KOMPLETAN ILMIHAL

VJEČNA SREĆA

(SE’ADET-I EBEDIJJE)

 

PREDGOVOR

 

Ovo je miftah-i gendž-i kadim[1]

Bismillahirrahmanirrahim

 

Ja započinjem sa E’uzom (E’uzubillahimineššejtanirradžim) i Bismilom (Bismillahirrahmanirrahim) pisanje ove knjige Vječna Sreća (Se’adet-i Ebedijje).  Abdullah ibni Abbas radijallahu anh je rekao da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Započeti učiti Kur’ani kerim sa E’uzom je znak poštovanja prema njemu, a Bismila je Kur’ani kerimov ključ.”  Prema tome, ja tražim od mojih čitalaca da prouče ovo dvoje prije nego što počnu čitati ovu našu knjigu.  Oni će na taj način ukrasiti knjigu sa ova dva ornamenta i istovremeno dobiti blagoslov koji je sakriven u ovim dvjema riznicama koji se daje voljenim!  Oni koji žele da se približe Allahu dželle-šanuhu se morali čvrsto uhvatiti za E’uzu.  Oni koji Ga se plaše se moraju baciti na E’uzu.  Oni koji imaju puno grijeha se uzdaju u E’uzu.  Izgnanici traže udobnost i rahatluk u E’uzi.  Allah dželle-šanuhu u značenju devedeset sedmog ajeta u suri Nahl, naređuje Svome Poslaniku, “Izgovori E’uzu kada počneš učiti Kur’an.”  To znači, “Učini za sebe dovu i reci ‘Uzdam se u Allahovu dželle-šanuhu milost, na Njega se oslanjam, Njemu plačem, i od Njega tražim zaštitu od prokletog šejtana koji je daleko od Allahove milosti i koji je, nakon što je zaradio Njegov gnjev, proklet i na ovom i na onom svijetu.’”

 

Naš Poslanik, sallallahu teala alejhi ve sellem, je rekao, “Kada učitelj prouči djetetu Bismilu pa dijete ponovi tu Bismilu, Allah dželle-šanuhu naredi da se zapiše porvrda da to dijete, njegovi roditelji, i njegov učitelj (hodža) neće otići u džehennem.”  Abdullah ibni Mes’ud, radijallahu anh kaže, “Ko hoće da izbjegne mučenje (azab) 19 meleka koji će ga na mučiti na onom svijetu u džehennemu mora učiti Bismilu!”  Bismila se sastoji od 19 slova (harfova).  U Levh-i mahfuzu[2] je prvo napisana Bismila.  Hazreti Ademu alejhisselam je prvo Bismila bila objavljena.  Mu’mini će preći preko Sirat[3] ćuprije uz pomoć Bismile.  Bismila je potpis na pozivu u džennet.

 

Bismilino značenje:  “Ja sam sa pomoći Allaha dželle-šanuhu, koji daje svakom biću blagodati na taj način što ga stvara, održava u životu, i štiti od uništenja, u mogućnosti da napišem ovu knjigu.  Arifi[4] su Ga znali kao ilah.  Stvorenja (alemi) su u Njegovoj milosti (merhametu) našla hranu.  Grešnici su se sa Njegovom milošću (rahmetom) spasili od džehennema.”  Allah dželle-šanuhu je započeo Kur’ani kerim sa ova Svoja tri imena (Allah, Rahman, Rahim) zato što i čovjek ima tri stanja (hala), to jest stanje na ovom svijetu, u grobu, i na onom svijetu.  Ko Allaha dželle-šanuhu ibadeti On će mu olakšati posao na ovom svijetu, smilovaće mu se u grobu, i oprostiće mu grijehe na onom svijetu (ahiretu).

 

Elhamdulillah!  Ako se neko nekome zahvali na bilo kakav način, na bilo kojem mjestu, i u bilo koje vrijeme, njegova zahvala (hamd i šukr) pripada samo Allahu dželle-šanuhu, zato što je samo On onaj koji uvijek sve stvara, trenira (obučava), i gradi, i koji daje da svaka usluga bude učinjena, i koji šalje svaku dobrotu.  Samo je On posjednik svemoći i snage (kudreta i kuvveta).  Niko ne može poželjeti da učini dobro ili zlo sve dok mu On ne dadne misao.  Kada čovjek dobije misao on može htjeti da učini nešto.  Ali, sve dok to i Allah dželle-šanuhu ne poželi, i ne dadne snagu i mogućnost da se to što se zamislilo uradi, niko nikom ne može učiniti ni trunku ni dobra ni zla.  Sve što čovjek želi se dešava samo onda kada to i On želi i odluči.  Samo ono što On želi se dešava.  On nam iz raznih razloga šalje misli da uradimo dobro ili zlo.  Kada njegovi robovi (ljudi) kojima se je On smilovao hoće da učine nešto što je zlo On ne želi to zlo i ne stvori ga.  Od ovakvih ljudi uvijek dolazi samo dobro.  Zle želje Njegovih neprijatelja, na koje je ljut, i On, takođe želi da stvori.  Pošto ovi zli ljudi ne žele da urade ništa korisno od njih uvijek samo dolazi zlo.  Drugim riječima, svi ljudi su samo alet (alatke, oruđe, instrumenti) i vasite (posrednici).  Oni su kao pero u ruci pisca.  Oni koji, upotrebljavajući svoju Irade-i džuz’ijje (djelomičnu volju) koja im je data, hoće dobro, će zaraditi nagradu na onom svijetu ili sevab a oni, koji žele zlo, će biti grešni.  Allah dželle-šanuhu je u vječnoj prošlosti (u ezelu) htio da stvori ljudske poslove i djela kroz njihovu želju (irade).  Stvaranje ovih djela putem snage volje ljudi znači da su ona stvorena ezelskom irade-i ilahi (što znači, Allahovom dželle-šanuhu željom u vječnoj prošlosti).

