57 - Pristaše Sejjida Kutba kažu da je on slijedio šafi’ijski mezheb. Međutim, da bi se pripadalo jednom od četiri mezheba prvo treba imati vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta. Ako čovjek otstupi od alima ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in, i ne voli sunnije, njegove riječi da je on u jednom od četiri mezheba su samo pokušaj da se prevari muslimane.

Musliman koji pregleda Kutbov prijevod tefsira uživa u objašnjenjima (mealima) ajeti kerima. Njegova duša se razgali zato što su ova objašnjenja uzeta iz tefsira alima ehli sunneta. (Tefsiri je knjiga ili nauka tumačenja Kur’ani kerima.) Međutim, kada se pročitaju Kutbova lična otpadnička (jeretična) pisanja i njihovi prijevodi, koji su nespojivi s islamovim osnovnim izvorima, oni uznemire muslimana. Oni pocrne njegovo srce. Kutubov ogromni mediokritet je odmah uočljiv. Vidi se da on hoće da sa filozofskim mislima objasni iman i islam. Ovo je razlog zašto razumni muslimani, koji su pročitali knjige alima ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in, koje oživljavaju dušu i koji mogu shvatiti veličinu ovih uzvišenih alima, takođe i danas čitaju te prave tefsire. Oni, ne samo da odbacuju Kutbove knjige, već takođe i pokušavaju da spase i zaštite i mladež da ih oni ne bi čitali.

Iako je Sejjid Kutb prošarao svoj tefsir (koji se zove Fi-zilal-il Kur’an) svojim otpadničkim mislima mi vidimo da je korisno da, sa ciljem da zadovoljimo naše čitaoce, ukratko saopštimo neke od njih:

1 - On kaže kada počinje da tumači sure Bekara, “Svaka sura ima svoju specifičnu djelotvornost i muzičnost.” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao “Gina, to jest muzika, povećava munafikluk (licemjerstvo, dvoličnost) u srcu.” Može li Kur’ani kerim ikad imati takav efekat? On čisti crnila (zulmete) koja muzika izaziva. On prosvjetljava srca i duše. U komentaru na knjigu Birgivi vasijjetnamesi piše, “Ti ne smiješ slušati ono što se uči melodično. Sufije (tarikatdžije) našeg vremena su jako neuke i tvrdoglave. Oni melodično uče poeziju. Oni izjednačavaju čulne emocije koje muzika izaziva sa slašću koja je nerazdvojivi čin ibadeta. Oni kažu da su osjetili fejz (nur, Allahovu dželle-šanuhu milost). Ovakve nemezheblije bez (Svete) Knjige su pioniri Dedždžalovih vojnika. Ja savjetujem vjernicima (mu’minima) da im ne vjeruju! Inače će izaći iz vjere! Ne otstupaj od puta alima ehli sunneta! Ne slušaj one koji uče Kur’ani kerim, ezan, zikr, i dove melodično (sa tegannijom)! Ušutkaj ih! Knjiga fetvi koja se zove Tatarhanijje piše da po tom - da je haram činiti ove (činove ibadeta) melodično (sa tegannijom) - postoji saglasnost alima. Alimi fikha su iznijeli mnoge dokaze i dokumente koji pokazuju da je to haram.” [Knjigu Birgivi vasijjetnamesi je napisao Zejn-ud-din Muhammed Birgivi rahmetullahi teala alejh (928/1521-981/1573)].

2 - On kaže, “Hidžra u Medinu je učinjena pod izvjesnom dozom prisile.” Međutim, alimi islama rahmetullahi teala alejhim edžma’in nas izvještavaju da Seoba ili Hidžra nije učinjena iz straha, brige, i prisiljavanja, već sa Allahovom dželle-šanuhu odlukom (takdirom) i dozvolom (izunom). U knjizi Mevahib-i ledunnijje piše, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je naredio svojim Ashabima da se isele iz Mekke u Medinu. On je ostao u Mekki da čeka Allahovu dželle-šanuhu dozvolu (izun). Jedan dan mu je došao Džebrail alejhisselam i rekao, ‘Kurejš kafiri hoće da te ubiju. Nemoj večeras spavati u svojoj postelji.’ Sljedeći dan mu je donijeo ajeti kerim koji mu daje dozvolu da se i on iseli.” Alimi islama su se uljudno i pristojno (edebli) izražavali i pisali o Resulullahu.

