STAZOM SUNNETA
VEHHABIZAM I ODGOVOR EHL-I SUNNETA
Iako ka
žu da su muslimani Vehhabije, koji se takođe zovu i Nedždi, su jedna od grupa koje nemaju veze sa Ehl-i sunnetom.Ahmed Dž
evdet paša, državnik, u vrijeme trideset četvrtog Osmanlijskog padišaha, sultana Abdulhamid hana II [1258-1336 (1842-1918), koji je ukopan u Istanbulu u turbetu sultana Mahmuda] je u sedmom tomu svoje knjige Tarih-i Osmani, koja ima dvanaest tomova, opširno pisao o vehhabijama. Istovremeno je i Ejjub Sabri Paša, kontra-admiral toga vremena [preselio na ahiret 1308 (1890)]-rahmetullahi teala alejhim, objasnio naširoko vehhabizam, počevši od 99. stranice trećeg toma njegove knjige Mir'at-ul-haremejn koja ima pet tomova. Knjiga Mir'at-ul-haremejn je na Turskom jeziku. Ova knjiga se nalazi u biblioteci Sulejmanijje. Ovdje navedeni članak je uglavnom uzet iz Pašine knjige. Paša je ovu informaciju preveo iz Ahmed Zejni Dahlanove knjige Fitne-tul-vehhabijje. On je 1308. [1890.] preselio na ahiret.Vehhabizam je osnovao Muhammed bin Abdulvehhab. On je rođen 1111. [1699.] u kasabi (gradiću) Hurejmile u Nedždu a umro je 1206. [1791.]. On je, sa ciljem da trguje, putovao u Basru, Bagdad, Iran, Indiju i Damask. On se je nalazio u Basri kada je upao u zamku koju je postavio Hempher, jedan od mnogobrojnih Engleskih špijuna, i poslužio kao oruđe (alatka, posrednik) u planovima koje su englezi pripremili da unište islamijjet. On je objavio kao Vehhabizam, besmislice, koje je pripremio engleski špijun Hempher. Naša knjiga Confessions of A British Spy detaljno informiše o osnivanju Vehhabizma. On je tamo došao u kontakt sa knjigama i pročitao knjige koje je napisao Ibni Tejmijje iz Harrana [661.-728. (1263.-1328.) umro u Damasku]. Sadržaj Ibni Tejmijjinih knjiga nije u skladu sa učenjima Ehl-i sunneta. Kako je bio veoma prepreden čovjek on je postao mešhur (poznat, čuven) kao Šejh-i Nedždi. Alimi Mekke-i mukerreme su 1221. godine napisali divan odgovor na njegovu knjigu Kitab-ut-tevhid, koju je on pripremio u kooperaciji sa engleskim špijunom Hempherom. Ovaj odgovor je pobio njegovu knjigu jakim dokazima. Zbirka njihovih pobijanja, koja je kasnije štampana u Pakistanu pod naslovom Sejf-ul-Džebbar, je 1395. [1975.] reprodukovana u Istanbulu. Abdulvehhabov unuk Abdurrahman je napisao šerh (komentar) na njegovu knjigu Kitab-ut-tevhid koji je jedan vehhabija, Muhammed Hamid, interpolirao (dotjerao) i u Egiptu odštampao pod naslovom Feth-ul-medžid. Abdulvehhebove ideje su se raširile među seljacima, stanovnicima Der’ijje. Njihovim poglavar Muhammed bin Su’ud ih je takođe prihvatio. Oni koji su objeručke prihvatili njegove ideje, koje je on nazvao Vehhabizam, su nazvani Vehhabi ili Nedždi. Pošto se je njihov broj povećao on je sebe proglasio kadijom a Muhammeda ibn Su’uda emirom i hakimom. On je donijeo, kao zakon, da ih samo njihovi potomci mogu zamijeniti.
Muhammedov otac je bio salih (dobar) musliman i alim Medine. On je predosjetio da će njegov sin Abdulvehheb započeti novi i izopačeni pokret pa je svakog savjetovao da sa njim ne govori. Usprkos svega, Abdulvehhabov sin je 1150. [1737.] objavio Vehhabiluk. On se je loše izražavao o idžtihadu alima islama. On je otišao do te mjere da je počeo muslimane Ehl-i sunneta vel-džema’at nazivati kafirima. On je rekao da oni koji posjete mezar Pejgambera ili Evlije postaju mušrici (politeisti, kafiri) kao i oni koji naprimjer, upotrijebe riječi kao što su, "Ja Nebijjallah", "Ja Abdelkadir!"
Vehhabije vjeruju da su oni, koji kažu, da je neko drugi, osim Allaha teala nešto uradio, mušrici. Naprimjer, po njima, osoba postaje kafir ako kaže, "lijek mi je pomogao i ublažio bolove" ili, "Allahu teala mi je učinio dovu kabul kod mezara tog i tog Pejgambera ili Evlije". Da bi dokazao svoje ideje on je uzeo kao dokument, ajet-i kerim iz sure Fatiha, "Ijjake neste’in" to jeste, "Samo Tvoju pomoć tražimo" i ajet-i kerime koji objašnjavaju tevekkul. U drugom poglavlju knjige Se’adet-i ebedijje su detaljno napisana ispravna značenja ovih ajet-i kerima, koje je dala ulema Ehl-i sunneta, kao i mes’ele tevhida i tevekkula. Oni koji znaju ispravno značenje tevhida će shvatiti da vehhabije, koji sebe smatraju muvahhidima nisu muvahhid (oni koji vjeruju u tevhid).
U knjizi na Perzijskom jeziku El-Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje na kraju drugog poglavlja piše, "Vehhabije i drugi mezhebsiz (nemezheblije) ne mogu da shvate medžaz (figurativni govor, simbolični smisao riječi) i isti’are (metaforu). Kad god neko kaže da je nešto učinio oni ga zovu mušrik i kafir iako se on izražava u medžazi (figurativnom, simboličnom) obliku. Međutim, u Kur’an-i kerimu, Allahu teala je na mnogim mjestima rekao da je On hakiki (istinski) proizvođać svega a da su ljudi samo medžazi proizvođaći (proizvođaći u simboličnom smislu riječi). Allahu teala kaže u pedeset sedmom ajetu sure Jusuf, "Hukm (odluka) je samo Allahov" to jeste, samo je Allahu teala hakim (onaj koji odlučuje). Allahu teala kaže u šezdeset četvrtom ajetu sure Nisa, "Oni neće imati iman sve dok ne uzmu tebe (Pejgambera) hakimom svojih nesporazuma." Prvi ajet-i kerim kaže da je samo Allahu teala hakiki (istinski) hakim. Drugi ajet-i kerim nam kaže da se i čovjek može metaforično (u medžazi to jeste, simboličnom smislu riječi) zvati hakim
Svaki musliman zna da samo Allahu teala daje i uzima život zato što On kaže u u pedeset šestom ajetu sure Junus, "Samo On daje i uzima život" i četrdeset drugom ajetu sure Zumer, "Allahu teala ubija u vrijeme čovjekove smrti." Allahu teala kaže, kao medžaz, u jedanaestom ajet-i kerimu sure Sedžde, "Melek, koji je postavljen kao vekil (zastupnik), vas ubija."
Znamo da samo Allahu teala daje ozdravljenje (šifa) bolesniku zato što osamdeseti ajet-i kerim sure Šu’ara kaže, "Kada se razbolim samo mi On daje ozdravljenje." Allahu teala citira Isa-alejhisselam-u četrdeset devetom ajetu sure Imran koji kaže, "Ja, sa Allahovom teala dozvolom, liječim onog ko je slijep i baras i mrtvaca vraćam u život." [Baras, je bolest kože (albinizam ili vitiligo, potpuno ili djelomično nestajanje pigmenta u koži) i nastajanje velikih bijelih mrlja na koži]. Samo Allahu teala istinski daje čovjeku dijete. U osamnaestom ajetu sure Merjem Džebrail-alejhisselam-kaže u medžazi obliku, "Daću ti čistog sina."
Allahu teala je čovjekov hakiki (istinski) sahib (sahibija, čuvar, gospodar, vlasnik). Meal-i šerif dvije stotine pedeset i sedmog ajeta sure Bekara to otvoreno kaže, "Allahu teala je veli (čuvar, zaštitnik, zakonski zastupnik) onih koji imaju iman (vjeruju)." Govoreći u pedeset šestom ajetu Maide sure, "Allahu teala i Njegov Resul su vaše velije" i u šestom ajetu Ahzab sure, "Pejgamber štiti mu’mine više nego što oni sebe mogu zaštititi", Allahu teala misli da takođe i rob (čovjek) može, simbolično, figurativno (medžaz) govoreći, biti veli. Slično ovom, hakiki (jedini, pravi) pomočnik je Allahu teala. On, u medžaz (simboličnom, figurativnom) obliku naziva čovjeka mu’in (pomočnikom) u trećem ajetu sure Maide, kada kaže, "Pomozite jedni drugima u dobroti i u takvi!" Vehhabije nazivaju mušricima (kafirima) one muslimane koji zovu nekoga, robom nekog drugog, osim Allaha teala kao na primjer, Abdunnebi, Abdurresul. Međutim, u trideset drugom ajetu sure Nur Allahu teala kaže, "Ženite vaše salih robove i udajite neudate žene i džarije (robinje)!" Hakiki Rabb (Gospodar) ljudi je Allahu teala. Međutim, može se i za druge reći rabb u simboličnom smislu, figurativno govoreći (u medžazi smislu riječi). Četrdeset drugi ajet-i kerim sure Jusuf glasi, "Spomeni me u prisustvu svoga rabba."
Istigase je ono što vehhabije zovu širk (mnogoboštvo) i čemu se najviše protive to jeste, traženje pomoći ili zaštite, od bilo koga drugog osim Allaha teala. Svakako, hakiki (istinska, prava) istigase (pomoć i zaštita), što svi muslimani znaju, je samo od Allaha teala. Međutim, dozvoljeno je reći, u metaforičnom smislu riječi, da možemo nekom učiniti istigase (tražiti od nekog pomoć ili zaštitu) pošto je u petnaestom ajetu sure Kasas rečeno, "Pripadnici njegovog plemena su mu učinili istigase (su od njega tražili pomoć) protiv neprijatelja." Hadis-i šerif kaže, "Oni će na Mašheru učiniti istigase (tražiti pomoć) od Adema (alejhisselam)." Hadis-i šerif koji je napisan u knjizi Hisn-ul-hasin glasi, "Onaj kome je potrebna pomoć treba da kaže, O Allahovi robovi pomozite mi!" Ovaj hadis-i šerif nam naređuje da tražimo pomoć od onih koji nisu blizu." Prijevod knjige El-Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje se ovdje završava. Ova knjiga je na Perzijskom jeziku, prijevod kraja drugog dijela, Indija, 1346. [1928.]; fotografska reprodukcija Istanbul, 1395. [1975.]. Ova knjiga koju je napisao Muhammed Hasen Džan sahib, jedan od unuka hazret-i Imam-i Rabbanija-rahmetullahi teala alejhima. Autor Džan sahib takođe odgovara i pobija vehhabije i druge nemezheblije i u svojoj knjizi na Arapskom jeziku koja se zove Tarikat-un-nedžat, Indija 1350. (sa prijevodom na Urdu); fotografska reprodukcija, Istanbul, 1396. [1976.]. [Hasen Džan je preselio na ahiret 1349. [1931.].
