Kada je naš Pejgamber-alejhissalatu vesselam-počastio ahiret svojim prisustvom u jedanaestoj godini po Hidžri, Ebu Bekr-i Siddik-radijallahu teala anh-je postao halifa. On je preselio na ahiret trinaeste godine po Hidžri u šezdeset trećoj godini svoga života. Nakon njega je Omer-ul-Faruk-radijallahu teala anh-postao halifa. On je postao šehid u šezdeset trećoj godini života to jeste, dvadeset treće godine po Hidžri. Za njim je Osman Zinnurejn-radijallahu teala anh-postao halifa. On je postao šehid u osamdeset drugoj godini života to jeste, trideset pete godine po Hidžri. Nakon njega je Ali-radijallahu anh-postao halifa. On je postao šehid u četrdesetoj godini po Hidžri u šezdeset trećoj godini života. Ove četiri halife se zovu Hulefa-i Rašidin. Kao i u zaman-i se'adet, pazilo se je na Šeri'at to jeste, Ahkam-i Islamijje pa su ljudski hakovi , pravda i sloboda svugdje cvjetali za vrijeme njihovog hilafeta. Ahkam-i šerijje su se ispunjavali u potpunosti. Ove četiri halife su najuzvišeniji od svih Eshab-i kiram-alejhimurridvan-a njihova međusobna uzvišenost je kao što je i sekvenca njihovog hilafeta.

Nakon što je naš Pejgamber-sallallahu alejhi ve sellem-počastio ahiret svojim dolaskom, na Arapskom poluostrvu je nastala pobuna. Ebu Bekr-i Siddik-radijallahu anh-ju je ugušio i borio se da ispravi otpadnike (murtede) za vrijeme svoga hilafeta dok su Muslimani istovremeno napuštali poluostrvo. On je ponovo uspostavio Muslimansku zajednicu onako kakva je bila u vrijeme vakt-i Seadeta. Omer-radijallahu anh-je kada je postao halifa, održao govor:

"O Resulovi Ashabi-‘radijallahu teala anhum edžma'in’! Arabija može podmiriti samo geršlo za vaše konje. Međutim, Allahu teala je obećao Svom Habibu da će On dati Muhammedovom-alejhisselam-ummetu zemlje i kuće u svim dijelovima svijeta. Gdje su ti vojnici koji će pokoriti obečane zemlje i steći ratni plijen na ovome svijetu a na ahiretu visoke stepene gazije i šehida? Gdje su gazije koji će, za ljubav Islama, žrtvovati svoje glave i živote i koji će ostaviti svoje kuće i koji će Allahove teala robove osloboditi iz zalimskih (nemilosrdnih) kanđi.” On je ovako hrabrio i sokolio Ashab-i kiram da idu u džihad i gazu. Hazret-i Omerov-radijallahu anh-govor je bio taj koji je prouzrokovao brzo širenje Islamskih država na tri kontinenta i koji je očistio na milione ljudi od kufra. Poslije ovog govora Ashab-i kiram-alejhimurridvan-su se jednoglasno zakleli da idu u džihad i gazu i da se do smrti bore za Islam. Muslimani (Ehl-i islam), vojska naoružana i organizovana onako kako je halifa naredio, su napustili svoje domove, otišli iz Arabije i razišli se po cijelom svijetu. Mnogi od njih se nikada nisu vratili svojoj kući boreći se, gdje su bili, do smrti. Ovako su, za kratko vrijeme, mnoge zemlje bile pokorene. U to vrijeme su postojala dva velika carstva, Bizantinsko i Perzijsko. Ehl-i islam (muslimani) su ih oba pokorili. Naročito Perzijsko carstvo, koje je potpuno kolabiralo a njegove zemlje su pripale Muslimanima. Stanovnici ovih zemalja su na ovom svijetu dobili mir i vječnu sreću na ahiretu, nakon što su stekli čast i postali muslimani. Muslimani su takođe bili zauzeti gazom i za vrijeme halifata hazret-i Osmana i Alije-radijallahu anhuma. Za vrijeme hazreti Osmanovog-radijallahu anh-halifata neki ljudi su se pobunili protiv halife i učinili ga šehidom. Za vrijeme hazreti Alijinog hilafeta, haridžije su počele podizati bune. Među muslimanima su se pojavile razlike. S obzirom da je zajednička sloga najveći izvor osvajanja i pobjede, za vrijeme njihovog hilafeta nije osvojeno puno zemlje kao u doba hazret-i Omera-radijallahu anh.

