11 - Dobijanje sreće i na ovom i na onom svijetu je ovisno samo i jedino o slijeđenju efendije (sejjida) i ovog i onog svijeta, Muhammeda alejhisselam.  Da bi ga (ispravno) slijedili mi moramo prvo vjerovati (imati iman), a zatim, naučiti i izvršavati propise islama (ahkam-i islamijje).  Znak ispravnog imana u srcu je, znati da su nevjernici (kafiri) neprijatelji, ne raditi ono što je specifično za njih i ne raditi ono što je znak nevjerstva (kufra).  Jer, islam i nevjerstvo (kufr) su suprotni jedno drugom.  Gdje ima jedan tamo ne može biti i nestaje drugi.  Ove dvije potpuno suprotne stvari ne mogu postojati na istom mjestu.  Uzvisiti jednu znači poniziti i uvrijediti drugu.  Allah dželle-šanuhu je naredio Svom dragom Muhammedu alejhisselam, koji je huluk-i azim i jako milostiv, Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, da ide u džihad protiv neprijatelja islama, da ratuje protiv kafira i da se prema njima oštro odnosi.  To znači da je oštro ponašanje prema neprijateljima islama huluk-i azim.  Izzet (ponos, veličina) i šeref (čast) islama su u vrijeđanju i ponižavanju nevjerstva i nevjernika.  Onaj ko veliča i poštuje nevjernike (kafire) vrijeđa i ponižava muslimane.  [Hak teala kaže u Kur’ani kerimu u značenju stotinu četrdeset devetog ajeta sure Al-i Imran da oni, koji postuju i slijede kafire, nisu u pravu i da će zažaliti, "O vi koji vjerujete Mom dragom Pejgamberu sallallahu teala alejhi ve sellem!  Ako vi, vjerujući kafirima skrenete sa puta Moga Resula sallallahu alejhi ve sellem, i ako dopustite da vas prevare užareni i lažljivi govori neprijatelja vjere, i ako dopustite da vam ukradu iman, zijanićete (bićete na gubitku) i na ovom i na onom svijetu."]

Allah dželle-šanuhu kaže da su kafiri Njegovi neprijatelji i neprijatelji Njegovog Poslanikaa sallallahu alejhi ve sellem.  Voliti dušmane Allaha dželle-šanuhu i saradjivati sa njima povlaći za sobom posljedicu, to jest, neprijateljstvo prema Allahu dželle-šanuhu i Njegovom Poslaniku sallallahu teala alejhi ve sellem.  Čovjek misli da je musliman, izgovori kelime-i tevhid, i kaže “ja vjerujem”, klanja namaz, i radi razne ibadete, a s druge strane sarađuje sa kafirima.  On nije ni svjestan da su ove njegove prljave radnje izazivaju da temelj njegovog imana i islama nestane. 

[Nevjernici (kafiri) su ljudi koji ne vole Resulullahovu sallallahu alejhi ve sellem vjeru islam i koji kažu da on ne odgovara našem periodu, vremenu, i nauci i murtedi koji javno i nevaljasto ismijavaju islam i muslimane.  Oni kažu da je “nazadno” biti musliman zato što, biti izvan islama, odgovara njihovim ćejfovima, strastima, i unutrašnjim željama.  Oni zovu nevjerstvo i ireligioznost “moda, civilizacija i prosvijećenost”.  Murtedi (odmetnici) su ljudi čiji su roditelji muslimani a koji nemaju pojma o islamu.  Ovi ljudi nisu nikad ni pročitali ni shvatili nijednu knjigu koju je napisao alim islama, oni ne vole islam, i pošto su zahvaćeni današnjim strujama, , samo da bi dobili naklonost, simpatiju, ili nešto ovosvjetsko, da islam koči napredak.

