ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

DOGAĐAJ NA KERBELI


O istorijatu događaja na Kerbeli po literaturi kruže razne razdorne priče. Eksploatišući njenu zamućenost, izvjesne knjige izmišljaju i pričaju tragične bajke kojim zavode čitaoce, zbunjuju im um, i potkopavaju njihova vjerovanja. Oni pokušavaju da svojim lažljivim i izmišljenim bajkama vrbuju svoje čitaoce u njihovo nenormalno vjerovanje. Ova taktika lova, u mutnoj vodi, je prouzrokovala stanje, u kom svako ima drukčije mišljenje u pogledu slučaja Kerbele i u kom svako vjeruje, da je njegovo vjerovanje, jedino ispravno znanje. Muhammed Abduššekur Mizapuri, rahimehullahu teala, jedan veliki alim Indije, i alim istorije, je potrošio puno godina svog života u istraživanju ovog predmeta, naučio činjenice, i napisao knjigu Šehadet-i Husejn (Husejnovo mučeništvo, Husejnov šehidluk), koja je u potpunosti posvećena ovom predmetu. Gulam Hajdar Faruki, rahimehullahu teala, jedan od Mizapurijevih učenika iz Medrese-i-islamije u Karačiju (Pakistan) je ovu knjigu preveo s urdu jezika na perzijski, i ovo novo, perzijsko izdanje, izdao u Karačiju pod naslovom Refakat-i Husejn. Citat uvoda ove knjige glasi:

Prvi udarac islamu -- koji ga je poremetio, i koji je zadao vjeri nepopravljivu štetu, i koji je izazvao da milioni muslimana skrenu s pravog puta islama -- je zadala fitna. Ova fitna je izazvala rađanje raznih sujevjerja i ćudnih nagađanja koja su suprotna islamu i koja su spremljena za specifične ciljeve. Ova fitna je skoro izumrla, kada ju je ponovo potpalio Ja’kub, Kulajnijev sin. On je bio jedan od nesrećnih mladića koji su bili žrtve jednog ćifuta koji se zvao Abdullah bin Sebe’. Ovaj bijedni zločinac je, s namjerom da iznutra razori islam, izmislio bezbroj laži koje je sastavio u jednu knjigu koju je nazvao Kafi. Svirepi otpadnici kao što su bili Tusi i Medžlisi, koji su se kasnije pojavili, su, nastojeći da rašire principe knjige Kafi, raspuhali ovu vatru pobune i neslaganja među muslimanima. Oni su bazirali svoju vjeru na dvoličnjaštvu, koje su nazvali tekijja, koje su uzeli kao plašt pod kojim sprovode sve svoje podrivačke i štetne aktivnosti. Njihova najpoznatija tekijja je njihova, tobožnja, ljubav prema ehli bejtu. Oni su ovim svojim pretvaranjem prouzrokovali da milioni muslimana skrenu s pravoga puta i da se strovale u provaliju propasti. Naš prvi cilj mora da bude zaštićivanje muslimana (od ove propasti,) da oni ne upadnu u ovu njihovu zamku, dakle, mi trebamo otkriti unutarnju prirodu ljubavi prema ehli bejtu (tj. muhabbeti ehli bejt).

