Imam-i Muhammed Gazali-rahmetullahi alejh-piše u svojoj knjizi Kimja-i se’adet, "Kada neko postane Musliman, prvi farz mu je da nauči i da vjeruje značenje kelime La ilahe illallah, Muhammedun resulullah. Ova kelima se zove Kelime-i tevhid. Svakom muslimanu je dovoljno da samo, bez ikakve sumnje, vjeruje značenje kelime-i tevhid. Nije mu farz da zadovolji svoj razum niti da je činjenicama (delilima) dokazuje. Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-nije naredio arapima da znaju, da pominju bitne dokaze, niti da istražuju i razjašnjavaju ikakve moguće sumnje. On im je samo naredio da vjeruju, i da ne sumnjaju. Svakome je, takođe, dovoljno, da površno vjeruje. Međutim, farz-i kifaje je, da u svakom gradu ima nekoliko vjerskih alima. Ovim alimima je vadžib da znaju delile, da odstrane sumnje, i da odgovaraju na pitanja. Oni su za mu’mine kao čobani. Oni ih, s jedne strane, podučavaju i’tikad to jeste, imansko znanje a s druge strane odgovaraju na klevete din dušmana.

Kur’an-i kerim je formulisao značenje kelime-i tevhid a Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-je objasnio šta je u njoj izjavljeno. Svi Ashab-i kiram su naučili ova objašnjenja i prenijeli ih onima koji su iza njih došli. Uzvišeni vjerski alimi, koji su nama prenijeli ono, što su Ashab-i kiram prenijeli, na taj način što su to, bez promjene, zapisali u svoje knjige, se zovu Ehl-i sunnet. Svi moraju da nauče vjerovanje (i’tikad) Ehl-i sunneta, da se ujedine i da se vole. Sjeme sreće je u ovom i’tikadu i u ovom ujedinjenju.

Ehl-i sunnet alimi su objasnili kelime-i tevhid na sljedeći način: Ljudi nisu postojali. Oni su svi kasnije stvoreni. Neko je stvorio ljude. On je sve stvorio. Ovaj stvaralac je jedan. On nema sudruga (ortaka) niti Mu je iko sličan. Ne postoji niko drugi kao On. On je bio uvijek postojeći. Njegovo postojanje nema početak. On će biti uvijek postojeći. Njegovom postojanju nema kraja. On neće prestati postojati. Njegovo postojanje je uvijek potrebno. Njegovo nepostojanje nije moguće. On sam od Sebe postoji. On ne treba nikakav sebeb (uzrok, posrednika za Svoje postojanje). Sve što postoji Ga treba. On je Onaj koji sve stvara i sve održava u životu. On nije materija. On nije tijelo. On nije na nekom mjestu. On nije ni u kakvoj materiji. On nema oblik. On se ne može izmjeriti. Ne možemo pitati, kakav je On. Kada kažemo On, ništa, što nam padne na pamet, ili što zamislimo, nije On. On nije tome sličan. To su sve Njegova stvorenja. On nema sličnosti sa Svojim stvorenjima. On je stvaralac svega što padne na pamet, svake iluzije, i svake varke. On nije gore, dole ili sa strane. On nema mjesto. Svako stvorenje je ispod Arša. Arš je ispod Njegove moći (kuvveta) i svemoći (kudreta). On je iznad Arša. Međutim, On nije na Aršu. Arš postoji sa Njegovom uslugom (lutf) i kudretom. On je sada, isti kakav je bio u ezelu (vječnoj prošlosti). On će biti uvijek isti u ebedu (vječnoj budućnosti), kakav je bio prije stvaranja Arša (u ezelu). U njemu nema promjene. On ima Svoje sifate (atribute). On ima osam sifata koji se zovu Sifat-i subtijje: Hajat-Allahu teala živi Svojim vječnim životom, Ilm-Allahu teala sve zna, Sem’-Allahu teala sve čuje, Besar-Allahu teala sve vidi, Kudret-Allahu teala je svemoćan, Irade-Allahu teala sve Svojom voljom čini, Kelam-Allahu teala govori Svojim govorom, Tekvin-Allahu teala sve stvara, uzdržava i rastvara. U ovim Njegovim sifatima nikada nema promjene. Promjena je znak mane. On nema ni manu ni nedostatak. Iako On nije sličan ni jednom od Svojih stvorenja, moguće Ga je na dunjaluku znati, onoliko koliko nam On dadne da Ga znamo, i na ahiretu vidjeti. Na dunjaluku Ga znamo a nismo u stanju da razumijemo kakav je a na ahiretu ćemo Ga vidjeti, na nama nerazumljiv način.

