara i zato što nam nije dozvoljeno da se izlažemo opasnosti nama ga je vadžib poslušati. Ulul-emr koje nam ajeti kerim naređuje da slušamo su musliman, sultan, amir, i sudija. Njihova ispravna (hak) i pravedna (adl) naređenja je vadžib poslušati. Suprotno bidatu u običaju je sunnet-uz-zaide. Sunnet-uz-zaide se sastoji od Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem uobičajenih djela. Primjeri ovih djela su mustehabi kao što su stil njegove odjeće; početak oblačenja, jela, pića, davanja i uzimanja nečega desnom rukom; pranje lijevom rukom nakon obavljene nužde u klozetu, i ulazak u klozet lijevom nogom. [Kako vidimo promjene koje se vremenom dešavaju u načinu oblačenja ljudi i žena, i njihovo oblačenje na isti način kako se oblače griješnici, su bidati u običajima. Pokrivači koji žene upotrebljavaju i koji su dovoljno široki da im pokriju cijelo tijelo osim lica i šaka nisu bidat u vjeri. Oni nisu grijeh. Kada ih žene upotrebljavaju one moraju slijediti običaje zemlje u kojoj žive. Upotreba pokrivača i odjeće koja nije uobičajena u zemlji u kojoj muslimanke žive će izazvati zloglasnost i fitnu. A to oboje je haram.]

Prema tome, kako se uopšteno razumije iz gore navedenog, u rječničkom smislu postoje dvije vrste bidata ili novotarija. Bidati u običajima i bidati u vjeri. Kada se riječ bidat sama upotrijebi njom se misli na bidat u vjeri. Bidat u vjeri se odnosi na vjerovanje (i’tikad) i ibadet (molitvu, bogosluženje). Sva novonastala vjerovanja (tj. bidati u i’tikadu koji ne izazivaju kufur) su sejjie. U ibadetu imaju dvije vrste bidata: seijje i hasene. Bidati u vjerovanju (i’tikadu) koji ne izazivaju kufr kao i bidati u ibadetu koji ne pomažu islam se takođe nazivaju bidat-i seijje. Bidat koji u vjerovanju izaziva nevjerstvo (kufr) postaje ilhad. Bidat-i hasene su inovacije koje pomažu islamu. I njih ima dvije vrste. Oni su mustehab i vadžib. Gradnja minareta (tj. munare) je bidat-i hasene, što je mustehab, jer je mujezinu sunnet da se popne na visoko mjesto i da sa njega prouči ezan. Gradnja minareta potpomaže ovaj sunnet. [Učiti ezan jače od čovjekovog prirodnog glasa nije sunnet već mekruh. Dakle, učenje ezana preko zvučnika i pojačala, to jest putem električnih sprava, ne potpomaže sunnet. Ono je mekruh. Iz ovog razloga, upotreba zvučnika je novotarija (bidat-i sejjie) koja sprečava sunnet - penjanje na visoko mjesto i učenje ezana sa njega. Nama nije naređeno da se ezan mora svugdje čuti. Nama je naređeno da podignemo glas da se ezan čuje po mahalli. Muslimanima je naređeno da u svakoj mahalli naprave džamiju i da se mujezin svake mahalle treba zasebno popeti na visoko mjesto i sa njega prouči ezan. Mujezinima je bidat-i sejjie, to jest jedan jako ružan bidat, da uče ezan preko zvučnika da bi se ezan koji je proučen na jednom mjestu mogao čuti u svakoj mahalli, ili, da uče ezan na jednom mjestu koji će se on onda preko instaliranih zvučnika čuti na svim džamijama. Allah dželle-šanuhu je rekao, “Vjera je usavršena. Objašnjeno je kako treba ibadetiti. Ništa nije izostavljeno.” Muslimani su preko hiljadu godina učili ezan i klanjali namaz onako kako su to radili i naredili Selefi salihini. Ne voljeti ili smatrati nepotpunim i nezadovoljavajućim ono što su Selefi salihini činili i pokušati učiti ezan preko zvučnika ili klanjati namaz sa zvučnicima je jedan jako ružan bidat. Gore navedeni hadisi šerif kaže da će oni, koji rade ove ružne bidate, otići u Džehennem i da njihov nijedan ibadet neće biti kabul (uslišan, primljen). Zanemarivanje islamovog naređenja o građenju mesdžida u svakoj mahalli, i pokušaj branjenja ovog bidata učenja ezana preko zvučnika, i izgovaranje da se u protivnom ezan ne bi čuo svugdje, je isto što i pokušaj pranja izmeta mokraćom. Tačno je da će izmet nestati kada ga operemo mokraćom i da će to džahili (neuki) voljeti. Međutim, nedžaset se je svugdje raširio a mokraća je sve što je takla uprljala (napravila nedžsom).] Inovacije koje su bidat-i hasene su dozvoljene. Čak ih je i Šari’ (Pejgamber alejhisselam) naredio.

