Musliman koji može dobro čitati i razumjeti hadisi šerife treba da prvo nauči hadise koji su dokazi (delili) u njegovom mezhebu, zatim da radi ono što je po hadisima pohvaljeno i da izbjegava ono što je pokuđeno, da nauči veličinu vjere islama i vrijednost Allahovih dželle-šanuhu i Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem imena i atributa, da nauči Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem život i fazilete (vrline, koristi), mu’džize, halove (stanja) dunjaluka, ahireta, Dženneta i Džehennema, meleke, džine, stare ummete, Pejgambere i njihove kitabe, superiornosti koje su specifične za Resulullaha i Kur’ani kerim, živote njegovog Ala (familije), i njegovih ashaba ridvanullahi teala alejhim edžma’in, halove i alamete (predznake) kijameta, i mnoge druge stvari koje se odnose na dunjaluk i ahiret. U Resulullahovim sallallahu teala alejhi ve sellem hadisi šerifima je akumulirano sve što se odnosi na dunjaluk i ahiret.

Kada shvatimo ovo što je ovdje napisano postaje nam jasno kolike su neznalice oni koji kažu da su beskorisni vjerski propisi koji nisu izvedeni iz hadisi šerifa. U ogromnoj količini znanja koja se nalazi u hadisi šerifima samo je nekoliko hadisi šerifa koji nas podučavaju ibadet i mu’amelat (dio fikha koji nas podučava o načinu kupo-prodaje, interesu, zajedničkom posjedništvu i slično). Njih, prema nekim alimima, ima oko pet stotina [uključujući one koji se ponavljaju nema ih više od hiljade]. Nije moguće ni zamisliti da, od ovako malog broja hadisi šerifa, nijedan od imama četiri mezheba nije čuo za jedan sahih (vjerodostojan) hadis. Svaki sahih hadis je makar jedan imam mezheba uzeo kao svoj dokaz. Musliman koji vidi da izvjesna radnja u njegovom mezhebu nije u skladu sa sahih hadisom treba da tu radnju radi po drugom meshebu čiji je idžtihad baziran na tom hadisi šerifu. Moguće je da je takođe i imam njegovog mezheba čuo za taj hadisi šerif. Moguće je da je on slijedio jedan drugi hadisi šerif za kojeg je razumio ili da je više sahih, ili, da je kasnije rečen pa je anulirao (nesh učinio) prvi hadis-i šerif, ili, ga nije uzeo kao dokaz, radi drugog, samo mudžtehidima poznatog razloga. Dobro je da musliman, koji shvata da je prvi hadisi šerif sahih, napusti idžtihad svog mezheba koji se ne slaže sa tim hadisom i da slijedi ovaj hadis. Ali on, u tom slučaju, mora slijediti drugi mezheb koji je po tom pitanju uzeo taj hadisi šerif za svoj idžtihad, zato što je imam tog drugog mezheba, koji zna dokaze za propise, koje on ne zna, ustanovio da ne postoji ništa što bi sprječilo da se radi u skladu sa tim hadisi šerifom. Međutim, potpuno mu je dozvoljeno i da, po tom pitanju, radi onako kako njegov mezheb nalaže, pošto je, bez sumnje, da se imam njegovog mezheba u svom idžtihadu oslonio na čvrst i ispravan delil. Mukallidu (sljedbenika mezheba) je u islamu dozvoljeno da ne zna mudžtehidov dokaz. Nijedan od imama četiri mezheba nije u svom idžtihadu izašao iz okvira Kitaba i Sunneta. Njihovi mezhebi su objašnjenje Kitaba i Sunneta. Oni su muslimanima objasnili značenja i propise Kitaba i Sunneta. Oni su objasnili Kitab i Sunnet na način kako ih muslimani mogu shvatiti, i zapisali ta objašnjenja u svoje knjige. Rad imama mezheba rahimehumullahu teala je bio ogromna usluga islamskoj vjeri. Da Allah dželle-šanuhu nije pomogao, sama ljudska moć ne bi nikada bila dovoljna za ovaj posao. Postojanje ovih mezheba je jedan od najjačih dokaza da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem hakk Pejgamber i da je islam sahih vjera.