Allahu teala je poslao Pejgambere-alejhimusselam-Svojim robovima (ljudskim stvorenjima). On je preko ovih velikih ljudi, pokazao Svojim robovima, sebebe se’adeta i felaketa. Najuzvišeniji od svih Pejgambera, je zadnji Pejgamber, Muhammed-alejhisselam. On je poslan kao Pejgamber svakome, i vjernicima i nevjernicima, svakom mjestu i svakoj naciji na zemlji. On je Pejgamber za sve ljude, meleke i džine. U svakom dijelu svijeta, svako, mora da slijedi i da se prilagodi, ovom uzvišenom Pejgamberu. Ovdje se završava prijevod iz knjige Kimja-i se’adet koju je napisao imam-i Gazali. Imam-i Muhammed Gazali-rahmetullahi teala alejh-je jedan od velikih alima islama. On je napisao na stotine knjiga. Sve njegove knjige su vrlo cijenjene. On je rođen 450. po hidžri (1068.) u Tusu to jeste, Mešhed, Iran, gdje je i preselio na ahiret 505. po hidžri (1111.).

Veliki alim i muršid-i kamil, sejjid Abdulhakim Arvasi-rahmetullahi alejh-je rekao, "Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-je imao tri dužnosti. Njegova prva dužnost je bila da svim ljudskim bićima učini teblig, da saopšti ahkam-i Kur’anijje (propise Kur’an-i kerima) to jeste, imansko znanje i ahkam-i fikhijje (propise fikha). Ahkam-i fikhijje se sastoji od naređenja i zabrana. Njegova druga dužnost je bila, da samo u srca najuzvišenijih iz njegovog ummeta, prenese ahkam-i ma’nevijje (duhovne propise) Kur’an-i azimuššana dakle, znanje o Allahovom teala zatu (ličnosti) i sifatima to jeste, ma’rifet. Ova dužnost se ne smije pobrkati sa prvom dužnosti koja se zove teblig. Mezhebsiz (nemezheblije) ne vjeruju (odbacuju) ovu drugu dužnost. Međutim, Ebu Hurejre-radijallahu anh-je rekao, ‘Od Resulullaha-sallallahu alejhi ve sellem-sam naučio dvije vrste znanja (ilma, iluma). Jedo od njih sam vam rekao. Ubili bi me kada bih vam objasnio drugo.’ Ove Ebu Hurejrine riječi su napisane u knjigama Buhari, Miškat, Hadika i u imam-i Rabbanijevim pismima pod brojem 267 i 268 u njegovoj knjizi Mektubat. Treća dužnost je usmjerena prema muslimanima koji ne slušaju va’z ili nasihat a odnosi se na izvršavanje fikhskih propisa (ahkam-i fikhijje). Ovakvi muslimani su bili primorani da izvršavaju fikhske propise, čak je i sila bila upotrebljena.