3 - On kaže, “U tumačenju slova koja se nalaze na početku nekih kur’anskih sura su iznesena razna mišljenja. Mi uzimamo jedno od ovih mišljenja koje ih ubraja kao oznaku da je Kur’ani kerim napravljen od tih slova.” Alimi ehli sunneta su rekli, “Ova slova spadaju u mutešabihat (nejasne stvari). Allah dželle-šanuhu je sakrio njihova mnogobrojna značenja. On je neka od njih otkrio samo Svom predragom Poslaniku i njegovim nasljednicima (varisima), to jest, onim koji su ulema-i rasihin (specijalna vrsta uleme).” U drugim ajetima je rečeno da je Kur’ani kerim objavljen arapskim slovima. Njegovo davanje tumačenja ovim slovima, i njegovo opiranje da napiše šta su hazreti Ebu Bekir, hazreti Omer, i alimi tefsira rekli, nije nešto što se treba zanemariti. Ovo nam takođe otkriva njegovo totalno i potpuno neznanje o misterijama Kur’ani kerima i božanskim me’arifima (me’arif-i ilahijje) i inspiracijama (ilhamima) velikana tesavvufa.

4 - On kaže, “Alimi tefsira i tevhida su opširno objasnili šta je stvoreno prije, zemlja ili nebo. Ali oni su trebali znati da su riječi ‘ranije’ i ‘kasnije’ ljudski izrazi. Opet, ne smije se zaboraviti da su tehnički izrazi kao ovi samo upotrijebljeni da vječni opisi mogu biti razumljeni ograničenom ljudskom inteligencijom. Rasprave u koje su se islamski mislioci upustili po pitanju ovih izraza u Kur’ani kerimu nisu ništa drugo do tragična miješavina grčke filozofije i vjerskih kontroverzija između jevreja i hrišćana sa čistim arapskim razumom i briljantnim islamskim intelektom.” Pogledajte kakve izraze Sejjid Kutb upotrebljava protiv alima islama i selefi salihina! Možete li zamisliti muslimana čije srce ne bi osjetilo oštar bol od ovih njegovih uvreda i bezobrazluka koje on nanosi alimima tefsira i kelama? Kada on kaže “oni su trebali znati” on pokušava da održi lekciju ovim uzvišenim alimima. Kada on kaže “ne smije se zaboraviti” on pripisuje neukost (džahilijet) najistaknutijim ljudima u najboljem stoljeću koje je Resulullah hvalio i veličao. Ovaj odlomak pokazuje da on nije čuo za istančanoo (profinjeno) znanje koje se nalazi u knjigama u kojima su alimi islama napisali o vremenu i prostoru. Da je on pročitao i razumio knjige alima islama on se ne bi loše izražavao o zjenicama očiju islama. On bi znao svoje mjesto. On bi se pristojno (edebli) ponašao. Tačno je da on u svom komentaru na Kur’ani kerim, koji je napisao tečnim stilom i varljivim riječima, kao i u svojim novelama Trnje, Dijete iz sela i Magični grad, daje omladini dojam da je on alim. On tako veže za sebe mlade mozgove. Međutim, oni, koji su pročitali mubarek pisanja alima islama, i koji su se probudili iz nesvjesnosti, odmah vide njegov otpadnički stav i otrovne ideje koje je on poprskao po njegovim privlačnim pisanjima.

5 - Kada on kaže “po meni”, na mnogim mjestima u njegovom tefsiru, kao u izjavi “Po meni, ovaj eksperiment je napravljen sa ciljem da istrenira osobu koja će postati halifa svijeta”, on gleda sebe u ogledalu koje uveličava. Razumije se da on nije samo neuk (džahil) već neučtivo neuk. Da je on naučio kur’ansko zahiri znanje čitajući Bejdavijev tefsir i njegovo objašnjenje i Tefsir-i kebir i shvatio nešto od tajni Kur’ana čitajući Ni’metullahov Tefsir i tefsir Ruh-ul-bejan koji je napisao hazreti Ismail Hakki Bursali on bi znao svoje mjesto i možda bi se pristojno ponašao.

