Alimi četiri mezheba, koji su došli na nivo idžtihada, spadaju u alime ehli sunneta koji su pokazali svim muslimanima na zemaljskoj kugli pravi put i koji su nam, bez promjene i interpolacije (kvarenja prvobitnog teksta umetanjem i dodavanjem), pokazali pravu vjeru Muhammeda alejhisselam. Četiri od ovih alima su bila posebno istaknuta. Prvi od ove četvorice je bio Imam a’zam Ebu Hanife Nu’man bin Sabit rahime-hullahu teala. On je bio najveći među alimima islama. On je vođa (reis) ehli sunneta. Njegova biografija je napisana u knjigama na turskom jeziku koje se zovu Se’adet-i Ebedijje i Faideli Bilgiler. On je rođen 80/699. godine u gradu Kufi. On je 150/767. postao u Bagdadu šehid.

Drugi od ove četvorice je veliki alim, Imam Malik bin Enes rahime-hullahu teala. U knjizi Ibni Abidin piše da je on živio osamdeset devet godina. Njegov djed je bio Malik bin Ebi Amir.

Treći od ove četvorice je zjenica oka alima islama, Imam Muhammed bin Idris Šafi’i rahime-hullahu teala. On je rođen 150/767. u Gazi (Palestini). Preselio je na ahiret 204/820. godine u Egiptu

Četvrti od ova četiri je Imam Ahmed bin Hanbel rahime-hullahu teala. On je 164/780. rođen u Bagdadu gdje je 241/855. i preselio na ahiret. On je glavni stub zgrade islama.

Danas ko ne slijedi jednog od ova četiri velika imama je u velikoj opasnosti. On je u otpadništvu, krivovjerstvu. Pored njih je bilo i još puno drugih alima ehli sunneta koji su imali ispravne mezhebe. Međutim njihovi mezhebi su, pošto nisu bili zapisani u knjige, tokom vremena zaboravljeni. Na primjer, među ovim alimima su sedam velikih alima Medine koje nazivamo Fukaha-i seb’a, kao i Omer bin Abdul’aziz, Sufjan bin Ujejne [198/813. godine preselio na ahiret u Mekki], Ishak bin Rahevejh, Davud-i Tai, Amir bin Šerahil-i Ša’bi, Lejs bin Sa’d, A’meš, Muhammed bin Džerir Taberi, Sufjan-i Sevri [161/778. godine preselio na ahiret u Basri] i Abdurrahman Evzai rahimehumullahi teala. [Sedam velikih alima Medine, koji se zovemo Fukaha-i seb’a su: Sa’id ibni Musejjib, Kasim bin Muhammed bin Ebi Bekr-i Siddik, Urve-tebniz-Zubejr, Haridže-tebni-Zejd, Ebu Seleme-tebni-Abdurrahman bin Avf, Ubejdullah ibni Utbe ve Ebu Ejjub Sulejman-radijallahu anhum.]

Svi ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in su zvijezde vodilje. Svaki od njih je bio dovoljan da izvede cijeli svijet na pravi put. Oni su svi bili mudžtehidi. Svaki od njih je imao svoj mezheb. Ali, njih nije moguće slijediti pošto njihovi mezhebi nisu zapisani u knjige. Mezhebe četiri imama, to jeste ono što treba vjerovati i raditi, su sakupili i objasnili njihovi učenici. Danas svaki musliman mora pripadati mezhebu jednog od gore navedena četiri imama i živjeti i ibadetiti u skladu sa tim mezhebom. [Ko ne slijedi jedan od ova četiri mezheba on ne pripada ehli sunnetu. Molimo našeg čitaoca da pročita uvod u ovu knjigu.]

Među učenicima ova četiri imama dvojica su došla na vrlo visok nivo u podučavanju i širenju vjerovanja (imana). Tako su nastala dva mezheba u vjerovanju (i’tikadu, imanu). Ispravno vjerovanje (iman) po Kur’ani kerimu i hadisi šerifu je samo ono vjerovanje koje su nam pokazala ova dva imama. Ova dvojica koja su po svijetu raširila iman ehli sunneta su grupa spasa (firka-i nadžijje). Jedan od njih dvojice je Ebul-Hasen Eš’ari rahime-hullahu teala. On je rođen 226/879. godine u Basri a preselio je na onaj svijet 330/941. godine u Bagdadu. Drugi je Mensur-i Maturidi rahime-hullahu teala, koji je 333/944. godine preselio na ahiret u gradu Samerkandu. U vjerovanju (imanu) svaki musliman mora da slijedi jednog od ova dva velika imama.

Tarikat (derviški put) Evlija je istina (hakk) . [Tarikat je put na kom se nastoji i podučava znanje koje mora se mora uraditi da bi se svakog momenta mislilo na Allaha dželle-šanuhu, očistilo srce, i bilo u stanju da se okusi slast vjere; Evlije su osobe koje Allah dželle-šanuhu voli, svete osobe.] Evlije nisu ni za dlaku skrenule iz islama. [U svakom stoljeću je bilo lažova i krivovjernika koji su koristili vjeru da bi zaradili ovaj svijet, i koji su se prerušavali u Evlije, muršide (duhovne učitelje), vjerske ljude i vjerske autoritete (stručnjake). [Muršid-i kamil je veliki alim islama koji upućuje narod na pravi put.] Takvi zli ljudi postoje i dan danas u svakoj profesiji, u svakoj grani radinosti i umjetnosti, i na svakom službenom položaju. Bilo bi nepravedno i neuko, gledajući u one koji u tuđoj nevolji nalaze svoje zadovoljstvo i dobitak, kaljati sve ljude i sve struke sa kojima su oni pomiješani. Ovakav stav bi samo pomogao onim koji su skloni neslozi. Mi ne smijemo biti izazvani da govorimo loše o alimima islama i ehlii tesavvufu, čije usluge pune časne stranice istorije, samo zato što ima krivovjernika, džahila i lažnih tarikatdžija. Mi moramo znati da su oni koji ih kleveću nepravedni.] Evlije imaju keramete. Svi njihovi kerameti su hakk (istiniti) i tačni. Imam Jafi’i [768./1367. godine preselio na ahiret u Mekki] kaže, “Kerameti Gavs-us-sekalejna mevlane Abdulkadira Gejlanija [561./1161. godine preselio na ahiret u Bagdadu] kaddesallahu teala sirrehul’aziz, su tako čuveni da se u njih ne smije posumnjati ili ne vjerovati pošto je tevatur dokaz (sened) za njihovu istinitost (to znači da su oni opšte poznati i da za njih zna svako).”

Nije dozvoljeno imitirati druge i zvati nekoga ko klanja kafirom sve dok se njegovo nevjerstvo (kufr) ne shvati iz njegovih javno izgovorenih riječi, bez zarureta (jake potrebe ili primore), ili upotrebom nečega što izaziva da takva osoba postane kafir. Ne smijemo ga kleti (la’net činiti) sve dok za sigurno ne znamo da je umro kao kafir. Čak ni kafire nije dozvoljeno kleti. Zato je bolje ne kleti Jezida.