Pitanje: Neko ko je pročitao prijevod njihove pokvarene knjige kaže, “Mi trebamo čitati tefsir (interpretaciju) Kur’ani kerima. (Tefsir je komentar, interpretacija, tumačenje Kur’ani kerima. Tefsir je grana islamske nauke čiji specijalisti se zovu mufessiri. Mufessiri su bili u stanju da shvate šta Allah dželle-šanuhu misli Svojim riječima.) Povjeriti shvatanje naše vjere i Kur’ani kerima vjerskim alimima je jedna opasna i užasna stvar. Kur’ani kerim ne kaže, ‘O vjerski alimi’ već, ‘O vi koji vjerujete’ i ‘O ljudi’. Zato, svaki musliman mora da sam sobom shvati Kur’ani kerim i ne očekuje ni od kog drugog da mu ga objasni.”

On hoće da svako čita knjige tefsira i hadisa. On ne preporučuje knjige kelama, fikha, i ilmihale koje su napisali alimi islama i velikani ehli sunneta. Knjiga Rešida Rize, koju je izdao šef Vrhovnog vjerskog rukovodstva (publikacija br. 157; 1394/1974) je još više zbunila čitaoce. [Rešid Riza je Muhammedov Abduhov učenik. On je umro 1354/1935. godine.] Sljedeće je napisano na mnogim mjestima te knjige piše, a naročito u njenom šestom dijalogu:

“Oni [mukallidi, sljedbenici jednog od četiri mezheba] su uzdigli imame mudžtehide na nivo Poslanika salevatullahi teala alejhim edžma’in. Oni, čak, više vole riječ mudžtehida, koja se ne slaže sa Poslanikovim sallallahu alejhi ve sellem hadisom. Oni kažu da je hadis mogao biti nesh (anuliran, poništen), ili, da je moguće da je njihov imam znao neki drugi hadis.

Ove takliddžije (sljedbenici jednog od četiri mezheba) takođe protivuriječe i mudžtehidima zato što slijede mudžtehide koji možda nisu u pravu u svom rasuđivanju i koji možda ne znaju stvari, a odbacuju Poslanikov hadis, koji je sigurno bez greške. Oni čak ovakvim svojim postupkom protivuriječe i Kur’anu. Oni kažu da niko osim imama mudžtehida nije mogao razumjeti Kur’an. Ove rječi fikhdžija i takliddžija nam pokazuju da su ih oni usvojili od jevreja i hrišćana. Naprotiv, Kur’an i hadis je lakše razumjeti nego knjige koje su napisale fikhdžije. Oni koji dobro znaju arapski jezik i njegovu gramatiku će lako shvatiti Kur’an i hadis. Ko bi na ovom svijetu mogao reći da Allah dželle-šanuhu nije bio u stanju da jasno objasni Svoju vjeru? Ko bi prigovorio činjenici da je Resulullah bio u stanju, da bolje od ikog, razumije Allahov murad (želju, nijjet, cilj) i da ga bolje od ikog drugog objasni? Reći da su muslimanima nedovoljna hazreti Pejgamberova objašnjenja znači tvrditi da on nije mogao precizno izvršiti svoju dužnost tebliga. Da većina svijeta nije bila u stanju da razumije Kur’ani kerim i sunnet Dženab-i Hak (Allahu teala) ne bi držao sav svijet odgovornim za propise Kitaba i Sunneta. Ono što vjerujemo moramo znati zajedno sa delilima (dokazima). Dženab-i Hakk ne odobrava taklid (imitiranje, oponašanje, slijeđenje mezheba). Imitiranje očeva i djedova nam neće važiti kao izgovor. Ajeti pokazuju da Allah neće nikada odobriti taklid. Lakše je razumjeti dio vjere koji se odnosi na furu’ iz delila (izvora, dokumenta), nego razumjeti dio koji se odnosi na iman (vjerovanje). Kada nas je zadužio sa onim što je teže razumjeti zašto nas On ne bi zadužio sa onim što je lakše razumjeti? Iz izvjesnih rijetkih stvari će biti teško izvesti pravila. Ne znati ih i ne činiti ih će se smatrati izgovorom. Fikhdžije su same sobom izmislile mnoge mes’ele (probleme, vjerska pitanja koja treba rješiti). Oni su za njih proizveli pravila. Oni su pokušali uvesti stvari kao što su re’j, kijas-i dželi, kijas-i hafi, i delile (dokaze) za njih. Oni su ih prelili u polje ibadeta za koji je nemoguće razumom steći znanje. Oni su na taj način nekoliko puta proširili vjeru. Oni su zadali muslimanima muku. Ja ne poričem kijas. Ja kažem da u ibadetu nema kijasa. Iman i ibadet su kompletirani u doba hazreti Pejgambera. Niko im ništa ne može dodati. Mudžtehid imami su ljudima zabranili taklid (da slijede imama) i učinili ga haramom.”

