[Pitanje: “Vehhabije i oni koji čitaju njihove knjige kažu: ‘Mezhebi su se pojavili u drugom stoljeću po Hidžri. Kojem su mezhebu pripadali Ashabi i Tabi’in?’"

Odgovor: Imam mezheba je veliki alim koji je sakupio vjersko znanje, koje je stekao od od Ashab-i kiram i koje je jasno izraženo u Kur’an-i kerimu i hadis-i šerifu i zapisao ga u svoje knjige. Što se tiče učenja koja nisu jasno rečena on bi ih pregledao upoređujući ih sa onim koja su rečena jasno. U knjizi pod naslovom Hadika na tri stotine osamnaestoj stranici piše, "Za vrijeme četiri čuvena mezheb imama su takođe postojali i mnogi drugi imami koji su imali svoje mezhebe. Međutim danas ne postoji niko od onih koji slijede druge mezheb imame pošto se je, vijekovima, njihov broj smanjivao." Svaki Ashab-i kiram je bio mudžtehid, duboki alim i imam mezheba. Svaki od njih je imao svoj mezheb i bio je uzvišeniji i imao je više znanja od četiri mezheb imama. Njihovi mezhebi su mogli biti ispravniji i uzvišeniji. Ali, pošto nisu bili zapisani u knjige njihovi mezhebi su zaboravljeni. Ubrzo, nije više bilo moguće slijediti ni jedan drugi osim ova četiri mezheba. Pitati "kom su mezhebu pripadali Ashab-i kiram?" je kao reći, "kojoj diviziji pripada pukovnik?" ili, "kojem razredu pripada profesor fizike?"]

U mnogim knjigama je napisano da nije postojao ni jedan duboki alim, nakon četiri stotine godina po Hidžri, koji bi mogao učiniti mutlak idžtihad (apsolutni idžtihad). Hadis-i šerif na tri stotine osamnaestoj stranici knjige Hadika kaže da će se povećati broj lažnih, krivovjernih ljudi na vjerskom položaju. Zato danas, svaki Ehl-i sunnet musliman, mora da slijedi (taklid) jedan od četiri poznata mezheba. To znači, on mora da pročita i da se prilagodi Ilmihal knjigama jednog od ova četiri mezheba, da ima iman i da sva svoja djela uskladi prema ovim knjigama. On će ovako postati član jednog od ovih mezheba. Ko ne slijedi jednog od njih nije pripadnik Ehl-i sunneta nego je mezhebsiz (nemezheblija) koji, ili pripada jednoj od sedamdeset dvije krivovjerne grupe ili je kafir. Ova činjenica je napisana u Bahr, Hindijje i Tahtavi, poglavlje Zebajih i u Ibn-i Abidin, poglavlje o Bagije. Nadalje, na pedeset drugoj stranici knjige El-besair piše da tefsir Ahmeda Savi-rahmetullahi teala alejh-iznosi da je isto napisano i u suretu Kehf.

Autor knjige mizan-ul kubra-rahmetullahi teala alejh-piše u predgovoru, "Svi zaboravljeni mezhebi kao i postojeća četiri su sahih (ispravni, vjerodostojni). Ni jedan od njih nije uzvišeniji od drugog pošto svi ovise o četiri ista dinska izvora. Svi mezhebi imaju nešto što je lagano (Ruhsat) kao i nešto što je teško (Azimet). Osoba pravi od islama igru ako radi ruhsat a u stanju je da raditi azimet. Onome ko ima uzur (šeri’atski opravdan razlog to jeste, ko nije u mogućnosti da radi azimet) je dozvoljeno upotrijebiti ruhsat. Njegova upotreba ruhsata zaslužuje isto onoliko sevaba koliko bi dobio da radi azimet. Vadžib je onom, ko je u mogućnosti, u svom mezhebu raditi azimet umjesto ruhsata. Nadalje, ako izvjesna radnja, koja u njegovom mezhebu ima samo ruhsat, ima u drugom mezhebu azimet njemu je vadžib uraditi azimet. Moramo što možemo više izbjegavati nevoljenje riječi bilo kojeg mezheb imama ili držanje našeg mišljenja uzvišenijim od njihovog. Znanje i razum drugih u poređenju sa znanjem i razumom mudžtehida su skoro ništa." Kada nije dozvoljeno osobi koja nema uzura da radi u skladu sa ruhsatom u svom mezhebu shvatiće se da nikada nije dozvoljeno iznalaziti ruhsate u drugim mezhebima što se zove činjenje telfika mezheba.