Nakon Resulullaha-sallallahu alejhi ve sellem, četiri halife-radijallahu anh-su savršeno izvršile ove tri dužnosti. Za vrijeme imameta hazret-i Hasana-radijallahu anh-fitna i bid’ati su se povećali. Islam se je raširio na tri kontinenta. Resulullahov-sallallahu alejhi ve sellem-nur se je udaljio od zemlje. Broj Ashab-i kiram-radijallahu anh-se je smanjio. Kasnije niko nije bio u stanju da sam ispuni ove tri dužnosti. Ove dužnosti su preuzele tri grupe ljudi. Dužnosti imana i ahkam-i fikhijje su dodijeljeni vjerskim imamima to jeste, mudžtehidima. Mudžtehidi oni koji koji nas informišu o znanju imana se zovu mutekellimin. Mudžtehidi koji nam saopštavaju fikhsko znanje se nazivaju fukaha. Druga dužnost to jeste, pomaganje voljnim muslimanima da steknu ma’nevi ahkame Kur’an-i azimuššana je dodijeljena dvanaestorici imama Ehl-i bejta i velikanima tesavvufa. Džunejd-i Bagdadi i Sirri-ji Sekati su među njima. Džunejd-i Bagdadi je rođen 207. [821.]. On je 298. po hidžri [911 naše ere] u Bagdadu preselio na ahiret. Sirri-ji Sekati-rahmetullahi teala alejhima-je 251. [876] u Bagdadu preselio na ahiret.

[Ehl-i sunnet alimi su sakupili ilm-i tesavvuf, učeći ovu drugu dužnost od dvanaestorice imama našeg efendije, Resulullaha. Izvjesni ljudi ne vjeruju u Evlije, keramete, i tesavvuf. Ovo nam dokazuje činjenicu da oni nemaju veze sa dvanaestoricom imama. Jer, da slijede Ehl-i bejt i da su naučili od dvanaest imama ovu drugu dužnost našeg Pejgambera među njima bi bilo mnogo alima tesavvufa, i Evlija. Pošto oni ne slijede Ehl-i bejt oni nemaju, među njima, ni jednog alima tesavvufa. Pored toga, oni čak i ne vjeruju da bi takvi alimi mogli postojati. Očigledno je da su dvanaestorica imama-imami Ehl-i sunneta. Oni koji vole Ehl-i bejt pripadaju Ehl-i sunnetu i slijede dvanaest imama. Da bi neko postao alim islama on mora da je Resulullahov nasljednik u ovim dvjema dužnostima. Dakle, on mora da bude mutehassis (ekspert, specijalista) u ovim naukama. Abdulgani Nablusi, jedan od takvih alima, citira hadis-i šerif na 233. i 649. stranici svoje knjige Hadikat-un-nedijje, koji opisuje ma’nevi ahkame (duhovne propise) Kur’an-i kerima i naglašava da, nevjerovanje ovih pravila, pokazuje neukost i znak nemezhebstva.]

Treća dužnost to jeste, ahkam-i dinijje, postojanje zakona vjere koji se silom i autoritetom izvršavaju, je dodijeljena sultanima to jeste, vladama. Dijelovi prve klase se zove mezhebi, dijelovi druge se zovu tarikat, a dijelovi treće se zovu hukuk (kanun, zakon). Mezhebi koji nam govore o imanskom znanju se zovu i’tikadda mezheb. Naš Pejgamber-sallallahu alejhi ve sellem-je objasnio da će se muslimani, u odnosu na iman, podijeliti u sedamdeset i tri grupe od kojih će samo jedna biti ispravna dok će ostale biti neispravne. Tako se je i desilo. Grupa koja je dobila vesele vijesti da je na pravom putu se zove Ehl-i sunnet vel-džema’at. Ostale sedamdeset dvije grupe, za koje je rečeno da nisu u pravu, se zovu Bid’at grupe to jeste, krivovjerci, jeretici. Pripadnici ovih sedamdeset dvije bid’at grupe nisu kafiri. Oni su svi muslimani. Ali, ako musliman, pripadnik jedne od ovih sedamdeset dvije grupe ne vjeruje nešto što je u Kur’an-i kerimu ili hadis-i šerifu rečeno jasno ili ne vjeruje u nešto što je među muslimanima rasprostranjeno, on postaje kafir. Danas ima mnogo ljudi koji su, iako nose muslimansko ime, napustili mezheb Ehl-i sunneta i postali ili krivovjernici ili kafiri." Citat hazret-i Abdulhakim Efendije se ovdje završava.

