ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index | Next

Treće poglavlje

 
RISALA HULASAT-UL-KELAM
 

Ova risala (knjižica) je na arapskom jeziku. Njen autor, Jusuf Nebhani rahmetullahi alejh, je preselio na ahiret 1305./1932. godine u Bejrutu.

Allahu teala hamd olsun! (Neka je svaka hvala i zahvala Allahu dželle-šanuhu!) On vodi one koje hoće u hidajet (On upućuje one koje hoće na Pravi put) i ostavlja one koje hoće u dalaletu (u zabludi, na krivom putu). [On sa Svojom pravdom kabuli (prima, uslišava) dove onih koji hoće da se otarase dalaleta (krivog puta, stranputice) i dobiju vječnu sreću (se’adet-i ebedijje).] Neka je salat i selam na našeg efendiju, sejjida, Muhammeda alejhisselam, koji je najviši i najodabraniji od svih drugih Pejgambera i od svih drugih odabranih ljudi! Neka su najbolje (hajr) dove na njegov Al (ukućane, najbližu familiju) i sve Ashabe koji svijetle po zemlji kao zvijezde na nebu.

Ova risala (knjižica, ova brošurica, ovaj traktat) ima nekoliko stranica. Pa ipak, ona je puna znanja (iluma). Oni koji su učeni i razumni će je ako je pročitaju bez predrasuda usvojiti, a oni, koji su blagoslovljeni Allahovim dželle-šanuhu hidajetom, oni koji su na Pravom putu, će je potpuno vjerovati. Ova risala razdvaja sirat-i mustakim (Pravi put), koji je Allah dželle-šanuhu poklonio muslimanima, od stranputice, puta dalaleta na kojem je On ostavio Njegove neprijatelje. Ja sam ovu knjižicu nazvao Hulasat-ul-kelam fi terdžih-i din-il-islam (tj. Zbirka izjava koje će pomoći da se odabere islamska vjera).

O, čovječe, koji hoćeš da se otarasiš ebedi azaba i dobiješ beskrajne ni’mete (tj. čovječe koji hoćeš da se otarasiš vječne kazne i dobiješ beskrajne blagodati)! Ako ti stalno, i gdje god si, misliš (i razmišljaš sa ciljem) da shvatiš ogromnu važnost ovog hakikata (činjenice), da pronađeš sebeb koji će te spasiti od vječnog azaba, i (ako na tome) radiš sa svim svojim mogućim naporima (i nastojanjima) i (aki još i dodatno) zatražiš (i) od svih (drugih ljudi) pomoć i (ako se vi svi napregnete) sa maksimumima (ljudskih) napora, sve što ti/vi možeš/te učiniti će biti nula u poređenju sa ovim važnim sebebom. U stvari, oni će biti slični davanju zrna pijeska (plaćanju zrnom pijeska) za sva ovosvjetska blaga. Važnost ove istine (ovog hakikata) se ne može objasniti sa našim pisanjem. Ovo naše pisanje je namjenjeno da pametnim dadne znak, indiciju (išaret). Pametnom čovjeku je jedan znak dovoljan da uvidi smisao. Prema tome, ja ću napraviti nekoliko izjava, koje u sebi imaju znakove, koji će pokrenuti pumpu za uviđanje:

Čovjek formira sklonost svojim ustaljenim težnjama. On ne želi da ih prestane raditi. Na primjer, on se, kada se rodi, navikne na sisanje mlijeka i mrzi da se odvikne od toga. On se, dok raste, navikne na svoj dom, mahalu, zavičaj. Postaje mu teško da ih napusti. On se kasnije navikne na dućan, profesiju, specijalnost, familiju, jezik i vjeru i mrzi da se rastane sa njima. Tako nastaju razne zajednice i plemena. Tada, ljubav nacije prema njenoj vjeri nije rezutat uviđanja da je njihova vjera najbolja od svih drugih vjera. Pametan čovjek treba da studira svoju vjeru, da je uporedi sa drugim vjerama, da pronađe koja vjera je prava vjera i da se onda za nju čvrsto uhvati. Jer, slijeđenje pogrešne vjere će odvesti čovjeka u vječnu propast i neprestani azab. O čovječe, probudi se iz gafleta (nesvjesnosti)! Ako kažeš, “Kako ću znati koja je vjera prava vjera? Ja vjerujem da je vjera na koju sam navikao prava vjera,” moraš znati da, “Vjera znači pokornost zapovijedima i zabranama koje je Allah dželle-šanuhu poslao preko Njegovih Poslanika.” Ova naređenja su čovjekove dužnosti prema njegovom Rabbu (Gospodaru, Allahu dželle-šanuhu) i čovjekove dužnosti prema drugima.

