Pitanje: U bitkama kod Deve i na Siffinu su mnogi muhadžiri i ensarije bili sa ashabima koji su učestvovali, slušali, i slijedili imama Aliju. Oni su, iako su svi bili mudžtehidi, smatrali vadžibom da ga slijede. Ovo nam pokazuje da je takođe bilo vadžib i mudžtehidima da slijede imama Aliju. Oni su ga morali slijediti čak i ako se njihovi idžtihadi nisu slagali sa njegovim. Zar nije tako?

Odgovor: Oni koji su slijedili Aliju radijallahu anh su mu se pridružili, i borili se na njegovoj strani, ne zato što su slijedili njegov idžtihad već zato što su se njihovi idžtihadi poklapali sa njegovim idžtihadom, i zato što su im njihovi idžtihadi pokazali da je vadžib slijediti imama Aliju. Slično tome, idžtihadi mnogih prominentnih ashaba kiram se nisu slagali sa idžtihadom imama Alije. Njima je bilo vadžib da se bore protiv njega. Idžtihadi ashaba kiram su se desili na tri načina. Jedni su razumjeli da je imam Alija u pravu. Njima je bilo vadžib da slijede imama Aliju. Drugi su vidjeli da su idžtihadi onih koji su se borili protiv imama Alije tačni. Njima je bilo vadžib da slijede one koji su se borili protiv imama Alije i da se bore protiv njega. Idžtihad treće grupe je pokazao da ne treba slijediti ni jednu ni drugu stranu, i da ne treba ratovati, pa je po njihovom idžtihadu bilo potrebno ne upuštati se u rat. Sve tri strane su, svakako, bile u pravu i na ahiretu zaslužuju nagradu.

Pitanje: Odgovor koji je gore dat nam pokazuje da su i oni koji su se borili protiv imama Alije radijallahu teala anh bili u pravu. S druge strane alimi ehli sunneta su rekli da je imam Alija bio u pravu, i da su njegovi protivnici pogriješili, i da im je oprošteno zato što su imali uzur, i da su čak i zaradili sevab (nagradu na onom svijetu). Šta može o tome biti rečeno?

Odgovor: Imam Šafi’ija i Omer bin Abdul’aziz, dva vjerska velikana, su rekli da ni za jednog od ashaba kiram se ne smije upotrijebiti riječ “pogriješio”. Radi toga, rečeno je, ne smije se reći “pogriješio” za naše superiorne (više, bolje). Nižim nije dozvoljeno reći za više (za one koji su bolji od nas) “ispravno je uradio”, “nije u pravu”, “mi odobravamo” i “mi ne odobravamo”. Pošto Allah dželle-šanuhu nije uprljao naše ruke krvlju ovih velikana mi moramo obuzdati i zaštititi naše jezike da ne izgovore riječi kao što su “pravedan” i “nepravedan”. Riječi duboko učenih alima, koji su proučavali delile (dokaze, činjenice) i događaje, koji su rekli da je imam Alija bio u pravu, a da njegovi protivnici nisu, u stvari, znače, “Da je hazreti Alija radijallahu anh imao priliku da sa onim na drugoj strani porazgovara on bi ih naveo da upotrijebe svoj idžtihad u skladu sa njegovim idžtihadom”. U stvari, hazreti Zubejr bin Avvam se u Bitci kod deve borio protiv hazreti Alije. Ali, on je, nakon dubljeg izučavanja činjenica, promijenio svoj idžtihad i prestao ratovati. Riječi alima ehli sunnet, koji smatraju grešku dozvoljenom, se ovako trebaju shvatiti. Nije dozvoljeno reći da su hazreti Alija i oni koji su bili sa njim, bili na pravom putu (na hakku), a drugi ashabi kiram, zajedno sa našom majkom Ajšom Siddikom, na pokvarenom (batil) putu.