6 - Kada on tumači 117. ajet sure Bekara on kaže, “Stvaraocu nije niko sličan. Ovdje je filozofija vahdet-i vudžuda potpuno izvan islamskog poimanja i islam ne prima mišljenje vahdet-i vudžuda od nemuslimana”, i tim pokazuje da on ne zna ništa o tesavvufu. On pretpostavlja da su inspiracije (ilhami) i otkrovenja (kešfovi) velikana tesavvufa bili samo filozofija. On zalazi do te krajnosti u drskost i bezobrazluk da on kaže za rasihin ulemu (ulema-i rasihin) “nemuslimani”. Jer, učenja vahdeti vudžuda koja su postojala i prije islama, su takođe iznijele sufije (tesavvufdžije) koje su pripadale prastarim istinskim nebeskim vjerama. Grčki filozofi i kafiri aleksandrijske škole su ukrali ova učenja od vjerskih tesavvufdžija (sufija koji su slijedili vjeru). Znanje vahdeti vudžuda nije izum filozofa već ma’rifet i kešf onih vjernika koji su bili na visokim stupnjevima vjere. [Za opširniju informaciju o vahdeti vudžudu pogledajte knjigu Endless Bliss I, poglavlje 40 i III, poglavlje 56.]

7 - On ovako kaže u tumačenju trećeg ajeta sure Zumer, “Ko ima tevhid i ihlas ne želi ništa ni od koga osim od Allaha dželle-šanuhu. On se nikad ne uzda u stvorenje. Ljudi su napustili tevhid koji nam islam pokazuje. Danas se u svim zemljama obožavaju evlije. Ljudi traže šefa’at od evlija kao Arapi koji su obožavali prije islama meleke i kipove. Prema tevhidu i ihlasu koji nam je Allah otkrio između Allaha i Njegovog roba nema šefa’ata i vasite.” On nam ovim svojim riječima kaže da je on vehabija.

8 - Ovaj pisac, socijalista, pogrešno tumači mnoge ajete i misli za sebe da je on alim tefsira. Na primjer, on kaže u tumačenju sedmog ajeta sure Nisa, “Muškarcima pripada dio onoga što ostave roditelji i rođaci, a i ženama dio onoga što ostave roditelji i rođaci, bilo toga malo ili mnogo, jedan dio kako je propisano ... .” Međutim, alimi islama su ovako rekli za isti ajet, “Muškarcima pripada dio onoga što ostave roditelji i rođaci, a i ženama dio onoga što ostave roditelji i rođaci, bilo toga malo ili mnogo, oni će dobiti svoje dijelove u količinama koje su propisane kao farz.” Njegov razlog je takođe objašnjen i u Bejdavijevom tefsiru. On kaže, naročito o ajetu koji slijedi taj, “Mi ovdje ne vidimo nikakvog dokaza za ukidanje. Po nama je ovaj ajet jasan. On je farz kako je propisan,” i tako on ne osjeća nikakvog stida da napiše da on tumači po svom ličnom mišljenju. Međutim, alimi tefsira su rekli da je ovaj ajeti kerim mustehab iako je bilo i onih koji su rekli da je vadžib. On je tako primjenjivan u svim islamskim zemljama.

On kaže, nakon što je citirao prethodni ajeti kerim, “Allah dželle-šanuhu je dodijelio imovinu i vlasništvo društvu. Društvo je obavezno da ove imetke fino upotrijebi. Društvo je u biti posjednik svih imetaka. Nasljednici [povjerenici, nadzornici] imaju pravo da koriste ove imetke samo sa dozvolom društva.” On ovim svojim riječima kleveće islamsku vjeru i nastoji da je promijeni. On se bori da napuni glave omladine sa svojim socijalističkim idejama pod imenom tefsira.