Pitanje: Zašto ashabi kiram, tabi’ini i tebe’-i tabi’ini nisu radili bidate koji su hasene, mustehabe, i vadžibe?

Odgovor: Njima neki od njih nisu trebali. Na primjer, oni isto tako nisu gradili ni mektebe i nisu pisali knjige jer je u to vrijeme bilo puno alima i mudžtehida. Svakom je bilo lako upitati i naučiti. Nadalje, oni nisu imali dovoljno novaca da grade velike zgrade ili minarete. Međutim, najglavniji razlog je to što su oni radili puno važnije dužnosti koje im nisu ostavljale dovoljno vremena za to. Oni su se danonoćno borili protiv kafira, država, i diktatora, koji su kočili širenje islama. Oni su na ove džihade potrošili sav svoj novac i imovinu. Oni su pokorili države i gradove i izbavili na milione ljudi iz kandži tirana (zalima) i preobratili ih na islam i izazvali da se oni usreće i na ovom i na onom svijetu. Oni su prenijeli Allahovim dželle-šanuhu robovima nizam (red) i ahlak (moral, ponašanje) islama. Oni nisu imali vremena da se bave drugim stvarima.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ako neko napravi u islamu sunnet-i hasene on će dobiti sevab (nagradu na ahiretu) i još, povrh, i sevabe onih koji ga rade. Ako neko uvede u islam sunnet-i sejjie on će dobiti njegovu kaznu i još, povrh toga i kaznu onih koji ga rade.” Svi korisni bidati (bidat-i hasene) su uključeni u sunnete hasene koje ovaj hadisi šerif spominje. Njihova zasluga, nagrada, ili kazna svih onih koji do kijameta rade novo-uvedeni sunnet, je ovisna o njihovoj namjeri da ga i drugi čine. Isto kao što će i imam džemata, koji nije nanijjetio da bude imam džema’atu, dobiti sevab kao da je sam klanjao [a ne dvadeset sedam puta više]. On mora da bi dobio džematov kolektivni sevab da namjeri (zanijjeti) da bude imam džematu.

Šteta od rađenja bidata sejjie je gora od propuštanja sunneta pa čak i vadžiba. Drugim riječima, nešto, u što se sumnja je li sunnet ili bidat, se ne treba raditi.

Pitanje: Vjera je usavršena Kitabom i Sunnetom. Ibadet koji ova dva ne dozvoljavaju je bidat. Je li ispravno reći da imaju četiri izvora islama (edille-i šer’ijje)?

