[Pripadnici krivovjerničke grupe koja se zove kadijani ili ahmedije, koju su 1296/1880. godine osnovali Englezi, u Indiji, takođe kleveću i laži o Isa alejhisselamu. Iako oni tvrde da su muslimani, oni rade na tome da iznutra unište islam. Izdata je fetva koja kaže da oni nisu muslimani.]

Još jedna krivovjernička grupa zindika, koja se je pojavila u Indiji, je grupa koja se zove Džema’atut-tebligijje (tablih džemat, teblig džemat). Ovu je sektu 1345/1926. godine osnovao jedan džahil koji se zove Iljas. On kaže, “Muslimani su skrenuli sa pravoga puta” kao i to da je on usnio san u kojem mu je naređeno da ih “spasi dalaleta (krivog puta)”. On prenosi sve što je naučio iz knjiga svojih hodža, odnosno Nezira Husejna, Rešida Ahmeda Kenkuhija i Halila Ahmeda Seharenpurija, koji su takođe krivovjerci i jeretici. Trik kojim se oni služe da prevare muslimane je taj što oni stalno govore o vrijednostima namaza i džema’ata (grupnog klanjanja namaza). Međutim, činjenica je da nijedan ni namaz ni drugi ibadet, koji ovi jeretici obave, nije kabul (primljen) zato što oni nisu u mezhebu ehli sunneta. Oni prvo moraju da pročitaju knjige ehli sunneta i da odbace bid’at (jeres, novotarije) i da postanu pravi muslimani. Oni koji pogrešno tumače kur’anske ajete sa prikrivenim značenjem se zovu ehli bid’at ili krivovjerci (inovatori, jeretici, otpadnici). A neprijatelji islama, koji daju takvim ajeti kerimima značenja u skladu sa svojim podmuklim i krivovjerničkim mislima, se zovu zindici. Ovi ljudi ovako radeći nastoje da promjene Kur’ani kerim i islam. Englezi su pravi i najveći neprijatelji islama koji izmišljaju i kljukaju ova krivovjerstva i troše u tu svrhu na bilione funti sterlinga. Džahili, pripadnici pokreta Džema’atut-tebligijje, su samo nečasno oruđe, oni, koji su zapali u zamke engleskih kafira, i koji - nazivajući sebe ehli sunnetom, klanjajući namaz, i govoreći laži - nastoje da prevare muslimane. Oni će biti podvrgnuti vječnoj vatri u najdubljem dijelu Džehennema. Jedna od strategija koju oni često upotrebljavaju, sa ciljem da zavedu muslimane na krivi put, je ta što oni nose na glavama velike turbane, puštaju duge brade, oblače džubbeta, i recituju ajeti kerime kojima oni onda daju pogrešna tumačenja. Međutim, hadisi šerif kaže, “Innallahe la jenzuru ila suverikum ve sijabikum ve lakin jenzuru ila kulubikum ve nijjatikum”, što znači, “Allah dželle-šanuhu vas neće suditi po vašem izgledu i odjeći već po vašim srcima i namjerama.” Bejt:

Pošto pripadnici ove sekte nisu mogli odgovoriti na knjige koje Ihlas vakuf štampa, i koje pokazuju da su izjave ovih džahila i ahmaka (glupana, budala) laži, oni kažu, “Knjige koje Ihlas vakuf štampa su netačne i pokvarene. Nemojte ih čitati.” Najpouzdaniji simptom koji nam potvrđuje diagnozu krivovjernika i zindika, neprijatelja islama, je njihovo odvraćanje naroda od čitanja knjiga koje propagiraju učenja alima ehli sunneta i žigosanje takvih knjiga krivovjerstvom. Naša knjiga na turskom jeziku pod naslovom Faideli Bilgiler (Korisna Informacija) proširuje perspektivu o šteti koju su ovi ljudi nanijeli islamu, i citira odgovore koje su im dali alimi ehli sunneta.]

