NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next

Sedmo poglavlje

_____________

ODGOVOR NA KNJIGU GADA-UL-MULAHAZAT

U trećem poglavlju drugog dijela knjige Gada-ul-mulahazat, koju je napisao jedan sveštenik, piše: “Ovo poglavlje objašnjava čudnu činjenicu, pojavu Muhammedove vjere među arapskim paganima, umjesto, da nikne na horizontu hrišćanstva, kao što se hrišćanstvo raširilo među Izraelćanima. Svi svjetovi su Allahova dželle-šanuhu imovina (mulk). Mi ne sumnjamo da On može, kako hoće, podijeliti Svoju imovinu. Božija (ilahi) djela (fi'l) nastaju preko izvjesnih posrednika punih mudrosti (hikmeta). Kao zahtjev za Svoju Gospodarsku (Rabbani) mudrost On je prvo poslao hazreti Musa alejhisselamov zakon, kao pripremu za Isa alejhisselamovu duhovnu (ruhani) i dopunjavajuću vjeru. Ne trebamo puno razmišljati da shvatimo da se Musa alejhisselam pojavio, kompatibilno sa divinskom mudrošću (subhani hikmetom), na očekivanom mjestu i vremenu, i osnovao svoju crkvu odnosno, džema’at, na temeljima koji su mogli podnijeti ovu (pripremnu ulogu). Na isti način, da je ukidanje hrišćanstva bilo Allahova dželle-šanuhu želja, drvo savršenstva koje je zasađeno na njegovo mjesto bi trebalo poniči iz korijena hrišćanstva, to jest na mjestu spremnom da propusti novu vjeru što je nehotični zaključak i sa logične tačke gledišta i kao zahtjev jednog prirodnog toka događaja. Međutim, osnivač islama niti je rođen u hrišćanskoj zemlji niti je izniknuo od Izraelćana. Nasuprot, kako je jasno pokazano u istorijskim dokumentima, on je nikao od paganskih Arapa koji su napunili Ka’bu muazzam sa blizu tri stotine idola. Činjenica je, naročito među onim koji znaju arapsku istoriju, da, kada je hazreti Muhammed alejhissalatu vesselam objavio svoje poslanstvo i počeo da javno izlaže svoju vjeru, stanovnici Mekke nisu bili raspoloženi da prime takozvanu novu vjeru. Oni su se suprotstavljali njegovom sallallahu alejhi ve sellem poslanstvu, osuđivali njegova učenja, i stalno ga vrijeđali, do te mjere, da nije bilo moćne Ebu Talibove podrške i podrške njegove dinastije i njegovih ličnih talenata, koji su kao posljedica plemenskog rivalstva i revnosti ojačani, što je on vješto iskoristio da postigne svoje ciljeve, takozvana vjera bi bila ugušena agresijom njenih protivnika i u svom začetku uništena. Obilna upotreba materijalnih sredstava i dunjalučkih posrednika (vesila), za reklamiranje nove, takozvane vjere, islama, je jak dokaz za činjenicu da islam nije tako duhovna (ruhani) vjera kao hrišćanstvo, i da Arabija nije bila spremna za njegov postanak. Da je islam bio duhovna vjera, i da je Arabija bila spremna da ga prihvati, on bi se kao i hrišćanstvo širio blago i bezbjedno i ne bi mu trebala materijalna sredstva i ovosvjetski posrednici.

Zašto Allah dželle-šanuhu, koji je najmilosniji od svih milosnih, nije poslao islam umjesto hrišćanstva šest stotina godina ranije, ili dvije hiljade godina prije toga umjesto jevrejstva, pošto je bilo moguće odjednom poslati najsavršeniju i najuzvišeniju vjeru za duhovno uzdizanje idolopoklonika (pagana) i neznalica (džahila); zašto On nije poslao islam prije njih? Šta je razlog za dugo odugovlačenje? Muslimani iz ovog našeg dokaza mogu zaključiti je li njihova vjera istinita (hakk) i je li je Allah dželle-šanuhu poslao.

Ukratko, ovaj citat iz knjige Gada-ul-mulahazat u sebi sadrži tri tvrdnje:

Prvo: Razlog za za vrlinu i superiornost Isaove alejhisselam vjere, tj. hrišćanstva, naspram Muhammedove sallallahu alejhi ve sellem vjere, tj. Islama, je u tome što se hrišćanstvo pojavilo među Izraelćanima koji su bili prethodno vjerski obrazovani i spremni da ga objeručke prihvate, dok je islam nikao među paganima, koji nisu imali nikakvog prethodnog vjerskog obrazovanja, i nisu bili spremni da ga prime.

Drugo: Islam se širio nasiljem, silom, i ovosvjetskim sredstvima a hrišćanstvo mirnim i blagim putem.

Treće: Allahu dželle-šanuhu je, najmilosnijem od svih milostivih, bilo moguće poslati Poslanika. Dakle, neposlati najvišu od svih drugih vjera, islam, prije drugih, nije u skladu s Njegovom pravdom.

NJIHOVA PRVA TVRDNJA:Isa alejhisselam je nikao u plemenu s prethodnim vjerskim obrazovanjem a Muhammed alejhisselam u plemenu bez prethodne vjerske naobrazbe.

ODGOVOR: Na ove njihove tvrdnje se može odgovoriti na razne načine.

Israilovi sinovi su bili spremni da prime Allahove propise (ilahi ahkame) koje je Isa alejhisselam podučavao. Oni su imali prethodno iskustvo poslušnosti zakonima. Međutim, pored svega toga, Isa alejhisselama su u životu slijedile i vjerovale samo osamdeset dvije osobe. S druge strane, Muhammed alejhisselam je pozivao pagane, Arape, u novu vjeru, islam. Oni nisu imali nikakvog prethodnog ni zakonskog (šeri’atskog) ni vjerskog obrazovanja, pa prema tome nisu bili naklonjeni prihvatanju vjere koja je bila potpuno suprotna vjeri njihovih očeva i djedova, i u totalnoj suprotnosti sa njihovim strastima (nefsovima). U periodu koji se proteže od prvih poziva, kada je Resulullah sallallahu teala alejhi ve sellem obznanio svoje poslanstvo, pa sve do njegovog preselenja na onaj svijet je više od stotinu dvadeset četiri hiljade ashaba dobrovoljno potvrdilo istinitost njegovog poslanstva i srčano prihvatilo islam. Mi prepuštamo mudrosti naših čitalaca da odluči kome pripada vrlina i superiornost, hrišćanstvu ili islamu. Tačno je da je Ebu Talib učinio sve što je mogao da zaštiti i sačuva našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, ova njegova zaštita i pomoć nije doprinjela ni pomogla širenju i reklamiranju islama onoliko koliko se vjeruje. Ova njegova zaštita nije bila zato što je on vjerovao u vjeru našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Ona je bila zato što je on bio njegova familija, i zbog toga da ga ne bi ubili ili mučili. Ebu Talib je bio nevjernik. U to vrijeme izvjesni ashabi kiram alejhimurridvan nisu mogli izdržati proganjanja mušrika. Oni su se stoga iselili u Abesiniju. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i njegovi ashabi kiram alejhimurridvan su bili tri godine dana potpuno izolovani na teritoriji Mekke. Njima je bio zabranjen svaki kontakt sa ostalim stanovnicima. Allah dželle-šanuhu je naredio Svom Pejgamberu dva puta da pozove svoju familiju u vjeru. Značenje dvije stotine četrnaestog ajeta sure Šu’ara kaže, “I opomeni svoju najbližu rodbinu na Allahovu dželle-šanuhu kaznu (azab).” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je, izvršavajući naređenje ovog ajeti kerima, pozvao pripadnike svoje familije da postanu muslimani. [Kada je Resulullah sallallahu teala alejhi ve sellem iskupio svoju familiju on im je rekao, “Vjerujte i slušajte Allaha dželle-šanuhu, i spasite se od Njegovog azaba. Inače vam neće koristiti to što ste moja familija.”] Niko nije nije postao musliman (primio iman). U stvari, njegov amidža Ebu Leheb i Ebu Lehebova žena, drvonoša, su otišli do te mjere u svojim proganjanjima i mučenjima Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem da su s izvjesnim plemićima iz plemena Kurejš otišli Ebu Talibu i požalili mu se na njega, i zatražili od Ebu Taliba da prestane štititi Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Kada je to Ebu Talib čuo on ga je nasavjetovao i rekao mu da odustane od pozivanja naroda u islam. Potvrđena je činjenica, koju ovaj dokaz svjedoči, kao i stotine drugih sličnih dokaza, da Ebu Talibova zaštita [suprotno tvrdnji protestantskog sveštenika] nije pomogla Kurejševićima prime islam.

Muhammed alejhisselam potiče i poslan je kao Poslanik plemenu koje nije bilo podložno da mu vjeruje. Isa alejhisselam je nikao među Izraelćanima koji su očekivali Pejgambera. I Isa alejhisselam je, kao i drugi Pejgamberi alejhimusselam, prošao kroz mnoge nevolje i pretrpio je velike bolove koje su mu jevreji prouzrokovali. Međutim, Resulullahovi sallallahu alejhi ve sellam neprijatelji su još za vrijeme života ovog Servera (Muhammeda) bili uništeni. Ovaj mubarek Poslanik (zat-i nubuvvet) je napustio ovaj prolazni svijet (dar-i fena) i svojim prisustvom počastio onaj vječni svijet (dar-i beka) dok je ležao u krevetu, u Medini munevveri, u kući Ajše radijallahu teala anha.

U današnja četiri jevanđelja piše da su članovi jednog plemena, koji su imali prethodnu vjersku naobrazbu, i koji su bili spremni da prihvate novu vjeru, to jest Petar i drugi apostoli, kada je Isa alejhisselam uhvaćen, bili potpuno preokupirani svojim problemima i odmah napustili logor i ostavili Isa alejhisselama, i da se Petar, koji je bio Isaov alejhisselam najbliži apostol, iste noći, prije predskazanog pijetlovog pjevanja, zakleo da ne zna Isa alejhisselama.

(S' druge strane,) Ebu Bekri Siddik radijallahu anh, koji je živio među paganima koji nisu bili spremni da prime vjeru [i koji je bio bez ikakve prethodne vjerske naobrazbe] je bio jedan od Poslanikovih časnih drugova (ashaba kiram) alejhimurridvan. On je primio islam i bio počašćen Resulullahovim sallallahu alejhi ve sellem mubarek sohbetima (razgovorima, sijelima, sastancima). On je bio za vrijeme seobe (hidžre) u pećini sa Resulullahom sallallahu alejhi ve sellem. [On je, da se Resulullah ne bi povrijedio, poderao svoj vuneni jelek (hirku), i njegovim komadima začepio rupe na gnijezdu zmija. Pošto mu je nedostajao jedan komad da njim začepi zadnju rupu on ju je začepio svojom petom. Zmija ga je ujela za petu. On nije ni jauknuo ni pomakao svoju petu. Kada je njegova suza (koju je pustio od bola) kanula na Resulullahovo mubarek lice, Resulullah se probudio i namazao Ebu Bekrovu radijallahu anh ranu na peti svojom mubarek pljuvačkom. Rana je, kao mudžiza (natprirodno čudo), zarasla.] On je podijelio svo svoje imanje za islam. On je kasnije ratovao protiv Arapa, murteda (otpadnika), i povratio ih u islam.

Omer radijallahu anh je prvi dan kada je postao musliman, usprkos svih proganjanja i opresije od strane mekkanskih mušrika, stao neustrašivo pred ashabe kiram i oglasio da je postao musliman. Za vrijeme njegovog hilafeta su se desila velika osvajanja. Islam se raširio nadugo i naširoko. Njemu u pravednosti nije ravan nijedan komandant i nijedan nepristran čovjek. Ovi podaci su jasno zapisani u istorijama.