[Svaka riječ ima svoje pravo značenje. To je njeno pravo značenje koje je razlikuje od drugih riječi. Riječ će biti medžaz kada se riječ ne upotrijebi u svom pravom značenju nego u bilo kom drugom značenju koje se na nju odnosi. Kada se neka riječ, koja je mahsus (specijalna) za Allaha teala, upotrijebi za ljudska bića u medžaz obliku (figurativnom govoru, simboličnom smislu te riječi) vehhabije misle da je ta riječ upotrijebljena u njenom pravom značenju. Oni nazivaju mušrikom, kafirom onoga ko upotrijebi tu riječ. Oni trebaju da shvate činjenicu da su ove riječi u ajet-i kerimima i hadis-i šerifima upotrijebljane za ljudska bića u njihovom medžaz značenju.]
Tražiti šefa’at (posredovanje) od Resulullaha-alejhisselam-i od Evlija ne znači okrenuti se od Allaha teala ili zaboraviti da je On stvaralac. To je isto kao što od Allaha teala očekujemo vasitom (posredstvom) oblaka; kao što od Allaha teala očekujemo šifa (ozdravljenje) uzimanjem lijeka; kao što od Allaha teala očekujemo da nam dadne pobjedu upotrebljavajući topove, bombe, rakete i avione. Ovo su sve samo sebebi (uzroci, posrednici, sredstva, povodi, razlozi, načini). Allahu teala stvara sve preko sebeba. Prionuti i čvrsto se držati za ove sebebe nije širk. Pejgamberi-alejhimusselam-su se uvijek čvrsto držali za sebebe. Dok idemo na česmu, da se napijemo vode, koju je Allahu teala stvorio, u pekaru, koju je opet On stvorio, da kupimo hljeb i dok pravimo oružje, vježbamo i treniramo naše trupe da nam Allahu teala dadne pobjedu, mi isto tako, da bi nam Allahu teala kabul učinio našu dovu, želimo da povežemo naše srce sa dušama Pejgambera i Evlija. Upotrijebiti radio da čujemo zvuk koji je Allahu teala stvorio preko elektromagnetskih talasa ne znači da smo zaboravili Allaha teala i da se utičemo kutiji pošto je On onaj koji je tom aparatu u radio kutiji dao tu specifičnost i tu moć. Allahu teala je sakrio Svoj kudret (svemoć) u sve. Mušrik obožava idole i ne misli na Allaha teala. Musliman, kada upotrebljava i koristi sebebe i vasite misli na Allaha teala koji daje efekat i specifičnost sebebima i stvorenjima. Musliman sve što poželi očekuje od Allaha teala. On zna da sve što dobije dolazi od Allaha teala. Značenje gore pomenutog ajet-i kerima pokazuje da je ovo tačno. To jeste, kada mu’min uči, na svakom namazu sure Fatiha on kaže, "Ja Rabbi! Ja sam prionuo za materijalne i naučne sebebe da bi dobio moje dunjalučke želje i potrebe i molim tvoje voljene robove da mi pomognu. I dok ja to tako činim ja uvijek vjerujem da si sam Ti davalac i stvaralac želja. Ja samo od Tebe očekujem!" Mu’mini koji ovako govore svaki dan se ne mogu nazivati mušricima. Traženje pomoći od duša Pejgambera i Evlija znači čvrsto držanje za ove sebebe koje je Allahu teala stvorio. Ovaj ajet sure Fatiha nam jasno govori da oni koji ovako rade nisu mušrici nego halis (čisti) mu’mini. I vehhabije se drže materijalnih i naučnih sebeba. Oni zadovoljavaju želje svog nefsa (ćulne želje) upotrebljavajući sve moguće vesile (sredstva, posrednike). Međutim, oni zovu širk kada se duše Pejgambera i Evlija upotrijebe kao vesile.
Pošto su Abdulvehhebove riječi bile u skladu sa željama nefsa, oni koji nisu imali vjerskog znanja, su mu lako povjerovali. Oni su rekli da su Ehl-i sunnet alimi i muslimani pravoga puta kafiri. Emiri (vođe) su osnovali vehhabiluk u skladu sa svojom željom to jeste, da povećaju svoju moć i da prošire svoje zemlje i teritorije. Oni su prisiljavali Arapska plemena da postanu vehhabije. One, koji im nisu vjerovali, su ubijali. Seljaci su, iz straha da ne budu ubijeni, bili poslušni Muhammedu ibni Su’udu-emiru Der’ijje. Kada su postali emirovi vojnici, njihovim željama je odgovaralo da napadnu imovinu, živote i čednost onih koji nisu bili vehhabije.
Šejh Sulejman, mlađi brat Muhammeda ibn Abdulvehheba, je bio alim Ehl-i sunneta. Ova mubarek osoba je u svojoj knjizi Sava’ik-ul-ilahijje firred-i alel-vehhabijje pobila Vehhabiluk i spriječila širenje njegovih krivovjernih principa. Ova kimetli (cijenjena) knjiga je štampana 1306. godine. Ona je takođe 1395. [1975.] ofsetom reprodukovana u Istanbulu. Muhammedove hodže (učitelji) su takođe pobile njegove pokvarene knjige, kada su shvatili da je on otvorio zao i naopak put. Oni su proglasili da je on skrenuo sa pravoga puta. Oni su dokazali da vehhabije daju pogrešna značenja ajet-i kerimima i hadis-i šerifima. Međutim, ovo sve, je samo povećalo ozlojeđenost i neprijateljstvo seljaka protiv ehl-i iman (vjernika).
Vehhabiluk se nije raširio znanjem nego su ga raširili džahili (neznalice) zulmom (nasiljem, nepravdom, bezakonjem, terorom, zulumom) uz pomoć engleskih para, oružjem i krvoprolićem. Jedan od onih koji su ovako natapali svoje ruke krvlju je bio emir Der’ijje, zalim kamenog srca, Muhammed bin Su’ud (Sa'ud). Ovaj čovjek je bio pripadnik plemena Bani Hanifa i potomak onih ahmaka (idiota) koji su vjerovali da je Musejlemat-ul-kezzab pejgamber. On je umro 1178. [1765.]. Njega je naslijedio njegov sin Abdul’aziz kojeg su ši’ije 1217. ubile. Njega je naslijedio njegov sin Su’ud koji je umro 1231. Su'uda je naslijedio Abdullah koji je 1240. pogubljen u Istanbulu. Njega je naslijedio Terki bin Abdullah, Abdul’azizov unuk. Njega je 1254. naslijedio njegov sin Fajsal kojeg je 1282. naslijedio njegov sin Abdullah. Njegov mlađi brat Abdurrahman se je nastanio sa svojim sinom Abdul’azizom u Kuvejtu. Abdul’aziz je 1319. [1901.] preselio u Rijad i tamo postao emir. On je 1918. u dogovoru sa englezima napao Mekku. On je 1351. [1932.] osnovao Su’udi arabijsku državu. Mi smo 1991. pročitali u novinama da je Fahd, Su’udi emir, poslao četiri milijarde (bilijuna) Američkih dolara kao pomoć Ruskim kafirima koji ratuju Ehl-i sunnet mudžahide u Afganistanu.
Vehhabije tvrde da samo oni iskreno vjeruju u Allahovo teala jedinstvo, da su samo oni izbjegli kufr i da oni nastoje da spase sve muslimane koji su šest stotina godina bili u širku. Da bi pokazali da su u pravu i da su svi muslimani bili u širku i kufru šest stotina godina, oni iznose, kao dokument, peti ajet-i kerim sure Ahkaf i stotinu i šesti ajet-i kerim sure Junus. Međutim, svi tefsiri, jednoglasno, pišu da su ova dva ajet-i kerima poslata za mušrike. Prvi ajet-i kerim glasi. "Niko nije krivovjerniji od onog koji se je okrenuo od Allaha teala i čini dovu (moli se) predmetima (stvarima), koje neće nikada čuti, do kijameta." Drugi ajet-i kerim glasi, "Reci Mekkanskim mušricima! Meni je naređeno da samo Allahu teala dovu činim i da ne činim dovu (da se ne molim) predmetima (stvarima) koji nisu ni korisni ni štetni! Ako činite dovu ikome osim Allaha teala vi ćete sebi nanijeti zulm i štetu (gubitak)!"