Autor knjige Durr-ul-muhtar-rahmetullahi teala alejh-piše u njenom predgovoru što takođe piše i u knjizi Redd-ul-muhtar, koja je anotacija knjige Durr-ul muhtar, "Nije sahih istraživati ruhsate (olakšice) mezheba i ibadetiti u skladu sa njima. Na primjer ako koža, nekoga ko ima abdest a slijedi Šafi’ijski mezheb, prokrvari njegov abdest nije izgubljen dok će krvarenje prouzrokovati gubljenje abdesta kod osobe koja slijedi Hanefijski mezheb. U drugu ruku, osoba koja slijedi Šafi’ijski mezheb će izgubiti abdest ako njegova koža dotakne kožu žene koja mu nije mahrem (koju po šeri’atu može oženiti) dok onaj ko slijedi Hanefijski mezheb neće izgubiti abdest ako ga takne žena koja mu nije mahrem. Prema tome namaz osobe, čija koža krvari i koja je takla kožu žene koja mu nije mahrem, nakon što je uzela abdest, nije sahih sa takvim abdestom. Isto tako je batil (nevažeće, neispravno) slijediti drugi mezheb dok se nešto radi po mezhebu. Na primjer, osobi koja slijedi Šafi’ijski mezheb neće biti sahih da klanja namaz, ako je dotakne pas a koja je, prema svom mezhebu pri uzimnju abdesta učinila mesh samo po malom dijelu kose, [ako nije oprala površinu koju je pas dotakao] takođe slijedeći i Malıki mezheb. Salat (namaz) osobe koju je dotakao pas neće biti sahih prema Šafi’ijskom mezhebu. Međutim, pseto prema Maliki mezhebu nije nedžs ali se mesh (kada se uzima abdest) mora učiniti mokrim rukama po svoj kosi. Slično tome, razvod braka koji je dat pod prinudom je u Hanefijskom mezhebu sahih dok nije sahih u druga tri mezheba. Prema tome, osobi nije dozvoljeno slijediti Šafi’ijski mezheb i nastaviti brak sa ženom koju je razveo i istovremeno biti oženjen njenom sestrom slijedeći Hanefijski mezheb. Prema saglasnosti uleme nije sahih (dozvoljeno) činiti talfik u izvršavanju izvjesnog posla to jeste, nije dozvoljeno istraživati ruhsate (olakšice) mezheba i po njima raditi. Nije dozvoljeno raditi nešto ako ne slijedimo ni jedan od četiri mezheba." [Durr-ul-muhtar, predgovor i Redd-ul-muhtar njen komentar.] Nadalje, "U Šafi’ijskom mezhebu je džaiz (dozvoljeno), kad postoji uzur (šeri’atski opravdan razlog) kao što su sefer (putovanje) i jaka kiša, sastaviti zajedno podne i ikindiju namaz kao i akšam i jaciju namaz. U Hanefijskom mezhebu ovo nije dozvoljeno. Hanefiji je haram, kada putuje, klanjati podne u ikindijsko vrijeme. Hanefiji nije nikada sahih klanjati ikindiju u vrijeme podne namaza. Međutim oba slučaja su u Šafi’ijskom mezhebu sahih. Kada postoji velika poteškoća (haradž, mešakkat) u izvršavanju nekog posla (kao na primjer ibadeta), po našem mezhebu nam je džaiz (dozvoljeno), izabrati ruhsat (olakšicu) koji postoji u našem mezhebu da izvršimo tu radnju. Ako je i ruhsat teško uraditi, biće nam dozvoljeno, za taj specifični ibadet, slijediti to jeste, imitirati neki drugi mezheb (od četiri mezheba). Međutim u ovom slučaju onaj ko ovo čini mora da obavlja farzove i vadžibe drugog mezheba koji se odnose na taj posao ili ibadet." [Ibid, poglavlje o namaskim vremenima.] Osoba koja imitira (slijedi) drugi mezheb, dok radi izvjesni posao ili ibadet, ne izlazi iz svog mezheba; ona nije promijenila (ne mijenja) svoj mezheb. Ta osoba samo, dok radi taj posao (radi kojeg imitira drugi mezheb), mora da takođe pazi i na šartove toga drugog mezheba.

