18 - Slijediti njega (Poslanika Muhammeda alejhisselam) znači dobrovoljno voljeti i izvršavati islamske propise (ahkam-i islamijje), paziti i poštovati njegova naređenja, i sve ono što islam cijeni i drži velikim kao što su njegovi alimi i salih velikani (ulema-i kebir), i nastojati da se šerijat raširi, i ne voljeti one koji ne slijede Allahova dželle-šanuhu naređenja.

[Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem” je rekao, “Vi ste svi kao pastiri.  Kao što pastir štiti svoje stado, tako i vi trebate zaštititi one koji su pod vašom kontrolom od džehennemske vatre!  Morate ih naučiti Islam!  Ako ih ne naučite islam bićete odgovorni.”  Jedanput je rekao, “Mnoga djeca muslimana će radi svojih očeva otići u Džehennem koji se zove Vejl.  Zato što njihovi očevi, zauzeti ambicijom zarade novca, zabavom, i trčanjem za dunjalučkim poslovima, nisu naučili svoju djecu vjeru islam i Kur’ani kerim.  Ja sam daleko od takvih očeva.  Takvi očevi su daleko od mene.  Oni koji ne poduče svoju djecu vjeru će otići u Džehennem."  Jednom je rekao, "Oni koji nauče svoju djecu Kur’ani kerim, ili ih pošalju hodži koji podučava Kur’ani kerim, će za svako slovo Kur’ani kerima zaraditi sevap kao da su deset puta posjetili Ka’bu mu’azzam, a na kijametskom danu će imati krunu (tadž) na glavi.  Sav svijet će je viditi i diviće joj se.”  Opet je jednom rekao, “Podučavajte svoju djecu namaz.  Kad budu sedam godina naredite im da klanjaju.  Kad budu deset godina istucite ih ako ne klanjaju i natjerajte ih da klanjaju.”  Jednom je rekao, “Kada dijete ibadeti i otac će dobiti istu količinu sevapa kao i djete.  Ako neko nauči svoje djete da griješi, kad god dijete učini grijeh, i njegovom se ocu takođe zapiše grijeh.”  Ibni Abidin[1] kaže na kraju dijela o mekrusima u namazu, “Ako nečije djete uradi nešto što je haram on je uradio haram.  Ako sin oblaći svilene haljine, ili na sebi nosi zlatni nakit, ili pije alkoholna pića, ili obavlja malu nuždu (mokri) u pravcu kible[2], ili sjedi i leži sa nogama ispruženim prema kibli, i sin i otac su grešni.”]  Hadisi šerif u knjizi Muršid-un-nisa kaže, “Namazi i postovi onih koji ne paze na prava svojih žena i djece neće biti primljeni (kabul).

U knjizi Kimja-i Se’adet koju je napisao Imam-i Gazali rahmetullahi alejh piše, “Na primjer, haram je (šerijatski je zabranjeno) ženi izlaziti napolje otkrivene glave, ruku, i nogu.  Isto joj je tako haram i ići napolje pokrivajući se tankim, tjesnim, nagizdanim, i živo obojenim haljinama.  Ne samo da će take žene biti grešne i neposlušne Allahu dželle-šanuhu nego će takođe i njihovi očevi, muževi, braća i amidže, koji su za njih odgovorni, biti grešni;  to jest, oni koji ih puste da ovako obučene idu napolje će biti saučesnici u grijehu i neposlusnosti.”

Osnova vjere islama je naučiti i podučavati iman, farz, i haram.  Allah dželle-šanuhu je poslao Pejgambere alejhimussalavatu vetteslimat sa ovim ciljem.  Islam će se iskorjeniti ako se omladini ne podučavaju ovi osnovni principi vjere islama.  Allah dželle-šanuhu je naredio muslimanima da čine Emr-i ma’ruf.  On kaže, “Saopštite i podučavajte moja naređenja.  Allah dželle-šanuhu je takođe naredio muslimanima da čine Nehj-i anilmunker.  On kaže, “Saopštite moje zabrane i nemojte biti zadovoljni ako ih se rade.”

Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Podučavajte jedni druge islam!  Ako ostavite emr-i maruf, Allah dželle-šanuhu će dati da vam vaše vođe budu najgori od vas i neće vam primiti vaše dove.”  On je rekao, “Sevab koja će se dati za sav ibadet u poredjenju sa sevabom za gazu (rat na Allahovom dželle-šanuhu putu) će biti kao kap vode naspram mora;  a sevab za gazu, u poređenju sa emr-i marufom i nehj-i anilmunkerom je kao kap vode naspram mora.  Ovo je bio razlog što je Ibni Abidin rekao na kraju petog toma, “Sevab koji alim fikha dobije kada pomaže muslimanima je veći od sevaba za džihad.”

