46 - Šta znači riječ bidat (bid’at)?  U pedeset četvrtom (54.) stotinu šezdeset petom (165.), stotinu osamdeset šestom (186.), dvije stotine pedeset petom (255.), dvije stotine šezdesetom (260.), i tri stotine trinaestom pismu (313.) prvoga toma knjige Mektubat, imam Rabbani Ahmed Faruki je detaljno izložio šta je bidat i kakvu nam on štetu nanosi.  Mi smo preveli sa perzijskog na turski jezik svih tri stotine trinaest pisama prvoga toma.  Mi smo ih takođe 1387/1968. godine u Istanbulu djelomično preveli i objavili i na engleski jezik.  O bidatima je takođe opširno objašnjno i u prvom dijelu knjige Hadikat-un-nedijje.  Ovu knjigu je napisao Abdulgani Nablusi rahmetullahi teala alejh.  Ona je arapskom jeziku.  Mi smo, takođe u Istanbulu, i ovaj dio 1399/1979. ofsetom preštampali.  Mi ovdje sada prevodimo iz tog prvog dijela jedan dio u kom on piše o bidatu:

 

Bidat je vjerovanje (i’tikad), riječ, ili djelo (amel), koje su izmislile prazne glave džahila (vjerski neukih ljudi), koje je suprotno, i nije u skladu sa sunnetom [odnosno, vjerskim znanjem koje je objavljeno Muhammedu alejhisselam].  Allah dželle-šanuhu je stvorio robove (ljude) samo da Ga ibadete (obožavaju).  Ibadet je poniženje (zull) i degradacija (zillet).  Drugim riječima, kada čovjek ibadeti, on izražava da je beznačajan (hakir), nemoćan (adžiz) i ovisan (muhtać) o svom Gospodaru (Rabbu) i stvaraocu (ma’budu).  A to, samo po sebi, proizvodi da ne obraćamo pažnju na ono za što nam razum, nefs i običaji kažu da je lijepo ili ružno već da se potpuno predamo (teslim) Gospodarovoj (Rabbovoj) definiciji šta je lijepo a šta ružno i da vjerujemo i slijedimo Gospodarovu Knjigu i Njegovog Poslanika.  Ako neko uradi nešto po svom izboru, i ne vodi računa o tome je li to njegov Gospodar dozvolio, on Mu ne robuje i ne ispunjava uslov da bude musliman.  Ako je to njegovo djelo dio vjerovanja (i’tikada) i jedna od činjenica za koju je jednoglasno rečeno da se mora vjerovati, njegovo ovakvo vjerovanje je bidat koji izaziva kufr (nevjerstvo).  Ako se to djelo ne odnosi na vjerovanje već na riječi i djela koja se odnose na vjeru onda je to fisk i veliki grijeh).  Hadisi šerif kaže, “Ako neko izmisli nešto što ne postoji u vjeri to se mora odbaciti.”  Ovaj hadisi šerif nam kaže da, ako uvedemo u islam neko vjerovanje (i’tikad), riječ, djelo, ili ponašanje (hal) koje ne postoji u islamu, i vjerujemo da su dio vjere ili ibadet, ili ako nešto dodamo ili oduzmemo od onog što nam islam saopštava, i ako očekujemo da ćemo - radeći to - dobiti sevab, ovakva inovacija ili promjena je bidat i mi u tom slučaju nismo poslušni islamu već smo mu nepokorni.  Novotarije koje su unesene u običaje (adet), a ne u islam, to jest, novotarije za koje ne očekujemo sevab (nagradu na ahiretu), nisu bidati.  Na primjer, naša vjera ne odbacuje inovacije i promjene u načinu jedenja, pijenja, putovanja i transportacije, i u stambenim pitanjima.  [Prema tome, jesti za stolom, ili iz zasebnih tanjira, upotrebljavati kašike i viljušake, putovati automobilom i avionom, upotrebljavati bilo kakve objekte, kuće ili kuhinjski pribor, kao i razno naučno i tehničko znanje, alatke i radove se u islamu ne smatra bidatom.  Ne samo da ih je dozvoljeno praviti i upotrebljavati u korisnim oblastima nego je to čak i farz-i kifaje.  Na primjer, dozvoljeno je proizvoditi radio aparate, zvučnike i elektronske uređaje, i upotrebljavati ih izvan ibadeta.  Upotreba zvučnika je dozvoljena u dunjalučkim poslovima.  Ali, učenje ezana, Kur’an-i kerima ili mevluda preko zvučnika je promjena ibadeta i, shodno tome, bidat.  Da bi se ezan čuo nadaleko potrebno je da u svakom distriktu (mahalli) sagrade džamije i da svaki mujezin efendija u svakoj džamiji uči ezan.]

