55 - Sejjid Kutb ovako piše u njegovoj knjizi Svjetski mir i islam:

“Muslimani su revolucionari. Oni se bune protiv ugnjetavanja (zuluma) i nepravde.”

Ove riječi nisu u skladu sa onim što su nam saopštili alimi islama. Muslimani se ne bune. Oni ne izazivaju fitnu i fesad. Pobuniti se čak i protiv okrutne vlade je grijeh. Kršiti zakone i naređenja nije džihad već fitna (smutnja). Sejjid Kutb, Mevdudi, i oni koje su oni zaveli svojim pogrešnim tumačenjem značenja 39. ajeta sure Hadždž je prestup koji im je donijeo njihovu propast. Značenje ovog ajeta glasi, “Dozvoljen je džihad protiv ugnjetača, tlačitelja (zulumćara), koji napadaju na pravovjerne (mu’mine).” (22, 39) Kada su mekkanski kafiri tlačili i činili nepravde i ubijali muslimane ashabi kiram su često tražili dozvolu da ratuju protiv njih. Njihovi zahtjevi su odbijeni. Ovaj ajet, koji dozvoljava novo formiranoj Islamskoj državi da ide u džihad protiv protiv mekkanskih tlačitelja (zalima), je objavljen poslije njihove seobe u Medinu. Ovaj ajeti kerim ne daje dozvolu muslimanima da se suprotstavljaju njihovim tlačiteljskim (zalim) vladama. On dozvoljava Islamskoj državi da krene u džihad protiv armija okrutnih diktatora koji sprečavaju svoje narode da čuju za islam i postanu muslimani. Hadisi šerif koji se citira na četrdeset prvoj stranici prijevoda knjige Sijer-i kebir kaže, “Džennet je haram onom ko ustane protiv emira (vladara).” Hadisi šerif na 71. stranici kaže, “Činite džihad pod komandom svakog vladara, adila (pravednog) i zalima (surovog)!” Džihad, kako je napisano u knjigama, znači “rat protiv kafira u drugim državama.” Hadisi šerif koji se navodi u knjigama Redd-ul-muhtar, Kamil, i Bejhekijevoj knjizi Šua-bul-iman kaže, “Kada ne možete ispraviti nešto što je pogrešno budite strpljivi! Allah dželle-šanuhu će to popraviti.” Ovaj hadisi šerif naređuje da se ne suprotstavljamo, i da ne ustajemo protiv zakona, i savjetuje nam zakonite puteve, i da budemo strpljivi. Hadisi šerif koji nam prenose, knjiga Kunuzuddekaik, Tirmizi, i Taberani, kaže “Reći u prisustvu okrutnog sultana jednu riječ koja vodi pravom putu je najcjenjeniji džihad.” Alimi trebaju savjetovati (činiti emr-i ma’ruf) državne službenike što je moguće više. Ali, oni trebaju paziti da svojim savjetovanjem (emri ma’rufom) ne izazovu fitnu. To znači, muslimani se ne bune. Ali, oni se ne predaju zulumu i nepravdi. Oni traže svoja prava zakonskim putem. Svakom muslimanu je vadžib da se pokorava vladinim zakonskim (mešru’) naređenjima. Nijedno naređenje koje je haram se ne izvršava. Ali, protiv njega se ne ustaje i ne buni, da se ne bi izazvala fitna. [Riječ “fitna” znači belaj, smutnja, komešanje, metež, buna, ustanak, haos, potstrekavanje, itd. Svako ponašanje, riječi, pisanje, i stav koji vodi štetnim posljedicama je fitna i prema tome haram čak i ako su urađeni sa prividno dobrim namjerama.] Sa zalimima se ne treba razgovarati i ne treba ih izazivati. Na primjer. Iako je propuštanje namaza jedan od najvećih grijehova, ako čovjekov pretpostavljeni (amir) ili komandant, koji je kafir i zalim, kaže, “Nemoj klanjati namaz” on treba odgovoriti “Neću, sa zadovoljstvom,” i u sebi istovremeno pomisliti da kaže “Ovo će spriječiti fitnu. Jer, izazvati fitnu, koja će izazvati proganjanje muslimana je haram.” Međutim, on treba klanjati namaz u otsutnosti ove okrutne (zalim) osobe.