Koja vjera, od svih postojećih vjera, daje najkorisnije objašnjenje o Rabbovim atributima, ibadetima i odnosima između stvorenja? Razum je ćulo koje razdvaja dobro od zlog. Ono što je loše treba odbaciti. Dobro treba studirati. Studiranje vjere znači izučavanje njenog početka, njenog Poslanika, njegovih drugova i sljedbenika, naročito onih uglednijih. Ako ih voliš, izaberi tu vjeru! Slijedi razum a ne nefs (ego). Tvoj nefs će te zavesti na taj način što će u tebe uliti osjećaj stida i straha u odnosu na tvoju familiju, prijatelje, i pokvarene i zle vjerske ljude. Šteta koju ti ovi ljudi mogu nanijeti nije ništa u poređenju sa vječnim azabom. Ko ovo u potpunosti uviđa, on izabire din-i islam (islamsku vjeru). On će vjerovati u zadnjeg Poslanika Muhammeda alejhisselam. Pored toga, islam naređuje vjerovanje u sve Poslanike. On nas uči da su svi vjerski zakoni istina (hak), da je svaki novi Resul (Poslanik) poništio prethodne propise (hukmove, šerijate, zakone), i da je isto tako i dolazak Muhammedove alejhisselam vjere poništio sve ranije propise (hukmove). Nefsu će biti jako teško tolerisati čovjekovo uviđanje da je vjera koju je on slijedio pogrešna i napuštanje te vjere i vjerovanje u Muhammeda alejhisselam zato što je nefs po svojoj prirodi stvoren kao neprijatelj i prema Allahu dželle-šanuhu i prema Muhammedu alejhisselam i prema njegovj vjeri. Ovo urođeno svojstvo nefsa se zove hamijjet-ul-džahilijje (fanatizam, netrpeljivost). Roditelji i zli prijatelji i [radio i televizijski programi] će u pogrešnoj vjeri podržavati ovo osjećanje netrpeljivosti (bigotizma). Stoga poslovica kaže, “Podučavati dijete je kao pisati po kamenu.” Jer, da bi se iskorijenio ovaj fanatizam i ova netrpeljivost potrebno je istrajno nastojati i boriti se protiv nefsa i razumom ubijediti nefs. Ako pažljivo pročitaš ostatak teksta on će ti pomoći u ovoj tvojoj borbi:

Čovjekova pokornost izvjesnoj vjeri je sa ciljem da se postigne vječna sreća i izbjegne neprekidna katastrofa i propast. Ona nije sa ciljem hvalisanja vjerom koju je čovjek naslijedio od svojih roditelja. Svaki Poslanik je ljudsko biće koje posjeduje kvalifikacije poslanstva i prenosi Allahova dželle-šanuhu naređenja Njegovim robovima. Čovjek se mora prilagoditi Poslaniku koji ima ove kvalifikacije i ući u njegovu vjeru. Oni koji obožavaju ikone i idole, koji se zovu vesen, i bezbožnici koji se zovu dehri, [i masoni i komunisti] su kao životinje. Isto tako su, iz sljedećih razloga, i vjere nasranijjeta (hrišćanstva) i jehudijjeta (jevrejstva) zastajele:

1 - U islamu Allah dželle-šanuhu ima atribute savršenstva. On nema atributa mana. Ibadete je lako obavljati. Društveni odnosi se temelje na pravdi. Međutim, ibadeti i društveni odnosi kojim nas uče druge vjere su tokom vremena promijenjeni. Oni više nisu razumni i izvodljivi.

2 - Komparativno izučavanje života Muhammeda, Isaa (Isusa), i Musaa (Mojsija) alejhimusselam će pokazati da je Muhammed alejhisselam od najbolje loze, najhrabriji, najkorisniji, najučeniji, najpametniji, najsuperiorniji i najveći arif (poznavalac znanja) koje se odnosi i na ovaj i na onaj svijet. S druge strane, on je bio ummi (nepismen). Drugim riječima, On nije nikada pročitao nijednu knjigu niti i od kog išta naučio.

3 - Muhammedove alejhisselam mudžize (natprirodna čuda) su tako mnogobrojnije da su brojnije od totalnog zbira mudžiza koje su date svim drugim Poslanicima. Mudžize drugih su prošle i prestale. S druge strane, broj Muhammedovih alejhisselam mudžiza, a posebno mudžiza Kur’ani kerima, se nastavlja i one će trajati do Sudnjega dana (Kijameta). Kerameti njegovog ummeta (muslimana), a naročito oni koje ispoljavaju Evlije (množina od riječi velijj, velija) se dešavaju stalno i svugdje. [Keramet je natprirodni događaj koji Allah dželle-šanuhu stvara preko osobe koju On puno voli. Keramet se takođe zove i čudo. Kada se čudo (tj. keramet) desi preko Poslanika ono se naziva mudžiza. Kada se čudo desi preko Evlije, osobe koju Allah dželle-šanuhu voli, ono se naziva keramet.]

4 - Od izvještaja sa kojima nas informišu o ove tri vjere, ono što nam saopštava Muhammed alejhisselam i znanje njegove vjere, Kur’ani kerim i hadisi šerifi, je mnogobrojnije i pouzdanije. To je sve zapisano u knjige i rašireno po svijetu. Muhammed alejhisselam je imao četrdeset godina kada mu je saopšteno da je Poslanik. On je imao šezdeset tri godine kada je preselio na ahiret (na budući svijet). Njegovo poslanstvo je trajalo dvadeset tri (23) godine. On je preselio na ahiret nakon što mu se pokorilo cijelo arapsko poluostrvo i nakon što se njegova vjera raširila i podučavala svugdje, nakon što se njegov poziv čuo i na istoku i na zapadu, i nakon što je broj njegovih Ashaba dostigao stotinu pedeset hiljada. On je obavio svoj oprosni (veda’) hadž zajedno sa stotinu dvadeset hiljada Ashaba i preselio je na ahiret osamdeset dana poslije toga. Meal trećeg ajeti kerima sure Maide koji glasi, “Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Moju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera,” je objavljen za vrijeme ovog hadža. Sve Sahabe su bile sadik (iskrene) i emin (vjerne, pouzdane). Većina njih su bili duboko učeni alimi i Evlije. Oni su raširili Resulullahovu vjeru i mudžize po svijetu. Jer, oni su išli u druge države u džihad. Gdjegod su dolazili oni su prenosili vjerska učenja i mudžize učenim ljudima koji su tu živjeli. Ovi ljudi su onda podučavali druge. Ovako su alimi svakog stoljeća podučili mnoge druge alime koji su pripadali sljedećim generacijama. A ovi alimi su zapisali ova učenja u hiljadama i hiljadama knjiga kao i imena onih koji su saopštili ova učenja. Oni su svrstali hadisi šerife koje su naučili u mnoge kategorije i dali im imena kao što su sahih, hasen, itd. Oni nisu dozvolili da u njihove knjige uđu riječi koje su lažovi [i ćifuti] izmislili kao hadise. Oni su u ovom pogledu bili vrlo strogi i jako (pažljivi i) osjetljivi. Islam je, zahvaljujući ovakvim njihovim naporima, zasnovan na jako čvrstim temeljima. On je raširen bez promjene. Nijedna druga vjera se nije raširila na jedan ovako zdrav način.

