Ime Imam-i a’zama Ebu Hanife je bilo Nu’man. Ime njegovog oca je bilo Sabit. Ime njegovog djeda je takođe bilo Nu’man. On je bio prvi od četiri velika imama Ehl-i sunneta. Imam, znači, duboko učeni alim. On je jedan od osnovnih stubova briljantne vjere Muhammeda-alejhisselam. On je potomak Perzijskih plemića. Njegov je djed primio islam. On je rođen u Kufi 80. [698.] godine. On je rođen u početku prvog stoljeća, po hidžri, tako da je on vidio Ashabe-i kiram-alejhimurridvan, Enes bin Malika i Abdullaha bin Ebi Evfa i Sehl bin Sa’d Saidija i Ebuttufejl Amir bin Vasile. On je nauku fikha naučio od Hammad bin Ebi Sulejmana. On je sjedio u sohbetu (ar. suhba, sijelo, društvo, razgobor) velikih Tabi’in ličnosti kao i u sohbetu imam-i Dža’fer Sadika. On je znao napamet bezbroj broj hadis-i šerifa. On je odgajan sa ciljem da bude veliki hakim (sudija) ali je on postao, imam mezheba. On je imao iznenađujuće superioran i začuđujuće oštar inrelekt. On je za kratko vrijeme stekao, u fikhskom znanju, neuporedivo visoku deređu (nivo). Njegovo ime i fama su se pročuli po cijelom svijetu.

Guverner Iraka Jezid bin Amr je predložio Ebu Hanifi da postane hakim na sudu u Kufi, za vrijeme Mervana bin Muhammeda četrnaestog i poslednjeg Umejjidskog halife, koji je bio unuk Mervana bin Hakema, koji je ubijen u Egiptu 132. [750.], pet godina nakon preuzimanja hilafeta. Međutim, pošto je Imam bio pun zuhda, takve i vera’ kao i znanja i intelekta, on je tu ponudu odbio. On se je bojao da neće biti u stanju, radi ljudske slabosti, paziti na ljudske hakove (prava). Jezid je naredio da ga za kaznu, bičuju po glavi stotinu i deset puta. Njegova mubarek glava i lice su od bičevanja natekli. Sljedećeg dana je Jezid izveo pred sebe Imama i ponovo ga ponizio, nudeći mu opet, da bude sudija. Imam mu je rekao, ‘Pusti me da se konsultujem’, nabavio je dozvolu i otputovao. On je otputovao u Mekke-i mukerremu i tamo ostao pet ili šest godina.

Abbasidski halifa Ebu Dža’fer Mansur mu je 150.godine [767. godine naše ere] naredio da bude šef Vrhovnog suda za žalbe. Kada je to Imam odbio, on ga je zatvorio. Imama su za kaznu bičevali svakog dana deset puta više. Kada je broj udaraca bičem dostigao stotinu on je postao šehid. Ebu Sa’d Muhammed bin Mensur Harezmi-rahmetullahi teala alejh, jedan od vezira sultana Melikšaha je sagradio predivno turbe na njegovom mezaru. Kasnije su Osmanlijski padišasi ovo turbe još više ukrasili i nekoliko puta restaurirali. Melikšah-rahmetullahi teala alejh-je treći Seldžučki sultan, sin sultana Alparslana [447.-485.].

Ebu Hanife-rahmetullahi teala alejh-je prvi koji je sastavio i klasificirao nauku fikha i sakupio podatke za svaku granu nauke. On je napisao knjigu Feraiz i knjigu Šurut. Postoji ogroman broj knjiga koje opisuju njegovo ekstenzivno znanje fikha, njegovu izvanrednu moć u kijasu i njegovu, zapanjujuću, uzvišenost u zuhdu (zuhd-odustati od većine mubaha), takvi (takva-ne griješiti), blagosti i pravednosti. On je imao mnogo taleba (studenata) od kojih su neki postali veliki mudžtehidi.

Za vrijeme Osmanlijske države Hanefijski mezheb se je nadugo i naširoko raširio. On je skoro postao oficijelni mezheb države. Danas, više od polovice Ehl-i islam (svih muslimana na svijetu), i skoro svi pripadnici Ehl-i sunneta, ibadete po Hanefijskom mezhebi. Citat iz knjige Kamus-ul a’lam se ovdje završava.

Preci Imam-i a’zama su došli iz grada Faris koji se nalazi u Iranu. Njegov otac, Sabit, je u Kufi upoznao imam-i Alija-radijallahu anh. Imam je donijeo hajr dovu na njega i na njegove evlade (djecu). Imam-i a’zam, jedan od najvećih Tabi’in, je vidio Enes bin Malika i još tri ili sedam Ashab-i kiram-radijallahu teala anh. On je od njih naučio hadis-i šerife.

