DOGAĐAJ NA KERBELI

 

O istorijatu događaja na Kerbeli po literaturi kruže razne razdorne priče.  Izvjesne knjige, koje eksploatišu zamućenost njenih događaja, izmišljaju i pripovijedaju tragične bajke kojim zavode čitaoce, zbunjuju im njihov um, i potkopavaju njihova vjerovanja.  Oni pokušavaju da svojim lažnim i izmišljenim bajkama vrbuju svoje čitaoce u njihovo nenormalno vjerovanje.  Ova taktika lova u mutnoj vodi je prouzrokovala stanje, u kom svako ima drukčije mišljenje u pogledu događaja na Kerbeli, i u kom svako vjeruje da je jedino njegovo vjerovanje ispravno znanje.  Muhammed Abduššekur Mizapuri, rahimehullahu teala, jedan veliki alim iz Indije, i alim istorije, je potrošio puno godina svog života u istraživanju ovog predmeta, naučio činjenice, i napisao knjigu Šehadet-i Husejn (Husejnovo mučeništvo).  Ova knjiga je potpuno posvećena ovom predmetu.  Gulam Hajdar Faruki, jedan od Mizapurijevih učenika iz Medrese-i-islamijje u Karačiju (Pakistan), je preveo ovu knjigu s urdu na perzijski jezik i izdao, ovo perzijsko izdanje u Karačiju pod naslovom Refakat-i Husejn. 

Mi ovdje prevodimo odlomak iz uvoda knjige Šehadeti Husejn:

Fitna je islamu zadala prvi udarac koji ga je poremetio, i koji je zadao vjeri nepopravljivu štetu, i koji je izazvao da milioni muslimana skrenu s pravog puta islama.  Ova fitna je izazvala rađanje sujevjerja i ćudnih nagađanja koja su suprotna islamu i koja su pripremljena za specifične ciljeve.  Ova fitna je bila na rubu smrti kada ju je Ja’kub Kulajnijev sin, jedan od nesrećnih momaka koji je bio žrtva jevreja Abdullaha bin Sebe’, ponovo potpalio.  Ovaj bijedni zločinac, s namjerom da iznutra razori islam je izmislio bezbroj laži, koje je sastavio u knjigu koju je nazvao Kafi.  Svirepi otpadnici kao što su Tusi i Medžlisi, koji su se kasnije pojavili, su, nastojeći da rašire principe knjige Kafi ovu vatru pobune i neslaganja raspuhali među muslimanima.  Oni su svoju vjeru bazirali na dvoličnjaštvu koje su nazvali tekijja i koje su uzeli kao plašt pod kojim sprovode sve svoje podrivačke i štetne aktivnosti.  Njihova najpoznatija tekijja je njihova, tobože, ljubav prema ehli bejtu.  Oni su ovim pretvaranjem prouzrokovali da milioni muslimana skrenu s pravog puta, i da se strovale u ambis propasti.  Naš prvi cilj mora biti da zaštitimo muslimane da ne upadnu u njihovu zamku, dakle, mi trebamo otkriti unutarnju prirodu muhabbeti ehli bejt (ljubav prema ehli bejtu).

