63 - I jedan indijski jeretik, koji se zove Muhammed Hamidullah, takođe širi svoje lične ideje i razmišljanja - koja su u kontradikciji sa učenjima koja su nam alimi ehli sunneta prenijeli - kao islam. Jeretična pisanja ovoga čovjeka, za kog se misli da je alim samo zato što je dobio poziciju profesora islamskih nauka u Francuskoj, su prevedena na turski jezik. Ona se poturaju omladini da se ciljem da se zavede muslimane. Mi smo se zapanjili kada smo pročitali sljedeći paragraf koji se nalazi na 34. stranici u prijevodu njegove knjige na turski jezik koja nosi naslov Poslanik islama:

“Mi ga [Muhammeda alejhisselam] vidimo kao trgovca ponovo u Hubešadu (Jemenu) i Abdulkajsovima (istočna Arabija, Bahrejn i Oman). Sva ova putovanja su ga snabdjela s komercijalnim i administrativnim tradicijama i zakonima Vizantije, Persije, Jemena i Etiopije. Ovaj iskusni čovjek, od četrdeset godina starosti, je pokušao u svom zrelom dobu da reformiše svoju naciju.”

Međutim, islamski istoričari kažu potpuno suprotno, da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem dojio svoju majku tri dana, zatim, Suvejbu Ebu Lehebovu džariju 40 ili 120 dana, a onda Halimu Hatun do pete godine. Njegova blagoslovljena majka Amina Hatun ga je odvela u Medinu da posjeti njegove dajđe. Nakon što je provela tamo mjesec dana ona je, na povratku, kod mjesta Ebve, preselila na onaj svijet u dvadesetoj godini života. On se vratio u Mekku sa džarijom Ummi Ejmen, koju je naslijedio od svoga blagoslovljenog oca Abdullaha, i tu je ostao sa svojim blagoslovljenim djedom Abdulmutalibom. Kada mu je bilo osam godina njegov blagoslovljeni djed je preselio na onaj svijet. On je ostao sa svojim najstarijim amidžom Ebu Talibom.

On je jednom otišao u Damask sa Ebu Talibom kada mu je bilo devet ili dvanaest godina, jednom sa hazreti Ebu Bekirom kada mu je bilo dvadeset godina, i jednom sa hazreti Hatidžinim (Hadidžinim) karavanom kada mu je bilo dvadeset pet godina. Kada su u ove sve tri ekspedicije došle do mjesta koje se zove Busra, sveštenici lokalne crkve, prvo Bahira, a onda Nestura, su u njemu vidjeli znake poslednjeg Poslanika o kojima su čitali u Indžilu. Oni su rekli, “Ne idite u Damask! Damaski jevreji će prepoznati i ubiti ovog dijete.” [Busara je smještena 90 km. jugoistočno od Damaska i 130 km. sjeveroistočno od Jerusalima.] Dakle, oni su tu trgovali i vratili su se nazad. Kada mu je bilo četrnaest ili sedamnaest godina njegov amidža Zubejr ga je poveo sa sobom u Jemen da mu trgovina bude berićetna (blagoslovljena). On je poslije dvadesete godine počeo da živi od ovčarstva. Nema nikakve pouzdane informacije o njegovom odlasku u Bahrein; niti iko, osim onih koji ne vjeruju u njegovo poslanstvo, vjeruje da je on putovao u Etiopiju (Abesiniju). Oni koji kažu “Čuli su ga da govori etiopijski jezik” nisu u pravu. Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je odgovarao strancima koji su mu dolazili na njihovom dijalektu arapskog jezika. Ovo je bilo teže od govorenja stranih jezika. Ovaj njegov govor je bio jedna od bezbroj mudžiza koje mu je Allah dželle-šanuhu dao. On se nije ni u jednom od tri ili četiri karavana koje smo gore spomenuli pridružio zbog svojih ličnih interesa. Njega su vodili sa sobom sa ciljem da se oberićete sa njegovim časnim postojanjem (njegovim vudžud-i šerifom). U zadnjem karavanu za Damask, Mejsere, vođa karavana, je htio da pošalje Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem Hatidži da joj odnese vesele vijesti. Međutim Ebu Džehl, koji je bio u karavanu, je rekao, “Muhammed sallallahu alejhi ve sellem je još uvijek mlad. On je neiskusan. On nije nigdje putovao. On se može izgubiti. Pošaljite nekoga drugog.” Njegove riječi “Pošaljite nekoga drugog” nam pokazuju da Hamidullah nije u pravu i da je heretik. Reći da je on išao u Vizantiju, Perziju, Etiopiju, i Jemen, i da je upotrebljavajući ono što je naučio u ovim mjestima pokušao da reformiše svoj narod (pleme), i ponašati se izvan granica pristojnosti (edeba), upotrebljavajući riječi “ovaj iskusni čovjek”, nije nešto što musliman može reći.