Ukratko, dijete je emanet u rukama roditelja.  Dječije čisto srce je kao dragi kamen.  Dijete može kao vosak uzeti svakakav oblik.  Ono je kada je malo bez oblika.  Ono je kao čista zemlja.  Što god posiješ požnječeš.  Ako su se djeca naučila osnovama imana, Kur’ani kerim i Allahova dželle-šanuhu naređenja, i ako su navikla da ih izvršavaju, ona će steći vjersku i dunjalucku sreću.  Njihovi roditelji i hodže će djeliti sa njima ovu njihovu sreću.  Ako ih se nije naučilo i istreniralo oni će biri nesretni.  Grijeh svakog počinjenog zla će se takođe dati i roditeljima i hodžama.  Allahu dželle-šanuhu kaže u značenju šestog ajeta sure Tahrim, “Zaštitite sebe i one u vašim kućama, koji su pod vašim zapovjedništvom, od vatre!  Roditelju je važnije zaštititi djecu od džehennemske vatre nego od dunjalučke vatre.  Zaštititi ih od džehennemske vatre znači naučiti ih iman, farzove, i harame, naviknuti ih da ibadete, i zaštititi ih od ireligioznih i nemoralnih prijatelja.  Loši prijatelji su izvor svake vrste nemorala.

Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem nam je, kada je rekao, “Sva djeca su rođena podobna i podesna za islam.  Kasnije ih njihovi roditelji naprave hrišćanima, jevrejima, i ireligioznim”, dao do znanja da je za utvrđivanje i uspostavljanje islama, kao i za njegovo iskorjenjivanje, bitno raditi na djeci dok su mala.  Prema tome, prva dužnost svakog muslimana je da nauči svoju djecu islam i Kur’ani kerim.  Djete je velika blagodat (ni’met).  Ako se ni’met ne cijeni, biće izgubljen.  Zato se u islamu pedagogija puno cijeni.

Pošto i neprijatelji islama znaju i razumiju ovu važnu činjenicu, masoni i komunisti, najopasniji izvori ireligioznosti u našem stoljeću kažu, “Naš glavni cilj je obrazovanje omladine.  Mi moramo učiniti sve da djeca budu ireligiozna.”  Da bi uništili islam i zakočili podučavanje i izvršavanje Allahovih dželle-šanuhu naređenja slobodni zidari (framazoni) kazu, “Ne treba zamarati mozak omladine.  Oni će kad odrastu sami naučiti vjersko znanje.”  Oni isto tako kažu, “Mi moramo da što bolje nastojimo da raširimo po cjelom svijetu ideju o slobodi vjerovanja, i da u svakoj državi osnujemo odluke koje smo skovali u našim filijalama.  Mi moramo iskorijeniti vjersko bratstvo i umjesto njega i osnovati masonsko bratstvo.  Mi ćemo tako postići naš sveti cilj koji se sastoji od iskorjenjivanja vjera.”

Dakle muslimani ne smiju nasjesti na laži i trikove neprijatelja islama.  Oni ne smiju vjerovati njihovim laskavim, obmanjivim, i lažno ukrašenim laskanjima.  Muslimani moraju činiti jedni drugima emr-i ma’ruf i nehj-i munker.