Razlike u idžtihadima (značenjima ili zaključcima koji je mudžtehid donijeo kroz svoje napore i nastojanja da razumije i shvati skrivena značenja u ajeti kerimu ili hadisi šerifu) naših mezheb imama su samo u onim stvarima koje se odnose na furu-i din (fikh). Među njima nema neslaganja po pitanju usul-i dina (vjerovanja, i’tikada) i imana. Među njima takođe nema ni razlika u učenjima furu’a koja se smatraju elementarnim (osnovnim) a koja su uzeta iz hadisi šerifa čiji su dokazi preneseni kao tevatur (opštepoznato znanje čije poricanje sigurno izaziva kufr). Oni se samo razlikuju u nekim aspektima koji se odnose na furu-i din. Ovo se desilo zbog razlika u njihovim razumijevanjima jačine dokaza po tim pitanjima. Ove neznatne razlike među njima su [Allahova dželle-šanuhu] milost (rahmet) ovom ummetu. Muslimanima je džaiz (dozvoljeno) slijediti koji god vole mezheb i koji im je lakši. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je unaprijed najavio ove razlike, kao vesele vijesti. Desilo se tačno onako kako je on i prorekao.

U vjerovanju (i’tikadu) nije dozvoljeno činiti idžtihad. To znači da u činjenicama koje se moraju vjerovati nije dozvoljeno upotrebljavati idžtihad. To vodi stranputici (dalaletu) i krivovjerstvu. To je veliki grijeh. U vjerovanju postoji samo jedan ispravan put. Taj put je put mezheba koji se zove ehli sunnet vel-džema’at. Razlika za koju je hadisi šerif rekao da je [Allahov dželle-šanuhu] rahmet (milost) je razlika u furu’u, to jest u ahkamu (pravilima ili propisima).

U stvarima u kojima se četiri mezheba razilaze samo je samo jedno mišljenje ispravno. Oni koji rade po ovom ispravnom mišljenju će dobiti dva sevaba (nagrade) dok će oni koji rade po jednom od neispravnih mišljenja dobiti samo jedan sevab. Činjenica, da je dozvoljeno odustati od jednog mezheba i slijediti drugi, nam pokazuje da su mezhebi rahmet. Međutim, nije nam dozvoljeno slijediti ništa drugo osim ova četiri već postojeća mezheba koja sačinjavaju ehli sunnet. Čak nije dozvoljeno ni slijediti ni ashabe kiram, zato što su njihovi mezhebi, s obzirom da nisu bili zapisani, tokom vremena zaboravljeni. Danas je jedino moguće slijediti islam slijeđenjem jednog od ova četiri mezheba. Imam Ebu Bekr Razi rahime-hullahu teala je takođe rekao da su alimi islama jednoglasno izjavili da nije dozvoljeno [direktno] slijediti ashabe kiram. Ja preporučujem onim koji hoće da potpuno razumiju superiornost mezheba i mudžtehida - a naročito superiornost imama četiri mezheba i činjenicu, da su njihovi mezhebi u okviru Kitaba i Sunneta, i da propisi koje su oni izveli kroz idžmu i kijas nisu njihova mišljenja već su uzeti iz Kitaba i Sunneta - da pročitaju imamove Abdulvehhabove Ša’ranijeve rahime-hullahu teala knjige Mizan-ul-kubra i Mizan-ul-hidrijje. Ovdje se završava prijevod odlomka iz knjige Hudždžetullahi alel’alemin, 771. i naredne stranice. Gore navedeni odlomak koji je preveden sa arapskog originala ne sadrži u sebi nijednu riječ prevodioca. Prevodilac je i ovdje kao i u svim drugim svojim knjigama, koje smo izdali, stavio citate iz drugih knjiga u červrtaste zagrade [ ] kako se tekst, koji momentalno prevodimo, ne bi pomiješao sa tekstom iz drugih knjiga. Knjiga Hudždžetullahi alel’alemin, iz koje je ovaj odlomak uzet, je na arapskom jeziku. Ova knjiga je 1394/1974. godine ofsetom reprodukovana u Istanbulu.