Mudžize našeg predragog Poslanika Muhammeda alejhisselam su stvarno dokazale da je on zaista Poslanik. Osnovna i bitna učenja islama -- da Allaha dželle-šanuhu ima i postoji i da je jedan; njegovi atribute savršenosti; Muhammedovo alejhisselam poslanstvo; da je on bio sadik (iskren) i emin (pouzdan) i najviši od svih drugih Poslanika; da će ljudi proživjeti poslije smrti i polagati račune; (da će biti) most koji se zove Sirat; i džennetske blagodati (ni’mete); i džehennemski azabi (kazne, mučenja, patnja); da je farz (Allahova dželle-šanuhu stroga zapovijed) pet puta dnevno klanjati namaz; da farz podne namaza i jacije namaza ima četiri rek’ata; da farz sabaha ima dva rek’ata i da farz akšama ima tri rek’ata; da je farz zapostiti kada se na nebu vidi hilal (mlađak) mjeseca Ramazana i proslaviti Bajram koji se zove Fitr kada se (na nebu) vidi mlađak mjeseca Ševvala; da je farz jednom u životu obaviti hadždž; da je haram (strogo zabranjeno) [ženama i djevojkama izlaziti napolje nepokrivene glave i kose i (svim muškarcima i ženama) upražnjavati homoseksualnost] i činiti blud i piti vino [pa čak i kap alkohola koji u većoj količini opija] i džunupu (šerijatski nečistoj osobi, onaj kome treba gusul) i ženi koja ima menstruaciju klanjati namaz i klanjati namaz bez abdesta -- kao i sva druga osnovna vjerska učenja koja su ispravno prenesena svim muslimanima, učenim i neučenim, i koja su došla do nas bez ikakve promjene. Ovo takođe dobro znaju i razumni hrišćani i jevreji. Oni priznaju da sva sredstva, preko kojih su oni naučili svoju vjeru, nisu jednako autentična. Pošto je Muhammedovo alejhisselam vrijeme najbliže našem, i pošto je broj učenjaka koji su nam prenijeli islam toliko ogroman, u islam je nemoguće ubaciti sujevjerje. Hrišćanstvo i judaizam nemaju ova dva ni’meta (blagodati). Između Isa alejhisselamovog i Muhammed alejhisselamovog bi’seta [misije] je [prema istoričarima] razmak od šest stotina godina. Jer, [oni kažu] da između Isa alejhisselamovog rođenja i Muhammedove alejhisselam seobe (Hidžre) iz Mekke u Medinu postoji razmak od šest stotina dvadeset i jedne (621.) godine. [Sa druge strane, ovaj vremenski interval je prema islamskim učenjacima hiljadu godina]. Za vrijeme ovog vremenskog intervala se po cijelom svijetu raširilo neznanje i neukost (džahilijjet). Prema tome, jako je teško raspoznati i razdvojiti šta je tačno a šta netačno.

Isaov alejhisselam poziv (da’vet) nije trajao dugo. Allah dželle-šanuhu ga je podigao na nebo kada je imao trideset tri godine. On je u ovom kratkom vremenu bio zaif (slab, nejak) i maglub (pobijeđen od strane neprijatelja). Uslovi nisu bili dovoljno prikladni da on uspješno izvrši dužnost koju mu je njegov Rabb (Gospodar) zadao. Jevrejska zajednica toga vremena i njihova vlada su bili dodatna prepreka. On, osim nekoliko ljudi koji se nazivaju apostoli, nije imao pristalica. Jedini vjernici koje je on imao su bili ovih dvanaest apostola koji su bili siromašni i neuki lovci. Poslije njegovog uzlaska na nebo su sakupljeni razni izvještaji i pripvijedanja u [četiri] knjige koje se zovu Indžil (Jevanđelje), koje su, putujući od jedne do druge inkompetentne ruke i prevođenjem sa jednog jezika na drugi, interpolirane (promijenjene). [Islam nas uči -- suprotno hrišćanskom vjerovanju koje teoretiše da je Isa alejhisselam poslije razapinjanja na krstu uzdigao na nebo -- da ovaj uzvišeni Poslanik nije bio razapet i da ga je Allah dželle-šanuhu živog podigao na nebo. Molimo čitaoca da pogleda našu knjigu pod naslovom Nije mogao odgovoriti.] Prema tome, većina podataka koje ovi Indžili sadrže u sebi je nelogična i kontradiktorna. U stvari izvještaji koji su dati u jednom pobijaju i kontradiktiraju one (koji se nalaze) u drugom. Isti je slučaj i sa drukčijim verzijama istog jevanđelja. Sveštenici se, da bi eliminisali ove razlike i kontradikcije, sastaju u svakom stoljeću i ispravljaju postojeća jevanđelja, i tako (u njih) ubacuju i izbacuju, i u međuvremenu umeću besmislice koje nemaju ništa sa vjerom. Oni prisiljavaju narod da vjeruje u ove knjige. Većina onoga što piše u ovim knjigama ne pripada Isa alejhisselamu i njegovim apostolima. Oni su se, kao rezultat ovog, podijelili na razne grupe. U svakom se stoljeću javljaju nove sekte. Većina njih se ne slaže sa onim ranijim. Oni svi znaju da jevanđelja koja oni sada imaju nisu Sveta knjiga koja podučava vjeru koja je objavljena Isa alejhisselamu.

