46 - Mevdudi je jedan od unuka hodže Kutubuddina Mevduda Češtija jednog od velikana češtijje tarikata. Hazreti Mu’inuddin-i Češti iz Edžmira je bio Kutubuddinov halifa, jedan od onih kojima je on naredio i dao dozvolu da vode ljude koji hoće da nauče. Kutbuddin Mevdudi je preselio na ahiret 527/1132. godine u Češtu. Češt je jedno selo kod Hirata. Mevdudi je rođen 1321/1903. godine u Hajdarabadu. On je umro 1399/1979. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. On je počeo da zarađuje za svoje životne potrebe kao novinar. On je počeo da sa svojom prvom knjigom, Džihad u islamu, širi svoje revolucionarne ideje. Kada je ova knjiga prevedena na arapski jezik ona je počela uticati na Hasanovo-el-Bennino razmišljanje, navela ga je da se pobuni protiv vlade u Egiptu, i da bude ubijen. Mevdudijeva nedovoljnost u znanju je donijela bezbrojnim ovakim muslimanima materijalnu i duhovnu smrt zato što nijedan alim islama nije nikada ni bio zainteresovan za politiku ni razmišljao o revoluciji. Oni su vodili narod na pravi put znanjem i savjetovanjem. Oni su znali da se islam ne širi revolucijom već znanjem, pravdom, i lijepom naravi (ahlakom). Mevdudi je nastojao da svojim razumom riješi sve glavne principe islama i uvijek se je udaljavao od alima islama i islamskog znanja. Ako neko pažljivo osmotri njegove knjige on će lako viditi da se on borio da raširi svoje lične ideje kao islam. On stavlja islam u razne oblike kako bi ga adaptirao modernim oblicima vlada. On je oblikovao islamovu instituciju hilafeta u skladu sa njegovom maštom i napao na skoro sve halife. Iskorijenjivanje alima islama i shodno tome islamskog znanja od strane Engleza i njihovih sluga je olakšalo širenje njegovih nenormalnih ideja. Neznalice (džahili) koje nisu na nivou da mogu čitati i razumjeti knjige alima islama spremno misle da je on alim i mudžahid. Njegove političke misli se smatraju kao ekstenzivno islamsko znanje.

Mevdudi je uspio da iskoristi stanje bezvlađa (fetreta) kod muslimana. On se približio političarima i upotrijebio vjeru kao alatku za političke ciljeve. On je interferisao u nacionalnom pokretu indijskih muslimana. On je, kako bi prisvojio uspjehe opreznih i predostrožnih muslimana i mudžahida islama, proizveo mnoge članke u kojima on igra ulogu nacionalnog lidera i inspiratora. On je na jedan dovitljiv način preuzeo vođstvo partije. Međutim, onih, koji su predložili ideju osnivanja Pakistana je bilo puno i njihov vođa je bio Ali Džinnah. I dok je Ali Džinnah budio u indijskih muslimana ideju nezavisnosti i pozivao ih da se ujedine Mevdudi je pravio zahtjeve za svoje lične koristi (prednosti). Da bi se spriječilo razjedinjenje (fitna) izdata je fetva da se on stavi u zatvor. Njegova fitna je ugušena, Pakistan je 1366/1947. godine osnovan, i on je 1950. oslobođen. Dok su čisti ehli sunnet muslimani išli pozivom (da’vom) islama u novoj državi, Mevdudi je počeo zamarati mozgove lažnom vjerom koja se zvala “kadijanizam”. On je shodno tome 1953. godine osuđen i zatvoren na još 26 mjeseci zatvora. Dok je on bio u zatvoru 1956. godine je pripremljena i prihvaćena konstitucije koja brani muslimane. Međutim, njegovi članci, koji su inokulisali revolucionarne ideje, su čim je on izašao iz zatvora napravili nered. On je izazvao da se zabrani konstitucija i zavede vanredno stanje. 1962. godine je stupila na snagu nova konstitucija. Međutim Mevdudi nije šutio. On je izazvao da se organizacija Džema’at islam zatvori. Njega su u početku 1964. godine opet zatvorili ali je on malo kasnije bio amnestijom oslobođen. On je galameći “ljudska prava” i “pravda” zavolio ideju pobune i ustanka. On je otvorio put metežima u Kašmiru. Vlada se je suočila sa užasnom i teškom situacijom. Nezadovoljan sa ovim svim ekscentričnostima Mevdudi je počeo s podmuklom kooperacijom sa onim u Saudijskoj Arabiji. On je upisan kao član Konsultativnog vehabijskog savjeta u Medini koji je osnovan sa ciljem širenja antimezhebizma u svakoj muslimanskoj državi. Međutim hadisi šerif, “Onom ko pomaže zalima, Allah dželle-šanuhu šalje tog zalima da ga brine (kao brigu),” se manifestovao i njega su stavili u zatvor oni kojima se on htio približiti.