 

Neka su sve dove i dobrote na Njegovog Pejgambera, Poslanika, Muhammeda Mustafu, sallallahu teala alejhi ve sellem, Njegovog najdražeg roba, koji je od cijelog čovječanstva, što će ikada živjeti, u svakom pogledu najljepši i najuzvišeniji, kao i na njegov ehli bejt i ashabe, ridvanullahi teala alejhim edžma’in, kao i na one koji ih vole i slijede.

 

Ja sam završio moje osnovno obrazovanje u “Ejjub sultan Rešadijje numune” mektebu, u mome rodnom mjestu Istanbulu.  Vjersko obrazovanje i znanje sam dobio u mojoj kući i Osnovnoj školi.  Kada sam počeo moje obrazovanje u Halıcıoğlu Vojnoj akademiji Kur’ani kerim i vjersko obrayovanje su bili ukinuti u školama.  Ni jedan od naših učitelja nije podučavao vjersko znanje.  Ja sam smatrao da su moji profesori veliki i želio sam da ih puno cijenim.  Međutim, ja sam se jako ražalostio kada sam vidio da oni napadaju moja sveta vjerovanja.  Ja sam bio na granici između imana i kufra.  Ja sam, razmišljajući svojim nezrelim mozgom, ispitao sve što sam naučio kao vjersko znanje.  Vidio sam da je ono svo korisno, dobro, i vrijedno, i da se nisam mogao rastati ni sa jednim njegovim dijelom.  Ja sam proveo šest godina između ova dva uticaja.  Moje prijatelje sa kojima sam nekoliko godina ranije postio i klanjao su prevarile laži učitelja i one u novinama, i oni su prestali sa ibadetom.  Kada sam ostao sam ja sam još i više bio zbunjen.  Pitao sam se jesam li u pravu?  Da nisam na krivom putu?  Meni je 1929. godine bilo osamnaest godina.  Bio sam u zadnjoj godini Vojne akademije.  Bila je noć Kadr.  Ležao sam u krevetu.  Nisam mogao da zaspim.  Ustao sam zbunjen iz kreveta.  Bio sam sam sa svojim mislima i imanom, zabrinut, i potpuno iscrpljen.  Izašao sam u bašču.  Nebo je bilo puno zvijezda.  Dok sam bio naslonjen na hazreti Halidovo turbe (hazret-i Halidovo bin Zejdovo Ebu Ejjubovo Ensarijevo) čuo sam svjetlucave talase Halića, kao da mi kažu, “Ne brini, u pravu si!”  Jecao sam i plakao.  Zamolio sam Allaha, “Ja Rabbi!  Ja vjerujem u Tebe.  Ja volim Tebe i Tvoje Pejgambere.  Ja želim da naučim islamsko znanje.  Zaštiti me da me da me neprijatelji vjere ne prevare!  Allah dželle-šanuhu je ukabulio iskrenu ma’sumovu dovu.  Ja sam te noći sam usnio hazreti Abdulhakim efendiju (hazreti Abdulhakima Arvasija), riznicu kerameta i ma’rifeta[5], more znanja, kog sam kasnije sreo u džamiji.  On me je privukao (džezb) sebi.  Ja nisam nikada prije studirao ni arapski ni perzijski jezik.  Ja sam, dok sam studirao Farmakologiju na fakultetu, pohađao nedjeljno tri puta njegova predavanja u Bajezid džamiji.  Poslije predavanja sam odlazio njegovoj kući.  On je prema meni bio pun sažaljenja.  On me je naučio sarf, nahv (arapsku gramatiku), logiku, i fikh (islamska naređenja i zabrane).  On mi je čitao i podučio me je mnogim knjigama.  On mi je takođe preporučio da se pretplatim na francuske novine Le Matin.  On me je naučio i arapski i perzijski jezik.  On mi je rekao da naučim napamet Pohvalu emali (Emali kasidesi) i Halidovu Bagdadijevu poemu Divan.  Njegov sohbet (društvo i slušanje njegovih riječi) je bio tako sladak i koristan da sam često bio sa njim od zore (sabaha) do ponoći.  Kada se danas sjetim njegovog sohbeta, ti momenti su najsretniji trenutci moga života.  Ja sam, dok sam podučavao na Vojnom Medicinskom fakultetu, sve do 1936 godine i studirao za magistra na fakultetu hemijskog inžinjerstva i istovremeno sakupljao krajnje znanje i zevk (koristi) iz va’zova (propovijedi) i sohbeta ovog velikog alima islama.  On je iz mog srca očistio prljavštinu kufra.  Ja sam shvatio da je islam jedini izvor sreće (se’adeta) i na ovom i na onom svijetu.  Ja sam vidjeo da su oni, za koje sam mislio da su veliki, kao djeca u poređenju sa alimima islama.  Ja sam shvatio da su neke stvari, koje su oni opisivali kao znanje, daleko od znanja i nauke, i da nisu ništa drugo do neprijateljstvo prema islamu, puno izmišljenih planova i kleveta.  Poslije 1936., dok sam bio odgovoran za Mamak hemijsku laboratoriju, on mi je rekao da naučim njemački jezik i da konstantno čitam imamovu Rabbanijevu knjigu Mektubat.  Ja sam kada sam god imao mogućnost dolazio u Istanbul da iz toga okeana ma’rifeta sakupljam bisere i korale.  Kada je ovo sunce znanja zašlo, njegov mubarek sin (mahdum-i mukerremi), vrli sejjid Ahmed Mekki ef., koji je prvo bio Uskudarski, a onda Kadikojski muftija, me je primio na privatne lekcije.  On me je sa velikom pažnjom (šefkatom i merhametom) istrenirao u fikhu, tefsiru, hadisu, ma’kulu i menkulu, usulu i furu znanju.  U nedjelju 27. dana mubarek Ramazana 1373 [1953] sam od njega dobio idžazet-i mutlak (idžazet sa apsolutnim autoritetom i dozvolom za podučavanje).