Na 391. stranici knjige Kisas Enbija piše, “Resulullah, sallallahu teala alejhi ve sellem, bio ummi (tj. nepismen) i da nije ništa ni od koga naučio. On nije znao ni čitati ni pisati. On je odrastao među nepismenim ljudima. U Mekki nije bilo alima koji je znao istoriju starih naroda. On nije išao u druga mjesta da uči išta od drugih. On nije započeo posao sa ciljem zarađivanja. Dakle, on je, takav kakav je bio, komunicirao znanje koje se nalazilo u Tori (Tevratu) i Jevanđelju (Indžilu) i svim drugim nebeskim knjigama koje su spuštene s neba, kao i činjenice o prošlim narodima. U to vrijeme je istorijsko znanje bilo izmijenjeno i uprljano. Bio je vrlo malo ljudi koji su znali šta je istina a šta neistina. On je odgovarao ljudima svake vjere i sve ih je ućutkavao. Ovi uspjesi pokazuju da je on bio i da je Poslanik koga je Allah dželle-šanuhu poslao. Iako je on ponizio književnike i pjesnike njegovog vremena nijedan od njih nije bio u stanju da izrazi ni jedan stih kao u Kur’ani kerimu koji je on objavio. Zaista, Mekanlije su bile jako zainteresovane za nadmetanje u (pjesništvu i) recitovanju poezije i govornoj vještini i stalno su se takmičili. Oni su se dičili usklađenim govorom. Kur’ani kerim je pobjedio (i nadmašio) sve pjesnike. Oni se nisu mogli takmičiti s Kur’ani kerimom. Oni su u očajanju bacili svoje sablje na vagu što je značilo “ratovati” i, ako treba, “umrijeti”. Unejs, Ebu Zerov radijallahu teala anh brat je bio čuveni pjesnik. On je pobijedio dvanaest pjesnika. On je, čim je čuo Kur’ani kerim, shvatio da je on Allahova dželle-šanuhu Riječ. On je odmah postao musliman.” Značenje 48. ajeta sure Ankebut glasi, “Ti nisi čitao nijednu knjigu prije dolaska ovog Kur’ana. Nisi je ni pisao. Da si bio pismen oni bi rekli da si naučio od drugih.” Onom, ko ima iman i razum - kada vidi ove Allahove dželle-šanuhu dokaze i dokaze alima islama - neće biti teško da definitivno odluči o gore navedenom Hamidullahovom pisanju.