Pravi muslimani koji slijede put koji je Muhammed, alejhisselam zacrtao i koji u stopu slijede ashabe se zovu ehli sunet.  Alimi ehli suneta nisu samo objasnili da je muhabet ehli bejt nešto dobro već su takođe i rekli da je ova ljubav prema ehli bejtu sastavni dio imana.  S druge strane, otpadnici neprestano ponavljaju da je ljubav prema ehli bejtu temelj njihove vjere, iako sva njihova djela i stavovi pokazuju njihovo neprijateljstvo prema ehli bejtu.  Temeljita istraga istorijskih činjenica, da objasnimo ovu stvar, to jest, jesu li suni muslimani učinili hazreti Husejna šehidom, ili su to učinili otpadnici, će uzgredno i razjasniti šta smo mislili u zadnjem dijelu naše izjave.  Onaj koji ima razum, kada pročita njihove knjige, neće povjerovati da su muslimani počinili ovu mučeničku smrt.  Oni vješto ubacuju imena hazreti Mu’avije i Jezida na način koji će dezinformisati neuke.  Međutim, nijedna knjiga, koja se odnosi na ovaj tragični događaj, u sebi ne sadrži ni jedan jedini izraz koji jasno kaže da su ova dvojica halifa ukaljani mubarek krvlju hazreti Husejna.  U literaturi koja se odnosi na ovaj događaj čak ne postoji nijedan - ni nejasan podatak - koji bi svjedočio o upletenosti hazreti Mu’avije u mučeničku smrt hazreti Husejna, a da i ne govorimo o jasnim izjavama, da je to navodno učinjeno po njegovom naređenju.  Šta jeste jednoglasno izjavljeno (u knjigama svih alima) je to da se mučeništvo hazreti Husejna nije desilo za vremena hazreti Mu’avije.  Mula Bakir Medžlisi, čije je ime prije spomenuto, ovako govori o hazreti Mu’avijinom zadnjem savjetu svom sinu Jezidu na umoru:

“Ti znaš šta je imam Husejn, radijallahu anh, Resulullahu.  On je dio tijela našeg dragog Pejgambera.  On je potomak tijela i krvi te najčasnije osobe.  Ja razumijem da su ga građani Iraka pozvali da tamo dođe, i da bude s njima.  Ali oni mu neće pomoći;  oni ga neće ostaviti na miru.  Ako on padne u tvoje ruke ponašaj se na način koji cijeni njegovu vrijednost!  Sjeti se koliko je on bio blizak i koliko ga je Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, volio!  Nemoj mu se svetiti za njegovo ponašanje!  Pazi da ne prekineš važne veze koje sam ja među nama uspostavio!  Dobro pazi da ga ne uvrijediš i ne naljutiš!”  Ovaj hazreti Mu’avijin savjet (njegovom sinu) Jezidu je napisan na tri stotine i dvadeset i prvoj (321) stranici knjige Džila-ul’ ujun, koju je napisao vođa šija, Muhammed Bakir bin Murteda Fejzi Horasani, koji je bolje poznat pod nadimkom mula Muhsin.  On je umro 1091 [1679.g.n.e.].  Prema knjizi Nasih-ut-tavarih, koju je napisao Muhammed Taki Han - alim šija - Mu’avija je takođe napisao i sljedeći testament svom sinu Jezidu:  “Moj sine, nemoj podleći čulnim zadovoljavanjima i iskušenjima!  Zaštiti se čak i od najmanjeg nepristojnog vladanja prema Husejnu!  Dobro pazi da ne imadneš krv Husejna sina Alije na svom vratu kada sutra (na Sudnjem danu) staneš pred Hakka teala!  U protivnom, taj dan ćeš provesti u vječnim mukama i nećeš nikada biti u miru i rahatluku!”  Šta više, na stotinu jedanaestoj stranici (111) šestog toma ove knjige, autor citira i jedan hadisi šerif koji on pripisuje Abdullahu ibn Abbasu, a koji kaže:  “Ja Rabbi!  Nemoj dati berićet (bereket) onom ko je nemaran u izražavanju svog poštovanja i časti prema Husejnu!”  Hazreti Mu’avija, radijallahu anh, se uvijek uljudno i s prepuno poštovanja ponašao prema hazreti Husejnu i u govoru i u pisanju, i nije nikada prema njemu pokazao nepoštovanje, u poređenju, s imamom Husejnom, koji se prema njemu uvijek prilično grubo odnosio, naročito u pismima koja mu je poslao.  U stvari, kada su hazreti Mu’avijini sinovi, Jezid i Abdullah, vidili oštri ton koji je hazreti Husejn upotrijebio u svom pismu, oni su rekli ocu da mu odgovori na isti način.  On ih je umirio, i rekao, “Niste u pravu.  Kako bih ja ikada mogao osuđivati Husejna sina Alije?  Osoba kao što sam ja krivi druge, i nastoji da ih ubijedi da se slože s njim, i opet mu niko ne vjeruje.  Ne.  Oprezna osoba to ne bi učinila.  Kako bih ja ikad mogao kriviti Husejna?  Ja se kunem Allahom da on nije ni za šta kriv.  Ja ću mu odgovoriti.  Ali, ja mu neću napisati ništa što bi ga moglo prepasti ili uvrijediti.”  Šija, autor knjige Nasih-ut-tavarih ovako završava na sedamdeset i osmoj (78) stranici šestog toma ove knjige:  “Ukratko, on (Mu’avija) nije učinio ništa što bi uvrijedilo Husejna.”