Hadis-i šerif, koji nam prenosi imam-i Harizmi, a čiji isnad-i muttasil (neprekinuti lanac prenosilaca) ide do Ebu Hurejre glasi, ‘U mom ummetu će se pojaviti čovjek koji će se zvati Ebu Hanife. On će biti svjetlo mog ummeta na kijametskom danu.’ Drugi hadis-i šerif glasi, ‘Doći će čovjek koji se zove Nu’man bin Sabit a koga će zvati Ebu Hanife. On će oživjeti Allahov teala din i moj sunnet.’ Jedan drugi hadis-i šerif kaže, ‘U mom ummet će, u svakom stoljeću, postojati oni koji će biti iznad drugih (uzvišeni). Ebu Hanife će, u svom vremenu, biti najuzvišeniji od svih.’ Ova tri hadis-i šerifa su napisana u knjigama Mevdu’at-ul-ulum i Durr-ul-muhtar. Sljedeći hadis-i šerif je takođe mešhur (čuven), ‘U mom ummetu će se pojaviti čovjek koji će se zvati Ebu Hanife. Među njegovim plećkama će biti ben (mladež). Allahu teala će kroz njegove ruke oživjeti Svoju vjeru.’

[U predgovoru knjige Durr-ul-muhtar piše, "Hadis-i šerifu glasi, ‘Kako je Adem-alejhisselam-bio ponosan na mene tako ću i ja biti ponosan na jednog čovjeka u mom ummetu koji se zove Nu’man a kog će zvati Ebu Hanife. On je svjetlo mog ummeta.’ Jedan drugi hadis-i šerif kaže, ‘Pejgamberi su sa mnom ponosni. Ja sam ponosan sa Ebu Hanifom. Ko njega voli on voli mene. Ko je protiv njega on je protiv mene.’ Ovi hadis-i šerifi su napisani i u knjizi Mukaddime velikog alima hazret-i Ebullejs-i Semerkandija i u Tekaddume koja je njen šerh (objašnjenje). U predgovoru knjige fikha Mukaddime, koju je napisao Gaznevi, citirani su hadisi koji hvale Imam-i a’zama. U knjizi Dija-i ma’nevi koja je njen komentar piše da kadi Ebulbeka kaže, ‘Ebulferedž Abdurrahman Ibnuldževzi je rekao, pozivajući se na riječi Hatib-a Bagdadija da su ovi hadisi mevdu’.’ Ove njegove riječi predstavljaju te’assub (bigotizam, netrpeljivost) zato što su nam ovi hadisi preneseni kroz više seneda." Ibni Abidin je u svom komentaru na knjigu Durr-ul-muhtar dokazao da ovi hadisi nisu mevdu’ i još je citirao je sljedeći hadis-i šerif iz knjige Hajrat-ul-hisan koju je napisao hazret-i Ibni Hadžer-i Mekki: "Zinet (ukras) svijeta će nestati u stotinu pedesetoj godini." On nastavlja, "Veliki alim fikha Šemsul-eimme Abdulgaffar Kerderi, koji je 562./1166. preselio na ahiret je rekao, ‘Jasno je da se ovaj hadis-i šerif odnosi na imam-i a’zama Ebu Hanifu pošto je on preselio na ahiret stotinu pedesete godine.’" Hadis-i šerif koji se nalazi i u Buhariji i u Muslimu glasi, "Kada bi iman otišao na planetu Veneru čovjek porijeklom iz Farisa bi ga vratio nazad." Imam-i Sujuti, alim Šafi’ijskog mezheba, je rekao, "Jednoglasno je rečeno da se ovaj hadis-i šerif odnosi na Imam-i a’zama." Nu’man Alusi piše u svojoj knjizi Galijje da se ovaj hadis-i šerif odnosi na Ebu Hanifu pošto su njegovi djedovi potomci familije iz Farisa. Allame Jusuf, alim Hanbelijskog mezheba, citira u svojoj knjizi Tenvir-us-sahife od Lizbonskog kadije iz Andaluzije, hafiza allame Jusufa ibni Abdulberra, "Nemojte klevetati Ebu Hanifu i nemojte vjerovati onim koji ga kleveću! Ja se zaklinjem Allahom teala da od njega ne znam nikog uzvišenijeg. Ja ne znam nikog ko je od njega imao više vera’ ili bio učeniji. Ne vjeruj šta Hatib-i Bagdadi kaže! On je prema alimima imao te’assub (bio bigot, fanatičar, zelot, bio antipatičan, neprijatan). On je klevetao Ebu hanifu, imam-i Ahmeda i njihove talebe. Alimi islama su odgovorili Hatibu, pobili ga i osudili. Unuk Ibnul Dževzije, allame Jusuf Šemseddin Bagdadi, je napisao u svojoj knjizi Mir’at-uz-zeman, koja ima četrdeset tomova, da se je začudio kada je saznao da je njegov djed slijedio Hatiba. Ibni Abdulberr je 368. [978.] rođen a u Šatibi (Jativi) je preselio na ahiret 463. [1071.]. Imam-i Gazali-rahmetullahi teala alejh-je u knjizi Ihja veličao Imam-i a’zama riječima kao što su abid, zahid, arif-i billah. Ako su Ashab-i kiram i vjerski alimi imali različite poglede, to nije bilo zato što oni nisu, jedni drugima, odobravali riječi ili zato što su bili, jedni prema drugim, neprijateljski raspoloženi ili zato što nisu voljeli jedni druge. Mudžtehidi-rahmetullahi teala alejhim edžma’in-se nisu slagali jedni sa drugim u pogledu idžtihada iz razloga da bi služili islam i radi Allaha teala. U knjizi Se’adet-i ebedijje je objašnjeno i napisano da mevdu’ hadis u nauci koja se zove usul-i hadis ne znači lažan ili izmišljen hadis]. [Molimo čitaoca da pogleda članak na kraju ove knjige pod naslovom "Vrste hadis-i šerifa".]