Neki od njih, da bi prevarili nevinu djecu, kažu, “U islamu se sve svršava na ‘tako je rekao’.  Kada se kaže ‘Tako je rekao taj i taj’ to se ne bazira na dokazu ili dokumentu.  Međutim, druge naučne grane su dokazane i one se zasnivaju na dokumentima. Ove njihove riječi pokazuju koliko su oni neuki.  Oni nisu nikad pročitali islamsku knjigu.  Oni misle da je islam ono što su oni zamislili kao islam, i da je islam samo to što su oni zamislili i ništa drugo.  Oni ne znaju da su hrišćani ti koji obožavaju svoje imaginacije.  Oni obožavaju statue i kamenje koje je napravilo nekoliko jevreja.  Međutim, muslimani slijede Muhammeda alejhisselam, najvišeg od svih drugih Poslanika, i obožavaju, jednoga Allaha, koga je on, kako je saopštio, vidio i sa kojim je razgovarao u noći Mi’radža, i kako je svaki dan saopšteno preko meleka Džebraila.  Znanja, nauke, dokazi i dokumenti, koje oni smatraju da nisu dio i da su daleko od islama, su u stvari svi grane i dijelovi islamske vjere.  Na primjer, u današnjim udžbenicima hemije i biologije u gimnaziji, na njihovim početnim stranicama piše, “Bit naših lekcija je svjedočenje [opservacija, posmatranje], ispitivanje [izučavanje] i eksperimentisanje.”  To znači, bit naučnog predavanja se sastoji iz ove tri stvari.  Međutim, islam preporučuje ove sve tri stvari.  To znači, naša vjera naređuje naučno znanje.  Na mnogim mjestima u Kurani kerimu se naređuje da se posmatra i studira priroda, to jest, živa i neživa stvorenja.  Jednog dana su ashabi kiram alejhimurridvan došli kod našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i rekli:  “Mi, koji smo bili u Jemenu, smo vidjeli da oni kaleme hurme na drugi način i imaju bolje hurme.  Hoćemo li mi kalemiti naše hurme u Medini kako su ih kalemili naši očevi, ili onako kako smo vidjeli u Jemenu, da dobijemo više, i boljih, hurmi?”  Resulullah sallallahu alejhi ve sellem im je mogao odgovoriti:  “Sačekajte malo!  Kada Džebrail alejhisselam dođe ja ću ga upitati i onda ću vam reći šta sam naučio”, ili, “Ja moram malo o tome razmisliti.  Kada Allah dželle-šanuhu dadne mom srcu da sazna istinu ja ću vam je reći.”  Umjesto toga on je rekao:  Oprobajte!  Okalemite jedno drveće metodom vaših očeva a drugo metodom koju ste vidjeli da se upotrebljava u Jemenu!  Onda uvijek upotrbljavajte metodu koja daje bolje hurme!  Drugim riječima, on im je naredio da eksperimentišu i da se oslone na eksperimentaciju koja je osnova nauke.  On je mogao naučiti od meleka, ili se je, bez sumnje moglo materijalizirati u njegovom blagoslovljenom srcu.  Ali, on je istakao da se muslimani, koji će postojati do kraja svijeta, oslone na eksperimentisanje i nauku.  Ovaj događaj o kalemljenju drveća je zapisan u knjizi Kimja-i se’adet i na stotinu osamnaestoj stranici knjige Marifetname.  Islam nedvosmisleno naređuje svaku vrstu rada, rad u svim naučnim disciplinama, na svom znanju i moralu (ahlaku).  U knjigama piše da su ovi svi napori farz-i kifaje (farz koji nije obavezan za druge muslimane ako ga jedan musliman uradi.  To znači, kada ga jedan musliman uradi drugi ga ne moraju više raditi.)  Štaviše, ako neka alatka ili neki naučno novootkriveni način se ne proizvodi u jednoj muslimanskoj zemlji, i ako radi toga bilo koji musliman pati, po islamu će administratori, vlasti te države biti odgovorni.  Hadisi šerif kaže, “Naučite vaše sinove da plivaju i da odapinju strijele.  Kakva je divna zabava za žene da u svojim kućama predu konac.  Ovaj hadisi šerif nam zapovijeda da se snabdijemo svakakvim znanjem i da nabavimo razne vrste oružja koje su potrebne za rat, i da nikad ne sjedimo besposleni, i da uvijek nađemo korisnu zabavu.  Ovo je razlog zašto je danas farz muslimanskim nacijama da naprave atomsku bombu i satelite.  Islam će, ovako radeći, biti poznat u cijelom svijetu.  Ne nastojati, i ne truditi se da ih napravimo, će biti veliki grijeh.

Znanje koje muslimani moraju da nauče se zove ulum-i islamijje (islamsko znanje).  Naučiti jedan dio ovoga znanja je farz.  Naučiti neke njegove druge grane je sunnet.  Naučiti još i više je mubah.  Islamsko znanje se uglavnom dijeli na dvije grane.  Prva je ulum-i naklijje.  Ona se takođe zove i vjersko znanje.  Alimi ehli sunneta su ova znanja naučili od ashaba kiram a ashabi kiram su ih naučili od Resulullaha.  I ovo vjersko znanje je takođe podijeljeno nadvoje;  na zahiri (spoljašnje, vidljive) grane znanja i batini (unutrašnje, nevidljive) grane znanja.  Prve se zovu znanja imana i znanja fikha i ahkami islamijje i šerijat.  Druge se zovu znanja tesavvufa (sufizam) ili ma’rifet.  Znanja imana, i propisi islama (ahkami islamijje) se uči od učitelja (muršida) ili iz knjiga akaida i fikha.  Marifet teče u srca iz muršidovog srca.

Druga grana islamskog znanja je ulum-i aklijje (tj. eksperimentalne nauke).  Grana koja se bavi živim stvorenjima se zove ulum-i aklijje (medicinska nauka).  Grana koja se bavi neživim stvorenjima se zove ulum-i hikemijje.  Grana koja se bavi nebom i zvijetdama se zove ulum-i felekijje.  Grana koja se bavi zemljom se zove ulum-i tabiijje.  Podgrane ulum-i aklijje su matematika, logika, i eksperimentalne nauke.  One se stiču spoznajom preko pet ćula, posmatranjem, razumom (razmišljanjem), eksperimentisanjem, i proračunima.  Ova naučna polja nam pomažu da bolje izvršavamo vjersko znanje.  Ona su radi toga potrebna.  Ona se vremenom mijenjaju, povećavaju, i poboljšavaju.  Radi toga je rečeno “Telahuk-i efkar ispunjava tekmil-i sina’at”, što znači, “Poboljšanje u zanatu (umjetnosti, radinosti), nauci, i tehnologiji, se ostvaruje međusobnim dodavanjem ideja i eksperimenata.”

