ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index | Next

Drugo poglavlje

 
NEPRIJATELJSTVO ENGLEZA PROTIV ISLAMA
 

Oni koji pročitaju (knjižicu) Ispovijesti jednog engleskog špijuna koja se nalazi u prvom dijelu će imati predstavu šta Englezi misle o muslimanima diljem svijeta. Sljedeći članak je prikaz kako su engleski špijuni primjenjivali naređenja koja su oni dobijali iz Ministarstva Državne zajednice (Ministarstva za kolonije ili Ministarstva komonvelta) na muslimane svijeta i kakve su aktivnosti misionari vodili.

Englezi su oholi i naduti ljudi (magrur i kibir). Visoka vrijednost, koju oni pripisuju sebi i svojoj državi, se simetrično ogleda u njihovom gnušanju na druge narode i njihove države.

Prema Englezima, na ovom svijetu postoje tri grupe naroda: U prvoj grupi su Englezi, koji misle da su oni najrazvijenija bića koja je Allah stvorio u ljudskom obliku. U drugoj grupi su bijelci, Evropljani i Amerikanci. I ovi ljudi mogu takođe biti cijenjeni, kako to oni darežljivo priznaju. U trećoj grupi su ljudi koji nisu imali sreće da budu rođeni u jednoj od ove dvije grupe. Oni su neka vrsta stvorenja između ljudskih bića i životinja. Oni ni u kom slučaju ne zaslužuju nikakvo poštivanje. Niti oni zaslužuju da budu slobodni, nezavisni ili da imaju svoju državu. Oni su stvoreni da žive pod tuđom dominacijom, a posebno pod “čizmom” Engleza.

Držeći ovakve predrasude o drugim ljudima, Englezi nikad ne žive među stanovnicima njihovih kolonija. U njihovim kolonijama se po svuda nalaze klubovi, kasina, restorani, kupatila pa čak i prodavnice u koje samo mogu ući Englezi. Domoroci u njih ne mogu ući.

Francuski pisac Marcelle Perneau, koji je u ranom dvadesetom vijeku bio čuven po svojim putovanjima po Indiji, ovako piše u njegovom radu Zapisi sa mojih putovanja po Indiji:

“Ja sam organizovao sastanak sa jednim indijskim naučnikom koji je bio toliko poznat po cijeloj Evropi da mu je bilo nuđeno da bude profesor na nekim (evropskim) univerzitetima. Mi smo se dogovorili da se nađemo u jednom engleskom klubu u Indiji. Kada je Indijac stigao Englezi su mu, ne obazirući se nimalo na njegov glas i ugled, zabranili ulazak u klub. Pronašavši šta se dešava ja sam se mogao sastati sa njim u klubu samo poslije mog velikog insistiranja.”

Englezi postupaju prema drugim ljudima tako okrutno kako se ne bi smjelo postupati ni sa životinjama.

Njihova najveća kolonija je Indija. Oni su u njoj godinama sprovodili svoje divlje i sadističke zulume. U indijskom gradu Armistar, grupa hindusa koja se sastala jednoga dana 1919. godine radi vjerske ceremonije, nije ukazala potrebno poštovanje jednoj engleskinji, misionarki. Misionari su se požalili engleskom generalu Dajeru (Dyere). General je naredio njegovim vojnicima da otvore paljbu na narod koji je u hramu obavljao vjersku ceremoniju. Za deset (10) minuta je ubijeno sedam stotina (700) ljudi i ranjeno preko hiljadu (1.000). (Prevodiočeva opaska: Prema nekim podacima je bilo preko hiljadu (1.000) mrtvih i preko hiljadu dvjesta (1.200) ranjenih. Prema riječima doktora Smita (Smith), engleskog civilnog hirurga, je bilo preko hiljadu i osam stotina (1.800) poginulih.) General je, nezadovoljan sa ovim, natjerao nedužan narod da gmižu na trbuhu, kao gmizavci, sa nogama i rukama na zemlji. (Prevodiočeva opaska: General je proglasio svetim mjesto gdje je navodno misionarka uvrijeđena. On je na početak i na kraj te ulice postavio kolje. Svako ko je htio ili izaći na tu ulicu ili proći tom ulicom, od 6 ujutro do 8 naveče je morao da gmiže sto osamdeset metara na nogama i rukama i na stomaku.) U Londonu je podnesena i prijavljena žalba na koju je vlada izdala naredbu za istragu.

Kada je inspektor, koji je bio poslan u Indiju da izvrši uviđaj, upitao generala za razlog zašto je on naredio vojnicima da otvore paljbu na nenaoružan narod, general mu je odgovrio, “Ja sam ovdje komandant. Ja ovdje donosim odluke o vojnim aktivnostima. Ja sam to naredio zato što sam smatrao da je to pravedno.” Kada ga je inspektor upitao zašto je naredio narodu da gmiže sa licem prema zemlji general mu je odgovorio, “Neki indijci gmižu (sa licem prema zemlji) pred njihovim bogovima. Ja sam im htio dati do znanja da je engleska žena isto sveta kao i hinduski bog i da oni moraju takođe i pred njom gmizati.” Kad ga je inspektor podsjetio da ljudi moraju ići u trgovinu i (raditi) druge stvari, general mu je odgovorio, “Da su oni ljudi (tj. da oni imaju svoj ponos) oni ne bi morali puzati po ulici. Oni žive u povezanim kućama (tj. kućama koje se međusobno dodiruju) koje imaju horizontalne krovove. Oni bi mogli hodati svojim krovovima kao ljudi.” Kada su ove generalove riječi bile objavljene u engleskoj štampi general je proglašen herojem. [Dyer, Reginald Edward Harry je rođen u 1281./1864. godine u Londonu gdje je i umro 1346./1927. godine. Svjetske istorije ga spominju kao “čuvenog generala koji je 13. aprila 1919. godine u gradu Amristar ugušio ustanke protiv engleske opresije i pretvorio grad u jezero krvi.” Kada su po cijeloj Indiji organizovane masovne demonstracije protiv Engleza on je skinut sa dužnosti i penzionisan. Međutim, engleski Dom lordova (engleski Gornji dom, House of Lords) je odlučio da su njegova djela vrijedna slave i hvale (medh-u sena-a) i da moraju biti podržana. Ovo nam jasno pokazuje kako engleski lordovi gledaju na druge narode.]

Englezi sprovode drukčiji vladajući sistem u njihovim kolonijama čiji su stanovnici bijelci i originalno evropski narod, a drukčiji u kolonijama čiji su stanovnici obojeni i domoroci. Prvi su privilegovani, to jest, oni su djelomično autonomni. Drugi stenju pod bolom zuluma i okrutnosti. Oni nazivaju prvu grupu njihovih kolonija “dominion”. Dok su dominioni u svojim vanjskim poslovima pod engleskom dominacijom, oni su u svojim unutrašnjim poslovima države sa samoupravnim vladama. Primjeri ovih država su Kanada, Australija, Novi Zeland itd.

Stvari koje se odnose na kolonije su date dvjema ministarstvima. One su Ministarstvo Državne zajednice (Ministarstvo komonvelta) i Ministarstvo Indije. Ministarstvom Državne zajednice upravlja Secretary of State for the Colonial Department. Sekretar ima dva odbornika i četiri pomoćnika. Jedan odbornik je izabran iz Donjeg doma parlamenta. Ostali odbornici i pomoćnici su trajno u kancelariji. Promjena u vladi ne izazivaju da oni izgube svoj posao. Jedan od četiri pomoćnika je zadužen za stvari koje se odnose na Kanadu i Australiju i neke otoke, drugi je odgovoran za stvari u Južnoj Africi, treći za upravu u istočnoj i zapadnoj Africi i zadnji je određen za Indiju.

Bazirajući se na smrdljivoj osnovi -- smjesi neprijateljstva prema islamu, zulumu, despotizmu, lopovlucima i izdajništvu -- Britanska Imperija je u početku sebe nazivala državom “u kojoj sunce nikad ne zalazi”. Države kao što su Kanada, Južna Afrika, Fidži, Pacifička Ostrva, Papua, Tonga, Australija, Britanski Balučistan, Burma, Aden, Somalija, Borneo, Brunei, Saravak, Indija, Pakistan, Bangladeš, Malezija, Indonezija, Hong Kong, dio Kine, Kipar, Malta, (i 1300./1882. godine) Egipat, Sudan, Niger, Nigerija, Kenija, Uganda, Zimbabve, Zambija, Malavi, Bahami, Granada, Giana, Bostvana, Gambia, Gana, Siera Lion, Tanzania i Singapur su stavljene pod englesku upravu. Ove države svijeta su izgubile svoje vjere, jezike, običaje, i tradicije. Pored svega ovog, Englezi su iskoristili njihove prirodne izvore i bogatstva.

Engleska Imperija je na kraju njene invazije, u devetnaestom vijeku, posjedovala otprilike četvrtinu površine zemaljske kugle i kolonizirala više od jedne četvrtine stanovništva na zemaljskoj kugli.

Indija je bila najznačajnija i najistaknutija od svih drugih engleskih kolonija. Indijski ogromni broj stanovnika, od preko tri stotine miliona [preko bilion danas], i njena neiscrpna prirodna bogatstva su osigurali Englezima njihovu univerzalnu dominaciju (nad Indijom). Englezi su samo u Prvom svjetskom ratu upotrijebili jedan i po (1.5) milion indijskog stanovništva kao vojnike borce u ratu i jedan bilion rupija njenoga blaga kao gotove pare. Oni su upotrijebili većinu ovih sredstava da razbiju Osmanlijsku državu na komade. Indija je i u vrijeme mira pomogla Engleskoj, da njena ogromna industrija preživi i da održi svoju ekonomsku i financijsku snagu. Postoje dva sebeba (razloga) zašto je Indija najznačajnija engleska kolonija: Prvi razlog je to što je Indija zemlja u kojoj je islam -- koji Englezi smatraju najvećom smetnjom za njihovo iskorištavanje cijeloga svijeta -- raširen i u kojoj muslimani dominiraju. Drugi razlog su indijska prirodna bogatstva.

Englezi su, sa ciljem da bi održali Indiju pod njihovom kontrolom, napali na sve muslimanske zemlje koje su povezane putevima sa Indijom i posijali zrnje fitne i fesada i nahuškali brata protiv brata i zauzeli ih, i stavili ove zemlje pod svoju kontrolu, i izvezle njihova sva prirodna i nacionalna blaga i bogatstva u svoju državu.

Podmukli karakter koji je urođen u prirodi engleske politike sam sobom dokazuje da su oni precizno slijedili sve pokrete u Osmanlijskoj imperiji i da su upotrijebili svaku vrstu političke strategije kako bi naveli Osmanlije da krenu u rat protiv Rusa, i da su ih (Osmanlije) stavili u poziciju u kojoj im je bilo nemoguće na bilo koji način pomoći Indiji.