U drugom tomu knjige Redd-ul-muhtar Ibni Abidin-rahmetullahi teala alejh-piše na pet stotina četrdeset drugoj stranici, "Hanefiji će biti džaiz (dopušteno) klanjati podne sa abdestom, koji je uzeo (da klanja podne namaz), bez da je zanijjetio da uzima abdest (za podne namaz). Ako on u vrijeme ikindije počne slijediti Šafi’ijski mezheb njemu neće biti sahih klanjati ikindiju sa abdestom koji je uzeo u podne. On mora da ponovo uzme abdest i da zanijjeti kada uzima abdest. U Šafi’ijskom mezhebu je farz formalno zanijjetiti kada se uzima abdest. U Hanefijskom mezhebu nije farz da se zanijjeti kada se uzima abdest. U istoj knjizi, u poglavlju ta’zir, piše, "Ako neko radi dunjalučkih poslova (razloga) promijeni mezheb, bez vjerske potrebe ili bez potrebe koja se odnosi na ilm (znanje) takva osoba se igra sa vjerom. Takva osoba mora biti kažnjena. Plašimo se da će takva osoba umrijeti bez imana (kao kafir). Allahu teala kaže, "Pitajte one koji znaju!" Ovo je razlog da je postalo vadžib pitati mudžtehida to jeste, slijediti mezheb. Slijediti mezheb to jeste, mezheb taklid činiti je jedino moguće ili da kažemo kojeg smo mezheba ili da u srcu zanijjetimo bez izgovaranja. Slijediti mezheb znači čitati, naučiti i raditi u skladu sa učenjima mezheb imama. Mezhebu se ne može pridružiti samo izgovarajući, ja sam Hanefija ili, ja sam Šafi’ija bez da ga se nauči ili zna. Takve osobe moraju da nauče kako se ispravno obavlja ibadet iz ilmihal knjiga i od hodža.

Osoba koja prezire mezhebe i koja mijenja svoj mezheb kako bi izabrala lakši način kada nešto radi [to jeste, koja ujedinjuje mezhebe i odabire i sakuplja njihove olakšice] ne može biti svjedok." [Ibid, poglavlje o svjedočenju.]

Ibni Abidin piše u predgovoru da je, "halifa Harun-ur-rešıd rekao imam-i Maliku, ‘Ja hoću da po svim islamskim zemljama rasprostranim tvoje knjige i da svima naredim da samo njih slijede.’ Imam-i Malik je odgovorio, ‘O halifa, nemoj da to radiš! Mezhebi različitih alima su Allahov teala rahmet (milost) ovom ummetu. Svako slijedi mezheb koji voli. Svi mezhebi su ispravni."