Znanje koje se stiče putem tradicije, to jest vjersko znanje, je jako uzvišeno.  Ono je izvan granica razuma i moći ljudskih mozgova.  Njega ne može niko nikad promijeniti.  Ovo je značenje izraza “U vjeri nema reforme.”  Islam nije zabranio ili ograničio znanje koje se dobija putem razuma.  On nam je naredio da ga izučavamo zajedno sa vjerskim znanjem i da njegove rezultate upotrebljavamo u skladu sa islamskim propisima.  On nam je takođe naredio i da ga napravimo korisnim za ljude, a ne sredstvom za okrutnost, mučenje, i katastrofe.  Muslimani su upotrebljavali mnoga naučna otkrića.  Kompas je pronađen 687/1288. godine.  Puška sa okidačem je izumljena 1282/1866. godine.  Top, koji je izmišljen 762 godine, je sultan Muhammed Fatih upotrijebio.  Islam zabranjuje podučavanje i učenje lažne istorije i laži protiv islama koje neprijatelji islama, neprijatelji morala, predstavljaju kao kao obrazovanje, i daju im imena kao što su “lekcije” ili “dužnosti”.  Islam zahtijeva da se nauče korisne i dobre stvari i da se suzdržava od loše i štetne propagande.

Islam je vjera koja pospješuje svaku granu znanja, svaku granu nauke i svaku vrstu eksperimenata.  Muslimani vole nauku i vjeruju u eksperimente naučnika.  Ali, njih ne mogu prevariti klevete i laži lažnih naučnika koji se predstavljaju kao naučnici.]

Kafiri kad mogu uništavaju i iskorjenjuju muslimane, ili ih zavode na put koji su oni izmislili.

[U stvari, u zapisniku sa sjednice masona koja se održala 1900. godine, na stotinu drugoj stranici piše, “Nije dovoljno samo savladati pobožne i njihove bogomolje.  Naš konačni cilj je iskorjenjivanje vjere.”

Oni javno i sramno otkrivaju u svojim knjigama i govorima svoje neprijateljstvo.  Oni, ne znajući ništa o znanju i nauci, pričaju kao djeca.  Na primjer, oni kažu, “Stari ljudi su bili neznalice.  Oni su, pošto se nisu mogli zaštititi od prirodnih sila, vjerovali u izmišljene stvari.  Oni su obožavanjem i molenjem stvarima koje su oni sami sobom napravili otkrili svoju inferiornost.  Mi danas živimo u atomskom dobu.  Mi, dominirajući prirodom, možemo šta hoćemo uraditi.  Nema ničega drugog osim prirodnih sila.  Raj, pakao, džine, i anđele, su izmislili stari narodi.  Ima li iko da je otišao i da ih je vidio?  Može li iko vjerovati ono što se ne vidi i ne iskusi?”  Ove riječi ireligioznih pokazuju da oni takođe ne znaju ništa ni o istoriji.  Neuki ljudi su uvijek, tokom cijele istorije, mislili da su oni pametni i učeni i da su oni, koji su došli prije njih, bili neuki.  Oni su od vremena Adema alejhisselama u svakom vijeku mijenjali i poricali vjere i govorili da su to riječi neukih primitivaca.  Kur’ani kerim na mnogim mjestima citira i odgovara na ove tvrdnje kafira.  Na primjer, u značenju poslije tridesetog ajeta u suri Muminun se kaže, Oni nisu vjerovali Nuhu alejhisselam.  Mi smo ih onda utopili u vodi.  Za pokoljenja koja smo stvorili poslije njih Mi smo poslali jednog između njih kao Poslanika i rekli, ‘Obožavajte samo Allaha dželle-šanuhu (Samo se Allahu dželle-šanuhu klanjajte).  Osim Njega nema niko drugi da se može obožavati.  Bojte se Njegove kazne!’  Mnogi od onih koji nisu slušali, koji nisu vjerovali da će poslije smrti biti proživljeni, i kojima smo Mi dali puno ovosvjetskih blagodati, su rekli drugima, ‘Ovaj Poslanik jede i pije kao i vi.  Ako budete vjerovali nekom, kome su potrebne mnoge stvari kao i vama, vi ćete sigurno biti prevareni i na gubitku.  Poslanik vam kaže da ćete vi, kada vam vaše kosti istrunu i postanu prašina, oživjeti i ustati iz vašeg groba.  Je li to ikad moguće?  Sve što postoji je na ovom svijetu.  Džennet i džehennem su na ovom svijetu.  Tako je bilo i tako je.  Poslije smrti nema proživljenja.  U komunističkim državama, da ubiju vjeru i moral ljudi, učitelji u školama i oficiri u vojsci govore djeci i vojnicima, “Da Allah postoji mi bi ga vidjeli.  On bi nas čuo i dao bi nam ono što tražimo.  Ako vi od mene zatražite bonbonu ja vas odmah čujem i dajem vam što hoćete.  Tražite od Njega i vidite hoće li on odgovoriti.  Dakle, On ne postoji.  Vaši roditelji su neuki.  Oni su nazadni.  Oni su staromodni.  Vi ste moderna omladina koja nema predrasuda.  Nemojte nikada vjerovati ta sujevjerja!  Džennet, džehennem, meleci, i džini, su izmišljeni.”  Oni nastoje da sa ovakvim lažima ubiju vjeru i vjerovanje (din i iman), ponašanje (edeb), i osjećanje stida (haja), koje su oni naučili u kućama svojih očeva.  Oni, varaju ovu jadnu djecu i žrtvuju omladinu za svoje podle ciljeve, zadovoljstva, i zle zarade.  Kada oni kažu, “Ko je vidio džennet i džehennem?  Čovjek jednostavno ne bi trebao vjerovati ono što ne vidi.”, oni ističu da oni slijede ćula.  Imam-i Gazali kaže, “Ljudi slijede razum.  Čovječija ćula nisu ni blizu ćula životinja.  Čovjekovo ćulo mirisa nije razvijeno kao ćulo mirisa kod mačke ili psa.  Štaviše, kako se čovjek može pouzdati u svoje oči kada razum dokazuje da one nisu u pravu?  Na primjer, oči, koje vide sunce kroz prozor mogu smatrati da je sunce manje od prozora;  međutim razum kaže da je ono veće od zemlje.  Mene interesuje hoće li ovi kafiri ne vjerovati razumu i reći, “Mi vjerujemo što vidimo;  je li moguće da je sunce veće od od zemlje?”  Ne, neće!  Oni ovdje takođe, kao i muslimani, vjeruju razumu.  Dakle, vidimo da se ljudi razlikuju od životinja u obavljanju svojih svjetskih poslova, i da ih ne vode prema ćulima već prema razumu.  Zašto oni i ovdje takođe ne slijede razum - umjesto da kažu, “Mi ne vjerujemo u stvari onoga svijeta”, i tako ostanu ovisni o ćulima - i ne uzdignu se na nivo ljudskog bića?  Islam kaže da će ljudi na onom svijetu biti ponovo stvoreni, i da će vječno živjeti i da će životinje, poslije sviđanja računa biti uništene.  On obećava ljudima vječni život i pravi razliku između ljudi i životinja.  Međutim ovi kafiri hoće da, kao životinje, budu lišeni vječnog života.  Danas se u fabrikama izrađuje na hiljade lijekova, kućnih aparata, industrijske i komercijalne robe, elektronskih instrumenata, i borbenih sredstava.  Većina njih se izrađuje na osnovu prefinjenih proračuna i na stotine izvedenih eksperimenata.  Kažu li oni da je ijedan od njih sam sebe stvorio?  Oni s jedne strane kažu da je ove sve, gore nabrojane stvari, proizvođač napravio svjesno i namjerno, a s druge strane tvrde da su toliki milioni materija i fenomena koji se vide u živim i neživim bićima, i novim finijim, koja se u svakom stoljeću otkrivaju i od kojih većinu još uvijek i ne poznajemo, sami sebe napravili.  Ova licemjernost se samo može objasniti ili krajnjom tvrdoglavošću ili eksplicitnom glupošću.

Jedan učitelj u Rusiji, komunista, je ovako rekao njegovim učenicima na času nastave, “Ja vas vidim.  I vi mene vidite.  To znači da mi postojimo.  I one planine tamo, i one takođe postoje zato što ih možemo vidjeti.  Ono što ne postoji se ne može vidjeti.  Za ono, što se ne može vidjeti, se ne kaže da postoji.  Ove moje riječi proizilaze iz našeg naučnog znanja.  Onaj ko je obrazovan i progresivan on se oslanja na naučno znanje.  Nazadnjaci tvrde da postoji stvaralac svih stvorenja.  Nije ispravno vjerovati u stvaraoca.  To nije u skladu sa naukom.  Tvrditi da nešto što ne možemo vidjeti postoji je nazadnost.”  Jedno dijete, turkmen, je zatražilo dozvolu da odgovori, i reklo, “Da li vi govorite o vašem razumu?  Pošto ga mi ne vidimo, onda, u skladu sa naukom, mi ne možemo prihvatiti da ga vi imate i da sa njim govorite.  Pošto učitelj nije mogao odgovoriti na ove riječi on ga je, iz mržnje od poraza, istukao i izbacio iz razreda.  To dijete više nije niko nikad vidio.

Danas, na svijetu postoje dvije vrste kafira.  Jedni su kitabije kafiri (kafiri koji slijede objavljene svete knjige), to jest, hrišćani i jevreji.  Oni vjeruju u onaj svijet i život poslije smrti.