Prvi Evropljani koji su došli u Indiju su bili Portugalci. Oni su se iskrcali 904./1498. godine u lučki grad zvani Kalkuta koji je smješten u indijskom priobalnom području zvanom Malabar. Oni su se bavili trgovinom i zavladali su indijskom trgovačkom mrežom koju su izvjesno vrijeme kasnije izgubili u korist Holanđana. Francuzi su (kasnije) zgrabili trgovinu od Holanđana. Međutim, oni su se ubrzo suočili sa Englezima.

Kako piše u knjizi Es-sevret-ul-Hindijje -- što znači Indijska revolucija, koju je napisao jedan od velikih indijskih alima, allame Muhammed Fadl-i Hak Hajrabadi i u njenom komentaru pod naslovom El-jevakit-ul-mihrijje -- Englezi su 1008./1600. godine prvi put dobili dozvolu od Ekber-Šaha da u Kalkuti otvore trgovačke centre.

Ekber Šah je bio čovjek sa pokvarenim vjerovanjem (i’tikadom). On je držao da su sve vjere na istom nivou (deredži). On je čak pokušao i da -- sa iskupljanjem alima iz raznih vjera i miješanjem njihovih svih vjera -- napravi jednu (novu) zajedničku vjeru koja odgovara svima i svakom. On je 990./1582. godine službeno objavio da je ime ove nove vjere Din-i ilahi. Od toga vremena pa do njegove smrti je po cijeloj Indiji, a naročito na njegovom dvoru, poštovanje alima islama je stalno opadalo a poštovanje onih, koji su propagirali (pokvarenu) Ekber-Šahovu vjeru, se povećavalo. Englezi su ušli u Indiju u tim danima. Oni su za vrijeme vladavine Šah-i-Alem-Muhammed-Behadir-Šah-bin-Alemgira Prvog otkupili zemljišta u Kalkuti. [Šah-i Alem Muhammed Behadir Šah bin Alemgir Prvi je umro 1124./1712. godine.] Oni su na ova (zemljišta) doveli (svoje) trupe. Oni su zauzvrat -- za liječenje sultana Ferruh-Sir-Šaha 1126./1714. godine -- bili nagrađeni dozvolom da mogu otkupljivati zemljišta po cijeloj Indiji. Oni su skinuli sa novca imena muslimanskih vladara. Bahadir Šah Drugi je postao 1253./1837. godine vladar. On nije mogao dugo trpiti engleske zulume pa je 1274./1857. godine, ohrabren armijom i narodom, započeo veliki ustanak protiv Engleza. On je na taj način uspio da ima novac sa njegovim imenom i da se hutba (u džamiji) uči sa spominjanjem njegovog imena. Engleska reakcija je na to sve bila izuzetno svirepa i nemilosrdna. Engleski vojnici su, kada su ušli u Delhi, opustošili grad, ispreturali kuće i dučane i pokrali i opljačkali sve imovine i novce koje su našli. Oni su poklali sve muslimane, bez obzira jesu li oni mladi ili stari, muškarci ili žene, odrasli ili djeca. To je bilo jedno tako masivno razaranje da ljudi nisu mogli naći ni vode da se napiju.

[UPOZORENJE: Zli i opaki ljudi su uvijek, od vremena Adema alejhisselam do današnjih dana, po cijelome svijetu napadali na dobre ljude. Allah dželle-šanuhu stvara sve sa razlozima (sebebima). On daje kaznu lošim ljudima preko (sa vasitom) loših ljudi. On takođe i na ovom svijetu kažnjava one koji muče. I dobri pate zajedno sa zlim. Oni svi -- i ovi (tj. oni koji umiru zajedno sa zlim), i oni koji ginu u ratu, i oni koji umiru u nesretnim slučajevima -- postaju šehidi. Ovi dobri i nevini muslimani, koji pate u dunjalučkom azabu, će na ahiretu dobiti puno nimeta (ni’meta). U vjerskim knjigama piše da čovjek mora, da bi dobio na ahiretu ni’mete, biti iman sahibija (tj. vjernik). Ovih knjiga ima puno po cijelome svijetu. Onaj ko čita ove knjige, ali (ih) ne vjeruje, (tj. ne vjeruje ono što u njima piše), se zove kafir. Onaj ko nije čuo za islam ne postaje kafir. Onaj ko izgovori (riječi) “la ilahe illallah” i vjeruje u njih postaje musliman. Ove riječi znače, “Ima (samo) jedan (i jedini bog koji se zove) Allah koji je Stvaralac svega.” Onaj ko je musliman, on se pokorava Njegovom zadnjem Pejgamberu. Kafiri i zalimi na mnogim mjestima ubijaju nevine muslimane, žene i djecu. Ti ubijeni muslimani postaju šehidi. Oni ne osjećaju bolove tortura kojima su podvrgnuti u vrijeme ubijanja. Kada oni u vrijeme njihovog ubijanja ugledaju džennetske blagodati (ni’mete) koje će dobiti oni se razveseljavaju, oni postaju radosni. Kada šehidi umiru oni nikad ne osjećaju nikakav bol. Oni postaju jako veseli i zadovoljni. Oni dobivaju džennetske ni’mete. Rečeno je, “Grob muslimana je bašča od džennetskih bašči.]

Iako je Baht han, jedan od komandira Behadir-Šaha Drugog, ubijedio sultana da se povuče sa svojom armijom, Mirza Ilahi Bahš, jedan drugi komandir koji je htio da se umili Englezima, je prevario Behadir-Šaha. On mu je rekao da bi on mogao ubijediti Engleze da je on (sultan) nevin i da bi mu (sultanu) Englezi oprostili ako bi se on odvojio od svoje armije i predao. Behadir Šah je napustio glavnu osnovu svoje armije. On se sklonio se u Humajun-Šahovo turbe (koje se nalazilo) desetak kilometara od mjesta zvanog Kal’a-i Mualla koje je dio Delhija.

Izdajica zvani Redžeb Ali je izdao sultana engleskom svešteniku Hadsonu (Hudson), koji je bio čuven po nemoralu i nesposobnosti i koji je bio obavještajac u engleskoj armiji. On je o ovom izvijestio generala Vilsona (Wilson), tadašnjeg komandanta armije, i od njeg zatražio dozvolu da uhapsi sultana. Kada mu je Vilson rekao da on nema nijednog vojnika-plaćenika da mu dadne, Hadson je rekao da bi on mogao izvesti taj poduhvat sa nekolicinom ljudi preporučujući da sultan, ako se preda, mora imati garanciju da njemu i njegovoj porodici neće biti nanesena nikakva šteta. Vilson je u početku odbio tu preporuku ali se na kraju sa njom složio. Hadson je na to, uzevši (90) devedeset ljudi, otišao do Humajun-Šahovog turbeta i uvjerio sultana da njemu i njegovoj djeci i ženi neće biti učinjeno nikakvo zlo. Behadir Šah se predao ovom svešteniku vjerujući u njegove laži. Kasnije je Hadson pokušao da uhapsi dva sultanova sina i jednog unuka (koji se nisu još bili predali) ali on ih nije mogao uhapsiti pošto su oni su imali puno čuvara oko njih. On je dobio od generala Vilsona garanciju da ih oni neće ubiti. Izdajica Hadson je poslao poruke preko raznih kanala sultanovim sinovima i unuku sa uvjerenjem da im niko neće nanijeti nikakvu štetu. Vjerujući sveštenikovim lažima oni su se predali. Hadson, koji ih je zarobio putem engleske politike i laži, ih je odmah okovao u lance.

Dok su šahova dva sina i unuk, okovani u lance, bili vođeni u Delhi, Hadson je sa mladih prinčeva poskidao njihove haljine i lično ih na licu mjesta učinio šehidima (tj. ubio) ispalivši metke u njihova prsa. On se onda napio njihove krvi. On je, da bi zastrašio narod, objesio na vrata tvrđave tijela ovih mladih šehida. On je sljedećeg dana poslao njihove odrubljene glave engleskom guverneru generalu Henriju Bernardu (Henry Bernard). Onda je poslao času čorbe koju je napravio od mesa ovih šehida šahu (tj. sultanu) i njegovoj ženi. Pošto su bili jako gladni oni su stavili malo te čorbe u svoja usta. Ali, pošto nisu znali od kakvog je mesa napravljena oni je nisu mogli ni sažvakati ni progutati. Oni su, umjesto toga, povratili i stavili posude na pod. Zločinac Hadson im je rekao, “Zašto je ne jedete? To je zaista predivna čorba. Ja sam je napravio od mesa vaših sinova.”

Bahadir Šah Drugi je 1275./1858. godine skinut sa prijestolja i podvrgnut sudskom postupku za njegovo posredništvo (sebeb) u zločinu izazivanja pobune i pokolja Evropljana. On je 29. marta osuđen na doživotnu kaznu zatvorom i progonstvo u Indokinu [Rangun]. Behadir Šah, zadnji sultan Islamske Imperije Gurganije, je preselio na ahiret u zatvoru, daleko od svoje zemlje. Sa druge strane, Englezi su, u jednom zatvoru na Adaman otocima, učinili 1278./1861. godine allame-Fadl-i-Haka šehidom.

Za vrijeme osmanlijsko-ruskog rata 1294./1877. godine Englezi su objavili da je Indija dio engleskog kraljevstva. Midhat-paša, registrovani član čuvene škotske masonske lože, je, uvlačeći Osmanlijsku državu u ovaj rat, nanijeo islamu najveću štetu. On je učinio Sultan-Abdul’aziz-Hana šehidom. To je bila još jedna njegova usluga Englezima.

Englezi su istrenirali specijalne agente koji su protureni da dođu na visoke položaje i u Osmanlijskoj državi. Ovi državnici su po imenu bili Osmanlije a po njihovom razmišljanju i govoru (fikru i zikru) Englezi. Najčuveniji od njih svih (tj. od ovih svih masona -- engleskih agenata) je bio Mustafa Rešid paša. On je bio samo šest dana na položaju Velikog vezira (sadriazama) kada je on čestitao Englezima na njihovom pokolju muslimana koji su oni izvršili 28. oktobra 1857. godine u Indiji. Englezi su još ranije zatražili od Osmanlija dodatnu dozvolu da upotrijebe Egipat kao put za prebacivanje svojih vojnika iz Engleske sa ciljem uguše pobunu muslimana koji su ustali protiv engleskog zuluma u Indiji. Oni su dobili tu dozvolu uz posredništvo (sa vasitom) masona (njihovih agenata).

Englezi nisu samo spriječili otvaranje novih mekteba u Indiji već su takođe zatvorili i sve medrese i mektebe, koji su temelji i najvidljiviji simboli islamske vjere, i pobili (učinili šehidima) sve alime i vjerske ljude (autoritete) koji su mogli biti vođe naroda.