Mu’min ili Muslim ili Musliman je onaj ko vjeruje i prihvata vjeru koju je Allahu teala objavio i poslao čovječanstvu preko Muhammeda-alejhisselam-a koja se je raširila u islamskim državama. Ovo znanje, ova nauka se nalazi u Kur’an-i kerimu i u hiljadama hadis-i šerifa. Ashab-i kiram su ovo znanje, ovu nauku naučili od našeg Pejgambera-sallallahu alejhi ve sellem. Selef-i salihin, koji su došli iza Ashab-i kiram u drugom i u trećem vijeku to jeste ulema islama, su ovo znanje i nauku zapisali u svoje knjige onako kako su ih direktno od Ashab-i kiram čuli ili kako su ih čuli od onih koji su ih čuli od Ashab-i kiram. Alimi islama koji su iza njih došli su različito protumačili znanje koje su nam saopštili Selef-i salihin pa su tako nastale sedamdeset tri grupe koje se jedna od druge razlikuju u načinu vjerovanja. Samo jedna od ove sedamdeset i tri grupe nije slijedila svoje misli i mišljenja. Samo jedna od ovih grupa nije ništa ni promijenila ni dodala u svojoj interpretaciji. Ova jedina grupa sa ispravnim imanom se zove Ehl-i sunnet ili Sunni. Sedamdeset dvije grupe koje su se odvojile kao rezultat pogrešnog tumačenja i objašnjavanja sumnjivih ajeta i hadisa se zovu Bid’at ili Dalalet (krivovjerne) ili mezhebsiz (nemezheblije) grupe. Oni su muslimani ali su u krivovjerstvu. [Na početku prvog toma knjige Se’adet-i ebedijje piše, "Farz i sunnet onih koji rade harame je sahih to jeste, oni su odplatili dug ali neće dobiti sebab. U knjizi Hadika kod objašnjenja hadis-i šerifa, ‘Ibadeti bid’at sahibija (krivovjernika) nisu kabul (se ne primaju)’ piše, ‘Ibadeti muslimana koji se ne ustežu od griješenja nisu kabul iako mogu biti sahih.’"]

Izvjesni ljudi, umjesto da nauče iz knjiga Selef-i salihin-rahmetullahi alejhim edžma’in kako se ispravno vjeruje, tumače Kur’an-i kerim i hadis-i šerif u skladu sa svojim razumom i mišljenjem što je prouzrokovalo da se njihov iman potpuno pokvari pa su postali kafiri koji se nazivaju mulhid. Mulhid misli da je iskren musliman i da pripada ummetu Muhammeda-alejhisselam. Munafik se predstavlja kao musliman. Međutim on pripada drugoj vjeri. Zindik je nevjernik. On ne vjeruje ni u jednu vjeru. On se pretvara da je musliman kako bi prevario muslimane i učinio da oni postanu nevjernici, ateisti. On nastoji da u islamijjet uvede Vjerske reforme kako bi ga pokvario i promijenio. On je neprijatelj islama. Oni su puno štetni. Franmasoni i Engleski špijuni su ovakvi.

Ono što se mora znati i vjerovati da bi bili musliman nije samo šest osnovnih principa vjerovanja. Da bi se bilo musliman, takođe se mora vjerovati da je potrebno izvršavati mešhur (dobro poznate) farzove i izbjegavati i kloniti se harama. Osoba koja ne vjeruje činjenicu da je naša prva dužnost izvršavati farzove i ne raditi harame će izgubiti svoj iman i postaće murted (odmetnik, otpadnik iz vjere, apostata). Ko vjeruje da je izvršavanje farzova i izbjegavanje harama naša prva dužnost ali ne radi jedan ili više farzova ili radi jedan ili više harama je musliman ali je kriv, griješan musliman. Ovakav musliman se zove fasik. Izvršavanje farzova i uzdržavanje (apstinencija) od harama se zove činjenje ibadeta. Musliman koji nastoji da čini ibadet i koji, čim pogriješi, odmah dođe na tevbe se zove salih musliman.

Danas, onom ko živi u slobodnim zemljama, nije opravdano ne znati šest osnovnih principa vjerovanja i mešhur farzove i harame. Ne naučiti ih je veliki džunah. Neophodno ih je potrebno ukratko naučiti i sa njima podučiti našu djecu. Ako ih zanemarimo zato što ne mislimo da su važni postaćemo kafir (nevjernik). Koji god kafir samo izgovori kelimu Ešhedu en lailahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve Resuluh, zna i vjeruje njeno značenje, odmah postaje musliman. On kasnije mora da postepeno nauči šest osnovnih principa imana i dobro poznate farzove i harame. Ako ih ne nauči on izlazi iz islama i postaje murted. Oni se moraju naučiti iz ispravnih ilm-i hal knjiga koje su napisali alimi Ehl-i sunneta.

STAZOM SUNNETA

Back | Index | Next