Hazreti Mu’avija se nije samo uvijek ljubazno i pristojno ponašao prema hazreti Husejnu već mu je i služio.  U knjizi Nasih-ut-tavarih se ova činjenica potvrđuje milozvučnim jezikom:  “On je uobičajavao godišnje slati hazreti Husejnu na hiljade i hiljade srebrenih dirhema.  Ovo je bilo pored druge cijenjene robe i raznih poklona.”  Samilosni dobrotvor samo tolerantno prihvatao ova vrijeđanja i muke koje je Hazreti Husejn upućivao na ove sve ljubaznosti i vjernu službu.

Harač je iz Jemena otpreman Mu’aviji, radijallahu anh.  Hazreti Husejn, radijallahu anh, je predusreo karavan (sa stvarima), koji je na putu za Damask prolazio kroz Medinu, i uzeo svu robu i podijelio je ehli bejtu i drugima koje je volio.  On je poslao sljedeću poruku hazreti Mu’aviji:  “Deve natovarene robom i parfemima koje su bile na putu iz Jemena prema Damasku su zaustavljene.  Ja znam da je roba, koja ti je trebala doći, trebala da se stavi u bejt-ul mal.  Ja sam je uzeo jer mi je trebala.  Vesselam!  Hazreti Mu’avijinoj potvrdi hazreti Husejnove, radijallahu anhuma, poruke je dodana sljedeća bilješka:  “Da si dozvolio da karavan deva prođe ja ne bih zadržao tvoj dio od robe koja mi je trebala doći.  O moj brate, ja znam da ti nisi od onih koji se pretvaraju i laskaju.  Dok sam ja tu niko ti neće naštetiti zato što ja znam tvoju vrijednost i tvoj visoki stepen.  Sa zadovoljstvom primam tvoje svako ponašanje.”  Ova njihova prepiska se nalazi na pedeset sedmoj (57) stranici knjige Nasih-ut-tavarih. 

Na Mu’avijinu, radijallahu anh, darežljivost nije uticala ni grdnja koju su posjetioci Damaska upućivali emiru  On je njihove kletve nagrađivao robom i novčanim poklonima.  Evo primjera iz prethodno pomenute šijine knjige:  “Posjetioci koji su došli iz hazreti Alijine okoline u Damask su psovali i vrijeđali Mu’aviju.  On im je dao poklone iz bejt-ul mala.  Oni su se vratili kući bez ikakvih problema i štete.” (stranica 38)  Kako se iz ovih pisanja dade razumjeti, kriviti Mu’aviju za hazreti Husejnovu mučenićku smrt je jedna ogavna kleveta i čista laž jer je to jedna nepravedna potvora i optužba.

Radi toga, kriviti i klevetati hazreti Mu’aviju radijallahu teala anh, da je on, navodno, otrovao hazreti Husejna, radijallahu teala anh ne dolazi u obzir.  Na tri stotine i dvadeset trećoj (323) stranici šijiske knjige Džila-ul ’ujun, hazreti Hasan kaže, “Ja se kunem Allahom da je Mu’avija bolji od ovih ljudi.  Ovi ljudi tvrde da su šije a hoće da me ubiju i pokradu.”