Jednom su upitali Enesa bin Malika radijallahu anh zašto plače?  On im je odgovorio, “Od ibadeta, koji sam naučio od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem je samo namaz (salat) ostao nepromijenjen.  A sada plačem zato što vidim da je takođe i on promijenjen.  On je ovim htio reći da je plakao zato što većina ljudi njegovog vremena ne izvršava šartove, vadžibe, sunnete i mustehebe namaza i ne čuva se od mekruha, mufsida i bidata.  On je rekao da zato plače.  Ovi ljudi nisu mogli da shvate veličinu Pejgambera, evlija, salih i sadik mu’mina.  Oni su napustili njihov put i promijenili ibadete prema svojim ličnim mišljenjima i nefsovima.  Oni su, napuštajući put sreće (se’adeta), ponovo zapali u nitkovluk (šakavet).  Razlog za Enesovo bin Malikovo radijallahu anh plakanje je to što su oni dodavanjem i oduzimanjem promijenili namaz.  Oni su ovim promjenili sunnet [odnosno, islam].  Promijeniti sunnet je bidat.

Hadisi šerif kaže, “Kada pripadnici jednog ummeta nakon smrti Pejgambera naprave jedan bidat oni izgube jedan ekvivalentan sunnet.”  Drugim riječima, kada oni naprave bidat koji ne izaziva kufur oni gube sunnet iz iste kategorije.

Jedan hadisi šerif glasi, “Allah dželle-šanuhu neće dati krivovjerniku (bidat sahibiji) priliku da se pokaje (da dođe na tevbe) sve dok ne odustane od svog bidata.”  To znači da se onaj, ko izmisli bidat, ili radi bidat koji je neko drugi izmislio, neće pokajati zato što ga smatra dobrim i za njega očekuje nagradu na ahiretu (sevab).  Takva osoba, radi zla bidata koji čak može izazvati i kufr neće imati priliku da se pokaje ni za jedan svoj grijeh.

Jedan hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu ne prima (neće ukabuliti) nikad nijedno [dobro] djelo onoga ko radi nešto što je u vjeri bidat sve dok, radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva (rizaluka) ne prestane sa tim bidatom.”  Drugim riječima, sve dok neko radi nešto što je u vjerovanju (i’tikadu), djelima (amelu), riječima i ponašanju (ahlaku) bidat, Allah dželle-šanuhu neće primiti njegov nijedan ibadet iz iste kategorije čak iako su oni ispravno urađeni (sahih).  Da bi njegov ibadet bio kabul (primljen) on mora da, strahujući od Allaha dželle-šanuhu, napusti taj bidat i da očekuje od Njega nagradu (sevab) i Njegovo zadovoljstvo (riza).

Jedan hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu neće ukabuliti (uslišati) bidat sahibijin (krivovjernikov) post, hadž, umru, džihad, čuvanje od džunaha (grijeha) i adalet (pravednost).  On izlazi iz islama kao dlaka iz tijesta.”  To znači, njegov ibadet (molitva i obožavanje) nije primljen iako je ispravno urađen (sahih).  On za taj ibadet na ahiretu neće dobiti sevab (neće biti nagrađen) jer on nastavlja sa bidatom koji ne izaziva kufr.  Ibadet krivovjernika (bidat sahibije) koji radi bidat koji izaziva kufr u svakom slučaju nije sahih.  Njegov nijedan ni farz ni nafila ibadet nije kabul (primljen, uslišan).  Onaj ko slijedi bidat izlazi iz islama zato što izlazi iz okvira pokoravanja (teslima) Allahovim dželle-šanuhu naređenjima, i zato što slijedeći svoj nefs i šejtana čini bidat.  Iman je funkcija srca.  [Pet osnovnih temelja] islama su zajednička funkcija i srca i jezika.  Iman je specifičan samo za srce.  Međutim, islam obuhvata sve, i srce, i jezik (riječi), i tijelo (organe).  Iman u srcu i islam u srcu ne znače jedno te isto.  Islam koji napušta krivovjernika (bidat sahibiju, imaoca bidata) je onaj u riječima i organima^[1].  Ko nastavi da slijedi bidat postaje onaj koji slijedi nefs i šejtana.  Ko griješi postaje asija (silnik koji se posilio, griješnik) i fasik (griješnik).  On se ne zove krivovjernik (bidat sahibija).  Ali, krivovjernik (bidat sahibija) je i asija i fasik.  Krivovjernik misli da je njegov bidat ibadet i za njega očekuje nagradu.  Griješenje izvan ibadeta ne sprečava da ibadet bude uslišan (kabul).