9 - On kaže u njegovim knjigama Svjetski mir i islam i Islamske studije, “Zekat je taksa. Vlada sakuplja ovu taksu. On nije međusobna interakcija između dva pojedinca, licem u lice. On nije individualni poklon i sadaka koja se daje iz ruke u ruku. Odvajanje zekata od imovine i njegovo davanje svojim rukama nije format ili sistem koji islam naređuje. Riječ koja kaže da se imovina (roba), od koje je zekat dat, neće smatrati uskladištenom imovinom [tj. kenzom] nije tačna. Vlada je može uzeti.” Ove Kutubove riječi nisu u skladu sa islamom. Ovo su njegove lične ideje. [Pogledajte prethodne članke od 49-53 i knjigu Endless Bliss V, poglavlje o zekatu.] U svim knjigama fikha piše da imovina od koje je zekat plaćen nije kenz i da je vlada ni u kom slučaju ne može tači. U knjizi Ahkam-us-sultanijje i u mnogim drugim cijenjenim knjigama piše, “U Kur’ani kerimu su riječi ‘zekat’ i ‘sadaka’ upotrijebljene u istom značenju. Niko nema pravo (hakk) na muslimanovu imovinu osim na njen zekat. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Nema hakka (prava) na (tuđu) imovinu osim zekata.’ Postoje dvije vrste imovina na koje se zekat mora platiti. Emval-i zahire i emval-i batina. Emval-i zahire je imovina koja se ne može sakriti. Njeni primjeri su usijevi, voće, i četveronožne životinje koje napolju pasu travu. Emval-i batine su imovine koje se mogu sakriti. Njihovi primjeri su zlato, srebro, i komercijalna roba. Vlada ne može zahtijevati zekat od imovine koja je emval-i batin. Njen posjednik ima pravo da plati njen zekat. Ako ga on svojevoljno dadne vladi (državi), vlada ga uzima, i daje onim kategorijama ljudi koje je islam definisao i tako pomaže vlasniku. Vladina dužnost je samo da zahtijeva zekat od emval-i zahire i da ga podijeli propisanim osobama. Da bi vlada imala to pravo ona mora biti nezavisna, islamska, pravedna, i obrazovana u onim granama vjerskog znanja koje se odnosi na zekat. Ako je vlada okrutna (zalim) u sakupljanju zekata, ali pravedna u davanju zekata propisanim kategorijama ljudi, dozvoljeno ga je isplatiti vladi iako ga i sam vlasnik može dati. Ako je vlada pravedna u sakupljanju zekata, ali okrutna u njegovom dijeljenju, vadžib je ne dati zekat vladi. Nije ga dozvoljeno isplatiti takoj vladi. Ako ga vlada uzme sa vlasnikovom željom (i dozvolom), ili nasilno, zekat neće biti isplaćen (ostaće se dužno za zekat). Biće potrebno da ga vlasnici sami sobom ponovo izdvoje i podijele propisanim ljudima. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je dijelio sakupljene zekate onim za koje je smatrao da su podesni (da ga prime). Onda je Allah dželle-šanuhu objavio jednu po jednu kategorije ljudi kojima se zekat može dati i naredio da se ne upotrebljava u druge svrhe. Jednoglasno je saopšteno da kafir ne treba davati zekat.” Ovdje se završava prevod iz knjige Ahkam.

