Uzeto iz knjige Odgovor neprijatelju islama iz 42. članka.

Hazreti Abdulvehhab Ša’rani rahmetullahi teala alejh je napisao sljedeće u svojoj knjizi Mizan-ul-kubra:

“O moj brate u vjeri, dobro razmisli! Da Resulullah sallallahu alejhi ve sellem nije objasnio ono što je ukratko i simbolično objavljeno u Kur’ani kerimu, Kur’ani kerim bi zauvijek ostao sakriven. Da naši mezheb imami rahmetullahi alejhim edžma’in, koji su bili Resulullahovi nasljednici, nisu objasnili kratke hadisi šerife, sunnet-i nebevijje bi ostao zauvijek sakriven. Dakle, alimi svakog stoljeća su, slijedeći Resulullaha, objasnili sve kratke hadise. Allah dželle-šanuhu kaže u četrdeset četvrtom ajetu sure Nahl, “(Pejgamberu), objasni (učini bejan) ono što objavim čovječanstvu.” Značenje riječi “bejan” je “izraziti Allahove dželle-šanuhu objavljene ajete drugim riječima i na drugi način.” Da su alimi ovog ummeta mogli objasniti (odnosno učiniti bejan) ajeti kerime, i protumačiti kratke ajete, i zaključiti propise (ahkame) iz Kur’ani kerima, Allah dželle-šanuhu ne bi poslao Poslanika kojem je rekao, “Informiši ih (teblig) o onom što ti je poslano vahjem (preko meleka),” i ne bi mu zapovijedio da to objasni (to jest da učini bejan). Šejh-ul-islam Zekerijja rahmetullahi alejh je rekao, “Da Resulullah sallallahu alejhi ve sellem nije protumačio ono što je ukratko rečeno u Kur’ani kerimu i da imami mezheba rahime-humullah nisu objasnili ono što je simbolično komunicirano niko ih od nas ne bi mogao razumjeti. Na primjer, da Šari’ sallallahu alejhi ve sellem nije objasnio u svojim hadisi šerifima kako se treba uzeti abdest mi to ne bi mogli zaključiti iz Kur’ani kerima. Slično tome, iz Kur’ani kerima se ne bi moglo zaključiti koliko svaki namaz ima rek’ata, kao ni hukmovi, kejfijjeti, nisab, šartovi, farzovi, i sunneti posta, hadždža, i zekata. Da nije bilo hadiskih objašnjenja, iz Kur’ani kerima se ne bi mogao shvatiti nijedan simbolično objavljen propis.