Drugi su kafiri bez svetih knjiga, to jest, mušrici.  Oni ne vjeruju da je Allah, koji sve stvara, jedan.  Oni vjeruju da neka stvorenja, kao na primjer, kamen, drvo, sunce, zvijezda, krava, i čovjek imaju božanski atribut (uluhijjet sifat).  Jedni od ovih kafira zabranjuju zakonom, državnom silom, torturom, i ugnjetavanjem, obožavanje (ibadet) i podučavanje vjere.  Drugi, s druge strane, svakoga okupiraju razonodom i zabavom, i zadovoljavanjem njihovih ljudskih osjećanja čovjekoljubivosti.  Oni ih lišavaju duhovnosti, spiritualnosti (ma’nevijjata), tj. vjerskog znanja.  Oni zavode na milione ljudi i odgajaju ih u vjerskom neznanju na taj način što im pripovijedaju izmišljene priče i navode lažne primjere.  Oni s jedne strane govore o civilizaciji, nauci, i ljudskim pravima, a s druge strane animaliziraju, poživotinjavaju, ljude.  To je ono što engleski špijuni rade.  Molimo vas da pročitate knjigu Ispovijesti engleskog špijuna i 28. stranicu knjige Dokazi istinite riječi! 

Većina ljudi u Evropi i Americi su hrišćani.  Jedan dio hrišćana i židova su kitabije.  Kopernik (Copernicus), osnivač moderne astronomije, je bio sveštenik u Freienburgu.  Bejkn (Bacon), čuveni engleski fizičar je bio sveštenik i pripadao je franciskanskoj crkvi.  Čuveni francuski fizičar Paskal (Pascal) je bio sveštenik.  On je, dok je istraživao zakone fizike i geometrije, pisao vjerske knjige.  Čuveni Rišelje (Richelieu), francuski najveći premijer koji je doveo Francusku da bude vodeća zemlja u Evropi je bio sveštenik visokog ranga.  Isto tako je i Šiler (Schiller) veliki njemački doktor i pjesnik bio sveštenik.  Bergson, francuski filozof, koji je danas poznat u cijelom svijetu, je u svojim knjigama odbranio spiritualnost od napada materijalista.  Oni koji pročitaju njegovu knjigu Matlère et Mèmomiera, Les deux Sources de la Morale et de la Religion i Essai sur les Données Immédiates de la Conscience će svesrdno povjerovati u vjeru i onaj svijet.

Veliki američki filozof Viljem Džejms (William James) je osnovao školu pragmatizma.  On u svojoj knjizi Religious Experiments i drugim hvali vjerovanje.  Francuski doktor Paster (Pasteur), koji je izučavao zarazne bolesti, bakterije i razne vakcine je ostavio testament da se sa vjerskim ceremonijama sahrani.  Na kraju, F.D. Ruzvelt (F.D. Roosevelt), jedan američki predsjednik, koji je upravljao svijetom u Drugom svjetskom ratu i premijer Čerčil (Churchill) su bili religiozni.  Mnogi naučnici i političari, čijih se imena ne možemo sjetiti, su bili ljudi koji su vjerovali u Stvaraoca, onaj svijet, i meleke.  Ko može ikad tvrditi da su oni koji ne vjeruju pametniji od ovih ljudi?  Da su oni vidjeli i pročitali islamske knjige oni bi bili dobri muslimani.  Međutim, njihovi sveštenici su rekli da je čitati islamske knjige, pa čak i taći ih, veliki grijeh.  Ti sveštenici su spriječili ljude da steknu sreću i na ovom i na onom svijetu.  Molimo čitaoca da pogleda 26. poglavlje u drugom dijelu turske verzije koje govori o društvenoj pravdi, socijalizmu, i kapitalizmu.

Imam Ali radijallahu anh je rekao, “Muslimani vjeruju u onaj svijet (ahiret).  Kafiri bez svetih knjiga ga poriču.  Ako proživljenje ne bude kafiri neće biti ni na kakvoj dobiti a muslimani neće biti oštećeni.  Ali pošto se neće desiti ono što kafiri vjeruju, oni će biti u vječnoj patnji (azabu).”  Islamski učenjaci dokazuju svoje riječi tačnim i odgovaraju na kafirske napade logikom, znanjem i naukom.  Može li se ikada kijamet poreči ako muslimani ne dokažu da su njihove riječi tačne?  Čak i kada bi vječna patnja bila samo vjerovatnoća, koja bi je logika rizikovala?  Međutim, ahiretske kazne nisu vjerovatnoća već očigledna činjenica.  Dakle, ne vjerovati nije pametno.