Era Hulefa-i rašidin-radijallahu anhum-je trajala trideset godina. Ovih trideset godina je proteklo u blagostanju kao u vrijeme Pejgambera-alejhisselam. Nakon njih su se među muslimanima pojavili mnogi bid'ati (novotarije uvedene u vjeru) i krivi putevi tako da su mnogi skrenuli sa pravog puta. Samo su se spasili oni koji su vjerovali kao Ashab-i kiram-radijallahu teala anhum edžma’in-i koji su se isto onako kao i oni prilagodili šeri'atu. Grupa Ehl-i sunnet vel džema'at je njihov put. Ovo je jedini ispravan put. Put koji su naš Pejgamber i njegovi Ashab-i kiram slijedili, je put koji nam je pokazala ulema ehl-i sunneta-rahmetullahi teala alejhim edzma’in. Tokom vremena su krivi putevi zaboravljeni tako da danas večina Islamskih zemalja slijedi ovaj pravi put. Samo je grupa ši'ija ostali od onih koji nisu u skladu sa Ehl-i sunnetom vel-dzema'at. Ši'ije tvrde, "Hilafet je bio hak (pravo) Alije-radijallahu anh. Ovaj hak su mu silom uskratili Ebu Bekr i Omer-radijallahu teala anhuma," i ovako kleveću i loše se izražavaju o večini Ashab-i kiram.

[Danas, oni koji se nazivaju muslimanima i koji su poznati kao pripadnici Ummet-i Muhammedijje, se skoro potpuno sastoje od Ehl-i sunneta, Ši'ija i Vahhabija. Zindici koje su Englezi osnovali u Indiji to jeste, Ahmedijje (Kadijani), Bahaije i Teblig-i džema’at nemaju veze sa muslimanstvom. Sve tri grupe su odvojene od Ehl-i sunneta.]

Ehl-i sunnet grupa se u odnosu na fikh (amel, ibadet) sastoji od četiri Mezheba. Prvi je Hanefijski mezheb, čiji je osnivač imam-i a'zam Ebu Hanife Nu'man bin Sabit-radijallahu teala anh. ‘Hanif’ znači ‘osoba koja ispravno vjeruje, koja je prionula za Islam’. 'Abu Hanifa' znači 'otac pravih Muslimana'. Imam-i a'zam nije imao kčerku 'Hanifu'. Drugi mezheb Ehl-i sunneta je Maliki mezheb čiji je osnivač imam-i Malik bin Enes-rahmetullahi alejh. Treći je Šafi'i mezheb čiji je osnivač imam-i Muhammed bin Idris Šafi'I-rahmetullahi alejh. Hazreti Šafi'i, ashab, je bio djed imamovog djeda. Ovo je razlog da se njegov mezheb zove Šafi'i. Četvrti je Hanbeli mezheb čiji je osnivač Ahmed bin Hanbel-rahmetullahi alejh. [Kako je napisano u predgovoru knjige Redd-ul-muhtar koju je napisao Ibni Abidin godine rođenja ova četiri imama-rahmetullahi alejhim-su imam-i a'zam 80., Malik 90., Šafi'i 150., Ahmed 164. po Hidžri a preselili su na ahiret 150. (767.), 179., 204. i 241. po Hidžri respektivno.]

