42 - Ebul’ula el Mevdudi, jedan od vjerskih reformatora ovog vremena, u svojoj knjizi Kratki istorijat oživljujućeg pokreta u islamu (A Short History of the Revivalist Movement in Islam), predstavlja imama Gazalija kao reformatora. On piše:

“Imam Gazali je iskorijenio grčke misli tako da bi otklonio njihov uticaj na muslimanske mozgove. On je ispravio greške onih koji su pokušali da po svojoj logici odbrane islam od filozofa i skolastike. On je otkrio rezonski uticaj principa imana. Ponovo je otvorio duh džihada. Aranžirao je programe obrazovanja, Uveo je moralne principe islama. Pozvao je vladu i službenike da slijede islam. Ali, on je bio nepotkovan u nauci hadisa. On se previše zadržavao na racionalnom znanju, i bio je više nego što treba naklonjen tesavvufu.”

On ovom velikom učenjaku (alimu), koji je bio jedan od najvećih alima ehli sunneta, nalazi manu. On naziva ove zamišljene mane “opasan stav”. On kasnije kaže:

“Ibni Tejmijje je otklonio ove opasnosti, oživio islamski duh ideja i morala (ahlaka), i ostvario istraživanja obnove. Malo prije Ibni Tejmijje se nije niko usudio, iz straha od klevete, da pozove narod u islam. Zatučena ulema je sarađivala sa nemilosrdnim vladarima. On je bio taj kome je bilo suđeno da razvije bajrak obnove protiv njih. On je bio duboko učen u nauci o tumačenju Kur’ani kerima (tefsiru) i bio na nivou imama u hadisu. On je pokupio islam s mjesta gdje ga je imam Gazali ostavio. On je odbranio islamsko vjerovanje (i’tikad). On je našao ljepše dokaze od Gazalijevih za islamski duh. Gazalijevo rasuđivanje je ostalo pod štetnim uticajem rezonske logike. Ibni Tejmijje je bio efektivniji, i izabrao je put zdravog razuma koji je bliži duhu Kur’ana i sunneta. On je na taj način postigao predivan uspjeh. Ljudi koji su se bavili naukom nisu znali tumačenje (tefsir) Kur’ana. Oni koji su bili obrazovani skolastički nisu mogli uspostaviti vezu (rabitu) između sebe i Kur’ana i hadisa. Samo je Ibni Tejmijji bilo suđeno da postigne stvarno objašnjenje islama. On je činio idžtihad inspiracijom (ilhamom) direktno iz Kitaba, sunneta i načina života ashaba. Njegov učenik Ibni Kajjim je izučavao božanske razloge (hikmete), čija značenja nisu bila rješena, i uspostavio islamske zakone (principe). Čisteći zle efekte, koji su se uvukli u islamski sistem, on ga je očistio i osvježio. On je napao na loše običaje koji su bili prihvaćeni kao dio islama, i koji su bili podrška za vjerske kazne, i koje je ulema stoljećima tolerisala. Ovo časno djelo je okrenulo sav svijet protiv njega. Oni koji su kasnije dolazili su se međusobno utrkivali da ga okleveću.”

ODGOVOR: Vjerski reformatori se mogu svrstati u tri grupe:

U prvu grupu spadaju duboko učeni alimi ehli sunnet mezheba. Oni su ispravljali pogrešna vjerovanja i djela i sujevjerja koja su neuki (džahili) i neprijatelji vjere uveli među muslimane. Oni su otkrili pravo znanje koje su nam prenijeli ehli sunnet mudžtehidi onako kako su ga čuli od ashaba kiram. Oni nisu ništa rekli iz svoje glave. Oni se nazivaju mudžeddidi (oživljavači). Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ih je hvalio i nagovijestio da će oni doći i služiti islam, “Poslije mene će svakih stotinu godina doći jedan alim. On će ojačati moju vjeru.” Hadisi šerif, “Alimi mog ummeta su kao poslanici među Israilovom djecom”, hvali mudžeddide. Potpuni (mutlak) mudžtehidi kao što su najviši imam (imam-i a’zam) Ebu Hanifa, imam Šafi’ija, i njima slični, koji su bili imami mezheba, imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, i alimi koji su u svakom stoljeću pripadali jednom od četiri mezheba, i hazreti Mehdi koji će doći u budućnosti, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, spadaju u ove mudžeddide. Izvjesni munafici, koji upotrebljavaju vjeru kao oruđe da dođu do političkih ciljeva i ovosvjetskih prednosti, sebe predstavljaju kao vjerske ljude i muršide. Svaki od njih piše da je baš on taj mudžeddid kojeg hadisi šerif predskazuje. Neuki (džahili) vjeruju jednom od njih i zovu ga mudžeddid. Međutim, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je opisao mudžediddove znakove. On je rekao da su oni svi na putu ashaba kiram. A oni, koji su na putu ashaba kiram, su alimi ehli sunneta, rahmetullahi teala alejhim edžma’in. Ovi mudžeddidi koji su predskazani u hadisi šerifu su veliki alimi u ehli sunnet mezhebu, zjenice oka muslimana. Ovi mudžeddidi nisu rekli ništa po svom mišljenju i iz svojih glava. Oni nisu davali ajeti kerimima i hadisi šerifima značenja prema svojim ličnim idejama i shvatanjima. Oni su širili i naglašavali značenja koja su im dali alimi tefsira i hadisa. Kako se ikada Mevdudi usuđuje da kaže “džahil” za ove duboko učene alime, koje je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem hvalio?

U osnovnim knjigama islama nema nijednog mevdu’ hadisa niti pokvarenog djela i vjerovanja, koje su neprijatelji i neuki (džahili) pokušali da ubace u islam. Dužnosti mudžeddida nisu da promijene vjerske knjige alima islama rahmetullahi teala alejhim edžma’in, niti da ponize vrijednost vjerskog znanja (koje se nalazi) u tim knjigama, niti da im dodaju nove informacije. Njihove dužnosti su da otkriju vjerska učenja koja se nalaze u ovim vjerskim knjigama, a koja su kasnije zaboravljena, i da ih objasne i njima poduče druge. Ovako visoki alim islama se radije zove “mudžeddid” nego “reformator”.

Vjerski reformatori koji spadaju u drugu grupu vjeruju i poštuju Kur’ani kerim i hadisi šerif. Ali, oni ne prihvataju njihova značenja i znanja koja su data u knjigama alima islama. Oni izvode značenja po svojoj kratkovidosti. Oni se razlikuju od alima ehli sunneta u mnogim tačkama. Oni se zovu bid’at (inovatorske) ili dalalet (zabluđele, zastranjene, stranputične) grupe (firke), to jest, krivovjernici, otpadnici (sapici).

Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je predskazao da će se oni pojaviti. Hadisi šerif kaže, “Moji sljedbenici (ummet) će se podijeliti u sedamdeset tri grupe. Sedamdeset dvije od njih će otići u džehennem, a jedna, zbog svog vjerovanja, neće otići u džehennem.” Ovaj hadisi šerif se prenosi u mnogim cijenjenim i dragocjenim knjigama. Na primjer, na prvoj stranici knjige Milel ve Nihal piše da se on nalazi u četiri knjige koje se zovu Sunen, i da je on opširnije objašnjen u Tirmizijevoj knjizi. U knjigama Berika i Hadika piše da se on takođe nalazi i u knjigama Buharija i Muslim. Štaviše, on se nalazi na šest stotina devetoj stranici knjige Šerh-i mevakif, jednoj od najvećih knjiga kelama iz koje se uči na višim stupnjevima medrese, i u šezdeset sedmom pismu drugog toma imamove Rabbanijeve knjige Mektubat. [Molimo vas da pogledate 54. stranicu knjige na turskom jeziku koja se zove Se’adet-i Ebedijje!] ovaj hadisi šerif poriču i ne prihvataju novonastale (bid’at) grupe, otpadnici, i kafiri.

U treću grupu vjerskih reformatora spadaju podmukli kafiri. Ovi neprijatelji islama, koji se pretvaraju da su tobože muslimani, kažu, “Mi hoćemo da obnovimo vjeru, da reprodukujemo njene glavne izvore, i da je dovedemo u njeno prvobitno stanje”, i pokušavaju da razore islam i da promjene i pokvare prava značenja Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Oni nastoje da iznutra razore islam. Pošto se oni predstavljaju kao muslimani i zato što kažu, “Mi hoćemo da obnovimo vjeru i da je očistimo od sujevjerja” neuk narod misli da su ovi kafiri pravi mudžeddidi. Oni im vjeruju. Ovi reformatori su zato jako uspješni. Oni da bi što više prevarili muslimane hvale nekoliko ehli sunnet alima. Oni pišu da im se dive. Međutim, oni ne vole većinu učenja koja se nalaze u njihovim knjigama i nazivaju ih sujevjerja. Od hadisi šerifa koji su napisani u dragocjenim knjigama ovih velikih alima, oni kažu za one, koji ne odgovaraju njihovim ciljevima, i koji koče njihove poslove, da su “mevdu’” i “ujdurmisani” (izmišljeni). Oni nameću svoje otpadničke i štetne spletke kao istinu. Tako, oni pokušavaju da okaljaju ove velike alime. Jedna druga grupa njih se stalno loše izražava o jednom ili dva alima ehli sunneta, pa čak ih naziva i kafirima.

Kada mi kažemo “vjerski reformatori”, mi muslimani shvatimo te riječi kao “nemezheblije”, “neprijatelji islama”, “pripadnici druge i trće grupe”. Grupa za koju je rečeno u gore citiranom hadisi šerifu da ima ispravno vjerovanje i da neće ići u džehennem se radi toga zove ehli sunnet vel-džema’at. Ovaj hadisi šerif pokazuje da je čovjek ili musliman ili kafir. A musliman, ili pripada ehli sunnet mezhebu, ili je otpadnik, to jest, inovator (bid’at ehli). Prema tome, onaj ko ne pripada ehli sunnetu je ili otpadnik ili kafir.

Danas muslimani moraju dovoljno naučiti svoju vjeru da ne bi podlegli prevarama ovih antidržavnih i podrivačkih vjerskih reformatora koji su se raširili po svim muslimanskim zemljama. [Masoni, podmukli neprijatelji islama, sa ciljem da udalje muslimane od njihove vjere, nastoje da, s jedne strane, pomasone državne službenike. Oni, s druge strane, školuju vjerske ljude, masone. Administratori, masoni, pokušavaju da uspostave zakone koji zabranjuju farz i naređuju haram, pa čak i nevjerstvo (kufr), i unapređuju vjerske ljude reformatore koji su njihovi saučesnici u grijehu.] Na primjer: Ali paša (umro 1287/1871. godine) koji je za vrijeme sultana Abdulmedžida i sultana Abdul’aziza, rahmetullahi teala alejhima, bio pet puta postavljen za velikog vezira je bio mason. On je pozvao u Istanbul Džemaleddina Afganija, jednog vjerskog reformatora koji je bio neprijateljski raspoložen prema islamu. On je, sarađujući sa njim, počeo da reformiše vjeru. Međutim, alimi ehli sunneta su bili dovoljno budni, i nisu im ostavili (otvorenu) poljanu. Oni su otkrili Džemaleddinovu sramotu. Ali paša ga nije mogao više podržavati.

Džemaleddin Afgani je rođen 1254 po Hidžri u Afganistanu. On je 1261. godine došao u Kabul. Tu je ostao deset godina. Pročitao je mnogo knjiga koje se bave filozofijom. Jedno vrijeme je bio ruski špijun u Afganistanu. On je od Rusa zaradio mnogo para. On je 1285. godine došao u Egipat. Postao je mason. Ali paša ga je doveo u Istanbul. Dao mu je zadatak. Ovaj čovjek, kojeg je u Parizu istrenirao veliki vezir (sadri azam) Rešid paša, je Po naređenju masona Hasana Tahsina, tadašnjeg Rektora univerziteta u Istanbulu za kog je izdata fetva da je kafir, je predavao na predavanjima. Međutim, kada je on počeo nesmotreno pričati, veliki učenjak (alim), šejh-ul-islam (poglavar islama, najstariji vjerski dostojanstvenik muslimana u Turskoj Carevini), Hasan Fehmi ef. rahmetullahi teala alejh, je izdao fetvu da je on kafir. Hasan Fehmi ef. je bio jedan od duboko učenih alima svoga vremena i stotinu deseti šejh-ul-islam u Osmanlijskoj državi. On je odnijeo prvo mjesto u ru’us imtihanu (ispitivanju). On je postao muderris, tj. profesor vjerske nauke, na univerzitetu. On je obrazovao mnoge studente. On je, nakon što je bio unaprijeđen na razne položaje, postao šejh-ul-islam. Kada je sultan Aziz otišao u Egipat on je pripremio hatib efendijinu hutbu koja je bila proučena na džumi namazu. On se dugo družio sa hazreti Šejhom Sakom, čuvenim alimom na Džami-ul-Azharu. Egipatski alimi su se divili njegovom znanju. Džemaleddin je ponižen zbog pravdoljubive opozicije ovog alima. Ali paša je morao da najuri Džemaleddina iz Istanbula. U knjizi Eddurer, koju je napisao Edib Ishak iz Egipta, piše da je Džemaleddin bio direktor egipatske masonske filijale (lože). On je zadojio Egipćane revolucionarnim idejama. On je, da bi postao što čuveniji, tobože bio na strani onih koji su pripremali “Arabi Paša” događaj (Arabi Pašin ustanak 1882. godine) protiv Engleza. On se sprijateljio sa egipatskim muftijom Muhammedom Abduhom. On ga je zadojio svojim reformatorskim idejama. Muhammed Abduh je napisao, “Prije susreta sa Džemaleddinom su moje oči bile slijepe i uši gluhe.” Džemaleddin je u Londonu i Parizu napisao mnoge štetne članke o reformisanju vjere. On je 1886. godine došao u Iran. On ni tamo nije šutio. Pet stotina konjanika ga je ostavilo svezanog u lance unutar osmanlijske države. On je otišao u Bagdad i London. On je pisao članke protiv Irana. Odatle je došao u Istanbul, gdje je, sarađujući sa bahaijama, eksploatisao vjeru za političke ciljeve. [Bahaije su jedna otpadnička grupa. O njima je napisano u knjizi na engleskom jeziku pod naslovom Endless Bliss, u 36. poglavlju drugog fascikla.] On je pokušao da podigne ustanak u Iranu. Godinu dana kasnije mu je bradu zahvatio rak. On je umro 1314/1897. godine. Ukopan je u šejhovskom groblju kod Maćka baraka u Istanbulu. Ovom masonu je jedan Amerikanac označio grob. Poslije Njegove kosti su poslije Drugog svjetskog rata prenesene u Afganistan. Masoni pišu drukčije o njegovom neprijateljstvu protiv islama i o njegovim revolucionarnim i škodljivim avanturama. Oni se ne stide reći “neuk” i “reakcionaran” za šejh-ul-islame i alime islama samo da bi dokazali da je on bio velik. Štete koje su ovi ljudi nanijeli islamu su opširno opisane u knjizi koju je Prof. Dr. Muhammed Husejn napisao na arapskom jeziku, koja je prevedena, i koju je 1986. godine izdala Izdavačka kuća Insan u Istanbulu pod naslovom Ulazak modernizma u islamski svijet (Modernizmin Islam Dunyasina Girişi)