U knjigama šija piše u raznim oblicima da takođe ni Jezid nije bio upetljan u ubistvo i da on, suprotno preovlađujućem mišljenju, nije bio loša osoba.  On nije nikad zaboravio očev savjet o hazreti Husejnu.  On mu nije ništa napisao, i nije ga (hazreti Husejna) pozvao u Kufu.  On ga nije pokušao ubiti.  On nije naredio da ga ubiju.  On se nije veselio njegovoj smrti.  Naprotiv, on je bio jako ožalošćen i gorko je plakao.  On je odredio jedno vrijeme za njegovu žalost.  On je vrlo žestoko kaznio one koji su ga učinili šehidom.  On je pokazao duboko poštovanje prema ehli bejtu (familiji) hazreti Husejna, i ispunio im njihovu želju da se isele iz Damaska u Medinu, i ukazao im veliku čast i ljubaznost i ispratio ih pod zaštitom odreda tjelohranitelja.  Šijiska knjiga uveličava ove činjenice.

Čuveni alim šija mula Bakir Medžlisi ovako piše na četiri stotine dvadeset četvrtoj (424) stranici svoje knjige Džila-ul ’ujun:  “Jezid je postavio za upravitelja Medine Velida bin ’Ukbu bin Sufjana, koji je bio poznat po svojoj ljubaznosti prema ehli bejtu.  On je smjenio sa dužnosti Mervana bin Hakema, neprijatelja imama Husejna i njegovog potomstva, radijallahu teala anhum edžma’in.”  On ovako nastavlja na četiri stotine trideset drugoj (432) stranici:  “Da je Jezid bio neprijatelj imama Husejna on ne bi skinuo s dužnosti upravitelja koji se prema njemu neprijateljski odnosio i postavio upravitelja koji je prema njemu bio srdačan.”  On piše na četiri stotine dvadeset i četvrtoj (424) stranici:  “Jedne noći Velid je poslao po imama Husejna kojem je pokazao pismo koje je dobio od Jezida.  U pismu je pisalo da je Mu’avija mrtav, i da je Jezid novi halifa.  Kada je on to čuo on je proučio ajet, ‘Inna-lillah…’.”  Ova zapisana izjava nam kaže da hazreti Husejn nije bio neprijateljski raspoložen prema hazreti Mu’aviji i da ga je znao kao pravog muslimana.  U protivnom, on ne bi učio ajet, “Inna-lillah…,” kada je čuo za njegovu smrt.

Kada je Zadžir bin Kajs prijavio Jezidu hazreti Husejnovu, radijallahu teala anh mučeničku smrt on je oborio glavu i nije ništa rekao.  Onda je, podigavši glavu, rekao, “Ja sam htio da ga ti slušaš a ne da ga ubiješ.  Ja bih mu oprostio da sam tamo bio.”  Ovo piše na dvije stotine šezdeset devetoj (269) stranici knjige Nasihat-ut tavarih.  Na tri stotine dvadeset i prvoj (321) stranici šijine knjige Nahdž’ul ahzan, koja je izdata u Iranu, piše:  “Neko se pojavi sa vijestima koje je on smatrao da su vesele i reče Jezidu, ‘Čestitam!  Husejnova glava je stigla.’  Ovo je jako razjarilo Jezida.  On se ljutito izgalami na tog čovjeka i onda mu reče, “Dàbōgdā ti nikad ne dobio radosnu vijest!’”  U knjizi Nasih-ut tevarih, na dvije stotine dvadeset devetoj (229) stranici ovako piše:  “Šimir-zil-džavšan je s ponosom stavio pred Jezida mubarek glavu imama Husejna i ovako se počeo hvalisati, ‘Napuni bisage moje deve zlatom i srebrom zato što sam ja ubio najboljeg od svih u odnosu na njegove roditelje.’  ‘Od mene ne očekuj nikad nikakvu nagradu,’ je bio Jezidov odgovor.  Prestrašen i razočaran čovjek se vratio nazad.  Njegov dio i na ovom i na onom svijetu je puko ništa.”  Na dvije stotine sedamdeset i druge (272) stranice (iste) knjige piše da ga je (Jezid) prokleo i rekao, “Dàbōgdā ti ovo ubistvo dalo Allahov gnjev!”

