56 - Sejjid Kutb prerušen u junaka slobode ovako piše u njegovoj knjizi Islamske studije na 32. stranici, “Oni koji ne ustanu i ne zagalame u lice diktatora i zločinaca ili čine veliki grijeh ili se ponašaju tako zato što su munafici u vjerovanju. Ili, oni se tako ponašaju zato što ne znaju pravi islam.” [Brojevi stranica označavaju brojeve stranica prijevoda knjige Islamske studije na turski jezik.] On sa ovakvim svojim izjavama potpaljuje fitnu među muslimanima. U stvari, hadisi šerif kaže, “Fitna je zaspala. Neka je Allahovo dželle-šanuhu prokletstvo na onog ko probudi fitnu!” i “Kada ne možete ispraviti nešto pogrešno (munker) budite strpljivi! Allah dželle-šanuhu će to ispraviti.” Hazreti imam Rabbani je rekao da se emr-i ma’ruf treba činiti blago. Hadisi šerif kaže, “Ko ne može promijeniti tlačiteljevo ugnjetavanje (zalimov zulum) on se treba iseliti odatle.”

Sejjid Kutb piše na 33. stranici, “Islam je borba, beskrajni rat. Islam nije izgovaranje dova, zveckanje boba na tesbihu, i izgovaranje riječi ‘O moj Allahu zaštiti nas’ i vjerovanje da će hajr pasti s neba.” 47. pismo iz trećeg toma Imamove Rabbanijeve knjige Mektubat je savršen odgovor na ova Kutubova piskaranja. Ono nam odmah daje da shvatimo koji je put Sejjid Kutub slijedio. Allah dželle-šanuhu naređuje da se čini dova i da se uzda u Njega. On kaže da On voli one koji Mu čine dovu i koji se uzdaju (tevekkul) u Njega. Međutim, Sejjid Kutb se ismijava sa onim koji se uzdaju u Allaha dželle-šanuhu i čine Mu dovu. Ajeti kerimi i hadisi šerifi nam naređuju da učimo tespih (tesbih). Oni veličaju one koji uče na tespih. Međutim, on to poriče. Svakako se mora pripremati za rat, čvrsto držati za sredstva (sebebe), i praviti najmodernija sredstva (vasite) za odbranu. Naša vjera to narđuje. Međutim, to je zajedničko stremljenje, i muslimana i kafira. Muslimani imaju još i dodatno oružje uzdanja (tevekkula) i činjenja dove.

Ibni Hadžer-i Mekki rahmetullahi teala alejh je ovako napisao na 149. stranici svoje knjige Fetava-i fikhijje, “Musliman koji ne vjeruje u činjenje dove postaje prema najvećoj većini islamskih alima kafir. On ne vjeruje u Kur’ani kerim. Ono što se moli u dovi će ili biti uslišano i dato ili će biti dato na ahiretu ili će izazvati opraštanje grijeha. Allah dželle-šanuhu voli da Mu Njegovi robovi čine dovu i da Ga mole. Da bi dova bila uslišana postoje uslovi (koji se moraju ispuniti). Jedan od njih je da ono što se jede i nosi bude halal. Jedan drugi je da se traži od srca, to jest iskreno. Hadisi šerif kaže, ‘Allah dželle-šanuhu voli one koji puno čine dovu. Onaj ko čini dovu i ne napusti nadu će sigurno dobiti jednu od tri obećane stvari.’ Na 152. stranici iste knjige piše da je upotreba tesbiha (tespiha) sunnet.” Sejjidovo Kutubovo pisanje “nije islamsko” o ovim vrstama ibadeta koji su izrečeni u hadisi šerifima i pokazuje koja je on vrsta reformatora bio.

On piše na 33. stranici, “Islam ne drži nikad nema u vidu ratovanje sa ciljem da nekoga nazor prevede u vjeru.”

On na 41. stranici piše, “Ono što je traženo od Poslanika islama i njegovih sljedbenika je da nastoje da preobrate ljude u vjeru i da u blagom pozivu pokazuju vatrenost.”