 

Ja sam nakon 1947. godine, za vrijeme moje profesorske karijere, nastojao da ulijem moje znanje koje je bilo kao kap vode naspram mora, u čiste duše omladine i da usadim ovo znanje u njihove svježe i bujne mozgove koji su kao pupoljak cvali.  Želio sam da u svako od njihovih čistih srca ubacim iskru vatre imana koja je u meni gorila.  Elhamdulillah!  Moj Rabb mi je 1956. dao sredstva, i bilo mi je nasib (suđeno), da objavim prvi dio knjige Vječna sreća (Se’adet-i Ebedijje) koju sam pripremio poslije mnogo godina mukotrpnog rada.  Taj dio nije bio velik ali je bio, kao slatki i ljekoviti med, pun jako korisnog znanja koje je sakupljeno od nektara mirisnih cvjetova.

 

Ova knjižıca je pripremljena u skladu sa hanefi mezhebom.  Ona nije bila reklamisana u novinama i časopisima.  Nije bilo svugdje plakata s njenim reklamama.  Knjižica je stavljena na police jedne male lokalne knjižare.  Omladina sa plemenitim srcem i imanom, koja se nije odvojila od blistavog (nurli) i sretnog puta svojih predaka i koja je željela da nauči svoju vjeru, je tražila ovu knjižicu i našla je.  Ona ju je za kratko vrijeme razgrabila i od nje nije ostala ni jedna jedina kopija.

 

Čista djeca šehida i gazija (boraca na Allahovom dželle-šanuhu putu), koji su prije mnogo godina izvojevali pobjedu u ratu za nezavisnost, boreći se kao razjareni lavovi sa neprijateljem koji je napao na njihovu domovinu, i danas takođe slijede put svojih očeva sa istom ljubavlju i imanom.  Oni, isto tako, nastoje da zaštite svoj iman i nezavisnost od svake vrste agresije.  Oni trče onome što je tačno (hakk), stvarno (hakikat) i istinito.  Oni se čvrsto drže za Kur’an-i kerim.

 

Istorija nam otkriva nemilosrdne i zle načine i metode kraljeva i diktatora koji su napadali na islam kako bi sakrili pokolje i svireposti koje su učinili i koji su zavaravali svakog da bi ispunili svoj ćejf i rahatluk.  Muslimani, turski heroji, su uvijek spriječili komandire neprijateljskih okrutnih i nemilosrdnih netrpeljivih (i do zuba naoružanih) krstaških armija.  Oni su se, pošto nisu mogli preći preko prsa punih imana naših predaka, razbježali ostavljajući za sobom svoje oružje i mrtva tijela.

 

Istorija nam opet pokazuje da je islam bio inspiracija za razvoj intelektualnijih i hrabrijih ljudi, koji su onda pronašli superiornija, modernija, i naučnija sredstva ili za ratovanje ili za druge naprave koje su potrebne civilizovanim ljudima.  Ireligiozni su uvijek zaostajali u znanju, nauci, naoružanju i hrabrosti.  Svaka islamska armija je bila uspješna dok je u svakom pogledu slijedila islam.  Međutim, kada su komandiri i vojnici iste armije skrenuli od vjere, očitovano je relativno smanjenje uspjeha. Uspostavljanje, poboljšanje, opadanje, i pad svake islamske države je uvijek bio usko povezan sa privrženošću vjeri.