Pravi muslimani koji slijede put koji je Muhammed alejhisselam zacrtao i koji u stopu slijede Ashabe se zovu ehli sunet. Alimi ehli suneta nisu samo objasnili da je ljubav prema ehli bejtu nešto dobro već su takođe rekli i to da je ova ljubav prema ehli bejtu spojena sa imanom, sastavni dio imana. S druge strane, jeretici, otpadnici, neprestano ponavljaju da je ljubav prema ehli bejtu temelj njihove vjere, iako njihova sva djela i njihovi stavovi pokazuju njihovo neprijateljstvo prema ehli bejtu. Temeljita istraga istorijskih činjenica, da bismo objasnili ovu stvar, to jest, jesu li suni muslimani učinili hazreti Husejna šehidom, ili su to učinili otpadnici, će uzgredno i razjasniti ono na šta smo mi mislili u zadnjem dijelu naše izjave. Onaj koji ima mozga i razuma, kada pročita njihove knjige, neće povjerovati da su muslimani počinili ovu mučeničku smrt. Oni (tj. jeretici, otpadnici) vješto ubacuju imena hazreti Mu’avije i Jezida na način koji će dezinformisati neuke. Međutim, nijedna knjiga koja se odnosi na ovaj tragični događaj ne sadrži u sebi ni jednu jedinu riječ koja jasno kaže (i pokazuje) da su ova dvojica halifa ukaljana mubarek hazreti Husejnovom krvlju. U literaturi koja se odnosi na ovaj događaj čak ne postoji nijedan - ni nejasan podatak - koji bi posvjedočio upletenost hazreti Mu’avije u mučeničku smrt hazreti Husejna, da i ne govorimo o jasnim izjavama da je to navodno učinjeno po njegovom naređenju. Šta jeste jednoglasno izjavljeno (u knjigama svih alima) je to da se mučeništvo hazreti Husejna nije desilo za vremena hazreti Mu’avije. Mula Bakir Medžlisi, čije je ime prije spomenuto, ovako govori o hazreti Mu’avijinom zadnjem savjetu njegovom sinu Jezidu, na njegovom umoru:

“Ti znaš šta je imam Husejn, radijallahu anh, Resulullahu. On je dio tijela našeg predragog Pejgambera. On je potomak tijela i krvi te najčasnije osobe. Ja razumijem da su ga građani Iraka pozvali da tamo dođe, i da bude s njima. Ali oni mu neće pomoći; oni ga neće ostaviti na miru. Ako on dopadne u tvoje ruke ponašaj se na način koji cijeni njegovu vrijednost! Sjeti se koliko je on bio blizak i koliko ga je Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, volio! Nemoj mu se svetiti za njegovo ponašanje! Pazi da ne prekineš važne veze koje sam ja među nama uspostavio! Dobro pazi da ga ne uvrijediš i ne naljutiš!” Ovaj hazreti Mu’avijin savjet (njegovom sinu) Jezidu je napisan na tri stotine i dvadeset i prvoj (321.) stranici knjige Džila-ul’ ujun, koju je napisao jedan od lidera šija, Muhammed Bakir bin Murteda Fejzi Horasani, koji je bolje poznat pod nadimkom mula Muhsin. On je umro 1091./1679. g.n.e. Prema knjizi Nasih-ut-tavarih, koju je napisao Muhammed Taki Han -- jedna od šijiskih teologa -- Mu’avija je takođe napisao svom sinu Jezidu i sljedeći testament: “Moj sine, nemoj da podlegneš čulnim zadovoljavanjima i iskušenjima! Zaštiti se čak i od najmanjeg nepristojnog vladanja prema Husejnu! Dobro pazi da ne imadneš krv Husejna, Alijinog sina, na svom vratu kada sutra (na Sudnjem danu) staneš pred Hakka teala! U protivnom, taj ćeš dan provesti u vječnim mukama i nećeš nikada biti u miru i rahatluku!” Šta više, na stotinu jedanaestoj stranici (111.) šestog toma ove iste knjige, autor (Muhammed Taki Han, jedan od šijiskih teologa) citira i jedan hadisi šerif koji on pripisuje Abdullahu ibn Abbasu, a koji glasi: “Ja Rabbi! Nemoj dati berićet (bereket) onom ko je nemaran u izražavanju svog poštovanja i časti prema Husejnu!” Hazreti Mu’avija radijallahu anh se uvijek uljudno i s ogromnim poštovanjem ponašao prema hazreti Husejnu i u svom govoru, i u pisanju, i nije nikad prema njemu pokazao nepoštovanje, nasuprot imamu Husejnu, koji se prema njemu uvijek prilično grubo odnosio a naročito u pismima koja mu je on poslao. U stvari, kada su hazreti Mu’avijini sinovi, Jezid i Abdullah, vidili oštri ton koji je hazreti Husejn upotrijebio u svom pismu, oni su rekli ocu da mu odgovori na isti način. On ih je umirio, i rekao, “Niste u pravu. Kako bih ja ikada mogao osuđivati Husejna sina Alije? Osoba kao što sam ja krivi druge i nastoji da ih ubijedi da se slože s njim i opet mu niko ne vjeruje. Ne. Oprezna osoba to ne bi učinila. Kako bih ja ikad mogao kriviti Husejna? Ja se kunem Allahom da on nije ni za šta kriv. Ja ću mu odgovoriti. Ali, ja mu neću napisati ništa što bi ga moglo prepasti ili uvrijediti.” Šija, autor knjige Nasih-ut-tavarih, ovako završava (tekst) na sedamdeset osmoj (78.) stranici šestog toma ove knjige: “Ukratko, on (Mu’avija) nije učinio ništa što bi uvrijedilo Husejna.”