Abdulhak Dehlevi [preselio na ahiret 1052/1642], jedan od najvećih alima islama u Indiji, je napisao komentar na jako cijenjenu knjigu hadisa koja se zove Miškat-ul-mesabih. On je napisao ovaj komentar koji se zove Eši’at-ul-leme’at na persijskom jeziku. On piše sljedeće u tom komentaru u dijelu koji se zove Kitab-ul fiten, “Huzejfe, jedan od Ashaba kiram radijallahu anh je rekao, ‘Ja sam upitao Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem o fitnama koje će se desiti u budućnosti zato što su me plašila zla (šerrovi) koja one unose.’ Važnije je čuvati se od štetnih stvari nego sticati korisne stvari. Riječ ‘fitna’ koja je ovdje upotrijebljena znači ‘haos u narodu, buna, ustanak’. Iako bi i društvo u kom su harami rasprostranjeni bilo jedan izvor fitne nije bilo potrebe pitati o tome zato što su harami opštepoznati. ‘Ja sam rekao, O Resulallah! Mi smo bili loši prije nego što smo postali muslimani. Allah dželle-šanuhu nas je sa tvojim časnim tijelom obasuo blagodatima i uslugama islama. Hoće li poslije ovoga vremena sreće biti vrijeme zla?’ On je odgovorio, ‘Hoće, biće!’ Ja sam upitao, ‘Hoće li poslije toga zla doći opet dobri dani?’ On je opet rekao, ‘Hoće doći će. Ali to vrijeme će biti mutno.’ To znači, u to vrijeme će se dobro i zlo pomiješati. Srca neće biti tako čista i jasna (saf) kao što su bila u početnim danima. Ispravnosti vjerovanja, dobrote djela, i pravednosti administratora (vođa), neće biti iste kao što su bile u prvom vijeku [islama]. Poroci i inovacije (bid’ati) će se svugdje raširiti. Zlo će se pomiješati s dobrim, inovacije će se ukorijeniti u sunnetima. Ja sam upitao šta znači (riječ) ‘mutno’? On je rekao, ‘Oni su oni koji se nisu prilagodili mom sunnetu i koji ne slijede moj put. Oni i ibadete i griješe.’ Oni rade i dobro i zlo. Oni rade inovacije (bid’ate). Ja sam upitao, ‘Hoće li poslije ovog dobrog perioda opet doći loš period?’ On je rekao, ‘Hoće. Biće oni koji će pozivati [svijet, narod] na vrata džehennema. Oni koji ih budu slušali će biti baćeni u džehennem.’ Ja sam upitao, ‘O Resulallah! Kako će ovi ljudi izgledati?’ On je rekao, ‘Oni su ljudi, isto kao i mi. Oni govore kao i mi.’ To znači, oni će govoriti arapski jezik, citiraće ajeti kerime i hadisi šerife, propovijedaće, savjetovaće, ali u njihovim srcima neće biti ni dobra ni dobre volje. Ja sam upitao, ‘Šta nam naređuješ da radimo ako doživimo to vrijeme?’ On je rekao, ‘Čvrsto se držite zajednice (džemata) muslimana i vlade.’ Ja sam upitao, ‘Šta da radimo ako nema muslimanske zajednice i vlade?’ On je rekao, ‘Idite u ćošak. Nikad ne zalazite među njih. Živite u usamljenosti dok ne umrete!’ On je rekao u hadisi šerifu ‘Poslije mene biće takvih vlada da će one napustiti moj put. Njihova srca su šejtanov dom. I njih, takođe, slušajte! Nemojte se buniti protiv njih! Nemojte se buniti čak i ako vas istuku i ako vam oduzmu vašu imovinu!’ To znači, nemojte se buniti i ustajati protiv okrutne (zalim) vlade koja napada na vaš život i na vašu imovinu da ne izazovete fitnu. Budite strpljivi. Bavite se ibadetom. Ako se ne možete zaštititi od fitne u gradu bježite u šumu. Ako odete u šumu, i ako se budete morali hraniti travom i lišćem da ne budete među fitneđijama, ostajte u šumi da im se ne pridružite. On je rekao, ‘Slušajte dobro i pokoravajte se!’ Ovo zadnje naređenje znači da se mora dobro paziti da se ne ustane protiv vlade i ne izazove fitna.” Ovdje se završava prijevod odlomka iz knjige Eši’at-ul-leme’at. Kako se iz ovih hadisi šerifa i objašnjenja alima islama razumije vjerski ljudi se ne smiju upuštati u formiranje države i pravljenje zakona. Oni ne smiju zalaziti u politiku. Oni ne smiju biti oruđe u rukama političara. Oni se ne smiju boriti za ovaj ili za onaj oblik režima. Ulema ehli sunneta se striktno pokoravala ovoj zabrani i rekla je da je upuštanje vjerskih ljudi u politiku isto što i držanje goreće vatre.