Odgovor: Alimi ehli sunneta su rekli da postoje četiri izvora islama (edille-i šer’ijje). Kitab (Kur’ani kerim), Sunnet (hadisi šerif), Idžma’i ummet (saglasnost ashaba kiram i mudžtehida koji su se pojavili poslije njih) i Kijasi fukaha (ili kijas mudžtehida, to jest, analogija). [U našoj vjeri riječ sunnet ima tri značenja. Kada kažemo “Kitab i sunnet”, riječ kitab se odnosi na Kur’ani kerim a riječ sunnet na hadisi šerife. Kada kažemo “farz i sunnet”, riječ farz znači Allahova dželle-šanuhu naređenja a riječ sunnet znači sunnet našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem, to jest njegova naređenja. Kada upotrijebimo samo riječ “sunnet”, ona znači šerijat, to jest svi propisi islama (ahkam-i islamijje). Knjige fikha nam kažu da je to tako. Na primjer, u knjizi Kuduri Muhtasari piše, “Onaj ko zna dobro sunnet može biti imam.” U knjizi Dževhere je ova rečenica ovako objašnjena, “Ovdje riječ sunnet znači šerijat.”] Međutim, zadnja dva proizilaze iz prva dva. Prema tome, u stvarnosti postoje samo dvije edille (množina od delil - dokument, dokaz) ili izvora islama. Hukm (propis, pravilo) koji idžma’, to jest saglasnost, izražava se mora temeljiti na senedu (dokazu) i delilu (dokumentu) iz Kitaba i Sunneta. Isto tako i kijas može biti sened (dokaz) za idžmu. Primjer ovoga je idžma’ koja je upotrijebljena da se Ebu Bekir Siddik izabere za halifu. Takođe i hadis koji prenosi samo jedna osoba može biti sened za idžmu zato što idžmin dokaz (hudždžet) ne zahtijeva da dokument (delil) mora biti siguran. On je dokaz (hudždžet) zato što je on idžma’. Kada bi postojao uslov (šart) da delil mora biti siguran onda bi idžma’ bila nepotrebna. Taj delil bi bio hudždžet. Takođe je i za kijas potrebna osnova (esas) i princip (asl) iz Kitaba ili Sunneta zato što kijas otkriva sakrivena i prikrivena pravila (hukmove) koja se nalaze u Kitabu i Sunnetu. Kijas im ne dodaje propis (hukm). To znači da kijas ne izmišlja već otkriva propise (ahkam). On objašnjava opšti propis (hukm) za furu’ (tj. grana nauke koju ne samo da treba vjerovati nego i raditi). Idžma’ može biti podrška i izvor za kijas. Sunnet je interpretacija (šerh) i objašnjenje (bejan) Kitaba. Prema tome, jedini izvor islama je Allahov dželle-šanuhu kitab.

Danas izvjesni neuki šejhovi u tekkijama, prevaranti, i lažne tesavvufdžije (sufije), kažu, kada brane svoja ponašanja koja nisu u skladu sa islamom, “Ovo je haram u ilm-i zahiru (spoljašnjem ili vidljivom znanju). Mi posjedujemo ilm-i batin (sakriveno znanje). To je za nas halal.” Ovakve riječi su nevjerstvo (kufr). Onaj ko ovako kaže ili odobri ovakve izjave postaje kafir. Objašnjavati (te’vil činiti) ovakve izjave ili ih izgovarati, neznajući njihova značenja, nije opravdanje. Ovi zindici (kafiri) kažu, “Vi stičete znanje iz knjiga. Mi ga dobijamo direktno od njegovog posjednika, to jest Muhammeda alejhisselam. U slučaju da nismo zadovoljni sa onim što od njega dobijemo mi pitamo direktno od Allaha dželle-šanuhu. Mi ne trebamo ni da čitamo knjige ni da učimo od učitelja. Da bi dobili znanje direktno od Allaha mi moramo napustiti ilm-i zahir i ne učiti islam. Bi li mi mogli da je naš put neispravan dobiti ovako visoka stanja (halove) i keramete i viditi nurove (spiritualna svjetla) i duše Pejgambera? Kada mi pogriješimo nas o tome u snu obavijeste. Allah dželle-šanuhu nam u snu odobrava da uradimo ono što vi u šeri’atu zovete haram. Mi znamo da je to za nas halal.” Ovakve riječi koje sabotiraju islam su ilhad (kufr). To znači, njihova namjera je da promijene jasnog značenja Kitaba i Sunneta. One su zabluda (dalalet). To znači, one su odstupanje od puta vjernika (mu’mina). Njihov cilj je ismijavanje šprdanje sa šerijatom. Mi ne smijemo vjerovati ovakve izopačene riječi. Čak je kufr i samo sumnjanje u njihovu netačnost, neispravnost. Onaj ko ovako kaže i vjeruje je zindik. Mi ne smijemo zvati nekoga zindik čim čujemo od nekog drugog da je on tako rekao. Mi ne možemo doći do ovog zaključka sve dok to ne razumijemo putem šerijata i dok to ne posvjedoče dva pravedna (adil) svjedoka. Zindik je dehri, što znači, neko ko ne vjeruje u Allaha dželle-šanuhu i ahiret i obožava materiju i prirodu.