Hamidullah piše na četrdesetoj stranici iste knjige, “On je, iz nepoznatog razloga, tako jako ujeo rame svoje polusestre da je ona imala cijelog života ožiljak. Njegova sestra po mlijeku je takođe u jednom ratu bila među zarobljenim robovima. Kada mu je ona ispričala događaj i pokazala ožiljak Resulullah ju je prepoznao.” Neprijatelji islama su uvijek izmišljali mnoge klevete o Resulullahu. Oni kažu da je on bio crnac. Oni, da bi odvratili omladinu od njega, daju crnom psu ime “arap”. Hamidullah ide još i dalje. On pokušava da predstavi omladini ovog uzvišenog Poslanika kao kanibala. Međutim, Halima Hatun ga je uvijek držala kod sebe i nije mu dozvoljavala da se udalji od nje. Ona je jednoga dana za momenat izgubila pažnju nad njim. On je sa njegovom sestrom po mlijeku Šejmom otišao među jagnjad. Kada je Halima primijetila da ga nema, ona ga je počela tražiti i našla ga je. Ona je upitala Šejmu, “Zašto ste išli napolje? Zar ne vidiš kolika je vrućina?” Šejma je rekla, “Mama! Iznad glave moga brata uvijek stoji oblak. On mu uvijek pravi hlad.” Ona ga je hvalila da i ne govorimo o žaljenju. Svako ko je bio sa njim ga je uvijek hvalio i volio bez obzira bio on star ili mlad. Niko nije nikad rekao da ga je on uvrijedio. On nije nikada uvrijedio svoju sestru po mlijeku. On je poštovao njena prava pa čak i njeno mlijeko i nije sisao sisu koju je ona sisala. Halima je rekla, “Kada je on sisao moj sin ga je poštovao i nije sisao.” Ovo nam pokazuje da on nije nikad uvrijedio njegovog brata i sestru po mlijeku i da su ga oni voljeli i poštovali. “Dok je on sisao mlijeko njegovo prelijepo lice je izazivalo tako divljenje. Ja nisam mogla izdržati gledanje u njegovo predivno lice. Njegove prve riječi su bile ‘la ilahe illallah’ (tj. kelime-i tevhid). On je, kada je uzimao nešto, govorio ‘Bismillah’. On se nije igrao sa djecom. On je govorio, ‘Mi nismo stvoreni za igru.’ On nije nikada plakao niti je ikad ikoga uvrijedio.” Poslije Hunejn rata, u osmoj godini po Hidžri, žena koja je bila među robljem, koja se zvala Šejma, je rekla, “O Resulallah! Ja sam tvoja sestra po mlijeku.” Ona mu je ispričala šta se desilo u to vrijeme. On je saslušao Šejmine riječi. On ju je prepoznao i dao joj je mnoge poklone. Kada je on samo bio dijete viđene su tolike mudžize (natprirodna čuda) i tako lijepo ponašanje da je to zapisano u mnogim i mnogim knjigama. Je li odgovarajuće da profesor islama - umjesto da učini časnu uslugu i napiše o ovim superioritetima, koji izazivaju kod čitaoca ljubav prema njemu, i pronađe superioritete koji su ostali nepoznati - napiše u svojoj knjizi “Život Poslanika Islama” stvari koje su se mogle desiti među djecom? I, može li se čovjek, koji izabire i pripovijeda odvratne klevete koje su kasnije izmišljene, smatrati jednim pravim muslimanom? Da li jedan ovakav stav pokazuje službu znanju ili nastojanje da se pronađe greška? Svaki musliman mora da drhti, i nikad ne dozvoli da se išta kaže protiv Poslanika koga on voli i vjeruje, i koga više voli od sebe.

On na četrdeset osmoj stranici piše, “Da bi se zaštitio od podnevske vrućine on se sakrivao u sjenu Abdullah ibn Džudaovog luka [zida].” Sve Sijer knjige pišu da je iznad Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem glave bio oblak i da ga je on do nubuvveta (vremena kada je informisan da je Poslanik) svugdje slijedio. Reći ovako, znači ne vjerovati ovu mu’džizu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je mogao sjediti tamo, ali ne radi hladovine i da se zašti od sunca, već sa ciljem da uputi (iršad) one koji su sjedili u hladovini.

On piše na četrdeset osmoj stranici, “Ibn Kelbi kaže da je Muhammed lično klao crnog ovna (crnu ovcu) idolu.” Ovo ovako njegovo pisanje nam pokazuje da on nema pojma ni o imanu ni o islamu. U svakoj knjizi piše da on, još dok je bio mlad, mrzio idole i nije dozvoljavao ni da se spomene ime idola. I Hamidullah, lično, piše na 67. stranici da je Resulullah alejhisselam mrzio idole. Svaki musliman mora da vjeruje da nijedan Poslanik nije nikad ništa uradio, ni u jednoj fazi svog života, nešto što je zabranjeno u bilo kojoj vjeri. U knjigama Tuhfe-i isna ašerijje i Esma-i muellifin piše da je Ibn Kelbi, kog Hamidullah navodi kao svoj dokaz, jedan ogavni nemezheblija. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem jeste klao crnog ovna. Međutim, on ga je klao u Medini na kurban bajram.