Veliki učenjak (alim) islama Sejjid Abdulhakim ef. (preselio na ahiret 1362/1943. godine) je rekao, “Ibni Tejmijje je prvi izmislio jeres, otpadništvo, reforme u vjeri. Kasnije su neuki (džahili) i neprijarelji islama odveli to otpadništvo u nevjerstvo (kufr).” Ibni Tejmijje je rođen 661/1263. godine u Harranu. On je umro 728/1328. godine u zatvoru, u Damasku. On nije volio alime ehli sunneta. On je potpuno porekao tesavvuf. On je rekao da su zjenice alima islama kao što su Muhjiddin Arabi i Sadreddin Konevi kafiri. Međutim, on nije bio toliki džahil, koji nije znao da onaj ko nazove muslimana kafirom sam postaje kafir. Zaista je velika šteta što je zalutao nastojeći da prilagodi islam svom ličnom mišljenju i plitkoj pameti i poričući ono što nije mogao da razumije. Abdulvehhab Ša’rani rahmetullahi alejh, jedan od velikih alima islama, i specijalista u nauci tesavvufa, je u uvodu svoje knjige Tabakat-ul-kubra, objelodanio Ibni Tejmijjino jadno i žalosno stanje. On je ovako napisao u uvodu o njemu, “Samo evlije mogu prepoznati evliju. Ako čovjek, koji ili nije evlija ili ne zna ništa o vilajetu, ne vjeruje u vilajet, to samo pokazuje njegovu tvrdoglavost i neukost. Primjer ovoga je Ibni Tejmijino poricanje tesavvufa i njegovo omalovažavanje arifa. Čovjek ne smije čitati knjige ovakvih ljudi; on bi od njih morao bježati kao od bijesne životinje. Jedan od velikana tesavvufa, Ebul Hasan Šazili, je opširno opisao stanje onih koji poriču evlije.” Dakle, Ibni Tejmijjini sljedbenici mrze Abdulvehhaba Šaranija rahime-hullahu teala. Oni su uperili svoje strelice klevete na ovog velikog alima islama.

Ibni Tejmijje je rekao da su prvi muslimani slijedili Kur’ani kerim i hadisi šerife i da su imami mezheba, koji su kasnije došli, ubacili svoja lična mišljenja, on je osudio ehli sunnet. Međutim, kako je već prethodno napisano u sedamnaestom članku ove knjige, alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala se u vjerskom znanju nisu nikada odvojili od naracije (nakla). Oni nisu slijedili svoja mišljenja. Alimi islama su jednoglasno rekli da je naročito imam a’zam Ebu Hanifa, u svakom slučaju slijedio naraciju, i da ju je držao iznad svog mišljenja. [Molimo vas da pogledate članak pod naslovom Šta je idžtihad? Ko se zove mudžtehid?] I dok je tako Ibni Tejmijje po ovom pitanju klevetao alime ehli sunneta, on je sam sobom tumačio Kur’ani kerim po svom ličnom mišljenju. On se tako razlikovao od prvih muslimana. Ovo nam pokazuje da njegova riječ nije iskrena. On je rekao da su alimi ehli sunneta pogrešno shvatili Kur’ani kerim i hadisi šerife, i da su, čak, i ashabi kiram u mnogim tačkama pogriješili. On je rekao da je on, lično, ispravio Allahovu vjeru i da je samo on razumio pravo značenje Kur’ani kerima. On nije volio velike mudžtehide prvog i drugog stoljeća po Hidžri, koji su hvaljeni u hadisi šerifima, i alime islama koji su po cijelom svijetu raširili mezhebe ovih mudžtehida. Učeni ljudi su počeli da prestaju da ga poštuju. Vjerski autoriteti su se ujedinili i počeli su da precizno osmatraju put kojim je on krenuo. Zaključeno je da je on jeretik, otpadnik, i da je štetan. Profesorski položaj koji je naslijedio od oca je uzet iz njegovih ruku. Međutim, on nije ćutao. On je reprodukovao riječi otpadničke grupe (koja se zove) “muššebihe”. On je rekao da je Allah dželle-šanuhu materija i predmet (tijelo). On je pretpostavio da je Stvaralac u obliku čovjeka. {On je skrenuo sa pravog puta zato što je davao nejasnim, simboličnim, (mutešabih), ajetima i hadisima značenja po svom ličnom razumijevanju (iz svoje glave)}. On je bio toliko zaražen ovim pokvarenim vjerovanjem da je jednoga dana rekao na minberu džamije u Damasku, “Kao što ja sada silazim tako Allah dželle-šanuhu silazi sa neba na zemlju.” Ovu vijest je prenijeo Ibni Battuta. Alimi četiri mezheba su napisali odgovore (na ove njegove pokvarene ideje) i pobili ove Ibni Tejmijjine riječi i spriječili kvarenje muslimanskog vjerovanja (i’tikada). Knjiga Erreddu-alel-mušebbihi fi-kavlihi teala Errahmanu alel’ Arš-isteva, koju je napisao Muhammed ibni Džema’a’ [preselio na ahiret 733/1333. godine], koji je bio jedan od alima fikha i hadisa u šafi’ijiskom mezhebu, i kadija u Egiptu, Damasku, i Jerusalimu, je krcata ovim dragocjenim odgovorima. U knjizi fetvi Tatarhanijja, i u knjizi Milel ve Nihal, i u mnogim drugim knjigama piše da su (pripadnici) grupa (firki) mudžessime i mušebbihe kafiri, to jest, oni, koji vjeruju da je Allah dželle-šanuhu tijelo (predmet), da sjedi, silazi, i hoda po Aršu. Alimi i državni službenici, koji su se sastali u prisustvu egipatskog sultana Nasira, su presudili da se Ibni Tejmijje zatvori zato što širi ovakve pokvarene riječi. On je 720. godine po hidžri ponovo zatvoren u Damasku, zato što je izdao pogrešnu fetvu koju alimi ehli sunneta nisu smatrali dozvoljenom. Njegove riječi o posjeti grobova Poslanika i drugih svetih mjesta su takođe izazvale uzbunu. One su izazvale fitnu. On je radi toga ponovo zatvoren u Damasku 726. godine. On se razbolio 728/1328. godine u zatvoru i umro.