Propisi islama (ahkami) se ne mogu naučiti putem inspiracije (ilhama). Ilham koji evlije dobiju nije drugima dokaz (hudždžet i sened). Ilham je znanje koje Allah dželle-šanuhu daje srcu. Tačno je da su ilhami onih koji su ehlullah kaddesallahu teala esrarehumul’aziz hak (istiniti). Njihova istinitost se sudi po njihovom slaganju sa šerijatom (islamskim učenjima). Uslov (šart) da bi neko bio ehlullah, to jest velija (evlija), je da on mora da nauči i slijedi šerijat (učenja islama). To nam dokazuje značenje ajeti kerima, koji kaže, “Allah dželle-šanuhu obasipa znanjem posjednike takve.” Inspiracija ili ilham ne dolazi srcu onog ko se nije čvrsto uhvatio za sunnet, tj. šerijat, i ko se ne čuva bidata. Njegove riječi su pokvarene. One su proizvod njegovog nefsa i šejtana. Ne može se reći da su ove naše riječi u suprotnosti sa razgovorom koji se desio između Musa alejhisselama i Hizira alejhisselama, zato što jer Hizir alejhisselam nije bio u Musa alejhisselamovom ummetu. Njemu nije bilo naređeno da ga mora slijediti. Međutim, Muhammed alejhisselam je Poslanik za sve ljude i džinne koji će se pojaviti na cijelom svijetu sve do kijameta. Ilm-i ledunni i ilham su prosuti na one koji su se prilagodili Muhammedu alejhisselam (koji slijede Muhammeda alejhisselam). Oni koji su obasuti ovim dobročinstvom (ihsanom) dobro razumiju Kitab i Sunnet, tj. hadisi šerif. Učenja islama se ne mogu shvatiti iz snova (ru’jeta). San koji nije u skladu sa islamom je od šejtana.

Jedan od največih evlija, Džunejd Bagdadi rahmetullahi teala alejh (preselio na ahiret u Bagdadu 298/910. g.n.e.), je rekao, “Jedini put koji vodi čovjeka Allahovom dželle-šanuhu zadovoljstvu (rizaluku) je priznavanje i slijeđenje Muhammeda alejhisselam.” On je jednom ovako rekao, “Onaj ko ne slijedi Kur’ani kerim i hadisi šerif ne može biti muršid.” [Oni koji nisu mudžtehidi ne mogu razumjeti Kur’ani kerim i hadisi šerif. Alimi koji su osnovali sedamdeset dvije krivovjerne grupe su ih (Kur’ani kerim i hadisi šerif) pogrešno razumjeli zato što nisu bili mudžtehidi. Oni su izazvali da i milioni muslimana skrenu sa pravoga puta. Da bi se slijedio Kur’ani kerim i hadisi šerif mora se slijediti jedan od četiri mezheba.] Tačno je da neko ko je nepismen (ummi), i ko nije nikad ništa pročitao, i naučio, može postati arif i biti u stanju da razumije značenje Kur’ani kerima. Ali, on ne može biti vodić (rehber) drugima (tj. on ne može druge podučavati). Da bi neko postao vodić ili rehber on mora da od učitelja [ili iz knjiga fikha jednog od četiri mezheba] nauči propise Kitaba i Sunneta, zato što je put Kitaba i Sunneta put selefi salihina i halefa (njihovih nasljednika).