Muslimani moraju da uče, od kolijevke do groba. Nauka koju muslimani moraju da nauče se zove Ulum-i Islamijje. Ulum-i islamijje (Islamsko znanje) se sastoji od dva dijela:

A-Ulum-i Naklijje: Šeri’at (vjersko znanje). Ovo znanje se stiče čitanjem knjiga alima Ehl-i sunneta. Vjerski alimi su ove nauke izveli iz četiri glavna izvora Islama. Ova četiri izvora se zovu Eddile-i šer’ijje. Ova četiri izvora su Kur’an-i kerim, Hadis-i šerif, Idžma’-i ummet i Kijas-i fukaha.

1-Ilm-i tefsir. (nauka koja se bavi interpretacijom Kur’an-i kerima). Specijalista ove grane nauke se zove mufessir. Mufessir je duboko učeni alim koji je u stanju da razumije kelam-i ilahi, murad-i ilahi.

2-Ilm-i usul-i hadis. Ova grana nauke se bavi klasifikacijom hadisa. Različite vrste hadisa (trideset jedna vrsta) su objašnjene u knjizi Se’adet-i ebedijje. Prijevod teksta članka pod naslovom "Vrste hadis-i šerifa, veliki alimi hadisa" iz knjige Se’adet-i ebedijje se nalazi na stranici pod brojem 77.

3-Ilm-i hadis. Ova grana nauke detaljno izučava izreke (hadis), ponašanje (sunnet) i manire (halove) našeg Pejgambera-sallallahu alejhi ve sellem.

4-Ilm-i usul-i kelam. Ova grana nauke izučava metode kojima je ilm-i kelam izveden iz ajet-i kerima i hadis-i šerifa.

5-Ilm-i kelam. Ova grana nauke se bavi izučavanjem kelime-i šehadet, kelime-i tevhid i šest osnovnih šartova imana koji su o njima ovisni. Ovo su učenja koja se moraju srcem vjerovati. Alimi kelama imaju obično adet (običaj) da pišu zajedno ilm-i usul-i kelam i ilm-i kelam. Neznalice (džahili) misle da su ove dvije grane jedna grana nauke.

6-Ilm-i usul-i fikh. Ova grana nauke se bavi izvođenjem metoda fikha iz Kur’an-i kerima i hadis-i šerifa.