Jedan alim je usnio Resulullaha-sallallahu alejhi ve sellem-i upitao ga, "Šta bi on rekao o Ebu Hanifinom znanju?" Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-je odgovorio, "Svako treba njegovo znanje." Jedan drugi alim je u snu upitao, "O Resulullah! Šta bi rekao o znanju Nu’mana bni Sabita iz grada Kufe?" On je odgovorio, "Uči od njega i radi onako kako on kaže. On je jako dobar čovjek." Imam-i Ali-radijallahu anh-je rekao, "Da vam kažem o čovjeku koji se zove Ebu Hanifa, koji će živjeti u gradu Kufi. Njegovo srce će biti puno iluma (znanja) i hikmeta (mudrosti). Pred kraj svijeta će mnogi otići helać (biti uništeni, otići u propast) zato što ga neće cijeniti isto kao što će ši’ije otići helać zato što ne cijene Ebu Bekra i Omera. Imam-i Muhammed Bakir Zejnel-abidin Ali bin Husejn-rahmetullahi alejhim-je pogledao u Ebu Hanifu i rekao, ‘Ti češ oživjeti vjeru mojih djedova, kada se poveća broj onih koji je uništavaju. Ti češ biti spasilac prestrašenih i utočište zbunjenih! Allahu teala će ti pomoći!" Muhammed Bakir je rođen 57. u Medini a preselio je na ahiret 113. On je ukopan u Medini u turbetu hazret-i Abbasa-radijallahu anh.

Dok je bio mlad on je dvadeset osam godina hizmetio (služio) imam-i Hammada i od njega izučavao nauke kelama i ma’rifeta u kojima je postao ekspert. Kada je imam-i Hammad preselio na ahiret on je preuzeo njegovo mjesto kao mudžtehid i muftija. Njegovo znanje i uzvišenost su postali nadaleko čuveni. Njegov fazilet (vrline), zeka (oštroumnost), zuhd (pobožnost), takva (suzdržavanje od harama), emanet (povjerenje, pouzdanost), davanje brzih odgovora, odanost Islamu, njegova pravednost u svakom pogledu-kao ljudskog bića i uzvišenost, su bile iznad svačijih drugih u tom vremenu. Svi mudžtehidi i uzvišene osobe, pa čak i hrišćani, koji su došli iza njega su ga hvalili. Imam-i Šafi’ija je rekao, "Mi smo svi Ebu Hanifina djeca u nauci fikha." On je opet jednom rekao, "Ja dobijam teberruk od Ebu Hanifine [duše]. Ja zijaretim (posjećujem) njegov mezar svaki dan. Kada imam neku poteškoću ja odem i kod njegovog kabra klanjam dva rek’ata namaza. Ja zamolim Allaha teala i On mi ispuni moju želju." Imam-i Šafi’ija je bio imam-i Muhammedov talib (učenik). [Molimo čitaoca da pogleda članak na kraju ove knjige pod naslovom "Vrste hadis-i šerifa".] On je rekao, "Allahu teala me je nadario znanjem kroz dvije osobe. Ja sam naučio hadis od Sufjana bin Ujejne a fikh od Muhammeda Šejbanija." On je jednom rekao, "Postoji jedna osoba kojoj sam zahvalan i za vjersko znanje i za dunjalučke poslove. Ta osoba je imam-i Muhammed." Imam-i Šafi’ija je opet rekao, "Koliko sam naučio od imam-i Muhammeda mogao bih napisati toliko knjiga koliko bi se moglo natovariti na jednu zaprežnu životinju. Da nije bilo mog učitelja ja ne bih ništa znao. U ilmu su svi djeca alima Iraka. Alimi Iraka su svi talebe (učenici) alima Kufe. Alimi Kufe su svi Ebu Hanifine talebe."