Knjiga Kešf-uš-šubuhat [koju je napisao Muhammed bin Abdulvehhab] se bavi trećim ajetom sure Zumer. Ovaj ajet znači, "Oni koji uzmu nešto drugo, osim Allaha teala, kao veliju (pomoćnika, zastupnika, čuvara, staratelja) kažu, ako ih obožavamo mi ih obožavamo zato što će nas oni približiti Allahu teala, oni će za nas učiniti šefa’at (posredovati)" Ovaj ajet-i kerim citira riječi mušrika koji obožavaju idole (kipove). Knjiga poistovjećuje mu’mine koji traže šefa’at sa ovim mušricima i namjerno kaže, "Ni mušrici nisu vjerovali da njihovi idoli (kipovi) mogu stvarati. I oni su vjerovali da je samo Allahu teala stvaralac." Interpretirajući ovaj ajet-i kerim knjiga Ruh-ul-bejan kaže, "Ljudska stvorenja imaju sposobnost da priznaju stvaraoca koji je njih i sve drugo stvorio. Svako ljudsko biće osjeća želju da ibadeti svoga Stvaraoca i da Mu se približi. Međutim, ova želja i sposobnost su bezvrijedne pošto nefs, šejtan ili loše društvo mogu prevariti čovjeka [i kao rezultat ova urođena želja će biti uništena] i čovjek će postati [ili kafir u stvaraoca i kijametski dan kao što su komunisti i masoni] ili mušrik. Mušrik se ne može približiti Allahu teala niti Ga može znati. Ma’rifet je ono što kimetli (cijenjeno). Ma'rifet je znanje koje nastaje, slijedi nakon što smo eliminisali širk i prionuli za Tevhid. Njegov znak je vjerovati Pejgambere i njihove kitabe, i slijediti ih. Ovo je jedini način da se približi Allahu teala. Šejtanu je imao sposobnost da učini sedždu. Ali je on, slijedeći svoj nefs, odbio da učini sedždu. Grčki filozofi su postali kafiri zato što su se htjeli približiti Allahu teala svojim razumom i nefsom a ne, slijedeći Pejgambere. Mu’mini slijede islamijjet da se približe Allahu teala. Njihova srca se na ovaj način napune nurom. Njihovim ruhovima se manifestuje Allahov teala sifat Džemal (Ljepota). Mušrici ne slijede Pejgambera i islamijjet (Islam) da se približe Allahu teala nego svoje nefsove, svoje defektivne mozgove i bid’ate. Njihova srca postaju crna. Njihovi ruhovi postaju mračni. Allahu teala kaže, na kraju ovog ajet-i kerima da oni lažu kada kažu da će za njih kipovi učiniti šefa’at." Kako vidimo, vrlo je nepravedno uzeti dvadeset peti ajet-i kerim sure Lokman koji kaže, "Ako upitaš kafire, ko je stvorio zemlju i nebesa oni će svakako reći da ih je Allahu teala stvorio" i osamdeset sedmi ajet sure Zuhruf koji kaže, "Ako upitaš one, koji obožavaju nešto drugo osim Allaha teala, ko je ovo stvorio oni će ti svakako reći da je to Allahu teala stvorio" kao dokaz i reći, "I mušrici su takođe znali da je samo Allahu teala stvaralac. Oni su obožavali idole (kipove) da oni za njih na kojametu učine šefa’at. Oni su zato postali mušrici i kafiri."
Mu’mini ne obožavaju Pejgambere i Evlije i ne kažu da su oni Allahov teala šerik (ortak, partner, sudrug). Mi vjerujemo da su Pejgamberi i Evlije stvorenja i ljudska bića i da nisu vrijedna ibadeta. Mi vjerujemo da su oni Allahovi teala dragi robovi i da će se On biti merhametli (da će se On sažaliti) Svojim robovima radi bereketa (berićeta, blagoslova) onih koje On voli. Allahu teala je sam koji stvara faidu (korist) i gubitak. Samo On ima hak (pravo) da Ga ibadet činimo. Mi kažemo da je On merhametli (milostiv) prema Svojim robovima radi onih koje voli. Mušrici s druge strane, iako kažu da njihovi idoli ne mogu stvoriti zahvaljujući svom ma’rifetu koji je prirodan njihovom stvaranju, vjeruju da su njihovi idoli vrijedni obožavanja i obožavaju ih zato što nisu ojačali (razvili) ovaj svoj prirodni ma’rifet slijedeći Pejgambere. Oni su postali mušrici zato što su rekli da idoli imaju hak (pravo) na ibadet to jeste, da su vrijedni ibadeta (obožavanja). Oni nisu postali mušrici zato što kažu, "hoćemo da nam oni čine šefa’at". [Očekivati šefa’at od idola je batil to jeste, pokvareno vjerovanje. Nije dozvoljeno ovako vjerovati, Međutim, ovako vjerovati nije širk. Obožavati idole je širk.] Kako se vidi, poistovjećivati pripadnike Ehl-i sunneta sa kafirima i idolopoklonicima je potpuno pogrešno. Ovi svi ajet-i kerimi su poslani za idolopokloničke kafire i mušrike. Knjiga Kešf-uš-šubuhat pogrešno te’vili (objašnjava) ajet-i kerime, daje ajet-i kerimima pogrešna značenja i kaže da su Ehl-i sunnet muslimani mušrici, da ih treba ubiti i da treba oduzeti njihovu imovinu.
U knjizi El-fedžr-us-sadik firredd-i ala munkiri-t-tevessuli-velkeramati-vel-havarik je napisan tefsir (objašnjenje) osamdeset sedmog ajet-i kerima sure Zuhruf koji je dokaz da je ovaj ajet-i kerim pogrešno interpretiran. Ovu knjigu je napisao alim Iraka Džemil Sidki Zehavi-rahmetullahi alejh. Knjiga je 1323. [1905.] štampana u Egiptu. U Istanbulu je 1396. [1976.] ofsetom napravljena druga reprodukcija. Džemil Sidki je bio profesor Ilm-i kelama na Univerzitetu u Istanbulu. On je preselio na ahiret 1355. [1936.]. Njegova slika je objavljena u knjizi Mundžid, 1956. izdanje.
"Oni su napustili pravi put. Oni pripisuju mu’minima [značenja] ajet-i kerima koji su poslani za kafire." i, "Najstrašnija stvar za moj ummet koje se najviše plašim je davanje značenja Kur’an-i kerimu po njihovom mišljenju i lažnim prijevodima." su dva hadis-i šerifa koje nam prenosi hazret-i Abdullah ibni Omer-radijallahu teala anhuma. Ova dva hadis-i šerifa su vijesti da će se pojaviti nemezheblije (mezhebsiz) koji će upotrijebiti pogrešna tumačenja ajet-i kerima, koja su poslana za kafire, protiv mu’mina.
Jedan od velikih alima Medine, šejh Muhammed bin Sulejman Medeni, rahimehullahu teala-je takođe shvatio da Muhammed bin Abdulvehhab ima izopačene ideje, koje će kasnije biti štetne i savjetovao ga je da ih ostavi. On je bio alim fikha u Šafi’ijskom mezhebu. On je napisao mnogo knjiga. Njegov šerh (objašnjenje) knjige Tuhfet-ul-muhtać koju je napisao Ibni Hadžer-i Mekki-rahimehullahu teala-kao objašnjenje knjige Minhadž je mešhur (čuven). On piše u svojoj knjizi koja se zove El-fetva, a koja ima dva dijela, "O Abdulvehhebov sine! Nemoj klevetati muslimane. Ja te savjetujem radi Allahovog teala rizaluka (zadovoljstva). Svakako da je potrebno reći istinu onom ko kaže da neko drugi, osim Allaha teala, stvara djela! Međutim, ne možemo nazivati kafirima one koji su prionuli za sebebe (uzroke, razloge, posrednike, povode, sredstva, načine) i koji vjeruju da je Allahu teala stvorio i sebebe i njihovu moć. I ti si takođe musliman. Ispravnije je zvati jednog muslimana krivovjernik nego sve muslimane krivovjernicima. Onaj ko napusti zajednicu će najvjerovatnije zalutati. Sto četrnaesti ajet sure Nisa kaže. ‘Ako se neko suprotstavi Pejgamberu, nakon što je naučio pravi put, pa skrene sa staze vjerovanja i ibadeta mu’mina, Mi ćemo ga na ahiretu oživjeti u kufru i irtidadu (apostaziji, murtedluku) i bacićemo ga u Džehennemsku vatru.’" Iako vehhabije imaju mnogo pogrešnih vjerovanja ona se sva baziraju na tri principa.
1) Vehhabije kažu da su amel i ibadet dio imana. Oni kažu, "Ako neko ne izvršava farz, iako vjeruje da je farz, postaje kafir. Na primjer, ako neko ne klanja zbog toga što je lijen iako vjeruje da je namaz farz ili ako ne daje zekat zato što je škrt iako vjeruje da je farz dati zekat takva osoba postaje kafir, mora biti ubijena, njena imovina mora biti oduzeta i podijeljena među vehhabijama."
U knjizi Milel ve nihal, Ebul Feth Muhammed bin Abdulkerim Šihristani-rahmetullahi teala alejh [rođen u Horasanu 479/1086 a na ahiret preselio u Bagdadu 632/1234], fikh i kelam alim piše, "Alimi Ehl-i sunneta su jednoglasno rekli da ibadet nije dio imana. Ne postaje kafir onaj ko vjeruje da je nešto farz ali ga iz ljenosti ne izvršava. Međutim, ova jednoglasnost ne postoji u pogledu onih koji ne obavljaju namaz (salat). U Hanbelijskom mezhebu onaj ko radi ljenosti ne klanja postaje kafir." [Turska verzija knjige, šezdeset treća stranica, Kairsko izdanje 1070 po Hidžri.] [Senaullah pani-puti-rahmetullahi alejh- kaže u na početku svoje knjige Ma-la-budde, "Ako musliman učini veliki grijeh on ne postaje kafir. Ako ode u Džehennem on će iz njega, prije ili kasnije, izaći i otići u Džennet. On će vječno ostati u Džennetu." Ova knjiga je na Perzijskom jeziku. Štampana je 1376. [1956.] u Delhiju. Izdavačka kuća Hakikat kitabevi iz Istanbula je 1410. [1990.] reprodukovala ovu knjigu. U Hanbelijskom mezhebu je rečeno da samo onaj ko ne klanja postaje kafir. Nije rečeno da postaje kafir onaj ko ne radi druge vrste ibadeta. Prema tome bilo bi neispravno smatrati vehhabije u ovom pogledu Hanbelijama. Kao što je gore objašnjeno, oni koji nisu Ehl-i sunnet nisu ni Hanbelije. Oni koji ne pripadaju ni jednom od četiri mezheba ne pripadaju Ehl-i sunnetu.
2) Vehhabije kažu, "Onaj, ko traži šefa’at od duša (ruhova) Pejgambera-alejhimusselam-i Evlija ili ko zijareti (posjeti) njihovo turbe i učini Allahu teala dovu uzimajući ih kao vesile (posrednike), postaje kafir. Oni takođe vjeruju da mejjit (mrtvac) ništa ne osjeća."
Kada bi se postalo kafir, zato što na kabru razgovaramo sa mrtvacem, naš Pejgamber-sallallahu alejhi ve sellem-i veliki alimi-Evlije ne bi ovako činili dovu. Naš Pejgamber je zijaretio (posjećivao) kabristan Baki u Medini i Uhudske šehide. U stvari, napisano je i na 485. stranici vehhabijske knjige Feth-ul-medžid da je on nazivao selam onim koji se nalaze u kabru i da je sa njima razgovarao.
Naš Pejgamber je ovako donosio dovu, "Allahumme inni es-eluke bi-hakkissailine alejke" to jeste, "Ja Rabbi! Ja tražim od Tebe radi onih kojima si Ti dao kada su od Tebe tražili!" i preporučio da ovako donosimo dovu. Kada je svojim mubarek rukama ukopao Fatimu-radijallahu anhuma-hazret-i Alijevu majku, on je na mezaru ovako proučio, "Igfir li-ummi Fatimate binti Esad ve vessi’ alejha medhaleha bi-hakki nebijjike vel enbijaillezine min kabli inneke erhamurrahimin." "Ja Rabbi! Oprosti (magfiret učini) mojoj majci Fatima binti Esed to jeste, oprosti joj njene grijehe! Proširi joj mjesto gdje se nalazi! Ukabuli ovu moju dovu radi hakka [ljubavi] Tvoga Pejgambera i svih Pejgambera koji su prije mene došli! Ti si više merhametli od onih koji su najviše merhametli!" Hadis-i šerif, koji nam prenosi jedan od najvećih Ensarija, Osman bin Hunejf-radijallahu anh, nam kaže kako je Pejgamber naredio slijepcu koji je od njega tražio dovu za svoje izliječenje. On mu je rekao da uzme abdest i da klanja dva rek’ata namaza i da prouči ovu dovu, "Allahumme inni es’eluke ve etevedždžehu ilejke bi-Nebijjike Muhammedin nebijjirrahme, ja Muhammed inni etevedždžehu bike ila Rabbi fi hadžeti hazihi li-takdije-li Allahumme šeffi’hu fijje." U ovoj dovi je naređeno slijepcu da uzme Muhammeda-alejhisselam-kao vesile (posrednika) kako bi mu dova bila kabul. Ashab-i kiram su često učili ovu dovu. Ova dova je citirana u drugom tomu knjige Eši’at-ul leme’at i u knjizi Hisn-ul hasin sa senedima (dokazima) i njihovom objašnjenju kao, "Ja Ti se okrećem uzimajući Pejgambera kao vesile (posrednika)."
Ove dove nam jasno i glasno pokazuju da je dozvoljeno činiti dovu radi hatra (ljubav, volja želja) i hurmeta (poštovanja) onih koje Allahu teala voli.
Šejh Ali Mahfuz, umro 1361. [1942.], je jedan od velike uleme Džami’ul-ezhera u Egiptu koji u svojoj knjizi El-ibda’, koja je 1375. [1956.] izdata u Kairu, puno hvali Ibni Tejmijju i Abduha. Ipak, on na dvije stotine trinaestoj stranici iste knjige piše, "Nije ispravno reći da Evlijaji kiram-rahimehumullahu teala, nakon svoje smrti, čine tesarruf (utiču na, određuju) dunjalučkim poslovima kao što su ozdravljenje bolesnika, spašavanje onih koji se tope u vodi, pomaganje onima koji se bore protiv neprijatelja i pronalaženje nečega što je izgubljeno. Nije ispravno reći da im je Allahu teala ostavio ove zadatke, zato što je njihova merteba (stepen, rang, položaj) visoka, ili da oni mogu da rade šta hoće ili da oni koji ih u stopu slijede ne mogu pogriješiti. Allahu teala odabere neke od Svojih Evlija i dadne im ikram (počast) preko čijih kerameta On, bez obzira bili oni živi ili mrtvi, izlijeći bolesnika, spasi osobu koja se u vodi topi, pomogne onim koji se bore protiv neprijatelja i vraća izgubljenu stvar. Ovo je logično. I Kur’an-i kerim nam takođe otkriva ove činjenice." Abdullah Desuki i Jusuf Dedžvi, profesori na Džami’ul-ezheru, su na kraju knjige Ibda napisali pohvalu ove knjige.
Abdulgani Nablusi-rahimehullahu teala-piše na sto osamdeset drugoj stranici u svojoj knjizi Hadika (Hadikat-un-nedijje) koja je 1290. izdata u Istanbulu, "Hadis-i kudsi koji Buharija prenosi od Abu Hurejre kaže: Allahu teala kaže, ‘Moj rob mi se ne može ni sa čim više približiti kao sa farzom. Ako Moj rob obavlja nafilu ibadet Ja ga puno volim. Ja ga toliko volim da on sa mnom čuje, sa mnom vidi, sa mnom sve drži, sa mnom hoda. Ja mu dajem šta god on od Mene traži. Ako se u Mene uzda Ja ga zaštitim.’" Nafila ibadet koji je ovdje spomenut se odnosi na sunnete i druge nafile onih koji obavljaju farzove. [Ovo je jasno napisano u knjizi Merakil-felah i u njenoj anotaciji koju je napisao Tahtavi. Molimo čitaoca da pogleda stranicu pod brojem 428.] Ovaj hadis-i šerif nam kaže da ćemo zaraditi Allahovu teala ljubav i da će naše dove biti kabul (primljene) ako, nakon što smo obavili sve farzove, još dodatno, obavljamo i nafilu ibadet." Kada ovakvi, Allahu teala dragi robovi, za nekog učine dovu, bez obzira da li su oni živi ili mrtvi, murad (želja) onih, za koje su oni učinili dovu, se ispuni. Ovakvi ljudi čuju čak i kada su mrtvi. Oni ne vraćaju praznih ruku one, koji traže, kao što ih nisu vratili praznih ruku, ni kada su bili živi. Zato hadis-i šerif kaže, "Kada imate problema u svojim poslovima tražite pomoć od onih koji su u kabru (mezaru)!" Značenje ovog hadis-i šerifa je jasno i nije ga dozvoljeno drukčije te’viliti (objašnjavati na drukčiji način). Alusijev te’vil (objašnjenje) nije ispravan.
U knjizi Hadikat-un-nedijje je napisano na dvije stotine devedesetoj stranici, "Mu’mini su i dalje mu’mini, kada su mrtvi kao i kada spavaju. Pejgamberi su i dalje Pejgamberi, nakon smrti kao i kada spavaju zato što je duša (ruh) ta koja je mu’min ili Pejgamber. Kada čovjek umre njegov se ruh ne mijenja. Ova činjenica je napisana u knjizi Umdet-ul akaid koju je napisao imam-i Abdullah Nesefi [štampana u Londonu 1259./1843.]. Isto tako su, i Evlije i dalje Evlije, kada su mrtvi, kao i kada spavaju. Ko ovo ne vjeruje je džahil (vjerski neuk) i inaddžija (tvrdoglav). Ja sam pokazao i u jednoj drugoj knjizi da Evlije, takođe i nakon smrti, posjeduju keramete."Alim Hanefijskog mezheba Ahmed bin sejjid Muhammed Mekki Hamevi i alimi Šafi’ijskog mezheba Ahmed bin Ahmed Šudža’i i Muhammed Ševberi Misri su napisali risale (knjižice) u kojima su jakim dokazima pokazali da evlije imaju keramete i da se njihovi kerameti nastavljaju i nakon njihove smrti i da je džaiz (dozvoljeno) činiti tevessul ili istigasu [vidi niže] na njihovim kaburima (mezarevima, grobovima). Ove tri risale su 1319. [1901.] objavljene u Kairu zajedno sa Ahmed Zejni Dahlanovom-rahimehullahu teala-knjigom Ed-durer-us-senijje fi reddi alel-vehhabijje. Fotografska reprodukcija ofsetom je napravljena 1396. [1976.] u Istanbulu.
Muhammed Hadimi efendi-rahimehullahu teala-iz Konje, preselio 1176. [1762.] na ahiret, je napisao u svojoj knjizi Berika na dvije stotine šezdesetoj stranici, "Kerameti Evlija su hak (istina). Veli je je musliman koji je arif-i billah to jeste, koji što je moguće više zna Allaha teala i Njegove sifate (atribute). On puno ibadeti i radi djela koja su ta’at (to jeste, djela koja Allahu teala voli). On vrlo pažljivo izbjegava grijehe i šehvete (požude, strasti) nefsa. Ono što Allahu teala stvara izvan Svog adeta (običaja) i naučnih zakona se naziva Harik-ul’ade (izvanredne, neobične pojave). Postoji osam vrsta Harik-ul’ade: Mu’džize, keramet, i’anet, sihr, ibtila, isabet-i ajn to jeste nazar (urokljive oči) i irhas. Keramet je harik-ul’ade koji se dešava preko muttekije (veoma pobožne osobe koja se čuva svakog grijeha), mu’mina koji je arif-i billah. Ovakva osoba je Veli a ne Pejgamber. Alim Šafi’ijskog mezheba, Ebu Ishak Ibrahim Isferani, je negirao neke keramete. Svi pripadnici grupe Mu’tezile su negirali keramete. Oni su rekli da se keramet može pomiješati sa mu’džizom tako pa da se tako vjerovanje u Pejgambere može otežati. Međutim, Veli koji ima keramet ne tvrdi da je Pejgamber. On ne želi da se keramet desi. Dozvoljeno je (džaiz je) tražiti od Allaha teala uzimajući (upotrebljavajući) Pejgambere i Evlije kao vasitu (posrednike). Čak je dozvoljeno tražiti od Allaha teala kroz Pejgambere i Evlije i nakon njihove smrti pošto njihove mu’džize i kerameti ne prestaju sa njihovim prelaskom na ahiret. Ovakvo činjenje dove se zove Tevessul i Istigasa. I Remli je takođe isto ovako rekao. Imam-ul-haremejn je rekao, ‘Samo Ši’ije negiraju nastavljanje kerameta nakon smrti.’ Ali Edžhuri, glasoviti alim Maliki mezheba iz Egipta je rekao, ‘Veli je na dunjaluku kao sablja u koricama. Nakon njegove smrti, njegov tesarruf (uticaj) i te’sir (efekat) postaje jači kao kada sablju izvučemo iz korica.’ Ovu izjavu je takođe i Ebu Ali Sendži citirao u svojoj knjizi Nur-ul-hidaje. Kitab (Kur’an-i kerim), Sunnet (hadis-i šerif) i idžma’-i ummet potvrđuju da je keramet hak. Nama su saopšteni kerameti od stotina hiljada Evlija u mnogim važnim i cijenjenim knjigama." Ovdje se završava prijevod iz knjige Berika.
Na sto šestoj stranici knjige Mir’at-i Medine piše, "Sahih hadis koji nam prenose alimi hadisa Ibni Huzejme, Dar-i Kutni, Taberani a koji nam dolazi preko Abdullaha bin Omera kaže, "Onim koji su zijaretili moj kabr mi je vadžib šefa’at učiniti." Takođe je i imam-i Munavi citirao ovaj hadis u svojoj knjizi Kunuz-ud-dekaik. On je pored njega citirao i hadis-i šerif koji nam dolazi preko Ibni Hibbana, "Nakon mog vefata (prelaska na ahiret) zijaret moga kabra je kao zijaret za vrijeme moga života." i, hadis-i šerif od Tebranija, "Ja ću ućiniti šefa’at onim koji ozijarete moj kabr." Sljedeća dva hadis-i šerifa zna svaki musliman. Imam-i Bezzar citira prvi hadis-i šerif koji nam dolazi preko Abdullaha ibni Omera, "Moj šefa’at je halal onima koji ozijarete moj kabr", a drugi je napisan u Muslim-i šerifu koji nam prenosi Abdullah ibni Omer, "Na kijametskom danu je postala moja obaveza (hak) da učinim šefa’at za one koji dođu u Medine-i munevveru da učine zijaret mog kabra." Ovaj hadis-i šerif je merfu’ (vrsta hadis-i šerifa, hadis-i mevsul to jeste hadis-i šerif koji je sahabi-radijallahu teala anhum edžma’in-prenijeo govoreći, "Čuo sam Resulullaha da je rekao").
Ovo su divne vijesti koje su citirane u hadis-i šerifu koji nam prenose Taberani, Dar-i Kutni i [Abdurrahman] Ibnul-Dževzi, "Ko obavi hadž pa onda zijaret učini moj kabr me je posjetio kao da sam živ." Ovaj hadis-i šerif, koji nam prenosi Dar-i Kutni, "Ko me ne posjeti nakon svog hadža će me uvrijediti" aludira na one koji su zanemarili da nakon hadža učine zijaret Kabr-i se’adeta, iako za to nemaju uzura (šeri’atski opravdanog razloga).
Abdul’aziz, rektor islamskog univerziteta Medine-i munevvere piše u svojoj knjizi pod naslovom Tahkik ve izah, "Ni jedan od [gore] navedenih hadis-i šerifa [koji preporučuju zijaret] nema sened, delil (oslonac, dokaz, evidenciju). Šejhul-islam Ibni Tejmijje je rekao da su oni svi mevdu’. Međutim, njihovi senedi su detaljno napisani u osmom tomu Zerkanijevog komentara na knjigu Mevahib i na kraju četvrtog toma Semhudinove knjige Vefa-ul-vefa. U ovim knjigama je takođe napisano da su ovi hadis-i šerifi hasen [vrsta hadis-i šerifa u kojem su prenosioci vjerni i povjerljivi] i da je Ibni Tejmijjin komentar neosnovan. Rektor i učitelj Medina univerziteta nastoji da okleveta pisanja alima Ehl-i sunneta i da umjesto njih, svojim knjigama, po cijelome svijetu raširi principe Vehhabiluka. Vehhabije su započele novu politiku, kako bi uvjerili muslimane i nemuslimane, da su oni pravi muslimani. Oni su osnovali Islamski centar pod nazivom Rabitat-ul-alem il-islam. Oni su izabrali iz svake zemlje i sakupili izvjesne muslimane sa vjerskim obrazovanjem, koji su neuki i lako podmitljivi, kojima su dali basnoslovne sume novaca. Ovi džahili-ljudi na vjerskom položaju-koji nemaju pojma šta piše u knjigama Ehl-i sunnet alima su upotrijebljeni kao marionete. Oni iz ovog centra šire, po cijelom svijetu, svoje principe koje nazivaju "Fetve Svjetskog Islamskog Jedinstva." U jednoj takvoj lažnoj fetvi, koja je izdata u Ramazan-i šerifu 1395. [1975.] oni kažu, "Ženama je farz klanjati Džum’u namaz. Hutba Džum’e i Bajram namaza se može održati na prirodnom jeziku svake države." Krivovjernik koji se zove Sabri, jedan od sljedbenika Mevdudija i član ovog centra fitne (smutnje, spletke) i fesada (korupcije, izopačenosti) u Mekki je odmah odnijeo ovu fetvu u Indiju gdje su plaćenici tjerali silom žene u džami’je i držali hutbu na raznim jezicima. Da bi zaustavili ovaj pokret alimi Ehl-i sunneta, pravi vjerski ljudi-rahimehumullahu teala, su spremili fetve iz cijenjenih izvora i distribuirali ih. Vehhabijje nisu mogle pobiti ove fetve-istinu. Na stotine vjerskih ljudi iz Kerale, južna Indija, su došle na tevbe i vratili se Ehl-i sunnetu kada su vidjeli da su bili prevareni. Četiri od ovih fetvi, koje su bazirane na pouzdanim izvorima, su ofsetom umnožene i prikucane na javna mjesta u svim islamskim zemljama. U svakoj državi, pravi vjerski ljudi skreću pažnju muslimana na nemir koji iznutra dijeli islam i nastoje da ugase. Elhamdu-lillah (hvala Allahu teala) čista i oprezna omladina u svakom kutku svijeta je u stanju da razluči istinu od neistine.
Ibni Abidin-rahimehullahu teala-je napisao u svojoj knjizi Redd-ul muhtar pri objašnjenju elemenata koji se odnose na hutbu džum’e i namaski iftitah tekbir, "Održati hutbu na nekom drugom jeziku, osim arapskog, je isto kao i donijeti iftitah tekbir (reći Allahu ekber na početku namaza) na nekom drugom jeziku kada počinjemo namaz. Iftitah tekbir je kao zikr u namazu. Mekruh tahrim je učiti zikr i dove u namazu na bilo kom drugom jeziku, osim arapskom. Hazret-i Omer je to zabranio." U poglavlju o vadžibima namaza on je napisao, "Učiniti tahrimen mekruh znači učiniti manji grijeh. Ako nastavimo s ponavljanjem tahrimen mekruha mi ćemo izgubiti adalet (pravednost to jeste, takvoj osobi se ne vjeruje u vjerskim stvarima i ona ne može biti svjedok). U knjizi Tahtavi piše, "Onaj ko stalno ponavlja manji grijeh postaje fasik. Trebamo ići u drugu džami’ju i klanjati za imamom koji nije fasik i koji ne čini bid’ate." Ashab-i kiram i Tabi’in-i izam-rahimehumullahu teala-su uvijek u Africi i u Aziji držali cijelu hutbu na Arapskom jeziku iako oni, koji su je (hutbu) slušali, niti su znali arapski jezik niti su je razumjeli zato što je učenje dijela ili cijele hutbe, na bilo kom drugom jeziku, mekruh i bid’at. Bid’at je veliki grijeh. Usprkos činjenici da vjersko znanje nije još bilo rasprostranjeno i da su ih oni morali podučavati, oni su cijelu hutbu držali na Arapskom jeziku. Ovo je bio razlog da Šejh-ul-islam efendije Otomanske države i svjetski mešhur (poznati, čuveni) i veliki alimi šest stotina godina nisu dozvolili da se uči hutba na Turskom jeziku iako su to stvarno htjeli, kako bi je džema’at mogao razumjeti, zato što su znali da nije dozvoljeno držati hutbu na Turskom jeziku.
Hadis-i šerif koji nam dolazi preko Ebu Hurejre-radijallahu anh-a koji nam prenosi imam-i Bejheki glasi, "Kada mi neko nazove selam Allahu teala mome tijelu dadne dušu tako da ja čujem njegov selam." Oslanjajući se na ovaj hadis-i šerif, imam-i Bejheki-rahimehullahu teala-je rekao da su Pejgamberi-alejhimusselam-živi u svojim kabrovima na nama nepoznat način.
Abdul’aziz bin Abdullah iz Medine citira ovaj hadis-i šerif na šezdeset šestoj stranici svoje knjige El-hadž vel-Umre i komentariše da se ovaj hadis-i šerif odnosi na Pejgamberov mejjit (mrtvo tijelo). Međutim, on na istoj stranici piše da je on živ u svom kabru (mezaru) na nama nepoznat način. Njegove izjave su u kontradikciji jedna sa drugom. Ovaj hadis-i šerif nam u stvari pokazuje da se njegovom tijelu daje njegova mubarek duša i da on odgovara na selam. Šta više, dva hadis-i šerifa, koja su citirana na sedamdeset trećoj stranici iste knjige, nam naređuju da kažemo, kada zijaretimo kabr, "Esselamu alejkum ehl-el-dijar-i minel mu’minin." Ovaj hadis-i šerif nam naređuje da nazovemo selam kabrima svih muslimana. Selam se naziva onom ko čuje. Selam se naziva onom sa kim se može govoriti. Iako nemezheblije citiraju ove hadis-i šerife oni tvrde da mejjit (mrtvac) ne čuje. Oni nazivaju one koji vjeruju da mejjit može čuti mušricima. Oni pogrešno interpretiraju ajet-i kerime i hadis-i šerife.
Postoje mnogi hadis-i šerifi koji nam otkrivaju činjenicu da je Resulullah živ u svom kabru na nama nepoznat način. Sama činjenica da ih ima toliko je znak njihove vjerodostojnosti. Od njih sljedeća dva se nalaze u šest čuvenih (mešhur) knjiga hadis-i šerifa. "Ja čujem salevat koji je proučen kod glave mog kabra. Salevat koji je donešen na mene iz daleka će mi biti prenijet" i, "Ako neko prouči na mene salevat kod mog kabra Allahu teala pošalje meleka koji mi prenese taj salevat. Ja ću za osobu koja mi je proučila salevat na kijametskom danu učiniti šefa’at."
Kada musliman dođe na kabr muslimana kojeg je znao dok je bio živ i poselami ga onaj u mezaru će ga prepoznati i odgovoriće mu. Hadis-i šerif koji nam prenosi Ibni Ebiddunja kaže da mejjit muslimana prepoznaje onog ko ga poselami, odgovori mu na selam i razveseli se. Ako neko poselami one koje nije znao oni se razvesele i odgovore na selam. Kada su salih osobe i šehidi-rahimehumullahu teala-u stanju da prepoznaju i odgovore onima koji ih selame, da li je moguće da Resulullah-sallallahu teala alejhi ve sellem-nije u stanju? Kao što sunce sa neba obasjava cijeli svijet isto tako i on istovremeno odgovara na sve selame.
Jedan hadis-i šerif kaže, "Ja ću nakon moje smrti čuti isto kao što čujem kada sam živ." Drugi hadisi šerif koji nam prenosi Ebu Ja’la kaže, "Pejgamberi-alejhimusselam-su živi u svojim kabrima (mezarima). Oni klanjaju namaz." Ibrahim bin Bišar, sejjid Ahmed Rifa’i i mnoge druge Evlije su rekle da su čule odgovor kada su poselamili Resulullaha-sallallahu alejhi ve sellem.
Hazret-i Dželaleddin-i Sujuti je napisao u svojoj knjizi Šeref-ul-muhkem odgovor na pitanje, "Da li je istina da je sejjid Ahmed Rifa’i poljubio Resulullahovu mubarek ruku?" U ovoj knjizi on je razumnim (akli) i naučnim (nakli) delilima dokazao da je naš efendija Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-živ u Kabr-i se’adetu na nama neshvatljiv način, da čuje selam i da na njega odgovara. On je u ovoj svojoj knjizi takođe objasnio činjenicu da je Resulullah, u Mi’radž noći, vidio Musa-alejhisselama-kako u svom kabru klanja namaz.
Hadis-i šerif koji nam dolazi od naše majke Aiše-i Siddike-radijallahu anha-glasi, "Osjećam užasan bol od otrovnog mesa koje sam pojeo u Hajberu. Od otrova moj ebher damar (aorta) skoro da i ne radi." Ovaj hadis-i šerif nam pokazuje činjenicu da je Allahu teala dao Muhammedu-alejhisselam, najuzvišenijem od svog čovječanstva, pored pejgamberluka i šehidsku deredžu (nivo). Allahu teala kaže u sto šezdeset devetom ajetu sure Imran, "Nisu mrtvi oni koji su ubijeni na Allahovom putu! Oni su kod svog Rabba živi. Oni dobijaju svoj rizk." Bez sumnje je da je ovaj veliki Pejgamber, koji je na Allahovom teala putu i kojem su njegovi neprijatelji dali da pojede otrov, najuzvišeniji od svih onih kojima je data ova šerefli deredža (počasni nivo), a koja je definisana u ovom ajet-i kerimu.
Hadis-i šerif koji nam prenosi Ibni Hibban glasi, "Mubarek vudžudi (tijela) Pejgambera (alejhimusselam) ne trunu. Ako mu’min na mene prouči salevat melek mi donese taj salevat i kaže da mi ga je iz mog ummeta proučio taj i taj, sin tog i tog, i da me je poselamio."
Hadis-i šerif koji nam Ibni Madže prenosi glasi, "Na dan Džum’e mi puno donosite salevat! Salavati će mi čim se prouče biti preneseni." Od onih koji su tu, u tom momentu, bili prisutni Ebudderda-radijallahu anh-je upitao, "Hoće li ti biti preneseni i nakon tvoje smrti?" On je odgovorio, "Hoće, biće mi takođe preneseni i nakon moje smrti pošto je zemlji haram (zabranjeno) da trune tijela Pejgambera. Ona žive i nakon smrti, ona se hrane." [Ovaj hadis-i šerif je takođe napisan i u zadnjem poglavlju knjige Tezkiret-ul mevta vel-kubur koju je napisao Senaullah Pani-puti. Ova knjiga je na Perzijskom jeziku a štampana je 1310. [1892.] u Delhiju. Izdavaćka kuća Hakikat kitabevi u Istanbulu je reprodukovala ovu knjigu 1990].
Hazret-i Omer-radijallahu anh-nakon osvajanja Kudus-i šerifa (Jerusalema) je ušao u Hudžre-i seadet i učinio zijaret Kabr-i nebevi. Hazret-i Omer bin Abdul’aziz, koji je bio veliki Evlija, je obično iz Damaska slao u Medinu državne predstavnike da kod Kabr-i se’adeta prouče salat i selam. Hazret-i Abdullah ibni Omer je nakon povratka sa svakog putovanja išao direktno u Hudžre-i se’adet. On je prvo zijaretio i nazivao selam Resulullahu, zatim Abu Bekr-i Siddiku a onda svom ocu. Imam-i Nafi’ je rekao da je vidio više od stotinu puta da je hazret-i Abdullah ibni Omer ušao u Kabr-i se’adet i rekao, "Esselamu alejke ja Resulullah!" Jednoga dana je hazret-i Ali-radijallahu anh-ušao u mesdžid-i šerif i plakao kada je vidjeo mubarek makam (mezar) hazret-i Fatime-radijallahu anha. On je još više plakao kada je ušao u Hudžra-i se’adet gdje je rekao, "Esselamu alejke ja Resulullah ve esselamu alejkum o moja dva brata!" i na taj način poselamio hazret-i Ebu Bekra i hazret-i Omera-radijallahu teala anhuma.
Prema imam-i a’zamu Ebu Hanifi trebamo prvo obaviti hadž pa onda otići u Medine-i muneverru da posjetimo Resulullaha. Isto je ovako napisano i u fetvi Ebullejs-i Semerkandija.
Kadi Ijad, autor knjige Šifa, imam-i Nevevi, alim Šafi’ijskog mezheba i Ibni Humam-rahimehumullahu teala, alim Hanefijskog mezheba su rekli da postoji idžma-i ummet povodom zijareta Kabr-i se’adeta. Neki alimi su rekli da je zijaret vadžib. Zapravo, posjetiti kabr je sunnet. Ova činjenica je napisana takođe i u vehhabijskoj knjizi Feth-ul-medžid.
Šezdeset treći ajet-i kerim sure Nisa kaže, "Ako ti oni (Moj Pejgamberu) dođu, nakon što su mučili svoje nefsove i zamole za Allahov teala afv (oprost, uslugu) i ako Allahov Resul za njih zatraži afv Allaha teala će sigurno njihovo tevbe ukabuliti (primiti) i biti prema njima merhametli (milostiv)." Ovaj ajet-i kerim nam indicira da će Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-činiti šefa’at i da će njegov šefa’at biti kabul (uslišan). Šta više, ovaj ajet-i kerim nam naređuje da dođemo iz daleka i da posjetimo Kabr-i se’adet i da tražimo šefa’at.
Hadis-i šerif kaže, "Dozvoljeno je krenuti na put, da posjetimo, samo tri mesdžida." Ovaj hadis-i šerif nam ističe da ćemo samo dobiti sevab (donosi nagradu) ako krenemo na dug put sa ciljem da posjetimo Mesdžid-i haram u Mekki, Mesdžid-i Nebi u Medini i Mesdžid-i aksa u Kudusu (Jerusalem). Ovaj sevab će biti uskraćen onim koji su bili na hadždžu a nisu ozijaretili (posjetili) Kabr-i se’adeta u Mesdžid-i Nebi.
Imam-i Malik je rekao, "Onim koji zijarete Kabr-i se’adet je mekruh ostati dugo kod Hudžre-i se’adet." Imam-i Zejnel’abidin je dok je zijaretio Kabr-i se’adet stajao kod stuba koji je u smijeru prema Ravda-i mutahhera i nije se više približavao. Sve do hazret-i Ajšinog prelaska na ahiret zijaret se je obavljao stojeći s vanjske strane vrata Hudžre-i se’adet i licem okrenut prema kibli.
Hadis-i šerif kaže, "Ne pravite od mog kabra (mjesto za) bajram (praznik)!" Hazret-i Abdul’azim-i Munziri, alim hadisa, je na sljedeći način objasnio ovaj hadis-i šerif, "Nemojte misliti da je dovoljno jednom godišnje posjetiti moj kabr, kao na bajram! Nastojte da me stalno zijaretite!" Hadis-i šerif, "Ne pravite mezarluk (groblje) od svojih kuća" znači da ne smijemo, ne klanjajući u našim kućama, napraviti da naše kuće izgledaju kao mezaristan (groblje). Ovo nam pokazuje da je Munzirijevo objašnjenje tačno pošto u kabristanu (groblju) nije dozvoljeno klanjati namaz. Rečeno je da bi ovaj hadis-i šerif mogao značiti, "Nemojte označiti izvjesne dane, kao bajram (praznik), da činite moj zijaret!" Jevreji i hrišćani ovako zijarete mezareve Pejgambera, okupe se iz navike, sviraju i pjevaju i prave ceremonije. Ovaj hadis-i šerif uključuje u sebe da se ne smijemo ponašati kao oni to jeste, da se ne smijemo na bajram veseliti sa stvarima koje su haram, da ne smijemo svirati nej (vrsta svirale od trske) niti udarati uz bubanj niti se iskupljati za vrijeme naše posjete da držimo ceremonije. Mi trebamo učiniti zijaret, nazvati selam, donijeti dovu i tiho otići, bez dugog zadržavanja.
Imam-i a’zam Ebu Hanife-rahimehullahu teala-je rekao, "Zijaret Kabr-i se’adeta je najcjenjeniji sunnet." Bilo je i alima koji su rekli da je vadžib. Iz ovoga razloga je u Šafi’ijskom mezhebu dozvoljeno učiniti nezr (zavjetovati se) da ćemo posjetiti Kabr-i se’adet.
U knjizi Mir’at-i Medine, na hiljadu dvije stotine osamdeset drugoj stranici piše, "Kada nam Allahu teala kaže, ‘Ja ne bih stvorio ništa da nisam tebe stvorio’ On ističe da je Muhammed-alejhisselam-Habibullah, Njegov miljenik. Ovaj hadis-i kudsi je takođe citiran i u knjizi Mektubat, treći tom, pismo pod brojem 122, koju je napisao Imam-i Rabbani-rahimehullahu teala. Čak ni obična osoba neće odbiti nešto radi hatra (ljubavi) onoga koga puno voli. Onome ko voli je lako uraditi nešto za ljubav voljenog. Neće biti odbijena želja nekom ko kaže, "Ja Rabbi! Ja od Tebe tražim za hatar (ljubav) Tvoga Habiba Muhammeda-alejhisselam." Međutim, mi ne bi trebali upotrebljavati Resulullahov-sallallahu alejhi ve sellem-hatar i hurmet kao vesilu (posrednika), za beznačajne dunjalučke želje."
Imam-i a’zam Ebu Hanife-rahime-hullahu teala-je rekao, "Bio sam u Medini. Jedan od saliha, šejh Ejjub-i Sahtijani, je ušao u Mesdžid-i šerif. I ja sam ušao za njim. Hazret-i šejh je bio okrenut prema Kabr-i nebevi (Pejgamberovom mezaru). Leđa su mu bila okrenuta prema kibli. Onda je izašao." Hazret-i Ibni Džema’a je napisao u svojoj knjizi Mensek-i kebir, "Kada zijaretimo, nakon što smo klanjali dva rek’ata namaza kod mimbera i učinili dovu, trebamo otići na stranu Hudžre-i se’adeta koja gleda prema kibli. Njegova mubarek glava će biti na našoj lijevoj strani. Trebamo stajati dva metra udaljeni od zida Merkad-i šerifa (Pejgamberovog turbeta). Zatim se trebamo lagano okrenuti tako da gledamo u Muvadžehe-i se’adet, ostavljajući zid, koji gleda prema kibli, iza naših leđa i poselamiti ga. Ovo je ovako u svim mezhebima."
Abdulgani Nablusi-rahmetullahi teala alejh, piše u svojoj knjizi Hadika, kada objašnjava dvadeset treću katastrofu izazvanu jezikom, "Mekruh tahrim je reći, kada se čini dova, radi hakka (prava) Pejgambera ili radi hakka [tog i tog živog ili mrtvog] Evlije ili nešto tražiti od Allaha teala ovako govoreći pošto je rečeno da stvorenja (mahluk) nemaju hakk kod Allaha teala to jeste On ne mora da ispuni ničiju želju. Ovo je tačno. Ali, On je obećao i priznao hakk Svojim dragim robovima to jeste, On će njihovu dovu kabul učiniti (uslišati). On je izjavio u Kur’an-i kerimu da je On za svoje robove učinio na Sebe ihsan (dobročinstvo, uslugu) hakka. Na primjer značenje jednog ajet-i kerima je, "Nama je postalo hakk da pomognemo mu’minima.’" Bezzazijje fetva kaže, "Dozvoljeno je tražiti nešto radi Nebija (Pejgambera) ili živog ili mrtvog Velije spominjući njihovo ime." Šerh (komentar) na knjigu Šir’a kaže, "Moramo donositi (činiti) dovu [Allahu teala] upotrebljavajući Pejgambere i salih robove kao vesile. Ovo je takođe napisano i u knjizi Hisn-ul-hasin." Kako vidimo, alimi Islama su rekli da je džaiz (dozvoljeno) donositi Allahu teala dovu kroz hakk i hurmet (poštovanje) koje je On dao onima koje On voli. Ni jedan alim nije nikada rekao, da je robovima širk tražiti ove hakove od Allaha teala zato što je Allahu teala uzeo na Sebe hak robova.
Iako oni, u njihovoj knjizi Feth-ul-medžid, hvale Bezzazijje fetvu i iznose njegove fetve kao svoje dokumente oni mu se u ovom pogledu suprotstavljaju. Takođe i Hadimi, u svojoj knjizi Berika, piše kada objašnjava katastrofe prouzrokovane jezikom, " ‘Radi Pejgamberovog ili Velinog hakka ( prava, pravde, istine, zasluge) znači da je njegov nubuvvet hak, vilajet hak.’ Naš Pejgamber je takođe rekao sa ovakvim nijjetom, ‘Radi hakka Tvoga Pejgambera Muhammeda’ a za vrijeme ratova je tražio Allahovu teala pomoć radi hakka fukare (siromaha) među Muhadžirima. Takođe su i mnogi Islamski alimi činili dovu govoreći, ‘Radi hakka onih kojima si dao šta god su od Tebe tražili’ i, ‘Radi hakka Muhammeda Gazalija.’ Oni su ove dove zapisali u svoje knjige." Knjiga Hisn-ul-hasin je puna ovakvih dova. U tefsiru Ruh-ul-bejan piše kod objašnjenja osamnaestog ajeta sure Maide da hadis-i šerif koji nam prenosi Omer-ul Faruk-radijallahu anh-kaže, "Kada je Adem-alejhisselam-pogriješio on je rekao, ‘Ja Rabbi! Učini mi afv (oprosti mi) radi hakka Muhammeda-alejhisselam. Allahu teala je rekao, ‘Ja još nisam stvorio Muhammeda. Kako ga ti znaš? On je rekao, ‘Ja Rabbi! Kada si me stvorio i učinio mi ihsan (dobročinstvo, uslugu) od Tvog ruha (duše) ja sam podigao glavu i vidio da je dužinom oboda Arša napisano La ilahe illallah Muhammedun resulullah. Ti bi pored Tvog imena napisao samo ime onoga koga najviše voliš. Razmišljajući o ovom ja sam shvatio da ga jako voliš.’ Allahu teala mu je na ovo odgovorio, ‘O Ademe! Rekao si istinu. Ja njega volim najviše od svih mojih stvorenja. Ja ti radi njega opraštam. Da nije bilo Muhammeda ja te ne bi stvorio.’" Ovaj hadis-i šerif je citiran u imam-i Bejhekijevoj knjizi Delail i u Alusijevoj knjizi Galijje.
Vehhabija piše na dvije stotine pedeset devetoj stranici, "Hazret-i imam-i Zejnel’abidin Ali-rahimehullahu teala-je vidio nekog kako čini dovu pored Resulullahovog kabra i prekinuo ga je proučivši mu mu hadis, ‘Proučite mi salat (salavat)! Gdje god ste vaš selam će mi biti prenesen.’" On krivo prepričava ovaj događaj i nastavlja, "Prema tome, zabranjeno je učiti dovu i salat kod kabra pošto je to slično pravljenju bajrama (praznika) od kabra. Onima koji klanjaju namaz u Mesdžid-i Nebi je zabranjeno da se približavaju kabru i da nazivaju selam. Ni jedan Ashab to nije radio. Oni su zabranili onima koji su to htjeli da urade. Pejgamberu će samo biti prenesen salat i selam njegovog ummeta." On takođe piše, na dvije stotine trideset četvrtoj stranici, "Su’udijska vlada je, da bi spriječila muslimanima da to ne rade, postavila vojnike kod Hudžre-i se’adet u Mesdžid-i Nebi."
Jusuf Nebhani-rahmetullahi teala alejh-je, u svojoj knjizi Ševahid-ul-hak, na puno mjesta odgovorio na ove laži vehhabija. On piše na osamdesetoj stranici, "Imam-i Zejnel’abidin-radijallahu anh-nije zabranio zijaret mubarek Resulullahovog kabra. On je zabranio neislamsko ponašanje i ophođenje bez poštovanja za vrijeme zijareta. Njegov unuk, imam-i Dža’fer Sadik je posjećivao Hudžre-i se’adet i stajao kod stuba koji se nalazi u pravcu Revde, nazvao selam i rekao, ‘Njegova mubarek glava je na ovoj strani.’ ‘Ne pravite od mog kabra (mjesto za) bajram (praznik)!’ znači ‘Nemojte me zijaretiti samo izvjesnim danima kao što su bajrami (praznici). Stalno me posjećujte.’" Na osamdeset osmoj i sto šestoj stranici knjige Tezkire Ebu Abdullaha Kurtubija piše da se Resulullahu prenosi amel (djela) njegovog ummeta svakog sabaha i akšama. Na osamdeset devetoj i sto šesnaestoj stranici piše, "Halifa Mensur je, za vrijeme svog posljednjeg zijareta Resulullaha, upitao imam-i Malika, ‘Hoću li se okrenuti prema kabru ili prema kibli?’ Imam-i Malik je odgovorio, ‘Kako bi ikada mogao okrenuti svoje lice od Resulullaha? On je-sallallahu alejhi ve sellem-vesile (uzrok) za tvoj afv (oprost) i za afv tvoga oca Adema!’" Na devedeset drugoj stranici piše da je, "Hadis-i šerif ‘Zijaretite kabrove!’ naredba. Ako neko za vrijeme zijareta učini haram, taj haram se mora zabraniti a ne posjeta." Na devedeset osmoj stranici piše, "U knjizi Ezkar koju je napisao imam-i Nevevi piše, ‘Sunnet je često zijaretiti (posjećivati) kabrove Resulullaha i Salih muslimana i na tim mjestima zijareta ostati izvjesno vrijeme.’" Na stotoj stranici piše, "Ibni Humam u svojoj knjizi Feth-ul-kadir citira hadis-i šerif koji nam prenose Dar-i Kutni i Bezzar. Ovaj hadis-i šerif glasi, ‘Ako neko dođe, bez ikakvog drugog posla i [moj kabr] učini zijaret on ima hakk da za njega učinim šefa’at na kijametskom danu." Na stotinu osamnaestoj stranici piše, "Allahu teala je dao Evlijama keramet. Kerameti Evlija se često vide čak i nakon njihove smrti. Oni mogu učiniti tesarruf nakon smrti. Dozvoljeno ih je uzeti kao vesile (posrednike) za Allahovo teala stvaranje. Ali, mi moramo tražiti njihovu pomoć (istigase) u skladu sa islamijjetom (Islamom). Ne smijemo reći onako kao što neuki (džahili) govore, "Daću ti toliko i toliko ako mi ispuniš moju želju" ili, "ako izliječiš mog bolesnog rođaka." Međutim, ni ovo se ne može smatrati činom kufra ili širka pošto ni najveći džahil ne očekuje od Velije da stvori. Osoba koja tako kaže želi da uzme Evliju kao vesile za Allahovo teala stvaranje. Ovakva osoba misli da je Velija Allahov teala dragi rob. Ona (takva osoba) kaže, ‘Moli Allaha da mi ispuni želju! Allahu teala neće odbiti tvoju dovu.’ U stvari, Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-je je rekao, ‘Ima puno ljudi koje smatraju niskim i beznačajnim a koji su Allahovi teala dragi robovi. Kada oni nešto hoće Allahu teala to sigurno stvara.’ Ovaj hadis-i šerif je takođe citiran i na tri stotine osamdeset prvoj stranici vahhabijske knjige Feth-ul-medžid. Muslimani traže od Evlija da budu vesile zato što slijede ovaj hadis-i šerif. Imam-i Ahmed, imam-i Šafi’ija, imam-i Malik i imam-i a’zam Ebu Hanife su rekli da je džaiz (dozvoljeno) činiti teberruk (dobiti bereket, berićet, blagostanje) posredstvom kabrova salih muslimana. Oni koji kažu da su Ehl-i sunnet ili da pripadaju jednom od četiri mezheba Ehl-i sunneta moraju da kažu onako kako su ovi imami rekli. Ako ne kažu ovako oni nisu Ehl-i sunnet nego lažovi." U knjizi Fetva-ji Hindijje je napisano u dijelu koji se odnosi na obavljanje hadždža za nekog drugog, “Džaiz (dozvoljeno) je pokloniti sevabe (nagradu) svog ibadeta nekom drugom. Prema tome, dozvoljeno nam je pokloniti, sevabe namaza; posta; sadake; hadždža; učenja Kur’an-i kerima; činjenja zikra; zijareta kabra Pejgambera, Šehida, Evlija i Salih muslimana; sevab poklanjanja kefena (ćefina) mevtu (mrtvacu); i sevabe svih hajrata i hasenata (dobrih djela)." Iz ovog citata takođe možemo razumjeti da ćemo dobiti sevab za zijaret kabra Evlija.