7-Ilm-i fikh. Ova grana nauke izučava ef’al-i mukellefin. Ona nam objašnjava šta trebaju da rade, oni koji su pametni i koji polno dozrijevaju, u stvarima koje se odnose na tijelo. To je nauka koja je potrebno za tijelo. Ef’al-i mukellefin ima osam dijelova: Farz [Farz je sve ono što je Allahu teala u Kur’an-i kerimu jasno naredio.], Vadžib [Vadžib je Allahovo teala naređenje koje, nije jasno kao farz, nego je izvedeno kao zakljucak.], Sunnet [Sunnet je sve ono što Allahu teala nije jasno naredio a što je naš Pejgamber-sallallahu alejhi ve sellem-je pohvalio ili je sobom redovno radio ili nije zabranio nešto kada je vidio da se radi. Kufr je ne voliti sunnet. Nije greška ako ga volimo ali ga ne činimo.], Musteheb [Musteheb je ono što se smatra dobrim i korisnim ali što nije naređeno da se radi. Ako ga uradimo dobićemo sevab. Nije grijeh ga ne raditi.], Mubah [Mubah je ono što nije izjavljeno da li su grijeh ili ta’at (djelo koje Allahu teala voli). Zavisi od nijjeta hoće li mubah biti ta’at ili grijeh Sve što je mubah je halal. Naprimjer, halal je slagati da bi pomirili dva muslimana. Sve što je halal ne znači da je i mubah. Naprimjer, nije mubah već je mekruh ići u kupovinu kada uči ezan iako je kupovina halal. Svaki mubah je ta’at ako se uradi sa lijepim nijjetom.], Haram [Haram je sve ono što je Allahu teala u Kur’an-i kerimu jasno zabranio. Haram ne može biti mubah (dozvoljen) iako je urađen sa lijepim nijjetom to jeste, za haram nećemo nikada dobiti nagradu. Ko bez ikakvog razloga radi haram on je svakako griješan. Dobitće nagradu onaj ko se kloni harama, dobrovoljno, zbog straha od Allaha teala. Ako haram ne radimo iz nekog drugog razloga nećemo dobiti nagradu (sevab). Samo ćemo izbjeći grijeh.], Mekruh [Mekruh je sve ono što Pejgamber-sallallahu alejhi ve sellem nije volio i što briše sevabe ibadeta.] i Mufsid [Mufsid je ono što je najnemoralnije i najpokvarenije, smrtonosni grijeh.]. Ef’al-i mukellefin (Šeri’at ili Ahkam-i islamijje) se ukratko mogu klasificirati u tri grupe: Stvari koje su naređene, stvari koje su zabranjene i ono što je mubah.

8-Ilm-i tesavvuf. Ova grana se takođe naziva i Ilm-i ahlak (nauka o moralu). Ova nauka ne samo da objašnjava šta trebamo i šta ne trebamo srcem činiti nego nam takođe pomaže da srcem osjetimo iman, olakšava muslimanima izvršavanje njihovih poslova u skladu s fikhom i pomaže im da steknu ma’rifet.

Od ovih osam naučnih grana je farz-i ajn [Farz-i ajn je sve ono što je naređeno svakom muslimanu pojedinačno kao naprimjer namaz.], svakom muslimanu, mušku ili žensku, da nauče kelam, fikh i tesavvuf to jeste, šeri’at onoliko koliko im je potrebno. Ne naučiti ih je grijeh, džunah. Autor knjige Hadika-rahmetullahi teala alejh, tri stotine dvadeset i treća stranica i predgovor u Ibni Abidinu (Redd-ul muhtar).

B-Ulum-i aklijje: Ovo naučno znanje se takođe zove i eksperimentalne nauke. Ove nauke su podijeljene na tehničke i književne nauke. Muslimanima je farz-i kifaje naučiti ove nauke. [Farz-i kifaje je farz koji nije naređen svakom muslimanu pojedinačno, da ga izvrši.] Što se tiče vjerskih nauka njih je farz-i ajn naučiti, onoliko koliko je potrebno. Naučiti više nego što je potrebno to jeste, postati mutehassis (specijalista) u vjerskim naukama je farz-i kifaje. Ako u gradu nema alima koji zna ove nauke, svi će stanovnici i državne vlasti biti griješni.

Vjersko učenje se vremenom ne mijenja. Pogriješiti ili napraviti grešku dok komentarišemo o ilm-i kelamu nije isprika nego zločin. U stvarima, koje se odnose na fikh, varijacije i olakšice koje nam Islam pokazuje se mogu upotrijebiti, samo onda kada po Islamu postoji poteškoća (uzur). U vjerskim poslovima, nije nikada dozvoljeno praviti promijene ili reforme u skladu sa našim mišljenjem ili pogledom. To je sebeb (uzrok) da izađemo iz vjere. Promjena, poboljšanje i progres u ulum-i aklijje je dozvoljeno. Njih je potrebno razviti istraživajući, pronalazeći pa čak i izučavajući ih od kafira.