Boriti se protiv vjerskih alima, i ne priznavati, ih je znak razdora i sektaštva (nifaka), to je borba da se odupre njihovim dokazima i da se oni ne priznaju. Allah dželle-šanuhu kaže u značenju četrdeset šestog ajeta sure Nisa, ‘Da bi oni postali vjernici (to jest, da bi dobili iman), oni moraju tebe postaviti kao sudiju u rješavanju svojih međusobnih sporova, biti zadovoljni tvojom odlukom i predati ti se (teslimiti ti se).’ Ovaj nam ajeti kerim označava da oni, koji nisu zadovoljni sa Resulullahovom odlukom (hukmom) ili naredbama islama, nemaju iman. Hadisi šerif kaže, ‘Nemojte se svađati i prepirati u Resulullahovom prisustvu!’ Pošto su alimi njegove vjere njegovi nasljednici, svađati se ili diskutovati sa alimima njegove vjere, i pokušati kritikovati njihove idžtihade koji su ispravni, znači svađati se sa njim, sallallahu alejhi ve sellem. Mi, isto kao što moramo vjerovati sve objave koje je on donijeo - iako ne možemo shvatiti njihove hikmete (konačne ciljeve i mudrosti) i delile (dokaze) - mi isto tako moramo vjerovati i potvrditi znanje koje nam dolazi od imama mezheba - iako ne razumijemo njihove delile - jer ono (to znanje) nije protiv islama. Usprkos činjenici da postoje različiti, pa čak i suprotni (ihtilafli) principi u vjerama svih Pejgambera alejhimussalatu vesselam, mi muslimani ih moramo sve vjerovati i potvrditi (tasdik). To su alimi jednoglasno izjavili. Isti je slučaj i sa mezhebima. Ko nije mudžtehid mora vjerovati (tj. imati iman) i potvrditi sve četiri mezheba, iako vidi da među njima ima razlika. Ako neko, ko nije mudžtehid, pronađe da mezhebi nisu tačni on nam ne pokazuje da mezhebi nisu ispravni. Umjesto toga, on nam pokazuje da on razumije malo i da je pogrešio. Imam Šafi’i je rekao, ‘Predati se (teslimiti se) je pola imana.’ Na to je hazreti Rebi’ rekao, ‘Ne! To je cijeli iman.’ Imam Šafi’i je to potvrdio. Imam Šafi’i je opet jednom rekao, ‘Onaj ko ima savršen (kamil) iman ne raspravlja o nauci usula. To znači, on ne pita zašto je nešto ovako ili onako.’ Kada su ga upitali šta je nauka usula on im je rekao da ona obuhvata Kitab, Sunnet, i idžmu (idžma-i ummet). Ova riječi hazreti imama Šafi’ije nam pokazuju da moramo reći da vjerujemo sve što nam dolazi od našeg Gospodara (Rabba), i našeg Poslanika sallallahu teala alejhi ve sellem, onako kako je On to objavio. Isti je slučaj i sa onim što su nam prenijeli alimi islama rahmetullahi teala alejhim edžma’in. To znači da mi moramo bez prigovora i diskusije reći da vjerujemo u riječi naših imama mezheba. Imam Abd-il Berr rahime-hullah (preselio na ahiret 463/1071. g.n.e.) je rekao, ‘Nijedan od naših imama nije naredio svojim učenicima da slijede izvjesni mezheb. Oni su im kazali da slijede fetve onog mezheba koji im se više sviđa zato što su svi mezhebi Allahova dželle-šanuhu milost. Ni u jednom sahih ili za’if hadisi šerifu nije rečeno da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem naredio nekom iz njegovog ummeta da slijedi izvjesni mezheb.’

Imam Kurafi je rekao, ‘Kako nam svi ashabi kiram jednoglasno svjedoče, neko, ko je slijedio hazreti Ebu Bekrovu i hazreti Omerovu fetvu, je pitao o svojim poslovima i druge ashabe i radio onako kako je (od njih) naučio. Niko nije tražio dokaz (hudždžet) i delil (dokument). [Drugim riječima, novim vjernicima i tabi’inima nije bilo moguće slijediti samo mezheb jednoga ashaba pošto mezhebi ashaba kiram nisu bili kodifikovani i sakupljeni u knjige kao veliki mezhebi. Samo nekolicini je bilo suđeno (nasib) da budu stalno u društvu sa ashabom, i da ga o svemu pitaju, i da rade onako kako su (od njega) naučili. Oni su morali pitati svakog ashaba na kojeg su nailazili, poslušati ga, i raditi po njegovim riječima. Kada postoji otežavajuća okolnost (zaruret) možemo slijediti svaki mezheb. Tabi’ini nisu nikada tražili delile.] I danas, prema jednoglasnoj izjavi alima, novi musliman mora da bez traženja delila i hudždžeta nauči vjeru na taj način što će pitati alime jednog mezheba. Ako on nije u stanju da nađe alima istog mezheba on treba da pita bilo kog alima, ali kasnije, on mora da nauči jedan od četiri mezheba i da ga slijedi. Tvrdoglava osoba, koja ne priznaje ovu jednoglasnu saglasnost, mora imati dokaze za svoje osporavanje (ove saglasnosti).’” Ovdje se završava prijevod dijela citata koji je uzet sa četrdeset prve stranice knjige Mizan-ul-kubra.