 

Ireligiozni diktatori su uprljali svoje ruke krvlju i dominirali zemljama.  Oni su osnovali tešku ratnu industriju, ogromne fabrike, napravili superiorna sredstva za rat, i počeli prijetiti cijelom svijetu svirepo tlačeči ljude i podstičuči ih da rade kao životinje.  Međutim, oni su tokom istorije svi brzo propali i uvijek ih se je sjećalo sa kletvom.  Njihove zamke koje su oni postavili brzo kao pauk svoju mrežu su sa najmanjom snagom, kao što je blagi jutarnji povjetarc, otpuhane.  Oni nisu ništa ostavili čovječanstvu.  I dan danas će država, koja je osnovana na ireligioznosti, bez obzira kako izgledala velika i moćna, sigurno propasti.  Ugnjetavanje (zulm) neće biti dugotrajno.  Ovi kafiri su slični šibici koja se naglo upali i zapali lako zapaljive stvari kao što su slama i talašika (drvena strugotina).  Ona može opržiti ruku i možda izgorjeti kuće ali će se uskoro ugasiti.  Što se tiče administracije koja se bazira na pravdi (islamu) ona je slična radiatoru u centralnom grijanju.  Radiator ne sagorijeva ništa.  On samo grijanjem soba daje ugodnost narodu.  Njegovo grijanje je samo izvor toplote i energije;  ono nije ni prekomjerno ni štetno.  Islam je, isto tako, kao koristan izvor energije.  On hrani i daje snagu pojedincima, familijama i društvima koja prionu za njega.

 

Allahov dželle-šanuhu milost, dobročinstva i blagodati su toliko veliki da su oni u stvari neograničeni.  Pošto je On osjećao prema Svojim robovima sažaljenje On je objavio preko meleka Njegovim Poslanicima koja su to dobra djela koja se moraju raditi i zla kojih se mora kloniti.  On je takođe objavio i mnoge knjige u kojima im je poslao Svoja naređenja (emrove) da bi oni mogli živjeti u bratskoj ljubavi, sreći, i udobnosti na ovom svijetu, i da bi mogli dobiti vječnu sreću i blagodati na onom svijetu.  Danas je samo Kur’ani kerim ostao nepromjenjen.  Zli ljudi su pokvarili sve druge Svete knjige.  Sve što se više pazi na farzove (obavezne dužnosti) i sve što se više čuva od harama (zabrana), to jest, sve što se više slijede propisi u Kur’ani kerimu, život postaje sve udobniji i mirniji bez obzira je li čovjek vjernik, ateista, svjestan, ili nesvjestan.  Ovo je slično dobrom lijeku koji svakome ko ga upotrijebi pomogne da se otarasi bola i problema.  Ovo je razlog zašto su oni koji nisu muslimani, pa čak i ateisti, kao i izvjesne nacije, koje su neprijatelji islama, uspješni u svojim mnogim poslovima i zašto vode sretan i udoban život;  zato što rade u skladu sa zakonima Kur’ani kerima.  S druge strane mnogi ljudi, koji kažu da su muslimani, i koji formalno ibadete, žive u bijedi i neugodnostima zato što ne slijede propise i visoke moralne vrijednosti (lijepi ahlak) koje Kur’ani kerim pokazuje.  Da bi se na onom svijetu dobila sreća slijedeći Kur’ani kerima u njega se prvo mora vjerovati (imati iman), a zatim namjerno i svjesno slijediti.

 

Oni koji su, zbog neznanja, protiv islamske vjere su naučili iz stoljećnih krvavih i tužnih iskustava da je nemoguće uništiti muslimane sve dok se prvo ne uništi njihov iman.  Oni su nastojali da pogrešno prikažu islam, kao nešto što je neprijatelj znanju, nauci i hrabrosti.  Međutim, činjenica je da islam štiti te stvari i podstiće napredak i poboljšanje.  Njihov je cilj bio da uskrate mlađim generacijama iman i da ih tako moralno ubiju.  Oni su potrošili milione i milione u te svrhe.  Izvjesne neznalice čije je oružje imana i znanja zarđalo, i koji su se odali ambicijama i ćulnim strastima (šehvetu), su lako uništene u ovim neprijateljskim napadima.  Neki od njih su se sakrili iza svojih položaja i profesija, pretvarali se da su muslimani, prerušavali u naučnike, književnike, vjerske naučnike (alime) pa čak i zaštitnike muslimana, dok su u isto vrijeme nastavljali s krađom imana čiste omladine.  Oni su pogrešno predstavili zlo kao talent, i nevjerstvo kao vrlinu i modni trend.  Oni koji su imali iman, su nazivani fanaticima, bigotima i nazadnim.  Vjersko znanje i dragocjene islamske knjige su nazvane reakcionarnim, nazadnim, i netrpeljivim (te’assub).  Oni su pripisivanjem svog nemorala i nečasti muslimanima, i velikanima islama, nastojali da okleveću i ukaljaju ove plemenite ljude i posiju razdor i neslogu između djece i roditelja.  U isto vrijeme, oni su se loše izražavali o našem istorijatu i pokušali da ocrne njene blistave i časne stranice, da oštete i pokvare ispravna pisanja, da promijene događaje i njihove dokaze, i, kako bi uništili islam i muslimane da rastave omladinu od vjere i imana.  Da bi odvezali svete veze i ljubavi koje su ulivene u mlada srca prema našim precima, čija je slava i čast - zahvaljujući njihovom znanju, nauci, divnom moralu, vrlinama i hrabrostima -poznata u cijelom svijetu, i da bi lišili i otuđili omladinu od zrelosti i veličine svojih predaka oni su napali na srca, duše, i savjesti.  U stvari, pokvareni muslimani nisu mogli da shvate da je i islam sve više slabio;  i da sve što se više udaljavamo od Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem puta ne samo da je naš ahlak pokvareniji već da i postepeno gubimo i superiornost u pravljenju raznih vrsta posrednika i razumijevanju savremenog znanja koju ovo stoljeće zahtijeva.  Ne samo da više nismo mogli održavati uspjehe naših predaka u vojnom pogledu, nauci, i umjetnosti, nego smo još i opali.  Ovi maskirani nevjernici su tako, s jedne strane, htjeli da mi zaostanemo u znanju i nauci.  Oni su s druge strane govorili da je islam uzrok ovoj našoj zaostalosti, i da moramo, da bi sustigli zapadnjačke zemlje, ukinuti ovu crnu zavjesu i otarasiti se orijentalne vjere i zakona pustinje.  Oni su tako uništili naše materijalne i duhovne vrijednosti.  Oni su našoj zemlji nanijeli zlo za kojim su spoljašnji neprijatelji stoljećima žudili ali koje nisu mogli učiniti.  Neprijatelji islama koji imaju muslimansko ime se zovu zindik.  Šteta i zlo koje dolazi islamu od zindika je veća od štete koja nam dolazi od kafira i misionara.