Hazreti Mu’avija se nije samo uvijek ljubazno i pristojno ponašao prema hazreti Husejnu već mu je i služio. U (šijiskoj) knjizi Nasih-ut-tavarih se ova činjenica potvrđuje milozvučnim jezikom: “On je uobičajavao godišnje slati hazreti Husejnu na hiljade i hiljade srebrenih dirhema. Ovo je bilo pored druge dragocjene robe i raznih poklona.” Samilosni dobrotvor samo tolerantno prihvatao ova vrijeđanja i muke koje je Hazreti Husejn upućivao na ove sve ljubaznosti i vjernu službu.

Harač je iz Jemena otpreman Mu’aviji, radijallahu anh. Hazreti Husejn, radijallahu anh, je predusreo karavan (sa robom i stvarima), koji je na putu za Damask prolazio kroz Medinu, i uzeo svu robu i podijelio je ehli bejtu i drugima koje je volio. On je poslao hazreti Mu’aviji sljedeću poruku: “Deve natovarene robom i parfemima koje su bile na putu iz Jemena prema Damasku su zaustavljene. Ja znam da je roba, koja ti je trebala doći, trebala da se stavi u bejt-ul mal. Ja sam je uzeo jer mi je trebala. Vesselam! Hazreti Mu’avijinoj potvrdi hazreti Husejnove, radijallahu anhuma, poruke je dodana sljedeća bilješka: “Da si dozvolio da karavan deva prođe ja ne bih zadržao tvoj dio od robe koja mi je trebala doći. O moj brate, ja znam da ti nisi od onih koji se pretvaraju i laskaju. Dok sam ja tu niko ti neće naštetiti zato što ja znam tvoju vrijednost i tvoj visoki stepen. Sa zadovoljstvom primam tvoje svako ponašanje.” Ova njihova prepiska se nalazi na pedeset sedmoj (57.) stranici (šijiske) knjige Nasih-ut-tavarih.

Na Mu’avijinu, radijallahu anh, darežljivost nije uticala ni grdnja koju su posjetioci Damaska upućivali emiru On je njihove kletve nagrađivao robom i novčanim poklonima. Evo primjera iz prethodno pomenute šijine knjige: “Posjetioci koji su došli iz hazreti Alijine okoline u Damask su psovali i vrijeđali Mu’aviju. On im je dao poklone iz bejt-ul mala. Oni su se vratili kući bez ikakvih problema i štete.” (38. stranica) Kako se iz ovih pisanja dade razumjeti, kriviti Mu’aviju za hazreti Husejnovu mučenićku smrt je jedna ogavna kleveta i čista laž jer je to jedna nepravedna potvora i optužba.

Radi toga, kuđenju, optuživanju i klevetanju hazreti Mu’avije radijallahu teala anh, da je on, navodno, otrovao hazreti Husejna, radijallahu teala anh nema mjesta. Na tri stotine i dvadeset trećoj (323.) stranici šijiske knjige Džila-ul’ujun, hazreti Hasan kaže, “Ja se kunem Allahom da je Mu’avija bolji od ovih ljudi. Ovi ljudi tvrde da su šije a hoće da me ubiju i pokradu.”