Danas se u svakoj državi djeca podučavaju fiskulturu i fizičko vaspitanje kako bi ojačala i dovela kosti, mišiće, ruke i noge, i uopšte sve organe, u jednu harmoniju.  Njih se tjera da vježbaju i uče napamet pravila matematike, geometrije, i psihologije, kako bi poboljšali i osvježili svoj mentalni napor i duhovne aktivnosti i da rade fiskulturu da aktiviraju cirkulaciju i očiste ćelije.  Je li odgovarajuće da se - dok se ovo sve, što je potrebno za ovosvjetske poslove, organizuje u lekcije i zadatke koji se moraju izvršavati - podučavanje imana i islama, farzova, vadžiba, sunneta i halala, koje sprema djecu za stvarnu sreću i na ovom i na onom svijetu, pogrešno predstavi kao zločin i agresija protiv svijesti?  Jer, li podučavanje islama zločin?  (Je li) podučavanje koje svakom donosi udobnost i mir, i poboljšanje i napredak, i shvatanje i razumijevanje harama i svega onoga što izaziva nevjerstvo i svačije odustajanje od njih (zločin)?  Danas se u svim hrišćanskim zemljama, čim se dijete rodi, utisnu svi zahtjevi njihove pokvarene vjere.  Oni istrajno inokulišu ljude, bez obzira na doba starosti, sa židovstvom i hrišćanstvom.  Oni, sa ciljem da iskorijene vjeru i iman muslimana, i da ih hristijaniziraju, šalju u muslimanske zemlje sanduke i sanduke knjiga, brošura, i filmova.  Na primjer, hrišćani koji pretpostavljaju da je Isa alejhisselam (Isus) [haša] Allahov dželle-šanuhu sin zovu Allaha dželle-šanuhu “Otac” ili “Bog otac”.  Oni u svojim knjigama i filmovima kažu stvari kao što su “Bog otac će nas spasiti”.  Međutim, onaj ko kaže za Allaha dželle-šanuhu “Otac” ili “Bog otac” gubi svoj iman i postaje kafir.  Muslimani ne smiju gledati ovake lukave i prepredene filmove i čitati take knjige.  Oni sa ovakvim i sličnim pristupima potajno i podmuklo kradu imane omladine.  Zar nije nepravedno - dok oni ove svoje napore nazivaju služenje čovječanstvu, pravo slobode, i poklon demokratskog režima - nazivati potsjećivanje brata muslimana na Allahova dželle-šanuhu naređenja, nazadnošću, i agresijom na slobodu savijesti?

Zar smatranje teorija i ideja nemuslimana prema islamu prirodnim, i pogrešno predstavljanje muslimana, kao kriminalce i separatiste, i njihovo nazvanje nazadnim, netrpeljivim, i fanaticima, i nastojanje da se ovi nedužnici ukaljaju samo zato što govore o pravom islamu koji su nam pokazali alimi ehli sunneta i svijetlom putu Muhammeda alejhisselam, nije nazadnost, fanatizam, i netrpeljivost?  Zar opisivanje onih koji ne vole islam kao moderne, inteligentne, prosvijetljene, i oprezne, i nazivanje ovih čistodušnih i dalekovidnih ljudi, koji žude za znanjem, naukom, moralom, i vrlinama, nazadnim i neprirodnim, nije zloba, inat, i malodušnost?  Ako se oni s jedne strane usprotive emri ma’rufu i nehji munkeru - i kažu da je vjera slobodna, i da se ne može miješati između Allaha i Njegovog roba, i da će svako prepoznati Allaha i obožavati Ga po svojoj inspiraciji i savjesti - i tako ugase naš iman, nasljedstvo od naših predaka, i s druge strane putem lažnih reklama ponude omladini otrovne knjige i magazine koje su pod imenom islama i sa ciljem da iskorijene islam spremili, sa trikovima i planovima, misionari koji se zovu Jehovini svjedoci, zar muslimani neće biti ozlijeđeni?

Kafiri, koji su usredsredili svu svoju energiju i napore na iskorjenjivanje islama sa zemaljske kugle, i koji ne tolerišu usprkos njihovim svim mjerama predostrožnosti zainteresovanost mlađih generacija za islam, koja ih može usmjeriti na istraživanje, i shodno tome učenje o islamu, se razjare i pozelene od glave do pete od zlobe kada čuju riječi alima ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžmain.  Oni u svojim TV programima i novinama crtaju slike turbana i tespiha i brada i kažu, “Crna sila je ustala iz groba.  Reakcija!”  Isto kao što će njihove duše i tijela biti kažnjenje za njihovo nevjerovanje i vječno gorjeti u vatri pakla, njihove prljave duše tako isto gore i na ovom svijetu.  Ovakvi radio i televizijski programi su jako štetni.