U odnosu na i'tikad (vjerovanje) ova četiri mezheba se ne razlikuju jedan od drugog. Svi pripadaju Ehl-i sunnetu a njihova vjerovanja i osnova njihove vjere su iste. Ova četiri imama muslimana su bili veliki i poznati mudžtehidi kojima su svi vjerovali. Oni su se po pitanju šeri'ata (muamelat, ibadet) razišli jedan od drugog u nekim manjim stvarima.

S'obzirom da su Allahu teala i Njegov Pejgamber-sallallahu teala alejhi ve sellem-željeli mu'minima merhamet (milost), u Kur'an-i kerimu i u Hadis-i šerifu nije jasno rečeno kako da se izvjesne stvari rade. [Da je rečeno jasno, bilo bi ih ili farz ili sunnet tako uraditi. Oni, koji ne bi uradili farz, bi bili griješnici a oni koji bi ih omalovažili bi postali kafiri. Život za muslimane bi bio vrlo težak.] Ove stvari je trebalo uporediti sa onim za koje je jasno rečeno. Mudžtehidi su osobe, među ulemom, koji su sposobni da upoređivanjem razumiju kako se takve stvari trebaju raditi. Vadžib je to jeste, naređeno je u Kur'an-i kerimu i u Hadis-i šerifu da mudžtehid mora da svojom svom snagom nastoji da pronađe kako će on kao i oni koji ga slijede raditi izvjesnu radnju. On je mora raditi u skladu sa svojim zaključkom ili izborom (idžtihad) za koji on misli da je najvjerovatnije ispravno rješenje. Mudžtehidova greška, koju je napravio u svom nastojanju da razumije kako je nešto ispravno raditi, se ne smatra grijehom i on će na ahiretu biti nagrađen za svoje nastojanje i trud jer je čovjeku naređeno da radi koliko može. Ako je pogriješio dobiće jednu nagradu za svoje nastojanje. Ako je pronašao istinu (ispravan odgovor) dobiće deset puta veću nagradu. Svi Ashab-i kiram-radijallahu teala anhum edžma'in-su bili veliki alimi to jeste, mudžtehidi. Među onima koji su živjeli odmah iza njih je bilo puno velikih alima koji su mogli činiti idžtihad i svakog od njih je slijedilo puno svijeta (to jeste, svaki je imao svoj mezheb). Kako je vrijeme prolazilo mnogi od ovih mezheba su zaboravljeni tako da su se, u Ehl-i sunnetu, održala samo četiri mezheba. Kasnije, da ne bi neko došao i tvrdio da je mudžtehid i započeo krivovjernu grupu, Ehl-i sunnet ulema nije slijedila nikog osim ova četiri mezheba. Milioni pripadnika Ehl-i sunneta su sljedili jedan od ova četiri mezheba. Pošto je vjerovanje ova četiri mezheba isto oni nisu jedni druge smatrali krivim niti su jedni druge smatrali bid'at sahibijama (krivovjernicima) i jereticima. Govoreći da je put ova četiri mezheba pravi put musliman misli da je vjerovatno njegov mezheb više u pravu. Pošto nam islam ne pokazuje jasno, kako će se suditi za djela koja su rađena po idžtihadu, moguće je da naš mezheb nije u pravu a da su ostala tri mezheba u pravu. Najbolje je za svakoga da kaže, "Mezheb koji ja slijedim je u pravu ali može biti da i nije. Druga tri mezheba nisu u pravu a možda i jesu." Nije dozvoljeno mješati mezhebe jedan sa drugim ako nema hardža (prisiljavajuće nevolje). Osoba se mora u svakom pogledu prilagoditi mezhebu koji slijedi na taj način što će naučiti njegova učenja kada nema hardža.