Muhammed alejhisselam je milost (rahmet) svim svjetovima i najuzvišeniji je od svih Pejgambera. Osamnaest hiljada svjetova (alema) se okoristilo iz okeana njegove milosti (rahmeta). Jednoglasno je prihvaćeno da je on Pejgamber za sve ljude i džine. Mnogi alimi su rekli da je on takođe Pejgamber i za meleke, biljke, životinje, i svaku materiju. Dok su drugi Pejgamberi poslani izvjesnim plemenima u izvjesnim državama, Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem je Pejgamber za sve svjetove i sva živa i neživa stvorenja. Allah dželle-šanuhu oslovljava druge Pejgambere njihovim imenima. Što se tiče Muhammeda alejhisselam, Allah dželle-šanuhu mu, oslovljavajući ga, “O Moj Resulu, O Moj Poslaniče,” ukazuje blaginaklonost i ljubav. Allah dželle-šanuhu je njemu dao (pored mu’džiza koje je dao samo njemu dao i) sve mu’džize koje je dao svim drugim Pejgamberima koji su došli prije njega. Allah dželle-šanuhu je Svom dragom Pejgamberu podario više ikrama (počasti) i mu’džiza nego što je dao ijednom drugom Pejgamberu. (Mu’džiza je natprirodno čudo koje Allah dželle-šanuhu stvara kroz Njegovog Poslanika. Natprirodna čuda koja On stvara kroz evlije se nazivaju kerameti.) Njemu je dato da bude uzvišeniji od svih drugih Pejgambera. Kada je on naišaretio (pokazao) svojim mubarek (blagoslovljenim) prstom na mjesec on se prepolovio. Kamenje je činilo tespih (govorilo subhanallah) na njegovom mubarek dlanu. Drveće mu je nazivalo selam i govorilo, “O Resulallah!” Stup (balvan) koji se zvao Hannane je plakao samo zato što ga je Resulullah napustio i ostavio samog. Iz njegovih mubarek prstiju je tekla čista voda. Na ahiretu će njemu biti dodijeljeni visoki mekami (stepeni) kao što su Mekam-i Mahmud, Šefa’at-i kubra, Kevser havuzu, Vesile i Fadile. On je bio počašćen da vidi Allahovu dželle-šanuhu ljepotu (džemal-i ilahi) prije ulaska u Džennet. On je imao najbolje moralne karakteristike na svijetu, hulk-i azim (najbolju narav), jakin u dinu (najjači iman), ilm (znanje), hilm (blagost), sabr (strpljenje), šukr (zahvaljivanje), zuhd (nije volio ovaj svijet), iffet (moralna čistoća, čednost), adl (pravednost), muruvvet (radio je ono što je korisno za čovječanstvo), haja (stid), šedža’at (hrabrost), tevazu’ (poniznost), hikmet (mudrost), edeb (uljudnost, odgoj), semahat (dobročinstvo), merhamet (re’fet, milost) i neiscrpne časti i plemenite karakteristike. Samo Allah dželle-šanuhu zna broj njegovih mu’džiza. Njegova vjera je poništila sve druge vjere. Njegova vjera je najbolja i najuzvišenija od svih drugih vjera. Njegovi sljedbenici (ummet) su odabraniji od svih drugih sljedbenika. Evlije iz njegovog ummeta su uzvišenije od evlija iz drugih ummeta.

Ebu Bekr-i Siddik radijallahu anh, kruna svih evlija, i onaj kojeg su sve evlije i imami najviše voljeli, je jedan od evlija u Muhammedovom alejhisselam ummetu. On je zaslužio najviše od svih drugih ljudi da bude Pejgamberov halifa. On je bio najpodobniji od svih drugih da bude halifa. On je, nakon Pejgambera, najuzvišeniji i najodabraniji od svih ljudskih bića koja su ikada došla i koja će ikada doći (na ovom svijetu). On je bio prvi koji je dobio stepen i čast hilafeta. On, kao Allahov dželle-šanuhu lutf (uslugu) i ihsan (dobročinstvo), nije prije početka islama obožavao idole. On je bio zaštićen od mane kufra i krivovjerstva. [Sada možemo shvatiti koliko su džahili i bijednici oni koji misle i pišu da je Resulullah prije poslanstva obožavao idole.]

Poslije njega, najuzvišeniji od svih ljudskih bića je Faruk-i a’zam, drug Allahovog dželle-šanuhu Habiba, drugi halifa Omer bin Hattab radijallahu anh.

Nakon njega, najuzvišeniji od svih ljudskih bića je riznica dobrote i ihsana (dobročinstva, usluga), izvor skromnosti, imana i irfana (duhovnog znanja), Resulullahov treći halifa Zinnurejn Osman bin Affan.

Nakon njega, najuzvišeniji od svih ljudskih bića je posjednik začuđujućih superiornosti, Allahov dželle-šanuhu lav, Resulullahov četvrti halifa Ali bin ebi Talib radijallahu teala anh.

Nakon njega je hazreti Hasan, postao halifa. [Hasan bin Ali je otrovan u Medini munevveri. On je 49/669 godine preselio na ahiret.] Sa njim je kompletirano trideset godina hilafeta, koje su spomenute u hadisu. Nakon njega, najuzvišeniji od svih ljudskih bića je Husejn bin Ali, nur (svjetlo) Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem očiju.

