19 - U petom poglavlju knjige Kimja-i se’adet piše:  Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Temelj imana i njegov najjači znak je voljenje muslimanima i nevoljenje nemuslimana.”  Značenje Dženabi Hakkovog (Allahovog dželle-šanuhu) naređenja Isa alejhisselamu je, “Čak i kad bi tvoji ibadeti bili ravni ibadetima svih stvorenja na zemlji i nebu od njih neće biti nikakve koristi sve dok ne budeš volio Moje dostove (one koje Ja volim) i ne budeš osjećao neprijateljstvo prema Mojim dušmanima.”  Svaki mu’min mora da osjeća neprijateljstvo prema Allahovim dželle-šanuhu neprijateljima i voli one koji slijede islam.  On to treba očitovati u svojim riječima i, ako je to moguće, u svojim djelima.  On se ne bi trebao prijateljiti sa onim koji su nepokorni (asije) i grešnici i trebao bi se potpuno udaljiti od onih koji puno griješe.  On bi trebao još i više izbjegavati zalime i one koji proganjaju muslimane.  Ali, on treba da oprosti onim koji samo njemu čine zulum, i da trpi i podnosi njihova mučenja;  to je jako korisno.  Izvjesni naši velikani su oštro tretirali grešnike (fasike) i zalime.  Drugi su ih savjetovali i ukazivali im samo milost i šefkat (čast, poštovanje).  To jest, misleći da se sve dešava u skladu sa kazom i kaderom[1] oni su se sažalili grešnicima i zalimima (ugnjetačima).  Njihovo stanje je veliko i cijenjeno ali idioti i neuki ga ne mogu shvatiti i mogu dobiti pogrešnu ideju.  Oni čiji su imani slabi i koji ne slijede islam umišljaju da su oni zadovoljni sa Allahovom dželle-šanuhu kazom i kaderom.  Međutim, ovo zadovoljstvo ima svoj znak i dokaz.  Ako nekog izmlate, oduzmu mu njegovu imovinu, uvrijede ga, a on se usprkos svemu tome nimalo ne naljuti, oprosti im, sažalijeva ih, razumije se da je on zadovoljan sa kazom.  Ali ako on, dok je ljut u takvoj situaciji, sažaljeva one koji su neposlušni Allahu dželle-šanuhu i kaže da je to njihov kader (sudbina) on je idiot i munafik[2] i vjerski neuk.  Dakle, sažaljevati grešnike i kafire, a ne znati kazu i kader je znak slabog imana.  Farz je ne voljeti i biti neprijatelj onim koji su stali protiv islama i koji su neprijatelji muslimanima.  Isto tako je farz i ne voljeti one koji prihvataju plaćanje džizje[3].  Značenje zadnjeg ajeta u suri Mudžadele kaže, “Oni koji vjeruju u Allaha dželle-šanuhu i kijametski dan (onaj svijet, Sudnji dan) ne vole Allahove dželle-šanuhu i Resulullahove neprijatelje.  Čak i ako su ti kafiri i munafici njihovi očevi, majke, sinovi, braća, i njihova druga bliska rodbina, oni ih ne vole.  Ja ću takve mu’mine staviti u džennet.”

Postaviti kafire da budu vođe muslimanima, i vjerovati im, je ponižavanje muslimana, a to je veliki grijeh.  Musliman ne smije voljeti ni one koji slijede inovacije u vjeri (tj. posjednike bid’ata, tj. bid’at sahibije), to jest, one koji žele da pokvare imane muslimana, pa čak im ne smije ni odgovarati na njihove selame.  On takođe mora da obavijesti i druge muslimane o njima.  Ne treba govoriti i družiti se sa onima koji - iako imaju iman, ibadete, i čuvaju se od grijeha - nanose muslimanima štetu svojim ponašanjem, riječima, i pisanjem, lažnim svjedočenjem, nepravednim suđenjem, laganjem, klevetanjem, i ruganjem.  Umjesto toga, oni se trebaju oštro tretirati.  Mi trebamo na blag način savjetovati grešnike koji, iako imaju iman, ne ibadete i rade harame kao što su, uzimanje i plaćanje interesa, pijenje alkoholnih pića, kockanje, ali koji ne vrijeđaju muslimane.  Međutim, ako se ne urazume mi trebamo prestati govoriti sa njima i nazivati im selam.  Ali, kada se razbole, mi ih trebamo obići i odgovoriti im na njihov selam.  [Kafirima koji ne napadaju na muslimane riječima, člancima i brutalnom silom se trebamo obraćati na ljubazan način i nasmijanim licem.  Mi ne bi trebali nikoga vrijeđati.]