Osman Zinnurejn radijallahu anh je bio jedan od najbogatijih stanovnika grada Mekke. On je potrošio svoju svu imovinu u jačanje islama. [Mi ćemo ovdje samo spomenuti imovinu koju je dao u pohodu na Tebuk: Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je u džamiji podsticao i hrabrio svoje časne drugove (ashabe kiram) da potpomognu pohod na Tebuk. Osman radijallahu anh je ustao i rekao, “Ja Resulallah! Ja poklanjam stotinu deva, zajedno sa njihovim pokrivačima i sedlima.” Resulullah je nastavio sa svojim podsticanjem. Osman radijallahu anh je ponovo ustao i rekao, “Ja Resulallah! Ja poklanjam još stotinu deva, zajedno sa njihovim pokrivačima i sedlima.” Resulullah je, dok je silazio s mimbera (govornica u džamiji sa više stepenica, ozidana od kamena, mramora, ili izrađena od drveta, sa koje imam drži propovijed to jest hutbu), rekao: “Osman neće biti pitan nizašto što od danas učini.” I dok je on tako, i dalje podsticao ashabe kiram, Osman radijallahu anh je rekao, “Ja Resulallah! Ja poklanjam radi Allahovog zadovoljstva (rizaluka), još stotinu deva, zajedno sa njihovim pokrivačima i sedlima.” Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ko opskrbi tebučku vojsku zaradiće Džennet!” Na to je Osman radijallahu anh otišao i donijeo hiljadu zlatnika i istresao ih u Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem krilo. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je tada ovako učinio dovu: “O moj Allahu! Ja sam zadovoljan sa Osmanom. Budi takođe i Ti zadovoljan sa njim!” Osman radijallahu anh je opskrbio pola tabučke vojske (Sunen-i Darekutni: 4-198). [Ali Dare-Kutni je preselio na ahiret 385/995. g.n.e. u Bagdadu.] Osman Zinnurejn radijallahu anh je ovoj armiji dao dobrovoljno devet stotina i pedeset deva i pedeset konja, zajedno sa njihovim hamovima, snabdjeo konjicu sa njenom opremom, i još po vrhu im poslao hiljadu dinara ili sedam rukji zlata.]

Ali radijallahu anh je žrtvovao svoj život za našega Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem, ležeći, u noći hidžre, u njegovoj postelji. U bezbroj borbi se tako hrabro ponijeo da je zaradio nadimak Allahov lav (Allahov arslan). I svi drugi ashabi kiram guzin, radijallahu anhum edžma’in, nisu nikad oklijevali da žrtvuju svoje živote i imovinu na svaku zapovijed našeg efendije (sejjida) Resulullaha. Superiornost islama nad hrišćanstvom, i razlika između vjernika ove dvije vjere, kao i među onim koji su vidjeli ova dva Pejgambera, je jasna kao dan.

Ima puno superiornosti, koristi, i vrlina, u tome što se naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem pojavio među Arapima, potomcima Isma’ila alejhisselam, a ne među Izraelćanima.

Prvo: Allah dželle-šanuhu je poslao hazreti Hadžer meleka (anđela), koji joj je uručio ove radosne vijesti: “O Hadžera, donosim ti od Allaha dželle-šanuhu vesele vijesti da će tvoj sin Isma’il biti posjednik velikog ummeta i da će tvoje potomstvo biti uzvišenije od Sarinog.” Ovo Allahovo dželle-šanuhu obećanje se manifestovalo na Muhammedu Mustafi, sallallahu alejhi ve sellam. Allah dželle-šanuhu je imenovao mnoge potomke hazreti Sare da budu Poslanici. On je od Isma’ilovih alejhisselam potomaka poslao samo Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem i tako ispunio Svoje obećanje. Zar ovo ne označava uzvišenost i vrlinu našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem? Sveštenik, autor knjige Mizan-ul-hakk, izvrće ove predivne vijesti i kaže, “suština ovog (obećanja) je dala Hadžeri predivne vijesti koje su se odnosile na bogate Arape, [idolopoklonike].” Bi li jedan revnostan i pobožan hrišćanin, kada bi mu rekli, “Tvoji će potomci biti bogataši ali će biti obožavaoci vatre (medžusije) i idolopoklonici,” bio zadovoljan i sretan sa ovim vijestima? [Svakako da ne bi. On bi se ražalostio.] Isto tako bi značilo da je Allah dželle-šanuhu, umjesto da je utješi, haša (da nas Allahu dželle-šanuhu zaštiti od ovakvog vjerovanja) dao hazreti Hadžeri vijesti da će njeni potomci biti mušrici.

Šta više, odlomak o lijepim vijestima u sebi uopšte ne sadrži riječi (bogati Arapi) već kaže da će potomci Isma’ila alejhisselam biti veliki ummet i da će biti dominantni nad Izraelćanima. Potpuno je jasno da se, među mušričkim Arapima, prije dolaska islama se nije zbio nijedan dovoljno značajan događaj koji im omogućava da nadjačaju Izraelćane (Beni Israil) i da je islam bio taj koji je prouzrokovao pravi pritisak.

Drugo: Poslanici Izraelćana su do pojave Isa alejhisselama izučavali i podučavali propise Tevrata (Starog zavjeta) i Zebura (Sveta knjiga objavljena hazreti Davudu). Da je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem ponikao od Izraelćana, oni bi ga, bez sumnje, klevetali i rekli da je on naučio Kur’ani kerim i sve Allahove dželle-šanuhu propise (ahkami ilahijje) od izraelskih alima (učenjaka). Naš efendija, Resulullah, koji je najviši od svih drugih Poslanika, je oduvijek živio u svom plemenu, i nije nikada nigdje ni na kratko vrijeme odlazio, i nije nikada ni od koga naučio ni jedno jedino slovo, i nije nikad imao olovku u svojoj mubarek ruci, a u gradu Mekki mukerremi nije bio nikada nijedan ni židov ni hrišćanin. Usprkos ovoj činjenici sveštenici kažu u knjizi Mizan-ul-hakk, i u svojim drugim knjigama, da je naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem, kada je počastio Damask svojim mubarek dolaskom u njega zbog trgovine, učio od monaha koji se zvao Bahira i izvjesnih poznatih hrišćana. U stvari, naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je, kada je bio u Damasku sa svojim amidžom (očevim bratom) Ebu Talibom, imao samo dvanaest godina. Ovaj podatak prenose jednoglasno sve sijer knjige (biografije našega Pejgambera). Njegov razgovor sa monahom Bahira je trajao samo nekoliko sati. Bahira je, nakon što je pažljivo osmotrio našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem, shvatio da je on Pejgamber ahiri zamana (posljednjeg vremena). Bahira je onda ovako rekao Ebu Talibu: “Ako ugledni hrišćani i jevreji osjete da je ovo dijete Resulullah oni će ga pokušati ubiti.” Ebu Talib je poslušao kaluđerovo upozorenje, prodao je svoju robu u Busri i njenoj okolini, i odmah se vratio u Mekku mukerremu. A što se tiče kaluđera, za kog se kaže da je podučavao našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem, zar on ne bi rekao da je on Poslanik umjesto da podučava našeg Pejgambera tolikom znanju? Štaviše, iz kog je to neiscrpnog izvora takozvani učitelj Bahira stekao ovo svoje beskrajno znanje koje se pojavilo kod našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem? Jer znanje koje je Allah dželle-šanuhu dao Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem ne obuhvata samo Stari i Novi zavjet već takođe sadrži i bezbrojno znanje koje oni nemaju u sebi. Kur’ani kerim ima više od šest hiljada ajeta (stihova) i obuhvata mnoge propise (hukmove) i duhovne nauke (ma’rifete). Povrh toga, znanje i ma’rifet koje je Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem mubarek jezik izgovorio, to jest sedam stotina hiljada sahih seneda hadisi šerifa koji se odnose na sunnet, vadžib, mustehab, mendub, nehj, mekruh i druge izreke je ulema hadisa zabilježila i objavila. Imami Nesai rahmetullahi alejh [preselio na ahiret 303. godine po Hidžri u mjestu Ramleh] je potvrdio sljedeće: “Ja sam sakupio sedam stotina i pedeset hiljada hadis-i šerifa. Ja sam (od tih sedam stotina pedeset hiljada) zapisao samo sedam stotina hiljada a ostavio sam pedeset hiljada koji nisu imali pouzdan izvor.” Što se tiče postojećih kopija Starog i Novog zavjeta, koji su prema židovima i hrišćanima Allahova riječ, ako ostavimo na stranu epizode i sastavimo stihove koji se odnose na naređenja, zabrane, i druge vjerske propise, njih nema ni sedam stotina. Mi ćemo ovo sve detaljno objasniti u sljedećem poglavlju pod naslovom Kur’ani kerim i današnja Jevanđelja. Nas čudi od kog je to hrišćanskog kaluđera Muhammed alejhisselam naučio znanje i kakvo je to on znanje naučio? Je li moguće napraviti od bare okean? Ovo nam pokazuje sljedeće: Ova kleveta je uperena protiv Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem usprkos činjenici da u njegovom plemenu nije bilo kaluđera. Da je on bio poslan Israilovim sinovima klevete, koje bi bile uperene protiv njega, bi bile van domašaja naše mašte. Allah dželle-šanuhu, koji je vadžib-ul-vudžud (postojanje koje je neophodno), je zaštitio Svoga miljenika na taj način što ga nije poslao Israilovim sinovima.

Treće: Osvrt u istorijate naroda koji danas postoje, i precizno promatranje njihovih tradicija, običaja, i djela, će pokazati da su Arapi, čak i kada su bili nomadski beduini, imali superiorne i visoke kvalitete i navike, kao što su patriotizam, nacionalizam, gostoljubljivost, milosrđe, hrabrost, junaštvo, čistoća, plemenita genealogija, darežljivost, dobrota, skromnost i ljubav prema slobodi. Postoji li ijedna druga rasa koja bi se mogla izjednačiti sa Arapima u ovim kvalitetima, ili lijepim kvalitetima kao što su inteligencija, elokvencija, i retorika? Cijeli Tevrat (Stari zavjet) je prožet lošim moralnim karakteristikama (ahlakom) koje Izraelćani imaju. Jasno je da su oni najgora rasa. Šta je bilo bolje za našeg efendiju, Fahr-i kainata sallallahu alejhi ve sellem, da potekne od najvrlije i najodabranije rase ili od Izraelćana, čifuta? Izraelćani su, sve dok su slijedili njihove Poslanike, i radili po Musa alejhisselamovom zakonu, imali Allahovo dželle-šanuhu dobročinstvo (lutf) i bili iznad drugih naroda. Međutim, oni su kasnije, kada su izdali svoje Poslanike alejhimusselam, i ubili većinu njih, bili poniženi i postali najpodliji i najgori ljudi. Ovo takođe i hrišćani znaju. Oni će radi Isa alejhisselamovog prokletstva voditi jedan gnusan, odvratan, i prezriv način života. Oni su osuđeni na život vječnog srama i nemilosti. Prema tome, kada se kaže, “Da je Muhammed alejhisselam najviši od svih Poslanika on bi bio potomak ovih Izraelćana, koji neće nikad biti izbavljeni iz stanja poniženosti i prezira.” je tako začuđujuće kontradiktoran prigovor. Značenje drugog ajeta sure Hašr kaže, “O vi razumni! Naučite ono što ne znate zaključujući iz onog čime ste podučeni.

Četvrto: Isa alejhisselam je poslan Izraelćanima kao Poslanik preko raznih natprirodnih čuda (mu’džiza). Neke njegove njegove mubarek izjave uključuju figurativne elemente jezika njegovog vremena. Sveštenici koji su se kasnije pojavili, pošto nisu mogli protumačiti njegove simbolične izraze, su osnovali sistem vjerovanja koji su nazvali trojstvo, to jest vjerovanje u tri boga, nešto što je postojalo u starim indijskim kultovima i u Platonovoj filozofiji, što niko ko ima zdrav razum ne može nikada prihvatiti. S druge strane, mutešabih (nejasna, simbolična, parabolična) učenja našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem koja uključuju ajeti kerime i hadisi šerife i druga učenja su opširno objašnjena u knjigama tefsira i hadisa, koje takođe kažu da ta učenja sadrže i bezbroj drugih krajnjih, mudrih, i sakrivenih istina (hakikata). [Mutešabih ajeti kerimi i hadisi šerifi su oni koji imaju tajanstveno i sakriveno značenje, i čije se poznato (mešhur) značenje ne poklapa sa poznatim znanjem, i koji se zato trebaju protumačiti.] Njihov broj je puno veći od Isa alejhisselamovih učenja. Da je naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem izabran od Izraelćana, i poslan, oni bi u potpunosti porekli Allahov dželle-šanuhu uluhijjet (božanstvenost) i rekli, “Nema boga osim hazreti Muhammeda.” Ko bi na svijetu u to posumnjao?

NJIHOVA DRUGA TVRDNJA: Druga tvrdnja koja se iznosi u knjizi Gada-ul-mulahazat, je, “Dok se hrišćanstvo širilo na jedan fin i sladak način islam se širio grubo, silom, i ovosvjetskim prednostima.

