29 - Ibni Abidin rahmetullahi teala alejh kaže kada govori o mekrusima namaza:

“Postoje dva dijela stvari koje nevjernici (kafiri) rade i upotrebljavaju:  U prvi dio spadaju one stvari koje oni rade kao običaje, to jest, ono što sve nacije i države rade kao njihove običaje.  Od ovih, nije nikada grijeh raditi ili upotrebljavati ono što je korisno i što nije haram.  [Upotrijebiti pantole, fes, razne vrste cipela, kašike i viljuške, jesti za stolom, stavljati svačiju hranu pred njega u posebnu posudu, nožem sjeći hljeb na kriške, i upotrebljavati razne alatke i sprave su ponašanja koja se odnose na običaje i ona sva su mubah.  Upotrebljavati ih nije bid’at i grijeh.]  Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je oblačio cipele koje su specijalno napravljene za sveštenike.”  Među njima, raditi ili upotrebljavati one koji su neprijatni, beskorisni i odvratni je haram.  Međutim, oni, nakon što su ih dva muslimana upotrijebila, postaju islamski običaji (adet-i islam) i nisu haram trećem muslimanu koji ih upotrijebi.  Prvi i drugi musliman su grešni ali ne i drugi muslimani.  U knjizi Kamus-ul-a’lam, u paragrafu o Timurtaš paši, piše, “Timurtaš paša je dizajnirao boje na osmanlijskoj zastavi [kao takođe i oblik današnje turske zastave sa njenim polumjesecom i zvijezdom].  On je takođe obojio i fes u crveno.  Fes je do tada bio bijel.”  Abbasidska državna zastave je bila crna.  U vrijeme halife Memuna je njena boja promijenjena u bijelo.  Kako se vidi fes su napravili Turci.  On nije preuzet od Mađara.

U knjizi Birgivi vasijjetnamesi[1] piše, “Drugi dio od onoga što kafiri rade i što je znak kufra je ono što oni rade kao ibadet i zato što poriču i ne vjeruju u islam.  Nama je vadžib to poniziti.  Ko god to uradi ili upotrijebi postaje kafir.  To se ne može uraditi i upotrijebiti (znak kufra) sve dok čovjeku ne prijeti ili smrt ili otsijecanje uda ili neki drugi razlog koji može izazvati koban rezultat kao na primjer, prebijanje, ili stavljanje u zatvor, ili oduzimanje imovine.  Isto tako i onaj ko uradi, ili upotrijebi jednu od tih opštepoznatih stvari u neznanju ili u šali (vicevima) sa ciljem da nasmije i razveseli publiku postaje kafir.  Na primjer, nevjerstvo je (to jest kufr je) nositi (ili upotrebljavati) ono što sveštenici specifično nose ili upotrebljavaju u svojim obredima (ibadetima).  To se zove kufr-i hukmi.”  U osnovnim knjigama fikha koje su napisali alimi islama piše da je nošenje stvari koje su specifične za kafire kufr.  Pogledaj Ibni Abidin rahmetullahi teala alejh, peti tom, 481. stranica!  Neprijatelji islama, sa ciljem da prevare muslimane, sakrivaju činjenicu da slijeđenje običaja kafira i slavljenje njihovih praznika izaziva nevjerstvo (kufr). Oni te dane nazivaju “svetim danima” i te običaje “muslimanskim običajima”. Oni pogrešno predstavljaju božić, koji je Konstantin Veliki uveo u hrišćanstvo, i Nevruz dan, praznik vatropoklonika (medžusija) koji je izmislio Džemšid, kao državni praznik. Oni hoće da i muslimani usvoje iste stvari.  Mladi i neiskusni muslimani ne bi smjeli na to nasjesti.  Oni trebaju da nauče istinu na taj način što će pitati iskrene muslimane kojima vjeruju, ili svoju rodbinu koja klanja, ili prijatelje njihove familije koji znaju svoju vjeru.  Danas, bez obzira u kom dijelu svijeta se nalazili je neoprostivo ne znati šta je iman a šta kufr, i ne znati ispravno izvršavati ibadete.  Onaj ko je prevaren i zaveden, zato što ne zna svoju vjeru, neće biti spašen od pakla (džehennema).  Danas je Allah dželle-šanuhu razglasio Svoju vjeru po cijelom svijetu i olakšao učenje imana, farzova, harama, i halala, i lijepog ahlaka.  Svako ih mora naučiti onoliko koliko mu je potrebno.  To je zapovijed (farz).  Onaj ko ih ne nauči se smatra neposlušnim farzu.  Ali, onaj ko kaže da ih nije potrebno učiti, onaj ko ih omalovažava, i ko im ne pridaje važnost, postaje nevjernik (kafir).



[1] Knjigu Birgivi vasijjetnamesi šerhi je napisao Zejn-ud-din-i Muhammed Birgivi ef. rahmetullahi teala alejh.  Ime njegovog oca je Ali.  On je rođen 928/1521. godine u Balikesiru.  On je obolio od kuge i preselio na ahiret u Birgi 981/1573. godine.  Njegove knjige Vasijjetname, Tarikat, Avamil, Izhar i druge su jako dragocjene.