Mi smatramo da je ovdje prigodno da ispričamo priču koju nam je jedan prijatelj ispričao 1391./1971. godine kada se vratio sa njegovog potovanja po Indiji i Pakistanu.

“Nakon što sam u Serhendu posjetio grobove Evlija kao što su Imam-i Rabbani i drugi, kaddesallahu sirreh, ja sam (prvo) otišao u grad Paniput a zatim u Delhi. U gradu Paniput sam klanjao džumu namaz u najvećoj džamiji. Poslije toga sam, poslije namaza, na poziv imama otišao imamovoj kući. Na putu prema njegovoj kući sam vidio ogromna vrata koja su bila zaključana sa lancem sa debelim karikama (halkama). Na vratima je bio natpis koji je označavao da je to mekteb [osnovna škola]. Ja sam upitao imama zašto je on zaključan? Imam mi je odgovorio, ‘On je zaključan od 1367./1947. godine. Englezi su nahuškali hinduse protiv muslimana i izazvali pokolj svih Paniputskih muslimana, žena, djece, staraca, svih njih. Škola je od toga dana zatvorena. Ovaj lanac nas podsjeća na taj engleski zulum. Mi smo doseljenici. Mi smo došli ovdje kasnije i nastanili se.’”

Englezi su u svim islamskim zemljama iskorijenili sve alime islama, islamske knjige i islamske škole. Oni su na taj način odgojili podmladak, mlađe generacije kao totalne vjerske džahile (neznalice). Čuveni engleski lord Macauley je, čim je došao 1834. godine u Kalkutu, zabranio sve arapske i perzijske knjige i publikacije i naredio da se zaustavi štampanje svih knjiga i publikacija koje su u radu. Ovo njegovo ponašanje mu je zaradilo veliko odobravanje kod njegovih kolega. Ovi zulumi su istrajno vršeni u svim mjestima u kojima su muslimani u većini a posebno u Bengalu.

Dok su Englezi sa jedne strane zatvarali medrese po Indiji oni su sa druge strane otvorili sto šezdeset pet (165) koledža od kojih je osam bilo za djevojke. Učenicima koji su obrazovani u ovim koledžima su izapirani mozgovi. Oni su postali neprijatelji prema svojim djedovima i prema vjerama svojih očeva. Dvije trećine engleske vojske, koja je izvršila gore spomenute zločine i divljaštva nad domorocima, su bili hrišćanizirani ili iznajmljeni indijci sa izapranim mozgovima koji su postali neprijatelji svojoj ličnoj naciji.

Zakoni koji su doneseni 1249./1833. godine, su doneseni da rašire misionarske aktivnosti i učvrste protestantske organizacije u Indiji. Englezi su -- prije proširivanja misionarskih aktivnosti i prije nego što je Indija potpuno došla pod englesku dominaciju -- poštovali vjerovanja (tj. imane) muslimana. Oni su ispaljivali topove na bajrame (da označe početak bajrama), i pomagali u popravljanju džamija i mesdžida. Oni su čak imali i ulogu (tj. radili) u islamskim vakufima koji su pripadali džamijama, tekijama, turbetima i medresama. Naređenja koja su došla od 1833.-1838. godine su zabranila Englezima ovakve aktivnosti. Kako to činjenice jasno pokazuju, engleska politika napada na islamsku vjeru se bazira na varanju muslimana svijeta (na dvoličnosti). Oni prvo predstavljaju, šireći po svim zemljama utiske, kako su oni prijatelji i pomagači i kako oni vole muslimane i da služe islam. Onda, kada su oni postigli taj svoj pomoćni cilj, oni postepeno počnu iskorijenjivati sve temelje i osnove islama, knjige, mektebe i alime. Oni su sa ovom svojom dvoličnom politikom nanijeli islamu najveću štetu i skoro da su ga i iskorijenili. Oni su kasnije povećali svoje napore da se engleski jezik uvede kao oficijelni jezik i da se nove generacije domorodaca, urođenika, prevedu na hrišćanstvo. Oni su, da bi to postigli, otvorili mektebe (osnovne škole) pod kontrolom misionara. U stvari, engleski premijer lord Palmerston i mnogi drugi engleski lordovi su rekli, “Allah je dao Englezima Indiju da bi Indijci mogli uživati u koristima (faidama) hrišćanstva.”

Lord Macauley je potrošio skoro svu svoju energiju i podršku da u Indiji osnuje jedan džem’ijjet (naciju) koji je po krvi i boji kože indijski a po zevku (sklonosti), razmišljanju, vjerovanju, ponašanju (ahlaku) i mentalitetu (zeka) engleski. U ovom smislu su škole, koje su misionari otvorili, u svojim nastavnim planovima i programima, dodijeljivale veliku važnost i puno vremena učenju engleskog jezika, literature i hrišćanstva. Naučno znanje, (kao što su matematika, fizika, hemija itd.) je potpuno zapostavljeno. Na ovaj način su odgojeni i proizvedeni ljudi koji su postali hrišćani i koji nisu znali ništa osim engleskog jezika i literature. Oni su onda zapošljavani u državne službe.

Ako musliman napusti svoju vjeru on će postati murted. Hindusi smatraju one koji napuste hinduizam ireligioznim. Hindusi koji su postali hrišćani ne mogu naslijediti imetak svojih roditelja. Misionari su, sa ciljem da bi eliminisali ovaj propis donijeli novi zakon -- koji je primijenjen prvo 1832. godine u Bengalu, a onda, 1850. godine raširen po cijeloj Indiji -- koji omogućava murtedima i nevjernicima, koji su preobraćeni na hrišćanstvo, da naslijede dio imovine njihovih roditelja. Indijci su iz ovog razloga nazvali engleske osnovne škole (mektebe) šejtanski registar (šejtani defter). [U Indiji i u Osmanlijskoj državi su se oficijelni uredi, biroi i kancelarije nazivale “defter”, “registar”.] Francuski pisac Marcelle Permeau je 1344. godine posjetio Indiju i napisao knjigu kada se vratio iz nje. On ovako piše u toj njegovoj knjizi, “Kalkuta, jedan od prvih gradova Indije, je u jednom tako jadnom i bijednom stanju da se siromašna predgrađa (mahalle) oko Pariza i Londona ne mogu ni uzeti za primjer poređenja. Ljudi i životinje žive zajedno u kolibama, djeca plaču, bolesnici jauču. Pored njih vidiš ljude koji se kao mrtvi otežu po zemlji, potpuno iscrpljeni od konstantne upotrebe alkohola i droga. Gledajući ova pregladnjela, jadna i bijedna, nejaka i potpuno iscrpljena tijela, čovjek ne može a da se ne zapita, kakvo li su zlodjelo ovi ljudi mogli učiniti na ovom svijetu.

Oblaci ljudi žure prema fabrikama. Koliko li ove fabrike od svoga profita plaćaju ovim ljudima? Potrebštine, poteškoće, zarazne bolesti, alkohol i droge uništavaju i iskorjenjuju ovaj već iscrpljeni i nezaštićeni narod. Nigdje na cijeloj zemaljskoj kugli nije ljudski život tako tretiran, sa takvom bestidnošću i ravnodušnošću, kao ovdje. Ovdje se nijedan rad i nijedna muka ne smatraju teškim ili nezdravim. Ako radnik umre, nije problem. Drugi će zauzeti njegovo mjesto. Za Engleze je ovdje jedina briga kako da povećaju proizvodni kapacitet, i kako da zarade što više i što više para.”

Vilijems Džening Brajan (Williams Jennings Bryan), bivši S.A.D. sekretar za vanjske poslove, potvrđuje sa dokazima da je engleska vlada zloćudnija i niža (gora) od Rusa. Njegovo pisanje, u njegovoj knjizi British Domination in India, se može ovako parafrazirati: “Englezi, koji se svugdje hvale (‘busaju u prsa’) da su darovali prosperitet (refah) i sreću (se’adet) indijskom narodu su poslali milione i milione Indijaca u mezar (grob). Ova nacija (tj. Engleska), koja se svugdje hvali da je osnovala sudove i disciplinarne snage, je opljačkala Indiju do kosti putem političke pronevjere. Riječ ‘opljačkala’ može zvučati malo prejako međutim, ovdje nijedna druga riječ ne odgovara bolje.

Savijest engleske nacije, koja tvrdi da slijedi hrišćanstvo, neće ni da čuje (očajni) glas indijskih muslimana koji zove u pomoć.”

Gospodin Hodbert Keombtun ovako kaže u njegovoj knjizi Život Indijca, “Efendije [tj. Englezi] nanose Indijcu zulum. Međutim, on i dalje nastavlja sa (svojim) radom i službom (njima) sve dok ne izgubi sve i dok ne umre.”

Indijski muslimani, radnici, koji rade u drugim engleskim kolonijama, su čak i još pod gorim uslovima. Engleski industrijalci su počeli upotrebljavati indijske radnike umjesto afričkih urođenika. Na hiljade muslimana je transportovano iz Indije u južnoafričke kolonije. Položaj ovih radnika, koji se nazivaju “kuli”, je bio gori od položaja robova. Oni su bili svezani ugovorom koji se zove Indentured Labour (ugovorni radnik). Po ovom ugovoru je kuli ugovoren na pet godina. On u tom vremenskom roku ne može ni napustiti rad ni oženiti se. On mora danonoćno raditi pod korbačom, stalnim bičevanjem. Pored toga, on mora platiti taksu od tri zlatnika godišnje. “Ovi podaci su objavljeni po cijelome svijetu putem publikacija kao što su Labour in India i Post-Lecturer in the University of New York.”

Čuveni Gandi se poslije njegovog obrazovanja u Engleskoj vratio u Indiju. On je bio sin Hindusa koji je preobraćen u hrišćanstvo. U stvari, njegov otac je bio arhiepiskop grada Porbandar. Kada ga je 1311./1893. godine engleska kompanija u Indiji poslala u Južnu Afriku, i kada je on vidio pod kakvim teškim uslovima su Indijci zaposleni i kakav barbarizam trpe, on je započeo svoju borbu protiv Engleza. Iako je on bio sin čovjeka kojeg su Englezi i obrazovali i preobratili u hrišćanstvo on nije mogao trpiti ovo englesko divljaštvo i ugnjetavanje (zulum). Ovo je bio prvi korak pokreta koji će mu kasnije donijeti slavu.

Temelj politike koju su Englezi koristili u islamskom svijetu (alemu) se sastoji iz tri riječi. “Podijeli, vladaj i iskorijeni njihovu vjeru (din).”

Oni se nisu nimalo ustručavali da ispune svaki zahtjev ove njihove politike.