Kada su izvjesni neprijatelji islama vidjeli da ne mogu da logikom i znanjem upropaste čvrsti iman ljudi i da se samo sramote oni su počeli upotrebljavati trikove i laži.  Oni su počeli sebe predstavljati kao muslimane i pisati lažne članke koji naizgled hvale islam.  Međutim, oni, u ovim svojim člancima i riječima, i osporavajući bitne i osnovne temelje islama, ih prikazuju u lošem svjetlu kao da oni nisu dio islama.  Oni nastoje da odvrate i otuđe čitaoce i publiku od njih.  Oni misle da su vremena i količine i vrste ibadeta koje je Allah dželle-šanuhu naredio neprikladni i vjeruju da bi bilo bolje da se ibadeti na drukčiji način.  Ne znajući ništa o delikatnostima, koristima i vrijednostima koje su skrivene u unutrašnjim spiritualnostima ibadeta oni ih smatraju mediumom za jednostavne i primitivne funkcije;  oni postupaju kao da hoće da ih isprave.  Ne znati nešto je mana u ljudima;  njihovo miješanje u nešto što oni ne shvataju je patetično i smiješno.  A muslimani koji slijede i vjeruju ovim neznalicama, misleći da su oni pametni, su još bjedniji i gluplji.  Ovakvi obmanljivi kafiri koji imaju muslimansko ime se zovu bigoti (oni koji su puni predrasuda).  Neki od ovih podlih i prepredenih kafira kažu, “Tačno je da islam naređuje razvijanje lijepe naravi (ahlaka), da se bude zdravo, da se je marljivi i da zabranjuje zlo i da sazrijeva ljude.  Ovo je potrebno svakoj naciji.  Međutim, u islamu takođe postoje i društveni propisi, prava familije i zajednice.  Oni su osnovani u skladu sa prilikama koje su vladale u prastara vremena.  Danas su nacije veće.  Prilike su se promijenile i potrebe su se povečale.  Potrebni su novi propisi koji će zadovoljiti današnji tehnički i društveni napredak.  Propisi Kur’ana ih ne mogu zadovoljiti.  Ovo su besmislene i netačne riječi neznalica koji nemaju pojma o islamskim zakonima i islamskom znanju.  Islam je jasno definisao šta je pravda a šta je nepravda (zulum), šta su prava i dužnosti ljudi prema drugim ljudima, prema porodici, prema komšijama, prema vladi, i vlada jednih prema drugim.  Islam jasno kaže šta je zločin.  On je stavio osnovne propise na ove nepromjenjive koncepte.  On nije ograničio izvršavanje ovih nepromjenjivih propisa na sve slučajnosti i događaje već je naredio da se izvršavaju u skladu sa opštom upotrebom.  U knjizi Durr-ul-hukkam, koja je objašnjenje knjige Medželle, ovako piše od članka 36 pa nadalje, “Propisi koji ovise o Nassu (ajeti kerimima i hadisi šerifima sa jasnim značenjem) ili dokazima (delilima) se ne mijenjaju sa tokom vremena.  Međutim, propisi koji ovise o običajima i opštoj upotrebi se mogu sa vremenom promijeniti.  Opšti propis (hukm-i kulli) se ne mijenja ali se njegova aplikacija na događaj može s vremenom promijeniti.  U ibadetima ‘opšta upotreba’ postaje dokaz (delil) sa ciljem da razjasni i informiše ljude o propisu koji Nass nije deklarisao.  Da bi se običaj (adet) klasifikovao kao ‘opšta upotreba’ on mora potjecati od vremena ashaba kiram i mora biti poznato da su ga mudžtehidi upotrebljavali i da se je nastavio upotrebljavati.  U propisima mu’amelata (transakcijama), običaji koji preovladavaju u gradu (regionu), koji ne kontradiktiraju Nassu, takođe postaju dokaz (delil).  Ovo razumiju alimi fikha.”  Allah dželle-šanuhu je tako napravio islam da on oslovljava svaki razvitak i svaki pronalazak u svakoj državi.  Islam je dao ljudima tolerancija i indulgenciju i slobodu idžtihada kada se susretnemo s raznim uslovima i potrebama, ne samo u društvenom životu već takođe i u ibadetima.  U vrijeme hazreti Omera i umejjida, i u tako velikoj državi kao što je bila Osmanlijska država, velike zajednice raznih ljudi, koje su se protezale preko kontinenata su bile upravljane ovim božanskim (ilahi) propisima.  Uspjesi i slave muslimana su u istoriji čuveni.  I ubuduće, svaka nacija, velika ili mala, će, upravo proporcionalno, onoliko koliko bude slijedila i praktikovala ove nepromjenjive lijepe moralne osobine (ahlak) islama, steći udobnost, mir, i sreću.  Ljudi i nacije koji se udalje od društveno-ekonomskih moralnih propisa koje islam propisuje se neće nikada spasiti od problema, briga, problema i katastrofa.  U istorijama je zapisano da je tako bilo sa nacijama u prošlosti i sigurno će isto tako biti i u budućnosti.  Istorija je ponovljiva.