Dokumenti ovoga što je ovdje napisano se nalaze u našim knjigama na Arapskom, Turskom i Engleskom jeziku. Allahu teala je naredio muslimanima da se ujedine. Prema tome, svaki mu’min mora da nauči Ehl-i sunnet vel-džema’at i’tikad (vjerovanje) i da se ujedini na ovom pravom i hak putu na taj način što će imati iman onako kako je zapisan u knjigama ovih velikih alima. Pejgamber-sallallahu alejhi ve sellem-je rekao da je Ehl-i sunnet put jedini pravi put. Mi se dobro moramo paziti da ne izađemo iz jedinstva Ehl-i sunneta i da ne budemo prevareni lažljivim pisanjima i člancima neukih ljudi (džahila) na vjerskom položaju koji trguju sa vjerskim knjigama i člancima krivovjernika koji nastoje da prevare Muslimane. Allahu teala jasno kaže u sto četrnaestom ajetu sure Nisa da će oni koji izađu iz muslimanskog jedinstva otići u Džehennem. Dokumenti nam jasno pokazuju da se je neko, ko ne slijedi (ne čini taklid) ni jedan od četiri mezheba, odvojio od jedinstva Ehl-i sunneta i da takav mezhebsuz postaje krivovjernik ili kafir. Komentar (hašije) na knjigu Durr-ul-muhtar i koju je napisao veliki alim Ahmed Tahtavi i knjiga El besair ala munkirit-tevessul-i bilmekabir su ti dokumenti. Knjiga El besair ala munkirit-tevessul-i bilmekabir je napisana u Pakistanu, sa ciljem da pobije knjigu Feth-ul-medžid. Ona je ofsetom reprodukovana u Istanbulu.
U knjizi Et-tevessul-u bin Nebi ve džehelet-ul-vehabijjun je primjerima i činjenicama dokazano da je Ibni Tejmijje izašao iz mezheba Ehl-i sunnet vel-džema’at. Vehhabiluk je smjesa laži i kleveta engleskog špijuna Hemphera i Ibni Tejmijjinog krivovjerstva.
3) Vehhabije kažu, "Praviti turbe na mezaru, paliti kandile (kandilje) za one koji čine ibadet u turbetu i hizmete turbe, zavjetovati sadaku ruhovima (dušama) umrlih je širk i kufr! Ehalije (stanovnici) Haremejna (Mekke i Medine) su se do sada molili kubbetima i zidovima."
Haram je graditi turbe na kaburu radi hvalisanja i razmetanja. Mekruh je ako se gradi da bi se kabr zaštitio od štete. Dozvoljeno je (džaiz je) graditi turbe na mezaru ako se pravi s nijjetom da lopov ili hajvan ne bi ušao unutra. Međutim, turbe ne smije da bude mjesto zijareta što znači ne trebamo reći da ga treba zijaretiti u izvjesno određeno vrijeme.
Nije mekruh ukopati čovjeka u zgradu koja je prije sagrađena. Ashab-i kiram su ukopali Resulullaha i dvojicu halifa u zgradu. Niko se od njih nije protivio. Hadis-i šerif kaže da njihovo jedinstvo nije bazirano na dalaletu (krivovjerstvu). Veliki alim islama, Ibni Abidin, je napisao na dvije stotine trideset drugoj stranici svoje knjige Durr-ul-muhtar hašije (Redd-ul-muhtar-komentar na Durr-ul-muhtar, peti tom, Bulak, 1272), "Neki alimi su rekli da je mekruh staviti platno, bašlik (kapu) ili saruk (turban) na kabr salih muslimana i Evlija." Knjiga Fetva-ji hudždže kaže da je mekruh prekriti kabr platnom. Ali, nije nam mekruh ako je nijjet (namjera) da svakome pokažemo veličinu onoga ko je u grobu ili ako želimo da ga zaštitimo od uvrede ili da podsjetimo one koji ga zijarete, da budu učtivi i da se lijepo ponašaju. Ameli, poslovi koje Edille-i šer’ijje ne zabranjuju se moraju suditi u skladu sa namjenjenim nijjetom. Tačno je da za vrijeme Ashab-i kiram, nisu građena turbeta, nisu stavljani sanduci na kabrove i kabrovi se nisu prekrivali platnom. Ali, ni jedan od Ashab-i kiram nije bio protiv Resulullahovog ukopa i ukopa Šejhejn, u sobu. Iz ovog razloga kao i želje da izvršimo naređenja, ‘Ne hodajte po kabrima!’ i, ‘Poštujte vaše mrtve!’ i zato što nam nije zabranjeno oni se ne mogu smatrati bid’atima samo zato što ih rade kasnije generacije. U svim knjigama fikha je napisano da treba odmah, nakon veda tavafa (oproštajnog tavafa), napustiti Mesdžid-i haram kao znak poštovanja prema Ka’be-i mu’azzam. Međutim, Ashab-i kiram to nisu morali činiti pošto su oni uvijek poštovali Ka’bu. Pošto kasnije generacije nisu bile u stanju da pokažu potrebno poštovanje alimi su izjavili da je potrebno pokazati poštovanje na taj način što ćemo napustiti mesdžid hodajući unazad. Oni su nam na ovaj način omogučili da budemo učtivi kao što su bili Ashab-i kiram. Isto je tako bilo dozvoljeno da platnom prekrijemo grobove (kabrove) salih muslimana i Evlija ili da na njima napravimo turbe da budemo učtivi kao što su bili Ashab-i kiram. Veliki alim hazret-i Abdulgani Nablusi ovo detaljno objašnjava u svojoj knjizi Kešf-un-nur." Knjiga Kešf-un-nur kao i knjiga Tenvir-ul-halek fi imkan-i ru’je-tin-nebi džiharen vel-melek koju je napisao Dželaluddin-i Sujuti-rahimehullahu teala-su objavljene zajedno 1393. [1973.] u Istanbulu pod naslovom Minhat-ul-vehbije. U Arabiji turbe se zove Mešhed. U Medin-i munevveri je u kabristanu (mezaristanu) Baki’ bilo puno mešheda. Nemezheblije (vehhabije) su ih sve uništili. Nikada ni jedan alim nije rekao da je gradnja ili zijaret turbeta izaziva širk i kufr. Niko nije viđen da ruši turbe.
Ibrahim Halebi-rahimehullahu teala-je napisao na kraju njegove knjige Halebi-i kebir, "Ako neko odluči da pokloni svoju zemlju da se upotrijebi kao kabristan na njoj je dozvoljeno, ako ima prostora, sagraditi turbe sa nijjetom da se ukopa mevt (mrtvac). Kada nestane prostora ovo turbe će se porušiti i [na njegovom mjestu] će se ukopavati. Zato što je, ovo mjesto, dodjeljeno vakfu za kabrove (mezareve)." Kada bi gradnja turbeta bila širk, kada bi se turbe smatralo idolom bilo bi ga potrebno u svakom vremenu rušiti.
Prvi od Islamskih turbeta koja danas postoji na zemlji je Hudžre’i mu’attara gdje je Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-ukopan. Naš efendija Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-je preselio na ahiret u sobi koja je pripadala njegovoj dragoj ženi a našoj majci Ajši-radijallahu anha-prije podne, u ponedjeljak, dvanaestog Rebi’ul-evvela, jedanaeste godine po hidžri. On je u toj sobi ukopan u srijedu naveče. Hazret-i Ebu Bekr i hazret-i Omer-radijallahu teala anhuma-su ukopani u istoj sobi. Ni jedan Ashab nije bio protiv ovog. Iako negiranje Idžma’i ummet pogrešnim tumačenjem (te’vilom) sumnjivog dokaza (delila) ne izaziva kufr takvo nijekanje je bid'at.
Soba hazret-i Ajše-radijallahu anha-je tri metra visoka, malo je duža i šira od tri metra a napravljena je od ćerpiča. Soba je imala dvoja vrata. Jedna su bila na zapadnoj a druga na sjevernoj strani. Hazret-i Omer-radijallahu anh-je za vrijeme svoga hilafeta ogradio Hudžre-i se’adet niskim kamenim zidom. Abdullah bin Zubejr-radijallahu teala anhuma-je, za vrijeme njegovog hilafeta porušio ovaj zid i napravio novi, prelijep zid od crnog kamena i divno ga omalterisao. Ovaj zid nije na sebi imao krov. On je imao samo jedan ulaz (vrata) na sjevernoj strani. Kada je u četrdeset devetoj godini po hidžri hazret-i Hasen-radijallahu teala anh-preselio na ahiret, njegov brat hazret-i Husejn-radijallahu teala anh-je htio, po njegovom vasijjetu (oporuci), da dovede dženazu svog mlađeg brata do vrata Hudžre’i se’adet i da ga unese unutra i da unutra učini dovu i tevessul. Izvjesni ljudi su se usprotivili misleći da će on unutra biti i ukopan. Da bi spriječio bučno negodovanje on nije unutra unesen i ukopan je u kabristan Baki’. Da bi u buduće spriječili ovakve neugodnosti i da se ovo ne bi opet ponovilo vrata na sobi kao i ona na zidu su zazidana.
Kada je Velid, šesti Umejidski halifa, bio guverner (valija) Medine on je povećao zid oko sobe i pokrio ga malim kubbetom. Kada je postao halifa on je 88. [707.] naredio guverneru Medine Omeru bin Abdul’azizu, svom nasljedniku, da proširi Mesdžid-i šerif tako da je soba postala okružena drugim zidom. Ovaj zid je imao pet uglova (to jeste bio je pentagonalnog oblika) i bio je pokriven. [Molimo čitaoca da za detaljnije objašnjenje pročita knjigu Kıyamet ve Ahıret i petnaesti članak u knjizi Muslimana Nasıhat (Advice for the Muslim)!]
U vehhabijskoj knjizi Feth-ul-medžid piše na stotinu trideset trećoj i narednim stranicama, "Ko zanijjeti da s drvetom, kamenom, mezarom (kabrom) i sličnim stvarima dobije teberruk (bereket, blagoslov) postaje mušrik. Kabrovi su bili obožavani gradnjom kubbeta na njima. Ljudi iz doba džahilijjeta su obožavali salih osobe i statue (idole). Danas se ovo sve i još čak i prekomjerne stvari rade na mezarevima i turbetima. Nastojati da se dobije teberruk na kabrovima salih ljudi je slično obožavanju idola lata. [U doba džahilijjeta, vrijeme prije islama, lat je ime glavnog idola kojeg su arapi obožavali.] Ovi mušrici predpostavljaju da Evlije čuju i odgovaraju na njihove dove. Oni kažu da se približavaju mrtvacima zavjetujući (nezr) i davajući sadaku kabru. Ovo je sve veliki širk. Mušrik je i dalje mušrik čak iako on sebe naziva nečim drugim. Činjenje dove mrtvim sa poštovanjem i ljubavlju, klanje životinje, zavjetovanje i slični poslovi su sve širk bez obzira kako ih zvali. Današnji mušrici upotrebljavajući riječ