Imam-i a’zam je naučio svoje znanje od četiri hiljade ljudi.

Alimi su u svakom vijeku napisali puno knjiga u kojima su opisali veličinu Imam-i a’zama.

Hafiz-i kebir Ebu Bekr Ahmed Harizmi je napisao u knjizi Musned, "Sejf-ul-eimme je rekao da je imam-i a’zam Ebu Hanife, kada je izvlačio mes’elu (odgovarao na vjersko pitanje) iz Kur’an-i kerima i hadis-i šerifa, predlagao odgovor svojim ustadima (učiteljima). On ne bi odgovarao na pitanje sve dok ga oni svi nisu potvrdili." Kada je podučavao u Kufe šeher džami’ji hiljadu taleba je posjećivalo sva njegova predavanja. Četrdeset od njih su bili mudžtehidi. Kada bi on pronašao odgovor za izvjesnu mes’elu on bi ga predložio svojim talebama. Oni bi ga svi zajedno studirali pa kada su svi bili složni da je odgovor u skladu sa Kur’an-i kerimom, hadis-i šerifom i riječima Ashab-i kiram on bi sa uživanjem rekao, "El-hamdulillah vallahu ekber." Svi koji su tu bili prisutni su ponovili njegove riječi. Onda bi im on rekao da je (mes’elu) zapišu.

[U knjizi Redd-i vehhabi piše, "Da bi neko bio Mudžtehid prvo je potrebno da je on specijalista u Arapskom jeziku i u različitim jezičnim naukama kao što su evda', sahih, mervis, mutevatir, putevi reda, mevdu’, rječnik, fasih, redi i mezmum oblici, mufred, šaz, nadir, musta’mel, muhmel, mu’reb, ma’rife, ištikak, hakikat, medžaz, mušterek, izdad, mutlak, mukajjed, ibdal, i kalb. Zatim on mora da bude specijalista u nauci sarf, nahv, me’ani, bejan, bedi’, belagat, ilm-i usul-i fikh, ilm-i usul-i hadis, ilm-i usul-i tefsir, i da zna napamet riječi imama džerha i ta’dila. Da bi neko bio fakih on mora da zna, pored gore nabrojanih nauka, delile za svaku mes’elu i da studira značenja delila murada i te’vila. Da bi neko bio muhaddis (alim hadisa) on treba da samo napamet nauči hadis-i šerife, kako smo ih čuli. Muhaddisu nije šart to jeste, on ne mora da zna značenja, murad i te’vil niti da razumje delile ahkama islamijjeta (pravila Islama). Ako se alim fikha i muhaddis ne slažu o nekom hadis-i šerifu i ako na primjer, alim fikha kaže da je hadis sahih a muhaddis kaže da je da’if, fakihova riječ je cjenjenija. Prema tome, Imam-i a’zamova riječ ili odluka je najcjenjenija od svačijih drugih pošto je on prvi mudžtehid i najuzvišeniji fakih i zato što je on čuo mnogo hadisa direktno od Ashab-i kiram i bez posredstva. Ako je ovaj uzvišeni Imam rekao za neki hadis da je sahih svi alimi islama su takođe rekli da je taj hadis sahih. Muhaddis (alim hadisa) je ispod stepena fakiha (alima fikha). On nikada ne može dostići nivo (deredžu) mezheb imama.

Abdulhak-i Dehlevi, alim hadisa, je napisao u svojoj knjizi Sirat-i mustekim, "Imam-i a’zam Ebu Hanife nije uzeo kao delil izvjesne hadise koje je uzeo imam-i Šafi’ija. Mezhebsiz (nemezheblije) su to uzeli kao priliku da kleveću Imam-i a’zama i da kažu da Ebu Hanife nije slijedio hadis-i šerif. Međutim, hazret-i imam-i a’zam Ebu Hanife je u dokazu mes’ele pronašao i uzeo uzeo druge hadise koji su puno jači i više sahih."