Mi smo u 49. članku dokazali da su ova njegova pisanja pogrešna i klevete. Muslimani svakog blago tretiraju i savjetuju (emr-i ma’ruf). Muslimanima dar-ulislama je naređeno da se lijepo ophode sa kafirima iz dar-ulharba.

On piše na 43. stranici, “Ranija pokoravanja su bila sa namjerom da islam bude jedina vjera čovječanstva ali ne upotrebom sile već kroz slobodno pozivanje.”

Hadisi šerifi koji ovo opovrgavaju su prethodno citirani.

On piše na 45. stranici, “Islam naređuje svakom ostvarenje pravde na svijetu.”

On misli da se ajeti kerim “Mirite muslimane!” odnosi na sve ljude na svijetu. Islam ne naređuje da se sprovodi pravda u kafirskim zemljama. On naređuje da se u te zemlje uvede iman i islamska pravda.

On kaže na 59. stranici, “Ako uzmemo vjersko vjerovanje kao temelj za moralno obrazovanje da postignemo društvenu solidarnost u arapskim zemljama, vidjećemo da će nam pomoći - ne samo islam - već sve tekuće vjere u ovim zemljama.”

Značenje jednog ajeti kerima je, “Samo je islamska vjera prava vjera.” Međutim, ovaj egipatski pisac drži sve lažne i pokvarene vjere na istom nivou s islamom. On nije mogao da shvati da, sve dok ima islam, nema potrebe za lažnim vjerama i idejama.

On piše na 69. stranici, “Pošto sva imovina pripada društvu pojedinac je vezan da pozajmi svoju imovinu bez kamate onima koji su u nuždi.”

Imovina pripada društvu samo u socijalističkim i komunističkim državama. U islamu je imovina lično vlasništvo. Mi smo to opširno dokazali u 52. članku. U islamu se drugi ne mogu miješati u ličnu imovinu. Društvo, to jest država, ne smije tači ničiju imovinu. Ako ono to učini to će biti ugnjetavanje i uzurpacija. Niko ne može natjerati nikog da nešto nekom pozajmi.

On kaže na 70. stranici, “Zekat je isplata koja nije ostavljena pojedinčevoj savjesti. Vlada ga sakuplja. Zekat nije donacija jednog pojedinca drugom.”

Mi smo već rekli, u 50. članku, da su ove njegove riječi jako pogrešne i besmislene.

On piše na 75. stranici, “Islam je uspostavio društveni red, i savladao svjetske redove, ne oružanom silom već silom ideja.”

Mi smo ranije, u 49. članku, dokazali sa dokumentima da ove njegove ideje nisu u skladu sa islamom. Mi smo u istom članku citirali i odlomak iz njegove knjige Svjetski mir i islam, “Dosad je malo urađeno na polju polise državne kontrole. Ovaj aspekt islama nije objašnjen na dužan način,” koji je u kontradikciji sa njegovim ličnim riječima “Islam je uspostavio društveni red ...”. U svakoj naučnoj disciplini se često vide oni koji pišu nasumice, koji, kao on, nisu dovoljno obrazovani.

On piše na 77. stranici, “Nama neće nikada biti dovoljno da ih pozivamo u islam sa kratkim ili detaljnim učenjima kao što je to Poslanik radio u svoje vrijeme. U to vrijeme, za razliku od današnjih dana, nije bilo društvenih teorija koje su stajale naspram islamske teorije.”