ODGOVOR: I ova njihova tvrdnja, kao i sve druge, je samo jedna obična laž koja nema osnove:

Prvo: Jasno je da Isaovo učenje (ili nasranilik) nadopunjuje judeizam i da ono nije jedna zasebna vjera, koja izlazi izvan okvira judeizma. To je tako napisano i u Jevanđelju, i Isa alejhisselam je to tako potvrdio. Jedina razlika je u tome što ono (Isusovo učenje) ne naređuje džihad-i fi sebilillah (tj. sveti rat u Allahovo ime nije farz). Odsutnost džihada u Isaovom učenju (koje se danas naziva hrišćanstvo) je prije dokaz za njegov nedostatak nego za njegovu superiornost. Reći da vjera koja se širi posredstvom fizičkih načina [snagom, silom, moći] nije prava vjera znači, prije svega, priznati da je hrišćanstvo lažno.

Drugo: Ako tvrdimo da je širenje vjere posredstvom fizičkih načina dokaz za njenu lažnost biće neophodno da pogledamo metode kojima se služilo za širenje hrišćanstva. Na primjer, dok je Isa alejhisselam pozivao narod u njegovu vjeru on se morao kriti iz straha od mogućeg atentata od strane protivnika i savjetovao je da njegovo čudo (mudžiza) bude držano u tajnosti. On je naredio svojim apostolima da ne kažu nikom da je on Mesija (Mesih); savjetovao je svoje apostole da svako ko nema sablju kupi sablju, čak iako će ga koštati odjeće; naredio im je da, kao znak pokornosti, plate taksu idolopoklonicima - Rimljanima; nakon Isa alejhisselama je bilo puno ratova u kojima su milioni ljudi zbog rasprava među hrišćanskim sektama izgubili živote; u Evropi je papa izazvao mnoge revolucije i konflikte; u događajima kao što su vitezovi Isusa Hrista - templari (ili hramovnici u vrijeme krstaša), Bartolomejska noć, i tribunali u vrijeme inkvizicije, hrišćani su masakrirali na milione nevinih ljudi; neredi koje su izazvali misionari u Americi i drugim kasnije otkrivenim otocima su izazvali da se milionima ljudi pootsijecaju glave. Kako je moguće tvrditi da se hrišćanstvo širilo plemenito, i sa ljubaznošću, i bez upotrebe fizičkih sredstava, odnosno sile, nasilja, premoći, ili ovosvjetskih prednosti kada u knjigama istorija čitamo o ovakvim i mnogim drugim sličnim događajima? Svirepostima, masakrima, i divljaštvima, koja su upotrijebljena za vrijeme krstaških ekspedicija - koje su se nastavljale u osam valova i koje su trajale 174 godine, od 489/1096. g.n.e. do 669/1270 - nema broja. Krstaši su zapalili i porušili sva mjesta kroz koja su prošli uključujući i Istanbul, koji je bio glavni grad Vizantijske imperije - hrišćana. Michaud, hrišćanin, je napisao knjigu od pet tomova o krstaškim ratovima. On u kojoj kaže: “Krstaši su 492/1099. g.n.e. uspjeli ući u Jerusalem. Kada su ušli u grad oni su poklali sedamdeset hiljada (70.000) muslimana i jevreja. Oni su svirepo poubijali čak i muslimanke s djecom koje su se bile sakrile u džamiju. Krv je tekla ulicama. Tijela su blokirala puteve. Krstaši su bili tako krvoločni da su poklali u Njemačkoj jevreje na koje su naišli na obali Rajne.” Ove činjenice su napisali njihovi ljudi, hrišćanski istoričari. Kada su hrišćani 898/1492. g.n.e. potukli andaluzijsku Emevi državu, i ušli u Kordovu, oni su prvo napali na kordovsku džamiju. Oni su ušli na konjima u ovu predivnu i veličanstvenu džamiju. Oni su nemilosno poklali muslimane koji su se bili u njoj sakrili. Krv je tekla napolje kroz džamijska vrata. Oni su na isti način poklali i jevreje. Barbari, Španjolci, su pod prijetnjom sablje pokrstili sve muslimane i jevreje. Oni koji su uspjeli da pobjegnu su se sklonili u Osmanlijsku državu. Jevreji koji danas žive u Turskoj su njihovi potomci. Španski kralj Ferdinand se, nakon što je u Španiji uništio sve muslimane i jevreje, hvalio svojom pobjedom rekavši, “U Španiji više nema ni muslimana ni nevjernika.” Eto, to je hrišćanstvo za koje se kaže da se širilo blago i ljubazno, to su zločini hrišćana koji tvrde da su blagi i ljubazni. Zločini koje su hrišćanske sekte nanijele jedne drugima nisu ništa manjeg intenziteta. Ali, najgora zvjerstva hrišćana su učinjena nad židovima, koje sveštenik, autor knjige Gada-ul-mulahazat, hvali na račun njihove familijarnosti sa zakonom.

Na dvadeset sedmoj stranici knjige Kešf-ul-asar ve fi kisasi enbija-i beni Israil, koju je napisao sveštenik Dr Alex Keith, i koju je sveštenik Merik preveo na perzijski jezik, i 1261/1846. g.n.e. izdao u Evenboroughu, piše sljedeće: “Tri stotine godina prije seobe muslimana iz Mekke mukarreme u Medinu munavveru (hidžreti nebevi) je Konstantin Veliki naredio da se svim jevrejima pootsijecaju uši. On ih je proganjao i istjerao iz države.”

Na dvadeset osmoj stranici piše: “Jevreji su u Španiji bili tlačeni i primorani da izaberu jedan od sljedeća tri izbora:

a) Da prime hrišćanstvo.

b) Da, ako ne prime hrišćanstvo, budu zatvoreni.

c) Da, ako ne izaberu jedno od ovo dvoje, budu deportirani. Slične metode su bile upotrijebljene i u Francuskoj. Jevreji su zbog toga putovali od države do države. Oni su u to vrijeme bili beskućnici i u Evropi i u Aziji.”

Na njenoj dvadeset devetoj stranici piše: “Pošto su katolici ubrajali jevreje u kafire oni su ih progonili. Najčuveniji sveštenici su se sastali i donijeli sljedeće odluke:

1) Ako hrišćanin brani jevreja on je pogriješio. On se mora isključiti iz crkve (ekskomunicirati). To znači, on mora biti izbačen iz hrišćanstva.

2) Jevrejima se neće dati ni u jednoj hrišćanskoj državi nikakve funkcije.

3) Niko ne smije ni jesti ni sarađivati sa jevrejima.

4) Djecu jevreja će odgajati hrišćani. Tlačenja i ugnjetavanja u ovim odlukama su očevidna.” Na trideset drugoj stranici piše, “Kada bi Portugalci uhvatili jevreje oni su ih bacali u vatru i spaljivali. Kada su to činili njihove žene i djeca su se isakupljali i proslavljali taj događaje. Njihove žene su od zadovoljstva plesale, igrale, i skakale.”

U knjizi pod naslovom Sijer-ul-mutekaddimin, koju je napisao jedan sveštenik piše, “Rimski imperator Gratienus je 379. g.n.e., nakon konzultacije sa svojim komandirima, naredio da se svi jevreji u državi pokrste. Shodno tome, oni koji su odbili hrišćanstvo su bili poubijani.” Ovo su napisali eminentni hrišćanski sveštenici.

Mučenja koja su katolici nanijeli protestantima, i obratno, nisu ništa manje okrutna od onih koja su gore navedena.

Na petnaestoj i šesnaestoj stranici trinaestog fascikla knjige na arapskom jeziku, koja je izdata 1265/1849. g.n.e. u Bejrutu, piše sljedeće: “Rimska crkva je nanijela protestantima bezbrojna proganjanja, mučenja, i pokolje. Svjedočanstva, koji mogu dokazati ove podatke, se nalaze u evropskim zemljama. U Evropi je na lomači živo spaljeno više od 230.000 ljudi samo zato što nisu vjerovali u papu, bez obzira što su ti ljudi vjerovali u Isa alejhisselama, i što im je Biblija bila vodić u njihovom vjerovanju i molitvi. Slično tome, na hiljade ljudi je pobijeno, ili sabljom, ili u tamnicama, ili raznim barbarskim mučenjima, kao na primjer, rastavljanje kostiju u zglobovima i vađenje zuba i nokata kliještima. U Francuskoj je samo na dan Marirsu Lemavusa ubijeno trideset hiljada ljudi.”

Pokolj u Bartolomejskoj noći i mnogi drugi pokolji i masakri, koji bi nam uzeli dugo vremena ako bi ih prepričavali, su svjedoci zvjerstava koja su katolici nanijeli protestantima. Pokolj na Bartolomejsku noć je krvoproliće šezdeset i pet hiljada protestanata. Katolički sveštenici reklamišu ovaj događaj kao nešto na što se treba biti ponosno. Henry IV, koji je 1011/1593. g.n.e. došao na prijesto, je zaustavio ove protestanatske masakre. Netrpeljivi katolici koji to nisu voljeli su ubili Henrija IV. Proganjanja i masakri su nastavljeni 1087/1593. g.n.e. Pedeset hiljada familija je da bi izbjeglo smrt pobjeglo iz zemlje.

Ni protestanti nisu bili ništa manje zli prema katolicima. Ovako piše na četrdeset prvoj i četrdeset drugoj stranici knjige koju je engleski katolik, sveštenik Thomas, preveo sa engleskog na urdu (persijski) jezik. Ova knjiga je izdata 1267/1851. g.n.e. pod imenom Mir’at-us-sidk i naširoko prodavana u Indiji: “Protestanti su prvo prisvojili od katolika 645 manastira, 90 škola, 2.376 crkava, i 110 bolnica. Oni su ih vrlo jeftino prodali i između sebe podijelili pare. Oni su izbacili napolje na hiljade siromašnih stanara i ostavili ih bez krova nad glavom.” Na njenoj četrdeset petoj stranici piše, “Protestanatska mržnja i neprijateljstvo su s istim divljaštvom došli i do mrtvih. Oni su iskopali mrtva tijela iz njihovih grobova i pokrali njihove mrtvačke pokrove.” Na njenoj četrdeset osmoj i četrdeset devetoj stranici piše: “Među imovinom koja je prisvojena od katolika su takođe nestale i biblioteke. Ciyl Birlovo tužno objašnjenje nestanka ovih biblioteka je ovako: Protestanti su pokrali knjige koje su našli u bibliotekama. Oni su ih palili, kuhali na njima, čistili njima svijeće i svoje cipele. Oni su neke od njih prodali travarima i sapundžijama. Oni su većinu njih poslali prekomorskim knjigovescima. Mi ovdje ne govorimo o pedeset ili stotinu knjiga. Njih je bilo toliko da su njima ntovarane čitave lađe. One su tako uništavane da je to zapanjilo strane nacije. Ja sam vidio gdje je jedan trgovac kupio dvije biblioteke za koje je platio po dvadeset rupija. Oni su poslije ovih zala opljačkali blaga crkava i ostavili samo gole zidove. Oni su mislili da rade nešto dobro.” Na pedeset drugoj i narednim stranicama piše: “A sada ćemo iznijeti zvjerstva koja su protestanti do sada počinili: Protestanti su, sa ciljem mučenja katolika, usvojili na stotine i stotine zakona koji su tako daleko od pravde, milosti, i morala. Evo nekih od njih:

1 Katolik ne može naslijediti imovinu svojih roditelja.

2 Nijedan katolik stariji od osamnaest godina, koji nije primio protestantizam, ne može kupiti nikakvu imovinu.

3 Nijedan katolik ne može imati svoj unosan posao ili trgovinu (biznis).

4 Nijedan katolik ne može podučavati (ni u jednoj grani nauke). Ko god se ovom usprotivi biće do kraja svog života zatvoren.

5 Katolici će plaćati duplu taksu.

6 Svaki katolički sveštenik koji održava vjerske obrede će platiti kaznu od 330 funti sterlinga. Ako to uradi laik katolik on će biti kažnjen sa 700 funti sterlinga i još po vrh toga jednom godinom zatvora.

7 Ako katolik pošalje svog sina u drugu zemlju na obrazovanje i on i sin će biti ubijeni. Njegova imovina i stoka će biti konfiskovani.

8 Nijedan katolik ne može raditi u državnoj službi.

9 Ako ijedan katolik ne dođe u nedjelju na misu, ili ne bude učestvovao na drugim vjerskim manifestacijama protestantske crkve, plaćaće mjesečno kaznu od 200 funti sterlinga i biće izbačen iz društva.