Ovaj citat, koji je uzet iz knjige koju je štampala Kancelarija direktora Vrhovnog vjerskog starješinstva zabranjuje, kao i sve druge knjige koje su napisane protiv mezheba, (sljeđenje) imama četiri mezheba. Kako vidimo on naređuje svakom da nauči tefsir i hadis. Šta bi vi o ovom rekli?

Odgovor: Ako pažljivo pročitamo citate nemezheblija vrlo ćemo brzo uviditi da oni nastoje da zavedu muslimane na taj način što dekorišu svoje krivovjerne misli i separatističke poglede serijom nezdravih razmišljanja i pogrešnih izjava. Džahil (neznalica, neuk) koji misli da se to pisanje temelji na izvjesnom nivou znanja, u okviru logike i razuma, može biti prevaren. Ali neko ko zna islam, i ko je oštrovidan, neće nikada upasti u njihovu zamku.

Da bi zaštitili omladinu od nemezhebstva i antisunnizma - koji guraju muslimane u vječnu propast - alimi islama rahime-humullahu teala su tokom četrnaest stoljeća napisali na hiljade odličnih i vrlo cijenjenih knjiga. Ovdje, kao odgovor na gore postavljeno pitanje, navodimo prijevod odlomaka iz knjige koja se zove Hudždžet-ullahi alel-alemin koju je napisao Jusuf Nebhani rahmetullahi teala alejh [preselio na ahiret 1350/1932. godine u Bejrutu.] On piše:

“Ne može svako iz Kur’ani kerima izvoditi propise. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je u svom hadisi šerifu objasnio propise Kur’ani kerima zato što ih čak ni imami mudžtehidi nisu mogli izvesti iz Kur’ani kerima. Kako god je samo Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mogao objasniti Kur’ani kerim tako su samo i ashabi kiram i imami mudžtehidi mogli shvatiti i objasniti njegov hadisi šerif.