Ove bitke između ashaba kiram su se desile zbog razlika u idžtihadu u granama nauka koje se odnose na propise islama (ahkam-i šer’ijje). Ashabi kiram nisu imali nikakvih (međusobnih) nesporazuma u temeljnim principima islama. Danas se izvjesni ljudi loše izražavaju i podcjenjuju velikane vjere kao što su Mu’avija i Amr ibni As radijallahu anhuma. Oni nisu u stanju da shvate da oni ovom svojom klevetom ashaba kiram u stvari omalovažavaju i kleveću Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. U knjizi Šifa-i šerif piše da je imam Malik bin Enas rekao, “Onaj ko psuje i kleveće Mu’aviju [Mu’avija bin Ebu Sufjan je 60/680. godine preselio na ahiret u Damasku] i Amr ibni Asa [Amr ibni As je 43/663. godine preselio na ahiret u Egiptu] zaslužuje riječi koje im upućuje. One koji govore i pišu protiv njih, i ne cijene ih, treba najstrožije kazniti.” Molimo Allaha dželle-šanuhu da napuni naša srca ljubavlju prema Habibullahovim dragim ashabima! Samo salih (dobri) muslimani i muttekije (oni koji se boje Allaha dželle-šanuhu) vole ove vjerske velikane. Njih samo munafici i šakije (oni koji će otići u Džehennem) ne vole.

[Oni koji shvataju vrijednost i veličinu Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem ashaba kiram, oni koji ih sve vole, koji ih sve poštuju i slijede, se zovu ehli sunnet. Oni koji kažu da vole jedne od njih, a ne vole druge - i na taj način kleveću većinu ashaba kiram i tako ne slijede ni jednog od njih, se zovu rafizi (rafidi) i ši’ije. U Iranu, Indiji i Iraku ima pono ši’ija. U Turskoj ih nema. Neke ši’ije - sa ciljem da zavedu čiste muslimane u Turskoj, koji sebe nazivaju Alevijama, što znači musliman koji voli Aliju radijallahu anh - sebe nazivaju Alevijama. Da bi voljeli nekoga mi ga moramo slijediti i voljeti one koje on voli. Hazreti Ali radijallahu anh je volio sve ashabe kiram. On je bio savjetnik drugog halife Omera radijallahu anhuma koji mu je povjeravao sve svoje nevolje. On je dao Omeru radijallahu anh da on oženi Umm-i Gulsum, njegovu i Fatiminu radijallahu anha kćerku. On je ovako na hutbi rekao za hazreti Mu’aviju, “Naša braća se ne slažu sa nama. Oni nisu kafiri i grešnici. Njihov idžtihad im je tako pokazao.” Kad je Talha radijallahu anh postao šehid, boreći se protiv njega, on mu je lično očistio njegovo lice od prašine i bio imam na njegovom dženazi namazu. Allah dželle-šanuhu kaže u Kurani kerimu, “Mu’mini su braća.” On kaže u zadnjem ajeti kerimu sure Feth, “Ashabi kiram vole jedni druge.” Ne voljeti samo jednog od ashaba kiram, ili još gore, odnositi se prema njemu neprijateljski, znači ne vjerovati u Kur’ani kerim. Alimi ehli sunneta su ispravno shvatili uzvišenost ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in. Oni su naredili muslimanima da ih oni moraju sve voljeti. Oni su spasili muslimane od propasti.

Oni koji se neprijateljski odnose prema ehli bejtu (Aliji, radijallahu anh, njegovoj djeci i potomcima), zjenicama oka ehli sunneta, se zovu haridži (havaridž). Oni se danas zovu jezidi. Njihov din i iman je toliko pokvaren i prljav da oni jedva imaju išta sa islamom.

