47 - Prije nego što objasnimo put kojim je Sejjid Kutb krenuo biće korisno da dadnemo nekoliko podataka o njegovom hodži Muhammedu Abduhu (1265/1849-1323/1905, Egipat). Njegovi članci u egipatskim novinama toga vremena Vakaji’-ul-Misrijje, i magazinu El-Menar, i novinama El-Ahram, otkrivaju njegove jeretičke misli. On se takođe bavio izvjesno vrijeme i u Bejrutu nekim aktivnostima, ali su alimi ehli sunneta spazili njegove zle ciljeve i on je morao da ode u Pariz. Tamo je on kooperisao sa Džemaleddinom Afganijem koji je spremao primjenu masonskih planova protiv islama. Oni su izdali magazin El-Urvetulvuska. On se onda vratio u Bejrut i Egipat i počeo primjenjivati odluke koje su skovane u Parizu i zavoditi omladinu. Kada je vlada Hidiv Tevfik paše vidjela da su njegovi članci i predavanja štetni ona ga je zaposlila u jednoj sudnici. Međutim, on je i dalje nastavio da sabotira islam što je bilo u sklopu masonskih planova. On je postao uz masonsku pomoć kairski muftija. On je počeo napadati na ehli sunnet. On je prvo promijenio nastavni plan i program Džami’-ul-Azhar medrese i spriječio omladinu da ne uči neophodne predmete. On je ukinuo postdiplomske predmete na univerzitetima. Oni su podučavali iz knjiga koje su bile pripremljene za učenike male i velike mature (osnovne škole i gimnazije). Masoni su već uradili istu stvar i u Osmanlijskoj državi. Poslije Tanzimata (prekretnice u Osmanlijskoj istoriji koja je obilježena političkim reformama u 1839. godini) su u medresama ukinuti naučni predmeti te je vjersko obrazovanje bilo lišeno visokoškolskih predmeta. Ovo je sve urađeno zato što je islam zasnovan na znanju. Islam je bez znanja, i bez ijednog pravog vjerskog čovjeka ostalog (na ovom svijetu), bio osuđen na izumiranje. Očekivati kišu bez oblaka znači očekivati natprirodno čudo (mudžizu). Allah dželle-šanuhu to može učiniti. Ali, to nije Njegov običaj. Jer, islamska vjera se bazira na znanju. Ako nema znanja i ako nema pravog vjerskog čovjeka islam izumire, on se kvari. Obrazovanje islamskog alima (učenjaka) zahtijeva pojavu i širenje islamskog znanja i prolazak stotine godina. Neprijatelji su pokušali ugasiti sunce islama.

Englezi su u ovom odigrali ulogu. Ono [sunce islama] će se opet obnoviti u vrijeme hazreti Mehdija rahmetullahi teala alejh. Hanna Ebi Rašid, direktor masonske filijale u Bejrutu je napisao na 197. stranici svoje knjige Daire-tul-me’arif-ul-masonijje, koja je izdata 1381./1961. godine u Bejrutu, “Džemaleddin-i Afgani je bio šef masonske filijale u Egiptu. On je imao oko 300 članova, uglavnom alima i državnih službenika. Poslije njega je imam ustad Muhammed Abduh postao šef. Abduh je bio veliki mason. Niko ne može poreći da je Abduh raširio masonski duh u arapskim zemljama.”

Mnogi ljudi, kada vide reforme koje je Muhammed Abduh napravio, misle da je on bio alim islama. Alimi ehli sunneta su napisali odgovore na njegove članke i skinuli masku s njegovog lica. Na primjer, Elmalili Hamdi ef., u svom tumačenju sure Fil, iznosi neka njegova pokvarena pisanja. Mi ovdje iznosimo njihov kratki pregled:

1 - On misli da su pamet (akl) i vjera dvije različite stvari i da ih je on prvi ujedinio.