Hadisi šerif kaže, “Poslije mene će se pojaviti razlike među pripadnicima mog ummeta.  Oni koji budu živjeli u to vrijeme se moraju čvrsto držati mog sunneta i sunneta mojih pravednih halifa (Hulefa-i rašidin)!  Oni moraju odbaciti novotarije koje su uvedene u vjeru!  Svaka inovacija u vjeri je bidat.  Svi bidati su dalalet (stranputica, krivovjerstvo).  Krivovjernikovo (dalalet sahibijino) mjesto je u džehennemskoj vatri.”  Ovaj hadisi šerif nam ističe da će u ovom ummetu biti svakakvih razlika.  On nam kaže da se, među njima, moramo čvrsto uhvatiti za onaj put koji slijedi Resulullaha i njegove četiri halife.  Značenje riječi “sunnet” je Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem riječi, svi ibadeti, djela, i’tikadi (vjerovanja), ponašanja (ahlaci) i stvari koje je odobrio svojom šutnjom kada je vidio da se rade.

Hadisi šerif kaže, “Onaj ko se čvrsto drži moj sunneta će, kada se u mom ummetu rasprostrani fesad (smutnja), dobiti ekvivalentan broj sevaba koliko će se dati stotini šehida!”  To znači, kada ljudi, slijedeći svoj nefs, bidate, i razum, izađu izvan granica islama, onaj, ko slijedi njegov sunnet, će na kijametskom danu dobiti isti broj sevaba koliko će se dati stotini šehida.  Zato, što će u vrijeme fitne i fesada slijeđenje šeri’ata (islama) biti jednako ratu protiv kafira.

Hadisi šerif kaže, “Islam je započeo garib (usamljeno).  On će takođe i u svojim zadnjim danima biti garib.  Vesele vijesti ovim garib ljudima!  Oni će popraviti moj sunnet koji su ljudi pokvarili.”  To znači, isto kao što u početku islama većina ljudi nije znala islam, i smatrala ga je čudnim, tako će i u vrijeme ahir zemana (zadnjeg vremena) biti malo onih koji znaju islam.  Oni će obnoviti njegov sunnet koji će nakon njega biti uprljan.  Oni će, da bi ovo postigli, činiti emr-i ma’ruf i nehji anil-munker.  Oni će biti primjeri za druge u slijeđenju sunneta, to jest, islama.  Oni će ispravno pisati učenja islama i nastojati da rasprostrane svoje knjige.  Malo ljudi će ih slušati.  Oni će imati puno neprijatelja.  U to vrijeme će onaj ko miješa slatke ali neispravne riječi sa istinom biti smatran vjerskim čovjekom i imaće puno sljedbenika.  Oni koji kažu golu istinu će imati puno protivnika.