Ustati protiv moći i sile i pobuniti se protiv vlade je idiotizam, jer, to znači baciti sebe u opasnost što je haram. Muslimanu, koji je turista u nemuslimanskim državama, nije dozvoljeno da nanositi štetu imovini, životima, i čednostima nemuslimana. Čovjek se može okoristiti od kafira ako je ljubazan prema njima. Važnije je paziti na prava zimmija, to jest kafira koji žive u islamskoj državi (dar-ul-islamu), i harbija, to jest kafira koji dolaze kao gosti, turisti, i trgovci, u muslimansku državu, nego na prava muslimana. Napasti ih, ili ih čak gibetiti i klevetati, je gore nego napasti na muslimane. Muslimani nisu nikad besposleni. Oni postaju moćni marljivim izučavanjem vjerskog i naučnog znanja. Oni tako postaju nadmoćni i pobjedonosni. Za muslimana džihad ne znači ustanak protiv vlade nego širenje vjerskog znanja.

Ibni Abidin je napisao, “Pod opresijom sultana ili nekog drugog okorjelog vladara, koji koristi prisiljavajuće metode kao što su smrt, zatvaranje, i mučenje da te prisili da uradiš te grešne činove, izvjesni grijesi postaju dozvoljeni (mubah) pa čak i obavezni (farz). Neizvršavanje njegovih naređenja je grijeh.” Na 91. stranici knjige Berika piše, “Hadisi šerif kaže, ‘Pokoravajte se naređenjima vaših emira (vođa, zapovjednika)!’ Čak i ako je vaš emir (vođa, zapovjednik) najniži među vama vadžib je poslušati njegova naređenja koja su u skladu s islamom. Naređenje koje je grijeh se ne smije nikad poslušati bez obzira čije je to naređenje. Međutim, ako će neposlušnost (tom naređenju) izazvati fitnu ono će se poslušati zato što u knjizi Ešbah piše da je dozvoljeno uraditi manju štetu (zarar) da bi se izbjegla veća šteta (zarar). Vadžib je uraditi mubah koji je sultan naredio.” Abdulgani Nablusi je ovako napisao na 143. stranici u njegovoj knjizi Hadika, “Nije vadžib pokoravati se sultanovim naređenjima ako ona odražavaju njegove lične misli i sklonosti. Međutim, ako je on nepravedan, siledžija, i okrutnik, onda postaje neophodno da se takođe pokorava i njegovim naređenjima i zabranama koje nisu u skladu sa Allahovim dželle-šanuhu propisima. U stvari, ako sultan naredi da se oni, koji su mu nepokorni, moraju ubiti nije nikom dozvoljeno da sebe dovodi u opasnost. O ovom pitanju je opširno napisano u mom komentaru na knjigu Hedijjet-u ibn-il-imad i u knjizi El-metalib-ul-vefijje.”