Muhammed Jusuf Benuri (preselio na ahiret 1397/1977. godine) je jedan od prominentnih pakistanskih islamskih učenjaka, direktor medrese u Karačiju i Upravnik pakistanskih vakuf medresa. On nas, u svojoj knjizi El-ustad-ul Mevdudi, detaljno informiše da je Ebul’ula Mevdudi jedan antimezheblija i da nije autoritet u islamu. Ova knjiga je napisana na arapskom jeziku. Ona je ofsetom preštampana u Istanbulu. Na njenoj sedmoj stranici piše:

Mevdudi je, u jednoj žalosnoj koincidenciji, u svojoj mladosti zaposlio jednog mulhida, koji se zvao Nijaz Fethpuri, da mu bude sekretar. Njegove otpadničke ideje su ga demoralisale. On je uz pomoć ovog svog sekretara mogao davati članke raznim časopisima i zarađivati za život od svog pisanja. On se onda nekako dočepao kancelarije Džem’ijjet-u ulema’il-Hind. On je kasnije uz pomoć muftije Muhammeda Kifajetullaha i šejha Ahmeda Sa’ida Dehlevija bio urednik časopisa Muslim. On je 1352/1933. godine započeo časopis Terdžuman-ul-Kur’an (Prijevod Kur’ana). On je kasnije sa svoja četiri prijatelja, osnovao kancelariju Dar-ul-islam. Ova četiri prijatelja su bila Muhammed Mazur Numani, Ebul Hasen Ali Nedvi Luknevi, Emin Ahsen-u-Islahi i Mes’ud Alim-ul-Nedvi. On je na kraju osnovao 1360/1941. godine kancelariju El-džema’at-ul-islamijje. On je napisao mnoge članke zahvaljujući svom elokventnom stilu. On je osvojio zahvalu i pohvalu velikih alima kao što su šejh Munazir Ahsen-ul-Gejlani, Sejjid Sulejman-un-Nedvi i Abdulmadžid Derjabadi. On je onda počeo da širi svoje ideje, koje su kod dalekovidih vjerskih ljudi izazvale sumnje. Šejh Munazir Ahsen-ul-Gejlani je prvi napisao kritiku u časopisu Sidk-ul-džedid pod naslovom “Jedan novi haridžija” koji je uređivao Abdulmadžid Derjabadi. Onda su Sejjid Sulejman-un-Nedvi i Husejn Ahmed-ul Medeni napisali opovrgavanja protiv Mevdudija.

Razlog Mevdudijevog otpadništva je to što je on naučio islam onih koji nisu autoriteti u vjeri. On nije bio vješt u arapskim naukama. On nije bio u sohbetu istinskih vjerskih alima. On nije bio uspješan u čitanju, pisanju i govorenju engleskog i arapskog jezika. Sve knjige koje je on uredio na arapskom jeziku su prvobitno bile napisane na urdu jeziku. Njih su kasnije preveli šejh Mes’ud Alim-un-Nedvi i njegovi učenici na arapski jezik. Pošto je Mevdudijevo ime bilo napisano na koricama, zato što je on autor, čitaoci su pomislili da ih je Mevdudi napisao na arapskom jeziku.