2 - On je rekao da alimi islama prije njega nisu izučavali logiku, matematiku, istoriju, i geografiju, da se mislilo da ih je grijeh izučavati, i da je on taj koji ih je uveo u islam. On je poricao da su se te nauke izučavale stoljećima u svakoj medresi i da je, u ovim granama nauka, napisano na hiljade knjiga. On je svojim ovakvim stavom pokušao da u muslimanskim zemljama zaustavi izučavanje knjiga ehli sunneta, i raširi ireligiozne propagande koje su neprijatelji islama pisali u ime filozofije. Kada su se profesori na azharskom univerzitetu (Džami’ul-ezher) pobunili protiv ove njegove propagande on ih je nayvao “nazadnim, i neprijateljima znanja, nauke, i logike”

3 - On je 1297/1880. godine napao u službenim novinama na brak sa četiri žene.

4 - On je rekao da su alimi islama rahmetullahi teala alejhim edžma’in prije njega uveli stvari koje nemaju ništa sa islamom, da su pogrešno razumjeli Kur’ani kerim i hadisi šerif, i da ih je on morao ispravljati.

5 - On je napisao u njegovoj knjizi Islam i hrišćanstvo da su sve vjere iste i da među njima nema nekih velikih razlika. On je preporučio da židovi, hrišćani, i muslimani, podržavaju jedni druge. On je ovako napisao jednom svešteniku u Londonu, “Ja očekujem da će se dvije velike vjere, islam i hrišćanstvo, rukovati i zagrliti. Onda će se Tora, Indžil, i Kur’an, svugdje čitati i svaka nacija će ih podržavati.” On je vjerovao da je hrišćanstvo ispravna vjera, i očekivao vrijeme kada će muslimani čitati Toru i Indžil.

6 - On je rekao da su pravovjernici (mu’mini) napustili pravi put i zapali u žalosnu situaciju, da će se vjera rukovati sa naukom, i da će tada Allah dželle-šanuhu kompletirati Svoj Nur (Svjetlo). Po njemu Allah dželle-šanuhu nije kompletirao (završio) Svoj nur (vjeru) u vrijeme našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, i alimi islama se nisu rukovali sa naukom.

7 - On ovako piše u njegovoj knjizi Islam i hrišćanstvo, “Ako iz nečijih riječi koje čujemo možemo izvesti stotinu značenja koja pokazuju nevjerstvo (kafirluk) a vjerovanje (iman) u jednom značenju on će se smatrati vjernikom. Misliti da jedan filozof ili pametan čovjek ne bi rekao nešto, što ni u jednom značenju ne pokazuje vjerovanje, nasuprot nevjerovanju, je glupost. Prema tome oni svi se trebaju smatrati vjernicima. U islamu nema riječi zindik. Ta riječ je kasnije izmišljena.” On, pogrešno predstavlja pravilo “Jedan znak vjerovanja u riječima muslimana, koji nema očiglednih znakova nevjerstva, će ga izbaviti iz kufra” i smatra da su svi kafiri i filozofi muslimani. On nije volio riječi zindik zato što je on bio zindik. On nije vjerovao hadisi šerif koji kaže, “Zindici u mom ummetu će biti u porastu.” Ovaj hadisi šerif se nalazi u knjizi Kunuz-ud-dekaik i Dejlemijevom Musnedu.

8 - On je ovako napisao u tumačenju ajeti kerima, “Ko učini trunku dobra će sigurno dobiti njegovu nagradu”, iz sure Zilzal, “Svako ko učini dobro će ući u džennet bez obzira bio on musliman ili kafir.” Ovu njegovu pogrešnu i nepravednu tvrdnju, na koju bu se nasmijali i najveći džahili i mamlazi, nisu priznali ni oni koji su mu se divili, ni oni koji su ga slijedili. Sejjid Kutb, jedan od njegovih striktnih sljedbenika, je morao reći u tumačenju 124. ajeta sure Nisa, “Majstor (ustad) Muhammed Abduh se nikad ne sjeća jasnoće ajeti kerima koji kontradiktiraju njegovu misao. Ovi ajeti kontradiktiraju Abduhovim idejama.” U stvari, doza masonskog opijuma koju je Abduh progutao u Parizu, je bila toliko jaka da su njegov mozak i savijest bili toliko uzbuđeni da nisu vidjeli odnose između ajeti kerima.