Ibni Tejmije je rekao da je on slijedio hanbeli mezheb. Međutim, da bi neko bio u jednom od četiri ispravna (hak) mezheba, on prvo mora da prilagodi svoje vjerovanje vjerovanju ehli sunneta. Njegove mnoge riječi ne pokazuju da je on pripadao ehli sunnetu, već suprotno, da on taj mezheb nije volio. On je predstavio sebe kao mudžeddida, kao reformatora. Hanbeli alim Mer’i [preselio na ahiret 1033. godine po hidžri] je napisao Ibni Tejmijjinu biografiju u knjizi pod naslovom Kevakib. On u njoj citira Ibni Tejmijjina pisanja koja poriču potrebu slijeđenja imama mezheba, pa čak i idžme. Iako je on sam činio kijas po pitanju mnogih stvari, a naročito u svojoj knjizi Medžmu’at ur-resail, on je napadao alime ehli sunneta zato što su činili kijas. On je napadao posjećivanje grobova i nije vjerovao u veličinu i odabranost evlija. On je unakazio hadisi šerif, “Samo se ide da se posjete tri džamije” i izvrnuo ga u, “Samo se tri džamije mogu posjetiti” i rekao je, da je čak i Resulullahov grob grijeh posjećivati. Hazreti Ibni Hadžer Hejtemi je na ovo opširno odgovorio u svojoj knjizi Fetava-ji fikhijje. U dvije stotine dvadeset drugom članku knjige Nuzhet-ul-havatir, koju je napisao Allame Abdulhaj Hasani [preselio na ahiret 1341/1923.godine] piše da je Muhammed Abdulhaj Luknevi [preselio na ahiret 1304/1887.godine] raspravljao o ovom predmetu s Muhammedom Beširom, jednim indijskim nemezheblijom. Ibni Tejmijje je agresivno napadao na mezheb hazreti Ebul Hasana Eš’arija, jednog od najvećih učenjaka (alima) ehli sunneta, i na objašnjenje kadera i Allahovih dželle-šanuhu imena ovog duboko učenog alima, i na njegovo objašnjenje ajeta o kazni na onom svijetu (ahiretu). On je rekao da džehennemska kazna neće ni za kafire biti vječna i da se svaka taksa koja se plaća državi ubraja u zekat. On ne priznaje da su riječi, koje nisu u skladu sa onim što su sve četiri mezheba jednoglasno rekla, nevjerstvo (kufr). On je nastojao da opovrgne čast i slavu alima ehli sunneta. On je u Salihijji, u Džebel džamiji, rekao da je hazreti Omer napravio puno grešaka. Na jednom drugom skupu je rekao da je hazreti Alija pogriješio tri stotine puta. Hadisi šerif koji je zabilježen u Menavijevoj knjizi Kunuz, i imamovom Ahmedovom Sahihu i knjizi Mir’at-i kainat kaže, “Allah dželle-šanuhu je stavio tačnu riječ (istinu) na Omerov jezik.” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je ovim hadisi šerifom rekao “Omer nikada ne griješi!” Ibni Tejmijje poriče ovaj hadisi šerif i kaže, “Omer je napravio puno grešaka.” On zaista nije bio toliko neuk da nije znao za ovaj hadisi šerif. On je bio jako učen u hadiskoj nauci. Ali, mnoštvo njegovih grešaka je u protivteži sa obimom njegovog znanja. Tačno je da su mnogi ashabi kiram, osim hazreti Omera, mogli napraviti greške u stvarima koje se rješavaju idžtihadom. Međutim, njihove eventualne greške su bile greške u idžtihadu. Iz toga razloga, čak i greške ovih velikana, kao takođe i alima ehli sunneta, će u stvarima koje se razumiju kroz idžtihad na ahiretu biti nagrađene (tj. dobiće sevab), zato što su oni svi bili mudžtehidi. Što se tiče Ibni tejmijjinih grešaka koje se odnose na vjerovanje (iman), one su ga skrenule s pravog puta i povećale mu kaznu koju je zaslužio. On je, zamišljajući se da je mudžtehid, otišao iznad sebe, i odveo se u propast. On je otišao tako daleko da je nemilosrdno napao na na velikane tesavvufa kao što su Sadreddin Konevi, Muhjiddin Arabi, Omer bin Farida rahmetullahi teala alejhim edžma’in. On je rekao da su Gazalijeve knjige pune mevdu hadisa. On nije zanemario ni kritikovanje naših alima kelama. On nije mogao da shvati da su mezhebi nastali iz razlike u idžtihadu a ne kao rezultat filozofskih razmišljanja. On je smatrao krivicom to, što su alimi ehli sunneta rekli, da muslimani ne smiju taći stare crkve u muslimanskim zemljama. On je radi toga izgrdio velikane islama.

Mevdudi, kao i Ibni Tejmijje, pogrešno predstavlja imama Gazalija sa manama. Veliki učenjak (alim) islama hazreti Ibni Hadžer Mekki je napisao u knjizi El-a’lam bi-kavati’il-islam, na 137. stranici, u komentaru o izvorima nevjerstva, pozivajući sa na Ibnussubkija i druge alime, “da je svaki onaj, ko tvrdi da u imamovim Gazalijevim pisanjima ima grešaka, ili mu je zavidan, ili je ateista (zindik).” [Ova Ibni Hadžerova knjiga je štampana na marginama jedne druge njegove knjige koje se zove Zevadžir. Ona je na arapskom jeziku i može se nabaviti u Istanbulu.] Alim hanefi mezheba Ibni Abidin je ovako napisao na kraju svoje knjige El-ukud-ud-durrijje, “Onaj ko kaže da imam Gazali nije bio alim je najneukiji od neukih i najgori od svih grešnika (fasika). On je bio hudždžet-ul-islam i najviši od svih alima svog vremena. On je napisao jako dragocjene fikhske knjige.”