 

Allah dželle-šanuhu je dao svim ljudima blagodati i dobročinstva.  Najveća i najdragocjenija od svih ovih je ta što im je On poslao Poslanike (Resule i Nebije) alejhimussalavatu vetteslimat, i pokazao im put koji vodi vječnoj sreći.  On kaže u značenju sedmog ajeta sure Ibrahim, “Ako vi cijenite vrijednost Mojih poklona i ako ih upotrebljavate onako kako Ja naređujem Ja ću vam ih povećati.  Ako ih ne cijenite, i ako budete nezahvalni, Ja ću vam ih oduzeti i strogo vas kazniti.”  Jedini razlog zašto je islam bio garib (usamljen, izolovan) stotinu godina - i zašto se je naročito u skorije vrijeme ostranio, i daleko udaljio, i ostavio svijet prekriven mrakom nevjerstva i otpadništva (kufra i irtidada) - je zato što muslimani nisu cijenili blagodati islama i tako su se udaljili od njih.

 

Kako god Allah dželle-šanuhu upotrebljava one koje On voli kao posrednike za dobra djela, On isto tako na zlim mjestima upotrebljava one koji su Njegovi neprijatelji.

 

Postoje dvije grupe onih koji izazivaju gubitak islamskih blagodati:

 

U prvoj grupi su kafiri koji ne kriju svoj kufr i neprijateljstvo.  Oni nastoje da na svaki način ubiju islam, upotrebljavajući svoju vojnu silu, propagandu i političke trikove.  Muslimani ih znaju i nastoje da budu superiorniji od njih.

 

U drugu grupi su kafiri koji sebe nazivaju muslimanima, koji se pretvaraju da su muslimani, koji sebe predstavljaju kao vjerske ljude i koji nastoje da prekroje islam u oblik koji je u skladu sa njihovim mišljenjima, ćejfovima, i ćulnim strastima (šehvetima).  Oni hoće da naprave novu vjeru pod imenom islam.  Oni nastoje da trikovima i lažima dokažu da su njihove riječi ispravne i tačne, i da prevare muslimane svojom rječitošću i tečnim frazama.  Međutim, iako većina muslimana prepoznaje ove neprijatelje, iz njihovih izvjesnih izjava i aktivnosti koje su namjenjene da iskorijene islam, pošto su te izjave i aktivnosti jako dobro organizovane, neke njihove izreke su postale važeće i rasprostranjene među muslimanima.  Muslimanska vjera je počela da se postepeno degeneriše i preobražava u oblik koji su ovi kafiri isplanirali.

 

Isto tako i izvjesni drugi kažu, “Mi se moramo potpuno pozapadnjačiti da preživimo ovo stoljeće.”  Ova rečenica ima dvije konotacije.  Prvo, ona znači da treba naučiti i usvojiti ono što su Evropljani izumili u nauci, zanatu (radinosti) i medijima poboljšanja i napretka, i nastojati da ih iskoristimo kao zapovijedi islama.  Ja sam dokumentovano objasnio u izvjesnim dijelovima mojih knjiga da je farzi kifaje naučiti ih.  U stvari, Resulullahov hadisi šerif kaže, “Hikmet (tj. nauka i zanat) je mu’minova izgubljena imovina.  Neka je uzme gdje god je nadje!”  Ali to ne znači slijediti Evropljane.  To je pronalaženje i sticanje znanja i nauke čak i od njih, i nastojanje da se bude superiornije od njih.  Drugi tip pozapadnjačenja, ili vesternizacije, u sebe uključuje napuštanje pravih i svetih puteva naših predaka i prihvatanje svih zapadnjačkih tradicija, običaja, nemorala i razvrata, kao takođe i prihvatanje ireligioznosti i idolatrije, i prepravljanje džamija u crkve i muzeje stare umjetnosti što je najtužnija glupost od svega.  Nazivati islam “orijentalna vjera”, “nazadna vjera”, i Kur’ani kerim “zakon pustinje” i istovremeno se pozivati na idolatriju, i miješanje muzike s ibadetom kao “zapadnjačka, moderna i civilizovana vjera” je u stvari čin napuštanje islama i okretanje hrišćanstvu i obožavanje (ibadet) s upotrebom muzičkih instrumenata.