[Osobi je džaiz (dozvoljeno) u slučaju hardža (velike poteškoće, potpune nemogućnosti izvršavanja izvjesne radnje u skladu sa svojim mezhebom) slijediti drugi mezheb po tom pitanju. Međutim, postoje šartovi (uslovi). Osoba koja je primorana da slijedi drugi mezheb mora da ispuni njegove šartove (uslove) to jeste farzove i mufside (radnje koja poništavaju djelo). Ibni Abidin u poglavlju pod naslovom Nikah-i ridž'i piše da su alimi hanefijskog mezheba izdali fetvu po kojoj je u takvoj situaciji dozvoljeno imitirati Maliki mezheb]

Večina uleme je rekla da je Hanefijski mezheb bliži istini. Zato se je ovaj mezheb rasprostranio u večini Muslimanskih zemalja. Skoro svi muslimani Turkistana, Indije i Anatolije su Hanefije. Cijela zapadna Afrika pripada Maliki mezhebu. U priobalnom pojasu Indije, među Kurdima, u Egiptu, Arabiji kao i Dagistanu Šafi'ije su mnogobrojne. Hanbelija je nekoliko. U jedno vrijeme ih je bilo puno u Damasku i Bagdadu.

Postoje četiri Edille-i šer'ijje (to jeste vjersko znanje, dokumenti mudžtehid imama, izvori): Kur'an-i kerim, Hadis-i šerif, Idžma-i ummet, i Kijas-i fukaha (Kijas-i mudžtehid).

Kada je mudžtehid naišao na neko pitanje za koje nije mogao naći jasan odgovor u Kur'an-i kerimu on bi za njega potražio odgovor u Hadis-i šerifu. Ako odgovor na postavljeno pitanje nije postojao jasno ni u Hadis-i šerifu, mudžtehid je rekao da se dotična radnja treba raditi u skladu sa idžmom, ako u idžmi postoji jasan odgovor na to pitanje. [Idžma' znači saglasnost ili jednoglasnost svih Eshab-i kiram to jeste, oni su svi, potpuno isto, učinili ili prokomentarisali izvjesnu radnju. Idžma' Tabi'ina, koji su došli nakon Ashab-i kiram, je takođe dokument. Nije idžma' što kažu ili urade ljudi, koji su nakon njih došli, a naročito ako su to naši savremenici i vjerski reformatori ili oni koji nemaju pojma o vjeri.] U slučaju da za tu radnju, ni u idžmi, ne postoji jasan odgovor tada je bilo potrebno slijediti kijas mudžtehida. Imam-i Malik je takođe rekao da je dokument, pored ova četiri dokumenta, i saglasnost stanovnika Medine-i munavvere toga vremena. On je rekao, "Njihova tradicija [saglasnost] im je prenesena preko njihovih očeva i djedova od Resulullaha-sallallahu alejhi ve sellem." On je rekao da je za njega ovaj izvor pouzdaniji od kijasa. Međutim ovaj izvor (stanovnike Medine-i munavvere), imami druga tri mezheba nisu smatrali kao dokument.

Za idžtihad postoje dva puta. Prvi put je put koji je ulema Iraka zvala re'j put (put izbora) ili kijas. Ako u Kur'an-i kerimu ili Hadis-i šerifu nije jasno rečeno kako se treba raditi izvjesnu radnju mudžtehid bi potražio drugu radnju koja joj je slična a za koju je jasno rečeno u Kur'an-i kerimu ili hadis-i šerifu kako se treba raditi. Kada bi mudžtehid pronašao sličnu radnju on bi je uporedio sa radnjom koja joj je slična pa bi se radnju u pitanju radilo na sličan način. Nakon Eshab-i kiram, vođa mudžtehida ovog puta je bio Imam-i a'zam Ebu Hanifa-rahmetullahi alejh.