Izvjesni alimi islama su rekli da je Ibni Tejmijje izašao iz islama i postao otpadnik (murted). Duboko učeni alimi kao što su Ibni Battuta, Ibni Hadžer Mekki, Takijjedin Subki i njegov sin Abdulvehhab, Izeddin bin Džema’a i Ebu Hajjan Zahiri Endulusi, čije se riječi smatraju dokazom (senedom) su ga smatrali novotarom (bid’at ehli), jeretikom (sapikom). Čak ni oni koji su ga smatrali jeretikom nisu poricali njegovo znanje, inteligenciju i zuhd. Međutim, hadisi šerif koji je zapisan u knjizi Miškat glasi, “Najgori od svih loših je loš vjerski čovjek.” Imam Rabbani Ahmed Faruki ovako napisao u svom pedeset trećem pismu:

Dobri alimi su najbolji od svih ljudi. Loši alimi su najgori od svih ljudi. Ljudska sreća i propast su povezani s alimima. Jedan velikan je vidio šejtana kako bezposleno sjedi, pa ga je upitao zašto ne zavodi svijet? Šejtan mu je odgovorio, “Islamski učenjaci (alimi) jeretici ovog vremena rade moj posao. Oni mi ne ostavljaju nikoga da ga ja zavedem”.

Takođe je i imam Subki puno hvalio Ibni Tejmijjino zanje i inteligenciju. Burhaneddin bin Muflih u svom Tabakatu kaže da je imam Subki u svom pismu Zehebiju puno hvalio Ibni Tejmijju. Međutim, imam Subki u svojoj knjizi Erreddu-li-ibni Tejmijje i njegov sin u svom Tabakatu su napisali da je Ibni Tejmijje skrenuo sa puta ehli sunneta u zabludu (dalalet). Mnogi koje je on zadojio svojim idejama, a naročito njegovi učenici Ibni Kajjim i Zehebi, su ga puno hvalili. Alijjulkari i Mahmud Alusi, koji se zbog svojih pribilješki na čuvene knjige smatraju vjerskim učenjacima, i koji su živjeli od pisanja o Kur’anu i čuvenim knjigama, i Muhammed Abduh, koji je tvrdio da je mudžeddid, su ga u stopu slijedili i izašli iz ehli sunneta.

Jusuf Nebhani, jedan od duboko učenih alima ovog stoljeća, u svojoj knjizi Ševahidul-hak; i šejh-ul-islam Mustafa Sabri ef., jedan od velikih osmanlijskih alima, u svojoj knjizi El-ilm ve akl; i Ebu Hamid bin Merzuk, alim iz Damaska, u svojoj knjizi koja se sastoji iz dva dijela, koja je djelomično 1395/1975. godine ofsetom izdata u Istanbulu pod naslovom Et-tevessul-u bin-Nebi ve bis salihin, dokazima dokazuju Ibni Tejmijjinu jeres.

Oni koji se slažu sa Ibni Tejmijjom pišu, da bi dokazali da je on nepravedno osuđen i zatvoren, “Njih su uvrijedila njegova pisanja protiv tesavvufdžija. Njegove fetve o razvodu braka su izazvale neprijateljstvo alima fikha protiv njega. A njegove fetve o božijim atributima su uvrijedile alime kelama, fikha i tesavvufa. Prema tome, alimi kelama, fikha i tesavvufa su se zajedno udružili protiv njega i on je bio kažnjen.” Oni misle da svakoga mogu navesti da povjeruje da bi vjerski alimi bili neprijatelji prema muslimanu, ili ga mučili, ili ga osudili, zbog par riječi. Oni predstavljaju njega kao žrtvu opresije (mazluma) a alime kao okrutne (zalime). Međutim, Ibni Tejmijje se pobunio protiv ehli sunneta. On je raspuhao vatru fitne po islamskom svijetu. Na primjer, kada je Ebu Hajjan, alim arapskog jezika (nahva) došao 700. godine po Hidžri u Kairo Ibni Tejmijje mu je rekao, “Ko je Sibevejh da ga ti nazivas alimom arapskog jezika (nahva)?! U njegovoj knjizi ima tačno osamdeset grešaka koje ti ne možeš da uočiš.” Kada je Ebu hajjan čuo to, što ne pristoji jednom naučenom čovjeku, on ga je počeo izbjegavati i osuđivati u svom tefsiru El-Bahr kao i u njegovoj skraćenoj verziji pod naslovom Nehr.

Ibni Hadžer Askalani citira Zehebija u svojoj knjizi Durer-ul-kamine, koji kaže, “Ibni Tejmijje je, kada je raspravljao o znanju, postajao toliko ljut da je pokušavao da onog s kim razgovara pobijedi i svakog uvrijedi.” Imam Sujuti je napisao u svojoj knjizi Kam’ul-mu’arid, “Ibni Tejmijje je bio arogantan. On je bio uobražen. Njegov običaj je bio da prikaže sebe superiornijim od svakog drugog, da omalovaži onog s kim razgovara i da se ismijava s velikanima islama.” Muhammed Ali beg, alim iz Damaska, je napisao u svojoj knjizi Hittatuš-Šam, “Ibni Tejmijjin i sveštenikov Luterov cilj je bio isti. Ali, hrišćanski reformator bio uspješan a islamski neuspješan.”

Mevlana Muhammed Zijaullah, jedan od prominentnih pakistanskih alima, i imam i hatib u gradu Sijalkutu, je napisao na devedeset trećoj stranici svoje knjige Istina o vehabizmu, koja je 1969. godine izdata na urdu jeziku, “Veliki indijski alim mevlevi Abdulhaj Luknevi (preselio na ahiret 1304. godine po hidžri), autor stotina dragocjenih knjiga poznatih u svijetu, ovako piše u svojoj knjizi Gajs-ul-gamam, ‘Ševkani, koji je kasnije došao, je bio kao i Ibni Tejmijje-el-Harrani, koji je ranije došao, učen ali manje inteligentan. Ovaj kasniji je bio isto kao, čak i inferiorniji, od prvog.’”

Goldziher piše da je Ibni tejmijje smatrao da su mezhebi bid’at (novotarija), da ih je, govoreći da su promijenili originalnu, prvobitnu, čistoću islama, napao, da se suprotstavio Eš’ari mezhebu i tesavvufu, i da je proglasio posjećivanje grobova Poslanika i evlija grijehom.