Hadis-i šerif kaže, "U mom ummetu su oni, koji žive u moje vrijeme, najviše hajrli (najodabraniji). Nakon njih su najviše hajrli oni koji su ih naslijedili. Poslije njih su najviše hajrli oni koji su došli iza njih." Ovaj hadis-i šerif nam pokazuje da su Tabi’in više hajrli, uzvišeniji od Tabe’i tabi’in. Svi su alimi jednoglasni u tome da je imam-i a’zam Ebu Hanife jedan od Tabi’in to jeste, da je vidio izvjesne od Ashab-i kiram i da je od njih čuo hadis-i šerife. Na primjer, imam-i a’zam Ebu Hanife je čuo hadis-i šerif, "Onaj ko sagradi džamiju radi Allahovog rizaluka (zadovoljstva) će u Džennetu dobiti vilu," od sahabe, Abdullaha bin Ebi Evfa. Dželaluddin-i Sujuti, alim Šafi’ijskog mezheba je napisao u svojoj knjizi Tebjid-us-sahife da je imam-i Abdulkerim, alim Šafi’ijskog mezheba, napisao cijelu knjigu opisujući sahabe koje je Imam-i a’zam vidio. U knjizi Durr-ul-muhtar je napisano da je Imam-i a’zam vidio sedam sahaba. Od četiri mezheb imama jedino je Imam-i a’zamu bilo nasib (suđeno) da bude Tabi’in. Jedno od pravila u Ilm-i usul nauci je da se mišljenje onih, koji nešto učine kabul (priznaju), voli više od mišljenja onih koji to odbiju. Očevidno je da je imam-i a’zam Ebu Hanife, pošto je Tabi’in, najuzvišeniji od mezheb imama. Negiranje uzvišenosti Imam-i a’zama od strane mezhebsiz (nemezheblija) ili njihovo nastojanje da oklevetaju i ukaljaju ime ovog uzvišenog imama govoreći da je on bio za’if (slab) u hadisu je slično nijekanju uzvišenosti hazret-i Ebu Bekra i hazret-i Omera. Ovo njihovo izopačeno negiranje je bolest koja se ne može izliječiti va’zom (pripovijedanjem) i nasihatom (savjetovanjem). Da ih Dženab-i Hak izliječi! Halifa muslimana Omer-radijallahu anh-je rekao na hutbi, "O muslimani! Kao što ja vama govorim tako je nama Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-rekao na hutbi, ‘Moji Ashabi Ljudi su najuzvišeniji (najodabraniji) ljudi. Poslije njih, najviše hajrli (najodabraniji) su oni koji su došli iza njih. Slijedeći, koji su najviše hajrli su oni koji su došli iza njih. Među onim koji dođu iza ovih, biće lažova." Četiri mezheba koje danas muslimani slijede (čine taklid) i imitiraju su mezhebi hajrli (odabranih) muslimana čijoj je dobroti Resulullah bio svjedok. Alimi islama su jednoglasno izjavili da nije dozvoljeno usvojiti ni jedan drugi mezheb osim ova četiri.

Ibnu Nudžejm-i Misri-rahmetullahi teala alejh-autor knjige Bahr-ur-raik piše u svojoj knjizi Ešbah, "Imam-i Šafi’iji je rekao da onaj ko hoće da bude specijalista u fikhu treba da čita Ebu Hanifine knjige." Abdullah ibni Mubarek je rekao, "Ja nisam vidio nijednog mutehassisa (specijalistu) da je učen u fikhskom znanju kao što je Ebu Hanife. Veliki alim Mis’ar je klečeći pitao i učio od Ebu Hanife. Ja sam izučavao od hiljadu alima ali, da nisam vidio Ebu Hanifu ja bih zalutao u Grčku filozofiju." Ebu Jusuf je rekao, "Ja nisam vidio nikog da je, kao Ebu Hanife, tako duboko učen u nauci hadisa. Ne postoji drugi alim koji može kompetentno kao on tefsiriti hadis-i šerif." Veliki alim i mudžtehid Sufjan-i Sevri je rekao, "U poređenju sa Ebu Hanifom smo svi kao vrapci naspram sokola. Ebu Hanife je glavni vođa alima." Ali bin Asim je rekao, "Kada bi se Ebu Hanifin ilm mjerio sa ukupnim (kolektivnim) znanjem uleme njegovog vremena, Ebu Hanifino znanje bi bilo veće." Jezid bin Harun je rekao, "Ja sam učio od hiljadu alima. Među ovih hiljadu alima ja nisam vidio nikog da ima više vera’ (da se više čuva sumnjivih stvari) ili da je pametan kao Ebu Hanife-rahmetullahi teala alejh." Muhammed bin Jusuf Šafi’i, alim iz Damaska, u svojoj knjizi Ukud-ul-džuman fi menakib-in-Nu’man puno veliča Ebu Hanifu, detaljno objašnjava njegovu uzvišenost i kaže da je on reis (vođa) mudžtehida. Ebu Hanife je rekao, "Resulullahovi hadis-i šerifi su kruna na našoj glavi i nur (svjetlo) naših očiju. Mi istražujemo riječi Ashab-i kiram, izabiremo ih i prilagođavamo im se. Što se tiče riječi Tabi’in, njihove riječi su kao naše riječi. Prijevod iz knjige Redd-i Vehhabi se ovdje završava. Ova knjiga je 1264. [1848.] štampana u Indiji a 1401. [1981.] u Istanbulu.