Jedan od najvećih evlija, Sirri Sekati (preselio na ahiret u Bagdadu 251/865. g.n.e.), učenik Ma’rufa Kerhija i dajđa Džunejda Bagdadija je rekao, “Tesavvuf u sebe uključuje tri značenja: Biti posjednik vera’a; ne izgovarati riječi koje nisu u skladu sa Kitabom i Sunnetom; ne raditi haram dok imamo keramet.” Keramet koji je povod ili izaziva da uradimo haram se zove mekr i istidradž. Vera’ je takođe i čuvanje od sumnjivih stvari. Imam Gazali (preselio u Iranu na ahiret 505/1111. g.n.e. u gradu Tus, tj. Mešhed) je ovako napisao u svojoj knjizi Miškat-ul-envar, “Srce je kuća meleka. Atributi kao što su gadab (ljutnja), šehvet (žudnja), hased (ljubomora) i kibur (oholost) su kao urlajući psi. Meleci ne dolaze tamo gdje ima pasa. Hadisi šerif kaže, ‘Meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima pseto ili slika.’ Ja ne kažem da u ovom hadisi šerifu riječ kuća znači srce, niti da riječ pas znači loš običaj. Ja vjerujem u njihovo jasno (očito, bukvalno) značenje i tome još dodajem i gore navedeno značenje. Ove moje riječi razdvajaju ehli sunnet vel-džema’at od grupe (firke) koja se zove batinijje. Batinijje neće da znaju za jasna (očita, bukvalna) značenja već izmišljaju krivovjerna značenja. Ako jasno značenje jednog ajeta nije u skladu sa jasnim značenjima drugih ajeta, onda, njegovo jasno značenje se mora ostaviti i on se mora objasniti (te’vil učiniti). To znači, mi mu moramo dati najprikladnije i najpodesnije od svih njegovih značenja. Oni koji insistiraju na davanju (ajeti kerimima) jasnih ili očitih značenja kada se oni trebaju objasniti (te’vil učiniti) se nazivaju hišvi. Iz ovog razloga je rečeno da Kur’ani kerim ima jasna ili očita (tj. zahir) i sakrivena (tj. batin) značenja. Oni koji uvijek daju jasna značenja postaju hišvi. Oni koji uvijek daju neobična značenja postaju batini. Oni koji daju, ovisno o potrebi, obje vrste značenja postaju kamil (savršeni) muslimani.” Samo ekspert (mutehassis) u batin i zahir granama nauka može shvatiti je li izjava nekog ko se bavi tesavvufom u skladu sa šerijatom (islamom). Oni koji ne znaju značenja riječi alima tesavvufa ih ne mogu razumjeti. Ovakvi ljudi, [kao što su Ibni Tejmijje i Muhammed bin Abdulvehhab], koji su daleko od savršenosti, predpostavljaju da izjava Bajezida Bistamija “Subhani ma a’zama šani” nije u skladu sa islamom. Muhjiddin Arabi je detaljno objasnio da je značenje ove izjave kemal-i tenzih. Isto tako i neko ko ne slijedi islam može učiniti natprirodno čudo (harik-ul-ade). Tako čudo se ne zove keramet već istidradž. Kada je Bajezid Bistami jednom vidio nekog, ko je bio poznat kao evlija, da je pljunuo u pravcu Kible on je rekao, “Ovaj čovjek je zanemario jedan od Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem edeba (lijepih ponašanja). On ne može biti velijullah (evlija).”