Muslimani poštuju jedni druge.  Oni trče da pomognu jedni drugima.  Oni kada vide druge, da su u vjerskim ili ovosvjetskim stvarima u nevolji, oni ih spašavaju.  Oni vole i poštuju mjesec Ramazan-i šerif, one koji poste, džamije, ezan, one koji klanjaju, i one koji idu Allahovim putem.  Kada Kurani kerim uči oni ga pomno, u tišini, i sa velikim strahopoštovanjem slušaju.  Oni drže Kurani kerim iznad svake knjige (na najvišem mjestu).  Oni ne stavljaju ništa na njega.  Oni ga ne čitaju na muzičkim žurkama i ićkijama i mjestima gdje se igra i zabavlja.  Oni napuštaju mjesta na kojima se on nepropisno uči i ne slušaju ga, ako to ne mogu zaustaviti.  Kada on vide Kurani kerim ili njegove stranice ili stihove ili kelime ili sva cijenjena i mubarek imena na niskim i nedostojnim mjestima njih njihova srca zabole i oni ih odmah podignu.  Oni poštuju prava svih ljudi i životinja.  Oni ne napadaju na imovinu, duše i čast kafira i turista.  Oni plaćaju taksu na vrijeme i ne krše zakone.  Njih svako voli i poštuje zato što žive u skladu sa visokim moralnim principima islama.  Što se tiče nevjernika (kafira), oni nastoje da izazovu da Kurani kerim i Mevlid (mevlud) i sva mubarek imena budu prezrena i da se o njima govori kao prljavim.  Oni ih štampaju u magazinima i na komadima papira i u novinama da se oni mogu upotrijebiti za zavijanje paketa, ili na stolovima za zabavu i da se mogu omalovažiti i baciti na pod.  Oni se u pozorišnim komadima, komedijama, karikaturama, filmovima, na televiziji i na radiju ismijavaju s muslimanima, s velikim vjerskim ljudima i s Allahovim dželle-šanuhu naređenjima.  Oni u njima svima predstavljaju odvratne i smiješne skitnice kao muslimane.  To jest, oni ih ismijavanjem islama i muslimana pogrešno predstavljaju kao nesimpatične i zaslužne mržnje.  Oni daju odvratna imena velikim muslimanima i svemu onom što muslimani smatraju velikim.  Muslimani ne smiju ići da gledaju i slušaju ta prikazivanja niti smiju kupovati i čitati riječi, pisce, i novine ove vrste.  Oni moraju biti dobro na oprezu da im se iman ne ukrade.  Ako onaj ko kritikuje jednog vjerskog čovjeka, ili pronađe da jedna vjerska knjiga nije tačna i da u njoj ima puno grešaka, klanja, posti, i čuva se od harama, onda su njegove usmene i pismene izjave vrijedne izučavanja i taj alim i ta knjiga vrijedni ispitivanja.  Ako onaj ko se loše izražava o vjeri ili o vjerskom čovjeku ne ibadeti i ne čuva se od harama mi trebamo shvatiti da je to samo kleveta i izraz neprijateljstva prema vjeri i ne smijemo vjerovati njegovo mišljenje.  Ljaganje vjerskih ljudi rahmetullahi teala alejhim edžmain i vjerskih knjiga je danas oruđe i oružje neprijatelja vjere.  Samo alim može cijeniti alima.  Samo slavuj cijeni vrijednost ruže, samo draguljar zna kvalitet zlata, samo hemičar može da prepozna originalni biser.

Muslimani ne kupuju, ne upotrebljavaju, ne slušaju, ne čitaju, ne gledaju štetne stvari koje Allah dželle-šanuhu zabranjuje.  Oni nikom ne nanose štetu (Od njih je svako miran).  Oni ne odgovaraju na prosto ponašanje prostim ponašanjem.  Oni su uvijek strpljivi.  Oni savjetuju sa slatkim riječima i nasmijana lica.  Muslimani nastoje da nauče, poduče i rade lijepe stvari koje Allah dželle-šanuhu naređuje.  Oni istražuju nauku čak i među kafirima.  Tokom istorije je to uvijek tako bilo;  oni koji nisu mogli misliti o čovječanstvu kao superiornom biću su bili neprijateljski raspoloženi protiv islama, pokušavali su prevariti omladinu, i umrli su kada su to najmanje očekivali, ostavili su ovosvjetska uživanja koja su tako grčeviti držali i otišli su u džehennem.  Imena mnogih njih su zaboravljena, bez slave i znaka da nas na njih podsjeti, dok je sunce islama nastavilo da širi svoje svjetlo po cijelome svijetu.

Kafiri grle udobnost i ljepotu ovog svijeta koji je spolja sladak a iznutra gorak, spolja okićen a iznutra otrovan, u početku ugodan a na kraju uzaludan.  Muslimani trebaju zagrliti naređenja Kurani kerima i put našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i neprestano nastojati da poboljšaju taj put.  Oni se trebaju čuvati od bid’ata, koji su se kasnije pojavili u vjeri i koje su izmislili vjerski reformatori i neuki i glupi ljudi.]

Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, Ko poštuje onog ko radi bid’at (to znači, onog ko podučava riječi, pisanja, puteve, i djela, kao ibadete i vjerovanja, koji su kasnije razvijeni i napravljeni u vjeri, i koji nisu postojali u vrijeme našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i njegove četiri halife) ko ih poštuje i hvali kada su živi ili mrtvi, ko ih smatra velikim, u stvari pomaže rušenje vjere (din-i islama), njeno iskorjenjivanje sa ovog svijeta.

Svaki musliman treba da zaštiti svoj iman da ne bude ukraden.  On treba znati da suAllahovi dželle-šanuhu neprijatelji, i neprijatelji Njegovog Poslanika, njegovi neprijatelji.  On se mora boriti da ih ponizi i osramoti.  Svaki musliman treba raditi na tome da održi svoj iman.  On ne smije dozvoliti da mu ga ukradu.  On ne smije voljeti kafire koji ne vjeruju u Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Pejgambera.  [Ali, čovjek ne smije, one koje ne voli, ugnjetavati i nanositi im štetu.  Kafirima i posjednicima bid’ata se treba slatkorječivo, i nasmijana lica, dati dobar savjet.  Mi ih trebamo pokušati izbaviti iz katastrofe tako da se i oni usreće.]  Mazheri Džan-i Džanan je rekao, “Nama je naređeno da ne volimo kafire, one koji slijede bid’ate, i grešnike (fasike) koji tijelom griješe.  Čovjek ne treba sa njima razgovarati, ići njihovim kućama, sastajati se sa njima, nazivati im selam, i prijateljiti se sa njima.  Međutim, pod neophodnim uslovima, kada je nužda, ove zabrane se obustavljaju.  Iako je sa njima dozvoljeno kontaktirati oni se ne smiju srcem voljeti.

Džihad se čini da se ljude - koje su prevarili neuki roditelji, i sveštenici, koji rade za ovosvjetskke prednosti, i komandiri, koji ih tlače radi svog ličnog zadovoljstva - spasi od nevjerstva (kufra) i propasti, i da, upotrebom sile, budu počašćeni islamom.  Džihad je žrtvovanje svog života i imovine za otklanjanje i štete onih diktatora i eksploatatora koji sprečavaju jadni narod - koji je odrastao u nevjerstvu (kufru), torturi, i zlu, i koji je bačen u mračnjaštvo - da ne bude prosvijećen svjetlom islama.  To znači, upotrijeba sile da se spase od džehennemske kazne i da dobiju džennetske blagodati.  Džihad samo čini država a ne individue.  Individualno napadanje na druge se ne zove džihad već divljaštvo i pljačka.  Onima, koji nisu otišli u džihad je obaveza (farz) da čine dovu za mudžahide (borce).  Kafiri se džihadom izbavljaju od mučenja ugnjetača i bivaju počašćeni imanom.  Mi ne diramo vjeru, život i imanje onih koji, nakon što su čuli i upoznali za islam, i dalje insistiraju na nevjerstvu (kufru) i neće da dobiju iman.  Oni žive slobodno i udobno pod pravdom i milošću islama.  Zahvaljujući džihadi nijedan kafir neće moći reći “Ja nisam znao (čuo) za islam, da sam znao ja bih vjerovao.”  Muslimanima je obavezno (farz) da rade i da budu jaki da bi mogli činiti džihad.  Ako ne rade, i ne čine džihad, oni će čitavom čovječanstvu učiniti rđavu uslugu.



[1]   Sejjid Muhammed Emin bin Omer bin Abdul'aziz je bio fikh alim.  Rodjen je u Damasku [1784] 1198 po Hidzri a preselio na ahiret [1784] 1252 po Hidzri.  On je pred Mevlanom Halid-i Bagdadijem postao kamil (zreo).  Kada je sunce vilajeta  u Damasku zaslo, on je bio imam na njegovoj dzenazi namazu.  On je napisao mnoge knjige.  Njegov komentar na Dur-ul-muhtar se sastoji od pet tomova i nekoliko je puta stampan pod imenom Red-ul-muhtar.  On je najpouzdanija knjiga fikha u anefiskom mezhebu.  Vecina fikhskog materijala,koji pokriva 130 poglavlja Turske verzije nase knjige Se'adet-i Ebedijje, je preveden iz njegovih pet tomova koji su stampani u Egiptu 1272 po Hidzri.  On je dao mnoge fetve.

[2]   Smijer u kom se muslimani okreću kada klanjaju namaz.  Taj  smjer je u pravcu Ka’abei mu’azzam.