Drugi put je bio put uleme Hidžaza takozvani rivajet put (put tradicije). Ulema Hidžaza je smatrala tradiciju stanovnika Medine-i munavvere jačom od kijasa. Najuzvišeniji od mudžtehida ovoga puta je bio imam-i Malik-rahmetullahi alejh-koji je živio u Medine-i munavveri. Imam-i Šafi'ija i imam-i Ahmed ibni Hanbel-rahmetullahi teala alejhima-su posjećivali njegova predavanja. Imam-i Šafi'ija je, nakon što je naučio imam-i Malikov put, otišao u Bagdad i tamo od imam-i a’zamovih učenika naučio put imam-i a'zama. On je sjedinio ova dva puta. On je osnovao novi put idžtihada. S obzirom da je bio književnik i vrlo elokventan on je donijeo odluku za svako pitanje ili radnju u skladu sa alternativama koje ja smatrao emfatičnijim (naglašenijim) na osnovu razumijevanja konteksta ajet-i kerima i hadis-i šerifa. Kada nije mogao naći jaku alternativu on je kijasom učinio idžtihad. Ahmed ibni Hanbel je takođe došao u Bagdad nakon što je naučio put imam-i Malika. I on je u Bagdadu naučio metode kijasa od taleba (učenika) imam-i a'zama. Pošto je znao veliki broj hadis-i šerifa na pamet on je prvo učinio idžtihad posmatrajući kako hadis-i šerif potvrđuju jedni druge tako da se, po mnogim pitanjima ahkam-i šerijje, nije složio sa druga tri mezheba.

Slučaj ova četiri mezheba se može uporediti sa stanovnicima grada čiji se predstavnici, kad naiđu na novi problem koji ne mogu da naiđu u zakonu, skupe da ga riješe upoređujući ga sa sličnim zakonskim paragrafom. Nekad se desi da se ne slože. Jedni kažu da je cilj države da održava gradove za komfor ljudi. Rezonujući i razmatrajući oni riješe problem upotrebljavajući analogiju između ovog slučaja i jednog sličnog slučaja koji je direktno definisan u zakonskom članu. Ova procedura je slična hanefijskom mezhebu. Drugi, posmatraju ponašanje činovnika glavnog grada i imitiraju ih po tom pitanju. Oni kažu da njihovo ponašanje pokazuje namjeru države. Ovaj metod je sličan Maliki mezhebu. Neki pronađu način na koji se treba raditi izvjesna afera studirajući izraz i kontekst zakona. Oni su slični Šafi'iijskom mezhebu. Izvjesni od njih odluče kako je ispravno raditi izvjesnu aferu sakupljajući druge zakonske članove i upoređujući ih jedne sa drugim. Oni su slični Hanbeli mezhebu. Na ovaj način, svaki od uglednih gradskih ličnosti nađe soluciju i kaže da je njegova solucija ispravna i u skladu sa zakonom. Međutim, zakon odobrava samo jednu od četiri solucije tako da su druge tri neispravne. Njihov nesporazum nije iz namjere da se suprotstave zakonu. Oni nastoje da izvrše naređenja države. Prema tome, ni jedan od njih se ne smatra krivim. Njih se puno cijeni za njihovo jako nastojanje. Međutim, one koji su pronašli što je ispravno se još više cijeni i biće nagrađeni. Slučaj četiri mezheba je u ovom smislu. Ono što Allahu teala voli je svakako samo jedno od njih. U aferi u kojoj se četiri mezheba razilaze jedan od drugog samo je jedan u pravu. Druga tri nisu u pravu. Međutim, pošto je svaki imam mezheba nastojao da pronađe pravi put biće oprošteno onim koji nisu u pravu. Oni će čak biti i nagrađeni pošto je naš Pejgamber-sallallahu teala alejhi ve sellem-rekao, "Moj ummet neće biti kažnjen radi grešaka ili zaborava." Razlike među njima su samo u malim i beznačajnim stvarima. Oni se potpuno slagažu i ne kritikuju jedni druge u odnosu na vjerovanje i najveću većinu ibadeta to jeste, u pravilima i propisima Kur’an-i kerima i Hadis-i šerifa.

STAZOM SUNNETA

Back | Index | Next