Bajezid Bistami je rekao, “Nemoj smatrati velijullahom (evlijom) onog ko ne slijedi islam (šerijat) čak i ako on ima keramet (čudo), kao na primjer, ako on hoda po vodi, ako ima sposobnost da u jednom trenu ode u daleka mjesta, i ako leti u zraku!” Da bi slijedili islam mi moramo slijediti jedan od četiri poznata mezheba. Jednoglasno je rečeno da onaj, ko nije mudžtehid, ne smije (direktno) slijediti ashabe kiram. [Zato što mezhebi ashaba kiram nisu poznati.] Idžtihad će postojati do kraja svijeta (kijameta). [Samo će biti jako malo alima koji će ispunjavati uslov (šart) da mogu izvoditi idžtihad. Nadalje, oni neće imati potrebe da izvode nove idžtihade. Odgovor za sve do kraja svijeta se nalazi u propisu (hukmu) jednog od četiri mezheba.] Ibadet koji Allah dželle-šanuhu najviše voli da radimo je farz. Nafile koje su cijenjene (koje nam donose više sevaba, to jest ahiretskih nagrada) su one koje radimo zajedno sa farzovima, koje su dio farzova, i koje nadopunjuju farzove. [Na primjer, kada se ispravljamo sa rukua, sunnet je reći, “semi’ Allahu li men hamideh.” Tako uraditi nam donosi sevab. Međutim, još više nam donosi sevaba ako to učinimo dok klanjamo farz namaz, to jest, farz sabah namaza, farz podne namaza, farz ikindije, … itd.]

Muhammed bin Fadl Belhi (preselio na ahiret 319/931. g.n.e.) je rekao, “Četiri stvari izazivaju da svjetlosti (nurovi) islama napuste srce i da ono pocrni. Ako ne radimo po našem znanju. Ako radimo a ne znamo. Ako ne naučimo ono što ne znamo. Ako kočimo učenje drugih.” Neko uči sa ciljem da bude poznat kao alim i da zaradi imovinu (mal) i mekam (položaj). [Ovakvi ljudi upotrebljavaju svoj vjerski položaj kao način (vasitu) da zarade životne i političke potrebe.] Oni ne stiču znanje da po njemu rade. Oni su samo po imenu vjerski ljudi. Put koji oni slijede je put džahila. Oni, govoreći da je Allah dželle-šanuhu milostiv (rahim) i da voli opraštanje (afv, afuv), rade velike grijehe. Oni rade po svojim prohtjevima (ćeifu) i razumu. Oni takođe žele da i drugi tako rade. Oni se ljute na prave muslimane zato što ih oni ne slijede. Šta više, oni predpostavljaju da su oni na pravom putu i da će dobiti duševni mir, spokoj (huzur). Oni ne samo da ne čitaju knjige alima ehli sunneta već čak ne dozvoljavaju ni svojoj djeci da ih čita. Njihova srca su zla a njihove riječi su varljive i lažne. Oni se svaki dan drukčije maskiraju. Oni su nasmijani pred ljudima koje za njihovim leđima ogovaraju. Oni sprečavaju čitanje ispravnih knjiga u koje nisu umetnuti bidati. [Oni govore, “Nemojte čitati te knjige! One su štetne.”] Oni plaše one koji ih štampaju i čitaju. Oni hvale lažnim reklamama štetne knjige nemezheblija. Oni vrijeđaju učenja islama. Njihovi članci, koji su produkat njihove kratkovidnosti, se predstavljaju omladini pod parolom znanja i nauke. Kada shvatimo ovo što je do sada napisano vidjećemo da su se svi alimi islama i tesavvufa čvrsto držali islama (šerijata). To njihovo čvrsto držanje za islam ih je podiglo na veći nivo. Moramo dobro znati da su oni, koji se o njima loše izražavaju, vjerski džahili. Mi ne smijemo vjerovati u lažne riječi ovih džahila. Oni su kradljivci vjere. Oni su nemezheblije i zindici koji blokiraju sreću (se’adet).