Hadisi šerif kaže, “Beni Israil (Israilovi sinovi) su se podijelili na sedamdeset i dvije grupe.  Moj ummet će se podijeliti na sedamdeset i tri grupe.  Od ovih, sedamdeset dvije će gorjeti u vatri.  Samo jedna će se spasiti.  To su oni koji slijede mene i moje Ashabe.”  Drugim riječima, Israilovi sinovi su se u vjerskim stvarima podijelili na sedamdeset i dvije grupe.  Muslimani će se podijeliti na sedamdeset i tri grupe.  To znači, oni će se podijeliti u mnogo grupa (firki).  Od njih nijedan nije kafir, ali će dugo gorjeti u džehennemskoj vatri.  Jedina grupa koja neće otići u Džehennem je ona grupa koja ima isto vjerovanje (i’tikad) kao on i njegovi ashabi, i koja isto ibadeti ibadet.  Ako vjerski alimi u svom idžtihadu naprave grešku u vjerovanju (i’tikadu), koje je vjerski neophodno i jednoglasno preneseno i koji se odnosi na učenja i’tikada (vjerovanja) Resulullaha i ashaba kiram, oni postaju kafiri.  Oni se nazivaju mulhidi.  [U knjigama Bahr i Hindijje piše da su oni mušrici.]  Ako oni pogriješe u vjerovanju (i’tikadu) koje nije jednoglasno preneseno, i koje nije neophodno, oni ne postaju kafiri nego krivovjernici u vjerovanju (bidat sahibije u i’tikadu).  I oni se takođe zovu ehl-i kible (muslimani).  Isto tako postaju kafiri i oni koji u svom idžtihadu, koji se odnosi na amel i ibadet, ne vjeruju ibadete koji su jednoglasno poznati kao neophodni.  Oni su mulhidi.  Ali, alimi, koji pogriješe u ibadetu koji nije neophodan, i koji nije jednoglasno poznat, ako su mudžtehidi, dobijaju nagradu.  Ako ti alimi nisu mudžtehidi oni postaju nemezheblije (la-mezhebi, mezhebsiz) zato što se onom, ko nije mudžtehid nije dozvoljeno baviti idžtihadom.  Onaj ko nije mudžtehid mora da slijedi mezheb mudžtehida^[2].  Hadisi šerif kaže, “Onog ko kaže ‘La ilahe illallah’ se ne treba zvati kafirom radi njegovog griješenja!  Onaj ko ga nazove kafirom lično postaje kafir.”  Ako neko ne uđe u Džehennem zbog svog ispravnog vjerovanja (i’tikada) možda uđe u Džehennem zbog svojih grijeha koje je počinio.  Ako je on salih (pravi, odan, dobar musliman), što znači, ako se on za svoje grijehe pokajao (došao na tevbe), ili dobio oprost, ili šefa’at, on nikad neće ući u Džehennem.  Onaj ko ne vjeruje neophodno i jednoglasno preneseno vjerovanje ili djelo, odnosno, ona vjerovanja i djela za koja znaju i džahili, postaje kafir i murted.  On ne vjeruje la ilahe illallah.  On nije ni ehli kibla ni bidat sahibija bez obzira što on izgovara la ilahe illallah i što se čuva grijeha, i puno ibadeti.

Pitanje:  Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Svi bidati su dalalet (stranputica, krivovjerstvo).”  Međutim, izvjesni alimi fikha kažu da su neki bidati mubah (dozvoljeni), neki mustehab, a neki vadžib.  Kako je moguće uskladiti ove dvije izjave?

Odgovor:  Riječ bidat ima dva značenja.  Prvo značenje ove riječi je njeno rječničko značenje.  To je opšte značenje te riječi.  U tom smislu se svaka novorarija ili inovacija naziva bidat, bez obzira odnosila se ona na običaje ili ibadet.  Običaji su radnje koje činimo da dobijemo dunjalučke prednosti i za koje ne očekujemo nagradu na ahiretu (sevab).  Međutim, mi ibadetimo da bi zaradili sevab (ahiretske nagrade).  U rječničkom smislu su sve inovacije koje su uvedene nakon sadr-ul-evvela bidat.  Sadr-ul-evvel (vrijeme Selefi salihina), to jest, ashaba kiram, tabi’ina i tebe’i tabi’ina ridvanullahi teala alejhim edžma’in (prve tri generacije muslimana).  Ono, što je uvedeno u njihovo vrijeme i kao adet i kao ibadet nije bidat.  Bidati su novotarije i inovacije koje su uvedene nakon tabi’ina i tebe’i tabi’ina.