 

Neprijatelji islama trebaju dobro znati da plemenita krv, koja kola u venama ovih ljudi, neće biti pozapadnjačena u ovom smislu ni danas ni u danima kojima se oni raduju.  Naši ljudi neće postati komunisti, niti će dopustiti da se pogaze sveta vjerovanja njihovih predaka.

 

Jedna druga sila koja nastoji da uništo islam su knjige i publikacije koje na oko izgledaju da su napisane sa ciljem da propagiraju islam i ušutkaju neprijatelje vjere.  Međutim, kada ovi zindici - koji ne znaju ništa o imanu i islamu i koji nisu shvatili i razumjeli stvarnost, duh i delikatnost tesavvufa (sufizma) - postanu autoriteti u ovosvjetskim poslovima oni pretpostave da su oni vjerski učenjaci (alimi).  Oni pišu knjige da bi propagirali nešto za što oni pogrešno misle da je islam ili samo sa ciljem da zarade pare.  U ovim njihovim knjigama se vidi, sa velikom tugom (i razočarenjem), da oni nisu razumili riječi vjerskih velikana, i da, kao rezultat, pišu većinu delikatnih informacija pogrešno.  Oni predstavljaju zindike koji su se pojavili u nekim državama kao alime islama.  Njihove knjige se prevode i predstavljaju omladini kao izvor vjerskog znanja.  Međutim, činjenica je, da su ove knjige destruktivne i razdorne.  Jer, njih su napisali oni koji su neuki (džahili), idioti, s otpadničkim idejama.  Oni ludo kleveću našu braću da bi spriječili štampanje i distribuciju naših knjiga koje podučavaju i objašnjavaju koliko su oni štetni, pokvareni i sramni.  Mi ih takođe sprečavamo da oni ne zarađuju pare eksploatišući na milione ljudi.  Mi čujemo i to da oni licemjeri (munafici), koji prodaju vjeru da bi zaradili ovosvjetske beneficije, tvrde da smo mi sufije.  To je jedna ružna kleveta protiv nas.  Njihov cilj je da nas okrive pred zakonom i da se naše knjige oficijelno zabrane (u Turskoj).  Međutim, ja nisam nikada ni u jednoj od mojih knjiga ništa pisao o tarikatu.  Tačno je da u mojim knjigama ima informacija o sufizmu.  Te informacije su prijevodi iz knjiga nekih učenjaka tesavvufa (sufizma) koji su živjeli u prethodnim stoljećima.  Ili, prije, mi ih pokušavamo pročitati i naučiti.  Ja nisam nikada imao nikakvog odnosa sa sufizmom ili šejhom.

 