Ko kaže da ne vjeruje u zagrobno mučenje (kaburski azab) postaje kafir zato što njegova izjava ne izražava haber, te’vil, ili islam, već njegovo nepoštivanje islama.

Oni koji pripadaju kaderijjama, to jest mu’tezilama, su postali kafiri zato što su rekli, “Allah ne stvara ni zlo (šer) ni grijehe. Čovjek stvara svoja djela.”

Oni koji pripadaju batinijjama su postali kafiri zato što vjeruju u seobu duša (reinkarnaciju) i zato što kažu da se čovjek, nakon smrti, ponovo vraća na ovaj svijet, i da je Allahova duša (ruh) ušla u dvanaest imama, i da ne treba slijediti islam sve dok se duše dvanaest imama ne reinkarniraju, i da je Džebra’il trebao da donese objavu (vahj) Aliji ali je on pogriješio i donijeo ga Muhammedu alejhisselam.

One haridžije koje, bez oslanjanja na ikakvo objašnjenje (te’vil), nazivaju sve muslimane kafirima - i optužuju Aliju, Osmana, Talhu, Zubejra, i Ajšu radijallahu anhum kufurom - su postali kafiri.

Pripadnici jezidijja su postali kafiri zato što kažu da će iz Perzije doći jedan pejgamber i poništiti Muhammedovu alejhisselam vjeru.

Pripadnici nedždžarijja i mu’tezila su postali kafiri zato što ne vjeruju u Allahove dželle-šanuhu atribute.

Pripadnici džebrijja su postali kafiri zato što kažu da čovjek ne može ništa uraditi, da Allah stvara sve bez obzira htio to čovjek ili ne, i da iz toga razloga oni koji griješe imaju opravdanje.

Neki od pripadnika mu’tezile su postali kafiri zato što kažu da Allah ne vidi ništa i da Ga nećemo vidjeti u Džennetu.

Kaderijje su postali kafiri zato što poriču [Allahov dželle-šanuhu] atribut Znanje (sifat ilm) i što kažu da Allah dželle-šanuhu ne zna ništa.

Među pripadnicima murdžia su postali kafiri oni, koji kažu da će Allah oprostiti nekim kafirima, i da će staviti neke mu’mine u vječni azab (vječno mučenje), i oni koji kažu da će njihovi grijesi sigurno biti oprošteni i da će njihov ibadet sigurno biti primljen (kabul), i oni koji kažu da su svi farzovi nafile (to jest, da farz ibadeti spadaju u nafile) i da ih ne moramo izvršavati.

Haridžije spadaju u bidat grupu zato što kažu da su djela (ameli) i ibadeti dio imana. Oni kažu da onaj ko propusti farz postaje kafir, ili, da onaj ko uradi veliki grijeh gubi svoj iman i da mu se iman vraća kada prestane s griješenjem.

Mesh po golim nogama umjesto po mestvama nije kufr već bidat. Namaz koji smo klanjali za imamom koji je učinio mesh po golim nogama [kada uzima abdest] nije sahih. Nije se dozvoljeno prijateljiti sa bidat sahibijama (inovatorima, jereticima, otpadnicima, krivovjernicimma). Hadisi šerif kaže, “Ako se neko kloni bidat sahibije Allahu dželle-šanuhu će mu napuniti srce amanom (mirom, bezbjednošću) i imanom. Allah dželle-šanuhu će zaštititi od straha na kijametskom danu onog ko ne cijeni bidat sahibiju.

Prva dužnost svakog muslimana je da ispravno nauči vjerovanja (i’tikad) ehli sunneta, i da nastoji da ga svi u njegovom domaćinstvu ispravno nauče kao i oni koje on voli. On treba da čini Allahu dželle-šanuhu dovu da ih On održi na putu alima ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in. On mora biti jako oprezan da ga ne prevare ljudi šejtani i džini šejtani, loši prijatelji, i pokvareni članci.