U knjizi Durr-ul-muhtar piše, na kraju dijela o kefaletu, “Tarsusi je rekao da sultanu [vladi] nije dozvoljeno da oduzme ničiju imovinu. Samo, ako činovnici (amili) Bejt-ul-mala koji sakupljaju zekat, guverneri i službenici (katibi) Bejt-ul-mala ugnjetavaju muslimane i nezakonski prisvoje njihovu imovinu, vlada može zaplijeniti ovu njihovu ilegalno dobivenu imovinu. Isti je slučaj i sa službenicima (katibima) i činovnicima (me’murima) muslimanskih zadužbina (vakufova). Ako su oni rasipnici, i ako vode život rasipništva i zabave, i za sebe grade kuće, vlada može oduzeti ovu njihovu imovinu i oduzeti im njihov položaj. Ona vraća vakufovima imovinu koju su oni od njih bespravno prisvojili. Ako se ne zna sigurno od kojeg su je vakufa oni oduzeli ona je daje Bejt-ul-malu. Halifa Omer radijallahu anh je poslao Ebu Hurejru radijallahu anh u Bahrejn kao guvernera da sakupi zekat. On ga je kasnije otpustio. On mu je silom oduzeo njegovu imovinu. On mu je oduzeo 12.000 zlatnika. Kasnije mu je htio da dadne istu dužnost što je on odbio. Ovo su nam prenijeli Hakim i drugi.” Na osnovu ovoga Ibni Abidin kaže, “Vladino oduzimanje imovina od činovnika bejt-ul-mala znači vladino oduzimanje zekatskih imovina od njih, koje su oni bespravno prisvojili i davanje istih bejt-ul-malu, to jest, njihovo stavljanje njih (zekatskih imovina) na njihovo mjesto. Vlada ne može potrošiti ove imovine u druge svrhe. Ebu Hurejra je rekao, ‘Omer radijallahu anhuma me je poslao u Bahrejn da sakupljam zekat. On me je onda lišio te dužnosti i oduzeo od mene 12.000 zlatnika. Kasnije je opet htio da mi povjeri tu dužnost. Ja sam je odbio.’ Kada je to Ebu Hatem čuo on je rekao, ‘Iako je Jusuf alejhisselam bio jedan uzvišen Poslanik, puno viši od tebe, on je htio tu dužnost. Zašto je ti nisi prihvatio?’ On je odgovorio, ‘On je bio Jusuf alejhisselam. On je bio Poslanik. On je bio Poslanikov sin, Poslanikov unuk i Poslanikov praunuk. A ja, ja sam sin Umejje. Mene je strah da kažem nešto što ne znam, da učinim nešto što ne znam, i da se tako osramotim pred mojim Allahom i Njegovim stvorenjima i budem uzrok da mi se oduzme moja imovina.’ Kako se vidi prema hazreti Ebu Hurejrinom mezhebu je dozvoljeno da činovnici koji sakupljaju zekat prime poklone (uzmu hediju). To nije dozvoljeno prema hazreti Omerovom mezhebu. Hazreti Omer je postupio prema svom ličnom mezhebu. On je od njega oduzeo imovine koje je on dobio napoklon.” Kako se vidi hazreti Omer nije ni taknuo imovine bogataša. Nasuprot, on je oduzeo nepravedne zarade od onih činovnika koji su takli imovine bogataša i vratio ih nazad. U islamu niko ne može prisvojiti ničiju imovinu. Islam se takođe i u ovom pogledu razlikuje od komunizma i socijalizma.

10 - Sejjid Kutb navodi na raznim mjestima u njegovom tefsiru hadis, “Siromasi imaju takođe pravo i na imovinu osim zekata,” i kaže da će vlada silom uzeti zekat, i da vlada, još dodatno tome, može oduzeti višak imovine od onih koji ne daju sadaku. On ovo vodi u komunizam. On, da bi dokazao ove svoje ideje, pogrešno tumači ajeti kerime i hadisi šerife. Njegov pokušaj da bude od pomoći, umjesto toga, izaziva štetu. Gore navedeni hadisi šerif ne pokazuje da je davanje sadake farz, kao zekat, već da donosi puno više sevaba od drugih dodatnih (nafila) ibadeta. Jer, rečeno je, da će oni koji ne daju siromasima njihov hakk (pravo) biti mučeni u džehennemu. Za one, koji ne dadnu hakk koji se zove sadaka, nije spomenuta nikakakva kazna. Samo je rečeno da donosi puno sevaba (veliku nagradu na budućem vječnom svijetu). Alimi islama su isto tako jednoglasno rekli da prava (hakkovi) “nazvati selam, posjetiti bolesnika i otići na jelo gdje se je pozvano” koja su rečena u hadisi šerifu, “Musliman ima pet prava (hakova) na drugog muslimana,” nisu farz. S druge strane, hadisi šerifi koje navodimo iz knjige Zevadžir jasno pokazuje da sa zekatom nije isti slučaj: “Zaštitite svoje imovine davanjem zekata! Izliječite svoju bolesnu rodbinu davanjem sadake! Zaštitite se dovom od belaja!” i “Imovina od koje je dat zekat se ne može računati kao kenz (riznica koju je Allah dželle-šanuhu prokleo) čak i ako je zakopana u zemlju. Imovina od koje nije dat zekat postaje kenz čak i ako je na otvorenom.” i “Škrtost i iman ne borave zajedno u mu’minovom srcu!” Hazreti Ibni Hadžer Mekki je objasnio da je “škrtost”, koju ovaj hadisi šerif osuđuje, “nedavanje zekata”.