Nije tačno da “Kur’ani kerim ne kaže, ‘O vjerski alimi’” kako se navodi u pitanju. U mnogim ajeti kerimama se hvale učenjaci i znanje (alimi i ilm, ilum). Hazreti Abdulgani Nablusi ovako piše u svojoj knjizi Hadika, “Značenje sedmog ajeti kerima sure Enbija kaže, ‘Pitajte posjednike zikra (zikr sahibije) o onom što ne znate.’ Ovdje riječ ‘zikr’ znači znanje. Ovaj ajeti kerim naređuje onim koji ne znaju puno da nađu islamske učenjake (alime) i da od njih nauče. Sedmi ajeti kerim sure Imran kaže, ‘Samo oni koji su posjednici znanja (ilm sahibije) razumiju značenja mutešabih ajeta.’ Osamnaesti ajeti kerim iste sure glasi, ‘Oni koji su posjednici znanja (ilm sahibije) shvataju da Allah dželle-šanuhu postoji i da je jedan.’ Osamdeset prvi ajeti kerim sure Kasas kaže, “Posjednici znanja (ilm sahibije) im rekoše, ‘Sram vas bilo! Ahiretske nagrade (sevabe) koje će Allah dželle-šanuhu dati onima koji imaju iman (vjeruju) i koji rade amel-i salih (pet osnovnih temelja islama), su bolji od ovosvjetskih blagodati (ni’meta).’” Pedeset šesti ajeti kerim sure Rum glasi, “Ilm i iman sahibije (posjednici ilma i imana, to jest, oni koji znaju i vjeruju) će reći, ‘ovo je kijamet koji ste poricali na dunjaluku.’” Stotinu osmi ajeti kerim sure Isra kaže, “Kad posjednici znanja (ilm sahibije) čuju Kur’ani kerim oni čine sedždu i kažu, ‘naš Gospodar nema mana. On ne gazi Svoju riječ.’” Pedeset četvrti ajeti kerim sure Hadždž kaže, ‘Ilm sahibije razumiju da je Kur’ani kerim Allahov dželle-šanuhu kelam.’ Pedeseti ajeti kerim sure Ankebut glasi, ‘Kur’ani kerim je u srcima posjednika znanja (ilm sahibija).’ Šesti ajeti kerim sure Sebe’ glasi, ‘Posjednici znanja (ilm sahibije) znaju da je Kur’ani kerim Allahov dželle-šanuhu kelam i da je uzrok za Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo (rizaluk).’ Jedanaesti ajeti kerim sure Mudžadele kaže, ‘Posjednici znanja (ilm sahibije) će dobiti visoke stepene (deredže) u Džennetu.’ Dvadeset sedmi ajeti kerim sure Fatir glasi, ‘Samo se posjednici znanja (ilm sahibije) puno plaše Allaha dželle-šanuhu.’ Četrnaesti ajeti kerim sure Hudžurat glasi, ‘Najbolji od vas je onajkoji se najviše plaši Allaha dželle-šanuhu.’ Hadisi šerifi koji su navedeni na tri stotine šezdeset petoj stranici knjige Hadika kažu, ‘Allah dželle-šanuhu, meleci, i sva stvorenja, čine dovu za onog ko podučava narod onom što je dobro.’ i ‘Na Kijametskom danu će prvo činiti šefa’at Pejgamberi, zatim alimi, a zatim šehidi.’ i ‘O ljudi! Znajte da se znanje stiče slušanjem alima ilma.’ i ‘Učite ilm! Izučavati ilm je ibadet. Onaj ko izučava ilm kao i onaj ko ga podučava će dobiti onoliko sevaba koliko se dobije za džihad. Podučavati ilm je isto kao i davati sadaku. Učiti ilm od alima je isto kao i klanjati tehedždžud namaz.’ Tahrir Buhari [preselio na ahiret 542/1147. godine] rahime-hullahu teala, autor knjige fetvi pod naslovom Hulasa, kaže, ‘Čitanje knjige fikha donosi više nagrade na onom svijetu (tj. sevaba) od klanjanja noćnog namaza.’ Jer, naučiti farzove i harame od [alima ili iz njihovih] knjiga je farz. Čitati fikhske knjige, sa ciljem da radimo ono što smo naučili, ili da druge podučavamo, je bolje od tesbih namaza. U jednom se hadisi šerifu kaže, ‘Izučavati ilm donosi više sevaba od nafile namaza pošto je korisniji onom ko ga uči kao i onom koga ćemo podučavati’ i ‘Ko uči da bi druge podučio će dobiti onoliko sevaba koliko će dobiti Siddici.’ Islamsko znanje se može naučiti samo direktno iz usta učitelja (ustada) ili iz islamskih knjiga. Oni koji kažu da islamske knjige i učitelj (vodič, rehber) nisu potrebni su lažovi i zindici (kafiri). Oni varaju muslimane i vode ih u vječnu propast (felaket). Znanje u vjerskim knjigama je izvedeno iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa.” Ovdje se završava prijevod odlomka iz knjige Hadika [Autor knjige Hadika Abdulgani Nablusi, je 1143/1731. godine preselio na ahiret.].