Mustafa Abdurrazik paša, bivši rektor Džami’ul-azhara i Muhammedov Abduhov učenik, je napisao, “Kada je Ibni Tejmijje izdavao fetvu on nije slijedio nijedan mezheb već je radio u skladu sa dokazima koje je on sam pronašao. On je poricao kešf i tesavvuf velikana islama kaddesallahu teala esrarehumul’aziz.”

Ibni Tejmijje je ovako napisao o Sadreddinu Koneviju, “Sadreddin, Muhjiddinov Arabijev prijatelj, je prevazišao svog učitelja u naučnom znanju (aklijjetu) i u nauci kelama, ali, on je veći kafir, manje je učen i ima manje imana od svog učitelja. Pošto je mezheb ovakvih ljudi nevjerstvo (kafirluk), oni vještiji su veći kafiri.” Neki alimi islama su rekli da je Ibni Tejmijje kafir. Većina njih je rekla da je on jeretik. Šejh Mekki, savremenik Javuz Sultana Selima hana, je u svojoj knjizi El-džanib-ul-garbi [koja se nalazi u Rašid ef. dijelu Sulejmanijje biblioteke u Istanbulu] ovako odgovorio na napade protiv hazreti Muhjiddina Arabija, “Ibni Tejmijje je rekao da će kafiri izaći iz džehennema nakon odgorijevanja u njemu izvjestan broj godina i to je potkrijepio hadisom ‘Jednoga dana će se kapija džehennema otvoriti i na njegovom tlu će rasti trava.’ On je takođe naveo još i neke druge hadise. S druge strane, u Kur’ani kerimu je jasno i glasno rečeno da će kafiri ostati vječno u džehennemu. Po ovom pitanju postoji tevatur i idžma’. Većina alima je rekla da je Ibni Tejmijje u kontradikciji sa tevaturom i idžmom.”

Na devedeset šestoj stranici knjige Muhtasar-i Kurtubi piše, “Oni koji kažu da će svi stanovnici džehennema izaći iz džehennema, i da će džehennem biti prazan, u stvari poriču Kur’ani kerim i hadisi šerife. Alimi ehli sunneta i pravedni imami su jednoglasno rekli da 169. ajet sure Nisa kaže, ‘Kafiri vječno će ostati u džehennemu.’ Ajeti, ‘Mi ćemo baciti u džehennem one koji se odvoje od puta mu’mina’ su im odgovor. Prvi dio (tabak) džehennema, gdje će se mučiti pravovjerni (mu’mini) koji imaju puno grijeha, će se isprazniti. Njegovi drugi dijelovi, gdje će se kafiri mučiti, se neće nikada isprazniti. Pravovjerni (mu’mini) će se šefa’atom osloboditi od kazne i samo će se njihovo mjesto isprazniti, i će trava samo porasti u prvom dijelu džehennema. Imam Kurtubi piše da je hadis koji se gore navodi mevkuf. To znači, ne prenosi se da se čulo da je Resulullah rekao. Takođe je i hazreti Muhjiddin Arabi rekao da se vrata džehennema neće otvoriti i da će kafiri vječno ostati u džehennemu. Oni alimi koji su rekli da će oni izaći iz džehennema su mislili da će grešni mu’mini izaći.” [Muhtasaru tazkirat el-Kurtubi, 96. str.] Ibni Tejmijje koristi hadisi šerife koji kažu da će pravovjerni izaći iz džehennema i poriče ajeti kerime, tevatur i idžmu. Nazivanje alima ehli sunneta kafirima izaziva da čovjek postane kafir. U knjizi Redd-ul-muhtar, u predmetu o Kadijstvu, piše da je poricanje hadisa, koje su selefi salihini isto protumačili i koji su čuveni (tevatur), nevjerstvo (kufr). Maliki alim Muhammeda bin Abdullaha, koji je poznat kao Ibni Batuta iz Tandže, je naredio svom sekretaru Ibni Džeziju da zapiše knjigu istorije (koju mu je on diktirao) pod naslovom Tuhfetunnuzzar, koja je prevedena na razne jezike, u kojoj on iznosi mnoge Ibni Tejmijjine citate koji nisu u skladu s islamom. Muhammed šerif beg je napravio njen drugi prevod na turski jezik. Taj prevod je izdan 1335/1917. godine. Na kraju devete stranice te knjige (Tuhfetunnuzzar) piše, “Ibni Tejmijje je imao puno znanja. Međutim, nešto nije bilo u redu sa njegovim mozgom... Ja sam bio u Damasku. On je, za vrijeme džume namaza, kada je završio hutbu, silazeći sa mimbera, rekao, ‘Kao što ja sada silazim tako i dženabi Allah silazi na nebo ovoga svijeta.’ Alim maliki mezheba, Ibni Zehra, je opširno objasnio džematu pokvarenost ovih njegovih riječi. Neuka većina džemata je vjerovala da je Ibni Tejmijje na pravom putu i jako je voljela njegove pompezne riječi. Kada je maliki alim prigovorio oni su ga izudarali rukama i nalunama. On je pao. Turban mu je spao sa glave, i ukazala se svilena kapa. Uzimajući to kao dokaz [islam zabranjuje muškarcima da nose svilenu odjeću] oni su ga odveli hanbeliskom kadiji. Kadija ga je kaznio tazirom (bičevanjem) i zatvorio. Maliki i šafi’i alimi su rekli da je bičevanje nepravedno. Događaj je iznesen pred vladara Nasira. Savjet alima je određen koji je došao do zaključka da je Ibni Tejmijje izazvao fitnu među muslimanima. Njega su po sultanovom naređenju zatvorili u Damasku.” Neka Allah dželle-šanuhu dadne razum i uputi na pravi put onog ko smatra naše mezheb imame inferiornijim od njega, iako je njegova jeres dokazana i on je kažnjen od strane alima njegovog vremena i svih muslimana! Molimo Allaha dželle-šanuhu da zaštiti djecu muslimana, da ne povjeruju jereticima! Amin.