On piše na pedeset osmoj stranici, “On je primio delegaciju Abdulkaisovog klana. On im je rekao da je on prije islama bio u njihovoj zemlji.” U mnogim knjigama, kao na primjer sahihu Buharije i Mevahib-i ledunnijje, je opširno napisano o posjeti delegacije iz Abdulkajsovog klana iz Bahrejna. Nijedna od njih ne kaže da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem bio u toj zemlji. Tvrđenje da je on, s jedne strane, išao u daleke zemlje i trgovačke centre i tamo svašta naučio, i pripovijedanje, s druge strane, osnovnih temelja islamskih vjerovanja kao da su istorijske činjenice, nas navodi da povjerujemo da se ovdje radi o podmuklim i podlim planovima.

On piše na pedeset četvrtoj stranici, “Njegove obrve su bile produžene do nosa i jako krive. Njegove noge su bile tanke.” On predstavlja Resulullaha kao čudovište. S druge strane, u knjizi Kisas-i Enbija piše, “Allah dželle-šanuhu je u Svom miljeniku sastavio svaku vrstu ljepote. Njegove mubarek ruke i noge su bile velike i bujne. Njegove obrve su bile kao mladi mjesec. On je imao predivno oblikovan nos i duge trepavice.” U knjizi Mevahib-i ledunnijje piše, “Njegove mubarek obrve su bile tanke. Njegove mubarek ruke i stopala su bili veliki.” Svaki njegov ashab je govorio o simetriji i ljepoti njegovih udova; njegova ljepota i simpatičnost su bili predmeti razgovora. U mnogim knjigama piše da su toliko ljudi, na prvi pogled, bez ikakvog drugog ispitivanja, zavoljeli njegovu ljepotu i prešli na islam. Oni, koji su ga, čim su vidjeli njegovu ljepotu, zavoljeli, koju su pokušali da što su bolje mogli opišu, su rekli da ljudska ćula nisu u stanju da prikažu njegovu ljepotu. Izvjesni hvalospjevi koje su ovi zaljubljenici načinili se nalaze u prvom dijelu knjige Se’adet-i ebedijje koja je na turskom jeziku. Oni koji ih pročitaju će odmah shvatiti da je Allah dželle-šanuhu stvorio Svog predragog Poslanika u jednoj neshvatljivoj proporcionalnosti i ljepoti od kojih se čovjekov pogled ne može zamoriti. Oni će početi da ga vole iako ga nisu vidjeli. Oni koji vole Habibullaha osjećaju okus njegove ljubavi u svježini zraka koji ulazi sa svakim udisajem u njihova pluća. Kad god oni pogledaju u mjesec, oni postaju zadovoljni traženjem odraza zraka (tračaka) koje su došle od njegovih mubarek očiju. Svaka čestica onih koji su dobili kapljicu iz okeana njegove ljepote kaže:

Hazreti Mevlana Halid-i Bagdadi, kaddesallahu teala sirrehul’aziz, jedan od onih koji ga voli iako ga nije vidio, je napisao u njegovom Divanu (kolekciji poema), koji je na perzijskom jeziku, jako kratko i predivno, riječima koje su nikle iz njegove osjećajne duše i velike pjesničke vještine, o njegovoj (Poslanikovoj alejhisselam) ljepoti, koju niti ljudski razum može shvatiti niti ljudska mašta dokučiti. Oni koji ih čitaju i koji ih mogu shvatiti dive im se. U njihovim prevodima na bosanski jezik nije moguće izraziti njihovu predivnu umjetnost i duboko značenje. Pa ipak, povećajmo vrijednost ove naše knjige prevodom nekolicine stihova koje je on izrekao dok je zijaretio (posjećivao) Kabr-i se’adet (tj. Grob sreće, Poslanikov alejhisselam grob):

On ovako kaže u jednoj drugoj njegovoj poemi:

On piše na osamdeset drugoj stranici da su istoričari bili ti koji su napisali da se mjesec prepolovio nadvoje. On ne piše daje to napisano u Kur’anu i hadisu. Štaviše, on ne kaže vjeruje li on u to ili ne vjeruje. On kaže: “Prvo je preselila (na onaj svijet) njegova prva žena, a onda njegov amidža. Većina pravovjernih (mu’mina) je bila u Etiopiji. On nije imao nikog na kog se mogao osloniti osim Allaha.” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i Ashabi kiram kao i svaki pravi vjernik (mu’min) su se uvijek uzdali, u svemu što su radili, samo u Allaha dželle-šanuhu. Ali, oni su se držali za posrednike (sebebe) zato što je to On (Allah dželle-šanuhu) tako naredio. Oni se nisu oslanjali na posrednike. Oni su vjerovali da su sebebi posrednici a ne tvorci.