Sljedeći članak je citat iz knjige Medžmu’a-i Zuhdijje. Sastavio ga je prijašnji ministar prosvjete essejjid Ahmed Zuhdi paša-rahmetullahi teala alejh:

Kada se riječ fikh upotrijebi u četvrtoj kategoriji to jeste, u fekiha jefkahu obliku, ona znači znati, razumjeti. Kada se ona upotrijebi u petoj kategoriji ona znači znati, razumjeti Islam. Alimi Ahkam-i šer’ijje se zovu fakih. Ilm-i fikh se bavi poslovima koje ljudi smiju i ne smiju da rade. Fikhsko znanje je sastavljeno iz Kur’an-i kerima, hadis-i šerifa, idžma’-i ummet i kijasa. Jednoglasno mišljenje Ashaba-i kiram i mudžtehida koji su iza njih došli, se zove idžma’-i ummet. Ahkam-i šer’ijje koji su izvedeni iz Kur’an-i kerima, hadis-i šerifa i idžma’-i ummet se zovu kijas-i fukaha. Ako se za izvjesnu radnju nije moglo iz Kur’an-i kerima ili hadis-i šerifa shvatiti da li je halal ili haram ona se je uporedila sa drugom radnjom za koju se je znalo. Ovo poređenje se naziva kijas. Da bi se kijas mogao upotrijebiti potrebno je da radnja sa kojom se poredi ima isti faktor koji čini prethodnu radnju halalom ili haramom. Ovo samo mogu suditi duboki alimi koji su na deredži (nivou) idžtihada-rahmetullahi teala alejhim edžma’in.

Nauka fikha je ogromna. Ona ima četiri glavna odjeljenja:

1-Ibadat koji se sastoji iz pet podrazreda: Nemaz, post, zekat, hadždž, džihad. Svaki od njih ima puno dijelova. Kako vidimo, spremati se za džihad, je ibadet. Naš Pejgamber-sallallahu alejhi ve sellem-je objasnio da postoje dvije vrste džihada, rata protiv neprijatelja islama: Džihad djelima i džihad riječima. Farz je znati napraviti i testirati nova oružja u pripremi za džihad djelom. Država vodi ovu vrstu džihada. Narodu je farz ići u džihad i biti poslušan zakonima države i naredbama koje se odnose na džihad. Danas, nevjernici napadaju preko članaka, filmova, radio i televizijskih emisija i svakom vrstom propagande. Dakle, druga vrsta džihada-džihad riječima-se je izuzetno strahovito povećao. Prema tome, džihad je, stati nasuprot neprijatelja na ovom bojnom polju.

2-Munakahat je sastavljen od podrazreda kao što su ženidba-udaja, razvod braka, alimentacija i mnoge druge stvari [o kojim je detaljno napisano u knjizi Se’adet-i ebedijje].

3-Mu’amelat ima puno podrazreda kao što su kupovina, prodaja, stanarina, zajedničko vlasništvo, interes, nasljedstvo itd.

4-Ukubat to jeste, krivični zakonik, je sastavljen od pet glavnih podrazreda: Kisas (osveta), sirkat (krađa), zina (preljuba i blud), kazf (optuživanje čestite žene da ima inkontinenciju), riddet to jeste, kako trebamo kazniti murteda.

Svakom muslimanu je farz da ibadet dio fikha dovoljno nauči. Farz-i kifaje je naučiti munakahat i mu’amelat. Drugim riječima, trebaju ih naučiti oni koji se njima bave. Nakon tefsira, hadisa i kelama najšerefnija (najčasnija) nauka je nauka fikha. Slijedećih šest hadis-i šerifa će biti dovoljno da ilustruju šeref (čast) fikha i alima fikha-rahmetullahi teala alejhim edžma’in:

‘Kada Allahu teala hoće da nekom Svome robu dadne dobro On mu dadne da postane fakih.’

‘Kada neko postane fakih Allahu teala mu ispunjava želje i šalje rizk odakle se i ne nada.’