U knjizi Sejf-ul-mukallidin ala a’nak-il-munkirin mevlana Muhammed Abduldželil piše na Perzijskom jeziku, "Nemezheblije (mezhebsiz) kažu da je Ebu Hanife bio za’if (slab) u nauci hadisa. Ova njihova tvrdnja nam pokazuje da su oni ili džahil ili su ljubomorni. Imam-i Zehebi i Ibni Hadžer-i Mekki kažu da je imam-i a’zam Ebu Hanife bio alim hadisa. On je naučio hadise od četiri hiljade alima. Od njih su tri stotine bili alimi hadisa i Tabi’in. Imam-i Ša’rani piše u prvom tomu u svojoj knjizi Mizan, ‘Ja sam proučavao tri Imam-i a’zamova musneda. Sva tri prenose rivajete mešhur (čuvenih) Tabi’in alima.’ Neprijateljstvo koje mezhebsiz imaju protiv Selef-i salihin i njihova ljubomora prema mudžtehid imamima, a naročito prema Imam-ul-muslimin Ebu Hanife, mora da je blokirala njihovu percepciju i savjest do te mjere da negiraju ljepotu i uzvišenost alima islama. Oni ne mogu da tolerišu činjenicu da salih osobe imaju ono što oni nemaju. Oni zato niječu uzvišenost dinskih imama i tako se izlažu opasnosti širka, zavidnosti i ljubomore. U knjizi Hadaik piše, "Kada je imam-i a’zam Ebu Hanife naučio napamet hadis-i šerife on ih bi ih zapisao. On je čuvao knjige hadisa u drvenim sanducima. Neke od njih je držao pri ruci gdje god je bio. Njegovo citiranje malog broja hadisa nam ne pokazuje činjenicu da je on naučio napamet mali broj hadisa. Samo mute’assib (netrpeljivi) din dušmani mogu ovako reći. Ovaj njihov te’assub (netrpeljivost) je šahid (svjedok) Imam-i a’zamovog kemala (savršenstva, potpunosti). Klevetanje učene osobe, od strane neuke, manjkave osoba nam pokazuje kemale učene osobe. Osnivanje velikog mezheba i odgovor na stotine hiljada pitanja, dokumentirajući ih ajet-i kerimima i hadis-i šerifima, nije mogao učiniti neko ko nema dubok ihtisas (specijalizaciju) u naukama tefsira i hadisa. U stvari, uspostavljanje novog, jedinstvenog mezheba, bez modela ili primjera, je odličan dokaz za Imam-i a’zamov ihtisas (ekspertizu) u naukama tefsira i hadisa. Radeći sa izvanrednom energijom, da osnuje ovaj mezheb, on nije imao vremena da jedan po jedan citira hadis-i šerife ili njihove ravije (prenosioce). Ovo ne može i ne smije biti razlog da se ovog uzvišenog imama kalja ljubomornom klevetom, govoreći da je bio za’if u nauci hadisa. Dobro je poznata činjenica da rivajet (prenošenje) bez dirajeta (sposobnosti, vještine, inteligencije) nema vrijednosti. Naprimjer, Ibnu Abdilberr je rekao, "Kada bi rivajet bez dirajeta bio cijenjen smetljarovo citiranje hadisa bi bilo uzvišenije od Lokmanove inteligencije." Ibni Hadžer-i Mekki, alim šafi’ijskog mezheba, je napisao u svojoj knjizi Kalaid, "Veliki alim hadisa A’meš je pitao imam-i a’zama Ebu Hanifu puno mes’ela. Imam-i a’zam je na svako pitanje odgovorio citirajući hadis-i šerif. Kada je vidio duboko znanje Imam-i a’zama A’meš je rekao, ‘O alimi fikha! Vi ste kao mutehassis tabib (ljekari specijaliste)! Mi, alimi hadisa smo kao apotekari. Mi citiramo hadise i njihove rivajete. Vi znate njihova značenja.’" U knjizi Ukud-ul-dževahir-il-munife piše, "Dok je Ubejdullah bin Amr bio u prisustvu velikog alima hadisa A’meša neko je prišao i upitao ga nešto. Dok je A’meš razmišljao kako da mu odgovori imam-i a’zam Ebu Hanife je prišao. A’meš je ponovio postavljeno pitanje Imamu i od njega zatražio odgovor. Imam-i a’zam je odmah, detaljno, odgovorio na postavljeno pitanje. Diveći se odgovoru A’meš je rekao, ‘O Imamu! Iz kojeg si hadisa izveo ovaj odgovor?’ Imam-i a’zam je proučio hadis-i šerif iz kojeg je izveo odgovor a onda je dodao, "Ovaj hadis-i šerif sam od tebe čuo.’" Imam-i Buhari je znao napamet tri stotine hiljada hadisa. On je, od njih, napisao samo dvanaest hiljada u svoje knjige zato što se je puno plašio hadis-i šerifa koji glasi, "Ako neko citira, kao hadis, nešto što ja nisam rekao on će biti u velikom azabu u Džehennemu." Imam-i a’zam je, zato što je imao puno vera’ i takve nametnuo vrlo teške šartove (uslove) za prenošenje hadisa. On je citirao samo one hadis-i šerife koji su zadovoljavali ove šartove. Izvjesni alimi hadisa su prenijeli mnogobrojne hadise zato što je njihova njihova grana bila šira i što su njihovi šartovi bili lakši. Alimi hadisa nisu nikada ponižavali jedni druge radi drukčijih šartova. Da ovo nije ovako Imam-i Muslim bi rekao nešto što bi uvrijedilo Imam-i Buhariju-rahmetullahi teala alejhima. Imam-i a’zamovo prenošenje malog broja hadisa, radi njegove obazrivosti i takve, bi samo mogli biti dobar razlog da ga hvalimo i veličamo. Ovdje se završava prijevod citata iz knjige Sejf-ul-mukallidin.]

