Uzeto iz knjige Hudždžet-ullahi alel-alemin koju je napisao Jusuf Nebhani[1] rahmetullahi teala alejh.  On piše:

“Ne može svako izvoditi propise iz Kur’ani kerima.  Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je u svom hadisi šerifu objasnio propise Kur’ani kerima, zato što ih čak ni mutehid imami nisu mogli izvesti iz Kur’ani kerima.  Kako god je samo Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mogao objasniti Kur’ani kerim tako su samo i ashabi kiram i mutehid imami mogli shvatiti i objasniti njegov hadisi šerif.

Da bi ih mogli shvatiti, Allah dželle-šanuhu je obasuo i podario Svoje mudžtehid imame naučnim i vjerskim znanjem, izvanrednim razumjevanjem, oštrovidnošću, preobilnim razumom, i mnogim drugim vrlinama.  Na čelu svih ovih vrlina je bila takva (suzdržavanje od zabranjenog).  Za njihovom takvom je u njihovim srcima bio nur-u ilahi (božanski nur).  Naši mezheb imami su uz pomoć ovih vrlina razumjeli Allahov dželle-šanuhu i Resulullahov kelam (govor).  Oni su pokazali rješenje kijasom za ono što nisu mogli razumjeti.  Svaki od ova četiri mezheb imama je rekao da on ne govori svoje mišljenje.  Svaki od njih je rekao svojim učenicima, ‘Ako naiđete na sahih hadis ostavite moje riječi i slijedite Resulullahov hadis!’  Oni, kojima su ovo naši mezheb imami rekli su bili duboki alimi koji su bili, kao i oni, mutehidi.  Ovi alimi su bili ehli terih, terih mutehidi, to jest mutehidi koji su imali sposobnost da razlikuju između dokaza (delila) četiri mezheba.  Oni su izučavali dokumente (delile), i prenosioce (ravije) hadisa na kojima je imam mezheba zasnovao svoj idžtihad, kao i one sahih hadise na koje su kasnije naišli, i ispitali koji je rečen kasnije, i još mnoge druge uslove (šartove), i tako ustanovili koji je od njih bolji (tedžrih).  Ili, mutehid imam (imam mezheba) je, pošto nije znao hadisi šerif koji je dokumentovao (ili riješio) neku mes’elu (problem) kijasom (mes’elu) odlučio dok je njegov učenik, koji je pronašao hadisi šerif, odlučio drukčije.  Međutim, učenici koji su upotrebljavali takav itihad nisu izlazili izvana granica pravila (koja su postavili) imami mezheba.  Mutehidi, muftije, koji su ih naslijedili, su isto tako izdavali fetvu.  Kako razumijemo iz ovoga što je ovdje napisano, muslimani koji slijede imame četiri mezheba, i mudžtehid imame koje su oni obrazovali, slijede Allahov dželle-šanuhu i Resululahov propis (hukm).  Ovi mudžtehidi su shvatili propise iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa koje niko drugi nije mogao shvatiti i nama ih prenijeli.  Muslimani žive i rade po onom što su mutehidi razumjeli iz Kitaba i Sunneta i nama prenijeli.  Allah dželle-šanuhu kaže u značenju četrdeset trećeg ajeti kerima sure Nahl, ‘Pitajte učene o onom što ne znate!

Ovaj ajeti kerim nam pokazuje da ne može svako ispravno razumjeti Kitab i Sunnet.  Ovaj ajeti kerim naređuje onim, koji ih ne mogu da shvate, da ne pokušavaju da sami sobom shvate Kur’ani kerim i hadisi šerif, već da ih nauče na taj način što će pitati one koji su ih shvatili.  Da je svako mogao ispravno shvatiti značenje Kur’ani kerima i hadisi šerifa ne bi se pojavile sedamdeset dvije krivovjerne grupe.  Svi oni, koji su započeli ove (72 krivovjerne) grupe su bili duboko obrazovani alimi.  Ali nijedan od njih nije mogao ispravno shvatiti značenja Nassa, to jest Kur’ani kerima i hadisi šerifa.  Oni su, pogrešno ih razumjevši, skrenuli su sa Pravog puta i bili uzrok da milioni muslimana skrenu i odu u propast.  Izvjesni od njih su toliko pretjerali u davanju krivih značenja Nassovima (Kur’ani kerimu i hadisi šerifima) da su počeli nazivati muslimane Pravog puta kafirima i mušricima.  U knjizi pod naslovom Kešf-uš-šubuha, koja je prevedena na turski jezik i potajno ubačena u Tursku, piše da je mubah (dozvoljeno) ubiti muslimane koji imaju vjerovanje ehli sunneta i konfiskovati njihovu imovinu.

