KOMPLETAN ILMIHAL

VJEČNA SREĆA

 

Sa Bismilom započinjemo sa pisanjem ove knjige!

Ime - Allah - je najbolje sklonište.

Njegove blagodati se ne mogu izmjeriti i proračunati.

On je Gospodar, Svemogući Dobročinitelj Milostivi!

 

Ja započinjem pisanje ove knjige - Vječna Sreća (Se’adet-i Ebedijje) - sa Allahovim dželle-šanuhu imenom.  Allah dželle-šanuhu na ovom svijetu žali sve ljude i stvara im i šalje korisne stvari.  On će na onom svijetu ukazati naklonost kome hoće, i oprostiti kome hoće od onih pravih vjernika (mu’mina) koji koji su zaslužili da odu u džehennem i istaviti ih u džennet.  On je sam i jedini onaj koji svakog momenta održava svako biće u životu (postojanju) i koji nas sve štiti od straha i užasa.  Ja se predajem časnom (šerefli) imenu jednog takvog bića, kao što je Allah, i počinjem s pisanjem ove knjige.

 

PRVI DIO

 

1 - Da nam se Dženab-i Hak (Allah dželle-šanuhu) smiluje i da nas počasti da sa uspjehom slijedimo Muhammeda Mustafu sallallahu alejhi ve sellemu alejhi ve sellem, duhovnog gospodara i ovog i onog svijeta i u svakom pogledu najodabranijeg čovjeka od svih drugih ljudi.  Jer, Allah dželle-šanuhu puno voli one koji slušaju i slijede Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellemu alejhi ve sellem.  Slijediti njega samo malo (zerru, trunku) je korisnije od svih i ovosvijetskih dobara i onosvjetskih blagodati.  Prava visina i uzvišenost je slijediti njegov sunnet senijje (sunnet-i senijje).  Čast i korist čovječanstva je u slijeđenju njegove vjere.  [Riječ sunnet ima tri značenja.  Ona u ovom kontekstu, znači propisi islama, tj. ahkam-i islamijje, tj. šerijat.]

 

[Slijediti njega ili adaptirati mu se znači slijediti put koji nam je on pokazao.  Njegov put je put koji nam Kur’ani kerim pokazuje.  Ovaj put se zove islam ili din-i islam.  Da bi ga slijedili mi prvo moramo vjerovati (imati iman);  zatim moramo dobro naučiti islam;  zatim moramo izvršavati Allahova dželle-šanuhu naređenja (farzove), i kloniti se Allahovih dželle-šanuhu zabrana (harama);  zatim izvršavati njegov sunnet i čuvati se onoga što je on zabranio (mekruha).  Nakon ovoga bi ga takođe trebalo slijediti u onome što je dozvoljeno (mubah).]

 

Svako mora imati iman (vjerovanje);  iman je svakome potreban.  Oni koji imaju iman trebaju izvršavati farzove i čuvati se od harama.  Svaki pravovjernik (mu’min) mora da izvršava farz i da se čuva od harama, tj. da bude musliman.  Svaki pravi vjernik (mu’min) voli našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellemu alejhi ve sellem više od svog života i imovine.  Znak (alamet) ove ljubavi je izvršavanje njegovog sunneta i suzdržavanje od mekruha.  Kada se ovi u potpunosti ispunjavaju i slijede, onda, sve što mu se musliman više prilagodi u onome što je dozvoljeno (mubah), on će se sve više usavršiti i postati sve zreliji musliman.  Drugim riječima, on će se sve više približiti Allahu dželle-šanuhu i biće Mu draži.

 

Iskreno srcem voljeti, to jest vjerovati, sve što je Resulullah sallalah rekao se zove iman.  Oni koji tako vjeruju se zovu mu’mini.  Ne vjerovati čak i jedan dio od onoga što je on rekao, i sumnjati je li to dobro i tačno, se zove kufr.  Oni koji ovako nevjeruju se zovu kafiri [Allahovi dželle-šanuhu neprijatelji].  Ono što Allah dželle-šanuhu jasno i glasno naređuje u Kur’ani kerimu se zovu farz (fard).  Ono što On jasno i glasno zabranjuje i kaže “nemoj to raditi” se zovu haram.  Ono što Allah dželle-šanuhu nije jasno i glasno naredio, a što je naš Poslanik pohvalio, ili je lično redovno radio, ili nije zabranio, iako je vidio da se radi, se zove sunnet.  Ne voljeti sunnet je nevjerstvo (kufr).  Nije grijeh ne raditi sunnet a voljeti ga.  Ono što Poslanik sallallahu alejhi ve sellemu ne voli, i što iskorjenjuje sevabe ibadeta, se zove mekruh.  Ono nije ni naređeno ni zabranjeno se zove mubah.  Ova sva naređnja i zabrane se zovu propisi islama ili šerijat ili ahkam-i ilahijje ili ef’al-i mukellefin ili ahkam-i islamijje.

 

Ef’al-i mukellefina ima osam.  Farz, vadžib, sunnet, mustehab, mubah, haram, mekruh i mufsid.

 

One stvari koje nisu zabranjene, ili, iako su zabranjene njihova zabrana je ukinuta jednim od razloga koje islam prihvata kao uzur, (ispriku, opravdavajuću okolnost), prepreku (smetnju), ili potrebu, se zovu halal.  Svi mubasi su halal.  Na primjer, halal je slagati sa ciljem da se dva muslimana pomire.  Sve što je halal ne mora da znači da je mubah.  Na primjer, iako je halal ići u kupovinu, krenuti u kupovinu dok uči ezan je mekruh, a ne mubah.

 

Naučiti i znati načela imana, farzove, i harame, je farz.  Trideset tri farza su dobro poznata^[1].  Četiri od njih su osnova;  obavljati namaz, postiti, davati zekat, i obaviti hadž.  Ova četiri farza zajedno sa imanskim farzovima su osnova Islama (islamski šartovi).  Ko ima iman i čini ibadet, to jest izvršava ova četiri farza, se zove muslim ili musliman^[2].  Onaj koji ih sve izvršava i čuva se od harama je potpun musliman.  Ako je jedno od ovih manjkavo, ili ne postoji, takođe je i njegovo muslimanstvo manjkavo.  Onaj ko ne izvršava nijedan od njih može biti mu’min (pravovjernik) ali on nije potpun musliman.  Iako ovakvo vjerovanje (iman) štiti čovjeka na ovom svijetu, sa ovakim vjerovanjem je jako teško preseliti na onaj svijet s imanom.  Iman je kao svijeća.  Propisi islama (ahkam-i islamijje) su kao fenjer oko svijeće.  Svijeća, i fenjer koji je štiti, predstavljaju islam ili din-i islam.  Svijeća će se brzo ugasiti bez fenjera.  Nema islama bez imana.  Dakle, gdje nema islama nema ni imana.

 

Vjera (din) je put koji je Allah dželle-šanuhu propisao za ljude sa ciljem da dobiju vječnu sreću.  Beskorisni putevi koje ljudi izmišljaju pod imenom vjere se ne zovu vjera.  Oni se zovu nevjerstvo, bezvjerstvo i kafirluk.  Allahu dželle-šanuhu je od hazreti Ademovog alejhisselam vremena slao ljudima svakih hiljadu godina preko Poslanika vjeru.  Ovi Poslanici ili Pejgamberi se zovu Resuli.  S druge strane, Allah dželle-šanuhu je u svakom stoljeću dao najčišćoj osobi da bude Poslanik.  On je kroz njega je učvrstio Svoju vjeru.  Ovi Poslanici, koji su poslati u svakom stoljeću, i koji su sljedili Resule, se zovu Nebi.  Svi Poslanici su podučavali svaki narod (kom su došli) isto vjerovanje;  to jest, oni svi su tražili od svojih sljedbenika da vjeruju iste stvari.  Ali, pošto su njihove vjere, tj. stvari koje se trebaju srcem i tijelom izvršavati i od kojih se trebaju suzdržavati, i njihova muslimanstva su bila drukčija.

 

Onaj ko ima iman i slijedi propise islama je musliman.  Oni koji hoće da prilagode propise islama svome ćejfu i željama svog nefsa su kafiri.  Oni ne razumiju da je Allah dželle-šanuhu poslao vjere sa ciljem da ubije i razbije želje nefsa i ćejfa i spriječi njihovu suvišnu pretjeranost.

 

Svaka nova vjera je ukinula, promjenila, njoj prethodnu vjeru.  Zadnja vjera, koja je ukinula i koja u sebi sadrži sve prethodne vjere, i koja se neće nikad do Sudnjega dana promijeniti, je vjera Muhammeda alejhisselam.  Danas, jedina vjera koju Allah dželle-šanuhu voli, koja Mu se sviđa, koji se bazira na tim propisima, je islam.  Allah dželle-šanuhu će onim, koji izvršavaju farzove koje ova vjera naređuje, i onim koji se čuvaju njenih zabrana (harama), dati na ahiretu blagodati i dobročinstva.  To jest, oni će na onom svijetu zaraditi nagradu (sevab).  One koji ne izvršavaju naređenja i koji se ne čuvaju od harama na onom svijetu čeka biti bolna kazna i patnja.  To jest, take osobe su postali grešnici.  Farzovi neće biti primljeni (kabul) od onih koji nemaju iman.  To znači, oni neće dobiti za svoje farzove nagradu.  Sunneti mu’mina koji ne obavljaju farzove neće biti primljeni.  To znači, oni za njih neće dobiti nagradu (sevab).  Oni se nisu ispravno prilagodili našem Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem.  Ako neko ko izvršava sve farzove propusti samo jedan farz bez uzura (šerijatski opravdanog razloga) on neće, sve dok ne nadoknadi propušteni farz, dobiti nagradu (sevab) ni za jedan svoj sunnet i nafilu ibadet.  U knjizi Miftah-un nedžat je citiran hadisi šerif koji to jasno kaže, “Ja Ali!  Kada su ljudi zauzeti sa fedailom (nenužnim ibadetom, nafilama) nastoj da upotpuniš farzove”.  Takođe, i hadisi šerif, koji se nalazi na kraju trećeg dijela knjige Durret-ul fahire, koju je napisao imam-i Gazali kaže, “Allah dželle-šanuhu neće primiti (ukabuliti) nafile namaze od osobe koja duguje namaze na kaza i nosi haram odjeću.”  Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi iz Istanbula je već izdala knjigu Miftah-un-nedžat.  Neko ko uradi mubah sa dobrim nijjetom i lijepim mislima će zaraditi nagradu na onom svijetu (sevab).  Kada se mubah uradi sa lošom namjerom, ili, ako činjenje mubaha spriječi izvršavanje farza, ili, ako taj mubah prouzrokuje zakašnjenje farza, on (taj mubah), će biti grijeh (džunah).  Ako se, dok se izvršava farz i sunnet, upetljaju zle misli, dug će se otplatiti i kazna će se zaobići ali se za njih neće dobiti nagrada.  Također, može biti i grijeh.  Farz i sunnet onih koji čine haram je sahih (ispravan, tačan).  To znači oni su se odužili ali za njih neće dobiti nagradu.  U knjizi Hadika, pri objašnjenju hadisi šerifa, "Ibadet bid’at sahibija (posjednika bidata, onih koji slijede inovacije koje su kasnije uvedene u vjeru) neće biti primljen (kabul, uslišan), se kaže da, “Ibadet onih muslimana koji se ne čuvaju od grijeha se ne prima iako je ispravno obavljen (nije kabul iako je sahih).”

 

Haram neće postati mubah iako se učini sa lijepim nijetom.  Drugim riječima, haram neće nikada biti nagrađen, a onaj ko ga radi bez uzura (šerijatski opravdanog razloga) je sigurno grešnik.  Ako se neko suzdrži od harama, i sa lijepim nijetom ga prestane raditi, plašeći se Allaha dželle-šanuhu, on će dobiti nagradu na onom svijetu (sevab).  Ako se prestane sa haramom iz bilo kog drugog razloga, neće se biti nagrađeno nego će se samo biti spašeno od grijeha.  Oni koji rade haram, ne mogu reći, “Moje srce je čisto.”  Ovake riječi nemaju nikakve koristi.  Ovako se samo govori da se prevari muslimane.  U trideset devetom pismu prvoga toma knjige Mektubat [hazreti imam-i Rabbani] piše da je znak čistoće srca u izvršavanju islamskih propisa (ahkam-i islamijje), to jeste izvršavanju njegovih naređenja i čuvanju od njegovih zabrana.  U knjizi Hadika i u knjizi Šir’at-ul-islam, na 246. stranici kod objašnjenja takve piše, “Rađenje harama sa dobrom namjerom (nijjetom) ne poništava činjenicu da je to (ta radnja) haram.  Lijep nijjet ne mjenja ni haram ni mekruh (u dozvoljeno djelo).  Ni jedan od njih se ne mjenja u ta’at (djelo koje Allah dželle-šanuhu voli).”

 

Na sedamdeset trećoj stranici knjige Mir’at-ul-mekasid i u Ibni Abidinu, u djelu o nijjetu za abdest, i na pedeset četvrtoj stranici prijevoda knjige Milel-Nihal piše da postoje tri vrste djela (amela).  Ne izvršavati ono što je Allah dželle-šanuhu naredio da se radi, ili raditi ono što je On zabranio, je prva vrsta djela.  Ta djela (ili amelat) se nazivaju ma’sijjet (odnosno, grijesi, džunasi).  Druga vrsta djela, koja se zovu ta’at, su one radnje koje Allah dželle-šanuhu voli.  Ona se još nazivaju i hasene.  Allah dželle-šanuhu je obećao dati muslimanima koji rade ta’ate edžr, to jest, nagradu na onom svijetu (ili sevab, sevap).  Treća grupa djela (ili amela), za koja nije rečeno ni da su grijeh (džunah) ni da su djela koja Allah dželle-šanuhu voli (ta’at), se nazivaju mubah.  Njihovo postajanje grijehom ili ta’atom je ovisno o nijjetu osobe koja ih radi.

 

Grijeh je i dalje grijeh bez obzira što je učinjen sa lijepim nijjetom.  Hadisi šerif koji glasi, “Djela su ovisna o nijjetu hoće li biti dobra ili loša”, nam kaže da će djela - koja su ta’at i mubah - biti nagrađena u skladu sa namjerom.  Onaj ko uvrijedi nekog da bi zadovoljio nekog drugog, ili dadne sadaku od tuđe imovine, ili sagradi džemiju ili mekteb haram novcem, on neće biti nagrađen na onom svijetu (dobiti sevab).  Očekivati nagradu za ovakve poslove je neukost (džahiluk).  Zulm (ugnjetavanje, tlačenje) i grijesi su i dalje grijesi bez obzira što su urađeni sa lijepom namjerom.  Takve poslove je sevab ne raditi.  Ako ih neko uradi znajući da su to grijesi oni postaju veliki grijeh.  Ako ih neko uradi neznajući da su grijeh, takođe će biti grijeh i ne znati i ne naučiti stvari koje su poznate većini muslimana.  To ne samo da nije ni u dar-ul harbu^[3] uzur (opravdavajuća okolnost po islamu) već je i grijeh ne znati svakodnevne islamske propise.

 

Za ta’at (Allahu dželle-šanuhu drago djelo) koji se uradio bez nijjeta ili sa nijjetom u Allahovo dželle-šanuhu ime se dobija nagrada na onom svijetu (sevab).

 