Da bi ih mogli shvatiti, Allah dželle-šanuhu je obasuo i podario Svoje imame mudžtehide naučnim i vjerskim znanjem, izvanrednim razumjevanjem, oštrovidnošću, preobilnim razumom i mnogim drugim vrlinama. Na čelu svih ovih vrlina je bila takva (suzdržavanje od zabranjenog). U njihovim srcima je za njihovom takvom bio nur-u ilahi (božanski nur). Naši mezheb imami su uz pomoć ovih vrlina razumjeli Allahov dželle-šanuhu i Resulullahov kelam (riječi, govor). Oni su za ono, što nisu mogli razumjeti, pokazali rješenje putem kijasa. Svaki od ova četiri imama mezheba je rekao da on ne govori svoje mišljenje. Svaki od njih je rekao svojim učenicima, “Ako naiđete na sahih hadis ostavite moje riječi i slijedite Resulullahov hadis!” Oni, kojima su naši mezheb imami ovo rekli su bili duboki alimi koji su, kao i oni, bili mudžtehidi. Ovi alimi su bili ehli tedžrih, tedžrih mudžtehidi, to jeste mudžtehidi koji su imali sposobnost da razlikuju između delila četiri mezheba. Oni su izučavali dokumente (delile) i prenosioce (ravije) hadisa na kojima je imam mezheba zasnovao svoj idžtihad kao i one sahih hadise na koje su kasnije naišli, i ispitali koji je rečen kasnije i još mnoge druge uslove (šartove) i tako ustanovili koji je od njih bolji (tedžrih). Ili je mudžtehid imam (imam mezheba), pošto nije znao hadisi šerif koji je dokumentovao (ili riješio) neku mes’elu (problem), kijasom (mes’elu) odlučio, dok je njegov učenik, koji je pronašao hadisi šerif, odlučio drukčije. Međutim, učenici koji su upotrebljavali takav idžtihad nisu izlazili izvana granica pravila (koja su postavili) imami mezheba. Mudžtehidi, muftije, koji su ih naslijedili, su takođe tako izdavali fetvu. Kako razumijemo iz ovoga što je ovdje napisano, muslimani, koji slijede imame četiri mezheba i mudžtehid imame koje su oni obrazovali slijede Allahov dželle-šanuhu i Resululahov hukm (propis, pravilo). Ovi mudžtehidi su razumjeli i nama prenijeli propise iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa koje niko drugi nije mogao shvatiti. Muslimani žive po onom što su mudžtehidi shvatili, i nama prenijeli, iz Kitaba i Sunneta. Allah dželle-šanuhu kaže u značenju četrdeset trećeg ajeti kerima sure Nahl, “pitajte učene o onom što ne znate!”

Ovaj ajet-i kerim nam pokazuje da nije svako u stanju da ispravno razumije Kitab i Sunnet. Ovaj ajeti kerim naređuje onim koji ih ne mogu shvatiti, da ne nastoje da sami sobom shvate Kur’ani kerim i hadisi šerif već da ih nauče na taj način što će pitati one koji su ih shvatili. Da je svako mogao ispravno shvatiti značenje Kur’ani kerima i hadisi šerifa ne bi se pojavile sedamdeset dvije krivovjerne grupe. Svi oni, koji su započeli ove (72 krivovjerne) grupe su bili duboko učeni alimi ali ni jedan od njih nije mogao ispravno shvatiti značenja Nassa, to jest Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Oni su, pogrešno ih razumjevši, skrenuli su sa pravog puta i bili uzrok da milioni muslimana skrenu sa pravoga puta i odu u propast. Izvjesni od njih su do te mjere pretjerali u davanju krivih značenja Nassovima (Kur’ani kerimu i hadisi šerifima) da su počeli nazivati muslimane pravog puta kafirima i mušricima. U knjizi pod naslovom Kešf-uš-šubuhat, koja je prevedena na turski jezik i potajno ubačena u Tursku piše da je dozvoljeno (mubah) ubijati muslimane koji imaju vjerovanje ehli sunneta i oduzimati im njihovu imovinu.

Allah dželle-šanuhu je obasuo samo ummet Svoga dragog Pejgambera sallallahu teala alejhi ve sellem ihsanom (dobročinstvom), to jest, da imami mezheba učine idžtihade i uspostave mezhebe i da se na taj način svi muslimani ujedine u ovim mezhebima. Dženab-i Hakk je zaštitio Svoju vjeru od kvarenja i oskrnavljenja na taj način što je stvorio s jedne strane imame u vjerovanju (i’tikadu), a s druge strane mezheb imame, i tako spriječio krivovjernike, zindike, mulhide i ljudske šejtane da je ne pokvare i oskrnave. Pošto hrišćanstvo i judeizam nisu imali ovih ni’meta ove vjere su se pokvarile i postale igračke (u rukama ljudi).