Ista je stvar i sa jevrejskim knjigama koje pripovijedaju vjeru i mudžize Musa alejhisselama. Ovdje je vremenski period još veći. Musa alejhisselam je preselio na ahiret dvije hiljade tri stotine četrdeset osam (2.348) godina prije Muhammedove alejhisselam seobe. Zbog dugog dugog vremenskog perioda džahilijjeta između njih je nemoguće ispravno prenijeti (isporučiti) jevrejsku vjeru. Pored toga, zalimi (tirani), kao što je Butun-nasar (Nebuhadnezar), su pobili jevrejske vjerske ljude dok su drugi bili zarobljeni i prevezeni iz Jerusalima (Bejt-ul-mukaddesa) u Vavilon. U stvari, bilo je i vremena kada u Jerusalimu nije bilo ni jedne jedine osobe koja je bila dovoljno obrazovana da može čitati Tevrat. Danjal (Daniel) alejhisselam je znao Tevrat napamet. On ga je mogao učiti (čitati) i diktirati. Ovo je usporilo njegovo interpoliranje samo do momenta prelaska na ahiret ovog mubarek Poslanika. U stvari, dodaci koji su napravljeni poslije njega su suviše nemoralni da bi se pripisali Allahu dželle-šanuhu i Njegovim Poslanicima.

Svako zna da se poslije Muhammedovog alejhisselam vremena ova neukost nije raširila. U stvari, znanje je postalo zajednički rasprostranjeni atribut među svim muslimanima. Osnovane su velike islamske države koje su svuda širile znanje, nauku, pravdu i ljudska prava. Sada, ako neko ko je pametan i razuman sagleda ove tri vjere on će sigurno postati musliman. Jer, cilj je, naći pravu vjeru. U islamu je haram lagati i klevetati. Ajeti kerimi i hadisi šerifi oštro zabranjuju ove dvije mane. Kada je veliki grijeh klevetati običnu osobu, puno je gore klevetati Resulullaha. Radi toga u knjigama koje govore o Muhammedu alejhisselam i njegovim mudžizama ne smije biti nijedna laž ni greška. Pametna osoba treba nadjačati svoju upornost, napustiti vjeru koja vodi u propast, i početi slijediti pravu vjeru koja će ga usmeriti putem prema sreći. Život na ovom svijetu je vrlo kratak. Njegovi dani prolaze, jedan po jedan, i pretvaraju se u obične vizije. Svako ljudsko biće će na kraju okusiti smrt, poslije koje je ili vječno mučenje i patnja (azab) ili vječne blagodati (ni’meti). To vrijeme se približava velikom brzinom.

O čovječe! Smiluj se sam na sebe! Otkloni iz svog razuma zavjesu gafleta (nesvjesnosti)! Vidi ono što ne valja kao nevaljasto i otarasi ga se! Vidi Hakkovu (Allahovu dželle-šanuhu) dobrotu kao dobru i prihvati je, uhvati se čvrsto za nju! Odluka koju ćeš donijeti je velika i vrlo važna. A vrijeme je jako kratko. Ti ćeš sigurno umrijeti! Misli o vremenu kada ćeš umrijeti. Pripremi se za ono što ćeš iskusiti! Ti nećeš izbjeći vječno mučenje (azab) sve dok se ne pokoriš Hakku. Kada bude kasno pokajanje je beskorisno. Priznavanje istine na zadnjem dahu (na samrti) neće biti primljeno. Međutim, muslimanovo pokajanje (tevbe) za njegove grijehe će biti primljeno (kabul). Pokajanje poslije smrti ne važi. Toga dana će Allah dželle-šanuhu upitati, “O Moj robu! Ja sam ti dao svjetlo razuma. Ja sam ti naredio da ga upotrijebiš da Mene saznaš i da vjeruješ u Mene i u Mog poslanika Muhammeda alejhisselam i u islam koji je objavljen preko njega. Ja sam u Tevratu i Indžilu nagovijestio dolazak ovog Poslanika. Ja ću rasprostraniti njegovo ime i vjeru u sve zemlje. Ti nećeš moći reći da za njega nisi čuo. Ti si radio i dan i noć da zaradiš ovaj svijet i njegova uživanja. Ti nisi nikad ni pomislio šta ćeš doživjeti na ahiretu. Ti si pao u stanju nesvjesnosti u kandže smrti.” Šta ćeš Mu odgovoriti?

O čovječe! Razmisli šta će ti se desiti! Urazumi se prije nego što ti se život završi. Oni sa kojima si bio, razgovarao, saosjećao i od kojih si se plašio su jedan po jedan umrli. Njih sada više nema. Oni su došli i otišli, kao misli. Dobro razmisli! Koliki je azab (kolika je kazna) gorjeti u vječnoj vatri!? Kolika je sreća živjeti u neprestanom blagostanju? Ti sada imaš izbor. Svako će završiti u jednoj od ove dvije krajnosti. Druga alternativa je nemoguća. Ne uzeti ovo u obzir i ne poduzeti potrebne mjere bi bila totalna glupost. Da nam svima Allah dželle-šanuhu dadne da slijedimo razum! Amin.