Tačno je da sam ja vidio pravog alima islama.  Ja sam imao čast da od njega naučim bit islama i najvisočije islamsko znanje.  On je bio more islamskog, naučnog i istorijskog znanja.  Ja sam, kada sam vidio njegov lijepi ahlak, koji je poticao iz islama, imao ogromno poštovanje prema njemu.  Ja nisam nikada čuo ovu veliku osobu da je on išta rekao, ili posredno izrazio, da on ima išta sa šejhovstvom ili muridstvom.  On nas je konstantno upozoravao da se pazimo izvjesnih praktičara tarikata, čija su imena bila poznata prije i poslije zatvaranja tekkija, da oni nisu sljedbenici islama i znanja tesavvufa, i da su opasni.  Danas se u svim zemljama svijeta pišu knjige o tesavvufu na svim jezicima.  Zločin je, pod maskom tesavvufa, dobijati lične beneficije iz lažnih i loših praksi koje nisu tesavvuf.  Nije zločin pisati o knjigama tesavvufa ili hvaliti znanje tesavvufa.  Alimi tesavvufa su odbacili ovakve tarikatdžije i rekli ljudima da su oni kradljivci vjere i da oni upropaštavaju islam.  Ja lično kažem u mojim knjigama i predavanjima, “Musliman ne smije kršiti zakon.  Izazvati fitnu je haram.”  Bi li onaj, ko ovo podržava, uradio išta što je protiv zakona?  Dakle, razumije se da ovi ljubomornici, moji klevetnici, pogrešno misle da sam ja munafik kao oni.  Oni su u potpunoj zabludi!  Ja ovdje ne upotrebljavam riječ “munafik” u značenju “kafir”.  Ja je upotrebljavam u značenju “licemjer”, “dvoličnjak”, onaj čiji interior nije isti kao eksterior.  Takođe je napisano i u knjizi Hadika, u dijelu koji govori o o afatima (štetama) jezika da ovakva vrsta govora (nifaka), koja se čini govorom ili jezikom, nije nevjerstvo (kufr).  Ona je zabranjena (haram).  Ovi bijednici svjesno ili nesvjesno mažu puter po hljebu neprijatelja islama i nanose islamu više štete od njihovih ugnjetača.  Neoprezni muslimani koji čitaju njihove knjige i knjižice, brošure i magazine, a naročito čista omladina, žedna da nauči svetu vjeru svojih plemenitih i hrabrih predaka, misli da su oni vjerski alimi i grli njihova pokvarena i pogrešna pisanja misleći da su oni oličenje vjere i imana.  Neuki (džahili) koji eksploatišu našu vjeru sa ciljem da zarade pare, položaj, zvanje, i slavu, ukratko koji nastoje da zarade ovosvjetske prednosti, se zovu (ulema-i su’), to jest zindici (nadri naučnici).  Ovi zli ljudi i pseudo naučnici, odnosno, zindici, koji se predstavljaju kao naučnici, sa svojim podmuklim idejama pogrešno predstavljaju pravo naučno znanje.  Oni tako pokušavaju da sruše i obore islam.  Ovi ljudi nanose ovoj naciji veliku štetu.  Oni zavađaju brata s bratom.  Oni su izazvali civilne ratove.  Oni zavađaju brata s bratom.  Oni su izazvali civilne ratove.  Islam nam naređuje da budemo složni, da volimo i pomažemo jedni druge, da smo poslušni vladi i zakonima (da ne izazivamo fitnu i anarhiju), da pazimo na, i štitimo, čak i prava (hakove) nevjernika i da ne vrijeđamo nikoga.  Alimi islama su žrtvovali svoju ovosvjetsku udobnost i rahatluk i prednosti i da bi zaštitili vjerovanja i imane njihovih potomaka oni su napisali dragocjene knjige i ostavili nam ih u naslijeđe.  Kasniji alimi su napravili objašnjenja ovih knjiga koja su se zvala “tarikat našega hodže” preko kojih su nastali razni tarikati.  Neprijatelji ehli sunneta su dali iste blagoslovljene naslove knjigama bid’at sahibija (onih koji slijede novotvorevine u vjeri).  Bid’at sahibije izvode krive zaključke iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa.  Zindici kažu da je ono što su oni shvatili i razumjeli ajet i hadis.  Mi moramo učiti našu svetu vjeru iz iskrenih i vrlih knjiga koje su napisale mubarek ruke naših čuvenih i časnih predaka koji su svojim lijepim ahlakom, pravdom, marljivošću, zanatom (radinošću i umjetnošću), naukom i hrabrošću ispisali najsjajnije riječi u istoriji svijeta.  Oni su prolili svoju krv za našu vjeru, da je neprijateljske ruke ne bi takle, i ostavili nam u naslijeđe ova svoja dragocjena pisanja.  Mi moramo dobro paziti da nas ne prevari otrovna propaganda ireligioznosti koja je umotana u kitnjaste riječi koje su napisala neprijateljska pera ulovljena u zamku engleskih špijuna, i da nam, čitanjem (tih knjiga), naš dragosjeni (aziz) i sveti iman ne bude ukraden!

 

Dopustite mi da vas takođe upoznam i s tim, da hadisi šerifi i objašnjenja alima islama strogo zabranjuju da se vjerski ljudi miješaju u politiku.  Alimi ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in su vrlo pažljivo osmotrili tu zabranu.  Muslimani ne upotrebljavaju vjeru kao oruđe za politiku.  Prema tome, ja nisam nikada zalazio u politiku.  Ja u mojim pisanjima nisam nikada branio ovaj ili onaj politički sistem.  Do mojih ušiju je doprlo da se nekima nije svidio ovaj moj stav.  Oni su pokušali da zabrane ljudima da ne čitaju moje knjige za koje su rekli da su pokvarene.  Kada su upitani “koji je dio pokvaren?” oni su bili zbunjeni i nisu mogli odgovoriti.  Zavidnjaci i oni koji su prevareni su uvijek napadali na knjige ehli sunneta.  Oni su uvijek bili osramoćeni.  Ja sam pripremio knjigu pod naslovom Juz karasi (Crna ovca) koja je namjenjena onim koji me kleveću da se otrgnu iz svoje uspavanosti (gafleta) i dobiju hidajet (uputu na pravi put).  Ona je izdata 1970. godine.

 

Ja sam, ohrabren od strane onih koji su pročitali moju knjigu Se’adet-i ebedijje (Vječna sreća), koja je imala trideset tema i šezdeset stranica, pripremio drugi dio koji je imao tri stotine stranica i izdao ga 1957. godine.  Ova dva dijela su među čistom omladinom izazvala toliku zainteresovanost za islam, i privlačnost islamu, da sam iskusio kišu pitanja.  Da bih odgovorio na ova sva razna pitanja, ja sam preveo (materijale) iz tekućih knjiga i dodao na trideset tema prvog dijela i još sedamdeset novih tema.  Drugo izdanje je bilo pripravljeno i izdato na četiri stotine stranica.  Kasnije, 1379/1960. godine, sa Allahovim dželle-šanuhu blagoslovom, i iscrpnim radom, Allah dželle-šanuhu je sa Svojim dobročinstvom dozvolio i izdanje trećeg dijela.