Allah dželle-šanuhu je obasuo samo ummet Svoga dragog Pejgambera sallallahu teala alejhi ve sellem dobročinstvom (ihsanom), to jest, da imami mezheba učine itihade, i uspostave mezhebe, i da se na taj način svi muslimani ujedine u ovim mezhebima.  enab-i Hakk je stvorivši imame u vjerovanju i mezheb imame zaštitio Svoju vjeru od kvarenja i oskrnavljenja.  On je tako spriječio otpadnike, zindike, mulhide i ljudske šejtane da je ne pokvare i oskrnave.  S obzirom da hrišćanstvo i judeizam nisu imali ovih ni’meta, ove vjere su se pokvarile i postale igračke (u rukama ljudi).

Alimi islama su svi jednoglasno rekli da se, poslije četiri stotine godina po Resulullahovom sallallahu teala alejhi ve sellem prelasku na ahiret, nije pojavio nijedan tako duboko učen alim koji bi mogao učiniti itihad.  Ko kaže da se danas mora činiti itihad, on je ili lud, ili vjerska neznalica (ahil).  Kada je veliki alim elaleddin-i Sujuti[2] rahime-hullahu teala rekao da je došao na stepen itihada, drugi savremeni alimi su ga upitali da im kaže koji je odgovor pouzdaniji, od dva različita odgovora na postavljeno pitanje.  On im nije mogao odgovoriti.  On je rekao da je previše zauzet i da za to nema vremena.  Dakle, oni su od njega tražili da im on učini itihad na fetvu.  To je najniži stepen itihada.  Kada vidimo da jedan ovako veliki alim, kao što je imam Sujuti, nije mogao učiniti itihad na fetvu kako bi onda nazvali one, koji nagone neuk narod da čini mutlak itihad (apsolutni itihad, itihad koji su upotrebljavali imami četiri mezheba), ako ne mentalno bolesnim ili vjerski neukim?  Imam Gazali[3] rahime-hullahu teala je u svojoj knjizi Ihja-ul-ulum rekao da u njegovo vrijeme više nije bilo nijednog mutehida.

Ako neko, ko nije mutehid, čuje sahih hadis o izvjesnoj stvari, pa se počne nelagodno osječati radeći tu stvar po imamu svog mezheba, koji nije u skladu sa tim hadisom, on mora da istražuje, i pronađe jednog drugog mutehida u okviru četiri mezheba, čiji se itihad bazira na tom hadisu, i da počne raditi tu stvar u skladu sa mezhebom kojem taj mutehid pripada.  Veliki alim imam Nevevi[4] rahime-hullahu teala je ovo detaljno objasnio u svojoj knjizi Revdat-ut-talibin.  Onim, koji nisu došli na stepen itihada, nije dozvoljeno izvlačiti ahkame (propise, pravila, zaključke) iz Kitaba i Sunneta.  Danas izvjesni ahili kažu da su došli na nivo apsolutnog itihada (mutlak itihada).  Oni kažu da oni mogu izvlačiti propise iz Kitaba i Sunneta, i da oni više ne moraju da slijede jedan od četiri mezheba.  Oni napuštaju mezheb koji su godinama slijedili.  Oni nastoje da svojim bolesnim mislima opovrgnu mezhebe.  Ove budale govore tako glupe stvari kao, ‘Mi nećemo slijediti mišljenja vjerskih ljudi koji su ahili kao i mi.’  Prevareni šejtanom, i izazvani svojim nefsom, oni tvrde superiornost.  Oni ne shvataju da oni, ovako govoreći, ne otkrivaju svoju superiornost već svoju glupost i sramotu.  Ovdje ubrajamo i one ahile koji kažu i pišu da svako treba čitati knjige tefsira i sam sobom izvlačiti propise iz knjiga tefsira i Buharijinog [sahiha].  O moj brate-muslimanu!  Potpuno se kloni ovih idiota.  Nemoj se družiti sa njima i misliti da su oni vjerski ljudi!  Čvrsto se uhvati za imama tvog mezheba!  Slobodan si da izabereš koji god hoćeš od četiri mezheba.  Ali, ti ne smiješ iskupljati olakšice (ruhse) ovih mezheba (telfik) ni ujedinjavati ih.  [Telfik znači obavljati neko djelo ujedinjavajući ili miješajući lagane aspekte sve četiri mezheba na način koji se ne slaže ni sa jednim od ova četiri mezheba.  Nakon što smo uradili izvjesnu radnju u skladu sa jednim od četiri mezheba, to znači, pošto je ona ispravno obavljena po tom mezhebu, dodatno ispunjavanje uslova (šartova) i iz druga tri mezheba, sa ciljem da radnja bude još i ispravnija i uslišanija (makbul) i u tim mezhebima, se zove takva.  Takva donosi puno sevaba (ahiretskih nagrada).]