U knjizi Kavl-us-sebit fi redd-i ala deavil-protestanet piše sljedeće: Allame Rahmetullah Hindi ef. (preselio na ahiret u Mekki 1306./1889.) piše u njegovoj knjizi Izhar-ul-hak: Prije početka islama originalne kopije Tevrata i pravog Indžila (Jevanđelja) nisu nigdje postojale. One koje danas postoje (tj. današnji Tevrati i Indžili) su istorije (istorijske knjige) koje su napravljene od tačnih i netačnih izvještaja. Tevrat i Indžil koje Kur’ani kerim spominje nisu (ove) današnje knjige, koje su (napisane) pod imenom Tevrata i Indžila. Od učenja koja su napisana u ovim knjigama su tačna ona učenja koja Kur’ani kerim potvrđuje, a ona koja Kur’ani kerim pobija, opovrgava su netačna. Mi ne bi rekli za učenja koja nisu spomenuta u Kur’ani kerimu ni da su tačna ni da su netačna. Ne postoje dokazi koji pokazuje da su četiri Indžila Allahova Riječ (Allahov kelam). Engleski sveštenici sa kojima sam razgovarao u Indiji su to priznali i rekli da su svi dokumenti po tom pitanju izgubljeni u metežima koji su se desili 313. godine. U drugom tomu Hornovog tumačenja Jevanđelja i na 65. stranici prvog toma istorije koju je napisao istoričar Mocheim, koja je izdata 1332./1913. godine, i na 124. stranici petog toma tumačenja Jevanđelja po Lardisu, piše da su jevanđelja bila podvrgnuta raznim interpolacijama (tj. prepravljanjima, dotjerivanjima teksta, umetanjima u tekst, iskrivljivanjima teksta). [Mocheim Johann Lorenz Von je njemački sveštenik i istoričar. Rođen je 1694. u Lübecku. Umro je 1174./1755. godine u Göffindenu. Njegovo najčuvenije djelo je Istorija Svete Biblije.] Jerome kaže, “Ja sam dok sam prevodio Indžil [Kitab-i mukaddes] vidio da su razne kopije (Indžila) u međusobnoj kontradikciji.” [Džirum, sveti Jerome je živio tri godine u Istanbulu. On je 382. godine otišao u Rim. Postao je papin sekretar. On je preveo Bibliju [Kitab-i mukaddes] na latinski jezik. Njegov dan je 30. septembra. Njegov prijevod je postao oficijelna knjiga crkava.] Adam Clarke piše u prvom tomu njegovog komentara, “Indžil je dok je prevođen na latinski jezik pretrpio razne interpolacije (prepravljanja). U njega su ubačeni kontradiktorni dodaci.” [Adam Clarke 1760.-1832. [1179.-1249. po Hidžri] je bio Irac i tumač Biblije. Njegovo najčuvenije djelo je Bible commentary.] Katolik Ward piše na osamnaestoj stranici njegovog komentara koji je izdat 1841. godine, “Orijentalni jeretici (mulhidi) su promijenili mnoge dijelove Indžila. Protestantski sveštenici su podnijeli izvještaj kralju Džejmsu Prvom i rekli, ‘Molitve (dove) u našoj knjizi Psalmova (dio starozavjetne Biblije) su drukčije od onih na hebrejskom jeziku. U njima ima skoro dvije stotine promjena.’” [Ward William George, 1812.-1882. [1228.-1300. po Hidžri], katolik, je čuveni engleski sveštenik. Njegovo najčuvenije djelo je The Ideal of a Christian Church considered in comparison with existing practice.] Sa druge strane, protestantski su sveštenici ubacili još i više promjena. Ovdje se završava prijevod citata iz Rahmetullah efendijine knjige Izhar-ul-hak. U knjizi Izhar-ul-hak su navedeni mnogi primjeri ovih promjena. U Izzeddin-Muhammedovoj knjizi El-fasilu-bejnel-hak vel-batil i u Abdullah-Terdžumanovoj knjizi Tuhfe-tul-erib su dati primjeri interpolacija teksta (tj. prepravljanja teksta, dotjerivanja teksta, umetanja u tekst, iskrivljivanja teksta) koje su ubačene u razna izdanja jevanđelja.

Svi sveštenici znaju da Isa alejhisselam nije ništa napisao. On nije iza sebe ostavio nikakav ni pisani dokument niti je ikad ikom rekao da išta zapiše. On nije podučavao svoj šerijat (zakon) u pisanom obliku. Poslije njegovog uzlaska na nebo, među Nazarećanima su se počela pojavljivati neslaganja. Oni nisu mogli ujediniti i učvrstiti svoje vjersko znanje. Kao rezultat toga je napisano preko pedeset jevanđelja. Četiri od njih su izabrana. Osam ili dvanaest godina poslije njega je u Palestini na sirijskom jeziku napisano Jevanđelje po Mateju. Danas ne postoji originalna kopija ovog jevanđelja. Postoji knjiga za koju se kaže da je grčka verzija. Trideset godina poslije njega je u Rimu napisano Jevanđelje po Marku. Jevanđelje po Luci je napisano na grčkom jeziku dvadeset osam godina poslije njega u Aleksandriji. Jevanđelje po Ivanu je napisano u Efesu trideset osam godina poslije njega. Ova sva jevanđelja u sebi sadrže (razna) pripovijedanja, priče i događaje koji su se desili poslije Isa alejhisselama. Luka i Marko nisu bili apostoli. Oni su napisali ono što su čuli od drugih ljudi. Autori ovih jevanđelja nisu nazvali svoje knjige Jevanđeljima. Oni su rekli da su to istorije. Oni koji su ih kasnije preveli su ih nazvali jevanđeljima.