Allah dželle-šanuhu je poslao Resulullaha, da pozove (učini teblig) i da poduči Kur’an-i kerim. Ashabi kiram su naučili Kur’ani kerim od Resulullaha. Vjerski alimi su ga naučili od ashaba kiram. Svi ostali muslimani su ga naučili od vjerskih alima i iz njihovih knjiga. Hadisi šerifi kažu, “Ilm (znanje) je riznica (hazna). Pitati i učiti je njen ključ.” i “Uči i podučavaj ilm!” i “Sve ima svoj izvor. Izvor takve su srca arifa (tj. eksperata u vjerskom znanju. Arifi su oni alimi islama koji znaju ma’rifet tesavvufa i veličinu Allaha dželle-šanuhu i Njegove sifate kroz srčani kešf.)” i “Podučavati ilm je keffaret za grijehe.”

Imami Rabbani rahmetullahi alejh piše u u njegovoj knjizi koja se zove Mektubat u 193. pismu prvoga toma:

“Mukellef, to jest pametna i polno zrela osoba, mora prvo da ispravi i’tikad (vjerovanje) svog imana. Dakle, mukellef treba da nauči akaidsko znanje (tj. osnove vjerovanja) onako kako su ga alimi ehli sunneta napisali (u svojim knjigama) i da prilagodi svoje vjerovanje njihovim učenjima. Da Allah dželle-šanuhu obilno nagradi ove velike islamske učenjake (alime) za njihov trud! Amin. Naučiti ovo znanje, i vjerovati u ispravne zaključke ovih velikana, je jedini način da se na Kijametu izbjegne džehhenemski azab. [Oni koji slijede njihov put se zovu sunnije.] Hadisi šerif kaže da će se samo jedna grupa spasiti džehennemske vatre. Ta grupa su oni muslimani koji slijede ove velike alime. Pravi muslimani koji slijede put Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i njegovih ashaba ridvanullahi alejhim edžma’in su samo ovi muslimani. Pošto svaki inovator (bid’at sahibija), to jest reformator, krivovjernik, i licemjer, koji nosi muslimansko ime tvrdi da su njegova prljava i krivovjerna vjerovanja iz Kitaba i Sunneta, pravo znanje, to jest, znanje koje je dragocjeno i cijenjeno (kimetli), je samo ono znanje koje su iz Kitaba (Kur’ani kerima) i Sunneta (hadis-i šerifa) zaključili veliki alimi ehli sunneta. Svaki krivovjernik sa neispravnim idejama kaže da se je on prilagodio Kitabu i Sunnetu. Prema tome, nije ispravno sve što svako zaključi iz Kitaba i Sunneta.

