54 - Sejjid Kutb opet piše u njegovoj knjizi Svjetski mir i islam: “Lična imovina se ne može napraviti od pljačke, krađe, bespravnog prisvajanja, lopovluka, mita, prevare, kamate, špekulacije, ili načina koji ih izazivaju. Država je može djelomično ili u cijelosti dodati u državnu blagajnu kadgod hoće. Istorijski primjeri nagovještavaju da je ovo pravo dato državi u cijelosti.”

Ove riječi su jako pogrešne. Tačno je da ovake nepravedne zarade ne mogu biti halal. Država ih mora oduzeti i to ne kada hoće već odmah. Ali, stvari (tj. ono što je nepravedno zarađeno) koje država oduzme ne pripadaju njoj. Ona ih mora vratiti njenim (prvobitnim) vlasnicima (od kojih su nepravedno prisvojene). Dužnost države je da pomogne slabim i nejakim na taj način što će oduzeti od ugnjetača (zalima) imovinu nejakih. Ako je država ne isporuči nejakim, nego stavi u [državnu] blagajnu, i ona takođe postaje ugnjetač (zalim). Ibni Abidin piše u petom tomu knjige Redd-ul-muhtar, u dijelu o davanju plate ženama iz Bejt-ul-mala, “Imovina koja je nabavljena na haram način, na primjer, koja je oteta, se treba vratiti njenom vlasniku. Takva imovina ne može biti bejt-ul-malova. Ona takođe ne može biti ni zajednička imovina za sve muslimane.” Vlada ne može biti vlasnik imovine koja je ilegalno oduzeta od ljudi, to jest imovina koja je oteta. Ona se treba vratiti njenom vlasniku ili, ako je vlasnik mrtav, njegovim nasljednicima. Ako je vlasnik nepoznat ona se treba podijeliti siromasima. Onim koji znaju ko je njen vlasnik je haram da je upotrijebe.

Ako neko ne vrati imovinu koja mu je haram, iako zna njenog vlasnika, i očekuje sevab (da bude nagrađen na onom svijetu) za njenu upotrebu u dobrotvorna djela, kao što su gradnja džamije ili davanje sadake, on postaje kafir. Ako drugi kažu, koji znaju da je za njega ta imovina haram, da je on dobio sevab i oni takođe postaju kafiri. Jer, njemu je farz da dadne ovu imovinu ili, ako je pokvarena njenu ekvivalentnost, ili, ako nema njenu ekvivalentnost, njenu cijenu njenom vlasniku, ili njegovim nasljednicima, ili, ako ih ne može naći da je podijeli siromasima s namjerom da se njeni sevabi dodjele njima. Haram ju je upotrebljavati za nešto drugo. Takođe je haram i za druge da je kupe (ili prime kao poklon, sadaku, itd.) i da je upotrijebe ako znaju haram.

Ako neko pomiješa imovinu koju je dobio na način koji je haram sa drugom imovinom koja je zarađena na halal ili haram način i dadne od te mješavije sadaku i za nju očekuje sevab on ne postaje kafir zato što ona, iako je prljava, postaje njegova imovina kada se pomiješa. On je njen vlasnik. Iako je njemu haram da je upotrijebi prije nego što je isplatio njenu cijenu, drugome nije haram da je kupi i upotrijebi.