Knjigu Kavl-us-sebt je 1341./1923. godine napisao sejjid Abdulkadir Iskenderani kao odgovor na knjigu Ekavil-ul-Kur’anijje koja je na arapskom jeziku i koju je izdao jedan protestantski sveštenik u Egiptu. Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi iz Istanbula je reprodukovala ove knjige i izdala ih zajedno sa knjigama Es-sirat-ul-mustekim i Hulasat-ul-kelam.

U knjizi na turskom jeziku koja se zove Izah-ul-meram piše:

Originalni Indžil (Jevanđelje) je bio na hebrejskom jeziku. Kada su jevreji uhapsili Isa alejhisselama sa ciljem da ga razapnu na krstu oni su uništili taj Indžil. Za vrijeme trogodišnjeg Isa-alejhisselam poziva nije napisana ni jedna jedina kopija (originalnog Indžila). Hrišćani poriču originalni Indžil. Četiri knjige koje oni nazivaju Inđil u sebi ne sadrže nijedan sistem obožavanja (ibadeta). One u sebi samo sadrže razgovore između Isa alejhisselama i jevreja. Međutim, vjerska knjiga mora podučavati oblike obožavanja (ibadeta). Ako oni kažu da oni obožavaju u skladu sa Tevratom (Torom), zašto onda oni zanemaruju Tevratove važne zapovijedi, kao na primjer, jevm-i septe [sabat, subotu (dan počinka)], sunećenje (obrezivanje), molenje (činjenje dove) stojeći ujutro (u sabahsko vrijeme) i uveče (u akšamsko vrijeme)? Zašto oni ne poste izvjesne dane, i zašto nemaju pravo da razvedu ženu, i zašto jedu svinjetinu? Jevanđelja ne sadrže u sebi ništa što kaže da se ove zapovijedi trebaju zanemariti. S druge strane, Kur’ani kerim u sebi sadrži opširno znanje koje se odnosi na svaki ibadet (molitvu, bogosluženje, obožavanje), lijepi ahlak (ponašanje, ophođenje), hukuk (zakon), tidžaret (trgovinu), zira’at (poljoprivredu) i nauku, i pospješuje, bodri na izučavanje ovih naučnih disciplina. On propisuje rješenja za svaku vrstu fizičkih i duševnih (ruhani) problema.

Iako su pjesnici i književnici i kafiri hiljadu i četiri stotine godina (1.400) godina nastojali što su više mogli oni nisu mogli reći, ništa ni slično samo jednom ajetu Kur’ani kerima. Iako su riječi arapske, i u svakodnevnoj upotrebi, (i pošto oni nisu mogli reći ništa ni slično makar samo jednom ajetu) to pokazuje da je (Kur’ani kerim) mudžiza (tj. natprirodno čudo koje je poslano preko Pejgambera). Muhammedove alejhisselam druge mudžize su prošli događaji. One danas postoje samo po imenu. Što se tiče Kur’ani kerima, on uvijek i svugdje sija i blješti kao sunce. On je lijek i spas za svaku bolest. Allah dželle-šanuhu ga je (tj. Kur’ani kerim), da razveseli Njegove sve robove, učinio ikram i inzal (“učinio uslugu” i “poslao”) Njegovom najdražem Pejgamberu, Habib-i ekremu (alejhissalatu vesselam). (Drugim riječima, Kur’ani kerim je dat Njegovom najdražem Pejgamberu kao ikram, kao uslugu. On je takođe poslat njemu.) Zbog ovog beskrajnog lutfa i merhameta (Allah dželle-šanuhu) ga je zaštitio od izmjene i preinačenja. On to nije obećao za druge Svete knjige (kutub-i semavijje). [Allah dželle-šanuhu je poslao Kur’ani kerim Svom predragom Pejgamberu Muhammedu alejhisselam sa melekom koji se zove Džebrail, dio po dio, za dvadeset tri godine. Prvi halifa Ebu Bekir radijallahu anh je sastavio zajedno ove sve ajete (rečenice, stihove) koje je Allah dželle-šanuhu poslao i naredio da se oni zapišu. Tako je nastala jedna velika knjiga koja se zove Mushaf. Trideset tri hiljade Ashaba je jednoglasno potvrdilo da je ovaj Mushaf isto ono što je Muhammed alejhisselam saopštio. Na 375. stranici knjige Rijad-un-nasihin piše, “U Kur’ani kerimu ima 6.236 ajeta.” Kada su izvjesni dugački ajeti isprekidani na manje ajete broj ajeta se povećao. Prema tome, postoje Mushafi sa 6.366 ajeta. Muhammed alejhisselam je objasnio cijeli Kur’ani kerim njegovim Ashabima. Alimi islama su zapisali u svoje knjige ono što su čuli od Ashaba kiram. Tako je nastalo na hiljade tefsira. Oni su se raširili po cijelom svijetu. Danas su u cijelom svijetu svi Kur’ani kerimi isti. Oni se ne razlikuju međusobno ni u jednom jedinom slovu.]