Imam-i a’zam Ebu Hanife-rahmetullahi alejh-je svaki dan klanjao u džami’ji sabah namaz i do podneva odgovarao na pitanja svojih taleba (učenika). On je iza podne namaza pa sve do jacije podučavao svoje talebe (učenike). On bi, nakon jacije, otišao kući da se malo odmori da bi se ponovo vratio u džami’ju i ibadetio do sabaha. Ovu činjenicu je prenijeo Mis’ar bin Kedam-i Kufi, jedan od Selef-i salihin, koji je preselio na ahiret 115. (733.) kao i mnoge druge cijenjene osobe.

On je halal trgovinom zarađivao za svoje životne potrebe. On je slao robu u razna mjesta. On je od svoje zarade izdržavao svoje talebe. On je puno trošio na svoje ukućane. On je davao istu sumi novaca siromasima kao sadaku. On je dijelio, svake Džum’e, siromasima, dvadeset zlatnika za ruh (dušu) svojih roditelja. Iako je bio udaljen sedam ulica od svog učitelja Hammada-rahmetullahi teala alejh-on, iz poštovanja prema njemu, ne bi ispružio svoje noge prema njegovoj kući. On je jednom saznao da jedan od njegovih ortaka nije prodao veliku količinu robe u skladu sa islamijjetom (šeri'atom). On je svih devedeset hiljada akči, koje je dobio kao zaradu, podijelio siromasima i nije ni dinara zadržao za sebe. Kada su hajduci napali sela oko Kufe i pokrali ovce on nije sedam godina jeo ovčijeg mesa, misleći da bi ukradene ovce mogle biti zaklane i prodane u gradu, pošto je znao da bi ovca mogla najduže živjeti sedam godina. On se je, do tog stepena, plašio harama. On je u svakom svom pokretu pazio na islamijjet.

Imam-i a’zam Ebu Hanife-rahmetullahi alejh-je četrdeset godina klanjao sabah namaz sa abdestom koji je uzeo za jaciju namaz [to jeste, on nije spavao poslije jacije namaza.] On je pedeset puta obavio hadždž. Na zadnjem hadždžu, on je ušao u Ka’be-i mu’azzam, i klanjao dva rek’ata namaza i u namazu proučio cijeli Kur’an-i kerim. Onda je, plačući, donijeo dovu, "Ja Rabbi! Nisam bio u stanju da Te činim ibadet na način dostojan Tebe. Međutim, razumio sam da Te razumom ne možemo shvatiti. Molim Te oprosti mane mog hizmeta!" Tog momenta se je čuo glas, "O Ebu Hanife-rahmetullahi teala alejh! Ti si Me dobro priznao i divno si Mi služio. Ja činim afv i magfiret (činim uslugu i opraštam) tebi i onim koji do kijameta slijede tvoj mezheb." On je jednom svaki dan i jednom svako veče proučio cijeli Kur’an-i kerim.

Imam-i a’zam je imao toliko takve da je trideset godina postio svaki dan [osim pet dana u godini kada je haram postiti]. On je često proučio cijeli Kur’an-i kerim u jednom ili dva rek’ata. On je nekada, u namazu ili izvan namaza, proučio ajet-i kerim koji opisuje azab ili rahmet pa bi ga puno puta ponovio plačući i jecajući. [U hanefijskom mezhebu plač iz ljubavi prema Allahu teala ne kvari namaz.] Oni koji su ga čuli su ga žalili. U ummetu Muhammeda-alejhisselam-samo je bilo nasiv (dodijeljeno, suđeno) Osmanu ibni Affan, Temim-i Dari, Sa’id bin Džubejru i Imam-i a’zam Ebu Hanifi da na jednom rek’atu namaza prouče hatmu Kur’an-i kerima. On nije ni od kog primio poklon. On se je oblačio kao siromah. Ponekada bi, da bi pokazao Allahove teala ni’mete, oblačio vrlo skupe haljine. On je pedeset puta obavio hadždž i ostajao je u Mekke-i mukarremi nekoliko godina. On je samo na mjestu gdje mu je ruh uzet proučio sedam hiljada puta hatm-u Kur’an-i kerima. On je rekao, "jednom sam se u životu nasmijao i to sam zažalio." On je malo govorio a puno razmišljao. On je diskutovao, sa svojim talebama, neke vjerske stvari. Jednu noć dok je izlazio iz džami'ije je počeo o nečem razgovarati sa svojim učenikom Zuferom, iza jacije namaza koji je klanjao u džema’atu. On je zakoračio tako da mu je jedna noga bila u džami’ji a druga napolju. Razgovor se je nastavio do ezana sabah namaza. On je onda, vrativši nogu koja je bila napolju, otišao da klanja sabah namaz. Pošto je imam-i Ali-radijallahu anh-rekao, "dozvoljeno je imati do četiri hiljade dirhema za ličnu upotrebu,” on je od svoje zarade podijelio sirotinji sve osim četiri hiljade dirhema.