 

Iako nisam bio ovlašćen, ove tri knjige, koje su pripremljene pod Allahovim dželle-šanuhu vođstvom su - kao nagrada za moje preveliko divljenje zapanjujućem superioritetu alima islama i moju preveliku ljubav i poštovanje koje imam prema njima, i kao nagrada za dove koje sam sa najvećom žalošću u mom srcu upućivao da ovi čisti ljudi, ova plemenita omladina, bude u stanju da izbjegne zamke koje su postavili trgovci vjerom, i da dobije i ovosvjetsku i onosvjetsku sreću - 1963. godine sastavljene zajedno i izdate kao jedna knjiga.  Ovu knjigu smo nazvali Tam ilmihal (Kompletan ilmihal).  Kako su pristizala nova pitanja svako novo izdanje naše knjige je dopunjavano.  Jedan dio ove knjige je preveden na engleski jezik pod naslovom Endless Bliss.  Knjižara Hakikat kitabevi je izdala ovaj dio u pet dijelova koji su nazvani fascikli.  U ovoj knjizi (Tam ilmihal) nema znanja ni ideje koja pripada ovom fakiru, meni.  Meni je pripalo da samo sakupim i prevedem i ništa više.  Ja sam zahvalam Allahu dželle-šanuhu kada vidim da je oni, koji je čitaju, čitaju s uživanjem, i koriste se sa njom, zato što ona u sebe uključuje pisanja velikih i mubarek ljudi, i da se oni (njom) spašavaju od zablude separatista i nemezheblija koji napadaju i kleveću moje knjige.  Mene, tako, zadovoljava pomisao da ću se okoristiti uslišanim dovama čiste i mubarek omladine, u kojoj kola plemenita krv, i smatram da su ova knjiga i dove moja jedina zaliha na Sudnjem danu.

 

Fikhske informacije u mojoj knjizi Se’adet-i ebedijje, to jest, Tam ilmihal, [Vječna sreća] napisane u skladu sa hanefi mezhebom.  One su prevedene iz knjige Redd-ul-muhtar koju je napisao Muhammed Emin ibni Abidin.  Nju je izdala 1272/1856. godine, u pet tomova, knjižara Bulag u Egiptu.  Brojevi stranica u mojoj knjizi se odnose na to izdanje.  Knjigu Redd-ul-muhtar, koja je najpouzdanija knjiga fikha u hanefi mezhebu, je preveo na turski jezik moj dragi i poštovani Ahmed Davudoglu.  Knjižara Šamil je između 1982. i 1986. izdala ovaj prijevod u sedamnaest tomova.  U našim knjigama nema prijevoda ajeti kerima nego samo njihovi tefsiri i meali (značenja, objašnjenja).  Značenja koja su prenesena od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem se zovu tefsir.  Odabiranje značenja koje odgovara islamskom propisu, za značenje riječi koju Allah dželle-šanuhu i Resulullah nisu jasno saopštili, se zove te’vil a njegovo značenje meal.  Kada se ajeti kerim kaže riječ po riječ na nekom stranom jeziku to se zove prijevod.  Ajeti kerimi se ne mogu potpuno prevesti u koncizne i podesne oblike.  Alimi islama nisu prevodili ajeti kerime već su ih su pokušali da objasne upotrebljavajući duge tefsire i te’vile.  Ja sam u mojim knjigama najviše koristio Tefsir-i Mazheri i Tefsir-i Husejni.  Ja sam upotrebljavao redosljed brojeva ajeti kerima onako kako se oni nalaze u musafu (Kur’ani kerimu) hatata hafiza Osmana rahmetullahi alejh.

 

Ko čita knjigu Tam ilmihal (Vječna sreća) on će ispravno naučiti vjeru svojih djedova.  On neće nasjesti na klevete neprijatelja vjere.  On će izbjeći sujevjerja neukih i licemjera (munafika), i materijalne i duhovne eksploatacije zindika koji truju imena sufija (velikana tesavvufa).  Oni će se ujediniti na pravom putu i voljeće se međusobno kao braća.

 

Musliman, dobar čovjek, je onaj ko je pošten i ozbiljan.  Pravi musliman uvijek izvršava Allahova dželle-šanuhu naređenja.  Bio bi grijeh kad ne bi izvršili samo jedno Allahovo dželle-šanuhu naređenje.  Musliman pazi na prava Allahovih dželle-šanuhu robova (ljudi) i na prava države.  On se nikad ne suprotstavlja zakonima svoje države.  Kršiti zakone države u kojoj živimo je zločin.  Musliman ne radi ni grijehe ni zločine.  On voli svoju zemlju, narod, i zastavu.  On svakom čini usluge.  On savjetuje one koji su pr