‘Allahu teala kaže da je fakih najuzvišenijia osoba u vjeri.’

‘Jedan fakih je protiv šejtana jači od hiljade abida (onih koji puno ibadet čine).’

‘Najefdalniji (najdragocjeniji) i najcjenjeniji ibadet je naučiti i podučavati fikh.’

Iz ovih hadis-i šerifa takođe shvatamo i uzvišenost imam-i a’zama Ebu Hanife-rahmetullahi teala alejh.

Ahkami dinijje (propisi vjere) je u Hanefijskom mezhebu prenesen preko lanca koji započinje sa Ashabom, Abdullah ibni Mes’udom-radijallahu anh.To jeste, reis (vođa) mezheba, imam-i a’zam Ebu Hanife-rahmetullahi teala alejh, je stekao svoje fikhsko znanje od Hammada. Hammad ga je dobio od Ibrahim-i Neha’ija. Alkama je podučavao Ibrahim-i Neha’ija. Alkama je studirao pod vođstvom Abdullah ibni Mes’uda koga je podučio Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem.

Ebu Jusuf, imam-i Muhammed Šejbani, Zufer bin Huzejl i Hasen bin Zijad su svi talebe (učenici) Imam-i a’zama-rahimehumullah. Od ovih, imam-i Muhammed je napisao oko hiljadu knjiga o vjerskom znanju. On je rođen 135. po hidžri a preselio je na ahiret 189. po hidžri [805. naše ere] u gradu Rejj, Iran. On je oženio majku imam-i Šafi’ije, koji je bio njegov učenik. Nakon smrti, njegove knjige su ostale imam-i Šafi’iji čije se je znanje na ovaj način puno povećalo. Imam-i Šafi’ija-rahmetullahi teala alejh-je rekao, ‘Kunem se da se je moje znanje fikha povećalo čitajući knjige imam-i Muhammeda. Ko hoće da poveća svoje znanje fikha treba da bude u prisustvu Ebu Hanifinih taleba.’ Još je jednom rekao, ‘Svi su muslimani kao ukućani, djeca Imam-i a’zama.’ To jeste, dok su ljudi zarađivali nafaku za svoje ukućane Imam-i a’zam je preuzeo na sebe da pronađe vjersko znanje koje im je, u ovom njihovom poduhvatu, bilo potrebno. On je na ovaj način oslobodio muslimane velikog i teškog posla.

Imam-i a’zam Ebu Hanife-rahmetullahi alejh-je sastavio fikhsko znanje, klasifikovao ga u grane i ogranke i za njega uspostavio usule (metode). On je takođe sakupio i znanje i’tikada, imana kako su Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-i njegovi Ashab-i kiram-ridvanullahi alejhim edžma’in-va’zili (pričali) i podučavao ga stotinama hiljada taleba (učenika, studenata). Neki od njegovih studenata su postali mutehassisi (specijalisti, eksperti) u imanskom znanju (ilm-i kelam). Od ovih je jedan od taleba imam’i Muhammeda Šejbanija, Ebu Bekr-i Džurdžani, postao mešhur (čuven). Njegov učenik, Ebu Nasr-i Ijad, je obučio Ebu Mensur-i Maturidija u ilm-i kelamu. Ebu Mensur je nauku kelama zapisao u svoje knjige, tačno onako kako je došla od Imam-i a’zama. Suprotstavljajući se krivovjernicima on je ojačao i’tikad (vjerovanje) Ehl-i sunneta. On ga je rasprostranio nadugo i naširoko. On je 333. [944] preselio na ahiret u Samarkandu. Jedan jevrej je kupio od rusa njegov kabr (Ebu Mensur-i Maturidijevo turbe) i od njega napravio mjesto za zabavu. Kada je 1996 godine Ihlas kompanija iz Istanbula vidjela u kako bijednom stanju se nalazi njegovo turbe, ona ga je od tog jevreja kupila za 30.000 Američkih dolara i restaurirala. Ovaj veliki alim i Ebul-Hasen-i Eš’ari, jedan drugi alim, se nazivaju imami i’tikad mezheba Ehl-i sunneta.