Prvo što su oni uradili u Indiji je bilo to da pronađu one koji će ih služiti. Oni su, upotrebljavajući ove ljude, malo pomalo počeli potpaljivati vatru fitne. Najpogodniji za ovo su bili Hindusi koji su živjeli pod vladavinom muslimana. Oni su upotrijebili njih. Hindusi su živjeli pod pravednom vladavinom muslimana kada su im se Englezi približili i natopili ih sa idejama, da su oni pravi vlasnici Indije, da muslimani ubijaju njihove bogove pod izgovorom klanja kurbana, i da ta praksa mora prestati. Sada su Hindusi bili na strani Engleza. Englezi su upotrijebili neke od njih kao najamničke vojnike. Tako su se sastali zajedno, hinduski džehalet (neukost) i englesko neprijateljstvo prema islamu i pohlepa za parama, da bi se izvršilo naređenje kraljice Elizabete da se oformi armija. Posijana je nesloga između muslimanskih guvernera i hinduskih maharadža. U međuvremenu su iz muslimana iznajmljeni oni koji su imali slabo vjerovanje (i’tikad).

Engleski sir lord Stachey, koji je nekoliko puta služio kao namjesnik i koji je bio član (indijske organizacije), je ovako rekao o muslimansko-hinduskom neprijateljstvu, “Sve što će biti učinjeno sa ciljem da dominiramo ili posijemo sukob je u skladu sa politikom naše vlade. Najveća podrška za našu politiku u Indiji je postojanje dva nezavisna neprijateljska društva.” Englezi su od 1164./1750. do 1287./1870. godine stalno pomagali Hinduse. Oni su učestvovali u svim masakrima muslimana koje su Hindusi počinili.

Muslimansko-hinduski sukobi su postajali od 1858. godine sve veći i veći. Englezi bi podboli Hinduse protiv muslimana da bi zatim sjedili i uživali u hinduskim napadima. Oni su 1990. godine nahuškali Srbe da napadnu na muslimane u Bosni. I dok je krv muslimanske djece i djevojaka tekla po ulicama, Englezi su to sve radosno i sa osmijehom na licu posmatrali. Nijedna godina nije prošla bez krvavih događaja zbog klanja krave kao kurbana i rezultirajućih masakara stotina, hiljada, muslimana. Englezi su, sa ciljem da potpale ovu fitnu, raširili među muslimanima vjerovanje da je klanje jedne krave efdalnije (tj. da donosi više sevapa) od klanja sedam ovaca. Sa druge strane, oni su među Hindusima raširili ideju da je spašavanje krava bogova od smrti veliki sevap. Ove njihove fitne su se nastavljale sve do njihovog odlaska iz Indije. Mi bi htjeli da dokažemo ovu činjenicu sa događajem koji je napisan u magazinu zvanom Ittila’at koji je izdat u Iranu u vrijeme premijera Musaddika.

Jedan dan kurban bajrama su dva bradata muslimana sa turbanima i sa dugim džubetima kupila kravu da je zakolju za kurbana. Dok su oni, na putu prema njihovoj kući, prolazili pored hinduske mahale, jedan Hindus ih je zaustavio i upitao šta će oni uraditi sa tom kravom. Kada su mu odgovorili da će je zaklati za kurbana, Hindus je počeo vikati i galamiti, “O narode! Ovi ljudi hoće da zakolju našeg boga za kurbana.” I dva muslimana su takođe počela vikati, “O muslimani! Pomozite! Ovi ljudi hoće da nam otmu našeg kurbana.” Hindusi i muslimani su se okupili na tom mjestu i počeli su se tuči sa batinama i noževima. Na stotine muslimana je ubijeno. Međutim, kasnije, dva čovjeka koja su vodila kravu, su bila viđena kako ulaze u englesku ambasadu. To znači da su Englezi izazvali ovu fitnu (ovaj događaj). Novinar koji prenosi ovaj događaj dodaje, “Mi znamo kako ste vi pokvarili jedan dan kurban bajrama.” Oni su nastojali da sa ovakvim fitnama, i sa bezbrojnim drugim zulumima, istrijebe muslimane.

Oni su kasnije -- od 1287./1870. godine kada su vidjeli da su Hindusi počeli malo pomalo ustajati protiv njih -- počeli pomagati muslimane protiv Hindusa.

Pojavili su se neki čudni ljudi sa muslimanskim imenima koji su bili neprijatelji ehli sunneta i koji su govorili da nije farz činiti džihad sa sabljom i da su halal stvari za koje je islam rekao da su haram i koji su pokušali da promjene islamova osnovna vjerovanja. Sir Sejjid Ahmed, Gulam Ahmed Kadijani, Abdullah Gaznevi, Ismail-i Dehlevi, Nezir Husejn Dehlevi, Siddik Hasan han Pehupali, Rešid Ahmed Kenkuhi, Vahid-uzzeman Hajdar abadi, Ešref-Ali Tehanevi i Muhammed Ishak koji je bio šah-Abdul’azizov unuk, su bili samo neki od ovih ljudi. Englezi su, podržavajući ove ljude, izazvali osnivanje novih pokvarenih firki. Oni su radili na tome da muslimani počnu slijediti ove firke (sekte).

Od ovih firki je bio najčuveniji kadijanizam koji se pojavio 1296./1879. godine. Njegov osnivač, Gulam Ahmed, je rekao da nije farz ići u džihad sa oružjem i da je savjetovanje (nasihat) džihad koji je farz. Tako je isto rekao i Hemfer Muhammedu iz Nedžda.

Gulam Ahmed je bio jedan zindik iz isma’ili firke. On je umro 1326./1908. godine. Englezi su ga unajmili (za svoje svrhe) za priličnu sumu novaca. On je prvo tvrdio da je on mudžeddid. On je onda tvrdio da je on obećani Mehdi. Na kraju je objavio da je on Pejgamber i da je on objavio novu vjeru. On je nazivao one, koje je uspio prevariti i zavesti, njegov “ummet” i tvrdio da mnogi ajeti u Kur’ani kerimu govore (predskazuju) o njemu i da on ima više mudžiza od ijednog drugog Pejgambera. On je rekao da su oni koji mu ne vjeruju kafiri. Njegova sekta se raširila među neukim stvorenjima (džahil halk) u Pundžabu i Bombaju. Kadijanizam se i dan danas širi po Evropi i Americi pod imenom pokreta (koji se zove) ahmedijje.

Sunni muslimani su rekli da je farz ići u džihad sa oružanom silom i da je kufr služiti Englezima. Muslimani koji su tako propovijedali i savjetovali (tj. činili ovaj vaz i nasihat) su najoštrije kažnjeni i uglavnom poubijani. Knjige ehli sunneta su sakupljene i uništene.

Alimi islama koji nisu mogli biti unajmljeni ili koji nisu htjeli služiti engleskom ciljevima su odvojeni od muslimana. Oni nisu ubijeni, da ne bi postali heroji. Oni su išli na doživotnu robiju u čuvene tamnice (zindane) na Andaman otocima. Svi alimi islama, koji su bili pohvatani po cijeloj Indiji, su bili optuženi da su za vrijeme revolucije sarađivali sa odmetnicima. Oni su bili poslati u te iste tamnice. [Oni su isto tako, kada su poslije Prvog svjetskog rata ušli u Istanbul, protjerali i osmanlijske paše i alime na Maltu.]

Englezi su, sa ciljem da muslimani ne bi primjetili njihovo neprijateljstvo prema islamu, dobili fetve da je Indija dar-ul-islam a ne dar-ul-harb. Oni su te fetve svugdje širili.

Munafici koje su oni istrenirali i nazvali alimima su propagirali dojam da sultani nisu halife, da je hilafet Kurejševićki hak (pravo), da su osmanlijski sultani silom preoteli vlast hilafeta i da im se, prema tome, ne smije pokoravati.

[Hadisi šerif, “Halifa će biti iz plemena Kurejš” [od njihovih sinova, potomaka] znači -- ako postoji Kurejšević [na primjer, sejjid] među onima koji zaslužuju, i koji ispunjavaju uslove da budu halifa -- on se treba više voljeti od ostalih kandidata. Ako takva osoba ne postoji, onda se treba izabrati neka druga osoba. Ako se halifa ne može izabrati, ili ako neko ne prihvata izabranog halifu i silom preuzme vladu, onda se narod pokorava njemu. Na zemaljskoj kugli može postojati samo jedan halifa. Svi muslimani se moraju pokoravati njemu.]

Englezi su sa ciljem da iskorijene vjersko učenje, i iznutra unište islam, otvorili u Aligarhu medresu i Islamski univerzitet za podučavanje islamskog znanja. Oni su u ovim školama obrazovali vjerske ljude koji su bili vjerski neuki i neprijatelji islama. Ovi ljudi nanose islamu veliku štetu. (Odabrana) grupa od ovih ljudi je izabrana i poslana u Englesku i istrenirana na takav način da iznutra uništi islam i postavljena na državne položaje sa kojih oni vladaju muslimanima. Ejjub Han, koji je postavljen za predsjednika Pakistana umjesto M. Džinnaha, je bio jedan od njih.

Iako su Englezi naizgled bili jedan od pobjednika u Drugom svjetskom ratu oni su u stvarnosti izgubili rat. U stvari, Engleska, zemlja “u kojoj sunce nikad ne zalazi”, kako su Englezi zvali svoju državu, je poslije rata postala “zemlja u kojoj sunce nikad ne izlazi”. Ona je izgubila sve svoje kolonije. Ona je bila operutana kao kokoš.

Ali Džinnah, koji je bio pakistanski predsjednik, je bio šija i veliki ljubitelj Engleza. Kada je on umro, 1367./1948. godine Ejjub Han, jedan mason, je putem državnog udara, puča ščepao vlast. General Jahja Han, koji je bio jedan zadrti šija, je na isti način došao na mjesto ovog kafira. Kada je on bio u početku 1367./1948. godine poražen, u ratu između Pakistana i Indije, on je izgubio kontrolu nad istočnim dijelom Pakistana i bio zatvoren. Jahja Han je 1971. godine predao vlast Zulfikar-Ali-Butu koji je takođe bio engleski agent i koji je bio obrazovan i istreniran u Engleskoj. On je 1974. godine izdao naređenje da se ubije jedan od njegovih protivnika. To naređenje ga je koštalo njegovog života.

Zija-ul-Hakk, koji je preuzeo vlast izbacivanjem Zulfikara Ali Buta, je bio dovoljno oštrouman da osjeti neprijateljske planove za iskorjenjivanje islama i muslimana. On se nije povinjavao njihovim željama i nije izvršavao njihova naređenja. On je radio na napretku njegove države u nauci i tehnici i umjetnosti (sanat). Dobro znajući da je islam jedini izvor prosperiteta (refaha) i sreće (se’adeta) -- i za individue i za familije i za društvo i za cijelu naciju -- on je razmišljao da uspostavi zakon u skladu sa šerijatom. On je odlučio da uputi ovo pitanje njegovom narodu. Održan je referendum i narod (ehalija) je odabrao ponudu.