U knjigama šija piše, u raznim oblicima, da takođe ni Jezid nije bio upetljan u ubistvo i da on, suprotno preovlađujućem mišljenju, nije bio loša osoba. On nije nikad zaboravio očev savjet o hazreti Husejnu. On mu nije ništa napisao niti ga je pozvao (hazreti Husejna) u Kufu. On ga nije pokušao ubiti. On nije naredio da ga ubiju. On se nije veselio njegovoj smrti. Naprotiv, on je bio jako ožalošćen i gorko je plakao. On je odredio jedno vrijeme za njegovu žalost. On je vrlo oštro kaznio one koji su ga učinili šehidom. On je pokazao duboko poštovanje prema ehli bejtu (familiji) hazreti Husejna i ispunio im njihovu želju da se isele iz Damaska u Medinu i ukazao im je veliku čast i ljubaznost i ispratio ih pod zaštitom odreda tjelohranitelja. Šijiska knjiga (čak i) uveličava ove činjenice.

Čuveni šijiski teolog mula Bakir Medžlisi ovako piše na četiri stotine dvadeset četvrtoj (424.) stranici njegove knjige Džila-ul’ujun: “Jezid je postavio Velid-bin-’Ukbe-bin Sufjana, koji je bio poznat po svojoj ljubaznosti prema ehli bejtu, za upravitelja Medine. On je skinuo sa dužnosti Mervana bin Hakema, imam-i-Husejnovog neprijatelja i neprijatelja njegovog potomstva, radijallahu teala anhum edžma’in.” On ovako nastavlja na četiri stotine trideset drugoj (432.) stranici: “Da je Jezid bio neprijatelj imama Husejna on ne bi skinuo s dužnosti upravitelja koji se prema njemu neprijateljski odnosio i postavio upravitelja koji je prema njemu bio jako srdačan.” On piše na četiri stotine dvadeset i četvrtoj (424.) stranici: “Jedne noći je Velid poslao po imama Husejna, kojem je pokazao pismo koje je dobio od Jezida. U pismu je pisalo da je Mu’avija mrtav i da je Jezid novi halifa. Kada je on to čuo on je proučio ajet, ‘Inna-lillah…’.” Ova zapisana izjava nam kaže da hazreti Husejn nije bio neprijateljski raspoložen prema hazreti Mu’aviji i da ga je znao kao pravog muslimana. Da to nije tako, on ne bi kada je čuo za njegovu smrt proučio ajet “Inna-lillah…”.

Kada je Zadžir bin Kajs prijavio Jezidu hazreti Husejnovu radijallahu teala anh mučeničku smrt on je oborio glavu i nije ništa rekao. Onda je, podigavši glavu, rekao, “Ja sam htio da ga ti saslušaš a ne da ga ubiješ. Da sam ja bio tamo ja bih mu oprostio.” Ovo je napisano na dvije stotine šezdeset devetoj (269.) stranici (šijiske) knjige Nasih-ut-tevarih. Na tri stotine dvadeset i prvoj (321.) stranici šijine knjige Nehdž-ul-ahzan, koja je izdata u Iranu, piše: “Neko se pojavi sa vijestima koje je on smatrao da su vesele i reče Jezidu, ‘Čestitam ti! Stigla je Husejnova glava.’ Ovo je jako raspalilo Jezida. On se ljutito izgalamio na tog čovjeka i onda mu je rekao, “Dabogda ti nikad ne dobio radosnu vijest!’” Ovako piše u (šijiskoj) knjizi Nasih-ut tevarih na dvije stotine dvadeset devetoj (229.) stranici: “Šimir-zil-dževšen je ponosno stavio imam-i-Husejnovu mubarek glavu pred Jezida i ovako se počeo hvalisati, ‘Zlatom i srebrom mi napuni bisage moje moje deve zato što sam ja bio taj koji je ubio najboljeg od svih u odnosu na njegove roditelje.’ Jezid mu je rekao, ‘Od mene ne očekuj nikad nikakvu nagradu.’ Prestrašen i razočaran čovjek se vratio nazad. Njegov dio je i na ovom i na onom svijetu puko ništa.” Na dvije stotine sedamdeset i druge (272.) stranice (iste) knjige piše da ga je (Jezid) prokleo i da mu je rekao, “Dabogda ti ovo ubistvo donijelo Allahovu srdžbu, gnjev!”