Kako je jasno izraženo u knjigama šija, hazreti Mu’avija i Jezid ne samo da su potpuno čisti od mubarek krvi hazreti Husejna, radijallahu teala anh, već takođe ni Zijad, ni ibn Sa’d, pa čak ni Šamir nisu bili među onim koji su ubili ovu mubarek osobu mučeničkom smrću.  U šijinoj knjizi Rafakat-i Husejn piše sljedeće:

1 Oni koji su se borili protiv imami Husejna nisu bili stanovnici Damaska i Hidžaza.  Oni svi su bili iz Kufe.  (Hulasat-ul masaib, stranica 210).

2 Iračani su ubili imami Husejna mučeničkom smrću.  Među njima nije bio ni jedan stanovnik Damaska.  Oni koji su počinili ovaj poznati zločin protiv ehli bejta su bili stanovnici Kufe.  (Mas’udi)

3 Dobro je utvrđena je činjenica da nije bio nijedan stanovnik Damaska među onim koji su ubili mučeničkom smrću imami Husejna.  (Mas’udi, stranica 21).

4 Abi Mahnaf nas obavještava da je ibn Zijadova armija imala osamdeset hiljada konjanika, i da su svi bili stanovnici Kufe.  (Nasihat-ut-tavarih, šesti tom, stranica 173)

5 Nijedan drugi šija, od onih koji su živjeli izvan Kufe, nije pritekao u pomoć imamu.  Međutim, zajedno s odgovorom na pismo, koji je primio od stanovnika Kufe, on je poslao i pismo stanovnicima Basre u kom je od njih zatražio njihovu pomoć.  Šije koje su živjele u Basri su mu poslale odgovor i rekle da će pomoći.  (Džila-ul ’ujun)

Oni koji su mučeničkom smrću ubili imama Husejna na Kerbeli su bili isti oni ljudi koji su kovali i izdaju i zločine protiv imama Hasana.  Dvanaest hiljada stanovnika se sastalo, i napisalo pismo imamu Husejnu i pozvalo ga u Kufu i obećalo mu njihovu pomoć.  Ali, to su bili oni isti ljudi koji su ubili mučeničkom smrću i hazreti Hasanovog amidžića Muslima bin Ukajla, predstavnika, kojeg je blagoslovljeni imam poslao kao potvrdu njihovog poziva.  Isti ovi ljudi - koji su se prerušili u Jezidove vojnike - su očekivali i dolazak imama Husejna, kog su na Kerbeli ubili mučeničkom smrću.  U šijinoj knjizi Medžalis-ul-mu’minin piše da su šije čija su imena bila Musajjib bin Nuhba i Omer bin Sa’d ibn Abi Vakkas otišle u Kerbelu.

6 Šis bin Rabi, komandir pod Omerom bin Sa’dom i četiri hiljade šija pod njegovom komandom je napalo blagoslovljenog imama.  (Džila-ul ’ujun).

7 Šis bin Rabi’i je bio prvi, mrski odvratnik, koji je sjahao s konja i otsjekao mubarek imamovu glavu.  (Hulasat-ul masaib, stranica 37).

8 Kada je imam Husejn vidio Mudžara bin Hadžara i Jezid bin Harisa među napadačima on je rekao, “Zar ste zaboravili pismo koje ste mi poslali i pozvali me?”(Hulasat-ul masaib, stranica 138)

9 Kada je imam postao šehid, Habib bin Muzahir, komandir desnog krila imamove armije je kroz smijeh rekao, “Dan Ašure je dan veselja i slave.”

10 Kadija Nurullah Šusteri, šija alim, je još jedna osoba koja je priznala da su šije ubile imama Husejna.

PAŽNJA:  Alimi ehli suneta su napisali mnoštvo knjiga u kojima su dokazali činjenicu da oni, koji odbijaju izvorne i istinite mezhebe islama, pripovijedaju otpadništvo i nastoje da iznutra razore islam.  Trideset dvije ovakve cijenjene knjige, s njihovim naslovima i autorima su dodate na kraj osamdesetog (80) pisma koje je napisao hazreti imami Rabbani.  Njegova biografija obuhvata jedno cijelo poglavlje ove knjige.  Ono je iza biografije hazreti Mu’avije, radijallahu anh.