Engleske hulje i zločinci su, ubivši Zija-ul-Hakka i njegovu cijelu svitu, učinili svojim gospodarima još jednu uslugu. Izvjesno vrijeme kasnije, Ali Buttova kćerka Benazir je postala premijer. Ona je oslobodila sve izdajice koje su bile u zatvoru zbog raznih zločina, protiv države i naroda i islama. Ona ih je postavila na visoke administrativne položaje. Tuče i sukobi su započeli u Pakistanu. Ovako stanje je bilo ono za čim su Englezi žudili.

Englezi su poslije Prvog i Drugog svjetskog rata u mnogim državama postavili na visoke položaje one koji su izvršavali engleske planove i štitili engleske interese. Ove države su imale svoje državne himne, svoje zastave i predsjednike, ali one nisu nikad dobile svoje vjerske slobode.

U zadnja tri stoljeća svaka vrsta izdaje koja je učinjena protiv Turaka i islamskog svijeta (alema) je u svom korijenu (uvijek) imala engleske intrigante, spletkare, smutljivce.

Oni su srušili Osmanlijsku državu. Oni su na njenim zemljama osnovali dvadeset tri (23) male države. Njihov cilj za ovo je bio sprečavanje muslimana da ne osnuju veliku i moćnu državu.

Oni su uvijek huškali i podbadali neprijateljstva i ratove između država za koje se govorilo da su islamske države. Na primjer, oni su napravili da devet posto (9%) nusejrija vlada Sirijom u kojoj su većina stanovnika sunni muslimani. Vojska je 1982. godine napala na gradove Hama i Humus. Oni su razorili ova dva grada i bombardovali nenaoružane i nezaštićene sunni muslimane.

Oni su pobili prave ehli sunnet alime, uništili islamske knjige uključujući i Kur’ani kerim. Oni su umjesto alima islama doveli vjerski neuke nemezheblije koje su oni obrazovali. Od njih:

Džemaluddin-i Afgani je rođen 1254./1838. godine. On je čitao filozofske knjige. On je bio ruski špijun i špijunirao je Afganistance. On je otišao u Egipat gdje je postao mason i bio imenovan za vođu (reisa) masonske lože. Egipćanin Edib Ishak (Isak, Is-hak) piše u njegovoj knjizi Ed-durer da je Afgani bio vođa masonske lože. Na stotinu dvadeset sedmoj (127.) stranici knjige Les Franco-Macons, koja je izdata 1960. u Francuskoj, piše, “Džemaluddin-i Afgani je imenovan vođom masonske lože koja je osnovana u Egiptu. Njega je naslijedio Muhammed Abduh. Oni su bili veliki pomagači u širenju masonizma među muslimanima.”

Ali-paša, pet puta sadr-i a’zam (veliki vezir) za vrijeme vladavina sultana Abdulmedžida i sultana Abdul’aziza hana, je bio mason i član engleske lože. On je doveo Afganija u Istanbul. On mu je dao posao. U to vrijene je Hasan Tahsin bio rektor Univerzitetu u Istanbulu (Istanbul dar-ul-funun). Fetva je izdata da je Hasan Tahsin kafir. On (tj. Hasan Tahsin) mu je dao (tj. Hasan Tahsin je dao Afganiju) da održi mnoge konferencije (sjednice, predavanja pri univerzitetu). Mustafa Rešid paša, koji je takođe bio mason i član engleske lože, je unaprijedio Hasana Tahsina. On (tj. Afgani) je pokušao da svugdje propagira svoje heretičke misli i ideje. Hasan Fehmi ef., šejh-ul-islam toga vremena, je orezilio (obrukao, osramotio) Afganija. On je objelodanio, otkrio Afganijev džahiluk i zindikluk. Ali paša ga je stoga morao protjerati iz Istanbula. On je ovaj put pokušao da po Egiptu raširi svoje ideje o revoluciji i vjerskoj reformaciji (vjerskom modernizmu). On je sebe predstavljao kao pomagaća zavjere protiv Engleza (koja je poznata kao) Arabi paša (A’rabi paša). On se sprijateljio sa tadašnjim egipatskim muftijom Muhammedom Abduhom. On ga je zarazio sa idejama o vjerskoj reformi (tj. o uvođenju novotarija u vjeru). (Afgani) je, podržan od strane masonskih loža, počeo izdavati magazin u Parizu i Londonu. On je 1304./1886. godine otišao u Iran ali on ni tamo nije bio miran. Shodno tome, njega su okovali u lance i ostavili na osmalijskoj granici. (On je se nekako oslobodio i) otišao u Bagdad (a odatle) u London odakle je pisao članke protiv Irana. On je onda opet došao u Istanbul. On je i ovdje, kooperišući sa bahaijama iz Irana, upotrijebio vjeru kao instrument za političke svrhe.

Najčuveniji od onih koje je Džemaluddin-i-Afganijeva propaganda prevarila, (u pokušaju) razaranja islama iznutra, pod imenom lažnog vjerskog čovjeka, je bio Muhammed Abduh. Abduh je rođen u Egiptu 1265./1849. gdje je i umro 1323./1905. godine. On je jedno vrijeme bio u Bejrutu. Odatle je otišao u Pariz. On se tu pridružio Džemaluddin-i-Afganiju u njegovim zadacima koje su mu propisale masonske lože. Oni su počeli izdavati časopis (po imenu) El-urvet-ul-Vuska. On je onda opet otišao u Bejrut a odatle u Egipat da u njima sprovede u djelo odluke pariske masonske lože. On je uz pomoć Engleza postao kairski muftija. On je počeo napadati na ehli sunnet. Njegov prvi korak je bio da uprlja (oskrnavi) i pokvari nastavni plan i program na medresi Džemi’ul ezher (na Univerzitetu El-Ezher) i na taj način onemogući mlađim generacijama da nauče važne i cijenjene vjerske nauke. On je ukinuo predavanja na univerzitetskom nivou i zamijenio ih sa podučavanjem knjiga koje su se u to vrijeme podučavale u srednjim školama i gimnazijama. Dok je on sa jedne strane odstranio ilum, on je sa druge strane tvrdio da ti alimi (tj. alimi koji podučavaju ilum) sprečavaju (podučavanje) naučnog znanja, i da će on uvesti te vrste znanja u islam. On je napisao knjigu pod naslovom Islam i nasranijjet (tj. Islam i hrišćanstvo). On u njoj kaže, “Sve vjere su iste. Samo su njihovi vanjski izgledi drukčiji.” On je htio da ćifuti, hrišćani i muslimani pomažu jedni drugima. On je ovako napisao u njegovom pismu jednom svešteniku u Londonu, “Ja se nadam da vidim kako se dvije velike vjere, islam i hrišćanstvo, drže za ruke i grle jedna drugu. Tada će Tevrat i Biblija i Kur’an podržavati jedni druge. Oni će biti svugdje čitani. Svaka nacija će ih poštovati.” On dodaje da on sa zadovoljstvom očekuje dan kada će muslimani čitati Tevrat i Bibliju.

On u njegovom tefsiru (tumačenju) Kur’ani kerima -- koji je on napisao sa njegovim učenikom Šeltutom, koji je bio rektor na medresi Džemi’ul ezher (na Univerzitetu El-Ezher) -- izdaje fetvu koja kaže da je dozvoljena kamata (faiz) koju banka daje. On je kasnije tobože, plašeći se da bi to moglo izazvati gnjev muslimana, odustao od ovog svog mišljenja.

Hanna Ebu Rašid, predsjednik bejrutske masonske lože, se ovako zahvaljuje na stotinu devedeset sedmoj (197.) stranici njegove knjige Daire-tul-me’arif-ul-masonijje koja je izdata 1381./1961. godine: “Džemaluddin-i Afgani je bio reis (vođa) egipatske masonske lože. Loža je imala skoro tri stotine (300) članova od kojih su mnogi bili alimi i državnici. Poslije njega je imam, ustad, Muhammed Abduh, postao reis. Abduh je bio veliki mason. Niko ne može poreći činjenicu da je on unaprijedio masonski duh (ruh) po svim arapskim državama.”

Jedan drugi čuveni kafir, kojeg su Englezi propagirali po cijeloj Indiji kao alima islama, je bio Sir Sejjid Ahmed Han (Sir Seyyid ili Syed Ahmed Khan). On je rođen 1234./1818. godine u indijskom gradu Delhi. Njegov otac se preselio za vemena Ekbera Šaha u Indiju. On je 1837. godine počeo raditi kao sekretar za njegovog amidžu koji je bio sudija na engleskom nižem sudu u Delhiju. On je 1841. godine (prvo) unaprijeđen za sudiju (hakim-a) a (onda,) 1855. godine, za višeg sudiju.

Hamidullah je jedan drugi, tobože vjerski čovjek, kojeg su Englezi obrazovali. On je rođen 1326./1908. godine u Hajderbadu gdje je ismailijska (isma’ili) firka u većini. On je odgojen u ismailijskom mezhebu te je prema tome bio fanatični neprijatelj ehli sunneta. On je član naučnoistraživačkog instituta zvanog CNRS u Parizu. On radi na tome da prikaže da je Muhammed alejhisselam Pejgamber samo za muslimane.

Najefektivnije oružje -- koje su Englezi upotrebljavali u njihovom ratu protiv islama kako bi prevarili muslimane koji su bili vatreni da služe svoju zemlju i narod (millet) -- je bio metod propagiranja da se islam treba prilagoditi vremenu i modernizovati i dovesti u njegovu originalnu čistoću. Cilj ovog metoda je bio da se osnuje nevjerničko društvo. Veliki alim islama šejh-ul-islam Mustafa Sabri ef. je ovo dobro shvatio. On je, rekavši, “Ukidanje mezheba je građenje mosta koji vodi u nevjerstvo,” označio šta su njihovi pravi ciljevi.

Englezi i drugi dušmani islama su se marljivo trudili da iskvare tekije i puteve tesavvufa. Oni su, što su mogli više, radili na iskorijenjivanju ihlasa koji je treći dio islama. Velikani tesavvufa se nisu nikada bavili politikom niti su ikada i od kog očekivali ikakve dunjalučke beneficije. Većina velikana tesavvufa su bili duboko učeni alimi i mudžtehidi. Jer, tesavvuf je slijeđenje puta koji je Muhammed alejhisselam pokazao. To jest, to je striktno i precizno slijeđenje islama u svakom djelu i u svakoj riječi, u svemu. Međutim, neuki (džahili) i grešnici (fasici), pa čak i mnogi špijuni, već dugo vremena osnivaju društva (organizacije) pod imenima velikana tesavvufa. Oni upotrebljavaju ta društva (organizacije) kao instrument za ispunjavanje svojih zlih (alčak) namjera. Ova društva (organizacije) su načini (sebebi) kvarenja i rušenja vjere i propisa islama (ahkam-i islamijje). (Na primjer) zikir znači sjećati se (spominjati) Allaha dželle-šanuhu. To se čini sa kalbom. (Kalb je smješten u mišićnom organu koji mi nazivamo srce.) Kada se čini zikir kalb se čisti. Drugim riječima, ljubav prema dunjaluku i ljubav prema stvorenjima izlaze iz kalba. (Kako u kalbu nestaje ljubavi prema dunjaluku i stvorenjima) u kalbu se uspostavlja, formira (samo) ljubav prema Allahu. Sastajanje ljudi i žena, i (njihovo) glasno (huktanje i) izgovaranje riječi “haj-huj”, nije zikir. Put vjerskih velikana i Ashaba kiram je zaboravljen. [Griješenje je postalo ibadet. To griješenje je došlo do tog nivoa, da u današnje vrijeme skoro da ne postoji ni jedna jedina derviška tekija u koju se nisu uvukla pogrešna ponašanja i grijesi i u koju nisu prodrle heretičke šijiske prakse. Ove prakse koje se čine pod imenom “tesavvufa” su postale najefektivnija oružja za rušenje islama. U tekije je uvedena muzika. Sviranje muzičkih instrumenata -- i pjevanje, i plesanje muškaraca, i nepropisno pokrivene žene, i njihova međusobna držanja za ruke, i razne druge ovakve i slične nastranosti -- se počelo nazivati “ibadetima”. Izmišljeni su razni pojmovi kao što su “turska vjerska muzika” i “tesavvufska muzika”.

U današnje vrijeme -- niti u Istanbulu niti u Maloj Aziji, Egiptu, Iraku, Iranu, Siriji, Hidžazu niti i u ijednoj drugoj islamskoj zemlji -- skoro da ne postoji nijedan alim tesavvufa. Međutim, u njima postoje mnogobrojni lažni muršidi i sufije koji eksploatišu lakovjerne muslimane. Zatvaranje dervišhana i derviških tekija po Turskoj je bilo zatvaranje griješničkih jazbina u kojima su se ljudi, koji su imali sumnjiva porijekla, sastajali, i klevetali (i pogrešno prikazivali), velikane tesavvufa. Primjeri ovakvih stvari se vide u izvjesnim situacijama i dan danas, kada na mevlanin Dželaluddin-i-Rumijev kuddise sirruh memorijalni dan, izvjesni ljudi -- koji nisu ništa drugo do obični griješnici koji piju alkoholna pića i javno obavljaju i razne druge grijehe -- naglas pjevaju ilahije (vjerske pjesme), i vrte se, u tobože nekakvom vjerskom zanosu. Kada ovo vide oni, koji nisu učeni (i upućeni) u vjerske stvari, oni počnu pomišljati da je izvođenje ovakvih (neislamskih) stvari -- islam.

Kako se vidi, engleski špijuni i misionari su prvo pokvarili (oskrnavili) ove kuće iluma, hikmeta i lijepog ahlaka, a onda su ih, pod izgovorom da su one mjesta nemorala, pozatvarali -- i one koje su pokvarene i one koje to nisu.] Ahmed ibni Tejmijje, jedan nemezheblija i neprijatelj tesavvufa, je proglašen kao alim islama. Sekta (firka) vehabizma je zasnovana na njegovom putu. Vehabijske knjige su uz pomoć Engleza raširene preko vehabijskih centara koje oni nazivaju Rabita-tul-alem-il islami po svim zemljama. Oni su na velikim zgradama, koje su sagradili u svakoj zemlji, objesili ploču sa natpisom “medresa Ibni Tejmijje”. Smjesa Hemferovih laži i kleveta i heretičkih (krivovjernih) ideja iz Ibni Tejmijjinih knjiga i se naziva vehabizam. Ehli sunnet alimi, koji su jedini pravi muslimani, su napisali mnogo knjiga u kojima su saopštili da su Ibni Tejmijjine knjige pokvarene (tj. da Ibni Tejmijine knjige ne valjaju). Jedna od tih knjiga je i knjiga jednog od somalijskih alima, šejha Abdurrahman-Abdullah-bin-Muhammed-Herrija, koja nosi naslov Elmakalatus-sunnijje fi kešfi-dalalet-i Ahmed Ibni Tejmijje. On je rođen 1339./1920. godine u somalijskom gradu Herer. Njegova knjiga je izdata u Bejrutu 1414./1994. godine. U ovoj knjizi su opširno citirani alimi i njihove dragocjene knjige koje pobijaju Ibni Tejmijju. Kroz sve (razne) pokvarene puteve (pokrete) koje su Englezi osnovali -- pod imenima kao što su vehabizam, nemezhebizam (bezmezhebizam) reformizam (tj. vjerski modernizam) selefizam, Kadijani, Mevdudi i tablih džemat (tablih džema’at) -- se provlači nit neprijateljstva prema tesavvufu.

Neprijatelji islama, a posebno Englezi, su upotrebljavali razne taktike i metode (smicalice) sa ciljem da uspore muslimane u nauci i tehnici. Muslimani su sprečavani u trgovini i umjetnosti. Grozote kao što su alkohol, fuhš (prostitucija), pijanke i kockanje su bili poticani i popularizirani sa ciljem da se pokvari lijepi ahlak koji postoji u islamskim zemljama i iskorijeni islamska civilizacija. Vizantijske i ermejske i druge nemuslimanske žene su upotrijebljavane kao agenti u svrhu kvarenja ahlaka. Mlade djevojke su namamljivane putem blistavih zamki kao što su modne kuće, plesni kursevi i škole za manekene i glumice, da izgube njihovo djevičanstvo. Roditelji muslimani imaju još uvijek da puno učine po ovom pitanju. Oni moraju biti stalno na oprezu da im djeca ne upadnu u ove zamke koje su postavili ovi opaki ljudi.

Osmanlijske država je u zadnje vrijeme slala studente i državnike u Evropu. Neki od ovih studenata i državnika su bili zavedeni da postanu članovi masonskih loža. Oni koji su izučavali nauku i tehniku su podučavani metode i načine rušenja islama i Osmanlijske carevine. Jedan od onih koji su nanijeli najveću štetu carevini i muslimanima je bio i Mustafa Rešid paša. On je za vrijeme njegovog boravka u Londonu uzgajan da bude divlji i podli din dušmanin. On je bio u kooperaciji sa škotskim masonima. Kada je sultan Mahmud Han saznao za njegove izdaje i naredio da ga ubiju bilo je prekasno. Jer ostatak njegovog života nije trajao dugo da se izvrši njegovo naređenje. Kada je sultan preselio na ahiret, Mustafa Rešid paša i njegove kolege su se vratili u Istanbul i nanijeli islamu i muslimanima najveću štetu.

Abdulmedžid Han je imao samo osamnaest (18) godina kada je 1255./1839. godine postao padišah. On je bio premlad i potpuno neiskusan. On nije imao oko sebe nijednog alima da ga upozori. Ovo stanje, koje je izazvalo žalosnu prekretnicu u osmanlijskoj istoriji, je dovelo cijelu Islamsku državu u nazadujući ritam iz kog se ona nije mogla nikada oporaviti. Neiskvareni padišah koji je imao čist kalb, je nasjeo na slatkorječivost Engleza, divljih i prepredenih neprijatelja islama, i postavio džahile na (državne) položaje koje su istrenirali škotski masoni. On nije mogao odmah shvatiti njihovu politiku rušenja islama iznutra. Isto tako nije postojao niko ko bi ga mogao upozoriti. Lord Rading, podmukli član Škotske masonske organizacije, koja je osnovana u Engleskoj, sa ciljem rušenja islama, je bio poslat u Istanbul kao engleski ambasador. On je sa konstantnim uvjeravanjem -- i riječima kao što su “Ako ti unaprijediš ovog kulturnog i uspješnog vezira na položaj sadr-i a’zama svi nesporazumi između Engleske Imperije i Devlet-i alijje (Islamske države) će biti rješeni. Devlet-i alijje će napraviti veliki napredak u ekonomskom, društvenom i vojnom pogledu,” -- (nekako) uspio nagovoriti halifu.

Čim je Rešid paša došao 1262./1846. godine na položaj sadr-i a’zama (Velikog vezira), on je, upotrebljavajući kao temelj za svoj postupak takozvani zakon Tanzimata -- koji je on 1253. kao ministar vanjaskih poslova pripremio u koordinaciji sa lordom Radingom (Rading) i koji je počeo oficijelno širiti 1255. -- počeo otvarati po velikim gradovima masonske lože. Kuće špijunaže i izdaje su počele funkcionisati. Omladina je bila obrazovana bez ikakvog vjerskog znanja. Oni su, slijedeći planove koji su dolazili iz Londona, sa jedne strane izvršavali administrativne i vojne reorganizacije koje su upotrijebili kao fasadu sa ciljem da zbune narod i odvrate njegovu pažnju, a sa druge počeli harati po islamskom ahlaku, ljubavi prema pradjedovima i nacionalnom jedinstvu. Oni su istrenirali agente koji su im odgovarali i postavili ih na važne administrativne položaje. U to vrijeme je Evropa koračala gigantskim koracima u fizici i hemiji. Izumljeni su mnogi pronalasci i unapređenja i napravljene ogromne fabrike i tehničke škole. Osmanlije su zapostavile ove sve adaptacije. Sa druge strane, predmeti, kao što su nauka, aritmetika, geometrija i astronomija, koji su bili dio nastavnih planova i programa u medresama od vremena vlade sultana Fatiha (Osvajača), su bili vječno izbačeni iz nastavnih planova i programa. Tako je obrazovanje naučno obučenih alima zakočeno pod izgovorom da “vjerskim ljudima ne treba naučno znanje”. Din dušmani koji su kasnije došli su pokušali odstraniti muslimansku djecu od islama govoreći da “vjerski ljudi ne poznaju primijenjene nauke (tj. fiziku, hemiju, matematiku i biologiju), vjerski ljudi su neuki i nazadni ljudi.” Sve što je štetilo islamu i muslimanima je nazivano “modernim” i “progresivnim”. Svaki zakon koji je donešen je bio protiv države. Turci, koji su bili pravi vlasnici njihove države, su tretirani kao podčinjeni, niži građani, građani druge klase.

Dok su muslimani, koji nisu bili u stanju da služe vojsku bili kažnjavani ogromnim novčanim kaznama koje su bile izvan njihovih financijskih mogućnosti, nemuslimani su za isti prekršaj morali da plate neznatnu sumu novca. Dok su prava djeca ove države bila ubijana (postajala šehidi) u ratovima koje su Englezi izmišljali, državne industrije i trgovine su -- sa izmišljenim trikovima i smutnjama Mustafe Rešida i njegovih pristaša, masona -- postepeno bile prebacivane u ruke nemuslimana i masona.