Mevdudi nije vjerski čovjek. On je političar. On ima elokventan stil na urdu jeziku. Ali, njegove knjige proizvode više grijeha nego koristi. Njihova zla (šerovi) su puno veća. Njihova zla prevazilaze njihova dobra. On u svojim knjigama, naročito onim na urdu jeziku, nastoji da ukalja ashabe kiram. On kleveće hazreti Osmana, jednog od četiri halife-i rašidin. On prepravlja terminologiju islama i značenja ajeti kerima. On vrijeđa selefi salihine. Njegova sva pisanja otvoreno pokazuju njegovu žudnju za položajem i slavom. Članovi vehabijske ustanove Rabitat-ul-alem-il-islami, koju su osnovale vehabije i nemezheblije iz Nedžda i Rijada, vole Mevdudija. Oni šire njegove knjige na arapskom jeziku po cijelome svijetu. Među njima su Kusajmi, autor knjige Sarra’, i Nasir Albani, profesor (muderris) na Džemiat-ul-Medini. Muhammed Zekerijja, jedan pakistanski vjerski čovjek, je u početku volio Mevdudijeva pisanja. On mu je kasnije poslao pismo u kom ga je nasavjetovao. Kada je uočio njegovu jeres i dalalet, on je izdao knjižicu u kojoj je iznijeo njegova otpadnička mišljenja. Doktor Abdurrazzak Hezarevi Pakistani je preveo ovu knjižicu na arapski jezik, dodao joj svoj komentar, i izdao. Oni koji je pročitaju će dobro razumjeti Mevdudijeva mišljenja. Izvjesna njegova mišljenja su fisk (grijeh); neka su ilhad (nevjerstvo, otpadništvo); neka otkrivaju njegovo neznanje islama, a neka druga pokazuju da on nije dobro shvatio vjersko znanje. Njegova pisanja su u međusobnoj kontradikciji.

Veliki alimi svih mezheba u Indije su se dvadeset sedmog ševala 1370. godine (prvog augusta 1951.) sastali na Džem’ijjet-ul-ulemi u Delhiju i došli do zaključka da Mevdudi i njegov El-Džema’at-ul-Islamijje upropaštavaju i zavode muslimane. Oni su izdali ovu odluku (fetvu) u knjizi i dnevnim novinama. Ovdje se završava prijevod citata iz knjige El-ustad-ul Mevdudi [Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi koja se nalazi u Istanbulu je 1977. godine reprodukovala ovu fetvu koja je napisana na arapskom jeziku.] Alimi Pakistana su izdali rezoluciju da je Mevdudi bio otpadnik (jeretik) koji je nastojao da napravi i druge jereticima; ova rezolucija je 22. februara 1396/1976. godine ponovo uređena u Ahbar-ul-džem’ijji, u Ravalpindiju.

U knjizi Eš-šakikan koju 1409/1988. godine je izdalo društvo El medžlis-ul’alemi li-sijanet-il-islam se nalaze slike Mevdudija i Homeinija bez brada i golih glava. [U istoj knjizi] se takođe nalaze i Homeinijevi članci koji vrijeđaju Kur’ani kerim, i ponižavaju Poslanike, i kažu da su ehli sunnet muslimani gori od jevreja i hrišćana. U magazinu Džema’at-i islamijje kojeg je osnovao Mevdudi se hvali Homeini. Ovo nam sve kaže i pokazuje da je Mevdudi takođe bio rafizi (rafidi). Nemezheblije propagiraju Muhammeda Abduha, Mevdudija, Sejjida Kutba, i Homeinija - jednog od rafizi (rafidi) očeva. Oni predstavljaju njihove antiislamske članke kao herojsku borbu.