Hazreti Ibni Hadžer rahime-hullahu teala piše ovako u svojoj knjizi Dževher-ul-munzam, “Jedna od Ibni Tejmijjinih sujevjernih besmislica je bila i njegovo nevjerovanje istigase i tevessula (uzimanja Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i evlija kao posrednika kada činimo Allahu dželle-šanuhu dovu). Nijedan drugi alim islama nije nikada prije njega tako nešto rekao. On je radi ove svoje besmislene ideje postao predmet razgovora među muslimanima. Istina je potpuno suprotna tome. Alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala su rekli da je uvijek jako dobro (i pohvalno) upotrijebiti Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem kao posrednika (činiti ga tevessul). Njega se može učiniti tevessul i prije i poslije njegovog rođenja, i na ovom i na onom svijetu. Jedan od dokaza koji pokazuju da ga je dozvoljeno upotrijebiti kao posrednika prije njegovog rođenja je podatak da su to činili i Pejgamberi i evlije koji su pripadali njihovim ummetima. Ibni Tejmijjine klevete (iftira) se ne temelje ni na jednom podatku i propisu. Alim hadisa, Hakim Nišapuri, nam prenosi hadisi šerif koji kaže, ‘Kada je Adem alejhisselam pogriješio on je rekao, ‘Ja Rabbi! Oprosti mi (afv i magfiret) radi hakka Muhammeda alejhisselam.’ Allah dželle-šanuhu je upitao, ‘Ja još nisam stvorio Muhammeda alejhisselam. Kako ti znaš za njega?’ A on je onda odgovorio, ‘O moj Gospodaru (Rabbu)! Kada si me Ti stvorio, i dao mi dušu, ja sam podigao glavu. Vidio sam da je po rubu Arša ispisano la ilahe illallah, Muhammedun resulullah. Ja sam razumio da si Ti pored Svoga imena stavio ime onoga koga Ti najviše voliš od svih Tvojih robova.’ Allah dželle-šanuhu je rekao, ‘O Ademe! Rekao si istinu. Među Mojim robovima nema niko da ga Ja više volim od Njega. Pošto ti tražiš Moj oprost radi Njegovog hakka (prava) Ja ti odmah opraštam. Ja te ne bi ni stvorio da nije bilo radi Muhammeda alejhisselam.’ Ovdje riječi ‘radi hakka Muhammeda alejhisselam’ znače, ‘radi Allahove prevelika ljubavi i njege prema Njemu’, ili, ‘radi njegovog prava na druga ljudska stvorenja, ili, ‘radi njegovog prava koje Allah dželle-šanuhu prepoznaje kao Svoje dobročinstvo (ihsan) prema njemu.’ Isto tako, kada se u jednom hadisi šerifu pita, “Šta je robov hakk na Allaha dželle-šanuhu?”, u tom kontekstu ‘hakk’ ne označava ništa što Allahu dželle-šanuhu mora (što Mu je vadžib) učiniti zato što Allah dželle-šanuhu ne mora ništa uraditi. On to čini ako hoće. Traženje nečega od Allaha dželle-šanuhu radi Resulullahovog hakka se ne može zvati širkom zato što se to ne traži od njega. Allah dželle-šanuhu je rekao da on puno voli Resulullaha i da mu je dao visoki rang (mertebu). Od Allaha dželle-šanuhu se traži radi ove Njegove prevelike ljubavi prema njemu, i hakka ovog njegovog visokog stepena, to jest, poštovanja i uvažavanja (hurmeta), i njegove važnosti, i dragocjenosti. Jedna od blagodati (ni’meta), poklona kojim je Allah dželle-šanuhu obasuo Svog dragog Resula je taj da On usliša (kabuli) dove koje su poslane preko njegovog hakka, preko njegovog visokog stepena. Najveći gubitak za onog ko ne vjeruje ovu blagodat (ni’met) je to što on neće dobiti tu blagodat. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je uziman takođe i za vrijeme njegovog života kao tevessul. Nesai i Tirmizi prenose da je Resulullahu došao jedan slijepac. On ga je zamolio da mu on učini dovu da progleda. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mu je rekao, ‘Ja ću ti, ako hoćeš, učiniti dovu ali ti je bolje da budeš strpljiv. Strpljenje će ti biti puno bolje.’ Kada je čovjek rekao, ‘Ja bih volio da mi ti učiniš dovu. Ja nemam nikoga da me vodi. Ja sam u velikoj nevolji,’ Resulullah alejhisselam je rekao, “Uzmi abdest i reci, ‘Ja Rabbi! Ja Ti se okrećem (ja Ti činim tevedždžuh) kroz Tvog predragog Pejgambera kojeg si Ti poslao ljudima kao Svoju milost. Ja od Tebe tražim. O Muhammede alejhisselam! Ja se okrećem (činim tevedždžuh) mome Rabbu kroz tebe. O moj Allahu! Učini ga mojim posrednikom (šefa’atdžijom)!’” Takođe i imam Bejheki prenosi da je slijepac, blagoslovljen vidom, ustao i otišao. Resulullah mu nije lično učinio dovu već je njega podučio dovi. On je htio da on sam učini tevedžuh (da se okrene) Allahu dželle-šanuhu, da Ga zamoli i da upotrijebi Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem kao posrednika (istigasu), i da mu tako želja bude uslišana. Resulullah je upotrebljavan kao posrednik (istigasa) za želje i za vrijeme života, i nakon njegovog preselenja na ahiret (vefata). Selefi salihini su ovu dovu često učili nakon Resulullahovog prelaska na ahiret, i kroz nju dobijali ono što su željeli. Kako nam prenose Taberani i Bejheki čovjek, čiji zahtijev halifa Osman radijallahu anh nije uslišao, je otišao hazreti ashabu Osmanu bin Hanifu i od njega zatražio pomoć. On ga je podučio ovu dovu. Kada je on, nakon što je proučio ovu dovu, prišao halifi on mu je uslišao njegov zahtjev. U hadisi šerifu koji nam prenosi Taberani Resulullah je, kada je činio dovu, rekao, ‘Radi hakka Tvoga Poslanika i Tvojih drugih pređašnjih Poslanika.’ Tevedždžuh, tevessul, istigase, i tešeffu’ kroz Resulullaha i kroz druge Poslanike i evlije znače jednu te istu stvar. Islam je rekao da je dozvoljeno činiti tevessul sa djelom (amelom) i ibadetom (to jest da je dozvoljeno uzeti djelo i ibadet kao posrednike). Hadisi šerif nas informiše da su u stara vremena, neki ljudi koji su bili zatvoreni u pećinu, preklinjali, spominjući svoja ranija djela koja su iskreno učinili radi Allaha, i da se stijena, koja je zatvarala ulaz, pomakla i da su se oni tako spasili. Kada je dova radi nečijeg ličnog dobrog djela uslišana, onda je sigurno da će dove, koje se šalju kroz one koji su učinili najbolja djela, biti uslišane i primljene (kabul). Omer-ibnul-Hattab radijallahu anh je upotrijebio hazreti Abbasa kao vesilu (posrednika) i učinio dovu za kišu. Nijedan od ashaba kiram nije bio protiv toga. Njegov razlog za uzimanje hazreti Abbasa kao posrednika, a ne Resulullaha i Njegovog mubarek kabura, je zato što je on smatrao da je on na manjem nivou od Resulullahovog rođaka. Njegovo činjenje tevessula kroz hazreti Abbasa je u stvari tevessul kroz Resulullaha. Riječi tevessul, tevedždžuh, i istigase, ne znače da su oni, sa kojima činimo tevedždžuh, uvijek superiorniji od onih koji čine tevedždžuh i istigase. Resulullah je, da bi mu dova bila uslišana, učinio dovu u kojoj je uzeo kao posrednika (vesilu) mekkanske muhadžire. Istigasa znači tražiti nešto od nekog kroz njegovog voljenog, dragog. To znači tražiti preko te osobe. Kada se nešto zatraži preko te osobe tražena stvar se lakše dobije. Da bi nam dova bila uslišana, mi tražimo (činimo istigasu) kroz Resulullaha ili kroz evliju u grobu. Naša dova će tako biti kabul (uslišana, primljena). Samo Allah dželle-šanuhu uslišava dovu. Pejgamber je samo njen sebeb i vesila (sredstvo i posrednik koji izaziva da ona bude uslišana). Allah dželle-šanuhu je stvarni gavs (pomagać). Resulullah postaje metaforični gavs. Hadisi šerif koji nam prenosi Buharija kaže, ‘Oni će na na Sudnjem danu (danu Kijameta) prvo činiti istigasu kroz Adema pa onda kroz Musaa pa onda kroz Muhammeda alejhimusselam.’ Ovdje riječi, ‘činiti istigasu Resulullaha’, ‘tevessuliti ga’ znače ‘moliti ga da im učini dovu’. Jer, On je živ u svom kaburu i osjeća potrebe onoga ko od njega traži (da mu učini dovu). Sahih izvještaj kaže, “U vrijeme emir-ul-mu’minina, Omera radijallahu anh, je bila velika nestašica [suša]. Jedan od ashaba kiram je otišao na Resulullahov mezar i rekao, ‘O Resulullah! Čini dovu da padne kiša. Tvoj ummet će propasti!’ Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mu se pokazao u snu i rekao mu je da će pasti kiša. I kiša je pala. On mu je takođe u snu rekao, ‘Idi Omeru i poselami ga od mene! Obraduj ga veselim vijestima da će pasti kiša. Reci mu neka bude blag.’” Omer radijallahu anh je bio strog. On je bio striktan u izvršavanju vjerskih obaveza i zapovijedi. On je otišao halifi i ispričao mu svoj san. Halifa ga je slušao i plakao. Prema nekim izvještajima ovaj ashab je bio Bilal bin Haris Muzeni. Ovdje nije poenta san, već ashabov odlazak na Resulullahov grob i njegovo traženje pomoći (tevessul) od Resulullaha. Kako vidimo od Resulullaha se može tražiti i moliti dova da nam se ispune naše želje, i poslije njegovog prelaska na ahiret (vefata), isto kao i kad je bio živ na ovom svijetu. Pored činjenice da će nam se naše želje ispuniti kroz njegovu dovu i šefa’at, postoji i činjenica da će i dove drugih - koje su poslate kroz njega prije njegovog rođenja, dok je bio na ovom svijetu, i nakon njegovog prelaska na ahiret - biti uslišane. On će na kijametskom danu učiniti šefa’at Rabbu za svoj ummet i njegov šefa’at će biti uslišan. Ova činjenica je prenesena idžma’om, to jest, saglasnošću alima islama. Abdullah ibni Abbas radijallahu anhuma nam prenosi hadisi šerif koji kaže, ‘Allah dželle-šanuhu je rekao Isa alejhisselamu. O Isa! Vjeruj u Muhammeda alejhisselam! Zapovijedi svojim sljedbenicima da ga oni, koji budu živjeli u njegovo vrijeme, vjeruju! Da nije bilo radi Muhammeda alejhisselam Ja ne bih stvorio pejgambera Adema. Da nije bilo radi Muhammeda Ja ne bih stvorio Džennet i Džehennem. Ja sam stvorio Arš na vodi. On se pomakao. Kada sam Ja na njega napisao La ilahe illallah on je stao.’ Hakim prenosi ovaj hadisi šerif sa sahih senedima. Zar neće biti uslišana dova u kojoj se uzima jedan takav Poslanik kao posrednik (vesila), koji je na jednom tako visokom nivou, i koji ima neograničenu čast, i koji je toliko cijenjen, i koji je dobio tolike mevlaove (Allahove dželle-šanuhu) ni’mete?” [Ovaj citat je preveden iz knjige Dževher-ul-munzam koju je napisao Ibni Hadžer Mekki. Ona se takođe citira i u knjizi Ševahid-ul-hak.] U knjigama tefsira su napisane dove u kojima su Nuh, Ibrahim, i drugi Poslanici, uzimali Muhammeda alejhisselam kao posrednika (vesilu).