Musliman koji može dobro čitati i razumjeti hadisi šerife treba prvo da nauči hadise koji su dokazi (delili) u njegovom mezhebu, zatim, da radi ono što je po hadisima pohvaljeno i da izbjegava ono što je pokuđeno, da nauči veličinu vjere islama i vrijednost Allahovih dželle-šanuhu i Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem imena i atributa, da nauči Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem život i fazilete (vrline, koristi), mu’ize, halove (stanja) dunjaluka, ahireta, enneta i Džehennema, meleke, ine, stare ummete, Pejgambere i njihove kitabe, superiornosti koje su specifične za Resulullaha i Kur’ani kerim, živote njegovog Ala (familije) i njegovih ashaba ridvanullahi teala alejhim ema’in, halove i alamete (predznake) kijameta, i mnoge druge stvari koje se odnose na dunjaluk i ahiret.  U Resulullahovim sallallahu teala alejhi ve sellem hadisi šerifima je akumulirano sve što se odnosi na dunjaluk i ahiret.

Kada shvatimo ovo što je ovdje napisano, postaje nam jasno kolike su neznalice oni, koji kažu da su vjerski propisi koji nisu izvedeni iz hadisi šerifa, beskorisni.  U ogromnoj količini znanja koja se nalazi u hadisi šerifima samo je nekoliko hadisi šerifa koji nas uče ibadetu i mu’amelatu (dijelu fikha koji nas uči o načinu kupo-prodaje, interesu, zajedničkom posjedništvu i slično).  Prema nekim alimima ih ima oko pet stotina [ako uključimo one koji se ponavljaju nema ih više od hiljade].  Nije moguće ni zamisliti da od ovako malog broja hadisi šerifa nijedan od imama četiri mezheba nije čuo za jedan sahih (vjerodostojan) hadis.  Svaki sahih hadis je makar jedan imam mezheba uzeo kao svoj dokaz.  Musliman koji vidi da u njegovom mezhebu izvjesna radnja nije u skladu sa sahih hadisom treba da tu radnju radi po drugom meshebu, čiji se itihad bazira na tom hadisi šerifu.  Moguće je da je takođe i da je i imam njegovog mezheba čuo za taj hadisi šerif.  Isto tako je moguće da je on slijedio jedan drugi hadisi šerif za kojeg je razumio, ili, da je više sahih, ili, da je kasnije rečen pa je anulirao (učinio nesh) prvi hadisi šerif, ili, ga nije uzeo kao dokaz, radi drugog, samo mudžtehidima poznatog razloga.  Dobro je da musliman koji razumije da je prvi hadisi šerif sahih napusti idžtihad svog mezheba, koji se ne slaže sa tim hadisom, i slijedi ovaj hadis.  Ali, on u tom slučaju mora slijediti drugi mezheb, koji je po tom pitanju uzeo taj hadisi šerif za svoj idžtihad, zato što je imam tog drugog mezheba, koji zna dokaze za propise koje on ne zna, ustanovio da nema ništa što bi sprječilo da se radi u skladu sa tim hadisi šerifom.  Međutim, potpuno mu je dozvoljeno i da po tom pitanju radi onako kako njegov mezheb nalaže.  Jer, imam njegovog mezheba se je, bez sumnje, u svom idžtihadu oslonio na čvrst i ispravan dokument (delil).  Mukallidu (sljedbeniku mezheba) je u islamu dozvoljeno da ne zna mutehidov dokaz.  Nijedan od imama četiri mezheba u svom itihadu nije izašao iz okvira Kitaba i Sunneta.  Njihovi mezhebi su objašnjenje Kitaba i Sunneta.  Oni su objasnili muslimanima značenja i propise Kitaba i Sunneta.  Oni su objasnili Kitab i Sunnet na način kako ih muslimani mogu shvatiti i ta objašnjenja zapisali u svoje knjige.  Rad imama mezheba rahime-humullahu teala je bio ogromna usluga islamskoj vjeri.  Da Allah dželle-šanuhu nije pomogao sama ljudska moć ne bi nikada bila dovoljna za ovaj posao.  Postojanje ovih mezheba je jedan od najjačih dokaza da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem hakk Pejgamber i da je islam sahih vjera.