11 - Iako ajeti kerim “Mi smo im rekli da postanu niski kao majmuni” jasno informiše da su oni jevreji koji su subotom lovili ribu pretvoreni u majmune, on pokušava da ga promijeni i kaže, “Oni su spušteni na nizak nivo majmuna. Oni nisu fizički postali majmuni.” On misli da je on mudžtehid kao imam Mudžahid. Veliki alim Abdul’aziz Dehlevi rahmetullahi teala alejh je detaljno opisao u svom tefsiru, koji se zove Tefsiri Azizi i koji je na perzijskom jeziku, da su se njihove figure i oblici preobrazili u majmune i da su oni umrli poslije tri dana. On tako odgovara onim koji kažu kao Sejjid Kutb.

12 - On opet kaže u svom tefsiru, “U Kur’ani kerimu nije spomenut propis (hukm) o pravljenju zarobljenika robovima. Islam je iskorijenio ropstvo.” Kada je shvatio da je ovo njegovo mišljenje pogrešno on mijenja svoj ton i kaže, “Islam je iskorijenio ropstvo osim za opravdane ratne zarobljenike. Jer, u tim danima nije bio dovoljno moćan da prisili društvo da usvoji propis koji je suprotan tradicijama.” On pokušava da sakrije ovu svoju grešku ovom svojom besmislenom logikom. On ne može poreći činjenicu da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem 7. godine po Hidžri podijelio zarobljenike koje je zarobio u Bici na Hajberu svojim Ashabima kao robove i džarije i da se ovo stoljećima praktikovalo u islamskim državama. Međutim on, misleći da je islam donijeo propise za kafirska društva, iznosi karastrofalnu ideju. On kaže, “islam nije bio u moći da da napravi da se njegovi propisi prime.” On ni ne pomišlja da ova nemoć ide do Allahu dželle-šanuhu i da ona izaziva kufr. Zaista, islam nije donijeo nijedan propis, to jest, naređenje i zabranu kafirima. Islamski propisi su za muslimane i muslimanska društva. Islam od kafira zahtijeva samo jednu stvar - da dobiju iman (da postanu pravi vjernici). Razlog zašto zimmi kafiri moraju da slijede mu’amelat je u tome što se oni legalno računaju kao muslimani.

13 - Sejjid Kutb iznosi svoje lično mišljenje takođe i po pitanju ženidbe sa ženama koje su kitab kafirke (tj. hrišćanke, jevrejke) i hoće da se nadmeće sa mudžtehidima. Njegova jedina zaliha za tumačenje i pisanje vjerskih knjiga je njegovo poznavanje arapskog jezika što je u skladu sa njegovom nacionalnošću. Najozbiljnija greška ovoga pisca, koji je samo dobar prevodilac, je to što on ne shvata da on mora u vjerskom znanju biti mukallid (tj. mora da slijedi mudžtehide). Zapravo, u tumačenjima nassova (jasnih ajeti kerima i hadisi šerifa) i u učenjima po kojima nema jasnog nassa (ajeti kerima ili hadisi šerifa), je samo korisno slijediti mišljenja mudžtehida. Mišljenja nemudžtehida, to jest mukallida kao što smo mi, ne mogu biti vjersko znanje. Neznalice (džahili) koje iznose ideje i mišljenja koje nisu u skladu sa mišljenjima mudžtehida se zovu “vjerski reformatori” ili “zindici”. To su ljudi koji hoće da potajno, prerušeni u vjerskog čovjeka, sruše vjeru. Pravi vjerski čovjek je pravi musliman koji godinama radi po noći i uči objašnjenja i mišljenja mudžtehida i prenosi ih ljudima njegovog vremena na način na koji oni mogu razumjeti.