10 Ako se katolik udalji pet milja od Londona biće mu pripisana kazna od 1000 funti sterlinga.”

Od šezdeset prve do šezdeset šeste stranice piše sljedeće: “Većina katoličkih kaluđera i sveštenika je po naređenju kraljice Elizabete odnesena brodom odnesena na more i tamo bačena. Elizabetini vojnici su onda došli u Irsku da silom prevedu katolike na protestanstvo. Vojska je uništila katoličke crkve. Oni su na licu mjesta ubijali svakog katoličkog sveštenika, kad god su na njega nailazili. Oni su palili gradove i uništavali usjeve i životinje. Oni su lijepo tretirali sve one koji nisu bili katolici. Onda je parlament 1052/1643-44. g.n.e. odaslao ljude u mnoge gradove, da na silu oduzmu svu imovinu koja je pripadala katolicima. Ovi zločini koji su nanošeni katolicima su se nastavili sve do dolaska kralja Džejmsa Prvog. Ovi zločini su se u njegovo vrijeme malo smanjili. Protestanti su se na njega naljutili. Oni su 1194/1780. g.n.e. uputili kralju peticiju koju je potpisalo četrdeset četiri hiljade protestanata. Ova peticija je bila za zadržavanje zakona protiv katolika po kojima bi ih i dalje, kao i prije, mogli tlačiti putem parlamentarne moći. Kralj nije usvojio njihovu molbu. To je bio povod da se u Londonu iskupi oko stotinu hiljada protestanata i popali katoličke crkve. Oni su uništili dijelove grada i kojima su živjeli katolici. Oni su na trideset šest mjesta izazvali požare. Ovaj divljaštvo je trajalo šest dana. Tada je kralj donijeo jedan novi zakon, koji je dao katolicima prava koja i dan danas uživaju.”

Na sedamdeset trećoj stranici piše: “Vi vjerovatno niste čuli za događaj koji se desio u irskom mjestu Cortiarskuln. Priče koje nam pripovijedaju o događajima u Irskoj su istinite. Protestanti su svakoga mjeseca sakupljali dvije stotine pedeset rupija, i stanarine iz raznih mjesta, i sa tim novcem su kupovali djecu siromašnih katolika. Oni su onda ovu djecu slali u druga mjesta u kojima su živjeli sa protestantima tako da, (kada su se djeca vraćala nazad u mjesta iz kojih su uzeta), nisu mogla prepoznati svoje roditelje. Kada su djeca odrasla ona su slata nazad u svoje gradove ali ona nisu bila u stanju da prepoznaju svoje roditelje, braću, i sestre. Ona su nekada, kao rezultat ovoga, sklapala brak sa svojom braćom, sestrama, pa čak i roditeljima.”

[Englezi su nanijeli u Indiji najnehumanije i najsurovije, od svih zločina koje su hrišćani nanijeli muslimanima. Allame Muhammed Fadl-i Hak Hajr-abadi Češti, jedan od najvećih islamskih učenjaka (alima) u Indiji je ovako napisao u svojoj knjizi Es-sevret-ul-Hindijje (Indijska fitna), koju je Mevlana Gulam Mir Ali 1384/1964. g.n.e. objasnio u indijskom izdanju njenog komentara koje se zove Al-jevakit-ul-mihrijje. Ova knjiga se nalazi u knjizi Esmaul muellifin (Imena autora) pod imenom Muhammed Fadlullah. On piše:

Englezi su prvo, 1008/1600. godine, dobili od šaha Ekbera dozvolu da u indijskom gradu Kalkuti otvore svoje prodavnice. Oni su u vrijeme šaha Alema kupili zemlju u Kalkuti. Oni su pod izgovorom zaštite svoje zemlje doveli veliku vojsku. Kada su 1126/1714. g.n.e. izliječili šaha Sultana Ferruha Šira njima je ovo pravo dato po cijeloj Indiji. Oni su za vremena šaha Alema sanija zauzeli Delhi, preuzeli administraciju, i počeli sa svojim okrutnim zločinima (zulumima). Indijske vehhabije su 1227/1858. g.n.e. rekle da je šah Behadir II - koji je bio sunnija, hanefi, i sufija - pobornik bid’ata i kafir. Englezi su ušli u Delhi uz pomoć ovih vahhabija, koje su pojačali hindu kafiri i jedan vezir, izdajnik, Ahsenullah han. Oni su napali na domove i radnje i opljačkali svu imovinu i pare. Oni su čak i ženama i djeci poodsijecali glave. Narod nije imao vode za piće. Stari Behadir šah, koji se bio sakrio u Himajun šahovo turbe u Delhiju, je odveden zajedno sa njegovom familijom svezanih ruku i nogu prema utvrđenju. Na putu je patriarh Hudson skinuo odjeću sa tri šahova sina i ih ostavio samo u gačama. On ih je onda streljanjem u grudi učinio šehidima. On se napio njihove krvi. Onda je objesio njihova tijela na ulasku u utvrđenje. Sljedeći dan je odnijeo njihove glave engleskom komandantu Henriju Bernardu. On je onda napravio čorbu od njihovih glava koju je poslao šahu i njegovoj ženi. Pošto su (šah i njegova žena) bili izgladnjeli oni su počeli jesti meso. Ali ga nisu mogli sažvakati i progutati. Oni nisu znali kakvo je to meso. Oni su ga izvadili iz usta i ostavili na zemlju. Jedan izdajnik koji se zvao Hudson je rekao, “Što je ne jedete? To vam je predivna supa. Ja sam je napravio od mesa vaših sinova.” Englezi su onda protjerali šaha, njegovu ženu, i najbližu rodbinu, u grad Rangon i tamo ih zatvorili u tamnice. Sultan je 1279. godine u tamnici preselio na ahiret. Englezi su u Delhiju učinili šehidima tri hiljade muslimana strijeljanjem i dvadeset sedam hiljada klanjem. Spasili su se samo oni koji su uspjeli da po noći pobjegnu. Hrišćani su takođe, i u drugim gradovima i selima, masakrirali bezbroj muslimana. Oni su uništili istorijski važne umjetničke radove. Nezamjenljivi ukrasni ornamenti i nakit su natovareni na lađe i odnešeni u London. Englezi su 1278/1861. g.n.e. učinili Allamu Fadl-i Haka šehidom, u njegovoj tamnici na otoku Endoman.

Rusi su 1400/1979. g.n.e. napali na Afganistan i započeli s uništavanjem islamskih umjetničkih djela i pobili muslimane mučeničkom smrću (učinili ih šehidima). Oni su prvo učinili šehidom velikog alima i evliju Ibrahima Mujeddida zajedno sa njegovim stotinu dvadeset i jednim učenikom, njegovom ženom, i kćerkom. Englezi su takođe prouzrokovali i ovaj divlji, svirepi, i podli napad. Njemački komandant Hitler je 1945. godine do nogu potukao rusku vojsku i bio na pragu Moskve, kada je, preko radia, poslao Engleskoj i Americi poruku: “Ja priznajem poraz. Ja ću vam se predati. Pustite me da samo ratujem sa Rusima i da im do nogu potučem njihovu armiju, i da zauvijek otklonim smrad komunizma sa zemlje.” Čerčil (Churchill), britanski premijer, je odbio ovu ponudu. Englezi su ustrajno pomagali Ruse i nisu ušli u Berlin prije dolaska Rusa. Oni su bili uzrok da Rusi postanu svjetska kuga.

Mi preporučujemo onima koji žele da se još detaljnije informišu o izdajama i ubistvima koja su Englezi počinili u razna vremena, i u raznim dijelovima svijeta, a naročito ona koja su počinjena protiv muslimana u islamskim zemljama, da pročitaju knjigu Džinajat-ul-ingliz (Ubistva koja su Englezi učinili). Ovu knjigu je napisao es-Sejjid Muhammed Habib Ubejdi Beg. Ona je koju je izdata 1334/1916. g.n.e. u Bejrutu.

Američki advokat i političar, Bryan William Jennings, je bio čuveni pisac i predavač. On je od 1913. do 1915. godine bio američki kongresmen. On je umro 1925. godine. On u svojoj knjizi The British Dominion in India detaljno opisuje neprijateljstvo Engleza prema islamu, njihov barbarizam, i zločine.

Abdurrešid Ibrahim efendi ovako piše na jednom mjestu u poglavlju koje se zove, “Neprijateljstvo Engleza protiv islama”. Ovo poglavlje se nalazi u drugom tomu knjige na turskom jeziku Alem-i islam (Islamski svijet), koja je 1328/1910. g.n.e. izdata u Istanbulu, “Prvi cilj Engleza je iskorjenjivanje islamskog hilafeta (hilafet-i islamijje). Krimski rat koji su oni izazvali, i pomaganje Turcima, je samo bila strategija za potpuno uništenje hilafeta. Njihov Sporazum u Parizu to jasno otkriva. [Oni otvoreno izražavaju svoje neprijateljstvo 1923. godine u tajnim artiklima Lozanskog Mirovnog sporazuma.] Sve nevolje koje su do danas snašle Turke, bez obzira kako one bile prikrivene, su došle od Engleza. Engleska državna politika se zasniva na potpunom uništenju i iskorjenjivanju islama. Razlog za to je to što se oni plaše islama. Oni, da bi prevarili muslimane, upotrebljavaju pojedince čija je savjest (vidždan) na prodaju i predstavljaju ih kao alime islama i heroje. Ukratko, Englezi su najveći neprijatelji islama.”

Mi smo ovdje spomenuli samo neke hrišćanske zločine. Ovo su samo par primjera barbarizama, i divljaštava hrišćana, koji kažu da imaju vjersku pozadinu, i koji tvrde da vjeruju Isaov alejhisselam savjet, “Ako te ko udari po desnome tvom obrazu, okreni mu i drugi.” Mi ne pretpostavljamo da je sveštenik, koji je napisao knjigu Gada-ul-mulahazat, neznalica, i da nije upoznat sa ovim svim zločinima i svirepostima. On misli da muslimani ne znaju ove istorijske podatke. On se tobože pravi nevješt, i pretvara se da ih ne zna, kako bi pojačao svoju tvrdnju.

Treće: Da je širenje vjere bilo moguće samim fizičkim sredstvima, tj. silom i nasiljem, danas bi cijeli svijet bio pokršten. Danas, nakon ovih silnih bitki, barbarizama, pokolja i masakara, ne bi bilo jevreja.

Četvrto: Džihad (tj. džihad-i fisebilillah), jedno od naređenja islama, nije natjerivanje ljudi oštricom sablje da postanu muslimani. Džihad je oglašavanje po cijelome svijetu, i širenje, kelimei tevhid i objavljivanje drugim vjerama o superiornostima i vrlinama Allahove dželle-šanuhu prave vjere. Ovaj džihad se prvo čini podučavanjem i savjetovanjem. To znači, mi trebamo reći da je islam istinita (hak) vjera koja naređuje svaku sreću, pravdu, slobodu, i ljudska prava. Onim nemuslimanima (gajr-i muslimanima) koji ovo prime je dato pravo građanstva i oni uživaju sva prava kao i svi drugi muslimani. Tvrdoglavim državama i tiranima, koji odbiju ovaj poziv, se najavljuje rat. Ako oni izgube rat njima je ovaj poziv još jednom upućen. To jest, oni su opet pozvani da prime islam. Ako postanu muslimani oni postaju slobodni kao i svi drugi muslimani. Ako ga odbiju, ako odbiju da prime islam, njima se određuje taksa koja se zove džizija. Oni koji prihvate da plaćaju džiziju se zovu zimmi. Oni se ni u kom slučaju ne smije prisiljavati da promijene svoju vjeru. [Džiziju ne plaćaju starci, invalidi, žene, djeca, siromasi, i sveštenstvo.] Njima je dozvoljeno da potpuno slobodno izvršavaju svoje vjerske dužnosti, obrede, i ceremonije. Država im garantuje zaštitu njihove imovine, čednosti, i časti, isto kao što garantuje zaštitu imovine, života, čednosti i časti muslimana. Muslimani i nemuslimani se u raznim vrstama prava drže na istom nivou.

NJIHOVA TREĆA TVRDNJA: Treća tvrdnja koju sveštenik iznosi je da, “Iako je Allah dželle-šanuhu mogao poslati Poslanika bez ikakve prethodne šerijatske naobrazbe, Allahu dželle-šanuhu, najmilostiviji od svih milostivih (merhametli), je poslao ovu uzvišenu vjeru (islam) iza Isaa i Musaa alejhimesselam. Ovo je u suprotnosti s Njegovm pravednošću (adaletu).