Tvrdeći da je ruski car Nikola Prvi potaknuo pravoslavce Jerusalima protiv katolika, Englezi su nagovorili francuskog cara Bonapartu Trećeg, koji je već bio uzrujan zbog moguće ruske premoći na Mediteranskom moru, da se pridruži Krimskom ratu između Turaka i Rusa. Ova kooperacija, koja je u stvari bila namijenjena (i dobra) za engleske interese, je bila predstavljena turskom narodu kao Rešid-pašin diplomatski uspjeh. Sultan je prvi primijetio ove destruktivne strategije koje su neprijatelji nastojali da prikriju sa lažima okićenim reklamama i hvalisanjem sa krivotvornim prijateljstvom. On je osjećao toliku grižu savijesti i tako kajanje da je s vremena na vrijeme odlazio u privatni dio palaće (saraja) i gorko plakao. On je očajno istraživao način sa kojim bi se borio protiv ovih neprijatelja koji su glodali državu i narod i iskreno tražio od Allaha dželle-šanuhu pomoć. On je nekoliko puta skidao Rešid-pašu sa položaja sadr-i a’zamluka, međutim, ovaj prepredeni čovjek, koji je sebi pripisao nadimke kao što su, “golem” (“kodža”) i “velik” (“bujuk”), je nekako uspijevao da zbaci sa položaja njegove rivale i preuzme položaj. Nažalost, duboko osjećanje bola i kajanja koje je sultan osjećao se završilo u tuberkulozi koja mu je skratila njegov mladi život. Sve što je ostalo Mustafa-Rešid-paši da uradi u narednim godinama je bilo to da osigura da razni administrativni položaji i univerzitetski fondovi i sudska predsjedništva budu dodijeljeni samo njegovim studentima -- što je on takođe i učinio. On je na taj način otvorio put periodu koji je u osmanlijskoj istoriji bio nazvan kaht-i ridžal (nedostatak sposobnih ljudi) i koji je izazvao (tj. bio sebeb) da se Osmanlijsko carstvo posrne i bude nazvano “bolesnik na Bosforu” (hasta adam).

Omer Aksu, profesor ekonomije, ovako kaže u članku koji je objavljen 22. januara 1989. godine u dnevnim novinama Turkije, “Ferman tanzimata (Zapovijest iz Gulhane) od 1839. godine se pokazao kao početna tačka našeg pokreta prema vesternizaciji (pozapadnjavanju, modernizaciji). Mi nismo bili u stanju da uvidimo da smo mi trebali od zapada uzeti samo tehnologiju, a da je kultura trebala ostati domaća. Mi smo smatrali da je vesternizacija prisvajanje hrišćanstva. Trgovinski sporazum koji je potpisao Mustafa Rešid paša sa Englezima je zadao najveći udarac našoj industrijalizaciji.”

Škotske masonske lože su produžavale dominaciju nad Osmanlijskom carevinom. Padišahi su postajali šehidi (ubijani). Prigovarano je svemu što je bilo korisno za državu i narod. Ustanci i revolucije su nicali jedni iza drugih. Džennet mekan (da mu Allah dželle-šanuhu dadne džennet) sultan Abdulhamid han Drugi je vodio najuporniju borbu protiv ovih izdajica. Njega su iz ovog razloga masoni nazvali “Crveni sultan”. Sultan Abdulhamid je ekonomski poboljšao carstvo, otvorio mnoge škole i univerzitete i razvio državu. On je napravio medicinski fakultet da mu, osim onog u Beču, nije bilo ravna u Evropi. Fakultet političkih nauka je sagrađen 1293./1876. godine. On je 1297. godine izgradio pravni fakultet i financijsko odjeljenje. On je 1301. godine osnovao odjel za inžinjerstvo i gimnaziju s učeničkim domom za djevojke. On je doveo evropske profesore i naučnike u Istanbul i platio im ogromne plate kako bi spriječio odlazak studenata u Evropu na obrazovanje gdje su ih masoni zavodili i varali. On im je dozvolio da predaju na ovim univerzitetima. On je omogućio da studentkinje uče nauku od ovih predavača. On je uzdizao ljude od iluma i nauke koji su bili odani svojoj državi i narodu i vjeri. On je sproveo vodu iz jezera Terkos u Istanbul. On je u Bursi otvorio školu za odgajanje svilene bube a u Halkali je osnovao školu za agrikulturu i veterinarsku medicinu. On je sagradio fabriku papira u Hamidijji, osnovao fabriku plina od kamenog ugljena u Kadikoju i sagradio dok za istovar u luci u Bejrutu. On je uspostavio Osmanlijski osiguravajući zavod. On je otvorio rudnike uglja u Eregli i Zonguldaku. On je osnovao psihijatrijsku kliniku, i bolnicu koja se zvala Hamidijje Etfal u Šišli, i Dar-ul-adžeze. On je osnovao najmoćniju armiju na svijetu u njegovo vrijeme. On je usidrio zastarjele brodove u Halidž (Halić, Zlatni rog) i pojačao flotu sa najnovijim i najvisokokvalitetnijim krstaricama i ratnim brodovima kojima u Evropi nije bilo ravna. On je sagradio pruge, Istanbul-Eskišeher-Ankara i Eskišeher-Adana-Bagdad i Adana-Damask-Medina. Tako je, u to vrijeme, najduža željeznička mreža bila u Osmanlijskoj carevini. Ovi džennet mekanovi (tj. ovi Abdulhamid hanovi) radovi su preživjeli do našeg vremena. Oni koji danas putuju vozom će sa ponosom vidjeti da su sve željezničke stanice u ovoj cijeloj zemlji iste one koje su sagrađene za vrijeme Abdulhamid-hanove vladavine.

Ćifuti su, ohrabreni i podržani Englezima, isplanirali da na palestinskoj teritoriji osnuju ćifutsku državu. Abdulhamid han, koji je prozrijeo njihove cionističke aktivnosti i aspiracije i koji je prema tome bio sasvim svjestan ćifutske opasnosti u toj regiji, je savjetovao Palestincima da oni ne prodaju ćifutima zemlju. Theodor Hertzel, vođa Univerzalne cionističke organizacije, je sa rabinom Mošom Levijem posjetio sultana Abdulhamid-hana i od njega zatražio da on proda ćifutima zemlju. Sultan mu je ovako odgovorio, “Ja ti ne bih dao ni jednu trunku te zemlje čak i kad bi mi došle sve ovosvjetske države i pred mene prosule sva ovosvjetska blaga. Ova zemlja, koja je koštala naše pretke njihovih života i koja je bila sačuvana do danas, nije na prodaju.”

Nakon ovoga, ćifuti su sarađivali sa partijom zvanom jedinstvo i progres (“ittihat ve terakki”). Svi šerovi (sve zle sile) ovoga svijeta su se ujedinili protiv sultana i na kraju su ga, 1327./1909. godine, skinuli sa prijestolja i napravili sve muslimane siročadima. Vođe partije jedinstva i progresa su postavile masone i neprijatelje vjere na najviše državne položaje. Čak su Hajrullah i Musa Kazim, koje su oni imenovali kao šejh-ul-islame, bili masoni. Zemlja je svukud krvarila. Oni su iskrvarili državu. Engleski robovi su izazvali da prva armija svijeta, koju je osnovao sultan Abdulhamid han, bude uništena radi (sa sebebom) engleskih planova, koje su u stvari skovale engleske pristaše, a koji su loše i izdajnički organizovani na frontovima Balkana i Dardanela i Rusije i Palestine. Oni su učinili na stotine hiljada sinova (građana) šehidima. Masoni, koji su uz pomoć engleskih trikova preuzeli upravljanje državom, su pobjegli i ostavili naciju nezaštićenu kada je državi bilo potrebni jedinstvo i odbrana. Oni su na ovaj način dokazali da su oni bili izdajnici.

Naši zemljaci nemuslimani, koji su bili zavedeni u crkvama i misionarskim školama koje su bile otvorene u Osmanlijskoj carevini, su bili isprovocirani da ustanu protiv Osmanlijske vlade. Špijuni sa crnim ogrtačima (džubbetima), koji su bili slani pod imenima kao što su “muallim” (“nastavnik”) i “crkveni sveštenik” i “novinar”, su, gdje god su dolazili donosili novac, oružje i fitnu. Nastajale su velike bune. Krvoprolića koja su počinili Grci, Ermenci (Armenci) i Bugari, još uvijek stoje na stranicama istorije kao tragovi ljudskog divljaštva. Englezi su, opet, bili oni koji su doveli Grke u Izmir. Allah dželle-šanuhu se smilovao turskom milletu (naciji) i na kraju mu je dao moć da, u borbi za svoju nezavisnost, odbrani ovu našu predivnu državu.

Kada je Osmanlijska država bila podijeljena svijet je bio u stanju jednog potpunog haosa. Osmanlijska carevina je služila kao međudržavni amortizer. Ona je bila zaštitnik muslimana. Ona je sprečavala rat između kafira. Nakon sultana Abdulhamid-hana, ni u jednoj državi više nije bilo udobnosti (rahatluka) i mira (huzura). Niti su ikada prestali pokolji i krvoprolića u Evropi, čije su države prve ušle u Prvi svjetski rat, i bile podvrgnute Drugom svjetskom ratu, i onda bile slomljene pod komunističkom invazijom i zulumom.

Oni koji su sarađivali sa Englezima i napali iza leđa na Osmanlije su sada bili u jednom tako bijednom stanju da je izgledalo da oni neće nikada više užuvati u miru. Oni su se onda pokajali. Oni su opet dozvolili da hutba započne sa imenom osmanlijskog halife. Kada su na kraju Englezi osnovali u Palestini ćifutsku državu, postalo je jasno koliko je postojanje Osmanlijskog carstva bilo vrijedno. Divljaštva koja su Palestinci preživljavali pod ćifutskim ugnjetavanjem (zulumom) su prikazivana preko televizije po cijelom svijetu. Egipatski ministar vanjskih poslova Ahmed Ismet Abdulmedžid je rekao 1990. godine, “Egipat je živio najrahatnije i najmirnije u vrijeme Osmanlija.”

Hrišćanski misionari su u zemljama, u kojima su evropske hrišćanske zemlje i Amerika imali interese, bili prijeko potrebni. Ovi misionari su tragači za (povoljnim) prilikama i rušioci mira. Oni se sakrivaju koji se sakrivaju iza širenja hrišćanstva i riječi kao što su, hizmet (usluživanje), mir i ljubav prema Isa alejhisselamu -- kojeg oni nazivaju haša bog. Njihova važnija dužnost je da oni povežu zemlje, u koje su poslani, za hrišćanske države. Misionari savršeno nauče jezike, običaje i tradicije država u kojie idu. Čim oni započnu svoju misiju u državi, oni počnu do najsitnijih detalja izučavati njen politički status, vojnu moć, geografski položaj, ekonomsku moć i vjersku strukturu koje oni onda raportiraju hrišćanskoj vladi za koju oni rade. Oni, gdje god idu, pronalaze ljude sa kojima sarađuju i zapošljavaju ih. Iako ovi ljudi (koje oni zapošljavaju) zadržavaju svoja imena, koja su identična sa imenima domorodaca, oni ili postaju neznalice koje su preobraćene u hrišćanstvo, ili plaćene izdajice.