Ove uzvišenosti su bazirane na većoj zaradi sevaba, napuštanju svojih najdražih i svoje zemlje radi vjere islama, postajanju muslimanom prije drugih, boljim slijeđenjem Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, većem prilagođavanju njegovom sunnetu i borbi da se njegova vjera što više proširi, kao i na sprečavanju kufra i fitne (smutnje, spletkarenja, intrige) i fesada (korupcije).

Ali radijallahu anh je prije svih, osim Ebu Bekra radijallahu anh, postao musliman. Ali, on je bio dijete. On nije imao imovine. On je živio je u Resulullahovoj kući, i služio ga. Njegovo primanje islama (dobivanje imana) nije pospješilo i druge da postanu muslimani niti je doprinjelo pouci i pobjedi kafira. S druge strane, kada su druge tri halife postali muslimani, to jeste dobile iman, oni su ojačali islam. Pošto su hazreti Alija i njegovi sinovi radijallahu anhum Resulullahova familija, i pošto u njima teče Resulullahova mubarek krv, moglo bi se reći da su oni uzvišeniji od Siddik-i ekbera i Faruk-i a’zama. Međutim, njihova superiornost nije u svakom pogledu, i ona im nije pomogla da oni u svakom pogledu prevaziđu ove visoke ličnosti. Ovo je slično primjeru u kom je Hizir (ili Hidr) alejhisselam podučio nešto Musa alejhisselama. [Kad bi samo krvno srodstvo bilo mjerilo za uzvišenost, hazreti Abbas bi bio uzvišeniji od hazreti Alije. Šta više, Ebu Talib i Ebu Leheb, koji su po svom krvnom srodstvu bili vrlo bliski (Resulullahu alejhisselam), čak nisu stekli ni čast i uzvišenost koji imaju najniži mu’mini.] Hazreti Fatima je uzvišenija od hazreti Hadidže i hazreti Ajše radijallahu anhunne zato što je po krvi bliža Resulullahu. Međutim, ova njena uzvišenost ne pokazuje uzvišenost u svakom pogledu. Alimi su različito prokomentarisali po pitanju njihovih uzvišenosti. Kako razumijemo iz hadisi šerifa ove tri, i hazreti Merjem, i Fir’aunova hatuna hazreti Asije, radijallahu teala anhunne edžma’in, su pet najuzvišenijih od svih drugih dunjalučkih žena (kaduna). Hadisi šerif, “Fatima je najuzvišenija od svih džennetskih žena, a Hassan i Husejn su najuzvišeniji od džennetske mladića” nam govori o uzvišenosti u samo jednom pogledu.

Sljedeći najuzvišeniji od Ashaba kiram su Ašere-i mubeššere, tj. deset osoba kojima su date vesele vijesti da će otići u Džennet. Nakon njih su najuzvišeniji tri stotine trinaest muslimana koji su učestvovali u Bici na Bedru. Poslije njih je sedam stotina hrabrih muslimana koji su učestvovali u Bici na Uhudu. Nakon njih su Bi’at-ur-ridvan, to jeste hiljadu i četiri stotine muslimana koji su se zakleli pod drvetom Resulullahu.

Ashabi kiram radijallahu anhum edžma’in su pomagali i žrtvovali svoje živote i imovinu za Resul-i ekrema sallallahu teala alejhi ve sellem. Vadžib nam je spominjati ime svakog ashaba kiram sa ljubavlju i poštovanjem. Za njih se ne smiju upotrebljavati riječi koje nisu dostojne njihove veličine. Spominjati njihova imena bez poštovanja je krivovjerstvo.

Ko voli Resulullaha mora da voli i njegove ashabe. Hadisi šerif kaže, “Ko voli moje ashabe voli ih zato što mene voli. Ko ih ne voli, ne voli ni mene. Ko ih vrijeđa, mene vrijeđa. Ko mene vrijeđa, vrijeđa Allaha dželle-šanuhu. Onaj ko vrijeđa Allaha dželle-šanuhu će sigurno osjetiti azab (kaznu).” U jednom drugom hadisi šerifu se kaže, “Kad Allahu dželle-šanuhu hoće da nekom iz mog ummeta učini dobro, On stavi u njegovo srce ljubav prema mojim ashabima pa ih on puno voli.”