Vehabije kažu da vole sve ashabe kiram. Međutim, oni ne slijede njihov put već njima pripisuju svoj jeretički put. Oni ne vole alime ehli sunneta, velikane tesavvufa, ši’ije i sve ih kleveću. Oni pretpostavljaju da su samo oni muslimani. Oni drže da su svi oni, koji nisu kao i oni, mušrici (višebožci) i da ih je vehabijama halal (dozvoljeno) ubijati i pljačkati njihovu imovinu. Oni na ovaj način postaju ibahije (kafiri). Oni pogrešno i krivo tumače Nass, odnosno, Kur’ani kerim i hadisi šerif i misle da se islam sastoji samo od ovih značenja. Oni poriču edille-i šerijje i većinu hadisi šerifa. (Edille-i šer’ijje [to jest, vjersko znanje, sened mudžtehid imama] su četiri izvora islama: 1) Kur’ani kerim 2) Hadisi šerif 3) Idžma’i ummet 4) Kijasi fukaha.) Alimi četiri mezheba su napisali mnogo knjiga u kojima su dokumentovano pokazali da su vehabije jeretici, da oni ne pripadaju ehli sunnetu i da oni nanose veliku štetu islamu. Molimo vas da pročitate, ako želite opširnije informacije, naše knjige na engleskom jeziku, Advice for the Muslim i Endless Bliss, ili njihove originale na turskom jeziku Kijamet ve Ahiret i Se’adet-i Ebedijje, ili knjige Et-Tevessul-u bin-Nebi ve bis-Salihin, Minha-tul-vehbijje, Sebil-un-nedžat na arapskom jeziku, ili knjigu na perzijskom jeziku koja se zove Sejf-ul-ebrar. Ove knjige kao i druge važne knjige, koje su napisane sa ciljem da se opovrgne ehli bid’at, je izdala Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi iz Istanbula. U knjizi Redd-ul muhtar (Ibni Abidin) (u trećem tomu u poglavlju “bagi”) i u knjizi Nimet-i islam, koja je na turskom jeziku (u poglavlju o nikahu, na 39. stranici, koju je napisao Muhammed Zihni efendi) jasno piše da su vehabije ibahije. [Muhammed Emin ibni Abidin, autor knjige Redd-ul muhtar, je preselio na ahiret 1252/1863. godine u Damasku.] U vrijeme Sultana Abdulhamida hana Drugog su - Admiral Ejjub Sabri paša [preselio na ahiret 1308/1890. godine.] u svojim djelima na turskom jeziku, Mir’at-ul-haremejn i Tarih-i vehabijjan, i Ahmed Dževdet paša u sedmom tomu svog djela na turskom jeziku, Ottomanska istorija - napisali opširno objašnjenje o vehabijama. Takođe je i Jusuf Nebhani detaljno opovrgao vehabije i Ibni Tejmijju u svojoj knjizi Ševahid-ul hak. Ova knjiga je na arapskom jeziku (treće kairsko izdanje, 1385/1965). Mi smo 1972. godine u Istanbulu reprodukovali iz ove knjige pedeset stranica (i dodali ih) knjizi na arapskom jeziku čiji je naslov Ulema-al muslimin ve vehabijjun (Alimi islama i vehabijje).