On pretpostavlja da je islam teorija, ljudska misao. Njegova pisanja pokazuju da on nema pojma o islamu. Islam nije teorija. Allahova dželle-šanuhu naređenja i naređenja i poruke Njegovog predragog Poslanika sačinjavaju islam. Teorije ili misli koje niču iz plitkih ljudskih mozgova ne mogu nikad stati naspram ovih naređenja i poruka. One samo mogu istrunuti, istopiti se, i iščeznuti. One su uvijek nadvladane. Da je Sejjid Kutb pročitao knjige alima ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in, i malo ih razumio, on bi znao svoje mjesto, on bi pazio kako se ponaša, on bi možda prestao da nudi omladini svoje misli i besmislene riječi koje nisu u skladu sa islamom kao islam. Širiti ovakva pisanja kao islam, koja nisu u skladu sa znanjem koje je izvedeno iz ajeti kerima i hadisi šerifa i napisano u dragocjenim knjigama alima ehli sunneta, je pokušaj kvarenja i rušenja islama iznutra.

On piše na 79. stranici, “Mi podjednako pozivamo sva vjerovanja istoj slobodi. Dužnost muslimanske vlade je da zaštiti slobodu vjerovanja. Svi sunarodnjaci imaju ravnopravnu naknadu od izvora prihoda. Lični posjedi su ograničeni. Dobiti višak imovine je društveno pravo.”

Ove njegove misli i ideje su potpuno suprotne islamu. On je gore rekao kako se islam treba širiti, a ovdje, on hoće da se svakoj vjeri dadne sloboda. Njegove riječi nemaju nikakvog smisla. U stvari, on hoće da promijeni islam u socijalizam i komunizam. Mi smo već, prije par stranica, odgovorili na ove njegove rijeći.

On piše na 87. stranici, “Vlada može, kad god je potrebno, bezuslovno uzeti od bogataša koliko god joj treba novaca za zaštitu društva.”

Mi smo već, u pedeset drugom članku, opširno odgovorili na ove njegove pogrešne misli.

On kaže na 92. stranici, “Ako zekat nije dovoljan da se ovi poslovi urade vlada uzima dodatnu imovinu koju bogataši imaju i daje je siromasima.”

Da je Sejjid Kutb iznijeo ove socijalističke misli i ideje kao svoje, umjesto što ih pripisuje islamu, on je možda mogao naći mjesto za sebe među već zbunjenom omladinom koja je opkoljena raznim strujama. Ali njegovo prerušavanje u tobožnjeg vjerskog čovjeka i njegov napad na alime ehli sunneta i njegovo lažno prikazivanje njegovih misli kao islam ga baca u nemilost i na ovom i na onom svijetu i postavlja kao metu za Allahovu dželle-šanuhu osvetu. Molimo vas da pročitate 52. članak!

On je na 203. stranici iznijeo svoje odvratne ideje i potpuno skinuo masku sa svoga lica (kazavši), “Islam je jedna sila koja hita da daruje slobodu svim ljudima na svijetu bez obzira na njihovu drukčija vjerska vjerovanja. Kada se ova sila susretne sa neprirodnim silama njena dužnost je da se bori, da ih uništi.”

On drži da su u dar-ul-harbu muslimani i kafiri jednaki i smatra da je dužnost da se bore da se kufr, za koji Allah dželle-šanuhu kaže da je nečist i prljav, može raširiti i postati slobodan. Ovo je šta on misli o džihadu koji se čini u Allahovo dželle-šanuhu ime (fisebilillah). Kada posuda curi iz nje izlazi samo ono što je u njoj. Ko ide u ružičnjak miriše kao ruža. Jabuka (gorka jabuka ili Citrullus colocynthis) koja raste po smeću širi svoj smrad. Naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ne mirišite cvijeće koje raste po smeću!” Da bi se čovjek usrećio i na ovom i na onom svijetu on treba da čita knjige alima ehli sunneta. Ovi alimi su u njima napisali svako znanje koje je potrebno pojedincima, familijama, i društvima. Pametni ljudi će tražiti i pronaći ova znanja. Neuki (džahili) i jeretici ih ne mogu naći. Oni misle da ono ne postoji. U hadisi šerifu se kaže da će oni, koji se udalje od ehli sunneta, otići u džehennem. Da Allah dželle-šanuhu zaštiti omladinu od štete i knjiga lažnih vjerskih ljudi! Amin.