Hadisi šerif kaže, “Najbolji od svih ljudi su muslimani koji žive u moje vrijeme. Sljedeći najbolji su oni koji će ih naslijediti. Sljedeći najbolji su oni koji će njih naslijediti. Nakon njih će se raširiti laži.” Ovaj hadisi šerif nam naglašava da će se na kraju trećeg stoljeća islama početi pojavljivati laži u riječima, ponašanju, i djelima. Ljudima nećemo moći vjerovati zato što će među njima bidati biti u porastu. Oni će se u i’tikadu i amelu odvojiti od puta selefi salihina rahmetullahi teala alejhim edžma’in. Velikani tesavvufa i imami fikha koje su muslimani jednoglasno odobravali su bili ti koji su širili put selefi salihina.

U knjizi fetvi pod naslovom Tatarhanijje piše, “Onaj ko kaže da Omer, Osman, i Alija, radijallahu anhum, nisu bili ashabi postaje krivovjernik (bidat sahibija). Ko ne vjeruje vijesti (haber) koje nam prenosi jedna osoba nije kafir. On je bidat sahibija. Međutim, ko kaže da Ebu Bekr Siddik nije ashab postaje kafir zato što on kada ovako kaže ne vjeruje u ajeti kerim.” U knjizi fetvi koja se zove Zahirijje piše, “Tačno je da neko ko ne vjeruje u hilafet Ebu Bekra Siddika i Omera Faruka postaje kafir pošto su oni bili idžma’om izabrani da budu halife.” [Saglasnost (idžma’) je prema ehli sunnetu dokaz (delil). Ko ospori ovaj dokaz postaje kafir. Pošto idžma’ nije dokaz za haridžije, šije (ši’ije), i vehhabije, oni kažu da onaj ko ne vjeruje u nešto što je preneseno kroz idžmu ne postaje kafir.]

Ibni Abidin ovako piše u predmetu o murtedima u trećem poglavlju knjige Redd-ul-muhtar, “Gajri muslimani (tj. nemuslimani) koji žive u islamskoj državi (dar-ul-islamu) se zovu zimmi. Nije dozvoljeno narušavati imovinu, živote, i čednost zimmija kao ni onih kafira koji dolaze u državu da trguju i kao turisti. Oni imaju ista prava kao i muslimani. Nije isti slučaj sa mulhidima. Mulhidima, koji varaju muslimane, se prvo kaže da se pokaju (da dođu na tevbe). Ako oni odbiju da se pokaju oni se po naređenju vođe države (hukmet reisa) svi ubijaju. Ako se pokaju njihovo pokajanje je primljeno. Inovatori (tj. bidat sahibije) čiji bidat ne izaziva kufur se prvo nasavjetuju. Ako oni ne prime savjet i ne pokaju se država će ih kazniti ta’zirom. [Ta’zir je pravni izraz u islamskom zakonodavstvu. On u sebe uključuje razne stepene kazne kao, upozorenje, ukor, opomenu, bičevanje (koje je po žestini udaraca iznad hadda a po njihovom broju ispod njega), zatvor, i smrtnu kaznu.] Oni su ako treba zatvaranjem i bičevanjem prisiljeni na pokajanje. Ako se njihov vođa (reis), koji nastoji da prevari muslimane, ne pokaje kada ga zatvore i istuku, državi je dopušteno (džaiz) da ga ubije. Iako neko, ko je posrednik da muslimani skrenu sa puta mezheba ehli sunneta i postanu krivovjernici i nemezheblije i neko ko ovako nastoji da rasprostrani bidate, ne postaje kafir sultanu je dozvoljeno da ga ubije da ne bi izgubio mir i jedinstvo i da bi zaštitio narod (millet).

ODGOVOR NEPRIJATELJU ISLAMA

Back | Index | Next