Muslimani trebaju pridati veliku važnost nacionalnom jedinstvu i solidarnosti;  trebaju se jako aktivirati, i materijalno i moralno, da naprave da njihova zemlja bude što jača;  trebaju dobro naučiti učenja islama i moraju odustati od harama.  Oni moraju plaćati svoje dugove Allahu dželle-šanuhu i Njegovim robovima.  Oni se moraju ukrasiti lijepim islamskim ahlakom i ne smiju nikom nanositi štetu.  Oni ne smiju biti posrednik agitacije i anarhije i trebaju plaćati takse.  Naša vjera, islam, hoće da se mi tako ponašamo.  Prva dužnost muslimana je da ne krši zakone i da ne griješi slijedeći šejtana ili svoj nefs, i da se mani lošeg društva i podmuklih, neposlušnih ljudi i buntovnika.  Allah dželle-šanuhu je dao svakom ljudskom biću tri zadatka.  Prvi zadatak je lična obaveza.  Svaki musliman mora biti dobro obučen, zdrav, edebli i fine naravi.  On mora obavljati svoje ibadete i naučiti znanje, lijep ahlak, i raditi da nabavi svoje potrebe na halal način.  Drugi zadatak je obaveza koja se mora izvršavati u krugu porodice.  Čovjek mora paziti na prava oca, majke, djece, braće i sestara.  Treći zadatak je obaveza u okviru društva.  Ovdje spadaju obaveze prema komšijama, učiteljima, familiji, onima koje on zapošljava, vladi, državi i onim koji pripadaju raznim vjerama i nacionalnostima.  Obaveza je svakome pomoći, ne uvrijediti nikog, svakom biti koristan, ne ustajati i ne buniti se protiv države, vlade i zakona, paziti na svačija prava, i odmah isplatiti svoje takse.  Allah dželle-šanuhu nam nije naredio da se miješamo u vladine i države poslove.  Allah dželle-šanuhu nam je naredio da pomažemo vladu i ne pravimo fitnu.]

Muslimani moraju osjećati stid (haja) prema Allahu dželle-šanuhu.  Haja je dio imana.  Stid, koji je specifičan za muslimanstvo, je neophodno potreban.  Mi moramo osjećati gađenje prema nevjernicima i nevjerstvu (kafirima i kafirluku) i vjerovati da je to sve pogrešno i štetno kao i sve ono što je izvan islama, bez obzira na teoriju i ideologiju.  Dženab-i Hak (Allah dželle-šanuhu) nam je naredio uzmemo da od kafira džizju.  To znači da oni moraju plaćati taksu.  Cilj džizije je njihovo ponižavanje.  Ovo ponižavanje je tako efektivno da se oni ne smiju lijepo oblačiti i kititi iz straha da će plaćati veću džizju.  Oni imaju jadan i bijedan život.  Cilj džizije je ponižavanje i sramoćenje kafira.  Džizja nam pokazuje veličinu (izzet) i čast (šeref) islama.  Kad zimmi[1] (nemusliman u islamskoj državi) postane musliman on prestaje sa plaćanjem džizje.  Nevoljenje kafira je znak iman u srcu.  [Srcem se ne voli.  Mi trebamo živjeti u slozi sa kafirima i svima drugim;  mi ne trebamo nikome nanositi štetu.]  [Privremena kooperacija sa kafirima se može samo politički oformiti i u vrijeme potrebe (zarureta).  Međutim ne smije se ići dotle da se sa njima ujedini.  Čim se potreba završi treba se prestati (sa kooperacijom).

Pitanje:  Kaže se, “Mi moramo svakome vjerovati i imati o svakome dobro mišljenje;  mi ne trebamo gledati riječi i djela koja pokazuju nečiji kufr nego ona koja pokazuju čovjekov iman.  Iman je u srcu.  Samo Allah zna ima li iman u srcu.  Niko drugi ne zna.  Ko kaže za nekog sa imanom da je kafir on sam postaje kafir.  Mi trebamo svakoga smatrati muslimanom, i voliti svakoga ko ne govori javno loše o islamu.”  Da li je ovako mišljenje ispravno?

Odgovor:  Nije ispravno reći “mi moramo svakome vjerovati”.  Ispravno je reći, “Mi moramo vjerovati muslimanu.  Drugim riječima, kada neko ko kaže da je musliman, to jest, kad neko ko nije rekao nešto što je kufr i nije učinio nešto što je kufr kaže, ili učini nešto što se može razumjeti i kao vjerovanje (iman) i kao nevjerstvo (kufr), mi trebamo razumjeti takvu osobu kao vjernika (iman) i ne smijemo reći da on izašao iz vjere.  Međutim, ako neko nastoji da iskorijeni vjeru, i da pokafiri omladinu, ili kaže za jedan od harama da je lijep i dobar, i nastoji da ga populariše da ga svako radi, ili kaže da je jedno od Allahovih dželle-šanuhu naređenja nazadno i štetno, ta osoba je kafir.  Čak i ako takva osoba kaže da je musliman, i obavlja namaz (klanja), i ode na hadž, takva osoba se i dalje zove zindik (vrsta kafira).  Bilo bi idiotstvo i glupost smatrati takve licemjere, koji varavaju muslimane, muslimanima.]