ODGOVOR: Na ove sveštenikove riječi se može odgovoriti na više načina.

Jedan od njih je i ovaj: Allah dželle-šanuhu ima neograničenu moć (kudret). Njemu je potpuno isto, bez obzira stvorio On sedam slojeva (katova) nebesa i zemlju, ili [stvorio] mrava [ćeliju, atom]. Ništa nije izvan Allahove dželle-šanuhu stvaralačke moći, osim da ima partnera (ortaka, sudruga), što je nemoguće. [Da nas Allah dželle-šanuhu sačuva i sakloni od takvog vjerovanja!] Da je, kako oni kažu, bilo nemoguće poslati Poslanika bez ikakve pripreme to samo pokazuje još jednu od Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem mudžiza (natprirodnih čuda), povrh svih njegovih drugih mudžiza. Jer, broj Izraelćana koji je vjerovao u Isa alejhisselama u vrijeme njegovog uzlaska na nebesa, iako su oni očekivali Poslanika koji će ih spasiti, i iako su bili spremni da prime novu vjeru, je bio samo osamdeset dva. S druge strane naš efendija (sejjid) Fahr-i kainat, alejhi efdaluttahijat, je, prije prelaska na ahiret, uputio na iman (da vjeruje u istinitu vjeru) preko stotinu dvadeset i četiri hiljade arapa koji nisu imali nikakve prethodne vjerske naobrazbe, i, prema tome, nisu bili ni spremni da prime novu vjeru. To je činjenje nemogućeg mogućim. Dakle, natprirodno čudo (mudžiza). Isto tako i njihove riječi, “Ne poslati prvo superiornijeg nije u skladu sa Allahovom dželle-šanuhu milošću (rahmetom), sažaljenjem (šefkatom), i pravdom (adaletom)” je u potpunoj suprotnosti sa svim rezonovanjima. Hrišćani ovako vjeruju: “Pošto su svi ljudi, uključujući i Poslanike, uprljani Ademovim alejhisselam i hazreti Havinim (Evinim) prvim grijehom (zellom), Isa alejhisselam je nakon raznih uvreda ubijen. On je onda tri dana mučen (sagorijevao) u paklu. Allah dželle-šanuhu je htio da to oprosti ljudima [haša] proljevanjem krvi Svoga dragog Sina (da nas Allahu dželle-šanuhu sačuva od ovakvog pokvarenog vjerovanja!)” Mi njih sada pitamo: Pošto je Isa alejhisselam po hrišćanskom vjerovanju [haša] Allahov dželle-šanuhu sin, ili kao On (da nas Allah dželle-šanuhu sačuva takvog pokvarenog vjerovanja), zar nije bilo bolje da ga je On pošalje odmah nakon Adema alejhisselam i tako spasio od džehennema tolike Poslanike i toliki nedužni svijet? Među vladarima, predsjednicima, i sultanima, je pravilo da onaj koji ima najveću titulu izlazi zadnji. Na velikim mitinzima i govorima je društveni običaj da se najvažniji govor održi na kraju. Isto pravilo važi i u svemu drugom. Na primjer vješti umjetnici prvo nauče svoje učenike da oni grubo pripreme radove, koje onda oni, izvodeći finalne, važne, i delikatne radove, lično završe. To je prirodna stvar (proces). Dakle, po božanskoj krajnjoj mudrosti (ilahi hikmetu), je bilo podobnije da Allah dželle-šanuhu, apsolutni Vladar i Stvaralac svega (Hakim-i mutlak), pošalje Sejjid-il-murselina sallallahu alejhi ve sellem, najuzvišenijeg i najkorisnijeg Poslanika, kao zadnjeg Pejgambera, i da na taj način dovede Svoju vjeru u savršenstvo.

U četvrtom poglavlju drugoga dijela, knjiga Gada-ul-mulahazat opet komentariše po pitanju Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem mudžiza (natprirodnih pojava, čuda), i kaže: “Isa i Musa alejhimesselam su, da bi dokazali narodu da su oni Resuli (Poslanici s novim zakonom) i da ih je Allah poslao, pokazali razne mudžize. Da nije bilo ovih pokazatelja, koji rastavljaju istinu od neistine, mnogi oholi lažovi i klevetnici se ne bi ustručavali da kažu da su i oni Poslanici. Ne bi bilo mjerila kojim bi ocijenili je li Allah dželle-šanuhu dao nekom Svoju riječ, i je li ga On odabrao za Svoga Poslanika. Prema tome, ako analiziramo Muhammedovu alejhisselam tvrdnju Poslanstva, i uporedimo je sa ovim pokazateljima tvrdnje, vidjećemo da ona nije ni solidna ni dokazana kao one kod Musaa i Isaa alejhimesselam!

Mi nećemo biti uvjereni čak i ako povjerujemo izjave istoričara i alima sijera, i pretpostavimo da je Muhammed alejhisselam pokazao mnoge mudžize da dokaže svoje Poslanstvo. Jer, kada ih uporedimo sa predivnim i izvanrednim događajima koje oni pripisuju svom Poslaniku sa mudžizama Isusa Hrista (Isaa Mesiha), i drugih Pejgambera, jako je teško povjerovati da su takozvani predivni događaji od Allaha, radi njihovih proturječnosti i sličnosti. Na primjer, uzmimo sljedeći primjer: Kada je Muhammed alejhisselam naredio drvetu ono je napustilo svoje mjesto, i prišlo mu, i iz sredine stabla se čuo glas koji je rekao, “Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve Resuluhu,” i svjedočio njegovo Poslanstvo; životinje, planine, kamenje, pa čak i svežanj hurmi, su izgovarali gore navedene riječi; što god je obukao, bilo to kraće ili duže (od njegovog broja), uvijek mu je savršeno odgovaralo. Je li moguće ne posumnjati kada čujemo ovakve događaje? Ovi događaji su izmišljeni. Oni su očigledno suprotni dokazima i znacima koje su nam iznijeli svi prethodni Pejgamberi.” Ukratko, na kraju ovoga dugačkog zaobilaženja, sveštenik nam hoće da kaže da naš Pejgamber efendija (sejjid) sallallahu alejhi ve sellem nije imao natprirodnih pojava (mudžiza) koje su imali drugi Poslanici.

ODGOVOR: Trebamo dobro znati da je jedna od metoda koje sveštenici koriste da hrišćanima pogrešno prikažu islam da Resulullah sallallahu alejhi ve sellem (haša) nije imao nikakvih mudžiza (natprirodnih pojava). Na ove njihove laži je ubjedljivo i definitivno odgovoreno u knjigama Izhar-ul-hak i Šems-ul-hakika. Na svako njihovo pitanje su dati različiti odgovori. Ovi sveštenici se prave kao da oni, tobože, nisu vidjeli ove knjige, i da nisu čuli za ove odgovore. Da budemo precizniji. Oni, pošto nemaju nikakvih čvrstih dokaza kojima bi mogli opovrgnuti odgovore i dokazne materijale koji smo im iznijeli, neće da znaju za ove odgovore, i prave se da ih, kao bajagi, nisu ni vidjeli, i u svojim knjigama Mizan-ul-hak, Miftah-ul-esrar, Gada-ul-mulahazat, i drugim, punim laži i kleveta uperenih protiv muslimana, i dalje nastavljaju da ponavljaju svoje zamjerke i laži. Ove njihove knjige koje su ranije napisane i koje se sada objavljuju pod novim naslovima nam pokazuju njihove zle namjere zavođenja neukih (džahila), i kvarenja njihovog vjerovanja (i’tikada). Pa ipak, mi smatramo da je potrebno da napišemo nekoliko odgovora koji su dati misionarima u gore pomenutim knjigama, Izhar-ul-hak i Šems-ul-hakika:

Svi Poslanici alejhimusselam su, kao svjedočanstvo istinitosti njihovog nubuvveta [poslanstva, pejgamberluka] koji im je dat, ispoljavali izvjesne izvanredne, natprirodne, i natčovječanske događaje, kao mudžize, koje su istovremeno cijenjene i prihvaćene od strane naroda kom su oni poslati. U knjigama sijera piše da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem imao više od tri hiljade mudžiza. Postojanje ovih mudžiza, koje su izražene u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu, i koje su nam prenijeli oni koji su ih vidjeli i čuli, i koje su prelaskom s generacije na generaciju došla i do nas, je bez ikakve sumnje. Mi ćemo objasniti izvjesne od ovih mudžiza u dvije različite kategorije:

PRVA KATEGORIJA: Ova kategorija u sebi sadrži mudžize o prošlim i budućim događajima koji su se desili kroz Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem nam je rekao o događajima koji su se desili prethodnim Poslanicima. On nije nikada niti čitao Stari i Novi zavjet, niti je ikada i od koga o njima učio. On nam je rekao o drevnim narodima, koji su na hiljade godina ranije iščezli, i čiji su znaci potpuno nestali. Zapravo, u četvrtom paragrafu petog dijela prvog poglavlja knjige Izhar-ul-hak piše, “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nam je ispričao događaj o Nuhu (Noji) alejhisselam. Ova mudžiza je spomenuta i u Kur’ani kerimu. Meal (značenje) četrdeset devetog ajeta sure Hud u Kur’ani kerimu, kaže, ‘To su nepoznate vijesti (gajb) o Nuhu alejhisselam koje ti Mi [preko (tj. vasitom) Džebraila] objavljujemo. Do sada o ovom niste znali ni ti ni tvoje pleme.’ (11, 49) U drugom poglavlju petoga dijela knjige Izhar-ul-hak su objašnjene izvjesne razlike između Kur’ani kerima i prethodnih kitaba (kutub-u salife). Kur’ani kerim u sebi sadrži mnoge nepoznate vijesti o prethodnim plemenima.” Treći paragraf prvog poglavlja petoga dijela iste knjige citira dvadeset i jedno objašnjenje (bejan) koje je dato u Kur’ani kerimu:

1 - Meal (značenje) dvije stotine četrnaestog ajeta sure Bekara glasi, “Mu’mini (Pravovjerni)! Zar vi očekujete da ćete odmah ući u Džennet? Vi se niste podvrgli očaju koji su iskusili Allahovi dostovi (prijatelji) koji su došli prije vas. Ja sam njima dao veliko siromaštvo, bolesti, i glad. Njih su toliko zabrinule nedaće, koje su ih snašle, da su i Pejgamberi i vjernici govorili: Kada će nam doći Allahova dželle-šanuhu pomoć? Pazite, budite oprezni, Allahova dželle-šanuhu pomoć je blizu.” (2, 214) Pomoć koja je obećana u ovom ajeti kerimu uključuje muslimane generalno. Obećana pomoć je uskoro došla. Islam se prvo raširio u Arabiji a onda i po cijelom svijetu.

2 - Allah dželle-šanuhu je dao ashabima kiram prije bitke radosne vijesti da će pobijediti na Bedru. On im je rekao u značenju četrdeset petog ajeta sure Kamer, “Oni će uskoro biti potpuno potučeni i počeće bježati i okrenuće svoja leđa (bojnom polju).” (54, 45) Kurejš pleme je u bici na Bedru, upravo onako kako je i bilo rečeno, bilo do nogu potučeno i uništeno.

3 - Allah dželle-šanuhu kaže u značenju prvog, drugog, trećeg, i četvrtog ajeta sure Rum, “[Perzijanci] su pobijedili Rimljane (Vizantince) u najbližem mjestu [Arapima, u blizini Damaska]. Oni će, poslije svog poraza, za tri do devet godina pobijediti svoje neprijatelje [Perzijance]. Pobjeda ili poraz [neka se zna da] je i početak i kraj sa Allahovim dželle-šanuhu naređenjem. Pravovjerni (mu’mini) će biti zadovoljni pobjedom Rimljana nad Perzijancima.” (30, 1-4) Mufessiri (specijaliste tumačenja Kur’ani kerima) i alimi sijera se slažu u sljedećem: Predskazano je da će Rimljani, nakon svog poraza, pobijediti Perzijance. Sve se desilo upravo onako kako je i prorečeno. U stvari, u vrijeme kada je ovaj ajeti kerim objavljen, Ubejj bin Halef, jedan od istaknutih kafira, je to porekao. Kada se suočio sa sa Ebu Bekrom radijallahu anh on je u svom razgovoru sa njim insistirao na tom i odbio da povjeruje da će druga strana pobijediti. Oni su se o ovom opkladili i pristali da čekaju tri godine. U ovoj opkladi će onaj ko izgubi dati onom čije se proricanje obistini petnaest ženki deva. Ebu Bekri Siddik radijallahu anh je došao Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem i upoznao ga sa situacijom. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mu je rekao da riječ “Bid” [Bad’] znači period vremena od tri do devet godina. On mu je naredio da ode kladiocu i da poveća i vremenski period i broj deva u koje su se opkladili. Kada je to Ebu Bekr radijallahu anh čuo on je otišao i obnovio svoju opkladu. On je produžio i vremenski interval i povećao broj deva na stotinu. U sedmoj godini po hidžri su došle u Hudejbijju vijesti o pobjedi Vizantinaca nad Perzijancima. Ali, Ubajj bin Halef je već bio ubijen kopljem, koje je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem podigao sa zemlje i bacio na njega. Ebu Bekr radijallahu anh je dobio pomenutih stotinu deva od njegovih nasljednika. [On je izvršio Resulullahovu sallallahu alejhi ve sellem zapovijed i podijelio ih sve siromasima.]

Što se tiče drugih Pejgamberovih natprirodnih pojava (mudžizat-i nabavijja), koje su saopštene u hadis-i šerifima i koje govore o nepoznatim stvarima, one su bezbrojne. Ovdje ćemo navesti samo nekoliko primjera:

Izvjesni ashabi kiram su u počku poziva u islam morali, radi mušričkih proganjanja, da se isele u Abesiniju. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i ashabi kiram koji su ostali u Mekki mukerremi su bili lišeni raznih društvenih aktivnosti. Oni nisu mogli tri godine ni kupovati, ni prodavati, ni posjećivati ikoga, niti razgovarati i sa kim drugim osim sa muslimanima. Mušrici iz plemena Kurejš su ove svoje odluke napisali u vidu oglasa i postavili ih na Ka’bu muazzam. Svemogući Allah dželle-šanuhu je na ovaj njihov oglas poslao arza, crva koji dubi drvo. Crv je pojeo sav oglas osim riječi Bismikallahumme (sa Allahovim dželle-šanuhu imenom). Allah dželle-šanuhu je o ovom događaju upoznao našega Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem preko (vasitom) Džibrili emina (Arhanđela Gabriela). Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je to ispričao svom amidži (očevom bratu) Ebu Talibu. Ebu Talib je sljedećeg dana otišao uglednim mušricima, i rekao im, “Muhammedov Rabb (Gospodar) je tako rekao. Ako je ono što on kaže istina zahtijevam da poništite ovu zabranu i da im ne zabranjujte da slobodno hodaju, i da mogu, kao i prije, da kontaktiraju sa drugima. Ako on nije rekao istinu ja ga više neću štititi.” Ovo su ugledni pripadnici plemena Kurejš prihvatili. Oni su svi otišli u Ka’bu. Oni su, kada su skinuli oglas i otvorili ga, vidjeli da se desilo upravo onako kako je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao i da je sav tekst pojeden, osim riječi Bismikallahumme.

OBJAŠNJENJE: [Jedan alim islama iz Indije koji se zove Dost Muhammed Kandihari rahmetullahi alejh [preselio na ahiret 1284/1868. g.n.e.] ovako piše u svom dvadeset devetom pismu: “Kurejš mušrici su pisali na početku svojih pisma riječ Bismikallahumma. U početku islama je naš efendija (sejjid) Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem slijedio običaj plemena Kurejš i na početku svojih pisma je pisao riječ Bismikallahumma. On je kasnije, kada mu je objavljen ajet Bismillah, pisao na početku svojih pisama riječ Bismillah. On je još kasnije, kada mu je došao ajeti kerim koji je u sebi sadržavao riječ Rahman, pisao riječ Bismillahirrahman. On je na kraju, kada mu je u suri Neml poslata riječ Bismillahirrahmanirrahim, na početku svojih pisama pisao ovu riječ. Zapravo, pismo, koje je on poslao vizantijskom caru Heraklijusu po svom ličnom glasniku Dihjei Kalebiji započinje sa Bismillahirrahmanirrahim. Započeti pismo ovim riječima Bismile je sunnet, čak i ako ga pišemo kafiru. On je naredio hazreti Aliji da u Mirovnom ugovoru Hudejbije napiše Bismillahirrahmanirrahim. Suhejl, kurejšski predstavnik je rekao, “Mi ne znamo šta znači Rahmanirrahim, napiši Bismikallahumme.” Kako vidimo, Allah dželle-šanuhu je podučio još od vremena Adema alejhisselam sve Svoje Pejgambere da je Njegovo ime (ALLAH) pa su ga čak i kafiri upotrebljavali.]

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ali bin Ebi Talib će osvojiti Hajber kulu.” Tako se i desilo. On je takođe rekao, “Muslimani će dok ih služe iranske djevojke dijeliti riznice Adžema (Irana) i Ruma (Vizantije),” i tako prorekao osvajanje Irana i Vizantije.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Moj ummet će se podijeliti u sedamdeset i tri grupe. Svi će otići u džehennem. Samo će jedna grupa biti spašena.” On je takođe rekao, “Adžem (Iran) će pobijediti muslimane jednom ili dva puta a onda će iranska država (Sassanije) biti uništena.” On je i ovo rekao, “Mnoge generacije Ruma (Vizantinaca) će dominirati. Kako svaka od njih propada oni iz sljedeće ere, odnosno sljedeće generacije, će zauzimati njihovo mjesto.” Sve što je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem predskazao se desilo upravo onako kako je to on prorekao.

Istok i zapad su bili savijeni i njemu pokazani. On je prorekao da će njegov ummet (tj. sljedbenici) osvojiti i vladati mjestima koja su u njegovom vidokrugu i da će se njegova vjera raširiti u tim mjestima. Islam se rasprostranio - i na zapad i na istok - upravo onako kako je to on predskazao. [U stvari, danas na svijetu nema nijedne države u kojoj se ne zna za islam.]

On je rekao, “Među muslimanima neće biti fitne sve dok je Omer radijallahu anh živ.” Muhammedov ummet (muslimani) je živio u bezbjednosti sve do kraja Omerovog hilafeta, upravo onako kako je to on prorekao. Kasnije je započela fitna (smutnja).

Opet, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je predskazao da će se Isa alejhisselam spustiti s neba, da će Mehdi alejhirrahme doći, i da će se takođe i Dedždžal pojaviti.

On je prorekao da će Osman-i Zinnurejn radijallahu anh postati šehid dok uči Kur’ani kerim, i da će Ali radijallahu anh biti ranjen Ibni Muldžemovom sabljom i postati šehid. U stvari, Alija radijallahu anh je, kada god je vidio Ibni Muldžama, pokazivao na svoju mubarek glavu i govorio, “Kada češ me ti svog okrvaviti?” Ibni Muldžem se predao protiv ovoga Allahovoj dželle-šanuhu zaštiti i rekao, “O Ali! Pošto je naš Pejgamber prorekao ovo opako djelo ubi ti mene Ja ne želim da budem uzrok zvjerstva i da do kijameta budem proklet.” Ali radijallahu anh bi na to odgovorio, “Niko se ne može kazniti prije počinjenog ubistva. Ti češ biti kažnjen nakon svog djela.” Ovi svi događaji su se desili.

On je rekao Ammaru bin Jasiru radijallahu anh u Bici kod Hendeka (Jarka), “Tebe će bagije (odmetnici) ubiti.” On je kasnije postao šehid u Bici na Siffinu. Njega su ubili oni koji su bili na Muavijjinoj radijallahu anh strani.

On je rekao za Beraa bin Malika radijallahu anh, “Neki, čija je kosa razbarušena, i koje odbijaju sa vrata, su toliko (cijenjeni) da, kada bi se oni za nešto zakleli, Allahu dželle-šanuhu bi to stvorio da to potvrdi tačnim. Bera bin Malik je jedan od njih.” Vojska muslimana je u Bici na Ahvazu šest mjeseci opsjedala tvrđavu Tusrer i osamdeset dana ratovala pred njenom kapijom. Obje strane su pretrpjele mnogo žrtava. Ashabi kiram alejhimurridvan su znali za ove Resulullahove riječi. Oni su se okupili oko Beraa bin Malika radijallahu anh i preklinjali ga da se zakune da će oni osvojiti tvrđavu. Bera bin Malik radijallahu anh se zakleo da će oni osvojiti tvrđavu i da će on postati šehid. On je toga dana postao šehid. Iste noći je i tvrđava bila osvojena. Muslimani (ehli islam) su s Allahovom pomoći izvojevali pobjedu.

Jednoga dana je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem spavao u Ummi Hiramovoj radijallahu anha kući. Kada se probudio bio je nasmijan. Ona ga je upitala, “Ja Resulallah, zašto se smiješiš?” Resulullah je odgovorio, “Ja sam vidio neke iz moga ummeta kako se penju na lađe i idu u Sveti rat (gazu) protiv kafira.” Umm-i Hiram je rekla, “Ja Resulullah! Čini mi dovu da i ja budem jedna od njih!” Resulullah je odgovorio, “Ja Rabbi! Neka i ona bude među njima!” Desilo se kako je Resulullah prorekao. U vrijeme hazreti Mu’avije Ummi Hiram i njen muž su se pridružili onim, koji su se popeli na lađe i otplovili na Kipar, u džihad. Ona je tamo pala sa konja, i postala šehid, radijallahu anhuma.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao svojoj mubarek kćerci Fatimi radijallahu anha, “Ti ćeš mi se, od moga ehli bejta, prva pridružiti (na ahiretu).” Naša majka Fatima radijallahu anha je počastila ahiret šest mjeseci poslije njegovog počašćavanja ahireta svojim prisustvom.

On je predskazao da će Ebu Zer-i Gifarije radijallahu anh, sam, i na usamljenom mjestu, preseliti na ahiret. Desilo se upravo onako kako je to on i prorekao. [On je dok je posjećivao mjesto koje se zove Rebeze, usamljen, preselio na ahiret. Sa njim je bila samo njegova žena i kćerka. Ukratko nakon njegove smrti su došli Abdullah ibni Mes’ud i izvjesne druge ugledne ličnosti. Oni su ga ogusulili za dženazu i zamotali u kefine, radijallahu anhum edžma’in.]

On je rekao jednom svom časnom drugu (ashabu kiram) koji se zvao Suraka bin Malike, radijallahu anh, “Kako li češ ti izgledati sa Kosorosovim narukvicama (sa narukvicama persijskog vladara)?” Puno godina kasnije, za vrijeme hilafeta Omera radijallahu anh, u Medinu muneverru su donesena osvojena blaga iz pokorene Perzije. Među blagom su bili i Kosorosov (Kisraov) krzneni kaputi i njegove narukvice. Kada je Omer radijallahu anh dijelio plijen on je dao Kosorosove narukvice Suraku radijallahu anh. Surak ih je stavio na ruke. Pošto su one bile preširoke one su mu došle do lakata. On se sjetio u tom momentu, šta mu je jednom davno Resulullah rekao, i zaplakao.

DRUGA KATEGORIJA: Mnoga Resulullahova sallallahu alejhi ve sellem djela su bila natprirodna čuda (mu’džize). Mi ćemo ovdje navesti samo neka od njih:

1 - Mi’radž (noćno putovanje na nebo) je i mu’džiza i događaj koji se desio na javi, i fizički i duhovno. Kurejš kafiri nisu vjerovali u ovu mudžizu. Izvjesni muslimani sa slabim imanom i razumom su prvobitno posumnjali u mi’radž. Oni su u njega povjerovali tek kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem odgovorio na razna pitanja koja su mu bila postavljena. Oni koji žele da saznaju postavljena pitanja kafira, i odgovore na njih, trebaju da ih potraže u knjizi Izhar-ul-hak. Da se mi’radž desio samo duhovno ne bi bilo razloga da ga se poriče. Jer, kada zaspimo, duša u jednom trenu putuje od istoka do zapada. Ako se nečiji san obistini možemo ga smatrati kao istinit i ne možemo ga poricati.