Alimi islama su svi jednoglasno rekli da četiri stotine godina po Resulullahovom sallallahu teala alejhi ve sellem prelasku na ahiret nije došao nijedan tako duboko učeni alim koji bi mogao učiniti idžtihad. Ko kaže da danas moramo činiti idžtihad on je ili lud ili vjerska neznalica (džahil). Kada je veliki alim Dželaleddin-i Sujuti rahime-hullahu teala rekao da je dostigao stepen idžtihada, drugi savremeni alimi su ga upitali da im kaže koji je, od dva različita odgovora na postavljeno pitanje, pouzdaniji. On im nije mogao odgovoriti. On je rekao da je previše zauzet i da za to nema vremena. Dakle, oni su od njega tražili da on učini idžtihad na fetvu. To je najniži stepen idžtihada. Kada vidimo da jedan ovako veliki alim, kao što je imam Sujuti, nije mogao učiniti idžtihad na fetvu, kako bi onda nazvali one koji nagone neuk narod da čini mutlak idžtihad (apsolutni idžtihad, idžtihad koji su upotrebljavali imami četiri mezheba), ako ne mentalno bolesnim ili vjerski neukim? Imam Gazali rahime-hullahu teala je rekao u svojoj knjizi Ihja-ul-ulum da u njegovo vrijeme više nije postojao nijedan mudžtehid.

Ako neko ko nije mudžtehid čuje sahih hadis o izvjesnoj stvari, pa se počne nelagodno osječati radeći tu stvar po imamu svog mezheba, koji nije u skladu sa tim hadisom, on mora da istražuje i pronađe jednog drugog mudžtehida, u okviru četiri mezheba, čiji se idžtihad bazira na tom hadisu i da radi tu stvar u skladu sa mezhebom kojem je taj mudžtehid pripadao. Veliki alim imam Nevevi rahime-hullahu teala je to detaljno objasnio u svojoj knjizi Revdat-ut-talibin. [Jahja Nevevi je preselio 676/1277. godine na ahiret u Damasku.] Onim, koji nisu dostigli stepen idžtihada, nije dozvoljeno izvlačiti ahkame (propise, pravila, zaključke) iz Kitaba i Sunneta. Danas izvjesni džahili tvrde da su došli na nivo mutlak idžtihada (apsolutnog idžtihada). Oni kažu da mogu izvlačiti propise iz Kitaba i Sunneta i da oni više ne trebaju da slijede jedan od četiri mezheba. Oni napuštaju mezheb koji su godinama slijedili. Oni nastoje da svojim bolesnim mislima pobiju mezhebe. Ove budale govore tako glupe stvari kao, “Mi nećemo slijediti mišljenja vjerskih ljudi koji su džahili kao i mi.” Prevareni šejtanom i izazvani svojim nefsom oni tvrde superiornost. Oni ne shvataju da oni ovako govoreći ne otkrivaju svoju superiornost već svoju glupost i sramotu. Ovdje ubrajamo i one džahile koji kažu, i pišu, da svako treba da čita knjige tefsira, i da sam sobom izvlači propise iz knjiga tefsira i [sahiha] Buharije. O moj brate-muslimanu! Potpuno se kloni ovih idiota. Ne druži se sa njima i ne misli da su oni vjerski ljudi! Čvrsto se uhvati za imama tvog mezheba! Slobodan si da izabereš koji god hoćeš od četiri mezheba. Ali, ti ne smiješ iskupljati olakšice (ruhse) ovih mezheba (telfik) ni ujedinjavati ih. [Telfik znači obavljati neko djelo ujedinjavajući ili miješajući lagane aspekte sva četiri mezheba na način koji se ne slaže ni sa jednim od ova četiri mezheba. Nakon što smo uradili izvjesnu radnju u skladu sa jednim od četiri mezheba, to znači pošto je ona ispravno obavljena u tom mezhebu, dodatno ispunjavanje uslova (šartova) i iz druga tri mezheba, sa ciljem da radnja bude još i ispravnija i uslišanija (makbul) i u tim mezhebima, se zove takva. Takva donosi puno sevaba (ahiretskih nagrada).]