Drugo značenje rıječi bidat je inovacija ili novotarija, odnosno, uvođenje nečega novog u vjeru nakon Sadr-ul-evvela, što znači, nakon ashaba kiram, tabi’ina i tebe’i tabi’ina.  Mi ovdje govorimo o promjenama u vjerovanju (i’tikadu) i ibadetu.  Izmisliti neki novi ibadet, dodati ili oduzeti nešto od ibadeta je bidat u ibadetu.  Bidat-i sejjie su svi oni bidati koje vlasnik vjere, to jest Muhammed alejhisselam nije riječima, djelom, otvoreno ili išaretom (gestom ili migom dati znak) dozvolio.  Nijedna novotarija (bidat) u običajima ne spada u bidat-i sejjie zato što je ne radimo kao ibadet već radi dunjalučkih prednosti (menfe’at).  Bidati u jelu, piću, oblačenju i stanovanju su bidati u običajima (adetu).  Svi bidati u vjerovanju (i’tikadu) su bidat-i sejjie.  Vjerovanje (i’tikad) sedamdeset dvije krivovjerne grupe je bidat-i sejjie.  Nove stvari koje su četiri mezheba uvela u ibadet nisu bidat.  One nisu izvedene iz razuma već iz izvora islama (Edille-i šer’ijje).  One nisu dodatak Nassu nego su objašnjenje Nassa.  Ako na početku namaza izgovorimo nekoliko puta iftitah tekbir (Allahu ekber), da bi zaradili ekstra sevabe (nagrade na ahiretu), to je bidat.  Ako ga izgovorimo nehotice, radi vesvese (skrupuloznosti), onda je to džunah (grijeh).  Bidat-i hasene su svi oni bidati (novotarije) koje je vlasnik vjere, Muhammed alejhisselam, otvoreno ili išaretom (gestom ili migom dati znak) dozvolio.  Oni su mustehab ili vadžib.  Gradnja minareta na džamiji je mustehab.  Sevab ih je graditi.  Ne graditi ih nije grijeh.  Minaret se takođe zove i me’zene.  Zejd bin Sabitova majka je rekla, “Moja kuća je u Medini, u okolini Mesdžida nebevi, bila najvisočija.  Bilal Habeši radijallahu teala anh je učio ezan sa krova moje kuće.  Kada je Resulullahov mesdžid sagrađen mujezin je učio ezan sa najvisočijeg mjesta koje je napravljeno u mesdžidu.”  Ovo nam pokazuje da je mujezinu sunnet da uči ezan sa minareta.  [Tužna je činjenica da bidat učenja ezana preko zvučnika i pojačala ubija ovaj sunnet.]  Gradnja vjerskih škola (mekteba) i pisanje vjerskih knjiga su vadžib bidati.  Sevab ih je raditi.  Grijeh ih je ne raditi.  Isti je slučaj i sa iznošenjem dokaza protiv sumnji krivovjernika (bidat ehli) i mulhida (kafira), odnosno, onih koji imaju vjerovanje koje izaziva kufr.

Svi bidati koji su gore u hadisi šerifu izraženi su bidati koji su bidat-i sejjie i koji su uneseni u islam.  Oni nisu korisni ibadetu.  Bidat-i hasene, bidati koji pomažu ibadet, i koji se rade po dozvoli vlasnika vjere, nisu dalalet (krivovjerstvo).  Hadisi šerif kaže, “Čvrsto se držite mog sunneta i sunneta mojih pravednih halifa (Hulefa-i rašidin).”  To znači, “Čvrsto se držite moga puta i odustanite od promjena u vjeri koje ćete napraviti na osnovu svoje logike i nefsova.”  Ovaj hadisi šerif nam ukazuje da bidati u običajima nisu dalalet (stranputica, krivovjerstvo).  Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem put nam pokazuje vjersko učenje.  On nam nije rekao ništa što se odnosi na adet (običaj).  Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je došao da ljude poduči njihovoj vjeri.  On nije poslat da im govori o dunjalučkim stvarima.  Ljudi dobro znaju dunjalučke stvari.  Međutim, oni ne mogu pogoditi Allahovu dželle-šanuhu želju i naređenja.