Mi’radž se desio i duhovno i fizički. Allah dželle-šanuhu je sigurno u stanju da brzo pomakne šta god hoće. Iz ovoga razloga se ne mogu nikako osuditi oni koji vjeruju u mi’radž i o njemu govore. Tačno je da mi’radž nije u skladu sa svakodnevnim dešavanjima. Ali, sva čuda su inkompatibilna sa svakodnevnim dešavanjima. Ibni Sina [preselio na ahiret 428/1037. g.n.e.], čuveni filozof, je u svojoj knjizi Šifa opisao mi’radž, i dokazao razumnim dokazima mogućnost ovoga čuda koje je suprotno svakodnevnim običajima. Oni koji sumnjaju u mi’radž trebaju potražiti ovu knjigu. [Osnovni temelji vjerovanja (imana) se moraju učiti iz knjiga alima ehli sunneta a ne iz knjiga filozofije.]

Štaviše, i jevreji i hrišćani vjeruju da je tjelesni (fizički) uzlazak na nebo moguć. Jer, u Bibliji piše, u dvadeset četvrtom stihu petoga poglavlja Knjige Postanka, i u prvom stihu drugog poglavlja Druge knjige o Kraljevima, da su Henok, Ilija, i Elizej alejhimusselam bili fizički (tjelesno) uzneseni na nebesa. A, u devetnaestom stihu šesnaestoga poglavlja Jevanđelja po Marku, piše, “Pošto im je ovako govorio, Rabb (Gospodin) Isus bi uznesen na nebo i sjede s Allahove desne strane.” (Marko, 16-19) U drugom stihu dvanaestoga poglavlja Pavlove Druge poslanice Korinćanima piše, “Poznajem čovjeka u Hristu (Mesihu) koji prije četrnaest godina - ne znam da li s tijelom, ne znam da li bez tijela, to Allah zna - bi uznesen do trećega neba.” (Druga Korinćanima 12, 2) Kako vidimo i Isa alejhisselam je takođe imao mi’radž (bio uznesen na nebesa).

2 - Šakk-i kamer (polovljenje mjeseca) je mu’džiza, odnosno natprirodna pojava, koja je opisana u Kur’ani kerimu. U knjigama Izhar-ul hak i Es’ile-i hikemujje je lijepo odgovoreno na prigovore onih koji poriču ovu mu’džizu, tj. hrišćanskim sveštenicima.

3 - Ramj-i turab mu’džiza. U bici na Bedru je broj ashaba kiram alejhimurridvan bio jedna četvrtina broja mušrika. U najžešćoj borbi, dok su mušrici pojaćavali svoju ofanzivu, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je pod čardakom pao na sedždu (odnosno stavio svoju mubarek glavu na zemlju), i ovako učinio dovu, “O moj uzvišeni Rabbu (Gospodaru)! Ako ne dadneš ovoj šaci muslimana pobjedu na zemlji neće ostati niko ko će širiti Tvoj tevhid [jedinstvo].” On je onda poslije ove dove jedno vrijeme šutio. Onda su se u njegovim mubarek očima pokazali znaci radosti. On je obavijestio svoga prijatelja Ebu Bekra Siddika radijallahu anh, koji je bio njegov drug u pećini, o lijepim vijestima Allahove dželle-šanuhu pomoći i pobjede. On je napustio čardak i otišao na bojno polje i počastio ga svojim prisustvom. On je zatim uzeo sa zemlje šaku pijeska i bacio ga na mušričku vojsku. Svaka praška pijeska je u obliku potpune katastrofe i totalnog poraza kao munja pogodila oči neprijateljskih vojnika. Oni su bez ikakvog vidljivog razloga bili potpuno uništeni. Sedamnaesti ajeti kerim sure Enfal je poslat da opiše ovu mu’džizu. Značenje ovog ajeti kerima je: “Ono što si ti bacio na kafire nisi ti bacio. To je Allah dželle-šanuhu bacio.” (8, 17) Ovaj ajeti kerim je recitovan na svim domaćim i stranim jezicima. Nijedan mušrik nije nikada ni pokušao da kaže, “U moje oči nije ušla nikakva prašina.” Možda su mislili da je to, haša, bio sihr (čarolija).

4 - Izviranja vode iz Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem mubarek prstiju, na raznim mjestima, je mu’džiza. Nekoliko stotina sahaba je pilo ovu mubarek vodu i njom ugasilo svoju žeđ. Jednoga dana se na Hudejbijji preko hiljadu ashaba kiram napilo te mubarek vode. Povrh toga, mnogi su njom napunili i suđe za vodu. Ovoj mu’džizi su prisustvovali svjedoci na pijaci Medine, u bici na Buvatu, u bici na Tebuku, i na mnogim drugim mjestima. Zapravo, na Hudejbijji je voda tekla iz njegovih mubarek prstiju kao iz česme. Kada su se žedni napili bilo je čak dovoljno vode i za životinje. Ove činjenice su pouzdani alimi sijera jednoglasno prenijeli iz jako vjerodostonih dokumenata.

5 - Berekat-i taam je mu’džiza. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je dao jednoj ženi i njenom mužu pregršt ječma. Njeni gosti i djeca su dugo vremena jeli od tog ječma i nikako ga nisu mogli potrošiti.

On je jednim komadom ječmenog hljeba, i komadom jaretine, nahranio hiljadu ljudi a da se količina hrane nimalo nije smanjila.

Jednom se stotinu osamdeset ljudi najelo od jednog komada hljeba, koji se čak i povećavao.

On je jednom sa komadom hljeba i komadom jagnjetine nahranio stotinu trideset osoba. Ostatak je natovaren na devu i odnesen.

On je sa par hurmi najeo Etiopljanina. Ova mudžiza se često ponavljala.

On je jednim obrokom nahranio one koji su bili sa njim, sve svoje ukućane, i svu svoju rodbinu.

6 - Teksir-i derahim odnosno, povećavanje količine novca, je mu’džiza. Selmani Farisi radijallahu anh je bio rob jednoga jevreja. Kada je bio počašćen islamom, njegov vlasnik, čifut, mu je rekao da će ga osloboditi ako posadi tri stotine mladica hurmi, i ako one rode, i ako mu (jevreju) dadne 1.600 dirhema zlata.

[Nakon što su ashabi kiram alejhimurridvan pomogli Selmanu Farisiju radijallahu anh da iskopa rupe za mladice, i kada su rupe bile iskopane, naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je počastio to mjesto svojim prisustvom i svojim mubarek rukama posadio tih tri stotine mladica (strukova) hurminog rasada.] U roku od godine dana su sve mladice sazrele i počele rađati. [Omer-ul-Faruk radijallahu anh je zasadio jednu mladicu. Ona nije rodila. Kada ju je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem presadio svojim mubarek rukama ona je odmah rodila.]

On je dao Selmanu radijallahu anh komad zlata veličine jajeta koji je bio zaplijenjen u bici. Selman Farisi radijallahu anh je rekao Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem, “Ovo je malo zlata i ne može biti hiljadu i šest stotina dirhema.” On (Resulullah) je uzeo taj komad zlata u svoje mubarek ruke i ponovo mu ga dao, i rekao, “Odnesi ovo svom vlasniku.” Kada je njegov vlasnik izvagao taj komad zlata u njemu je bilo tačno hiljadu i šest stotina dirhema. Selmani Farisi radijallahu anh se ovako pridružio slobodnim muslimanima.

7 - Teksir-i berekat je mu’džiza. Ebu Hurejre radijallahu anh nam prenosi, “U jednom svetom ratu (gazi) smo umirali od gladi. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Ima l’ išta?’ Ja mu odgovorih, ‘Ima, ja Resulullah! Ja imam u mojoj kesi hurmi.’ On reče, ‘Donesi mi ih.’ Kada sam mu ih odnijeo on je stavio u moju kesu svoju mubarek ruku i iz nje je izvadio šaku hurmi, koje je onda stavio na bošču koju je prostro na zemlju, i počeo da na njih uči dovu za bereket (obilnost, izdašnost, blagoslov). Ashabi kiram alejhimurridvan koji su tu bili su jeli tih hurmi. Oni su jeli koliko su mogli dok se nisu nasitili. On mi je onda rekao, ‘O Ebu Hurejre! Uzmi šaku ovih hurmi sa mahrame i stavi ih u svoju kesu.’ Ja sam uradio onako kako mi je naredio. U mojoj kesi se nije nikad smanjila količina hurmi. Mi smo obojica jeli ove hurme i davali ih i drugima, i za vrijeme Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem života, i kasnije, za vrijeme Ebu Bekrova, Omerova i Osmanova radijallahu anhum hilafeta. Njihova količina se nije nikada smanjila. Kasnije mi je neko ukrao moju kesu, za vrijeme Osmanovog radijallahu anh hilafeta, kada je on postao šehid.”

Mnoga druga, slična natprirodna čuda (mu’džize), su se dešavala kroz našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. U knjigama se takođe spominje da su i drugi Poslanici imali ovakva natprirodna čuda. U Starom zavjetu, u Drugoj knjizi o Kraljevima, u četrnaestom poglavlju [i u sedamnaestom poglavlju Prve knjige o Kreljevima, počevši od desetog stiha] piše da su se neka, ovakva čuda dešavala kroz Iliju (Eljesu) alejhisselama. Slično natprirodno čudo (mu’džiza) se desila i kroz Isa alejhisselama. U svim jevanđeljima piše da je on sa nekoliko komada hljeba i ribe nahranio četiri ili pet hiljada ljudi. (Matej 14, 15 i dalje; Marko 6, 35 i dalje.)

8 - Selam i šehadet-i ešdžar je mu’džiza. Kada su Arapi, nomadi, upitali Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem da im pokaže mu’džizu on je pozvao sebi drvo koje je bilo tu, pored puta. Drvo je pokupilo svoje korjenje i dogegalo se do Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Ono je kada je došlo pred njega posvjedočilo da je on Poslanik i opet se vratilo na svoje mjesto.

Jednom je takođe i hurmino stablo posvjedočilo Pejgamberovo sallallahu alejhi ve sellem poslanstvo i potom se vratilo na svoje mjesto.

[U gradu Medini munevveri je u Resulullahovoj alejhisselam džamiji (mesdžidu nebevi) bio jedan hurmin panj. Ovaj panj se zvao Hannane. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem se na njega naslanjao dok je držao hutbu. Kada su mu napravili minber on je prestao ići kod Hannane.] Ovaj hurmin panj je počeo jecati zato ga je on napustio. To znači, iz panja se čuo plač. Svi prisutni su čuli taj plač. Kada je naš efendija (sejjid) Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem sišao s minbera i zagrlio panj Hanannu plač je prestao. On je rekao, “Da ga nisam zagrlio on bi ovako plakao do Kijameta.

9 - Kada je on svojim mubarek prstom napravio znak svi idoli u Ka’bi muazzam su popadali. U Ka’bi je bilo tri stotine šezdeset idola (kumira, kipova). Kada je Mekka mukerrema bila pokorena Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ušao u Haremi šerif. On je uperio u svakog idola - jednog po jednog - granu hurme koja je bila u njegovoj mubarek ruci i istovremeno proučio osamdeset prvi ajeti kerim sure Isra, “Kada istina (hak) dođe laž propada.” (17, 81) Idoli su popadali na svoja lica. [Većina idola je bila pričvršćena za zemlju na taj način što su u kamenu bile iskopane rupe koje su bile zalivene olovom i kalajem.]

10 - Ihja-i Mevta i redd-i ajn i kešf-i basar su bile mu’džize. Jednoga dana je Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem došao jedan Arap, nomad. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ga je pozvao u islam. Nomad mu je rekao da je kćerka njegovog komšije, koju je on puno volio, umrla i da će on postati musliman ako je on proživi. [Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Pokaži mi njen grob.” Oni su zajedno otišli do njenog groba.] Kada su došli do groba Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ju je zovnuo njenim imenom. Ona je odgovorila, “Da, ja Resulullah,” i izašla iz groba. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ju je upitao, “Hoćeš li da se vratiš na ovaj svijet?” Djevojka je odgovorila, “Ne želim, o Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem! Kunem se Allahovim imenom da mi je ovdje bolje nego u kući mojih roditelja. Muslimanu je bolje na ahiretu nego na svijetu. Ne želim da se vratim.” Ona se ponovo vratila u svoj grob.

Džabir bin Abdullah radijallahu anh je pekao ovcu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i ashabi kiram alejhimurridvan su je zajedno pojeli. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ne lomite joj kosti.” On je onda na njih stavi svoje mubarek ruke i učinio dovu. Allah dželle-šanuhu je oživio ovcu. Ovca je mašući repom otišla od njih. [Ove i druge mu’džize našeg Pejgambera su detaljno opisali, imam Kastalani detaljno opisao u svojoj knjizi Mevahib-i ledunnijje; Kadi Ijad u svojoj knjizi Šifa-i šerif; imam Sujuti u svojoj knjizi Hasais-un-Nebi; i mevlana Abdurrahman Džami’i (molla Džami je preselio na ahiret 989/1492. g.n.e. u Hiratu) u svojoj knjizi Ševahid-un-Nubuvve, rahmetullahi alejhim edžma’in.]