Misionar kandidat je ili istreniran u državi u kojoj će preuzeti dužnost misionarstva ili ga treniraju misionari koji su već istrenirani u toj državi.

Poslije mason-Rešid-pašinog pripremanja i proglašavanja Gulhane fermana misionarske aktivnosti su se povećale. Koledži su otvoreni u najljepšim predjelima Anatolije. Firat (Eufrat) koledž je otvoren 1276./1859. godine u Harputu. U gradnji ove škole se nije gledalo koliko će šta koštati. Misionari su u međuvremenu osnovali na ravni Harputa šezdeset dva (62) centra i napravili dvadeset jednu (21.) crkvu. Misionarske organizacije su osnovane u šezdeset dva (62) od šezdeset šest (66) sela i napravile jednu crkvu na svaka tri sela. Svi Ermenci su se bez obzira na njihove godine odupirali Osmanlijama. Misionarke nisu žalile vremena na treniranje ermenskih žena za ovaj cilj. Čuvena misionarka Marija A. Vest (Maria A. West) je ovako napisala u njenoj knjizi Romance of Mission koju je ona kasnije izdala, “Mi smo prodrli u duše Ermenaca. Mi smo ostvarivali revoluciju u njihovim životima.” Ova aktivnost se odvijala u svakom mjestu sa ermenskim življem. Antep koledž u Gaziantepu, Anadolu koledž u Merzifonu i Robert koledž u Istanbulu su samo par primjera. Na primjer, Merzifon koledž nije imao nijednog turskog studenta. Od stotinu triseset pet (135) studenata koji su se u njemu školovali, stotinu osam (108) su bili Ermenci a trideset pet (35) su bili Grci. Ovi studenti su bili abonenti (pretplatnici u studentskom domu) koji su bili pokupljeni iz svih dijelova Anadolije. Direktor je bio sveštenik kao i u svim drugim (koledžima). U međuvremenu se nešto počelo dešavati u Anadoliji. Borci iz tajnog ermenskog društva su nemilosrdno -- bez ikakvog priznavanja da i osmanlije, koje su branioci i vlasnici države, imaju pravo na život -- pobili muslimane i popalili muslimanska sela. Za Ermencima se krenulo u potragu. Njihovo djelo je 1311./1893. ugušeno i njima se osvetilo. Pronađeno je da su borci bili sakrivani u tom koledžu, odakle su planirali svoje aktivnosti, i da su njihove vođe bila dva profesora toga koledža koji su se zvali Kajajan i Tumajan. Kada je to pronađeno, misionari digli frku po cijelome svijetu kako bi spasili ova dva ermenska izdajnika. U Americi i u Engleskoj su organizovane velike demonstracije građana. Jako je čudno da je ovaj razlog (sebeb) izazvao neslaganje između Engleza i Osmanlijske carevine. Još je čudnije to da je direktor Merzifon koledža u Anadoliji, kada su misionari 1893. godine organizovali demonstracije, bio u to vrijeme u Londonu i lično učestvovao u tim demonstracijama. Masakri koji su učinjeni protiv muslimana u Anatoliji su u hrišćanskim knjigama napisani obratno. (Tj. kao da su ih muslimani učinili drugima). Jedna od ovih njihovih laži je napisana u tekstu riječi mer’aš u arapskom rječniku El-mundžid. Ovaj rječnik je izdat u Bejrutu.

Misionari su 1893. godine podijelili Ermencima u Turskoj tri miliona Biblija [Kitab-i mukaddes] i četiri miliona drugih hrišćanskih knjiga. Shodno tome, svakom Ermencu, uključujući i bebe, je dato sedam (7) knjiga. Sami američki misionari su trošili 285.000 dolara godišnje.

Misliti da je misionare motivirao vjerski fanatizam, da potroše tolike novce, bi bila čista lakovjernost. Jer, u očima misionara vjera je trgovina. Količina novaca koju su misionari potrošili u Anadoliji za rušenje islama i ukidanje (uništavanje) Osmanlijske carevine je jedan neznatan dio novaca koje su oni sakupili putem propagande, (tipa) “Turci kolju Ermence. Pomozimo im.”

Potaknuti od strane misionara u koledžima i crkvama i potpomognuti sa ogromnom engleskom armijom su se približno istih godina pobunili i Grčki građani u Atini i Jeni-šehru i pobili, na najsvirepiji način, na stotine hiljada muslimana, žena i djece. Ova buna je 1313./1895. godine ugušena sa vojnom silom pod vođstvom Edhem-paše. Ova pobjeda nije postignuta samo nad Grcima već takođe i nad Englezima -- stvarnim provokatorima.

Engleskom upravljaju tri autoriteta: Kralj, Parlament i Crkva [tj. Vestminsterska (Westminster) katedrala]. Sve do 918./1512. godine parlament i kraljeva palača su bili u okviru Vestministra. Poslije velikog požara 1512. kralj se premjestio u Bakingham (Buckingham) palaču dok su parlament i crkva i dalje ostali pod istim krovom. U Engleskoj su država i crkva isprepletane. Arhiepiskop kruniše u crkvi kralja i kraljicu.

Prema podacima pod nazivom “Društvene inklinacije” (“Social Inclinations”) koji izdaje “British Central Bureau of Statistics” dvadeset tri (23) od svakih stotinu (100) beba rođenih u Engleskoj su kopilad (vanbračne bebe).

Prema statističkom izvještaju koji je objavila engleska gradska policija Skotland Jard (Scotland Yard) i koji je objavljen 7. maja 1990. godine u istanbulskim dnevnim novinama, “U Londonu, koji je postao jako opasan grad, više nije sigurno živjeti, posebno ženama. U zadnjih dvanaest (12) godina su se, prema izvještajima engleske policije, povećali razni prekršaji, uglavnom silovanja i krađe.”

Familija je u svim državama i vjerama jedna institucija koja se zasniva na legitimnom braku muškarca i žene. Sa druge strane, engleski zakoni su legitimizirali i zaštitili upražnjavanje homoseksualnosti između dva muškarca.

U izvještaju pod naslovom “Bruka u engleskoj vojsci”, koji je objavljen 12. novembra 1987. godine, piše da su vodnici, učesnici u stražarskoj pukovniji kraljice Elizabete Druge, bili seksualno maltretirani i podvrgnuti sadističkim torturama.

U naučnom članku koji je objavljen 28. decembra 1990. godine, u dnevnim novinama Turkije, je objavljeno da je u engleskim crkvama postotak homoseksualaca dosegao 15% i da je broj homoseksualaca u engleskom Gornjem i Donjem domu još i viši. Nemoralnost (ahlaksuzluk) se proširila i u Parlament gdje su izbili razni skandali kao na primjer “Profumo skandal”. Engleska je bila prva evropska zemlja u kojoj su homoseksualci osnovali svoju organizaciju. Neprijateljstvo protiv islama je sasvim primjetno čak i u zemljama u kojima se ovakav nemoral upražnjava. Pozadinske ulice Londona -- gdje su preljuba, pederastija i druge razne pokvarenosti svakodnevne pojave -- su obojene u zeleno, u boju koju islam smatra svetom (mubarek). Na vratima ovih jazbina gađenja vise ploče (levhe) koje prikazuju Mekku.

Prema izvještaju koji je objavljen u engleskim dnevnim novinama Guardian dvjesta hiljada (200.000) djevojaka je zatražilo od (državnih) sudova zaštitu od njihovih očeva koji su ih, od kada su došli u puberitet, seksualno zlostavljali. Sa druge strane, prema BBC-u, proračunato je da je broj onih koje nisu zatražile pomoć od sudova oko pet (5) miliona.

Što se tiče podjele zemlje, Engleska ima najnepravedniji sistem na svijetu. Konstantna borba engleskih seljaka protiv lordova je zabilježena u istoriji. Činjenica je da i dan danas osamdeset (80) posto engleske zemlje pripada povlaštenoj manjini.

U nedjeljnom izdanju dnevnih novina Turkije, u članku koji je napisan 31. maja 1992. godine, ovako piše, “Nezaposlenost i siromaštvo, koje je izazvalo ekonomsko mrtvilo, su povećali broj samoubistava u Engleskoj. U engleskom medicinskom časopisu je izviješteno da je naučni rad dvojice doktora iz oksfordske bolnice pokazao da se svake godine stotinu hiljada osoba pokuša ubiti od kojih četiri hiljade i pet stotina (4.500) umre (tj. je uspješno u samoubistvu). Šezdeset dva (62) posto od njih (od ovih 4.500 osoba) su mlađe djevojke.” Niko nije vidio goru državu od Engleske, koja je veći izdajnik i ugnjetač i divljak (od svih drugih država) i koja godišnje potiče na samoubistvo stotinu hiljada (100.000) svojih stanovnika, i koja sa mlaznim avionima, raketama i bombama čini šehidima, (tj. ubija), na stotine hiljada muslimana.

Sa druge strane, Irska je bila belaj za Englesku. Mi se nadamo da ćemo mi svi inšaallah doživjeti sretne dan kada ćemo vidjeti da su oni upali u zamke koje su oni pripremili za nas.

Mi želimo da -- kako bi se oberićetili sa mubarek imenom Sejjid-Abdulhakim-Arvasija rahmetullahi alejh -- završimo ovaj drugi dio naše knjige sa njegovim mubarek riječima koje najljepše definišu Engleze:

“Englezi su najveći neprijatelji islama. Ako uporedimo islam sa drvetom, drugi kafiri će, kad god ugrabe mogućnost, posjeći to drvo do korijena. Shodno tome, muslimani će prema njima početi osjećati neprijateljstvo. Međutim, ovo drvo će možda jednoga dana poslati iz korijena izdanak. Englez nije takav. On će njegovati to drvo. On će ga odgajati. Muslimani će ga (tj. Engleza) zavoljeti. Ali, on će mu (tj. tom drvetu) jedne noći, kada je svako u dubokom snu, i kada se niko ni ne obazire, ubrizgati otrov u njegov korijen. Drvo će se zauvijek osušiti i više neće nikada proizvesti izdanak. On (Englez) će nastaviti sa svojim varanjem musliman i tobože suosjećati sa njima. Englezovo ubrizgavanje otrova na ovaj način predstavlja englesku politiku iskorjenjivanja alima islama i islamskih knjiga i znanja (iluma). On (Englez) to radi preko ruku lokalnih munafika (prodanih duša) i degenerika. Kako ih (tj. munafike i degenerike) on kupuje? On ih kupuje tako što im podmiruje njihove nefsani potrebe (tj. potrebe u kojima nefs uživa). On im daje novac i položaj i žene.”

ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index | Next