9 - On je rekao u tumačenju sure Asr, “Iman ne znači imitiranje (taklid) vjerovanja u stvarima koje razum i savijest ne mogu dokučiti. Naučiti napamet, i izgovoriti neke riječi koje smo naučili od roditelja, nije iman. Islam je neprijatelj imitiranju (taklidu). Njegovo ranije dolaženje nema vrijednosti. Sve se mora riješiti putem istraživanja razumom.” Međutim, on u svom radu Risalet-ut-tevhid sam sebi kontradiktira i kaže, “Ako razum ne može da dokuči nešto u vjeri on to mora vjerovati.” [Njegove propagande koje su usmjerene prema studentima Medrese-tus-sultanijje su sakupljene i iznesene u knjizi Risalet-ut-tevhid. One su izdate 1885. godine u Bejrutu, godinu dana nakon njegove smrti.]

10 - Džurdži Zejdan vlasnik Izdavačke kuće Hilal u Egiptu i autor knjige Istorija islamske civilizacije je ovako napisao za Abduha, “Muhammed Abduh se nije ni vezao za riječi starih alima niti je puno bendao pravila koja su oni uspostavili.”

11 - On je napisao u tumačenju sure Fatiha, “Kur’ani kerim oslovljava one koji su živjeli u to vrijeme. On ih ne oslovljava zato što su oni bili superiorniji već zato što su ljudi.” On ovim svojim riječima odbacuje hadisi šerif koji govori o superiornostima ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in.

12 - On je, kada je pokušao da protumači ajeti kerim, “Knjige djela fadžira su u Sidždžinu”, napisao, “Ja sam vidio u knjigama nekih ljudi da riječ ‘sendžun’ na etiopijskom jeziku znači ‘blato’. Ova riječ je vjerovatno došla iz Etiopije u Jemen. Značenje ovog ajeta je, ‘Djela fadžira su kao blato.’” On ne voli Resulullahova tumačenja ajeti kerima, i tumačenja ashaba kiram, već im daje slučajna i pretpostavljajuća značenja.

13 - On piše u tumačenju sure Fil, “Ptice Ebabil su mogle biti komarci. Vojnici su vjerovatno umrli od velikih ili malih boginja.” Mene interesuje kako bi ih on protumačio da je živio stotinu godina kasnije. Zaista, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je objasnio njihova značenja, a alimi tefsira su našli ta značenja i zapisali ih u svoje knjige.

14 - On piše u tumačenju sure Nas, “U svakom čovjeku ima šejtan. Međutim, to je sila koja u čovjeku rađa zle požude. To je dejstvo koje se upoređuje sa džinnima.”

Ovaj bijednik, koji nije imao pojma o knjigama i znanju alima islama, je došao i počeo tvrditi da se samo razum, znanje, i nauka, moraju slijediti, i odbio da slijedi mezheb, i pokušao da prilagodi vjersko znanje naučnim otkrićima i filozofijama njegovog vremena. Pošto on nije htio da čita knjige alima islama, i s obzirom da nije studirao nauku, on je pisao knjige o vjeri na osnovu svoje kratkovidosti i onoga što je čuo. Ovo nam sve pokazuje da on nije imao blage veze o kelamu, fikhu, i tesvvufu, i da nije ni osjetio slast islama. Da je on shvatio veličinu alima islama, i izbjegao kandže svoga nefsa, i shvatio unutarnju prirodu materije i duše, on ne bi rekao ovako nešto.

15 - On je napisao komentar na Radijevu knjigu Nehdž-ul-belaga. Radi je bio brat Alije Murtede, jednog židova koji je prešao na islam. Prvi komentar na ovu knjigu, koja izazvala podjelu među muslimanima, je prvo napisao Ibni Ebilhadid Abdulhamid Medaini Ši’i, a onda, jedan drugi ši’ija, Mejsum Bahrani. Abduhov komentar je izdat 1301/1885. godine u Bejrutu.