Ibni Abidin je napisao u predmetu o buntovnicima (bagijama), “Kada muslimani jedne zemlje slobodno obavljaju ibadet i žive u miru njima nije dozvoljeno da se bune protiv vlade. Ako vlada ugnjetava (nanosi zulum), i ako će pobuna protiv tog zuluma izazvati fitnu, takođe ni u tom slučaju nije dozvoljeno (da se pobuni protiv vlade). Pomoć takom vladaru je podržavanje tlačenja (zuluma). Isto tako se ne smije pomagati ni onima koji su mu neposlušni zato što se ne smije pomagati ono što je nedozvoljeno. [Najveći zločin (zulum) je sprečavanje muslimana da ne ibadete, i njihovo sprečavanje da ne podučavaju svoju djecu vjerskom znanju, i njihovo navođenje da rade harame i pokvare svoj iman.] Oni koji su se pobunili protiv vlade koja ne ugnjetava narod, sa ciljem da preuzmu vlast, se nazivaju bagije. U tom slučaju muslimani trebaju da pomažu državi protiv njih. Jer, hadisi šerif kaže, ‘Neka je Allahovo dželle-šanuhu prokletstvo na onog ko probudi fitnu!’ Ako buntovnici nazivaju vladu i muslimane ‘kafirima’ i napadnu na imovine i živote muslimana oni se nazivaju haridži(je). Isto tako i danas izvjesni ljudi (zvani vehabije) napadaju na imovine i živote muslimana i nazivaju ih kafirima zato što oni ne vjeruju isto kao i oni. [Molimo vas da pogledate naše knjige Advice for muslim (Savjet muslimanu, ova knjiga je djelomično prevedena na bosanski jezik), Endless Bliss II, (Vječna sreća II, 34. članak (pod naslovom Šta je vehabizam) , i Confessions of a British Spy (Ispovijesti engleskog špijuna) za detaljnije podatke o vehabijama i o vehabizmu.] Oni se ne mogu nazvati kafirima zato što su ova njihova djela (učinjena) sa te’vilom. Oni koji ne znaju te’vil postaju kafiri. (Te’vil je neuzimanje jasnih značenja ajeti kerima i hadisi šerifa nego pronalaženje boljeg načina da se slijedi šerijat.) Bez obzira bio sultan pravedan ili bio zalim vadžib je izvršavati njegova naređenja koja su u skladu sa islamom. Ako je vođa države (halifa) murted, ili lud (medžnun), ili nije u stanju da radi po islamu, on se treba otpustiti. Ako će njegovo otpuštanje izazvati fitnu, a njegovo ostajanje na vlasti je manje štetno, on se treba tolerisati. Ako musliman preuzme halifinu kancelariju, i silom se dočepa vlasti, njemu se mora pokoravati. Guverneru, kojeg postavi kafirska vlada, se mora pokoravati ako on radi po propisima islama. Ako on ne može postaviti islamske propise u praksu, ili ako je takođe i guverner kafir, muslimani izabiru jednog od njih kao muftiju ili emira. Ovaj muftija izvršava islamske propise. Ako ni to nije moguće, što znači život robovanja, treba se izbjeći moguća fitna.” Ovdje se završava prijevod citata iz Ibni Abidina. Kako se razumije iz ovog odlomka fetve, ona koju je šejh-ul-islam Hasan Hajrullah ef. prisilno potpisao za svrgavanje sultana Abdul’aziza hana rahmetullahi teala alejh sa vlasti, i ona koju je potpisao jedan fanatik za svrgavanje Abdulhamida hana II rahmetullahi teala alejh sa vlasti, koja je prijetila smrću, kada je službenik za fetve hadži Nuri ef. odbio da je potpiše, nisu legalne (mešru’). U dvanaestom tomu knjige Turkiye tarihi (Istorija Turske) piše da te fetve nisu ispravne (sahih) i da se baziraju na totalnim lažima. Dakle, ova dva sultana su bila legalne (mešru’) halife sve do svoje smrti. Osmanlije su, opet, zbog istog razloga, izgubile rat protiv Rusije 1877./1293. godine, i Prvi i Drugi Svjetski rat, zato što ova tri rata nisu započele i vodile muslimanske vlade već tajni revolucionari koji nisu imali nikakve veze sa islamom.