Razlike u itihadima (značenjima ili zaključcima koji je mutehid donijeo kroz svoje napore i nastojanja da razumije i shvati skrivena značenja u ajeti kerimu ili hadisi šerifu) naših mezheb imama su samo u onim stvarima koje se odnose na furu-i din (fikh).  Među njima nema neslaganja po pitanju usul-i dina (vjerovanja, i’tikada) i imana.  Među njima takođe nema ni razlika u učenjima furu’a koja se smatraju elementarnim (osnovnim) a koja su uzeta iz hadisi šerifa, čiji su dokazi preneseni kao tevatur (opštepoznato znanje čije poricanje sigurno izaziva kufr).  Oni se samo razlikuju u nekim aspektima koji se odnose na furu-i din.  Ovo se desilo zbog razlika u njihovim razumijevanjima jačine dokaza po tim pitanjima.  Ove neznatne razlike među njima su [Allahova dželle-šanuhu] milost (rahmet) ovom ummetu.  Muslimanima je dozvoljeno (aiz) slijediti koji god vole i koji im je god lakši mezheb.  Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je unaprijed najavio ove razlike, kao radosne vijesti.  Desilo se tačno onako kako je on rekao da će se desiti.

U vjerovanju (i’tikadu) nije dozvoljeno činiti itihad.  To znači, da nije dozvoljeno upotrebljavati itihad u činjenicama koje se moraju vjerovati.  To vodi stranputici (dalaletu) i otpadništvu.  To je veliki grijeh.  U vjerovanju ima samo jedan ispravan put.  Taj put je put mezheba koji se zove ehli sunnet vel-ema’at.  Razlika za koju je hadisi šerif rekao da je [Allahov dželle-šanuhu] rahmet (milost) je razlika u furu’u, to jest u ahkamu (pravilima ili propisima).

U stvarima u kojima se četiri mezheba razilaze samo je samo jedno mišljenje ispravno.  Oni koji rade po tom ispravnom mišljenju će dobiti dva sevaba (ahiretske nagrade) dok će oni, koji rade po jednom od neispravnih mišljenja, dobiti samo jedan sevab.  Činjenica da je dozvoljeno odustati od jednog mezheba i slijediti drugi nam pokazuje da su mezhebi rahmet.  Međutim, nije nam dozvoljeno slijediti ništa drugo osim ova četiri već postojeća mezheba koja sačinjavaju ehli sunnet.  Čak nije dozvoljeno ni slijediti ni ashabe kiram, zato što su njihovi mezhebi s obzirom da nisu bili zapisani tokom vremena zaboravljeni.  Danas je jedino moguće slijediti islam slijeđenjem jednog od ova četiri mezheba.  Imam-i Ebu Bekr-i Razi[5] rahime-hullahu teala je takođe rekao da su alimi islama jednoglasno izjavili da nije dozvoljeno [direktno] slijediti ashabe kiram.  Ja preporučujem onim - koji hoće da potpuno razumiju superiornost mezheba i mutehida a naročito superiornost imama četiri mezheba, i činjenicu da su njihovi mezhebi u okviru Kitaba i Sunneta, i da propisi koje su oni izveli kroz imu i kijas nisu njihova mišljenja već su uzeti iz Kitaba i Sunneta - da pročitaju imamove Abdulvehhabove Ša’ranijeve rahime-hullahu teala knjige Mizan-ul-kubra i Mizan-ul-hidrijje.  Ovdje se završava prijevod odlomka iz knjige Hudždžetullahi alel’alemin koji je uzet sa 771. i narednih stranica.  Gore navedeni odlomak, koji je preveden sa arapskog originala, u sebi ne sadrži nijednu riječ prevodioca.  Prevodilac je i ovdje, kao i u svim drugim svojim knjigama koje smo izdali, stavio citate iz drugih knjiga u červrtaste zagrade [ ] tako da se tekst koji se momentalno prevodi ne pomiješa sa tekstom iz drugih knjiga.  Knjiga Hudždžetullahi alel’alemin, iz koje je ovaj odlomak uzet, je na arapskom jeziku.  Ova knjiga je 1394/1974. godine reprodukovana ofsetom u Istanbulu.

 

 



[1] Jusuf Nebhani je preselio na ahiret 1350/1932. godine u Bejrutu.

[2] Sujuti Abdurrahman je preselio na ahiret 911/1505. godine u Egiptu.

[3] Imam-i Muhammed Gazali je preselio na ahiret 505/1111. godine u gradu Tusu.

[4] Jahja Nevevi je preselio na ahiret 676/1277 godine u Damasku.

[5] Ebu Bekr Ahmed Razi je preselio na ahiret 370/980.