Kako se navodi u knjizi Ševahid-ul-hak imam Subki je rekao, “Imaju dva oblika tevessula sa Resulullahom. Prvi je tražiti od Allaha dželle-šanuhu radi njegove visoke mertebe (statusa) i bereketa. Kada se dova ovako čini upotrebljava se jedan od izraza, kao što su, tevessul, istigasa i tešeffu. Oni svi znače isto. Ko ovako čini dovu on traži od Allaha dželle-šanuhu, uzimajući Resulullaha kao posrednika (vesilu). On čini istigasu (to jest, on se moli i čini dovu) Allahu dželle-šanuhu uzimajući njega kao posrednika (vesilu). On čak i u ovosvjetskim poslovima odmah daje sve što se od Njega traži ako se upotrijebi neko, koga On puno voli, kao posrednik. Drugi oblik tevessula sa Resulullahom je kada od njega tražimo da on učini dovu Allahu dželle-šanuhu (da on zamoli Allaha dželle-šanuhu) za nas, da nam se ispuni naša želja, jer je on živ u svom mezaru, i razumije šta se od njega traži, i može to zatražiti od Allaha dželle-šanuhu. Od njega će se takođe i na kijametskom danu tražiti da bude šefa’atdžija (posrednik), on će biti šefa’atdžija, i njegov šefa’at (posredstvo) će biti kabul (uslišano, primljeno).”

Kako piše u knjizi Ševahid-ul-hak hazreti Šihabuddin Remli rahmetullahi teala alejh je rekao, “Sa Poslanicima i evlijama se može tevessuliti (oni se mogu uzeti kao posrednici) čak i nakon njihove smrti. Natprirodna čuda (mu’džize) Pejgambera ne prestaju sa njihovom smrću (poslije njihove smrti). Kerameti evlija ne prestaju poslije njihove smrti. Hadisi šerif jasno kaže da su Poslanici živi i da obavljaju namaz i hadždž u svojim grobovima. Takođe znamo da su i šehidi živi i da pomažu ratnicima.”

Muhammed ibni Abdulvehhab je pročitao Ibni Tejmijjine knjige, i knjige njegovog učenika Ibni Kajjima Dževzijje, i skrenuo s pravoga puta. On je u svoju glavu utuvio njihove ideje. [Za detaljniju informaciju o Muhammedu ibni Abdulvehhabu pogledajte knjige Confessions of a British Spy (Ispovijesti engleskog špijuna) i Advice for the Muslim (Savjet muslimanu) koje se mogu nabaviti iz knjižare Hakikat Kitabevi koja se nalazi u Istanbulu.]