Hak teala kaže u Kur’ani kerimu za kafire, u dvadeset osmom ajetu sure Tevbe, “Nedžs i ridžs”, odnosno, prljav.  Prema tome, kufr mora biti u očima muslimana prljav i nizak.  Značenje četrnaestog ajeta sure Ra’d i pedesetog ajeta sure Mu’min glasi, “Dove ovih dušmana su uzaludne.  Ne postoji mogućnost da one budu uslišane.  I Allah dželle-šanuhu i Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem su zadovoljni (razi) sa muslimanima.  Nema veće blagodati (ni’meta) od Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva.

Kao što su iman i kufr suprotni jedno drugom tako isto su i ovaj i onaj svijet suprotni jedno drugom.  Ovaj i onaj svijet ne mogu biti zajedno.  Da bi se zaradio onaj svijet mora se ostaviti ovaj svijet [to jest, harami].  Ovaj svijet se može ostaviti na dva načina.  Prvi način je da se ostave mubasi, to jest, da se sa svim onim što je haram ostave i mnogi poslovi koji nisu grijeh, i da se upotrebljava samo onoliko mubaha koliko je potrebno za život.  [Drugim riječima, moraju se napustiti navike kao što su lijenost i besposlenost, zaokupljenost raznim uživanjima, ovosvjetske zabave i razonode.  Mi, umjesto toga, trebamo provoditi svo vrijeme u ibadetu, i za udobnost muslimana, i iznalaziti najnaprednije i najsuperiornije naučne i tehnološke sisteme i načine [sprave, opremu] i upotrebljavati ih da oni koji ne znaju islam dođu na pravi put.  Mi moramo neprekidno raditi na tom i trošiti naše vrijeme u ove svrhe.  To mora biti naša zabava (hobi) na ovom svijetu.  Svi ashabi kiram i velikani islama su tako radili.  Ovako napustiti dunjaluk je jako korisno.  Mi opet napominjemo da je cilj ovoga puta, da bi se uradile stvari koje islam naređuje, žrtvovanje svih svojih udobnosti i zadovoljstava.]

Drugi način je da se na ovom svijetu suzdrži od svega onoga sto je haram, i što je sumnjivo, bez napuštanja onoga što je mubah.  Čak, i ova vrsta napuštanja ovog svijeta je vrijedna, u svjetlu današnjeg vremena.

Dakle, svaki musliman se mora čuvati od harama, to jest onoga što je islami zabranio.

[Ko omalovaži činjenicu da su ovo harami, to jest, ko ne misli da se od njih treba čuvati, ili, ko ne obraća pažnju na Allahove dželle-šanuhu zabrane i umjesto da ih se čuva, voli ih i kaže da su one lijepe, postaje kafir.  Taki ljudi će ostati vječno u džehennemu.  Oni koji vjeruju i poštuju Allahove dželle-šanuhu zabrane ali ih rade zato što ih je njihov nefs zaveo, ali se kasnije urazume, i žale što su ih radili, i pokaju se (dođu na tevbe), ne postaju kafiri;  oni nisu izgubili svoj iman.  Oni su asije (neposlušnici) i fasici (grešnici).  Iako će oni možda otići u džehennem i biti kažnjeni zbog svojih grijeha, oni neće ostati vječno u džehennemu nego će na kraju izaći iz njega i ući u džennet.]

Allah dželle-šanuhu je učinio mnoge stvari mubasima, to jest, On ih je dozvolio.  Slasti u njima su iznad onih u haramu.  Allah dželle-šanuhu voli one koji upotrebljavaju dozvoljeno (mubah).  On ne voli one koji upotrebljavaju nedozvoljeno (haram).  Hoće li pametan čovjek radi privremenog zadovoljstva odbiti ljubav svoga Gospodara i Stvaraoca?  Pored toga, harama ima vrlo mali broj.  Slasti harama se takođe nalaze i u dozvoljenom (mubasima).

[Riječ dunjaluk (svijet) je ženski rod od riječi edna, to jest, ism-i tafdil (pridjev u superlativu).  Njen infinitiv (masdar) je dunuv ili denaet.  Kada se ona izvede iz prethodne ona znači najbliži.  Ovakva je riječ dunja u ajeti kerimu, “Mi smo okitili najniže (najbliže zemlji) nebo zvjezdama koje svjetle kao svjetiljke.  Na nekim mjestima je upotrjebljena u drugom znacenju.  Na primjer, u navedenom hadis-i serifu je primjer za drugo znacenje, "Stvari koje su bezvrijedne, alcak (nevaljale) su mal'un".  To jeste, u ovom slucaju dunja je mal'un.  Nevaljaste stvari su Allahov te'ala nehj-i iktizai ve nehj-i gajr-i iktizai.  To jeste haram i mekruh.  Za mal (imovinu) se nije reklo lose jer dzenab-i Hakk (Allahu te'ala) smatra mal hajrom (dobrim).  Kao svjedok za nase rjeci navodimo primjer hazret-i Ibrahima, halil-ur-rahman, koji je drugo najuzvisenije stvorenje od svih stvorenja i covjecanstva.  Njegova stoka je ukljucivala pola miliona goveda koja su prekrivala polja i doline.]



[1]   Nemusliman koji zivi u Islamskoj drzavi.