Alimi fikha su svrstani u sedam grupa. Kemal paša zade bin Sulejman efendi-rahmetullahi teala alejh-je u svojoj knjizi Vakfunnijjat na sljedeći način objasnio ovih sedam grupa:

1.Alimi koji su u Islamu mutlak (apsolutni) mudžtehidi. Oni su konstruisali metode i principe za izvođenje hukmova (ahkam, propis) iz Edille-i erbe’a to jeste,četiri izvora Islama i izveli ahkam (propise) u skladu sa principima koje su osnovali. Među ovim alimima su četiri mezheb imama.

2.Mudžtehidi u mezhebu to jeste, alimi koji su slijedeći principe reisa (vođe) mezheba, izveli ahkam iz četiri delila (dokumenta) to jeste, edille-i erbe’a. Među ove spadaju imam-i Jusuf i Muhammed kao i njima slični-rahmetullahi alejhim edžma’in.

3.Mudžtehidi mes’ele to jeste, alimi koji su osnovali pravila za mes’ele koje reis mezheba nije tretirao, a koje su na bazi metoda i principa mezheba. Međutim, oni su u ovom morali slijediti imama mezheba. Među ovim su Tahavi (238-321 po hidžri u Egiptu), Hassaf Ahmed bin Omer (preselio na ahiret 261. u Bagdadu), Abdullah bin Husejn Kerhi (340), Šems-ul-eimme Halvani (456 u Buhari), Šems-ul-eimme Serahsi (483), Fahrul islam Ali bin Muhammed Pezdevi (400-482 u Samarkandu), Kadihan Hasen bin Mensur Fergani (592) i drugi-rahmetullahi teala alejhim edžma’in.

4.Eshab-i tahridž to jeste, alimi koji nisu dokučili deredžu (stepen, nivo) idžtihada. Oni su bili alimi koji su mogli objasniti kratke i nejasne hukmove, koje su izveli mudžtehidi. Jedan od njih je bio Ahmed bin Ali bin Ebi Bekr Razi (koji je preselio na ahiret 593. po hidžri u Damasku). On je-rahmetullahi teala alejh-napisao komentar na knjigu Kuduri.

5.Erbab-i terdžih to jeste, alimi koji su odabrali jedan od nekoliko rivajeta (priča, haber, naracija ili mišljenje mudžtehida koje je preneseno). Među njima su bili Ebulhasen Kuduri (362-428 po hidžri u Bagdadu) i Burhaneddin Ali Merginani autor knjige Hidaje kojeg su Džingizovi vojnici učinili šehidom u masakru Buhare 593. [1198.].

6.Mukallidi (sljedbenici) koji su napisali razne rivajete (priče, habere) o mes’eli u odnosu na njihovu pouzdanost. Oni u svojim knjigama nisu uključili ni jedan rivajet koji je odbijen. Autor knjige Kenz-ud-dekaik Ebulberekat Abdullah bin Ahmed Nesefi (710), autor knjige Muhtar Abdullah bin Mahmud Musuli (683), autor knjige Vikaje Burhanuššeri’a Mahmud bin Sadruššeri’a Ubejdullah (673), autor knjige Medžma’ul-bahrejn Ibnussa’ati Ahmed bin Ali Bagdadi (694) su nekolicina od njih-rahmetullahi teala alejhim edžma’in.

7.Oni, koji su takođe mukallidi i koji nisu u stanju da razluče za’if (slabe) od kuvvetli (jakih) habera (rivajeta). [Oni su uračunati među alime fikha zato što mogu shvatiti ono što čitaju i to objasniti mukallidima (sljedbenicima) koji to ne razumiju].

STAZOM SUNNETA

Back | Index | Next