Mi iz ovog razloga ne smijemo pogrešno pretpostavljati da su se ashabi kiram međusobno borili da bi postali halifa, ili, da bi zadovoljili svoje strasti. Govoriti loše (o njima) na osnovu jedne ovake pretpostavke je munafikluk (licemjerstvo) koji vodi u propast, Jer, dok su oni sjedili u Resulullahovom prisustvu, i slušali njegove mubarek riječi, iz njihovih srca su potpuno izbrisani, ljubomora, želja za položajem, i opijenost dunjalukom. Oni su postali bez pohlepe, ambicije, mržnje, i zle prirode. Oni su postali potpuno očišćeni. Kako bi se ikada moglo pretpostaviti da su ashabi kiram našeg efendije, Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem - koji su ga voljeli više od ikog, i koji su žrtvovali svoje živote i imovinu za njega, i koji su napuštali svoje države radi njega, i koji su voljeli njegove riječi (sohbet) koje su bile hrana njihovim dušama - imali lošu narav (ahlak), i da njihovi nefsovi nisu bili očišćeni, i da su se borili za lešinu ovog prolaznog dunjaluka, kad neko, ko provede samo nekoliko dana u prisutnosti jednog evlije ovog velikog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, poprimi evlijinu lijepu narav i uzvišenost, i okoristi se njime, i očisti se od ovosvjetskih ambicija? Ova velika ulema ehli sunneta je svakako bila čišća od svakoga drugog. Nije pristojno povezivati njihove međusobne nesporazume i borbe sa onim koji se nama zlim ljudima dešavaju, ili pak reći da su se oni borili sa ciljem da zadovolje svoje zle, čulne, i dunjalučke želje. Nije dozvoljeno imati ovake nepristojne misli protiv ashaba kiram. Onaj ko nešto kaže protiv njih treba da zna da je neprijateljstvo protiv ashaba kiram neprijateljstvo protiv našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, i da je klevetanje njih klevetanje njega, koji ih je obrazovao i odgojio. Iz ovog razloga su velikani islama rekli, “Ko ne poštuje ashabe kiram, i nema o njima visoko mišljenje, ne vjeruje u Resulullaha.” Bitke kod Deve i na Siffinu se ne mogu uzeti kao razlog za njihovo klevetanje. Iz izvjesnih vjerskih razloga, ne samo da niko od onih koji su se u ovim bitkama borili protiv hazreti Alije nije bio zao, već će, nasuprot, oni svi na onom svijetu biti nagrađeni. Hadisi šerif kaže, “Mudžtehid koji je pogriješio će dobiti jedan sevab, a onaj, koji je ispravno pogodio, će dobiti dva ili deset sevaba. Jedna od dvije nagrade je zato što je učinio idžtihad. Druga je zato što je pronašao istinu.” Nesporazumi između ovih velikana nisu bili iz neprijateljstva, ili, iz inata. Oni su bili iz razlike u idžtihadu i želje da izvršavaju naređenja islama. Svaki ashab kiram je bio mudžtehid. [Na primjer, hadisi šerif na dvije stotine devedeset osmoj stranici knjige Hadika nam kaže da je Amr ibni As bio mudžtehid.]

Svakom mudžtehidu je farz raditi u skladu sa zaključcima koje je donijeo na osnovu svog idžtihada, pa čak i ako se njegov idžtihad ne slaže sa idžtihadom puno većeg mudžtehida od njega. Mudžtehidu nije dozvoljeno slijediti tuđi idžtihad. Ebu Jusuf i Muhammed Šejbani, učenici imama a’zama Abu Hanife [preselio na ahiret 150/767. godine u Bagdadu], i Ebu Sevr i Isma’il Muzeni, učenici imama Šafi’ije [Muhammed bin Idris Šafi’ija je preselio na ahiret 204/820. godine u Egiptu], se često nisu slagali sa svojim hodžama po pitanju stvari za koje su njihove hodže rekle da su haram (zabranjene). Oni su za njih rekli da su halal (dozvoljene) i obratno, to jeste stvari za koje su njihove hodže rekle da su dozvoljene oni su rekli da nisu dozvoljene. Ne može se reći da su oni radi toga grešni ili zli. To nije niko tako rekao zato što su i oni bili mudžtehidi kao i njihove hodže.

Tačno je da je hazreti Alija radijallahu anh bio uzvišeniji i učeniji i od Mu’avije i od Amr ibni Asa radijallahu anhuma. On je imao puno uzvišenih karakteristika koje su ga od njih razlikovale. Njegov idžtihad je bio jači i oštriji od njihovih idžtihada. Ali, pošto su svi ashabi kiram bili mudžtehidi, ovoj dvojici nije bilo dozvoljeno da slijede idžtihad ovoga velikog imama. Oni su morali da slijede svoje lične idžtihade (kao i svaki drugi mudžtehid).