Vjere (dinovi, zakoni) svih Poslanika su se međusobno razlikovale zato što su one odgovarale zahtjevima vremena u kojem su oni živjeli. Međutim, osnovna vjerovanja u njima svima su ista. One su sve podučavale da je Allah dželle-šanuhu jedan i da će nakon smrti biti proživljenje. U trideset devetom stihu Ponovljenog zakona (Pete knjige Mojsijeve) piše, “Gospod gore na nebu i ovdje na zemlji je jedan -- drugog nema,” (Ponovljeni zakon 4, 39) i “Čuj, Izraele! Naš Rabb (Gospod), naš Allah, je jedan.” (Ponovljeni zakon 6, 4) U Drugoj knjizi Ljetopisa (Dnevnika) se navodi da je Sulejman (Solomon) rekao kada je sagradio Bejt-ul-mukaddes (Mesdžid-i aksa u Jerusalimu), “Allahu Izraelov! Nijedan ti bog nije sličan ni na nebesima ni na zemlji,” (Druga knjiga Ljetopisa 6, 14) i, “Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ga ne mogu obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom što sam ga sagradio!” (Druga knjiga Ljetopisa 6, 18). U petnaestom poglavlju Prve knjige o Samuelu (Prve knjige Samuilove) se navodi da je poslanik Samuel rekao, “Izraelova Moć, to jest ilah i ma’bud (tj. Allah, Bog i onaj koji se obožava) ne laže i ne kaje se, jer nije čovjek da bi se kajao.” (Prva knjiga o Samuelu 15, 29) U četrdeset petom poglavlju knjige koja se pripisuje Pejgamberu Izaiji (Isaiji, Eš’iji) piše, “Ja sam Rabb (Gospod), i osim mene nema drugog Allaha,” (Izaija 45, 5) i, “Koji pravim svjetlost i stvaram mrak, gradim mir i stvaram zlo.” (Izaija 45, 7) U devetnaestom poglavlju Jevanđelja po Mateju piše, “I gle, neko mu pristupi i reče, ‘Učitelju dobri! Kakvo dobročinstvo da učinim da imam vječni život?’ A on mu odgovori, ‘Što me zoveš dobrim? Niko nije dobar osim Jednoga. A ako hoćeš u život ući čuvaj zapovijedi.” (Matej 19, 16-17) {Prevodiočeva opaska: U Bibliji, koju je 1968. godine izdala Novinarska izdavačka kuća Stvarnost iz Zagreba, šesnaesti stih je Mateja 19 je promijenjen. Sveštenici su izostavili riječi, “Učitelju dobri!”. Početak sedamnaestog stiha, koji se odnosi na te riječi, nam pokazuje jasno kao dan da je šesnaesti stih promijenjen.} U dvanaestom poglavlju Jevanđelja po Marku ovako piše, “Tada priđe jedan od književnika ... i upita ga, ‘Koja je prva zapovijed od sviju?’ Isa alejhisselam mu odgovori, ‘Prva zapovijed od sviju je: Slušaj Izraele! Naš Rabb (Gospodin) je jedan. I zato ljubi Rabba (Gospodina) svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!’” (Marko 12, 28-30) Isto je tako rekao i Muhammed alejhisselam.

Osoba koja protivuriječi [ne vjeruje] Muhammedu alejhisselam ne vjeruje ni u jednog Poslanika. Vjerovanje u trojstvo [u postojanje tri boga] je poricanje svih Poslanika. Ova doktrina trojstva se pojavila mnogo poslije Isaovog uzlaska na nebo. Nazarećani su ranije vjerovali u tevhid (da je Allah dželle-šanuhu jedan) i slijedili većinu propisa Tevrata. Kada se nekolicina idolopoklonika i grčkih filozofa pridružila Nazarećanima, oni su pomiješali sa nazarećanskom vjerom svoje ranije vjerovanje, trojstvo. U francuskoj knjizi pod naslovom Kurret-un-nufus, koja je prevedena na arapski jezik, piše da je sveštenik Sebilius, u dvije stotoj godini nove ere, prvi ubacio doktrinu trojstva u nazarećansku vjeru i da je ova interpolacija izazvala veliko krvoproliće. U to vrijeme su mnogi učenjaci branili vjerovanje tevhida (Allahovog dželle-šanuhu jedinstva) i govorili da je Isa alejhisselam (samo) ljudsko biće i Poslanik. Aleksandrinac Arijus je oko tri stote godine objavio vjerovanje tevhida i proglasio da je doktrina trojstva pogrešna i neispravna. Na Prvom (ekumenskom ili) vaseljenskom saboru, koji je 325. godine sazvan u Nikeji, tevhid je opovrgnut a Arijus je isključen iz crkve. Ni oni sami ne znaju šta je Sveti duh (Ruh-ul-kuds) za kojeg pretpostavljaju da je treći bog trojstva. Oni kažu da je Isa alejhisselam nastao preko Svetog duha u materici njegove majke djevice Merjeme (Merjem-i azra). Islam nas uči da je Ruh-ul-kuds ime arhanđela Džebraila (Gabriela). [Knjigu Izah-ul-meram je napisao Abdullah Abdi bin Destan Mustafa beg iz Manastira (današnjeg Bitolja u Makedoniji). On je, rahmetullahi alejh, preselio na ahiret 1303./1885. godine. Ova knjiga je štampana 1288./1871. godine u štampariji čiji je vlasnik bio Jahja efendi, koji je bio šejh u Mustafa-pašinoj tekkiji, koja se nalazila izvan Edirnekapije kod Istanbula.]