Kako je jasno izraženo u šijiskim knjigama hazreti Mu’avija i Jezid, ne samo da su potpuno čisti od mubarek krvi hazreti Husejna, radijallahu teala anh, već takođe ni Zijad, ni ibn Sa’d, pa čak ni Šamir nisu bili među onim koji su ovu mubarek osobu učinili šehidom (ubili mučeničkom smrću). Kako se navodi u knjizi Rafakat-i Husejn, u šijiskim knjigama piše sljedeće:

1) Oni koji su se borili protiv imami Husejna nisu bili stanovnici Damaska i Hidžaza. Oni svi su bili iz Kufe. (Hulasat-ul-mesaib, 210. stranica).

2) Iračani su pošehidili (mučki ubili) Husejna. Među njima nije bio ni jedan jedini stanovnik Damaska. Oni koji su počinili ovaj poznati zločin protiv ehli bejta su bili stanovnici Kufe. (Mes’udi)

3) Dobro je utvrđena činjenica da među onima, koji su učinili imam-i-Husejna šehidom, nije bio ni jedan jedini stanovnik Damaska. (Mes’udi, 21. stranica).

4) Abi Mahnaf nas obavještava da je ibn Zijadova armija imala osamdeset hiljada konjanika i da su oni svi bili stanovnici Kufe. (Nasih-ut-tevarih, šesti tom, 173. stranica)

5) Nijedan od šija koji su živjeli izvan Kufe nije došao da pomogne imamu. Međutim, on je takođe, zajedno s odgovorom na pismo koji je primio od stanovnika Kufe, poslao i pismo stanovnicima Basre u kom je od zatražio njih njihovu pomoć. Šije koje su živjele u Basri su mu poslale odgovor i rekle da će mu pomoći. (Džila-ul’ujun)

Oni koji su u Kerbeli mučki ubili imama Husejna su bili oni isti ljudi koji su takođe, ranije, i izdali i učinili zločin (zulum) protiv imama Alije i imama Hasana. Dvanaest hiljada ljudi se sastalo i napisalo pismo imamu Husejnu. Oni su ga (u pismu) pozvali u Kufu. Oni su (mu) obećali da će pomoći. Međutim, oni su mučki ubili (učinili šehidom) njegovog amidžića Muslima bin Ukajla kojega je hazreti Husejn poslao (kao svog predstavnika). Kasnije, kada je imam Husejn došao u Kerbelu, oni su ga mučki ubili (učinili šehidom) prerušivši se u Jezidove vojnike. U šijiskoj knjizi Medžalis-ul-mu’minin piše da su šije koje su se zvale Musajjib bin Nuhba i Omer bin Sa’d ibn Abi Vakkas otišle u Kerbelu.

6) Komandant Šis bin Rebi’i je sa 4.000 šija napao na imama po naređenju Omera bin Sa’da. (Džila-ul’ujun).

7) Šis bin Rebi’i je bio prvi habis (zloćudnjak, pokvarenjak, zlonamjernik, pogančer), koji je sjahao s konja i otsjekao imamovu mubarek glavu. (Hulasat-ul-mesaib, 37. stranica)

8) Kada je imam Husejn vidio među napadačima Mudžar-bin-Hadžera i Jezida bin Harisa on je rekao, “Zar ste zaboravili pismo koje ste mi poslali i u kom ste me pozvali?” (Hulasat-ul-mesaib, 138. stranica)

9) Kada je imam postao šehid, Habib bin Muzahir, komandant desnog krila imamove armije je kroz smijeh rekao, “Dan Ašure je dan veselja i slave.”

10) Kadija Nurullah Šusteri, jedan od čuvenih šijiskih alima, je još jedan čovjek koji je priznao da su šije pošehidile imama Husejna.

UPOZORENJE: Alimi ehli suneta su napisali mnoštvo knjiga u kojima su dokazali činjenicu da oni koji odbijaju izvorne i istinite mezhebe islama propovijedaju otpadništvo i nastoje da iznutra razore islam. Naslovi trideset dviju ovakvih cijenjenih knjiga, s imenima njihovih autora, su dodati na kraj osamdesetog (80.) hazreti imam-i-Rabbanijevog pisma. Njegova biografija obuhvata jedno cijelo poglavlje u ovoj knjizi. Ona se nalazi iza biografije hazreti Mu’avije, radijallahu anh.

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA