11 - Dobijanje
sreće i na ovom i na onom svijetu je ovisno samo i jedino o
slijeđenju efendije (sejjida) i ovog i onog svijeta, Muhammeda
alejhisselam. Da bi ga (ispravno)
slijedili mi moramo prvo vjerovati (imati iman), a zatim, naučiti i
izvršavati propise islama (ahkam-i islamijje).
Znak ispravnog imana u srcu je, znati da su nevjernici (kafiri) neprijatelji,
ne raditi ono što je specifično za njih i ne raditi ono što je znak
nevjerstva (kufra). Jer, islam i
nevjerstvo (kufr) su suprotni jedno drugom.
Gdje ima jedan tamo ne može biti i nestaje drugi. Ove dvije potpuno suprotne stvari ne mogu
postojati na istom mjestu. Uzvisiti
jednu znači poniziti i uvrijediti drugu.
Allah dželle-šanuhu je naredio Svom dragom Muhammedu alejhisselam, koji je
huluk-i azim i jako milostiv, Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, da ide u
džihad protiv neprijatelja islama, da ratuje protiv kafira i da se prema njima
oštro odnosi. To znači da je oštro
ponašanje prema neprijateljima islama huluk-i azim. Izzet (ponos, veličina) i šeref
(čast) islama su u vrijeđanju i ponižavanju nevjerstva i
nevjernika. Onaj ko veliča i
poštuje nevjernike (kafire) vrijeđa i ponižava muslimane. [Hak teala kaže u Kur’ani kerimu u značenju stotinu
četrdeset devetog ajeta sure Al-i
Imran da oni, koji postuju i slijede
kafire, nisu u pravu i da će zažaliti, "O vi koji vjerujete Mom
dragom Pejgamberu sallallahu teala alejhi ve sellem! Ako vi, vjerujući kafirima skrenete sa
puta Moga Resula sallallahu alejhi ve sellem, i ako dopustite da vas prevare
užareni i lažljivi govori neprijatelja vjere, i ako dopustite da vam ukradu
iman, zijanićete (bićete na gubitku) i na ovom i na onom svijetu."]
Allah
dželle-šanuhu kaže da su kafiri Njegovi neprijatelji i neprijatelji Njegovog
Poslanikaa sallallahu alejhi ve sellem.
Voliti dušmane Allaha dželle-šanuhu i saradjivati sa njima povlaći
za sobom posljedicu, to jest, neprijateljstvo prema Allahu dželle-šanuhu i
Njegovom Poslaniku sallallahu teala alejhi ve sellem. Čovjek misli da je musliman, izgovori
kelime-i tevhid, i kaže “ja vjerujem”, klanja namaz, i radi razne ibadete, a s
druge strane sarađuje sa kafirima.
On nije ni svjestan da su ove njegove prljave radnje izazivaju da temelj
njegovog imana i islama nestane.
[Nevjernici (kafiri) su ljudi koji
ne vole Resulullahovu sallallahu alejhi ve sellem vjeru islam i koji kažu da on
ne odgovara našem periodu, vremenu, i nauci i murtedi koji javno i nevaljasto
ismijavaju islam i muslimane. Oni kažu
da je “nazadno” biti musliman zato što, biti izvan islama, odgovara njihovim
ćejfovima, strastima, i unutrašnjim željama. Oni zovu nevjerstvo i ireligioznost “moda,
civilizacija i prosvijećenost”. Murtedi
(odmetnici) su ljudi čiji su roditelji muslimani a koji nemaju pojma o
islamu. Ovi ljudi nisu nikad ni
pročitali ni shvatili nijednu knjigu koju je napisao alim islama, oni ne
vole islam, i pošto su zahvaćeni današnjim strujama, , samo da bi dobili
naklonost, simpatiju, ili nešto ovosvjetsko, da islam koči napredak.
Neki od njih, da bi prevarili
nevinu djecu, kažu, “U islamu se sve svršava na ‘tako je rekao’. Kada se kaže ‘Tako je rekao taj i taj’ to se ne
bazira na dokazu ili dokumentu.
Međutim, druge naučne grane su dokazane i one se zasnivaju na dokumentima.” Ove njihove riječi pokazuju koliko su oni
neuki. Oni nisu nikad pročitali
islamsku knjigu. Oni misle da je islam
ono što su oni zamislili kao islam, i da je islam samo to što su oni zamislili
i ništa drugo. Oni ne znaju da su
hrišćani ti koji obožavaju svoje imaginacije. Oni obožavaju statue i kamenje koje je
napravilo nekoliko jevreja.
Međutim, muslimani slijede Muhammeda alejhisselam, najvišeg od svih
drugih Poslanika, i obožavaju, jednoga Allaha, koga je on, kako je saopštio,
vidio i sa kojim je razgovarao u noći Mi’radža, i kako je svaki dan saopšteno
preko meleka Džebraila. Znanja, nauke,
dokazi i dokumenti, koje oni smatraju da nisu dio i da su daleko od islama, su
u stvari svi grane i dijelovi islamske vjere.
Na primjer, u današnjim udžbenicima hemije i biologije u gimnaziji, na
njihovim početnim stranicama piše, “Bit naših lekcija je svjedočenje
[opservacija, posmatranje], ispitivanje [izučavanje] i eksperimentisanje.” To znači, bit naučnog predavanja se
sastoji iz ove tri stvari. Međutim,
islam preporučuje ove sve tri stvari.
To znači, naša vjera naređuje naučno znanje. Na mnogim mjestima u Kur’ani kerimu se naređuje
da se posmatra i studira priroda, to jest, živa i neživa stvorenja. Jednog dana su ashabi kiram alejhimurridvan došli kod
našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i rekli:
“Mi, koji smo bili u Jemenu, smo vidjeli da oni kaleme hurme na drugi
način i imaju bolje hurme.
Hoćemo li mi kalemiti naše hurme u Medini kako su ih kalemili naši
očevi, ili onako kako smo vidjeli u Jemenu, da dobijemo više, i boljih,
hurmi?” Resulullah sallallahu alejhi ve
sellem im je mogao odgovoriti:
“Sačekajte malo! Kada
Džebrail alejhisselam dođe ja ću ga upitati i onda ću vam
reći šta sam naučio”, ili, “Ja moram malo o tome razmisliti. Kada Allah dželle-šanuhu dadne mom srcu da
sazna istinu ja ću vam je reći.”
Umjesto toga on je rekao:
“Oprobajte!
Okalemite jedno drveće metodom vaših očeva a drugo metodom
koju ste vidjeli da se upotrebljava u Jemenu!
Onda uvijek upotrbljavajte metodu koja daje bolje hurme!” Drugim riječima, on im je naredio da
eksperimentišu i da se oslone na eksperimentaciju koja je osnova nauke. On je mogao naučiti od meleka, ili se
je, bez sumnje moglo materijalizirati u njegovom blagoslovljenom srcu. Ali, on je istakao da se muslimani, koji
će postojati do kraja svijeta, oslone na eksperimentisanje i nauku. Ovaj događaj o kalemljenju drveća
je zapisan u knjizi Kimja-i se’adet i na stotinu osamnaestoj stranici
knjige Ma’rifetname. Islam nedvosmisleno naređuje svaku vrstu
rada, rad u svim naučnim disciplinama, na svom znanju i moralu (ahlaku). U knjigama piše da su ovi svi napori farz-i
kifaje (farz koji nije obavezan za druge muslimane ako ga jedan musliman
uradi. To znači, kada ga jedan
musliman uradi drugi ga ne moraju više raditi.)
Štaviše, ako neka alatka ili neki naučno novootkriveni način
se ne proizvodi u jednoj muslimanskoj zemlji, i ako radi toga bilo koji
musliman pati, po islamu će administratori, vlasti te države biti odgovorni. Hadisi šerif kaže, “Naučite vaše sinove da plivaju i da odapinju strijele. Kakva je divna zabava za žene da u svojim
kućama predu konac.” Ovaj
hadisi šerif nam zapovijeda da se snabdijemo svakakvim znanjem i da nabavimo
razne vrste oružja koje su potrebne za rat, i da nikad ne sjedimo besposleni, i
da uvijek nađemo korisnu zabavu.
Ovo je razlog zašto je danas farz muslimanskim nacijama da naprave
atomsku bombu i satelite. Islam će,
ovako radeći, biti poznat u cijelom svijetu. Ne nastojati, i ne truditi se da ih
napravimo, će biti veliki grijeh.
Znanje koje
muslimani moraju da nauče se zove ulum-i islamijje (islamsko znanje).
Naučiti jedan dio ovoga znanja je farz. Naučiti neke njegove druge grane je
sunnet. Naučiti još i više je
mubah. Islamsko znanje se uglavnom
dijeli na dvije grane. Prva je ulum-i naklijje. Ona se takođe zove i vjersko znanje. Alimi ehli sunneta su ova znanja naučili
od ashaba kiram a ashabi kiram su ih naučili od Resulullaha. I ovo vjersko znanje je takođe
podijeljeno nadvoje; na zahiri
(spoljašnje, vidljive) grane znanja i batini (unutrašnje, nevidljive) grane
znanja. Prve se zovu znanja imana i znanja fikha i ahkami
islamijje i šerijat. Druge se zovu znanja tesavvufa (sufizam) ili ma’rifet.
Znanja imana, i propisi islama (ahkami islamijje) se uči od učitelja
(muršida) ili iz knjiga akaida i fikha.
Ma’rifet
teče u srca iz muršidovog srca.
Druga grana
islamskog znanja je ulum-i aklijje (tj. eksperimentalne nauke).
Grana koja se bavi živim stvorenjima se zove ulum-i aklijje
(medicinska nauka). Grana koja se bavi
neživim stvorenjima se zove ulum-i hikemijje. Grana koja se bavi nebom i zvijetdama se zove
ulum-i felekijje. Grana koja se
bavi zemljom se zove ulum-i tabi’ijje. Podgrane ulum-i aklijje su
matematika, logika, i eksperimentalne nauke.
One se stiču spoznajom preko pet ćula, posmatranjem, razumom
(razmišljanjem), eksperimentisanjem, i proračunima. Ova naučna polja nam pomažu da bolje
izvršavamo vjersko znanje. Ona su radi
toga potrebna. Ona se vremenom
mijenjaju, povećavaju, i poboljšavaju.
Radi toga je rečeno “Telahuk-i efkar ispunjava tekmil-i
sina’at”, što znači, “Poboljšanje u
zanatu (umjetnosti, radinosti), nauci, i tehnologiji, se ostvaruje
međusobnim dodavanjem ideja i eksperimenata.”
Znanje koje se stiče putem tradicije, to
jest vjersko znanje, je jako uzvišeno.
Ono je izvan granica razuma i moći ljudskih mozgova. Njega ne može niko nikad promijeniti. Ovo je značenje izraza “U vjeri nema reforme.” Islam nije
zabranio ili ograničio znanje koje se dobija putem razuma. On nam je naredio da ga izučavamo
zajedno sa vjerskim znanjem i da njegove rezultate upotrebljavamo u skladu sa
islamskim propisima. On nam je
takođe naredio i da ga napravimo korisnim za ljude, a ne sredstvom za
okrutnost, mučenje, i katastrofe. Muslimani
su upotrebljavali mnoga naučna otkrića. Kompas je pronađen 687/1288.
godine. Puška sa okidačem je
izumljena 1282/1866.
godine. Top, koji je izmišljen 762
godine, je sultan Muhammed Fatih upotrijebio.
Islam zabranjuje podučavanje i učenje lažne istorije i laži
protiv islama koje neprijatelji islama, neprijatelji morala, predstavljaju kao
kao obrazovanje, i daju im imena kao što su “lekcije”
ili “dužnosti”. Islam zahtijeva da se
nauče korisne i dobre stvari i da se suzdržava od loše i štetne
propagande.
Islam je vjera koja pospješuje svaku granu
znanja, svaku granu nauke i svaku vrstu eksperimenata. Muslimani vole nauku i vjeruju u eksperimente
naučnika. Ali, njih ne mogu
prevariti klevete i laži lažnih naučnika koji se predstavljaju kao
naučnici.]
Kafiri kad mogu uništavaju i iskorjenjuju
muslimane, ili ih zavode na put koji su oni izmislili.
[U stvari, u zapisniku
sa sjednice masona koja se održala 1900. godine, na stotinu drugoj stranici
piše, “Nije dovoljno samo savladati pobožne i
njihove bogomolje. Naš konačni cilj
je iskorjenjivanje vjere.”
Oni javno i
sramno otkrivaju u svojim knjigama i govorima svoje neprijateljstvo. Oni, ne znajući ništa o znanju i nauci,
pričaju kao djeca. Na primjer, oni
kažu, “Stari ljudi su
bili neznalice. Oni su, pošto se nisu
mogli zaštititi od prirodnih sila, vjerovali u izmišljene stvari. Oni su obožavanjem i molenjem stvarima koje
su oni sami sobom napravili otkrili svoju inferiornost. Mi danas živimo u atomskom dobu. Mi, dominirajući prirodom, možemo šta
hoćemo uraditi. Nema ničega
drugog osim prirodnih sila. Raj, pakao,
džine, i anđele, su izmislili stari narodi. Ima li iko da je otišao i da ih je vidio? Može li iko vjerovati ono što se ne vidi i ne
iskusi?” Ove riječi ireligioznih pokazuju da oni
takođe ne znaju ništa ni o istoriji.
Neuki ljudi su uvijek, tokom cijele istorije, mislili da su oni pametni i
učeni i da su oni, koji su došli prije njih, bili neuki. Oni su od vremena Adema alejhisselama u
svakom vijeku mijenjali i poricali vjere i govorili da su to riječi neukih
primitivaca. Kur’ani kerim na mnogim mjestima citira i
odgovara na ove tvrdnje kafira. Na
primjer, u značenju poslije tridesetog ajeta u suri Mu’minun se kaže, “Oni nisu vjerovali Nuhu alejhisselam.
Mi smo ih onda utopili u vodi. Za
pokoljenja koja smo stvorili poslije njih Mi smo poslali jednog između
njih kao Poslanika i rekli, ‘Obožavajte samo Allaha dželle-šanuhu (Samo se
Allahu dželle-šanuhu klanjajte). Osim
Njega nema niko drugi da se može obožavati.
Bojte se Njegove kazne!’ Mnogi od onih koji nisu slušali, koji nisu
vjerovali da će poslije smrti biti proživljeni, i kojima smo Mi dali da puno
ovosvjetskih blagodati, su rekli drugima, ‘Ovaj Poslanik jede i
pije kao i vi. Ako budete vjerovali
nekom, kome su potrebne mnoge stvari kao i vama, vi ćete sigurno biti
prevareni i na gubitku. Poslanik vam
kaže da ćete vi, kada vam vaše kosti istrunu i postanu prašina, oživjeti i
ustati iz vašeg groba. Je li to ikad
moguće? Sve što postoji je na ovom svijetu. Džennet i džehennem su na ovom svijetu. Tako je bilo i tako je. Poslije smrti nema proživljenja.’” U komunističkim državama, da ubiju vjeru
i moral ljudi, učitelji u školama i oficiri u vojsci govore djeci i
vojnicima, “Da Allah postoji mi bi ga vidjeli.
On bi nas čuo i dao bi nam ono što tražimo. Ako vi od mene zatražite bonbonu ja vas odmah
čujem i dajem vam što hoćete.
Tražite od Njega i vidite hoće li on odgovoriti. Dakle, On ne postoji. Vaši roditelji su neuki. Oni su nazadni. Oni su staromodni. Vi ste moderna omladina koja nema
predrasuda. Nemojte nikada vjerovati ta
sujevjerja! Džennet, džehennem, meleci,
i džini, su izmišljeni.” Oni nastoje da
sa ovakvim lažima ubiju vjeru i vjerovanje (din i iman), ponašanje (edeb), i
osjećanje stida (haja), koje su oni naučili u kućama svojih
očeva. Oni, varaju ovu jadnu djecu
i žrtvuju omladinu za svoje podle ciljeve, zadovoljstva, i zle zarade. Kada oni kažu, “Ko je vidio džennet i
džehennem? Čovjek jednostavno ne bi trebao
vjerovati ono što ne vidi.”, oni ističu da oni slijede ćula. Imam-i Gazali kaže, “Ljudi slijede razum. Čovječija ćula nisu ni blizu
ćula životinja. Čovjekovo
ćulo mirisa nije razvijeno kao ćulo mirisa kod mačke ili psa. Štaviše, kako se čovjek može pouzdati u
svoje oči kada razum dokazuje da one nisu u pravu? Na primjer, oči, koje vide sunce kroz
prozor mogu smatrati da je sunce manje od prozora; međutim
razum kaže da je ono veće od zemlje.” Mene interesuje
hoće li ovi kafiri ne vjerovati razumu i reći, “Mi vjerujemo što
vidimo; je li moguće
da je sunce veće od od zemlje?” Ne, neće! Oni ovdje takođe, kao i muslimani,
vjeruju razumu. Dakle, vidimo da se
ljudi razlikuju od životinja u obavljanju svojih svjetskih poslova, i da ih ne
vode prema ćulima već prema razumu.
Zašto oni i ovdje takođe ne slijede razum - umjesto da kažu, “Mi ne
vjerujemo u stvari onoga svijeta”, i tako ostanu ovisni o ćulima - i ne
uzdignu se na nivo ljudskog bića?
Islam kaže da će ljudi na onom svijetu biti ponovo stvoreni, i da
će vječno živjeti i da će životinje, poslije sviđanja
računa biti uništene. On
obećava ljudima vječni život i pravi razliku između ljudi i
životinja. Međutim ovi kafiri
hoće da, kao životinje, budu lišeni vječnog života. Danas se u fabrikama izrađuje na hiljade
lijekova, kućnih aparata, industrijske i komercijalne robe, elektronskih
instrumenata, i borbenih sredstava. Većina
njih se izrađuje na osnovu prefinjenih proračuna i na stotine
izvedenih eksperimenata. Kažu li oni da
je ijedan od njih sam sebe stvorio?
Oni s jedne strane kažu da je ove sve, gore nabrojane stvari,
proizvođač napravio svjesno i namjerno, a s druge strane tvrde da su
toliki milioni materija i fenomena koji se vide u živim i neživim bićima,
i novim finijim, koja se u svakom stoljeću otkrivaju i od kojih
većinu još uvijek i ne poznajemo, sami sebe napravili. Ova licemjernost se samo može objasniti ili
krajnjom tvrdoglavošću ili eksplicitnom glupošću.
Jedan učitelj u Rusiji, komunista, je ovako rekao njegovim
učenicima na času nastave, “Ja vas vidim. I vi mene vidite. To znači da mi postojimo. I one planine tamo, i one takođe postoje
zato što ih možemo vidjeti. Ono što ne
postoji se ne može vidjeti. Za ono, što
se ne može vidjeti, se ne kaže da postoji.
Ove moje riječi proizilaze iz našeg naučnog znanja. Onaj ko je obrazovan i progresivan on se
oslanja na naučno znanje. Nazadnjaci
tvrde da postoji stvaralac svih stvorenja.
Nije ispravno vjerovati u stvaraoca.
To nije u skladu sa naukom.
Tvrditi da nešto što ne možemo vidjeti postoji je nazadnost.” Jedno dijete, turkmen, je
zatražilo dozvolu da odgovori, i reklo, “Da li vi govorite o vašem razumu? Pošto ga mi ne vidimo, onda, u
skladu sa naukom, mi ne možemo prihvatiti da ga vi imate i da sa njim govorite.” Pošto učitelj nije mogao odgovoriti na
ove riječi on ga je, iz mržnje od poraza, istukao i izbacio iz razreda. To dijete više nije niko nikad vidio.
Danas, na svijetu postoje dvije
vrste kafira. Jedni su kitabije kafiri (kafiri koji slijede
objavljene svete knjige), to jest, hrišćani i jevreji. Oni vjeruju u onaj svijet i život poslije
smrti.
Drugi
su kafiri bez svetih knjiga, to jest,
mušrici. Oni ne vjeruju da je Allah, koji sve stvara,
jedan. Oni vjeruju da neka stvorenja,
kao na primjer, kamen, drvo, sunce, zvijezda, krava, i čovjek imaju
božanski atribut (uluhijjet sifat). Jedni od ovih kafira zabranjuju zakonom,
državnom silom, torturom, i ugnjetavanjem, obožavanje (ibadet) i
podučavanje vjere. Drugi, s druge
strane, svakoga okupiraju razonodom i zabavom, i zadovoljavanjem njihovih
ljudskih osjećanja čovjekoljubivosti. Oni ih
lišavaju duhovnosti, spiritualnosti (ma’nevijjata), tj. vjerskog
znanja. Oni zavode na milione ljudi i
odgajaju ih u vjerskom neznanju na taj način što im pripovijedaju
izmišljene priče i navode lažne primjere.
Oni s jedne strane govore o civilizaciji, nauci, i ljudskim pravima, a s druge strane animaliziraju,
poživotinjavaju, ljude. To je ono što
engleski špijuni rade. Molimo vas da
pročitate knjigu Ispovijesti
engleskog špijuna i 28. stranicu knjige Dokazi istinite riječi!
Većina
ljudi u Evropi i Americi su hrišćani.
Jedan dio hrišćana i židova su kitabije. Kopernik (Copernicus), osnivač
moderne astronomije, je bio sveštenik u Freienburgu. Bejkn (Bacon), čuveni engleski
fizičar je bio sveštenik i pripadao je franciskanskoj crkvi. Čuveni francuski fizičar Paskal
(Pascal) je bio sveštenik. On je, dok je
istraživao zakone fizike i geometrije, pisao vjerske knjige. Čuveni Rišelje (Richelieu), francuski
najveći premijer koji je doveo Francusku da bude vodeća zemlja u Evropi
je bio sveštenik visokog ranga. Isto
tako je i Šiler (Schiller) veliki njemački doktor i pjesnik bio sveštenik.
Bergson, francuski filozof, koji je
danas poznat u cijelom svijetu, je u svojim knjigama odbranio spiritualnost od napada
materijalista. Oni koji pročitaju
njegovu knjigu Matlčre
et Mčmomiera, Les deux Sources de la Morale et de la Religion i Essai sur les Données Immédiates de
la Conscience će svesrdno povjerovati u vjeru i onaj svijet.
Veliki američki filozof Viljem Džejms (William
James) je osnovao školu pragmatizma. On
u svojoj knjizi Religious Experiments i drugim hvali vjerovanje. Francuski doktor Paster (Pasteur), koji je
izučavao zarazne bolesti, bakterije i razne vakcine je ostavio testament
da se sa vjerskim ceremonijama sahrani.
Na kraju, F.D. Ruzvelt (F.D. Roosevelt), jedan američki
predsjednik, koji je upravljao svijetom u Drugom svjetskom ratu i premijer
Čerčil (Churchill) su bili religiozni. Mnogi naučnici i političari,
čijih se imena ne možemo sjetiti, su bili ljudi koji su vjerovali u
Stvaraoca, onaj svijet, i meleke. Ko može
ikad tvrditi da su oni koji ne vjeruju pametniji od ovih ljudi? Da su oni vidjeli i pročitali islamske
knjige oni bi bili dobri muslimani. Međutim,
njihovi sveštenici su rekli da je čitati islamske knjige, pa čak i
taći ih, veliki grijeh. Ti sveštenici
su spriječili ljude da steknu sreću i na ovom i na onom svijetu. Molimo čitaoca da pogleda 26. poglavlje
u drugom dijelu turske verzije koje govori o društvenoj pravdi, socijalizmu, i
kapitalizmu.
Imam Ali radijallahu anh je rekao, “Muslimani vjeruju u onaj svijet
(ahiret). Kafiri bez svetih knjiga ga
poriču. Ako proživljenje ne bude
kafiri neće biti ni na kakvoj dobiti a muslimani neće biti
oštećeni. Ali pošto se neće
desiti ono što kafiri vjeruju, oni će biti u vječnoj patnji (azabu).” Islamski učenjaci
dokazuju svoje riječi tačnim i
odgovaraju na kafirske napade logikom, znanjem i naukom. Može li se ikada kijamet poreči ako
muslimani ne dokažu da su njihove riječi tačne? Čak i kada bi vječna
patnja bila samo vjerovatnoća, koja bi je logika rizikovala? Međutim, ahiretske kazne nisu
vjerovatnoća već očigledna činjenica. Dakle, ne vjerovati nije pametno.
Kada su
izvjesni neprijatelji islama vidjeli da ne mogu da logikom i znanjem upropaste
čvrsti iman ljudi i da se samo sramote oni su počeli upotrebljavati
trikove i laži. Oni su počeli sebe
predstavljati kao muslimane i pisati lažne članke koji naizgled hvale
islam. Međutim, oni, u ovim svojim
člancima i riječima, i osporavajući bitne i osnovne temelje
islama, ih prikazuju u lošem svjetlu kao da oni nisu dio islama. Oni nastoje da odvrate i otuđe
čitaoce i publiku od njih. Oni
misle da su vremena i količine i vrste ibadeta koje je Allah dželle-šanuhu
naredio neprikladni i vjeruju da bi bilo bolje da se ibadeti na drukčiji
način. Ne znajući ništa o
delikatnostima, koristima i vrijednostima koje su skrivene u unutrašnjim
spiritualnostima ibadeta oni ih smatraju mediumom za jednostavne i primitivne
funkcije; oni postupaju kao da hoće da ih
isprave. Ne znati nešto je mana u ljudima; njihovo miješanje u nešto što oni ne shvataju
je patetično i smiješno. A
muslimani koji slijede i vjeruju ovim neznalicama, misleći da su oni
pametni, su još bjedniji i gluplji.
Ovakvi obmanljivi kafiri koji imaju muslimansko ime se zovu bigoti (oni koji su puni predrasuda). Neki od ovih podlih i prepredenih kafira
kažu, “Tačno je
da islam naređuje razvijanje lijepe naravi (ahlaka), da se bude zdravo, da
se je marljivi i da zabranjuje zlo i da sazrijeva ljude. Ovo je potrebno svakoj naciji. Međutim, u islamu takođe postoje i
društveni propisi, prava familije i zajednice.
Oni su osnovani u skladu sa prilikama koje su vladale u prastara
vremena. Danas su nacije veće. Prilike su se promijenile i potrebe su se
povečale. Potrebni su novi propisi
koji će zadovoljiti današnji tehnički i društveni napredak. Propisi Kur’ana ih ne mogu zadovoljiti.”
Ovo su besmislene i netačne riječi neznalica koji nemaju pojma
o islamskim zakonima i islamskom znanju.
Islam je jasno definisao šta je pravda a šta je nepravda (zulum), šta su
prava i dužnosti ljudi prema drugim ljudima, prema porodici, prema komšijama,
prema vladi, i vlada jednih prema drugim.
Islam jasno kaže šta je zločin.
On je stavio osnovne propise na ove nepromjenjive koncepte. On nije ograničio izvršavanje ovih nepromjenjivih
propisa na sve slučajnosti i događaje već je naredio da se
izvršavaju u skladu sa opštom upotrebom.
U knjizi Durr-ul-hukkam, koja je objašnjenje knjige Medželle, ovako piše od članka 36 pa
nadalje, “Propisi koji ovise o Nassu (ajeti kerimima i hadisi šerifima sa
jasnim značenjem) ili dokazima (delilima) se ne mijenjaju sa tokom
vremena. Međutim, propisi koji
ovise o običajima i opštoj upotrebi se mogu sa vremenom promijeniti. Opšti propis (hukm-i kulli) se ne mijenja ali
se njegova aplikacija na događaj može s vremenom promijeniti. U ibadetima ‘opšta upotreba’ postaje dokaz (delil) sa ciljem da
razjasni i informiše ljude o propisu koji Nass nije deklarisao. Da bi se običaj (adet) klasifikovao kao
‘opšta upotreba’ on mora potjecati od vremena ashaba kiram i mora biti poznato
da su ga mudžtehidi upotrebljavali i da se je nastavio upotrebljavati. U propisima mu’amelata (transakcijama),
običaji koji preovladavaju u gradu (regionu), koji ne kontradiktiraju
Nassu, takođe postaju dokaz (delil).
Ovo razumiju alimi fikha.” Allah
dželle-šanuhu je tako napravio islam da on oslovljava svaki razvitak i svaki
pronalazak u svakoj državi. Islam je dao
ljudima tolerancija i indulgenciju i slobodu idžtihada kada se susretnemo s
raznim uslovima i potrebama, ne samo u društvenom životu već takođe i
u ibadetima. U vrijeme hazreti Omera i
umejjida, i u tako velikoj državi kao što je bila Osmanlijska država, velike zajednice
raznih ljudi, koje su se protezale preko kontinenata su bile upravljane ovim
božanskim (ilahi) propisima. Uspjesi i
slave muslimana su u istoriji čuveni.
I ubuduće, svaka nacija, velika ili mala, će, upravo
proporcionalno, onoliko koliko bude slijedila i praktikovala ove nepromjenjive lijepe
moralne osobine (ahlak) islama, steći udobnost, mir, i sreću. Ljudi i nacije koji se udalje od društveno-ekonomskih
moralnih propisa koje islam propisuje se neće nikada spasiti od problema,
briga, problema i katastrofa. U
istorijama je zapisano da je tako bilo sa nacijama u prošlosti i sigurno
će isto tako biti i u budućnosti.
Istorija je ponovljiva.
Muslimani trebaju pridati veliku važnost nacionalnom jedinstvu i
solidarnosti; trebaju se jako aktivirati,
i materijalno i moralno, da naprave da njihova zemlja bude što jača; trebaju dobro naučiti učenja islama
i moraju odustati od harama. Oni moraju
plaćati svoje dugove Allahu dželle-šanuhu i Njegovim robovima. Oni se moraju ukrasiti lijepim islamskim
ahlakom i ne smiju nikom nanositi štetu.
Oni ne smiju biti posrednik agitacije i anarhije i trebaju plaćati
takse. Naša vjera, islam, hoće da
se mi tako ponašamo. Prva dužnost
muslimana je da ne krši zakone i da ne griješi slijedeći šejtana ili svoj
nefs, i da se mani lošeg društva i podmuklih, neposlušnih ljudi i buntovnika. Allah dželle-šanuhu je dao svakom ljudskom
biću tri zadatka. Prvi zadatak je
lična obaveza. Svaki musliman mora
biti dobro obučen, zdrav, edebli i fine naravi. On mora obavljati svoje ibadete i
naučiti znanje, lijep ahlak, i raditi da nabavi svoje potrebe na halal
način. Drugi zadatak je obaveza
koja se mora izvršavati u krugu porodice.
Čovjek mora paziti na prava oca, majke, djece, braće i
sestara. Treći zadatak je obaveza u
okviru društva. Ovdje spadaju obaveze
prema komšijama, učiteljima, familiji, onima koje on zapošljava, vladi,
državi i onim koji pripadaju raznim vjerama i nacionalnostima. Obaveza je svakome pomoći, ne uvrijediti
nikog, svakom biti koristan, ne ustajati i ne buniti se protiv države, vlade i zakona,
paziti na svačija prava, i odmah isplatiti svoje takse. Allah dželle-šanuhu nam nije naredio da se
miješamo u vladine i države poslove.
Allah dželle-šanuhu nam je naredio da pomažemo vladu i ne pravimo fitnu.]
Muslimani moraju osjećati stid
(haja) prema Allahu dželle-šanuhu. Haja
je dio imana. Stid, koji je specifičan
za muslimanstvo, je neophodno potreban. Mi
moramo osjećati gađenje prema nevjernicima i nevjerstvu (kafirima i
kafirluku) i vjerovati da je to sve pogrešno i štetno kao i sve ono što je
izvan islama, bez obzira na teoriju i ideologiju. Dženab-i Hak (Allah dželle-šanuhu) nam je
naredio uzmemo da od kafira džizju. To
znači da oni moraju plaćati taksu.
Cilj džizije je njihovo ponižavanje.
Ovo ponižavanje je tako efektivno da se oni ne smiju lijepo oblačiti
i kititi iz straha da će plaćati veću džizju. Oni imaju jadan i bijedan život. Cilj džizije je ponižavanje i sramoćenje
kafira. Džizja nam pokazuje veličinu
(izzet) i čast (šeref) islama. Kad
zimmi[1]
(nemusliman u islamskoj državi) postane musliman on prestaje sa plaćanjem
džizje. Nevoljenje kafira je znak iman u
srcu. [Srcem se ne voli. Mi trebamo živjeti u slozi sa kafirima i svima
drugim; mi ne trebamo nikome nanositi štetu.] [Privremena kooperacija sa kafirima se može
samo politički oformiti i u vrijeme potrebe (zarureta). Međutim ne smije se ići dotle da se
sa njima ujedini. Čim se potreba
završi treba se prestati (sa kooperacijom).
Pitanje: Kaže se, “Mi moramo svakome vjerovati i imati
o svakome dobro mišljenje; mi ne trebamo
gledati riječi i djela koja pokazuju nečiji kufr nego ona koja
pokazuju čovjekov iman. Iman je u
srcu. Samo Allah zna ima li iman u
srcu. Niko drugi ne zna. Ko kaže za nekog sa imanom da je kafir on sam
postaje kafir. Mi trebamo svakoga
smatrati muslimanom, i voliti svakoga ko ne govori javno loše o islamu.” Da li je ovako mišljenje ispravno?
Odgovor: Nije ispravno reći “mi moramo svakome
vjerovati”. Ispravno je reći, “Mi moramo vjerovati muslimanu.” Drugim riječima, kada neko ko kaže da je
musliman, to jest, kad neko ko nije rekao nešto što je kufr i nije učinio
nešto što je kufr kaže, ili učini nešto što se može razumjeti i kao vjerovanje
(iman) i kao nevjerstvo (kufr), mi trebamo razumjeti takvu osobu kao vjernika (iman)
i ne smijemo reći da on izašao iz vjere.
Međutim, ako neko nastoji da iskorijeni vjeru, i da pokafiri
omladinu, ili kaže za jedan od harama da je lijep i dobar, i nastoji da ga
populariše da ga svako radi, ili kaže da je jedno od Allahovih dželle-šanuhu naređenja
nazadno i štetno, ta osoba je kafir. Čak
i ako takva osoba kaže da je musliman, i obavlja namaz (klanja), i ode na hadž,
takva osoba se i dalje zove zindik (vrsta
kafira). Bilo bi idiotstvo i glupost
smatrati takve licemjere, koji varavaju muslimane, muslimanima.]
Hak teala kaže u Kur’ani kerimu za
kafire, u dvadeset osmom ajetu sure Tevbe, “Nedžs
i ridžs”, odnosno, prljav. Prema
tome, kufr mora biti u očima muslimana prljav i nizak. Značenje četrnaestog ajeta sure Ra’d i
pedesetog ajeta sure Mu’min glasi, “Dove ovih dušmana su uzaludne. Ne postoji mogućnost da one budu uslišane.”
I Allah dželle-šanuhu i Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem su zadovoljni
(razi) sa muslimanima. Nema veće
blagodati (ni’meta) od
Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva.
Kao što su
iman i kufr suprotni jedno drugom tako isto su i ovaj i onaj svijet suprotni
jedno drugom. Ovaj i onaj svijet ne mogu
biti zajedno. Da bi se zaradio onaj
svijet mora se ostaviti ovaj svijet [to jest, harami]. Ovaj svijet se može ostaviti na dva načina. Prvi način je da se ostave mubasi, to
jest, da se sa svim onim što je haram ostave i mnogi poslovi koji nisu grijeh,
i da se upotrebljava samo onoliko mubaha koliko je potrebno za život. [Drugim riječima, moraju se napustiti navike
kao što su lijenost i besposlenost, zaokupljenost raznim uživanjima, ovosvjetske
zabave i razonode. Mi, umjesto toga, trebamo
provoditi svo vrijeme u ibadetu, i za udobnost muslimana, i iznalaziti najnaprednije
i najsuperiornije naučne i tehnološke sisteme i
načine [sprave, opremu] i upotrebljavati ih da oni
koji ne znaju islam dođu na pravi put. Mi moramo neprekidno raditi na tom i trošiti naše
vrijeme u ove svrhe. To mora biti naša
zabava (hobi) na ovom svijetu. Svi ashabi
kiram i velikani islama su tako radili. Ovako
napustiti dunjaluk je jako korisno. Mi
opet napominjemo da je cilj ovoga puta, da bi se uradile stvari koje islam
naređuje, žrtvovanje svih svojih udobnosti i zadovoljstava.]
Drugi
način je da se na ovom svijetu suzdrži od svega onoga sto je haram, i što
je sumnjivo, bez napuštanja onoga što je mubah.
Čak, i ova vrsta napuštanja ovog svijeta je vrijedna, u svjetlu
današnjeg vremena.
Dakle, svaki
musliman se mora čuvati od harama, to jest onoga što je islami zabranio.
[Ko omalovaži činjenicu da su
ovo harami, to jest, ko ne misli da se od njih treba čuvati, ili, ko ne
obraća pažnju na Allahove dželle-šanuhu zabrane i umjesto da ih se čuva,
voli ih i kaže da su one lijepe, postaje kafir. Taki ljudi će ostati vječno u džehennemu. Oni koji vjeruju i poštuju Allahove dželle-šanuhu
zabrane ali ih rade zato što ih je njihov nefs zaveo, ali se kasnije urazume, i
žale što su ih radili, i pokaju se (dođu na tevbe), ne postaju kafiri; oni nisu izgubili svoj iman. Oni su asije
(neposlušnici) i fasici (grešnici). Iako će oni možda otići u džehennem
i biti kažnjeni zbog svojih grijeha, oni neće ostati vječno u džehennemu
nego će na kraju izaći iz njega i ući u džennet.]
Allah dželle-šanuhu
je učinio mnoge stvari mubasima, to jest, On ih je dozvolio. Slasti u njima su iznad onih u haramu. Allah dželle-šanuhu voli one koji upotrebljavaju
dozvoljeno (mubah). On ne voli one koji
upotrebljavaju nedozvoljeno (haram). Hoće
li pametan čovjek radi privremenog zadovoljstva odbiti ljubav svoga
Gospodara i Stvaraoca? Pored toga,
harama ima vrlo
[Riječ dunjaluk (svijet) je ženski
rod od riječi edna, to jest, ism-i tafdil (pridjev u superlativu). Njen infinitiv (masdar) je dunuv ili
denaet. Kada se ona izvede iz prethodne
ona znači najbliži. Ovakva je riječ
dunja u ajeti kerimu, “Mi smo okitili
najniže (najbliže zemlji) nebo
zvjezdama koje svjetle kao svjetiljke.”
Na nekim mjestima je upotrjebljena u drugom znacenju. Na primjer, u navedenom hadis-i serifu je
primjer za drugo znacenje, "Stvari
koje su bezvrijedne, alcak (nevaljale) su mal'un". To jeste, u ovom slucaju dunja je
mal'un. Nevaljaste stvari su Allahov
te'ala nehj-i iktizai ve nehj-i gajr-i iktizai.
To jeste haram i mekruh. Za mal
(imovinu) se nije reklo lose jer dzenab-i Hakk (Allahu te'ala) smatra mal
hajrom (dobrim). Kao svjedok za nase
rjeci navodimo primjer hazret-i Ibrahima, halil-ur-rahman, koji je drugo
najuzvisenije stvorenje od svih stvorenja i covjecanstva. Njegova stoka je ukljucivala pola miliona
goveda koja su prekrivala polja i doline.]