U Bici na Uhudu je jedno Ebu Katadovo radijallahu anh oko bilo ispalo na obraz. Oni su ga odveli Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem. On ga je svojom mubarek rukom vratio u očnu duplju i rekao, “Ja Rabbi! Daj da mu oko bude lijepo!” Ovo oko je bilo ljepše i oštrije od drugog. [Jedan od Abu Katadinih unuka je došao kod halife Omera bin Abdulaziza. Kada su ga upitali ko je on im je odrecitovao jedan stih u kom se kaže da je on unuk onoga čije je oko Resulullah svojom mubarek rukom povratio. Kada je to halifa čuo on mu je ukazao veliko poštovanje i obasuo ga mnogim poklonima.]

Jednoga dana je došao jedan čovjek koji je bio slijep u oba oka i rekao: “Ja Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, učini mi dovu da progledam”. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mu je rekao: “Prvo precizno i bez greške uzmi abdest! Onda prouči ovu dovu: Ja Rabbi! Ja od Tebe molim. Od Tebe tražim kroz Tvog dragog Pejgambera Muhammeda alejhisselam. O moj najdraži Pejgambere Muhammedu alejhisselam! Ja, kada molim moga Rabba, uzimam tebe kao posrednika (vesilu). Molim Ga da mi usliša moju dovu radi tebe (tvog hurmeta). Ja Rabbi! Daj mi da mi ovaj uzvišeni Pejgamber bude šefa’atdžija! Uslišaj mi moju dovu radi njega (njegovog hurmeta).” Ovaj čovjek je uzeo abdest i proučio ovu dovu da progleda. Njegov vid mu se odmah povratio. [Muslimani su uvijek učili ovu dovu za ispunjenje svojih želja.]

11 - Izlječenje pozljeđenih i bolesnih je njegova mu’džiza. Kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem puhnuo na šaku prašine i potro je po rani, ili je stavio u ranu, ili ako bi neko pojeo ili popio što god bi on dao, bolesni bi se izliječili. O ovome ima bezbroj primjera:

Bijaše jedan starac čije su oči bile pobijeljele i koji nije mogao jasno vidjeti. Kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem huknuo svojim mubarek dahom na njega njegove oči one su odmah ozdravile i on je na licu mjesta progledao.

Ijas bin Seleme je rekao: “U bici na Hajberu me je Resulullah poslao da zovnem Aliju radijallahu anh. Alija radijallahu anh je imao ranu na oku. Ja sam ga, držeći ga za ruku, s mukom doveo. On je pljunuo na svoje mubarek prste i stavio ih na Alijine radijallahu anh oči. On mu je dao zastavu i poslao ga je da se bori kod Hajber kapije. Hazreti Ali radijallahu anh je skinuo vrata sa šarki, koja oni dugo vremena nisu mogli otvoriti, i ashabi kiram su tako ušli u tvrđavu. Ali radijallahu anh nije više nikada, do kraja svog života, imao ranu na oku.

Oni su mu donijeli dijete koje je bilo i nijemo i ludo. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je uzeo abdest i dao djetetu da popije ostatak vode. Dijete je odmah ozdravilo, progovorilo, i postalo normalno.

Muhammed bin Hatib je rekao: “Kada sam bio mali po meni su slučajno prosuli vrelu vodu. Tijelo mi je bilo opureno. Moj otac me je odveo Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem. On je stavio svojim mubarek rukama svoju pljuvačku na moje opurene dijelove tijela i proučio dovu. Opureni dio tijela je odmah zamladio.”

Dlan na Šurahbil-il-Džu’fi’jevoj radijallahu anh ruci je bio jako natekao. To mu je onemogućavalo da drži u ruci sablju i ular njegove životinje. On se obratio Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem. Resulullah mu je svojim mubarek rukama izmasirao dlan. Kada je on podigao ruku na njoj nije više bilo ni traga od natečenosti.

Enes bin Malik radijallahu anh nam prenosi sljedeće: Moja majka je rekla Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem, “Ja Resulallah! Enes je tvoj sluga. Čini mu dovu.” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ja Rabbi! Podaj mu puno imovine i djece. Podaj mu dug život. Oprosti mu njegove grijehe.” S vremenom, njegova imovina se povećala. Njegovi voćnjaci i vinogradi su svake godine rađali. On je imao preko stotinu djece. On je živio stotinu i deset godina. [On je rekao pred kraj svoga života, “Ja Rabbi! Ti si ukabulio dovu Tvoga Habiba i dao mi tri ni’meta koja je on za mene tražio. Pitam se šta je sa četvrtim - oprostom mojih grijeha? Tada se čuo glas koji je rekao, “Ne brini. Ja sam takođe uslišao i četvrti.”]

On je poslao perzijskom vladaru Husrevu Pervizu pismo u kom ga je pozvao u islam. Husrev je poderao to pismo, a njegovog glasnika je učinio šehidom. Kada je Resulullah alejhisselam to čuo on se jako ražalostio. On je ovako učinio dovu, “Ja Rabbi! Kao što je on poderao moje pismo tako i Ti poderi njegov suverenitet!” Resulullah je još uvijek bio živ kada je Husreva njegov sin Širevejh nožem isjekao na komade. Muslimani su za vrijeme Omerovog radijallahu anh hilafeta pokorili Perziju (današnji Iran). Suverenitet Husrevovih potomaka je potpuno nestao.

[Esma binti Ebu Bekr radijallahu anha je rekla, “Mi smo, kad god smo prali Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem mubarek džube, davali ostatak vode bolesnicima koji su je pili i ozdravljali.”]

Da je autor knjige Gada-ul-mulahazat pomenuo izvjesne divne događaje koji su se desili dok je još Resulullah sallallahu alejhi ve sellem bio dijete, i koje nisu prenijeli tehnički ispravni (sahih) prenosioci, mi bi možda šutjeli. [Jer, jedan od uslova (šartova) za mu’džizu (natprirodnu pojavu koja se pripisuje Pejgamberu) je da se ona mora desiti poslije Poslanikovog izjavljivanja svog poslanstva. Isa alejhisselam je u bešici govorio. Kada je od hurminog stabla zatražio hurmi one su mu došle u ruku. Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem su kao djetetu otvorili prsa, izvadili srce, i očistili ga. Nad njegovom blagoslovljenom (mubarek) glavom je uvijek bio oblak koji mu je pravio hladovinu. Kamenje i drveće mu je nazivalo selam. Ovi i drugi izvanredni čuveni događaji, koji su se desili prije njegovog poslanstva, nisu mu’džize. Oni su kerameti (natprirodne pojave koje se dešavaju onim koje Allah dželle-šanuhu voli a koji nisu poslanici). Oni su irhas, počeci. Oni potkreljuju poslanstvo. Oni se mogu desiti i evlijama (ljudi koje Allahu dželle-šanuhu voli). Poslanici su uvijek iznad Evlija. Poslanici su i prije izjavljivanja poslanstva viši od Evlija. Na primjer, ako (Pejgamber) kaže da će se to i to desiti kroz mjesec dana i to se zaista desi to je mu’džiza. Njegovo poslanstvo nije neophodno vjerovati prije nego što se taj događaj desi. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je nakon izjave svog poslanstva imao na hiljade mu’džiza.]

Izvjesne od ovih mudžiza, kao na primjer izviranja vode iz njegovih mubarek prstiju, plač hurminog panja u džamiji, padanje idola na njegov znak na zemlju, njegovo liječenje slijepih i mnogih drugih bolesti, su se desile pred hiljadama ashaba. Ove mu’džize su prenesene tevaturom s generacije na generaciju. One su se svugdje raširile i svako je za njih čuo. Njihova istinitost je sigurna. Ove Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem mu’džize su na najvišem stepenu tevatura. [Tevatur, je apsolutno znanje, to jest jednoglasno pripovijedanje od strane najpouzdanijih pripadnika njihovog vremena koji se ni u kom slučaju ne bi mogli složili na laž.] Na primjer, činjenice, kao što su hrabrost Ali bin Ebi Taliba radijallahu anh, i darežljivost Hatema Taija, su se tevaturom raširile i postale čuvene. Niko ih ne može osporiti. S druge strane, hrišćanstvo je osnovano na pripovijedanju, to jest, ličnom izvještaju jedne osobe, ili Mateja, ili Marka, ili Luke, ili Ivana. Informacije koju su nam oni dali o sebi i o vremenu u kojem su živjeli su prepune pretpostavki i sumnji. One su uglavnom u međusobnoj kontradikciji. Kada bi kritički razmotrili ova četiri jvanđelja, po principima usul-i hadisa, koje su alimi hadisa postavili kao uslove koji se moraju ispuniti za prihvatanje svakog pojedinog rivajeta (prenošenja, pripovijedanja) hadisa, nijedan od njih ne bi bio usvojen. [Uslovi kojih se muslimani moraju pridržavati, da bi se utvrdila autentičnost Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem hadisa, su jako strogi. S obzirom da u postojeća četiri jevanđelja ne postoji autentičnost pripovijedanja oni se u pogledu autentičnosti ne mogu uporediti sa hadisima. Hrišćanski sveštenici su to praktično sami priznali, izdavanjem mnoštva knjiga u kojima dokazuju da je Biblija oskrnavljena ubacivanjem, izbacivanjem, i greškama u štampanju.] U stvari, da Kur’ani kerim ne potvrđuje Isa alejhisselamove mu’džize, kao što su izlječenje urođenih slijepaca, izlječenje bolesti kože koja se zove guba (lepra), i oživljavanje mrtvih, nijedan hrišćanin ne bi nikada mogao dokazati da su se one ikad u stvari i desile.

Sveštenik u svom pokušaju da ospori Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem mu’džize iznosi časno značenje (meali šerif) devedesetog i devedeset prvog ajeta sure Isra. Ono znači: [Kada se neprijateljski raspoloženi idolopoklonici uzjoguniše pred elokvencijom i veličinom Kur’ana i mudžizama koje jasno vidješe oni rekoše] “Mi ti nećemo vjerovati sve dok nam ovdje (u Mekki) iz zemlje ne napraviš izvor. Ili dok ne budeš imao voćnjake od hurmi i grožđa, između kojih teku rijeke.” (17, 90-91) Iako ovaj dokaz osujećuje njihove lične ciljeve, oni i dalje tvrde da Resulullah sallallahu alejhi ve sellem nije pokazao nikakva natprirodna čuda. A to, nije ni razumno ni pravedno. [U stvari, mušrici su, u pomenutom ajeti kerimu koji sveštenici iznose kao dokument, kada su vidjeli razna čuda, a naročito Kur’ani kerim, i kada su ostali u čudu diskvalifikovani i onesposobljeni, tražili još više natprirodnih pojava (mu’džiza). Ovo ne podržava njihovu tezu već nam otkriva sveštenikovu lažljivost.] Jako je čudno da, iako nema ni izvjesne ni pouzdane informacije koja o pravim autorima ili datumima epistola, koje su dodate jevanđeljima, i usprkos očiglednim čudnostima i kontradikcijama u pripovijedanjima koja su napisana u današnjim hrišćanskim kopijama Biblija, oni i dalje prihvataju njihov svaki stih kao osnovu za svoja vjerovanja. S druge strane, u Kur’ani kerimu, već hiljadu i dvije stotine godina [sada preko hiljadu i četiri stotine godina] nije nijedno slovo interpolacijom uprljano. Lanci (senedi) pravih (sahih) hadisi šerifa su naučnom i autentičnom dokumentacijom razdvojeni od izmišljenih (mevdu) i slabih (zaif) hadisa. U islamu je svako pripovijedanje (rivajet) dokazano mnogobrojnim dokaznim materijalima. Oni, iako je ovo sve dokazano tako jakim i čvrstim dokazima, prigovaraju onim koji ih (Kur’ani kerim i hadisi šerif) vjeruju!?

[Mi preporučujemo onima, koji hoće da nauče o Resulullahovim sallallahu alejhi ve sellem mu’džizama, da pročitaju knjige Herkese Lazim Olan Iman (Iman koji svakome potreban), koja je na turskom jeziku, i Why Did They Become Muslims? (Zašto su oni postali muslimani?) koja je na engleskom jeziku].

NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next