Knjiga El-mu’temed, velikog alima hazreti Tur Puštija, koja je napisana na perzijskom jeziku je jako dragocjena i jako dobra za precizno učenje vjerovanja (i’tikada) ehli sunneta vel-džema’at. Knjiga je pisana jednim vrlo jasnim i razgovijetnim stilom i lako je razumljiva. [Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi u Istanbulu je 1410/1989 godine izdala ovu knjigu. Fadlullah bin Hasen Turpušti je alim fikha u hanefi mezhebu. On je preselio na ahiret 661/1263. godine.]

Nakon što smo ispravili akaid, ono što se mora vjerovati, mi trebamo iz knjiga fikha koje su napisali alimi ehli sunneta naučiti i poštovati halal, haram, farz, vadžib, sunnet, mendub i mekruh. Mi ne smijemo čitati otpadničke knjige koje su izdale neznalice (džahili) koje ne shvataju ove velike islamske učenjake (alime). Muslimani čije vjerovanje (i’tikad) nije u skladu sa mezhebom ehli sunneta na ahiretu neće moći izbjeći džehennem. Da nas Allah dželle-šanuhu sačuva! Ako je musliman ehli sunnet mezheba, čiji je vjerovanje ispravano, labav u ibadetu njemu može mu biti oprošteno čak i ako ne se ne pokaje (ako ne učini tevbe). Čak i ako mu ne bude oprošteno on će se na kraju kutarisati (spasiti) džehennema. Najvažnija stvar je ispraviti svoje vjerovanje (i’tikad). Hadže Ubejdullah-i Ahrar kaddesallahu teala sirrehul’aziz-je rekao, ‘Da su mi dati svi kešfovi (otkrovenja) i svi kerameti (natprirodna čuda) a da mi je uskraćeno vjerovanje ehli sunneta vel-džema’at ja bih se smatrao uništenim. Meni ne bi bilo žao ako nemam nijednog ni kešfa ni kerameta, i još i puno grijeha i mana, [samo] ako imam vjerovanje ehli sunneta vel-džema’at.’