Šemseddin Sami beg je ovako napisao 1316./1898. godine u knjizi istorije čiji je naslov Kamus-ul-a’lam: Muhammed alejhisselam je Poslanik islama. Ime njegovog oca je bilo Abdullah a njegovog djeda Abdulmuttalib bin Hašim bin Abd-i Menaf bin Kusaj bin Kilab. On je rođen prema istoričarima dvadeset sedmog aprila 571. g.n.e., što se podudara s dvanaestim danom mjeseca Rebi’ul-evvela, u gradu Mekki, u ponedjeljak uveče, pred zoru. Njegova majka Amina, kćerka Veheba, unuka Abd-i Menafa bin Zuhre bin Kilaba. Kilab je Abdullahov pradjed. Abdullah je, dok se vraćao s trgovačkim karavanom iz Damaska, preselio na ahiret u blizini Medine u mjestu Dar-un-nabiga. On je imao dvadeset pet godina. On nije ni vidio svog sina. On je bio pet godina sa dojiljom Halimom i sa njenim plemenom. Pripadnici ovog plemena, Beni Sa’d, su bili najelokventniji ljudi u Arabiji. Muhammed alejhisselam se radi toga jako elokventno izražavao. Kada mu je bilo šest godina Amina ga je odvela dajđi u Medinu gdje je i preselila na ahiret. Njegova dadilja, Umm-i Ejmen, ga je odvela u Mekku i dala Abdulmuttalibu (djedu s očeve strane). Kada je Abdulmuttalib preselio na ahiret njemu je bilo osam godina. On je od tada počeo da živi s amidžom Ebu Talibom. Kada mu je bilo dvanaest godina on je otišao s Abu Talibom u Damask da trguje. Kada mu je bilo sedamnaest godina njegov amidža Zubejr ga je poveo sa sobom u Jemen. Kada mu je bilo dvadeset pet godina on je otišao u Damask da trguje, kao vođa Hadidžinog, radujallahu anha, karavana. On je postao čuven po svojoj oštroumnosti, uljudnosti (edebu), lijepoj naravi i marljivosti. Dva mjeseca kasnije on je oženio Hadidžu. Kada mu je bilo četrdeset godina melek Džebrail ga je posjetio i obavijestio ga je da je on Poslanik. Hadidža je prva postala vjernica (dibila iman) a za njom su slijedili Ebu Bekir, onda Alija, koji je još bio dijete, onda Zejd bin Harisa. Kada mu je bilo četrdeset tri godine njemu je naređeno da svakoga pozove u islam. Pagani (mušrici) su ga najžešće proganjali. Kada mu je bilo pedeset tri godine on je preselio (učinio Hidžru) u Medinu munevveru. On je u ponedjeljak, osmog dana mjeseca Rebi’ul-evvela, što se podudara sa dvadesetim septembrom 622. g.n.e., došao u Kubu, jedno selo kod Medine. Ova godina (622.) je za vrijeme hilafeta hazreti Omera prihvaćena kao početak muslimanske ere, a prvi dan mjeseca Muharrema kao prvi dan muslimanske lunarne Nove godine (Hidžri kameri). To je bilo u petak šesnaestog jula. Dvadeseti septembar je prihvaćen kao prvi dan Nove hidžri solarne godine (Hidžri šemsi). Prvi dan Nove 623. hrišćanske godine se desio za vrijeme prve hidžri sunčane (solarne) i prve hidžri mjesečne (lunarne) godine. Bitka na Bedru se desila u drugoj godini po Hidžri, kada je prvi put zapovijeđeno da se treba voditi vojni rat (gaza) i džihad protiv kafira. Od 950 vojnika jake kafirske armije pedeset je ubijeno a četrdeset četiri zarobljeno. Bitka na Uhudu se desila u trećoj godini. U ovoj bici je učestvovalo tri hiljade kafira. Muslimana je bilo sedam stotina. Sedamdeset pet Ashaba su postali šehidi. U četvrtoj godini se odvila Bitka na Hendeku a u petoj godini Bitka na Mustalaku. U ovoj istoj godini je i naređeno ženama da se pokrivaju. U šestoj godini se desila Bitka na Hajberu i Bi’at-ur-ridvan (ili Bejat-ur-ridvan=zakletva na poslušnost i vjernost pod drvetom) na Hudejbiji. U sedmoj godini su poslana pisma vizantijskom caru i iranskom šahu Kisrau u kojima su oni pozvani da prime islam. U osmoj godini je vođena Bitka Mute protiv vizantinske armije koju je predvodio Heraklius, Mekka je osvojena (Mekke feth) i Bitka na Hunejnu se odigrala. U devetoj godini je učinjen Pohod na Tabuk. U desetoj godini je učinjen oprosni (veda’) hadždž. Poslanik alejhisselam je preselio na ahiret u šezdeset trećoj (63.) godini, u ponedjeljak, dvanaestog Rebi’ul-evvela, u sobi koja je bila pored mesdžida, u jedanaestoj godini po Hidžri, poslije groznice koja je trajala trinaest dana.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je uvijek bio ljubazan i slatkorječiv. Njegovo mubarek lice je sjalo nurom. Oni koji su ga vidjeli su ga zavoljeli. Njegova blagost, strpljenje, i lijepa narav su zapisani u hiljadama knjiga. On je sa Hadidžom radijallahu anha imao četiri sina i četiri kćerke. On je imao jednog sina s Marijom iz Egipta. Njegova sva djeca su, osim Fatime, preselila na ahiret još dok je on bio na ovom svijetu. Ovdje se završava prijevod našeg citata iz knjige Kamus-ul-a’lam.

Imam Gazali ovako piše u njegovoj knjizi Kimja-ji seadet, “Allah dželle-šanuhu je poslao Svojim robovima Poslanike. On je Svojim robovima saopštio preko ovih velikih ljudi puteve koji vode sreći i one koji vode u propast. Zadnji Poslanik Muhammed alejhisselam je najviši i najodabraniji od svih drugih Poslanika. On je Poslanik za sve ljude i sve narode. Svako mora vjerovati ovog uzvišenog Poslanika.”

ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index | Next