Ejjub Sabri paša rahime-hullahu teala piše, “Vehabije su na Arapskom poluostrvu došle na vlast 1205/1791. godine, nakon krvave pobune u kojoj su mučili nedužni narod koji im se nije htio pridružiti.” Egipčanin Muhammed Abduh je bio jedan od protagonista vehabizma koji su nastojali da preko svojih knjiga rašire vehabizam i nemezhebstvo po cijelome svijetu. Abduhove knjige su se za vrijeme Sindikalnog pokreta i Progresivne partije prevodile na turski jezik i bile su nuđene (prezentirane) omladini kao radovi Abduha, velikog alima islama, produhovljenog čovjeka od ideja, i eminentnog reformatora. Međutim, Abduh je otvoreno pisao da se on divio Džemaluddinu Efganiju , koji je bio franmason (slobodni zidar) i šef masonske filiale u Kairu. Neprijatelji islama su podmuklo, prerušavajući se u vjerske ljude, započeli ovu fitnu i zauzeli busiju da riječima, i lažno hvaleći islam, unište ehli sunnet i islam. Abduha su hvalili do neba. Veliki alimi ehli sunneta i imami mezheba su proglašeni džahilima. Njihova imena više nije niko ni spominjao. Međutim, čisti i plemeniti potomci naših predaka, koji su žrtvovali svoje živote radi Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i islama, i sinovi časnih šehida, nisu nasjeli na ovu lažnu propagandu i okićene reklame u koje su se uložili milioni funti sterlinga. Oni nisu ni slušali ni obraćali pažnju na ove lažne heroje islama. Allah dželle-šanuhu je zaštitio djecu šehida od ovih podmuklih napada. Danas se omladini poturaju prijevodi knjiga raznih nemezheblija kao što su Mevdudi , Sejjid Kutb , Hamidullah i pripadnika Tebliga džema’ata. Prijevodi ovih knjiga sadrže jeretične ideje i misli koje nisu u skladu sa pisanjima alima ehli sunneta. Ovi prijevodi se ekstravagantno hvale reklamama gigantskih razmjera. Mi uvijek moramo biti oprezni i pažljivi. Molimo Allaha dželle-šanuhu da probudi muslimane iz gafleta (neznanja) radi hurmeta (poštovanja) Svog dragog Habiba (miljenika), puno voljenog poslanika Muhammeda alejhisselam! Molimo Ga da nas On zaštiti da nas ne zavedu neprijateljske laži i klevete! Amin. Ali, mi se ne smijemo zavaravati samim činjenjem i donošenjem dove. Činiti samo dovu, a ne držati se čvrsto za adet-i ilahijje (Allahove dželle-šanuhu običaje), to jeste ne raditi ili se ne uhvatiti čvrsto za Njegove sebebe (posrednike, sredstva, uzroke, razloge, povode, načine), je ravno očekivanju mu’džize (čuda) od Allaha dželle-šanuhu. Islam zahtijeva i rad i dovu. Mi se prvo trebamo čvrsto uhvatiti za Allahov dželle-šanuhu sebeb pa onda činiti dovu. Prvi sebeb za izbjegavanje kufra je izučavanje i podučavanje islama. U stvari, to je farz (Allahova dželle-šanuhu zapovijed) i svačija prva dužnost. Čovjek, ili žena, moraju naučiti i’tikad (vjerovanje) ehli sunneta, farzove i harame. To je prva dužnost.

Oni, koji ne nauče i ne poduče svoju djecu vjeru ehli sunneta i učenja i’tikada - onako kako je napisano u ilmihalu - su u opasnosti da izađu iz islama i da se strovale u propast kufra. Dove ovakih ljudi nisu kabul (se ne primaju). Kako se takvi ljudi mogu zaštititi od kufra? Naš efendija, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Gdje je znanje tu je i islam. Gdje nema znanja tu nema ni islama.” Kako god moramo jesti i piti da ne umremo od gladi isto tako moramo i naučiti našu vjeru, da nas kafiri ne zavedu, i da ne postanemo kafiri. Naši stari su se često sastajali i čitali ilmihale. Oni su tako ostali muslimani i uživali islam. Oni su nama ispravno prenijeli ovo svjetlo sreće. I mi, da bi ostali muslimani, i da nam ne bi djecu zarobili unutrašnji ili spoljašnji kafiri, naš prvi i najneophodniji preventivni zadatak mora da bude da čitamo i shvatimo ilmihale koje su napisali alimi ehli sunneta. Roditelji koji hoće da im dijete bude musliman trebaju da ga pošalju hodži (učitelju) koji će ga nauči da uči Kur’ani kerim. Čitajmo, učimo, i podučavajmo našu djecu, i one za koje smo odgovorni, dok imamo priliku i mogućnost (šansu). Biće teško, ili čak i nemoguće kada pođu u školu. Kada se degeneracija ukorijeni biće nam beskorisno kukati. Mi ne smijemo vjerovati kafirima, njihovim varljivim i lažnim knjigama, novinama, magazinima, televizijskim i radio programima, i filmovima. Ibni Abidin rahime-hullahu teala piše u trećem tomu knjige Redd-ul muhtar da se podli kafiri - koji ne vjeruju ni u jednu vjeru i nastoje da izvedu muslimane iz vjere, koji se se predstavljaju kao muslimani, koji podučavaju ono što izaziva kufr kao dio islama - zovu zindici.