Danas su muslimani u Indiji jako usamljeni. Neprijatelji vjere napadaju sa svih strana. Danas, jedan potrošen dinar za služenje (hizmet) islamu donosi više onosvjetskih nagrada (sevaba) od hiljada i hiljada zlatnika potrošenih u neko drugo vrijeme. Najveće služenje islamu je nabavljanje knjiga ehli sunneta, koje podučavaju iman i islam, i njihovo dijeljenje seljacima i omladini. Osoba kojoj je ovo dosuđeno da radi (nasib učinjeno) mora biti radosna i mora se puno Allahu dželle-šanuhu zahvaljivati (šukr činiti). Ta osoba nema pojma koliko je ona sretna i bogata. Služiti islam je uvijek dobro djelo. Međutim, u vrijeme kao što je ovo - kad je islam tako oslabio (za’if) i kada se nastoji, svim snagama, da se lažima i klevetetama islam uništiti - donosi puno više sevaba ako se borimo da raširimo ehli sunnet i’tikad. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao svojim ashabima, ‘Vi živite u tako vrijeme da ćete propasti ako obavite devet desetina Allahovih dželle-šanuhu naređenja i zabrana a ne obavite samo jednu. Bićete kažnjeni (u azabu)! Nakon vas će doći tako vrijeme, da će oni, koji obave jednu desetinu naređenja i zabrana biti spašeni.’ [Ovo je napisano u prvom tomu knjige Miškat-ul-mesabih u 179. članaku, i u knjizi Tirmizi, u dijelu pod naslovom Kitab-ul-fiten u 79 članaku.] Ovaj hadisi šerif nam ukazuje na današnje vrijeme. Trebamo ići u džihad protiv kafira (to jest, boriti se protiv onih koji ne vole i napadaju na muslimane) i znati ko ne voli i napada na muslimane. [Država sa svojom vojskom vodi džihad silom (džihad-i katli). Država izdaje muslimanima naređenje da kao vojnici idu u džihad. U šezdeset petom pismu je takođe napisano i to da je džihad-i kavli, to jeste, džihad putem predavanja i članaka, bolji od džihada oružjem (katli džihada).] Mi ne moramo biti ni čovjek sa kerametima ni alim da bi širili knjige i riječi alima ehli sunneta. Svaki musliman se treba boriti da to uradi. Šansa se ne smije propustiti. Na Kijametu će za to svaki musliman biti pitan. Svaki musliman će takođe biti pitan i zašto se nije borio (i zašto nije bio revnosan) da služi islam. Oni koji se ne bore da rasprostrane ilm-i hale, i koji ne pomažu pojedincima koji to čine, i institucijama koje javno objavljuju (promulgiraju) vjersko znanje, će dugo biti u azabu (mučeni). Izvinjenja i izgovori neće biti uvaženi. Iako su Poslanici alejhimusselam bili najuzvišeniji i najsuperiorniji od svih ljudskih bića oni nikada nisu gledali na svoju ličnu udobnost i rahatluk. Oni su se danonoćno borili da rašire Allahovu dželle-šanuhu vjeru, put u vječnu sreću (se’adet-i ebedijje). Oni su onima koji su od njih tražili mu’džize (natprirodna čuda) odgovarali, ‘Allah dželle-šanuhu stvara mu’džize. Moja je dužnost da objavim Allahovu dželle-šanuhu vjeru.’ Allah dželle-šanuhu im je, dok su radili za ovaj cilj, pomogao i stvorio mu’džize. I mi takođe moramo diseminirati knjige i riječi alima ehli sunneta rahimehumullahu teala i govoriti omladini i prijateljima o niskosti kafira i objelodanjivati laži vjerskih neprijatelja i onih koji koji kleveću i progone muslimane. [Govoriti im o njima i upozoravati ih nije ogovaranje nego je emr-i ma’ruf (savjetovanje). (Emri ma’ruf znači informisati, prenijeti, i podučavati druge Allahovim dželle-šanuhu naređenjima. [Svaki musliman mora naučiti vjerovanje ehli sunneta i podučiti ga onim na koje može uticati. Mi trebamo kupovati knjige, časopise, i novine koje objašnjavaju riječi alima ehli sunneta i slati ih našoj mlađoj braći i poznanicima. Mi se trebamo što više boriti i nastojati da ih oni čitaju. Mi isto tako trebamo širiti i knjige koje objelodanjuju prave ciljeve neprijatelja vjere.] Ma’ruf znači stvari koje su u skladu sa Kur’ani kerimom. Na primjer ma’ruf je klanjati pet puta dnevno, postiti mjesec Ramazan-i šerif, dati zekat, ići na hadždž i slično).] Oni koji svojom imovinom, moći, ili profesijom, ne rade za ovaj cilj neće izbjeći azab. Mi trebamo smatrati pretrpljenu muku i progon, radeći za ovaj cilj, velikom srećom i zaradom. Poslanici alejhimussalevat su, dok su objavljivali ljudima Allahove dželle-šanuhu zapovijedi, bili podvrgnuti napadima neznalica i prostaka. Oni su puno patili. Allahov dželle-šanuhu miljenik Muhammed alejhisselam je rekao, ‘Nijedan Poslanik nije prepatio ono što sam ja prepatio.’” Ovdje završava prijevod iz Mektubata.

[Svaki musliman mora da nauči vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta i da ga poduči onim koji ga poštuju (na koje ima uticaja). On mora da kupi knjige koje sadrže riječi ili izreke alima ehli sunneta i da ih pošalje omladini koju zna. On treba što više nastoji da oni (omladina) čitaju te knjige. On treba da širi knjige koje nam govore o unutrašnjim neprijateljima islama (neprijateljima islama koji nose muslimansko ime).]