On piše na devedeset drugoj i trećoj stranici, “Mi’radž je jedno psihološko stanje (hal). Ono se desilo kada je on zaboravio na svoje tijelo i kad je njegova duša bila dominantna. Sura Isra kaže da je hazreti Pejgamber jedne noći odnešen sa svetog centra na zemlji na sveti centar na nebu (Mesdžid Aksa). Ne može se misliti da je daleki mesdžid u Jerusalimu. Jer tada u Jerusalimu nije bilo mesdžida. Sura Rum kaže da je Palestina najbliže mjesto. Mesdžid koji je daleko ne može biti u najbližem mjestu. Allah dželle-šanuhu ga tješi na taj način što ga podsjeća na istorijat prastarih Pejgambera.”

Odgovor: Značenje ajeti kerima u suri Isra kaže, “Ja sam u noći prenijeo mog roba (abda) iz mesdžid-i harama u mesdžid-i Aksa.” Čovjek (ljudsko stvorenje) je rob. Duša i psihološko stanje se ne zovu rob (abd). U dugom hadisi šerifu u Buharijinom sahihu, i u tefsirima alima ehli sunneta i u svim knjigama koje govore o Mi’radžu piše da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao, “Ja sam otišao i vidio Mesdžid-i Aksa u Jerusalimu.” Mesdžid-i Aksa je u to vrijeme postojao u Jerusalimu. Sulejman alejhisselam ga je davno sagradio. On je kasnije pao u ruke Perzijanaca i Grka. Poslije Isaovog uzlaska na nebo on je došao u rimljanske ruke. On je nekoliko puta rušen i popravljan. Na kraju ga je hazreti Omer popravio. Palestina je komšija Arabiji. Pošto je ona bliža od drugih zemalja ona je nazivana “najbliže mjesto”. Među mesdžidima na zemlji, Mesdžid-i Aksa je bio najudaljeniji od Mekke. Prema tome, on se zvao “najudaljeniji mesdžid”. Zašto ne bi bio najudaljeniji mesdžid u najbližem mjestu? Muslimani su šesnaest mjeseci poslije Hidžre klanjali (obavljali namaz) prema Mesdžidu Aksa. Da Mesdžida Aksa nije bilo u Jerusalimu bi li onda muslimanima bilo naređeno da klanjaju prema njemu? Bi li Resulullah rekao da je on klanjao namaz u Jerusalimu u Mesdžidu Aksa? Pošto Hamidullahov razum, misao i naučno razumijevanje ne mogu da shvate da je Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem mubarek tijelo fizički odnešeno u Jerusalim, a onda, odatle, na nebesa on to ne može da vjeruje. On misli da je Mi’radž duhovno stanje. Dakle, on pogrešno tumači (tefsiri) Kur’ani kerim. On pokušava da dokaže na jedan lopovski (obmanjivački) način da su njegove misli tačne. Da je Mi’radž bio duhovno stanje niko od onih, koji su čuli za njega, se ne bi protivio. Niti bi kafiri išta rekli protiv njega. Pošto je on rekao, “Ja sam otišao tjelesno (fizički)” mnogi ljudi ga nisu povjerovali. (Alimi islama su jednoglasno rekli,) onaj ko ne vjeruje da je Resulullah prenešen iz Mekke u Jerusalim je kafir (nevjernik). A onaj, ko ne vjeruje da je on podignut na nebesa, je bid’at sahibija (inovator, jeretik).