Sejjid Kutb, koji je dobro poznavao arapski jezik, zato što je Egipćanin, je pokušao da uporedi socijalistička učenja, koja je on 40 godina sa divljenjem izučavao i branio, sa Kur’ani kerimom. Pošto on nije pročitao knjige alima islama i pošto ga je zadojio Muhammed Abduh, direktor egipatske Masonske filijale, on je počeo da piše svoje knjige u kojima je, u zadnjim godinama svog života, počeo reklamiše antimezhebizam i vehabizam. Njegova knjiga Društvena pravda u islamu, koja je izdata 1948. godine vri od njegovih razornih i otpadničkih ideja. Pošto on kaže da se trebamo držati čvrsto za Kur’ani kerim on je odveo omladinu za svoje pokvaren riječi. Da je on kojim slučajem pročitao pisanja mudžahida Abdulkadira Udeha i Ahmeda Advija Ezherija, koji su bili njegovi savremenici i koji su dobro naučili i razumjeli islam, on bi na taj način naučio superiornost alima ehli sunneta i dobio sreću da se čvrsto uhvati za njihov put, jedini put u spas. U stvari, čak i oni, koji su ga zvali alimom islama, se nisu ustručavali da kažu “njegovo udubljivanje u nauku i filozofiju ga je snabdjelo sa nepokolebljivim imanom,” što nam kaže da je njegov iman bio pokvaren i da se nije temeljio na islamskom znanju već na filozofskim idejama.

Izvjesni ljudi, koji zauzimaju vjerske položaje i koji se predstavljaju kao vjerski autoriteti, pored toga što su ih zavarale savremene otpadničke ideje Sejjida Kutuba, nastoje da među omladinom rašire ove njegove antiislamske ideje. Izvjesni drugi pokušavaju da iskoriste ovu situaciju na taj način što pogrešno prevode njegov tefsir, i izvjesne druge dijelove njegovih knjiga, i prodaju ih po skupim cijenama. Oni napadaju na naše knjige zato što one otkrivaju činjenice, bude omladinu, i koče njihovu eksploataciju. Pošto oni ne mogu podnijeti kritiku koja se temelji na znanju i dokazima oni su se odali lažima i klevetama. Kada se ovi lažovi izazovu da iznesu makar jedan dokaz za ove svoje optužbe oni to nisu u stanju da učine.

Sljedeća fetva prominentnog alima islama, hazreti Ahmeda ibni Hadžera Mekkija, je dovoljna da se shvati koliko je pokvaren i štetan Kutbov tefsir Fi-zilal-il Kur’an. Ova fetva kaže: “Sudovi bi trebali poduzeti preventivne mjere protiv onih koji - umjesto da citiraju iz tefsira alima islama - pišu svoje lične ideje kao tefsir i poturaju pod nos narodu te ‘tefsire’. Taki ‘tefsiri’ su pokvareni i ne valjaju. Ljudi na vjerskim položajima, koji izdaju ove ‘tefsire’, su jeretici koji se bore da i druge odvrate od Pravoga puta.”

Musliman koji pročita ovu fetvu, koja je uzeta iz knjige Fetava-ji hadisijje, ne bi smio da dozvoli da ga zavedu riječi i pisanja vjerski neukih ljudi, otpadnika na vjerskim položajima. On se treba čvrsto držati knjiga alima ehli sunneta (tj. alima četiri priznata mezheba), koje ovi jeretici nastoje da ukaljaju, i ne bi trebao kupovati i čitati lažne i otrovne knjige tih jeretika, koje one planski puno hvale i veličaju.