Danas, riječ bidat, znači bidat u vjerovanju (i’tikadu).  Ovakvi krivovjernici u vjerovanju se nazivaju mubtedi’ i ehl-i heva.  Oni ne slijede islam već svoje nefsove.  Sedamdeset dvije krivovjerne grupe (firke) spadaju u ovu kategoriju.  Vjerovanje (i’tikad) nekih od njih izaziva kufr.  Oni koji ne vjeruju u proživljenje nakon smrti, koji poriču Allahove dželle-šanuhu atribute (sifate), kao i oni koji kažu da su alemi (klase stvorenja) vječni (kadim), takođe spadaju u ovu grupu.  Ovakva vjerovanja, koja izazivaju kufr, se nazivaju ilhad.  Onaj ko ovako vjeruje se zove mulhid.  Nečije vjerovanje, koje je izvedeno na osnovu pogrešne interpretacije nejasnih i sumnjivih značenja ajeti kerima i hadisi šerifa koji su se morali objasniti (te’vil) izabirajući najpodesnija od mnogih značenja, ne izaziva kufr.  Ovdje spadaju oni koji ne vjeruju u kaburski azab i mi’radž.  Međutim, ovi bidati, koji ne izazivaju kufr, su veći od najvećih grijeha.  Na primjer, oni su veći grijeh od nepravednog ubijanja mu’mina i zinaluka (preljube, prostitucije).  Oni ne postaju kafir zato što su iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa pretpostavkom izveli svoje pogrešno vjerovanje (i’tikad).  Danas mnogi ne vjeruju ove činjenice (kaburski azab i mi’radž), ne radi pogrešnog te’vila (objašnjenja), nego zato što se ne slažu sa razumom i naukom.  Oni koji svoj i’tikad i iman ne temelje na islamu već na razumu i nauci su kafiri i murtedi.  Mulhidi čiji i’tikad izaziva kufr misle da su muslimani.  Oni ibadete i čuvaju se od grijeha.  Nijedan njihov ni ibadet ni čuvanje od grijeha nije sahih.

Bidat-i sejjie u ibadetu nisu toliko loši kao bidati u i’tikadu (vjerovanju).  Međutim, i oni su takođe munker (nedozvoljeni, neprihvatljivi) i dalalet (krivovjerstvo).  Mi ih se trebamo više čuvati od svih grijeha.  Oni postaju još i više štetniji a naročito kada ti bidati, u ibadetu, izazivaju zanemarivanje jednog muekked sunneta.  Vjerovanje (i’tikad) koje je suprotno bidatu se zove Ehl-i sunnet vel-džema’at.  Suprotnost bidatu u ibadetu se naziva Sunnet-ul-huda.  Prvo predstavlja Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem vjerovanje (i’tikad) a drugo su ibadeti koje je on uvijek radio, ali, i nekada propustio, i koje nije zabranio da i drugi propuste.  Oni ibadeti, koje je on zabranio da se propuste, se nazivaju vadžib.  Nije grijeh izostaviti sunnet-i huda bez ikakvog razloga.  Onaj ko ih stalno izostavlja će na kijametu biti ukoren.  Primjeri sunnet-i huda su, ezan, ikamet, klanjanje namaza u džematu (džema’atu, džema’at ile) i sunneti pet dnevnih namaza (beš vakat namaz).  Međutim, mi bi trebali ratovati protiv mahale (gradske četvrti) čiji su svi stanovnici zanemarili sunnet-i huda.

Nije dalalet (krivovjerstvo) raditi bidat u običaju (adetu).  Graditi veću kuću nego što nam je potrebna, prejesti se, piti kahvu, čaj, i pušiti, su sve primjeri bidata u običajima.  Za njih se ne može reći da su haram ili mekruh.  Sultanova naređenja i zabrane, koje je u skladu sa Allahovim dželle-šanuhu naređenjima i zabranama, su punovažne.  Njegova naređenja koja je dao slijedeći svoj nefs i razum nije vadžib slijediti.  Ali, protiv njih se nije dozvoljeno buniti.  Šta više, pošto nam nije dozvoljeno da se izlažemo opasnosti, i da bi se spasili od nepravde i zuluma (tlačenja) okrutnog vladara, vadžib nam ga je poslušati.  Ulul-emr koje nam ajeti kerim naređuje da slušamo su musliman, sultan, amir i sudija.  Njihova ispravna (hak) i pravedna (adl) naređenja je vadžib poslušati.  Suprotno bidatu u običaju je sunnet-uz-zaide.  Sunnet-uz-zaide se sastoji od Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem uobičajenih djela.  Primjeri ovih djela su mustehabi, kao što su stil njegove odjeće;  početak oblačenja, jela, pića, davanja i uzimanja neč