Knjige koje su napisali indijski alimi sadrže u sebi prikladne odgovore na ova piskaranja Indijca Hamidullaha koji je zaronio duboko u kufr. Veliki alim hadisa hazreti Abdulhak Dehlevi ovako piše u njegovoj knjizi na perzijskom jeziku Medaridž-un-nubuvve, “Jedno od najčasnijih dobročinstava (ihsana) kojima je Allaho dželle-šanuhu obasuo Muhammeda alejhisselam je Njegov Mi’radž (Njegovo dizanje njega na nebesa). On nije dao ovu mu’džizu nijednom drugom Poslaniku. U Kur’ani kerimu je jasno i glasno rečeno da je on (fizički) prenešen iz Mekke u Mesdžid-i Aksa. Ko to ne vjeruje on je kafir. Čuveni hadisi nas informišu sa činjenicom da je on (fizički) odnešen iz Mesdžida Aksa na nebesa. Ko to ne vjeruje on je bid’at sahibija (tj. inovator, jeretik), grešnik. Većina Ashaba kiram, Tabi’ina, alima hadisa, alima fikha i alima kelama je saopštila da se Mi’radž desio dok je on bio budan i tjelesno (fizički). Takođe nam i sahih hadisi prenose da se to tako desilo. Mi’radž se desio nekoliko puta. Jedan od njih se desio tjelesno (fizički) i dok je on bio budan. Drugi su se desili samo duhovno. Aiša radijallahu anha nam je rekla o jednom koji se desio duhovno u snu. Ovo njeno pripovijedanje nam ne pokazuje da Mi’radž, koji se desio dok je on bio budan i tjelesno (fizički), nije istinit. Alimi islama nam, i pored toga, jednoglasno saopštavaju da su snovi Poslanika alejhimusselam objava (vahj). U ovo se nikako ne može posumnjati. Njihova mubarek srca su budna dok su njihove oči zatvorene. Oni koji su se desili ranije duhovno su bili sa namjerom da ga pripreme za Mi’radž koji će se desiti tjelesnoo (fizički). S obzirom da kafiri nisu vjerovali u Mi’radž i pošto su mu postavljali pitanja o Mesdžidu Aksa, da ga kušaju, u suri Isra je jasno i glasno rečeno da je on prenešen u Mesdžid-i Aksa. U ovoj suri ajeti kerim, ‘Ja sam ga uzeo (podigao) da mu pokažem Moje ajete (Moja znamenja)’, jasno pokazuje podatak da je on uzdignut na nebesa. Značenje šezdesetog ajeta iste sure kaže, ‘Mi smo učinili da san, koji smo ti pokazali (dali da usniješ), bude fitna (iskušenje) za ljude.’ San o kom se ovdje govori se odnosi na Mi’radž. Neki alimi su rekli, ‘To je bio san (ru’ja) u kom je on vidio da će on otići zajedno sa ashabima u Mekku i obaviti tavaf (hadždž). Pošto on u godini kada je on saopštio ovaj san ashabima nije otišao u Mekku, već se zaokrenuo, i otišao nazad iz Hudejbije, munafici su digli fitnu.’ Međutim, on taj san nije usnio te godine. Zašto bi onda taj san izazvao fitnu? Mnogi alimi tefsira su saopštili da je ovdje riječ ‘ru’ja’ (san) upotrijebljena u smislu ‘gledati po noći dok se je budno’. Oni su za ovo iznijeli primjere iz knjige Divan čuvenog pjesnika Mutenebbija. Batinije, to jest sekta isma’ilija, su rekle da Mi’radž nije bio tjelesno (fizičko) putovanje već duševno uzdizanje i uzlazak iznad halova i mekama. Ove njihove riječi su ilhad i kufr, to jest zindikluk, neprijateljstvo prema islamu.” Hamidullahovo pisanje pokazuje da je on u isma’ili sekti. Činjenica da je on iz grada Hajder-abada, isma’ilijskog centra, potvrđuje ovo naše vjerovanje. Većina Ashaba kiram je prenijela hadis o Mi’radžu. On je u opširno opisan u Buhariji i Muslimu. Oni koji imaju iman takođe trebaju i da vjeruju u mu’džizu Mi’radža.

Kako vidimo, Hamidullah, u svim svojim knjigama, pokušava da objasni islam sa dvije različite tačke gledišta; iz istorijske perspektive i prema svom ličnom razumijevanju. Većina činjenica o kojima on piše iz istorijske perspektive govori tačno o događajima. Ali, njegovo lično jeretično gledište i pokvarena vjerovanja, koja on potajno ubacuje u istorijsku perspektivu, potkopavaju iman onih koji ih čitaju i vjeruju, i iskorijenjuje njihovo poštovanje i ljubav prema Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem i njihovo povjerenje u alime ehli suneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in.