Allame sejjid Ahmed Tahtavi, veliki egipatski alim hanefi fikha, ovako piše u poglavlju Zebajih, u svom objašnjenju (hašijetu) knjige Dur-ul-muhtar, “Prema većini alima tefsira, ajeti kerim, ‘Oni su se u vjeri podijelili na grupe’, se odnosi na bid’at sahibije (inovatore, otpadnike) [u i’tikadu, u imanskom znanju] koji su se pojavili u ovom ummetu. U hadisi šerifu koji prenosi hazreti Omer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao hazreti Ajši, ‘Ajeti kerim o podjeli na grupe u vjeri se odnosi na bid’at sahibije [u i’tikadu, imanskoj nauci] i na one koji slijede svoje nefsove koji će se pojaviti u ovom ummetu.’ Značenje stotinu pedeset trećeg ajeta sure En’am kaže, ‘Ovo je Pravi put Moj. Budi na tom putu! Ne dijelite se na grupe!’ (To znači: Jevreji, kršćani, i drugi otpadnici su se odvojili od pravog puta. Vi se ne smijete odvojiti kao oni!) Značenje stotinu trećeg ajeta sure Al-i Imran kaže, ‘Držite se za Allahovo dželle-šanuhu uže! Ne dijelite se na grupe (firke)!’ Izvjesni alimi tefsira su rekli da je džema’at, jedinstvo, “Allahovo dželle-šanuhu uže”. Naređenje, ‘Ne dijelite se na grupe,’ nam pokazuje da je to tako i da su posjednici fikha i ilma džema’at. Onaj, ko se samo za pedalj udalji od alima fikha (fukaha) [u imanu i znanju i’tikada] zapada u zabludu (dalalet). On je lišen Allahove dželle-šanuhu pomoći i zaslužuje džehennem. Jer, alimi fikha su na pravom putu. Oni se čvrsto drže Muhammedovog alejhisselam sunneta i puta njegovih hulefa-i rašidina, to jest puta četvorice halife. Sivad-i a’zam, to jest većina muslimana, je na putu alima fikha. Oni koji se udalje sa njihovog puta će gorjeti u džehennemskoj vatri. O pravovjerni (mu’mini)! Slijedite ovu jedinstvenu grupu (firku) koja je zaštićena od džehennema! Ova grupa (firka) je ehli sunnet vel-džema’at. Allahova dželle-šanuhu pomoć, zaštita, i uputa je za one koji pripadaju ovoj grupi. Allahov dželle-šanuhu gnjev i kazna (gadab i azab) je za one koji se udalje od ove grupe. Danas je ova grupa spasa, firka-i nadžijje, [u amelu i ibadetu] ujedinjena u četiri mezheba. Ova četiri istinita (hak) mezheba su, hanefi, maliki, šafi’i i hanbeli. Onaj ko se danas ne prilagodi (tebi’) jednom od ova četiri mezheba je bid’at sahibija (inovator, otpadnik, jeretik) koji je određen za džehennem. Svi inovatori, otpadnici, tvrde da su na pravom putu. O Ovom se ne može suditi samo tvrdnjama i zamišljanjima već izvještajima specijalista (mutehassisa) ovoga puta i alima hadisa koji, se baziraju na istinitom (hak) putu.” Ovaj odlomak iz Tahtavija otvoreno i definitivno govori da su vehabije, šije i druge nemezheblije inovatori, otpadnici, i džehenemlije (bid’at, dalalet, i džehennem ehli). Jedna stranica originala ovog odlomka, koji je na arapskom jeziku, je fotostatski dodata knjizi Redd-i vehhabi. Ona je izdata 1399/1979. godine u Istanbulu. Ova knjiga, koja je 1264/1848. godine prvo izdata u Indiji, nam pokazuje autentičnim izvorima da su četiri mezheba istinita (hak) i da, ako hoćemo da izbjegnemo džehennem, moramo slijediti jedan od ova četiri istinita mezheba.