Halifa Mensur je jako puno poštovao Imama. On mu je dao džariju i deset hiljada akči kao poklon. Imam ih nije primio. U to vrijeme jedna akča je vrijedila jedan srebreni dirham. U 145. godini po hidžri Ibrahim bin Abdullah bin hazret-i Hasen je sakupljao ljude da bi pomogao svom bratu Muhammedu-rahmetullahi teala alejhim edžma’in-koji je sebe proglasio halifom Medine-i munevvere. Kada je došao u Kufu počelo je da se priča da mu Ebu Hanife pomaže. Kada je to Mensur čuo on je naredio da pred njega dovedu Imam-i a’zama u Bagdad. Mensur je naredio Imam-i a'zamu da svima kaže da je Mensur zakoniti halifa. Mensur mu je ponudio predsjedništvo Vrhovnog suda za krivična djela kao nadoknadu. Mensur je puno zahtijevao od imama. Imam-i a’zam je to odbio. Mensur je uhabsio Imama i naredio da ga za kaznu udare trideset puta štapom. Njegova mubarek stopala su krvarila. Mensur se je ražalostio i poslao mu trideset hiljada akči koje on nije uzeo. Mensur ga je ponovo uhabsio. Mensur je naredio da udare imama, svaki dan, deset puta više. [Prema nekim izvještajima] jedanaestog dana, iz straha da se svijet ne pobuni, su ga silom povalili na leđa i zalili otrovnim šerbetom. On je, dok je umirao, pao na sedždu. Oko pedeset hiljada ljudi mu je klanjalo dženazu namaz. Zbog ogromne gužve, dženaza je teško obavljena i nije se završila prije ikindije. Dvadeset dana je svijet dolazio i kod kabra (mezara, groba) mu klanjao dženazu namaz.

On je imao sedam stotina i trideset taleba. Svaki od njih je bio mešhur (čuven) po svom faziletu (vrlinama) i salih amelima (dobrim djelima). Mnogi od njih su postali kadije ili muftije. Njegov sin Hammad-rahmetullahi teala alejh-je bio jedan od njegovih znamenitih taleba. Citat iz knjige Mir’at-ul-kainat se ovdje završava.

U idžtihadu je bilo nesuglasica između Imam-i a’zama i njegovih učenika (taleba). "Neslaganje (u odnosu na amel, izvršavanje djela) alima mog ummeta je (Allahov teala) rahmet." Ovaj hadis-i šerif nam kaže da su ova neslaganja faidali (korisna). On se je puno bojao Allaha teala i dobro je pazio da je sve što radi po Kur’an-i kerimu. On je rekao svojim talebama, "Ako naiđete na sened (dokument) koji se po tom pitanju ne slaže sa mojim riječima ostavite moje riječi. Slijedite sened!" Sve talebe su se zaklele i rekle, "Čak i naše riječi, koje nisu u skladu sa njegovim, se sigurno zasnivaju na osnovu delila (dokaza, seneda) koji smo od njega čuli."

Muftija Hanefijskog mezheba mora da izda fetvu koja je u skladu sa Imam-i a’zamovim riječima. Ako ne mogu naći njegovu riječ muftije trebaju da slijede imam-i Ebu Jusufa. Poslije njega trebaju slijediti imam-i Muhammeda. Ako su riječi imam-i Ebu Jusufa i imam-i Muhammeda na jednoj strani a riječi Imam-i a’zama na drugoj strani muftija može izdati fetvu prema, kojoj hoće strani. U slučaju zarureta (poteškoće) muftija može izdati fetvu u skladu sa riječima mudžtehida koji je pokazao najlakši način. On ne može izdati fetvu koja ne proizilazi iz riječi makar jednog mudžtehida. Takvo izdanje se ne zove fetva.

STAZOM SUNNETA

Back | Index | Next