Kada neko uradi ta’at (djelo koje Allah dželle-šanuhu voli), on će biti primljen, bez obzira znalo se ili ne znalo da se on čini u Allahovo dželle-šanuhu ime.  Ako neko uradi ta’at svjesno u Allahovo dželle-šanuhu ime to se onda zove kurbet.  Dok se radi nešto što je kurbet nije uslov (šart) da se mora ti da bi se dobio sevab.  Ta’at u kom se mora zanijjetiti da bi se dobio sevab, da se čini radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva (rizaluka), se zove ibadet (činjenje ibadeta).  Abdest koji se uzme bez nijjeta nije ibadet već kurbet.  Međutim, očistili smo se i možemo klanjati.  Razumije se da je svaki ibadet kurbet i ta’at.  Učiti Kur’ani kerim, pokloniti vakfu imovinu, osloboditi roba, dati sadaku, uzeti abdest u hanefi mezhebu, i slična djela, su ta’ati i kurbeti, jer, ne trebamo činiti nijjet da bi dobili sevabe.  Međutim, oni (gore navedena djela) nisu ibadet.  Ali, ako zanijetimo neki posao, koji je ta’at i kurbet, da ga radimo radi Allaha onda ta radnja postaje ibadet.  Međutim, ti poslovi nisu naređeni kao ibadet.  Izučavati nauke kao što su fizika, hemija, biologija, i astronomija, koje pomažu ljudima da spoznaju Allaha dželle-šanuhu nije kurbet već ta’at.  Jer, kafiri ne shvate Allahovo dželle-šanuhu postojanje dok izučavaju ove nauke nego kada ih izuče.  Uraditi ta’at sa lošom namjerom je grijeh.  Lijepe misli povećavaju sevabe (onosvjetske nagrade) za ta’at (djelo koje Allah dželle-šanuhu voli).  Na primjer, sjediti u džamiji je ta’at (tj. Allahu dželle-šanuhu drago djelo koje će donijeti sevab, nagradu na onom svijetu).  Ako se ode u džamiju sa namjerom da se posjeti Allahova dželle-šanuhu kuća, ako se misli da je džamija (mesdžid) Allahova dželle-šanuhu kuća, to će donijeti još i veći sevab.  Ako se još i zanijjeti da se čeka u mesdžidu do sljedećeg namaza, ili da se bude u mesdžidu sa ciljem da se zaštite oči i uši od grijeha, ili da se bude u i’tikafu^[4] i razmišlja o onom svijetu (ahiretu) ili zikri (misli na i spominje) Allah dželle-šanuhu, ili da se svijetu podučava emr-i ma’ruf i nehj-i anilmunker (Allahova dželle-šanuhu naređenja i zabrane), ili da se sluša propovijed (va’z), ili da se pred Allahom dželle-šanuhu pokuša osjetiti posramljeno, za svaki ovaj posao će se, ovisno o svakom nijjetu, dobiti drukčiji sevabi (ahiretske nagrade).  Svi ta’ati imaju drukčije namjere i nagrade.  Ibni Abidin rahmetullahi alejh ovo objašnjava kada tumači način na koji se šalje zastupnik (vekil) na hadždž.

 

Svaki mubah je ta’at kada se učini sa dobrim nijjetom.  On je grijeh kada se učini sa lošim nijjetom.  Ako se neko naparfemiše ili lijepo oblači sa ciljem da dobije ovosvjetske koristi, da se pokazuje, da se hvališe, da bi ga se poštovalo, ili da ganja djevojke i žene, on će biti grešan.  On neće biti kažnjen (u azabu) zbog namjere da uživa u ovosvjetskim privilegijama ali će (takvim postupkom) izazvati da mu se onosvjetske blagodati smanje.  On će biti u azabu za svoje druge nijjete.  Ako se ova osoba namiriše zato što je to sunnet, i obuče lijepo iz poštovanja prema džamiji i sa ciljem da ne uznemirava muslimane koji sjede do njega, ako nanijjeti da bude čist, zdrav, i zaštiti ponos i čast islama, takva će osoba dobiti sevab za svoj svaki nijjet.  Neki alimi su rekli da se ne bi smjelo zaboraviti učiniti nijjet ni za jedno mubah djelo, i čak da bi se trebalo zanijetiti prije nego što se nešto pojede i popije, prije nego što se zaspi, prije odlaska u nužnik.  Treba se paziti na nijjet kada se započinje sa nekim mubah poslom.  Ako je nijjet dobar taj se posao treba uraditi.  Ako nijjet nije samo radi Allaha dželle-šanuhu on se ne treba raditi.  Hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu ne gleda na vaš izgled i šta imate;  On gleda u vaša srca i vaša djela.”  To znači, Allah dželle-šanuhu ne daje nikom nagradu i čast zbog njegovih čistih haljina, dobrih djela, imetka, ili položaja.  Allah dželle-šanuhu mu daje nagradu ili kaznu (sevab ili azab) zbog njegovih misli, zbog nijjeta iza njegovih djela.

 

Prema tome, ono što je prvi farz svakom mu’minu (pravovjerniku) je da nauči (ispravno) vjerovanje (iman), zapovijedi (farzove) i zabrane (harame).  Sve dok se ovo ne nauči nema muslimanluka (islama).  Iman se ne može održati.  Dug prema Allahu dželle-šanuhu i Njegovim robovima se ne može isplatiti.  Sve dok se osnovni principi islama ne nauče namjera i primjerno moralno vladanje (ahlak) se ne mogu ispraviti i očistiti.  Sve dok se ne zanijjeti ispravno nijedan farz neće biti primljen.  Hadisi šerif u knjizi Durr-ul-muhtar kaže, “Jedan sat učiti ili podučavati znanje (ilm) donosi više sevaba činjenja ibadeta do zore (sabaha).”  Autor knjige Hadarat-ul-kuds piše na devedeset devetoj stranici, “Hazreti Imam-i Rabbani me je podučavao Buhariju, Miškata, Hidaju i Šerh-i-mevakif.  On je hrabrio omladinu da stiče znanje.  On je govorio ‘Prvo znanje pa onda tesavvuf (sufizam)’.  Kada je primjetio da sam ja manje sklon učenju znanja a više uživanju u tarikatu (sufizmu), on mi se je sažalio i ovako me je nasavjetovao, ‘Čitaj knjige! Stiči znanje! Neuk sufija je igračka u šejtanovim rukama, [to jest, on će se srozati u nepoštovanje (omalovažavanje)].’”

 

Iskreno izvršavanje farzova i sunneta, i čuvanje od harama i mekruha, to jest izvršavanje propisa islama sa ciljem da bi se zaradilo Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo, i dobila nagrada na onom svijetu (sevab) se zove činiti ibadet.  Bez nijjeta nema ibadeta.  Drugim riječima, da bi se slijedilo Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, prvo se treba imati iman pa onda naučiti i izvršavati propise islama.  “Imati iman” znači početi ga slijediti i proći kroz kapiju sreće.  Allah dželle-šanuhu je poslao njega da pozove sve ljude svijeta u sreću (se’adet).  Allah dželle-šanuhu kaže u značenju dvadeset osmog ajeta u suretu Sebe’, “O Moj dragi Poslaniče sallallahu alejhi ve sellem!  Ja sam te poslao svim ljudima na svijetu da ih obraduješ radosnim vijestima vječne sreće i da im pokažeš taj put sreće.”]

 

Na primjer, onom ko ga slijedi je vrednije (tj. donosi mu više sevaba) odspavati neko vrijeme prije podne nego provesti mnoge noći u ibadetu ne slijedeći ga.  Jer, kajlule (otspavati malo pred podne) je bio njegov časni običaj (adet-i šerif).  Na primjer, ne postiti na dan bajrama, već jesti i piti, zato što to njegova vjera tako naređuje, je bolje i cjenjenije od dugogodišnjeg posta koji njegova vjera ne naređuje.  Dati malu količinu siromahu koju njegova vjera naređuje i koja se zove zekat je bolje i korisnije nego dati po svojoj želji, kao planina, veliku gomilu zlata.  Emir-ul-mu’minin Omer radijallahu anh je jednog jutra pogledao po džematu pa je, kada nije vidio jednog džematliju, upitao za njega, gdje je.  Ashabi su mu rekli da on klanja po cijelu noć, do zore, i da je možda zaspao.  Emir-ul-mu’minin je na to rekao, “Bilo bi mu bolje da je cijele noći spavao a da je sa džematom klanjao sabah namaz.”  Oni koji su skrenuli sa puta islama se podvrgavaju mukama i patnjama (mudžahedi) da istupe i ubiju svoje nefsove.  Ali to, što oni rade, je beskorisno i bez ikakve vrijednosti zato što to nije u skladu sa tom (njegovom) vjerom.  Koristi za ova svoja nastojanja, ako ih uopšte i ima, se sastoje od par ovosvjetskih dobitaka.  Oni su kao, na primjer, smetljari koji najmanje zarađuju a najteže rade i umorniji su od svakog.  Oni koji slijede propise islama su kao draguljari koji rade sa dijamantima i dragim kamenjem.  Oni malo rade a imaju ogromne zarade.  Oni nekad za sat posla zarade za stotinu hiljada godina.  Razlog za to je to što Hak teala (Allah dželle-šanuhu) voli i prima i sviđa Mu se djelo koje je u skladu sa propisima islama.

 

[U Kur’ani kerimu na puno mjesta se kaže da je tako.  Značenje trideset prvog ajeta sure Al-i Imran kaže, "O Moj najdraži Poslaniče sallallahu alejhi ve sellem!  Reci im, ‘Ako volite Allaha dželle-šanuhu i ako hoćete da takođe i vas Allah dželle-šanuhu voli mene slijedite!  Allah dželle-šanuhu voli one koji mene slijede.’”]

 

Hak teala (Allah dželle-šanuhu) ne voli i ne odobrava ništa što nije u skladu sa islamom.  Može li se dobiti sevab (nagrada na onom svijetu) za nešto što On niti voli niti odobrava?  To će biti samo uzrok za kaznu.